Olimp 75.

Godina izlaženja: XXI. ISSN 1331-9523

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

Broj 75 / Lipanj 2020.

INTERVJU DRŽAVNI TAJNIK SREDIŠNJEG DRŽAVNOG UREDA ZA ŠPORT

Tomislav Družak

25 godina bez Kreše Ćosića

DRŽAVNI TAJNIK SREDIŠNJEG DRŽAVNOG UREDA ZA ŠPORT

Tomislav

Družak

ZAUZMI PRVO MJESTO Izaberi YARIS Hybrid

od 42.998 kn godišnje*

EKO POTICAJ 12.800 kn

DOSTUPNO ZA ISPORUKU ODMAH DOSTAVA NA KUĆNI PRAG

5

GODINA JAMSTVA

bez ograničenja kilometara

10

GODINA JAMSTVA na hibridnu bateriju

SERIJSKO OPREMLJEN NAPREDNIM SUSTAVIMA SIGURNOSTI - TOYOTA SAFETY SENSE® KAMERA ZA VOŽNJU UNATRAG I TOYOTA TOUCH® 2, ZASLON U BOJI OSJETLJIV NA DODIR DIJAGONALE UŽITAK U VOŽNJI S AUTOMATSKIM MJENJAČEM VIŠE OD 50% VOŽNJI NA STRUJU * Cijena se odnosi na model Yaris 1,5 VVT-i hybrid (100 KS), Trend Plus. Financiranje po principu 33/33/33.

Mješovita potrošnja goriva za Yaris Hybrid Trend plus 3,7 l/100 km. Mješovita emisija CO₂ 84 g/km. Slika je simbolična.

TOYOTA.HR

Širimo mrežu letova u lipnju! #CTNwecare croatiaairlines.com

Sluæbeni prijevoznik olimpijaca

KAZALO

20 Godina izlaženja: XXI.

Broj 75 / Lipanj 2020.

Časopis Hrvatskog olimpijskog odbora

ISSN 1331-9523

INTERVJU DRŽAVNI TAJNIK SREDIŠNJEG DRŽAVNOG UREDA ZA ŠPORT

Tomislav Družak

DRŽAVNI TAJNIK SREDIŠNJEG DRŽAVNOG UREDA ZA ŠPORT

25 godina bez Kreše Ćosića

Tomislav

Družak

8

Naslovnica: Tomislav Družak Snimio: Hina

24

Za nakladnika: Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb Glavni urednik: Ante Drpić Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa: Ana Popovčić Uredništvo: Danira Bilić, Saša Ceraj, Gordana Gaćeša, Nenad Ivanković, Radica Jurkin, Vinko Knežević, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić Produkcija: M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Prisavlje 2 10 000 Zagreb Oblikovanje i prijelom: Marin Stojić Prijevod: N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak: Grafički zavod Hrvatske Mičevečka ul. 7 10000 Zagreb Naklada: 2000 primjeraka

8

16

Intervju

Tomislav Družak

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

OLIMP ■ 4 ■

Prilog

Povijest hrvatskog športa

16

42

Dino Rađa

Uputnica za vježbanje

Olimpijske legende

Znanost i šport

20

46

Franko Grgić

U prirodu!

Olimpijske nade Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

29

Društvo i šport

24

48

Sinkronizirano plivanje

Nada da se povijest neće ponoviti

Nastanak modernog športa

MOO

Dragi čitatelji,

42 54

52

Žene i šport

Biti ženski Trinche

54

Hrvatski športski muzej

HŠM oštećen u potresu

56

Internet

Športski virtualni život

60

Od Olimpa do Olimpa

Proslavljen Međunarodni olimpijski dan

dopustite mi da najprije izrazim zadovoljstvo što i u ovim teškim vremenima, ne samo za hrvatski šport, u svojim rukama držite novi broj Olimpa.

U uvodniku prošlog broja sam napisao: “U lipanjskom broju ćemo vam predstaviti sve naše športaše koji će od 24. srpnja do 9. kolovoza braniti boje Hrvatske u Zemlji izlazećeg sunca”. Pišući taj uvodnik nisam ni slutio da će uskoro u cijelom svijetu pandemija koronavirusa blokirati sve djelatnosti, pa tako i šport. U tim zahtjevnim vremenima, stručne službe HOO-a, iako radeći “od kuće”, bile su na usluzi športašima i športu te su odradile sve potrebne poslove i zadaće na zadovoljstvo svih dionika u športu.

Hrvatski olimpijski odbor, na čelu s predsjednikom ZlatGlavni tajnik Hrvatskog kom Matešom, poduzeo je, na domaćem i međunarodnom plaolimpijskog odbora nu, niz inicijativa s ciljem ublažavanja posljedica pandemije, pa smo se tako aktivno uključili u izradu zajedničkog dokuSecretary General menta pod nazivom “Stajalište o utjecaju krize COVID-19 of the Croatian na športski sektor” kojeg je potpisalo tridesetak europskih, Olympic Committee ponajprije športskih, ali i drugih nevladinih udruženja.

Na domaćem planu HOO je pružio svu stručnu i logističku pomoć Središnjem državnom uredu za šport u izradi Zakona o Josip Čop, dipl. oec. dopunama Zakona o športu, kojeg je sredinom travnja usvojio Hrvatski sabor i time omogućio da se u proračunu SDUŠ-a preraspodijeli 40 milijuna kuna i namijeni očuvanju radnih mjesta u sustavu športa. Ti događaji potaknuli su uredništvo da u glavnoj temi ovog broja objavi opširni razgovor s novim državnim tajnikom za šport Tomislavom Družakom.

U rubrici “Olimpijske legende” predstavljen je legendarni košarkaš, olimpijac i NBA zvijezda Dino Rađa, s kojim započinjemo predstavljanje hrvatskih osvajača medalja na OI 1988. u Seulu, dok je u serijalu “Olimpijske nade” predstavljen najperspektivniji hrvatski športaš u izboru HOO-a, mladi splitski plivač Franko Grgić.

Uz to, i u ovom broju, u ostalim Olimpovim stalnim rubrikama, naši autori iznose zanimljive poglede na događanja, u i oko športa.

Imam potrebu osvrnuti se i na jednu tužnu vijest. Napustio nas je naš Janez, predsjednik Europskih olimpijskih odbora. Sve što bi se napisalo bilo bi malo u odnosu na sve što je bio i značio za šport. Ali ono što je najvažnije - Janez Kocijančič bio je veliki prijatelj. I zato počivaj u miru Tata, kako smo ga zvali svi mi koji smo imali zadovoljstvo prijateljevati s njime.

Dear readers,

first, please let me express my satisfaction that even in these difficult times, not only for Croatian sports, you are holding the new edition of Olimp in your hands.

In the last edition’s editorial, I wrote: “In the June issue, we will present all our athletes who will defend the colors of our Croatia in the Land of the Rising Sun from July 24 to August 9.” Writing that editorial, I had no idea that soon a worldwide coronavirus pandemic would block all activities, including sports. In these demanding times, Croatian Olympic Committee’s expert services, although working “from home”, were at the service of athletes and sports and performed all the necessary activities and tasks to the satisfaction of all stakeholders in sports.

The Croatian Olympic Committee, led by the President Zlatko Mateša, undertook a number of initiatives, both domestically and internationally, to mitigate the effects of the pandemic.

Therefore, we were actively involved in drafting a joint document entitled “Position paper on the impact of the COVID-19 crisis on the sport sector”, signed by about thirty European, primarily sports, but also other non-governmental associations.

At the domestic level, the Croatian Olympic Committee provided all the professional and logistical assistance to the Central State Office for Sports (SDUŠ) in drafting the Law on Amendments to the Law on Sports, which was adopted by the Croatian Parliament in mid-April.

This enabled SDUŠ to convert 40 million kuna from its funds for preserving the workplaces in sports collectives. These events prompted the editorial board to publish an extensive interview with the new State Secretary for Sports, Tomislav Družak, in this edition’s main topic of this issue.

The “Olympic Legends” section presents the legendary basketball player, Olympian and NBA star Dino Rađa, with whom we begin the presentation of Croatian medal winners at the Seoul Olympics 1988 and the section “Olympic Hopes” presents you the most promising Croatian athlete in the Croatian Olympic Committee’s selection, the young Split swimmer Franko Grgić.

Besides that, in other regular sections of this edition of Olimp our authors bring you interesting views on events in and relating to sports.

I also need to look back at one sad e. Our Janez, the President of the European Olympic Committees, has left us. Everything one could write would be small compared to everything he was and meant for sports. But most importantly - Janez Kocijančić was a great friend. So rest in peace Dad, as all of us who had the pleasure of being his friend called him.

■ 5 ■ OLIMP

INTERVJU: TOMISLAV DRUŽAK

Šport u Hrvatskoj ne treba se bojati za budućnost Piše: TAJANA OBRADOVIĆ Fotografije: HINA

Kakva je trenutačna situacija u hrvatskom športu, kako sačuvati sva radna mjesta i standarde funkcioniranja, što možemo očekivati u budućnosti – glavne su teme o kojima smo razgovarali s Tomislavom Družakom, državnim tajnikom Središnjeg državnog ureda za šport

N

akon odstupanja proslavljene skijašice Janice Kostelić s mjesta državne tajnice Središnjeg državnog ureda za šport, Vlada Republike Hrvatske na to je mjesto početkom 2020. imenovala Tomislava Družaka.

Tek koji mjesec nakon njegova stupanja na dužnost, hrvatski šport se izbijanjem pandemije COVID-19 suočio s vjerojatno najizazovnijim razdobljem od Domovinskog rata, a njegovo središnje državno tijelo s pronalaženjem rješenja za očuvanje radnih mjesta u športu i postignutih standarda funkcioniranja športskih aktivnosti.

Vaše je ime i dosadašnje djelovanje poznato ljudima iz sustava športa, ipak možete li svoj športski background ukratko iznijeti našim čitateljima? Jeste li očekivali da će vam premijer Plenković ponuditi preuzimanje dužnosti OLIMP ■ 8 ■

državnog tajnika Središnjeg državnog ureda za šport?

- Moj prvi dodir ili doticaj s ‘’ozbiljnijim’’ športom bilo je treniranje i igranje nogometa u ligama Karlovačke županije (tada se to još zvalo Zajednica općina Karlovca) točnije u NK Mladosti iz Rečice, a nakon toga u obnovljenom klubu Jedinstvo iz Šišljavića.

Prešavši u Zagreb na studij, a kasnije i rad, još sam neko vrijeme igrao nogomet, no zbog ozljede, loma noge, moja je karijera nogometaša brzo završila. Devedesetih godina prošlog stoljeća preuzeo sam funkciju člana Upravnog odbora NK Trešnjevka, kasnije sam postao i predsjednik, te član IO ZNS-a.

S obzirom na radno mjesto direktora SRC Jarun, bio sam jako aktivan i u veslačkim odnosno kajakkanu vodama i obnašao dužnosti dopredsjednika Hrvatskog veslačkog saveza i dopredsjednika KKK

■ 9 ■ OLIMP

INTERVJU: TOMISLAV DRUŽAK

„Matija Ljubek“. Od 1995. godine, na nagovor tadašnjeg predsjednika HAVK „Mladost“ gospodina Čumbreka i direktora Vlade Kobešćaka ušao sam u Upravni odbor i vrlo brzo preuzeo funkciju predsjednika kluba na čijem čelu sam bio i u trenucima najveće slave, osvajavši u seriji prvenstva Hrvatske te Ligu prvaka. Četiri godine bio sam i predsjednik Hrvatskog vaterpolskog saveza, a u kontinuitetu sam do dolaska na funkciju državnog tajnika u Središnjem državnom uredu za šport bio ili član IO HVS-a ili predsjednik NO HVS-a. Uz navedeno, u više sam navrata bio dopredsjednik ili član UO Zagrebačkog športskog saveza.

Ponuda predsjednika Vlade ugodno me je iznenadila i to sam shvatio kao veliko priznanje i veliku odgovornost te se doista trudim opravdati povjerenje koje sam od premijera dobio.

Središnji državni ured za šport pod vodstvom prve državne tajnice Janice Kostelić ujedinio je državnu politiku i športaše i svjedoci smo da u proteklom razdoblju nije dolazilo do značajnijih razmirica na relaciji Središnjeg državnog ureda kao državnog tijela zaduženog za resor športa i krovnih športskih organizacija.

Kakvu ste atmosferu i stanje zatekli pri preuzimanju dužnosti?

- Prije svega želim naglasiti da su Zakonom o sportu definirana prava i obveze svih sastavnica sektora športa, pa tako i krovnih športskih organizacija te središnjeg državnog tijela zaduženog za šport. Svatko djeluje u sklopu svojih ovlaštenja te se ingerencije ne preklapaju pa stoga ne vidim razlog za razmirice.

Moje djelovanje uvijek ide u pravcu traženja zajedničkih nazivnika i izbjegavanje nepotrebnih sukoba, a s obzirom na moju športsku prošlost i iskustvo dužnosnika u športu i te kako sam svjestan da samo sinergijom i zajedničkim naporima možemo osigurati športu bolju budućnost.

Moja prethodnica Janica ostavila je ured u dobrom stanju, a na meni je da s nekim novim idejama unaprijedim njegov rad.

OLIMP ■ 10 ■

„Moja prethodnica Janica ostavila je ured u dobrom stanju, a na meni je da s nekim novim idejama unaprijedim njegov rad“ Kao bivši športski dužnosnik, direktor SRC Jarun te obnašatelj rukovodećih poslova u državnim i gradskim ustanovama upoznati ste sa svim razinama športa, ali i s funkcioniranjem državne uprave. Koliko vam ta znanja pomažu u poslu državnog tajnika za šport odnosno koliko ih možete iskoristiti za poboljšanje uvjeta razvoja športa u Hrvatskoj?

- Već sam nekoliko puta naglašavao, pa ću i sada ponoviti, da dolazim iz realnog sektora ili kako bi neki rekli - iz proizvodnje. Dakle, veliki sam dio života, posljednjih tridesetak godina, aktivan u športu u dijelu koji se brine za športaše i klubove i jako dobro poznajem tu problematiku. Znam s kojim se problemima susreću klubovi koji čine srce samog športa i što se sve mora raditi da se preživi.

Uz to sam paralelno i profesionalno, jer u športu sam sve uvijek radio volonterski i bez plaće, razvijao i političku karijeru te se često susretao s funkcioniranjem državne uprave.

Upravo to iskustvo moj je najveći kapital i to znanje sada unosim u svoj rad i pokušavam tako usmjeriti i aktivnosti u tijelu kojem sam na čelu.

Pred hrvatskim športom izazovno je razdoblje nastalo izbijanjem pandemije koronavirusa.

Sredinom travnja donesen je Zakon o dopunama Zakona o sportu kojim se reguliraju mjere pomoći sektoru športa kako bi se ublažile posljedice pandemije koronavirusa. Koliko je Središnji državni ured sudjelovao u koordinaciji odnosno donošenju odluka vezanih uz dopune zakona, ali i uz reguliranje športskih

aktivnosti Vladina Stožera civilne zaštite?

- Zlo koje se zove pandemija koronavirusa poremetilo je ukupan život u cijelom svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, i svi su se sektori našli na neistraženom području. Sektor športa nije mogao biti izuzetak, već i on slijedi sudbinu drugih sastavnica društva. Središnji državni ured za šport odmah se proaktivno uključio u stvaranje pretpostavki za osiguravanje opstojnosti klubova, a onda i športa u cjelini. Od prvog dana djelovanja Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, sa svoje stručne športske strane sudjelujemo u kreiranju donošenja svih odluka Stožera vezanih za šport.

Kako bismo uopće stvorili pretpostavke da se može financijski potpomagati klubove, donesen je Zakon o dopuni Zakona o sportu, nakon što je Vlada RH Zaključkom usvojila paket mjera za šport i za provedbu zadužila Središnji državni ured za šport.

Ovdje želim posebno naglasiti pokazani senzibilitet prema športu premijera Plenkovića i Vlade RH u cjelini. To športaši neće i ne smiju zaboraviti.

Jesu li sva radna mjesta u športu u ovom trenutku sačuvana?

Mogu li hrvatski športaši, treneri, športski djelatnici… računati na redovne isplate svojih primanja do kraja 2020.?

- Kada smo pripremali paket mjera potpore za očuvanje radnih mjesta u športu nismo imali relevantne podatke o stvarnom broju ljudi zaposlenih u sektoru športa niti o strukturi kvalifikacija zaposlenih te o izvorima financiranja istih. Prema nekim analizama, u sustavu športa zaposleno je približno osam tisuća ljudi svih zanimanja - od trenera, preko stručnih voditelja, tajnika u klubovima, fizioterapeuta, domara do oružara, no, kažem pravih podataka nije bilo te smo procijenili da bi oko 3000 radnih mjesta bilo izgubljeno bez intervencije države.

U ovakvim situacijama vidi se koliko je bitan Informacijski sustav u športu koji je Središnji državni ured za šport pokrenuo prošle godine, i koliko ga trebamo dalje

S glavnim tajnikom HOO-a Josipom Čopom

■ 11 ■ OLIMP

INTERVJU: TOMISLAV DRUŽAK

razvijati. Odlukom Vlade RH osigurana su sredstva za plaće za ožujak, travanj i svibanj, a o daljnjem nastavku davanja poticaja također će Vlada RH donijeti svoj stav. Što je s onima koji u športu djeluju temeljem ugovora o djelu ili nekih drugih oblika (samo) zapošljavanja? Imate li podatak koliko je takvih i koja su njihova prava u tijeku pandemije?

- Nažalost, kategorija radnika u športu koji imaju ugovor o djelu, dakle kojima je ta aktivnost drugo zanimanje iz kojeg ostvaruju drugi prihod, ovim mjerama nije trenutno obuhvaćena. Što se pak tiče samostalnih djelatnosti u športu, one se zapravo klasificiraju kao i sve druge samostalne djelatnosti i nositelji istih mogli su ostvariti potporu putem mjera HZZ. Koje posljedice po šport očekujete nakon što se situacija oko pandemije u potpunosti normalizira? Kako će izgledati šport u budućnosti?

- Uvijek je bio, pa će i u budućnosti najveći problem u športu biti osiguravanje dovoljno sredstava za normalno funkcioniranje klubova koji, opet naglašavam, čine srž športa i u kojima se ustvari i odvija pravi istinski šport. Moja je uloga, i po mom mišljenju sada najveća zadaća, da pokušam pronaći načine kako pomoći klubovima.

Očekujem sastanak s premijerom Plenkovićem na tu temu, jer bi se kroz mjere potpore koje osigurava EU trebao naći i sektor športa.

Bojim se da će bez ozbiljne potpore s razine države oporavak biti teži i duži, ali ja sam veliki optimist koji vjeruje u snagu športa, športske djelatnike koji nose klupski i nacionalni šport i naravno u športaše.

Proteklih smo mjeseci svjedočili otkazivanju odnosno odgodi velikih međunarodnih natjecanja, a prvi put u modernoj povijesti Olimpijske igre su prebačene za sljedeću godinu. Kako će se to odraziti na poslovanje Ureda?

Koji poslovi u nadležnosti Središnjeg državnog ureda predstoje za realizaciju pomaknutih športskih aktivnosti?

OLIMP ■ 12 ■

„Ovdje želim posebno naglasiti pokazani senzibilitet prema športu premijera Plenkovića i Vlade RH u cjelini. To športaši neće i ne smiju zaboraviti“ - Pitanje međunarodnih športskih natjecanja, ali i natjecanja općenito, nisu u izravnoj ingerenciji Ureda, već prije svega krovnih športskih udruženja i nacionalnih športskih saveza, tako da se otkazivanja neće odraziti bitno na rad samog Ureda. Mi smo svoje potencijale stavili u funkciju potpore športu u ovim kriznim vremenima.

U okviru proračuna Središnjeg državnog ureda za šport, osigurana su sredstva za sufinanciranje velikih športskih manifestacija u Hrvatskoj putem javnog poziva i s te strane neće biti problema za sva natjecanja kojima su odlukom dodijeljena sredstva i koja će se održati u ovoj godini.

Bitno je da se sredstva predviđena za realizaciju otkazanih velikih športskih priredbi u 2020. godinu sačuvaju i ne potroše nenamjenski, odnosno naša je zadaća da pokušamo u sklopu proračuna športa za 2021. godinu predvidjeti nastavak financiranja navedenih aktivnosti.

Kako će se pandemija odraziti na državni proračun, točnije njegov dio koji se odnosi na izdvajanja za šport? S obzirom na to da se rad Hrvatskog olimpijskog odbora velikim dijelom financira iz prihoda igara na sreću u koji spadaju i prihodi od športskih kladionica, a s gašenjem športskih aktivnosti uslijed koronavirusa zamrlo je i športsko klađenje, kako se situacija s koronavirusom održava na priljev proračunskog novca za potrebe športa?

- Ministar financija Zdravko Marić nedavno je objašnjavao proračunske stavke i sve upozorio na

negativne trendove punjenja Državnog proračuna. S obzirom na to da smo, kao što ste se naveli, u dobroj mjeri financirani iz prihoda ostvarenih od igara na sreću, a ipak su ti prihodi reducirani, normalno je da su i naši proračunski prihodi smanjeni.

Sreća je da to smanjenje prihoda ipak nije tako drastično i čvrsto sam uvjeren da ćemo sve proračunske stavke i obveze iz programa javnih potreba u športu uspjeti realizirati bez većih potresa u financiranju.

Kako će izgledati državni proračun za šport u novoj olimpijskoj godini 2021.?

-Teško je sada govoriti o državnom proračunu za iduću godinu kada ne znamo kakva će biti situacija u gospodarstvu općenito.

Svakako ćemo pokušati zadržati istu ili približno istu razinu financiranja upravo iz razloga što su se najveća natjecanja prebacila u 2021. godinu. Dobra je činjenica da se neutrošena sredstva ostvarena od prihoda iz igara na sreću mogu prenijeti u iduću proračunsku godinu.

Sada je velika odgovornost na krovnim športskim udruženjima i nacionalnim športskim savezima da se maksimalno racionalno i odgovorno odnose prema trošenju sredstava, a i mi iz Središnjeg državnog ureda za šport dat ćemo tome doprinos većom kontrolom namjenskog trošenja sredstava.

Godinama smo svjedoci da športaši, športski djelatnici i dio športske javnosti imaju osjećaj da je šport na margini institucionaliziranog državnog interesa, da je u sjeni svih drugih resora.

Koliko se, prema vašem mišljenju, to promijenilo prošle godine donesenim Nacionalnim programom športa 2019. - 2026.?

Hoće li on ostati „mrtvo slovo na papiru“ ili već u 2020. možemo vidjeti neke njegove učinke?

- Kada biste, recimo, pitali radnike iz kulture, oni bi isto rekli da su na marginama državnog interesa. I neki drugi bi resori to rekli...

Nisam siguran da je baš tako, no svakako postoje bojazni da se to

■ 13 ■ OLIMP

INTERVJU: TOMISLAV DRUŽAK

iz EU fondova i to za nekoliko namjena i to namjeravamo raditi i u budućnosti.

Ujedno potičemo i druge sastavnice sektora športa na isto, a tu poglavito mislimo na krovna športska udruženja i nacionalne športske saveze te još više i klubove. U tom smislu svima nudimo i partnerstvo te Središnji državni ured za šport provodi i edukacije za sve dionike u sustavu športa.

Zahvaljujući tome, Hrvatska je bila i druga zemlja EU u 2019. godini po broju projekata koji su dobili potporu iz Erasmus+ Sport programa. Postoje velike mogućnosti samofinanciranja športa iz EU fondova i to brojni klubovi i čine.

„Ja sam veliki optimist koji vjeruje u snagu športa, športske djelatnike koji nose klupski i nacionalni šport i naravno u športaš“ dogodi. Upravo izdvajanjem športa u zasebno državno tijelo, Vlada premijera Plenkovića pokazala je da joj je stalo do športa i tu je poslana jasna poruka. Naravno da treba proći neko vrijeme da se svi naviknu na tu činjenicu. Nacionalni program športa donesen prošle godine još je jedan dokaz da je tome tako.

Dakle, šport je dobio svoj strateški dokument, dok neke druge sastavnice društva još na tome rade.

Nacionalni program športa nikako nije mrtvo slovo na papiru jer se brojne mjere iz općih i posebnih ciljeva provode ili su u pripremi.

Jedna od prvih zadaća nakon ovog rada u ‘’leru’’ uvjetovanog pandemijom, svakako je intenziviranje na realizaciji mjera zacrtanih u Nacionalnom programu športa.

Je li ovaj nadopunjen Zakon o športu adekvatan za potrebe hrvatskog športa?

- Postoji jedan važeći Zakon o sportu koji smo malo dopunili prošlih dana s mjerama potpore, ako je to to na što mislite. No, prvi OLIMP ■ 14 ■

zadatak postojeće ili nove administracije Središnjeg državnog ureda za šport nakon izbora, bit će priprema novog Zakona o športu.

Imamo neke konture toga teksta ili bolje reći dobar je dio odrađen, ali još ima nekih nedoumica koje se trebaju riješiti u dogledno vrijeme.

Ono što svakako želim postići jest da novi Zakon o športu bude donesen konsenzusom ili barem velikom većinom u Hrvatskom saboru nakon provedene opširne javne rasprave.

Može li Središnji ured za šport prema postojećoj zakonskoj regulativi koristiti izvore financiranja iz Europske unije? Kolike su mogućnosti apliciranja športa za sredstva EU fondova i potiče li i na koje načine Ured uključivanje krovnih udruga za šport te druge športske subjekte u takve projekte i aktivnosti?

- Naravno da Središnji državni ured za šport može koristiti sredstva iz EU, što smo i pokazali u mandatu ove Vlade kada su za šport prvi puta povučena sredstva

Prije mandata prve državne tajnice Janice Kostelić svjedočili smo nemalim problemima između tadašnjeg MZOS-a i Hrvatskog nogometnog saveza. U svojoj športskoj karijeri, tijekom ratnih godina bili ste dopredsjednik Zagrebačkog nogometnog saveza te ste vjerujemo upućeni u zbivanja u tom športu. Kakvom ocjenjujete današnju suradnju vašeg Ureda i krovnog tijela hrvatskog nogometa?

- Ne opterećujem se prošlošću i odnosima koji su vladali. Danas je situacija takva da komuniciramo sa svima, a to i jest zadaća središnjeg državnog tijela zaduženog za šport. Samo suradnjom i razmjenom znanja i iskustava možemo načiniti taj toliko potrebni iskorak kako bi šport prestao biti opterećen odnosima i kako bismo se svi zajedno okrenuli k rješavanju vitalnih problema kojih ima dosta.

Pitanje koje smo svojedobno postavili i vašoj prethodnici: hoće li „Dinamov“ stadion i u budućnosti ostati poludovršen nogometni stadion na koji atletičari više neće imati pristupa iako je atletika jedan od športova iz kojih dolazi najveći broj olimpijaca?

- Ne znam za „Dinamov“ stadion jer je to prije svega pitanje Grada Zagreba i naravno kluba. Ono što smatram da je potreba jest iz-

„Sredstva koja se ne utroše ove godine treba sačuvati i racionalno trošiti gledajući kako pomoći klubovima da lakše prebrode ovu krizu“ gradnja barem jednog nacionalnog stadiona primjerenog potrebama naše države i naravno platežnim mogućnostima. Ovakva situacija da zemlja u kojoj egzistiraju svjetski doprvaci nema svoj nacionalni stadion, a igrači svoj dom, svakako nije održiva i pokušat ću učiniti sve što će biti u mojoj moći da se to pitanje konačno pokrene. Tu svakako dolazi do izražaja i dobra suradnja između jedinica lokalne uprave, nacionalnog saveza i nas kao vladina tijela. Što se pak tiče pitanja športske infrastrukture u cjelini ona je nezadovoljavajuća. Nedostaje nam nacionalnih centara u većini loptačkih športova, do stadiona ili dvorana za sve vrste športova.

Naša je zadaća koja proizlazi iz Nacionalnog programa športa i aktualnog Zakona o sportu izraditi mrežu športskih građevina sukladno kriterijima koje tek trebamo uspostaviti i tu vidim veliku buduću suradnju s krovnim športskim udruženjima, nacionalnim savezima i jedinicama lokalne uprave.

U svjetlu ostvarenih normi za OI u Tokiju, kako gledate na način poslovanja i rezultate HOO-a? S obzirom na pomak u održavanju Olimpijskih igara u Tokiju uzrokovan koronavirusom i izbornu godinu u HOO-u kako vidite buduću suradnju? Je li ova godina s obzirom na izvanrednu situaciju uopće pogodna za veće promjene?

- Ova je godina po mnogočemu specifična. Uslijed opće krize uzrokovane pandemijom otkazana su ili odgođena brojna kvalifikacijska natjecanja i sadašnja slika nije realna. Ono što HOO treba načiniti je zadržati broj i razinu olimpijskih stipendija do Tokija 2021., a naša

je briga da pokušamo izlobirati prilikom donošenja državnog proračuna za iduću godinu istu razinu sredstava za sektor športa.

Sredstva koja se ne utroše ove godine treba sačuvati i racionalno trošiti gledajući kako pomoći klubovima da lakše prebrode ovu krizu.

Jesu li Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatska olimpijska akademija, Hrvatski paraolimpijski odbor, športski savezi, gradski uredi za šport i tijela zadužena za šport na županijskoj razini, mjesta za „karijere nakon športske karijere“ športaša? Koliko je za rad u sustavu športa nužan osjećaj za šport? Ili je nužnije kvalitetno menadžersko obrazovanje?

- Jedan „prethodni život" vezan uz šport svakako je dobrodošao za nastavak karijere dužnosnika u športu na bilo kojoj razini. No, uz to dužnosnici u tijelima športskih organizacija, klubova ili institucija svakako moraju imati i druge osobine, a tu prije svega mislim na organizacijske sposobnosti.

Ne dijelim ljude po zvanju jer svatko je imao drugačiji put u razvoju karijere, već po tome koliko želi i može dati športu, a nije naodmet poznavati sustav športa u segmentima ili u cjelini.

Uvidom u vašu karijeru evidentno je da ste participirali u radu više športova. Koje športove najviše pratite? Postoji li šport koji vam je posebno drag? Bavite li se rekreativno nekim športom?

- Nikada nisam bio isključivo vezan uz jedan šport. Igrao sam nogomet, malo veslao na Kupi u Karlovcu, malo se bavio borilačkim športovima i streličarstvom (zračna puška i pištolj), a sada igram u veteranskom vaterpolo klubu „Stara Sava“. Doista sam veliki ljubitelj športa i teško mi je reći koji više volim. Naravno da sam najviše involviran u vaterpolo, ali pokušavam pratiti i druge športove.

Istina, nekako sam više vezan uz loptačke športove, ali volim pogledati i atletiku i plivanje. Uživam u uspjesima svih naših športašica i športaša na klupskoj, a posebice na reprezentativnoj razini.

No reason to fear for the future of the Croatian sports Following the resignation of the famous skier Janica Kostelić from the position of State Secretary of the Central State Office for Sports, the Croatian Government appointed Tomislav Družak to the said position in early 2020.

Only a few months after his appointment, the Croatian sports faced probably the most challenging period since the Homeland War – the outbreak of the pandemic virus COVID-19 - and its central state body with finding the solution to preserve workplaces in sports and achieved standards for functioning of sports activities.

In the interview, Družak emphasized that without a serious support at the state level, the recovery will be much harder and longer, pointing out that he is a great optimist who believes in the power of sports, sports officials taking care of both club and national sports and, of course, the athletes.

Following the said, the State Secretary concluded that despite everything, there is no reason to fear for the future of sports in Croatia.

Tajana Obradović

■ 15 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE LEGENDE: DINO RAĐA

„Ajde, vidi koliki si, probaj!“ Piše: GORDAN GABROVEC

Dino Rađa nakupio je 22 godine blistave karijere ovjenčane klupskim trofejima, reprezentativnim medaljama i osobnim priznanjima te je stekao status jednog od najboljih europskih krilnih centara.

A za ulazak u svijet košarke kriva je jedna rečenica njegove majke Dunja…

D

a se opet rodin ja isti put bi izabra - stih je ugraviran u unutrašnjosti prstena što ga je u rujnu 2018.

Dino Rađa primio u američkog gradu Springfieldu, pridruživši se Krešimiru Ćosiću, Draženu Petroviću i Mirku Novoselu kao četvrti Hrvat u Košarkaškoj kući slavnih. Put koji je izabrao počeo je na splitskim Gripama u jesen 1981., nastavljen je u Rimu, Bostonu, Ateni, Zadru, Pireju, Zagrebu i završio tamo gdje je i počeo, onako kako i priliči velikanima - šampionski.

Od prvih dvokoraka koje je morao brojiti naglas da ne bi pogriješio, do pobjedničke cigare trijumfalno zapaljene na parketu Košarkaškog centra Dražen Petrović u lipnju 2003. kako bi proslavio upravo osvojeno prvenstvo Hrvatske u dresu Splita, Rađa je nakupio 22 godine

OLIMP ■ 16 ■

karijere ovjenčane klupskim trofejima, reprezentativnim medaljama i osobnim priznanjima te stekao status jednog od najboljih europskih krilnih centara.

Sve je počelo pojačanim radom hipofize jednog ljeta, kad je trebalo pronaći neku zamjenu za športove na koje je do tada trošio svoju veliku energiju. Majka Dunja je „kriva“ za košarku.

- Rekla je: “Ajde, vidi koliki si, probaj!” Tamo sam našao dobru ekipu i ostao sam. To me zapravo zadržalo, a ne ljubav prema košarci. Iz toga je neplanirano izašlo to što je izašlo.

Možeš mislit’ kako sam ja sa 14 godina planirao da ću biti košarkaš...

Nije mu trebalo mnogo vremena da se pokaže.

- Bio sam talentiran i jako brzo sam napredovao. Radilo se dobro, ali kad je došao Slavko Trninić nastao je preokret. Bili smo mi već tada juniorski državni prvaci, ali tek kad je Slavko došao počeo je ozbiljan rad i profesionalizam.

Trniniću Split može zahvaliti što je Dino ostao na Gripama sve do 1990. i bio jedan od glavnih igrača u osvajanju dva naslova europskih prvaka. Kad je Trninić preuzeo prvu

momčad, Rađa je 1985. u rukama imao stipendijski ugovor za odlazak na američko sveučilište Utah, računajući da nema šanse za minutažu.

Trninić je problem riješio tako da je od šestorice visokih igrača zadržao tek Gorana Sobina i Željka Poljaka, a time i Dina u žutom dresu.

Ono što je Trninić vidio u Rađi, nije promaklo ni njegovom nasljedniku Zoranu Slavniću.

- Moka je prvi imao hrabrosti gurnuti me „u minute“ bez obzira na moju mladost, na pogreške, na moju nespremnost da se nosim. Jednostavno, dopuštao mi je da griješim, što je prije toga bilo nemoguće.

Slavnića je 1986. naslijedio Božidar Maljković, u to doba prilično nepoznat 34-godišnji trener. Dino ga je dočekao danas legendarnom rečenicom - “Koga su ovo doveli da se na nama uči”. No, vrlo je brzo shvatio o kakvom se kapacitetu radi.

- Božo je najbolji trener s kojim sam ikada radio. Radili smo žestoko, bio je tiranin na terenu. Izvan terena čista suprotnost - prijatelj za sva vremena.

Pod Maljkovićevim vodstvom doživio je najveće trenutke karijere kad je klupska košarka u pitanju.

Jugoplastika je 1989. u Münchenu

došla na krov europske košarke i još dvije godine se od tamo nije micala. „Autsajderi“ su postali prvacima preko Barcelone i Maccabija, a Dino Rađa je zaradio nagradu za najboljeg igrača Final Foura.

- Do tada smo bili talentirani klinci, a s time je stigla potvrda tog izvanserijskog potencijala. Imali smo mi i prije ozbiljnih rezultata. U prvenstvu smo godinu prije „skinuli“ Cibonu s Draženom i moćni Partizan, ali tek smo u Münchenu potvrdili da smo nešto više.

U Rađi su nešto više vidjeli i Boston Celticsi, pa su ga na draftu 1989. uzeli kao 40. izbor i htjeli ga odmah dovesti u Boston Garden. No, dogodila se “afera Rađa”.

- Tada je NBA bio baš nemoguća misija. Kad te želi najuspješnija NBA momčad svih vremena i jedna od najkarizmatičnijih ekipa u povijesti košarke, padaš na guzicu. Želio sam otići, ali sam imao ugovor s Jugoplastikom. Iz kluba mi nisu dali da odem. Reagirao sam maksimalno profesionalno. Nisam glumio uvrijeđenog, nego sam se dobro pripremio i odigrao najbolju sezonu.

Rađa je status jednog od najboljih europskih krilnih centara gradio i kroz reprezentativne nastupe.

U reprezentaciju ga je kao 20-godišnjaka gurnuo Krešimir Ćosić. Bronca na Europskom prvenstvu 1987. u Ateni ocijenjena je neuspjehom, pa je već 1988. na Ćosićevo mjesto zasjeo Dušan Ivković. Pod njegovim vodstvom nastala je najmoćnija reprezentacija Europe s Rađom u udarnoj postavi.

U sljedeće četiri godine Dino je s reprezentacijom pomeo konkurenciju na EP-u 1989. u Zagrebu te dvije godine poslije u Rimu. Osvojio je i srebro na OI 1988. u Seulu, da bi zlatno odličje na SP-u 1990. u Argentini umjesto njega osvojio Zoran Jovanović, jer je Rađa pripremni turnir na Igrama dobre volje u Seattleu završio sa stres frakturom stopala i s nogom u gipsu.

Olimpijskom srebru iz Seula prethodio je Bormio 1987. i svjetsko juniorsko zlato pod vodstvom Svetislava Pešića.

Trijumf o kojem je snimljen odličan dokumentarni film “250 stuba”. U filmu je kroz simboliku uspona po doskočištu skijaške skakaonice na Igmanu, prikazan uspon jedne velike generacije koja je dosad dala dvojicu stanovnika Kuće slavnih (Rađa, Divac), a čeka se i trećeg (Kukoč).

■ 17 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE LEGENDE: DINO RAĐA

- Bormio je ključan moment svjetske košarke. Naša momčad u Italiji je dvaput dobila Amerikance; zatim su na Olimpijskim igrama 1988. Amerikanci izgubili od SSSR-a, pa su 1990. izgubili od nas na Igrama dobre volje u Seattleu i na Svjetskom prvenstvu u Argentini… Taj niz njihovih poraza, koji je krenuo u Bormiju, izazvao je najbolje NBA igrače da se udruže u „Dream Team“ i dođu 1992. na OI u Barcelonu.

Rađa je olimpijski debi imao u Seulu 1988. U reprezentaciju je došao s prvim naslovom prvaka Jugoslavije koji nije stigao pošteno ni proslaviti.

- Igrali smo finale doigravanja prvenstva protiv Partizana 7. svibnja.

Dan poslije već smo bili u Beogradu na pripremama za Olimpijske igre.

I tako iz ljeta u ljeto, bez zaustavljanja.

- Vratili smo se iz Seula 3.10., a 4.10. već sam imao prvi trening u klubu.

Tako je bilo iz godine u godinu. Nisam se deset godina okupao u moru, ali meni je doista bilo nezamislivo propustiti trening. Za mene je neodrađeni trening predstavljao kraj karijere, a ne lošu utakmicu. Tako je to bilo u mojoj glavi i tu nije bilo popravaka.

U Seulu su se svjetski prvaci iz Bormija prvi put našli u naslovnim ulogama u seniorskoj reprezentaciji, gdje se u vođu prometnuo tri godine stariji Dražen Petrović. Pobjedom protiv reprezentacije SSSR-a u skupini, Jugoslavija je izbjegla mogući polufinalni sraz s Amerikancima. Do njega nikad nije ni došlo, jer je taj isti SSSR predvođen Sabonisom i Marčulionisom pobijedio reprezentaciju SAD-a u polufinalu, pa su o zlatu odlučivale tada dvije najbolje europske momčadi.

- U prvoj utakmici smo u prvom poluvremenu gubili, deset do petnaest razlike, pa smo okrenuli utakmicu i pobijedili. U finalu smo mi vodili na početku deset do petanest razlike, pa smo izgubili. Kad se nađu dvije velike ekipe, jedna mora izgubiti. Četiri godine poslije u Barceloni ponovno mu je na prsima sjalo srebro, ali okolnosti i emocije su bili su potpuno drugačiji. Hrvatska je oformila svoju „Momčad snova“ koja je prvo morala osigurati plasman na olimpijski turnir, a potom i doći do OLIMP ■ 18 ■

finala preko reprezentacije Zajednice nezavisnih država, odnosno nekadašnjeg SSSR-a bez Litve, Latvije i Estonije. Četrdeset sekundi prije kraja bilo je 70-74. A onda su „trica“ Kukoča, dva pogođena slobodna bacanja Dražena Petrovića i fanatična obrana na rubu prekršaja, odveli Hrvatsku u finale protiv američkog „Dream Teama“.

- To je bila utakmica koju smo dobili isključivo „na glavu“, na totalno

Već u prvoj sezoni u NBA-u, Rađa se prometnuo u glavnog igrača Bostona.

Tu je poziciju „zacementirao“ u sljedeće dvije godine ludilo petorice ljudi koji su u tom trenutku bili na terenu. Reagirao si kao životinja u borbi za goli život. To je jedna od najvećih utakmica u mojoj karijeri. To je bilo totalno ludilo, kad ne kontroliraš emocije. Nevjerojatno. Ta je utakmica imala i jednu drugu razinu, ne samo sportsku. Bilo je ratno doba, nitko ne zna što je „Croatia“, nemaju pojma. U tom trenutku je tvoj zadatak bio puno veći nego što je medalja. Bila je to jedna druga razina u odnosu na sve što smo u životu napravili i prije i poslije.

Bez obzira na igračke veličine

kojima su se trebali suprotstaviti, hrvatski košarkaši nisu išli statirati u finalu.

- Nitko od nas nije tamo išao „skinutih gaća“. Međutim, bili smo svjesni toga da su nam šanse male, gotovo nikakve, da je razlika između prve petorke i zamjena, za razliku od njih, prevelika. Nismo se unaprijed predali, ali to je bio jedini „Dream Team“ koji opravdava to ime.

Bila je to dobra priprema za novi iskorak u karijeri.

- Obje utakmice koje smo igrali s njima su u biti svima nama koji smo kasnije išli u NBA bile dobar test da vidimo možemo li i koliko protiv njih. Mislim da smo tu i Toni i ja pokazali da pripadamo tamo, da možemo igrati.

Prije dolaska u NBA ligu, tri godine je proveo igrajući za rimski Messaggero. Financijska ponuda je bila takva da je Rađin menadžer Marc Fleisher zamolio Dina da sjedne dok mu je telefonski referirao uvjete petogodišnjeg ugovora. Mnogi su se pitali je li ponajboljem igraču dvostrukog europskog prvaka, uopće mjesto u tada osrednjoj talijanskoj momčadi.

- Bio je to korak naprijed, jer sam prvi put otišao od kuće. To je isto bio jedan dio mog odrastanja. Tu je u moj život ušao Mirko Krolo, što je bio jedan od ključnih momenata u mojoj karijeri. Odmah na početku sam shvatio da se u Italiji ne radi ništa u odnosu na ono što smo mi radili i da trebam dodatni rad kako bih mogao zadržati razinu igre koju sam imao.

Konačno, 1993. dolazi u Boston.

Njegova 14-ica stajala je pod krovom Boston Gardena u čast legendarnog Boba Cousyja, pa je Dino uzeo broj 40, isti onaj pod kojim su ga Celticsi izabrali na draftu četiri godine prije.

- Pristao sam na sve moguće žrtve i maksimalno se profesionalno ponašao da ne bih sebi jednog dana nešto zamjerao. Napravio sam sve što je bilo u mojoj moći da vidim koliko se mogu popeti na toj najvišoj skali.

Prve tri godine stalno smo bili na rubu doigravanja. Rezultatski nije bilo najsjajnije, ali bilo je to fenomenalno iskustvo koje ne bih mijenjao.

Već u prvoj sezoni Rađa se prometnuo u glavnog igrača momčadi, pozicija koju je „zacementirao“ u sljedeće

dvije godine. Boston je ostao jedini NBA klub čiji je dres navukao, iako su ga se Celticsi pokušali riješiti u igračkoj zamjeni 1997.

- Odlučili su me poslati u Philadelphiju. Meni se tamo nije išlo, jer je Philadelphia u to doba bila još lošija od Bostona. Kad se pojavila mogućnost povratka u Europu, u momčad koja će se boriti za nešto, onda mi je to bilo privlačnije nego mentalitet u kojem se momčad zafrkava u autobusu nakon poraza, a navijači ti govore „dobra utakmica“.

Glad za trofejima utažio je u reprezentaciji. Od 1986. kad je s juniorskom reprezentacijom Jugoslavije osvojio naslov europskog prvaka, do 1995. kad je s reprezentacijom Hrvatske osvojio broncu na EP-u u Ateni, nijedno ljeto nije prošlo bez medalje. Sve do ljeta 1996. kad je Hrvatska zaustavljena u četvrtfinalu olimpijskog turnira u Atlanti, a 29-godišnji Rađa praktično se oprostio od reprezentacije.

Na klupskom planu osvajanju trofeja vratio se povratkom u Europu.

U atenskom Panathinaikosu je vodio momčad do dva naslova prvaka Grčke. Otišao je nakon incidenta u kojem je, braneći integritet momčadi, nokautirao sina vlasnika kluba pa je rastanak bio neizbježan...

No, nagli odlazak iz Panathinaikosa doveo ga je u Zadar. Godina u Jazinama, začinjena osvajanjem Kupa Krešimira Ćosića na finalnom turniru u Zagrebu, na kojem je Rađa proglašen najboljim igračem, ostala je pohranjena na posebnom mjestu u Dinovom srcu.

Na posljednji inozemni angažman nagovorio ga je vlasnik Olympiacosa, najljućeg Panathinaikosovog rivala. Unatoč potezu koji se u Grčkoj uglavnom smatra „izdajom“, Dino je ostao miljenikom kod obje skupine navijača. Iz sezone u Pireju ostat će upamćeno i da je Rađa 16. listopada 2000. postao strijelac prvog koša u novoformiranoj Euroligi u kojoj su prvu utakmicu odigrali Olympiacos i Real Madrid.

U smiraj karijere imao je kratku i neuspješnu epizodu u Ciboni, a filmski završetak dočekao je tamo gdje je sve počelo, u majici splitskih „žutih“ kojima je donio zasad jedini naslov prvaka Hrvatske.

“Da san sam pisa scenarij kraja karijere nebi ovako dobro smislija”, napisao je Dino u objavi na svojoj službenoj Facebook stranici otvorenoj nedugo nakon što je saznao da će u rujnu 2018. biti uvršten u “Naismith Memorial Basketball Hall of Fame”.

- To je definitivno nagrada za životno djelo, priznanje za svaku kap znoja koju si prolio i potvrda da se sve može, ako si voljan žrtvovati se. Nije mi bilo na kraj pameti da ću jednog dana dosegnuti tu razinu.Međutim, kad dođeš u sferu profesionalizma, shvatiš da je rad jedino mjerilo vrijednosti i da te tu nitko ne može limitirati. Sve što radiš, radiš sebi. Kad ti trener kaže da napraviš deset ponavljanja, a ti napraviš devet, onda nisi ukrao njemu nego sebi. Kad tako razmišljaš, onda sve ide nekim svojim tokom. Ovo na kraju je samo priznanje da je sve što si radio bilo ispravno.

Spomenuo je u svom šestominutnom govoru sve koji su mu pomogli na tom putu. Sjetio se Dražena “od kojeg sam naučio mnogo o košarci i životu”.

Sjetio se “košarkaške srodne duše” Tonija Kukoča s kojim je želio zajedno ući u Kuću slavnih. Oko je zasuzilo kad se dotakao obitelji, majke Dunje i oca Nike te sinova Duje, Roka i Nike, koji su bili u publici zajedno s Dinovom suprugom Viktorijom, “životnom srodnom dušom koja me učinila boljim čovjekom”.

Obitelj Rađa danas živi na zagrebačkoj adresi, a Dino kao predsjednik Stručnog savjeta Hrvatskog košarkaškog saveza pokušava uspostaviti sustav koji će Hrvatsku vratiti u krug reprezentacija koje se bore za odličja na najvećim natjecanjima.

Ionako ne baš blistavu situaciju u kojoj se nalazi hrvatska muška košarka dodatno će zakomplicirati koronavirus, ali Rađa je tip čovjeka koji u svakoj situaciji pokušava vidjeti nešto pozitivno.

- Nadam se da će se u nedostatku novca više obratiti pažnja na proizvodnju, na mlade igrače, a ne na polovne strance koji ništa ne donose.

Svi bi mi htjeli dobre rezultate. No, koja je poanta napraviti rezultat s pet stranaca u momčadi? Što radiš dobro za košarku kad ti klinci koji su dobri, perspektivni, ne mogu igrati? Kod nas je uvijek bilo talenata, imamo dobre

Stojko Vranković & Dino Rađa

Dino Rađa - basketball notable From the first two steps he made as a 14-yearold in the fall of 1981 at the Split’s Gripe, to the winning cigar triumphantly lit in June 2003 on the floor of the “Dražen Petrović” hall in Zagreb, to celebrate the recently acquired title of Croatian champion in a yellow jersey with the number 14, Dino Rađa has accumulated 22 years of career crowned with club trophies, representative medals and personal recognitions, and gained the status of one of the best European centers.

With Jugoplastika he won the titles of European club champion in 1989 and 1990, he was the Yugoslav League Champion three times (from 1988 to 1990) and once winner of the Cup (1990), and in a yellow jersey he finished his career by winning the title of Croatian champion in 2003. As member of Il Messaggero Roma he won the Radivoj Korać Cup (1992), with Panathinaikos (Athens) he was proclaimed the Greek League Champion twice (1998 and 1999). In 2000, he won the Krešimir Ćosić Cup while playing in Zadar’s jersey.

While playing in the Yugoslav National Junior Team, he was the European Champion in 1986 and the World Champion in 1987, when he made his debut for the senior team by winning bronze at the European Championships in Athens. From the European senior championships he has two gold medals won with Yugoslavia (1989 and 1991) and two bronze medals with Croatia (1993 and 1995). He is has two Olympic silver medals, one won with Yugoslavia in Seoul in 1988 and one with Croatia at the Barcelona Olympics 1992, where in the finals the team played against the American “Dream Team”. He also won a bronze medal at the World Championships in Canada in 1994.

For four seasons (1993-1997), Rađa also played in the NBA league – while playing for Boston Celtics, he was the club’s leading player.

In September 2018, he was inducted into the Basketball Hall of Fame in Springfield, USA, where he joined Krešimir Ćosić, Dražen Petrović and Mirko Novosel as the fourth Croat.

Gordan Gabrovec

predispozicije za košarku, samo treba raditi. Nadam se da ćemo sad malo više uložiti u trenere, u njihovu edukaciju i u klince. Treba računati da klinci koji sada imaju 16-17 godina, mogu za tri, četiri godine nositi reprezentaciju.

Kao što je to i Dino Rađa činio.

■ 19 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE NADE: FRANKO GRGIĆ

Najbolji hrvatski mladi športaš Piše: VINKO KNEŽEVIĆ

D

ugo na hrvatskom športskom nebu nije zasjala takva mlada zvijezda iz pojedinačnog športa!

Splitsko plivačko čudo, Franko Grgić, sa samo 16 godina doplivao je do „velike pozornice“, demonstrirajući neslućene mogućnosti u svom dobnom uzrastu. Za vrlo kratko vrijeme ostvario je uspon na svjetski tron s kolekcijom medalja i rekorda u vlasništvu, pratila su ga priznanja vrijednosti u plivačkom svijetu, u domovini i na kontinentalnoj razini te zavidan medijski tretman.

Sklonost postavljanju rekorda potvrdio je i u kreiranju vlastite karijere - s tako malo godina iz prvog je pokušaja ostvario jedan od dva ponajveća športska sna: pravo nastupa na Olimpijskim igrama. Drugi i veći san je osvajanje olimpijskog odličja.

Jednako tako, na račun športske superiornosti postao je prvi mladi športaš dvostruki laureat HOO-ove Nagrade Dražen Petrović u istoj godini...

OLIMP ■ 20 ■

Sa samo 16 godina izborio je normu za Tokio, postao dvostruki svjetski juniorski prvak i dvostruki laureat HOO-ove Nagrade Dražen Petrović te drugi u EOO-ovu izboru najboljih mladih športaš(ic)a Europe A do ostvarenja tih snova, multitalentiranom članu splitskog Jadrana u dječačkim je danima možda i najteže bilo odabrati šport po svojoj mjeri. Pokušao je s brojnim kombinacijama, a na kraju je ostao vjeran plivanju u kojem je prve nastupe ostvario kao POŠK-ovac.

- Moj športski put započeo je s tri godine kad sam učio plivati, a natjecateljski put već sa šest godina. U samim počecima kombinirao sam plivanje s taekwondoom, potom i s boksom. Nakon toga sam paralelno uz plivanje trenirao i nogomet, a neko je vrijeme čak i rukomet bio moj izbor, opet uz plivanje - prisjetio se Franko Grgić športskih početaka.

Osim roditelja Tanje i Mate koji su prepoznali njegov talent, uspjesi u najmlađim kategorijama motivirali su Franka za trajni ostanak u plivanju, makar je to značilo i rano ustajanje, odlaske na trening prije škole i brojna druga odricanja tijekom natjecateljske sezone. No, kako vole ustvrditi i njegovi rodite-

lji - sve to mu se vratilo u plivačkoj karijeri.

- Za ostanak u plivanju zapravo je najzaslužnija mama, jer ga kao svoj glavni šport osobno nikad ne bih odabrao. Na tome sam joj zahvalan jer sada vjerojatno ne bih bio tu gdje jesam. Tata je također vrlo zaslužan jer mi je, uz maksimalno razumijevanje za sve moje športske pokušaje, redovito bio na usluzi savjetima i prijevozom. Još dvije osobe bih istaknuo kao vrlo važne za moj športski put - u stručnom dijelu jako sam zahvalan treneru Mati Ružiću, a u motivacijskom prijatelju Marinu Mogiću, koji mi i danas služi kao poticaj za „brže, više, jače“...

Uzvrat za sav dosadašnji trud i angažman, Franku Grgiću je ponajviše stigao u rezultatski fantastičnoj 2019. godini. Na momčadskom PH u Rijeci u ožujku prošle godine postavio je državni rekord u disciplini 1500 m slobodnim načinom (14:56.55), te postao prvi Hrvat koji je spomenutu dionicu isplivao za manje od 15 minuta. To mu je donijelo i prvu od dvije olimpijske A norme za Tokio, a za drugu se ubrzo pobrinuo u disciplini 800 m slobodno. Činjenicu da su mu se pod kožu već uvukla natjecanja s olimpijskim pridjevkom, potvrdio je u srpnju osvajanjem dviju zlatnih medalja na Olimpijskom festivalu europske mladeži (EYOF) u Bakuu.

Trijumfirao je na 400 i 1500 m slobodno, s tim da je na potonjoj dionici (1500 m) postavio i novi rekord EYOF-a.

Kulminacija njegove sjajne sezone, uz svekoliko oduševljenje hrvatske športske javnosti, uslijedila je u kolovozu na juniorskom SP-u u

■ 21 ■ OLIMP

OLIMPIJSKE NADE: FRANKO GRGIĆ

Budimpešti (Mađarska). Maestralni Franko Grgić osvojio je naslov svjetskog juniorskog prvaka na 800 m slobodnim načinom (7:45.92), s novim europskim juniorskim rekordom. Na istom natjecanju osvojio je i naslov svjetskog juniorskog prvaka na 1500 m slobodno, ostvarivši novi svjetski juniorski rekord (14:46.09). Dotadašnje najbolje isplivano vrijeme poboljšao je za pet i pol sekundi, a svoj dotad najbolji rezultat - za pomalo nestvarnih 10.46 sekundi.

- Finalna utrka na 1500 m u Budimpešti, u kojoj sam osvojio svjetsko juniorsko zlato i „skinuo“ svjetski juniorski rekord, zasigurno mi je najdraža utrka u karijeri - kaže mladi plivač, prisjećajući se

kako su ga tijekom utrke bodrili, a po ulasku u cilj velikim pljeskom nagradili svi gledatelji na tribinama.

Već početkom rujna stigla su i prva priznanja na najvišoj razini, koja se dodjeljuju izvan plivališta i pobjedničkih postolja. Nakon tenisačice Ane Konjuh 2013. godine, Grgić je postao prvi mladi športaš dvostruki dobitnik Nagrade Dražen Petrović u istom izboru - kao najuspješniji mladi športaš i najveća hrvatska muška športska nada.

Biserka Petrović, majka legendarnog košarkaškog Mozarta, po kojem HOO-ova nagrada i nosi ime, tom je prigodom počastila Franka Grgića usporedbom s Draženom te mu poželjela „nebo kao granicu u športskim dometima“.

"U samim počecima kombinirao sam plivanje s taekwondoom, potom i s boksom. Nakon toga sam paralelno uz plivanje trenirao i nogomet, a neko je vrijeme čak i rukomet bio moj izbor, opet uz plivanje"

Hrvatski olimpijski odbor ubrzo ga je izabrao i za ambasadora olimpijske kampanje „Prema Suncu“ za Tokio 2020. godine (skupa s taekwondašicom Kristinom Tomić), što je olimpijski debitant također doživio kao veliku počast: - Apsolutno velika čast za mene, jer znam da su za tu ulogu mogli biti izabrani i drugi evidentni olimpijski kandidati, a među njima su i velikani s osvojenim medaljama na prethodnim Igrama.

Ipak, njegova sjajna 2019. godina najširi je odjek pronašla u izboru najuspješnijih mladih športaša Europe. Za Nagradu Piotr Nurowski, koju svake godine dodjeljuju Europski olimpijski odbori, najprije je ušao u Top 5, a potom je, na službenoj svečanosti u Varšavi, proglašen drugim najboljim mladim športašem Starog kontinenta.

Za kraj nezaboravne prošle godine, hrvatski športski poklonici još jednom su mu iskazali naklonost u anketi Sportskih novosti izabrali su ga za najboljeg hrvatskog mladog športaša u 2019. godini. Fascinatna je činjenica da je u kategoriji Športska osoba godine u istom izboru, Grgić bio drugoplasiran (37 %), iza pobjednika - trenera GNK Dinamo Nenada Bjelice (39 %).

No, mladi športski miljenik Hrvata ostavio je iza sebe impresivnu konkurenciju: Brunu Petkovića (6 %), Zlatka Dalića (5 %), Luku Modrića i Bojana Bogdanovića (po 4 %)...

- Svaka nagrada draga mi je na svoj način, ali jedno im je zajedničko - spoznaja da je moj trud i rezultat prepoznat. To me čini sretnim, a ujedno mi daje vjetar u leđa da svake godine iznova budem sve bolji i bolji - komentirao je Grgić priznanja koja je dobio u prošloj godini.

Kao vlasnik olimpijske „vize“ za Tokio, ovaj učenik Tehničke škole za strojarstvo i mehatroniku u Splitu, ušao je u 2020. godinu s ozbiljnim problemom - kako se vratiti u formu nakon ozljede ramena, a u međuvremenu su nastupili i otežani uvjeti treninga zbog pandemije koronavirusa.

- I prije karantene nisam nekoliko mjeseci bio u treningu radi oz-

OLIMP ■ 22 ■

Na dodjeli Nagrade Dražen Petrović

ljede. U tom razdoblju bio sam na rehabilitaciji ramena, tako da sam rehabilitacijski proces nastavio i za vrijeme karantene. Sve mi je to jako teško palo, ali sam ipak na kraju iz svega izvukao nešto pozitivno. Vraćam se još jači...

Na pitanje može li se sve to odraziti na njegove buduće športske ambicije, Franko Grgić je rezolutan: - Moje športske ambicije ostaju iste. Dapače, odgoda Olimpijskih igara mi je dobrodošla da skupim još jednu godinu iskustva i da se još bolje spremim za olimpijski nastup u Tokiju. Ne želim u Tokio doći kao turist, nego želim odraditi svoj debitantski olimpijski nastup najbolje što znam i mogu.

The greatest hope of Croatian sports The Croatian sports sky has not been adorned for a long time by such a young individual sports’ star. Split swimming wonder, Franko Grgić, swam to the “big stage” at the age of only 16, demonstrating unimagined possibilities at his age.

At the 7th FINA World Junior Swimming Championships held in August 2019 in Budapest, the excellent Grgić won the title of Coach Mate Ružić World Junior Champion in 800 M & Filip Grgić Freestyle (7:45.92), with a new Croatian and a new European junior record.

At the same competition, he won the title of World Junior Champion in 1500 M Freestyle, setting a new Junior World Record (14:46.09). He improved his best swimming time by five and a half seconds, and his best result so far - by slightly unreal 10.46 seconds.

His great year 2019 found the widest echo in the selection of the Best European Young Athlete. In the run for the Piotr Nurowski Prize, awarded every year by the European Olympic Committees, he first entered the Top 5 and then, at the official ceremony in Warsaw, he was proclaimed the second best young athlete of the Old Continent.

He says that postponing of the Olympic Games was good for him to gather another year of experience and to be even better prepared for the Olympic performance in Tokyo.

Vinko Knežević

FRANCESCA & GRASECCO Pjenušavo vino

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: SINKRONIZIRANO PLIVANJE

Diskriminacija u

Piše ANA POPOVČIĆ

Sinkronizirano plivanje započelo je kao muški šport.

Neobično, ali ne i nelogično, jer njegov početak seže u kraj 19. stoljeća kada je još uvijek prevladavalo mišljenje da su žene krhka bića kojima ne priliči nikakav oblik natjecanja i kojima bavljenje športom ugrožava plodnost

K

ada se govori o spolnoj diskriminaciji u športu, nekako podrazumijevamo da je ta diskriminacija u korist muškaraca, a na štetu žena. S pravom, jer kroz povijest su žene zaista bile diskriminirane gotovo u svim športovima te dugotrajno i uz velike probleme osvajale pravo da se rekreiraju, treniraju i natječu na jednak način kao i muškarci.

Takav povijesni razvoj doista vrijedi gotovo za sve športove, no kako svako pravilo potvrđuje barem jedna iznimka, tako je i u ovome. Jedna takva iznimka, možda najprepoznatljivija (uz ritmičku gimnastiku), je - sinkronizirano plivanje - vodeni šport koji uključuje elemente plivanja, gimnastike i plesa.

U tom športu diskriminacija je još uvijek prisutna u korist žena, pa će tako i na idućim OI u Tokiju, na programu biti samo ženske discipline, iako su muškarci izborili svoj nastup na svjetskom prvenstvu još prije pet godina.

U svjetlu svih tih činjenica, neobično je da je sinkronizirano plivanje zapravo započelo Anette Kellerman kao muški šport.

OLIMP ■ 24 ■

Neobično, ali ne i nelogično, jer početak sinkroniziranog plivanja seže u kraj 19. stoljeća kada je još uvijek prevladavalo mišljenje da su žene krhka bića kojima ne priliči nikakav oblik natjecanja i kojima bavljenje športom ugrožava plodnost.

Najstarije zabilježeno natjecanje održano je 1891. u Berlinu i u to vrijeme osnovani su mnogi plivački klubovi, a šport se istovremeno razvija i u Kanadi. U Engleskoj je sinkronizirano plivanje krajem stoljeća bilo obavezno za članove Kraljevskog spasilačkog društva (Royal Lifesaving Society), a prvo službeno natjecanje organizirano je 1892. u Yorkshiru.

Bez obzira na muški početak u sinkroniziranom plivanju, primat su vrlo brzo, već na prijelazu stoljeća, preuzele žene. Dio razloga za to možda potječe od vodenih predstava. Naime, osim što je egzistiralo kao šport, sinkronizirano plivanje često je bilo i popularan dodatak večeri u većim kazalištima Londona ili Glasgowa. Tamošnje glazbene dvorane bile su čak opremljene spremnicima za vodu

korist - žena

Kanadski tim sinkroniziranog plivanja

■ 25 ■ OLIMP

NASTANAK MODERNOG ŠPORTA: SINKRONIZIRANO PLIVANJE

na pozornici, posebno za tu svrhu.

Nazivi za ovaj šport u to vrijeme bili su različiti: od artističko, umjetničko, znanstveno, figurativno plivanje ili plivanje po uzorku, pa do termina - vodeni balet.

Godine 1907., Australka Annette Kellerman – profesionalna plivačica, zvijezda vodvilja, filmska glumica i spisateljica - popularizirala je sinkronizirano plivanje kada je nastupala u staklenom spremniku kao podvodna balerina na hipodromu u New Yorku. Kellerman se plivanjem počela baviti iz medicinskih razloga jer je imala problema s nogama, a inače je poznata kao jedna od prvih žena koja se usudila obući jednodijelni kupaći kostim umjesto nespretne odjeće u kojoj su se žene toga vremena kupale.

Tim potezom inspirirala je brojne druge žene, a njezini kupaći kostimi postali su toliko popularni da je pokrenula vlastitu liniju i proizvodnju.

Premda se zasluge za razvoj sinkroniziranog plivanja često pripisuju Anette Kellerman i Esther Williams, povjesničari športa

složni su u tome da je najznačajnija osoba na tom polju zapravo Katherine Whitney Curtis. Ona je, nakon eksperimentiranja s raznim ronilačkim akcijama i akrobacijama u vodi, na Sveučilištu u Chicagu osnovala jedan od prvih klubova za vodeni balet gdje je ekipa izvodila figure, „trikove“ i plutajuće formacije.

Godine 1933. i 1934., za Svjetsku izložbu u Chicagu, organizirala je show „The Kay Curtis Modern Mermaids“ (Moderne sirene Kay Curtis). Tom prilikom spiker Norman Ross predstavio je, po prvi put, ovaj šport kao “sinkronizirano plivanje”, nakon čega je naziv postao općeprihvaćen.

Osim što je 1936. napisala vrlo značajnu knjigu, priručnik o sinkroniziranom plivanju pod nazivom „Ritmičko plivanje“, Katherine Curtis postavila je tehničku strukturu i možda najznačajnije, uvjerila AAU (Amateur Athletic Union - krovna organizacija amaterskog športa sa sjedištem u SADu), da 1941. prizna sinkronizirano plivanje kao službeni šport.

Ipak, osoba koja je najviše popuU svojoj možda najpoznatijoj ulozi interpretirala je slavnu prethodnicu, Annette Kellerman, a naziv tog filma – „Sirena od milijun dolara“ - postao je nadimak za Esther Williams do kraja njezinog života

OLIMP ■ 26 ■

larizirala sinkronizirano plivanje i zapravo postala njegovo zaštitno lice, glumica je Esther Williams.

Imajući to na umu, nevjerojatno je da se ona zapravo nikada službeno nije bavila niti natjecala u tom športu, već je bila iznimno uspješna državna prvakinja i rekorderka u plivanju. Williams se, kao vrsna plivačica, spremala i na OI 1940. u Tokiju, no one su zbog Drugog svjetskog rata otkazane, a ona je športsku karijeru zamijenila glumačkom.

Filmovi u kojima je nastupala sadržavali su raskošno koreografirane scene u vodi i silno popularizirali sinkronizirano plivanje. U svojoj možda najpoznatijoj ulozi interpretirala je slavnu prethodnicu, ranije spomenutu Annette Kellerman, a naziv tog filma – „Sirena od milijun dolara“ - postao je nadimak za Esther Williams do kraja njezinog života, kao i naziv njezine autobiografije.

Na Olimpijskim igrama sinkronizirano plivanje prvi se put pojavilo 1952. u Helsinkiju, i to kao demonstracijski šport. Naime, tek 1968. godine je FINA, Svjetska federacija vodenih športova, priznala sinkronizirano plivanje za svoj četvrti šport (uz plivanje, skokove u vodu i vaterpolo). Na programu svjetskog prvenstva sinkronizirano plivanje je od početka, od prvog svjetskog prvenstva u vodenim športovima koje je organizirano 1973. u Beogradu.

Na službenom programu OI, sin-

Katherine Whitney Curtis

kronizirano plivanje nalazi se kontinuirano od 1984. godine i Igara u Los Angelesu, no zasad još uvijek bez muških natjecatelja.

Sve do 1941. i službenog priznanja od AAU-a, u SAD-u su se u sinkroniziranom plivanju muškarci natjecali zajedno sa ženama.

Nakon priznanja, AAU je tražio da se natjecanja za muškarce i žene razdvoje, što je rezultiralo velikim smanjivanjem muških natjecatelja i zapravo gotovo potpunim gašenjem muškog sinkroniziranog plivanja.

Godine 1978. pravila u SAD-u su ponovno izmijenjena na način da ipak dopuštaju zajedničke nastupe muškaraca i žena. Osim SAD-a, u 20. stoljeću još je jedino Francuska imala muškog natjecatelja na državnim prvenstvima – to je bio Benoît Beaufils koji se natjecao u 90-ima.

Krajem devedesetih i početkom 2000-ih najbolji američki sinkro plivač bio je Bill May. Zbog njega je američki savez pokušavao lobirati za uključivanje muških natjecatelja na svjetskoj razini, no bez uspjeha.

I Beaufils i May već su više od desetljeća bili u športskoj mirovini (obojica su nakon natjecateljske karijere radili kao akrobati u predstavi Circe du Soleila u Las Vegasu) kada je Svjetska organizacija vodenih športova na svjetskom prvenstvu 2015. napokon uvela disciplinu mješovitih dueta. I jedan

Premda se zasluge za razvoj sinkroniziranog plivanja često pripisuju Anette Kellerman i Esther Williams, povjesničari športa složni su u tome da je najznačajnija osoba na tom polju zapravo Katherine Whitney Curtis i drugi dobili su poziv da predstavljaju svoje države na prvenstvu, a Beaufils je vezano uz to izjavio: “Makar se dogodila 17 godina kasnije nego što sam ja to želio, nisam naravno mogao propustiti tu priliku.” Amerikanac Bill May čak je na tom prvenstvu 2015. osvojio i dvije medalje (zlatnu za tehničku rutinu i srebrnu za slobodnu rutinu).

Najveći otpor uključivanju muških natjecatelja pružala je Rusija, povijesno najuspješnija nacija u sinkroniziranom plivanju na svjetskim prvenstvima i Olimpijskim igrama. Ruski ministar športa, kao i više olimpijskih pobjednica bili su svi apsolutno protiv uključivanja muškaraca u ovaj “ženski” šport. To ne treba čuditi jer oni koji pobjeđuju uglavnom ne zagovaraju promjene pravila po kojima su već najbolji.

Ipak, Rus Aleksandar Malcev osvojio je zlatne medalje na sva tri dosadašnja svjetska prvenstva na kojima su sudjelovali muškarci, tako da je Rusija zadržala svoj primat u sinkroniziranom plivanju sve do danas.

Synchronized swimming - discrimination in favor of women When we talk about gender discrimination in sport, we somehow mean that this discrimination is in favor of men, to detriment of women. Rightfully, because throughout history, women have indeed been discriminated in almost all sports, winning long and with great difficulty the right to recreate, train and compete in the same way as men.

Such a historical development is indeed true for almost all sports, but as every rule is proven by at least one exception, the same refers to this. One such exception, perhaps the most recognizable (along rhythmic gymnastics) is - synchronized swimming - a water sports that includes elements of swimming, gymnastics and dance.

In this sport, discrimination is still present in favor of women, so at the next Olympics in Tokyo, only women’s disciplines will be included in the program, even though men won their appearance at the World Championships five years ago.

In light of all these facts, it is unusual that synchronized swimming actually began in the late 19th century as a male sport, but the primacy was very quickly, already at the turn of the century, taken over by women. Although the credit for development of synchronized swimming is often attributed to Anette Kellerman and Esther Williams, sports historians agree that the most important person in this field is actually Katherine Whitney Curtis.

At the Olympic Games, synchronized swimming first appeared in 1952 in Helsinki, as a demonstration sport. Namely, yet in 1968 FINA, the World Federation of Water Sports, recognized synchronized swimming for its fourth sport (in addition to swimming, diving and water polo).

Synchronized swimming has been included in the official program of the Olympics continuously since 1984 and the Los Angeles Olympics, but so far still without male competitors.

Ana Popovčić

LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977.

William Kremer, Why can’t men be Olympic synchronised swimmers?, 2015., pronađeno na https://www.bbc.com/news/magazine-33566335 http://www.primorje-sinkro.hr/povijest-sinkra/ https://www.womenshistory.org/articles/womens-šports-history ■ 27 ■ OLIMP

Naše su vam usluge dostupne gdje god se nalazili Omogućili smo vam siguran, brz i jednostavan pristup našim uslugama. Ugovorite osiguranje putem telefona ili e-maila kod svog prodajnog zastupnika ili online na webshop.crosig.hr.

Prijava štete dostupna je na crosig.hr.

#ostanimoodgovorni

www.crosig.hr

Ugov o na da rite ljinu

Povijest hrvatskog športa

godina

GODINA 50 • BROJ 193 • LIPANJ 2020.

Stoljeće splitskog „Jadrana“

Dvadeset i pet godina bez Kreše

Lov u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji

In Memoriam: Dario Vidošević

Piše: Mladen Cukrov

Piše: Luka Marin Vuco

Piše: Velimir Cindrić

Piše: Jurica Gizdić

> str. 2 <

> str. 6 <

> str. 10 <

> str. 12 <

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

OBLJETNICE

Dvanaest vrsnih „jadranašica“ iz 1929. : Romana Baumgartner, Olga Roje, Milena Kargotić, Ivanka Vranjican, Nevenka Godina, Čikara, Draga Knežević, Mira Senjanović, Pavlović, Zdenka Radić, Ivanišević i Pazinović

Stoljeće splitskog „Jadrana“ Piše: MLADEN CUKROV

Vaterpolisti Jadrana, državni prvaci 1939. Stoje slijeva: Vojko Pavičić, Branko Petrone, Filip Filičin Bonačić, Marko Brajnović; čuče: Vjeran Birimiša, Miro Mihovilović i Ivo Giovanelli

Z

avršetkom Prvog svjetskog rata oživjele su uvale u Splitu i gotovo na svakom kupalištu, u svakoj uvali, sastajali su se mladići i djevojke u igri, zabavi i kupanju. Te družine ubrzo prerastaju u tzv. Republike koje razvijaju zdravi duh, prijateljstvo, ponos i razne pomorske vještine. Međusobno su se dijelile marende, čistile se uvale i uređivao prostor kupališta, a mladi ljudi bavili su se plivanjem, veslanjem, trčanjem, hrvanjem, ronjenjem, skokovima i drugim improviziranim igrama.

Svaka Republika imala je svoj statut, barjak, kupaće kapice, ambleme.., a na čelu Republike bio je admiral, koga su još zvali prešidente, car, šeik i slično. Među Republikama često su se priređivala razna natjecanja, improvizirane pomorske bitke, osvajanja tuđih uvala i kupališta. Poznate republike bile su: Mali puk (Firule), Baluni (uvala Baluni), Bagno Polo (Gradska luka), Smrt (Zvončac), Sustipan, Bačvice Pušipalte (Firule) i dr., a kupači su se skupljali u uvalama Stinice, Lora, Glavičine, Špinut, Poljud, Meje, Zenta i drugima. Ono što je vrlo važno naglasiti - Republike su bile pokretači gotovo svih športova u Splitu.

Uvala Baluni smještena je podno rta Sustipan na zapadnoj strani splitske gradske luke, i u njoj su se skupljali srednjoškolci koji su se svojski trudili urediti svoju uvalu i okolicu. Vrhovnu vlast obavljao je Paško Bettini i njegov brat Frano, a primanje novih članova bilo je vezano za svečanost krštenja u moru: novajlija je morao izdržati niz dubokih kacada (prisilno zaranjanje). Na temeljima Republike Baluni počeo je nicati prvi plivački klub u Splitu i Dalmaciji.

Početak organizirane plivačke aktivnosti u Splitu donio 2

U kolovozu 1920. u uvali Bačvice organizirano je plivačko natjecanje koje je bilo poticaj da se osnuju i prvi plivački klubovi - PŠK Baluni i PŠK Firule što je bio i početak organiziranog plivanja u Splitu i Dalmaciji. PŠK Baluni četiri godine kasnije mijenjaju ime u JŠK Jadran... je kraj za sve Republike, pa tako i za Balune. Na inicijativu Jugoslavenskog olimpijskog odbora, kao prvi olimpijski pododbor u državi, osniva se 25. lipnja 1920. u Splitu Olimpijski pododbor za područje Dalmacije i Crne Gore, a za predsjednika je izabran Vjekoslav Lavš. Kao predstavnik plivanja u odbor je ušao i Frano Bettini.

Radi propagiranja športa pododbor počinje organizirati razna natjecanja. Tako je 22. kolovoza 1920. u uvali Bačvice organizirano plivačko natjecanje koje je bilo poticaj da se osnuju i prvi plivački klubovi - PŠK Baluni (23. rujna 1920.) i PŠK Firule (13. listopada 1920.), što je bio i početak organiziranog plivanja u Splitu i Dalmaciji.

Dana 23. rujna 1920. u prostorijama

Olimpijskog pododbora u Splitu, u zgradi Hrvatskog sokola, održana je osnivačka sjednica Skupštine Pomorskog športskog kluba Baluni. U prvu upravu ušli su: predsjednik Frane Aljinović, potpredsjednica Emica Kargotić, tajnik Josip Namar, blagajnik Joško Miler, zamjenica blagajnika Dražica Antunović. Odbornici su bili: Fabjan Kaliterna i Slavko Rude Bačinić, a revizori Milan Alačević i Ivo Bettini.

Osnutkom PŠK Baluni trebalo je riješiti pitanje klupskih prostorija. U prvoj polovici 1921. započela je izgradnja klupskog doma u južnom dijelu uvale Baluni, a svečano otvaranje prvog doma plivača u Splitu i Dalmaciji bilo je 24. srpnja 1921. u prisustvu velikog broja građana. Olimpijski pododbor te je godine u kolovozu organizirao natjecanje na Bačvicama na kome su nastupili plivači i plivačice Baluna i Firula.

Grupa studenata koja je studirala u Zagrebu i Ljubljani imala je prilike upoznati se i s vaterpolom. U toj

Povijest hrvatskog športa > broj 193 <

Klupski dom Baluni otvoren je 24.srpnja 1921. Ovaj drveni dom ležao je na betonskim stupovima grupi, između ostalih, bio je i Hrvoje Macanović, koji je povratkom u Split postao i prvi trener vaterpolista Baluna.

Na inicijativu Plivačke sekcije Jugoslavenskog olimpijskog odbora, održana je 2. listopada 1921. u Zagrebu osnivačka sjednica Skupštine Jugoslavenskog plivačkog saveza. Na toj sjednici, kao predstavnici Splita, bili su Fabjan Kaliterna i Hrvoje Macanović, a za predsjednika je izabran Koloman Auer iz Zagreba. Nakon osnivanja Jugoslavenskog plivačkog saveza osnovani su i plivački podsavezi u Beogradu, Ljubljani, Somboru, Splitu i Zagrebu. Splitski plivački podsavez osnovan je 11. lipnja 1922., a za predsjednika je izabran Antun Grgin.

Od tada kreće organizirano sudjelovanje splitskih plivača na gradskim i državnim natjecanjima, kako u plivanju tako i vaterpolu. Na jednoj od sjednica, tijekom ljeta 1924., PŠK Baluni mijenja ime u JŠK Jadran. Tada je za predsjednika izabran Pavao Britvić, odvjetnik iz Splita. Na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. nastupio je plivač Ante Roje i tako postao prvi splitski olimpijac (uz Janka Rodina, nogometaša Hajduka).

Prvi dom „jadranaša“ u uvali Baluni

uništio je veliki požar 18. travnja 1925. Bilo je govorkanja po Splitu da je baraka namjerno zapaljena radi osiguranja, no svakako je pred početak prvenstva krajem srpnja 1925., dovršen novi dom - veći i ljepši, nakon čega počinje uspon ovog plivačkog kluba, jer se nameću budući državni prvaci poput Ante Roje, Zlatka Mirkovića, Vjerana Birimiše, a kod žena plivačice slobodnim stilom Nevenka Godina i Olga Roje.

Godine 1927. pojavljuje se možda i najveći talent

splitskog plivanja Ante Senjanović – Senja koji je sa 17 godina bio sudionik državnog prvenstva na Sušaku.

Tamo je napravio pravi spektakl jer je u nepunih 48 sati, plivajući za juniore i seniore, preplivao šest i pol kilometara te uvijek stizao prvi na cilj. Evo tih rezultata: 50 m slobodno - 0.28,6; 100 m slobodno - 1.05,3; 400 m slobodno - 5.26,0; 1500 m. slobodno - 22.25,0. Ovi rezultati bili su respektabilni i u europskim razmjerima.

Senjanović je sigurno dao najveći doprinos da je Jadran, po prvi put od osnutka, postao prvak države, a on sam oborio je sedam državnih rekorda! Te godine za vaterpolsku reprezentaciju iz Jadrana igraju Mirko Mirković, Srećko Čulić, Andro Kuljiš i Ante Roje. Bio je to početak zlatnog razdoblja i neprekidnih pobjeda koje je trajalo sve do 1936. (uz prekide 1934. i 1935. kada Jadran nije nastupao na državnim prvenstvima).

Na Skupštini održanoj 24. rujna 1928.

za novog predsjednika izabran je Josip Čulić koji će na toj funkciji ostati sljedećih 14 godina. On je svojim predanim radom najviše zaslužan da je Jadran 1925. izgradio novi Dom, kao i plivalište u uvali Baluni, a kasnije i novo betonsko plivalište na Zvončacu koje je otvoreno 1936. Naime, ponovno je izgorjela baraka Jadrana (u noći 20. na 21. travnja 1935.), što je primoralo upravu da na izvanrednoj Skupštini donese odluku o preseljenju.

Na Olimpijske igre 1936. u Berlinu, u sastavu državne vaterpolske reprezentacije bili su slijedeći igrači Jadrana: Miro Mihovilović, Filip–Filičin Bonačić, Ivo Đove Giovanelli, Vojko Pavičić i Ante Roje. Vaterpolska momčad ispala je već u prednatjecanju. Jedina svjetla točka bio je 3

OBLJETNICE

Plivači i plivačice Jadrana po povratku iz Beograda 1928., nakon što su osvojili državno prvenstvo

Miro Mihovilović koji je proglašen najboljim vratarom Europe i svijeta. „Jadranaši“ su bili superiorni na državnim prvenstvima sve do 1938. kada je došlo do smjene generacije, pa tako i do pada kvalitete plivanja. U političkim previranjima, na zahtjev većine članova, mijenja se 1939. naziv kluba u Hrvatski plivački klub Jadran. Posljednja predratna uprava Jadrana izabrana je 23. prosinca 1940. a za predsjednika je izabran Josip Čulić.

Ovo razdoblje do Drugog svjetskog rata obilježili su mnogi vrsni plivači reprezentativci: Ante Senjanović – Senja, Tonko Čonći Gazzari, Ante Roje, Vjeran Birimiša, Zlatko Mirković, Dane Matošić, Branko Petrone, Vjekoslav Barač, Uroš Marović i dr. Kod žena su se posebno istakle: Olga Roje, Danica Beara, Nevenka Godina, Mirjam Linardović, Negoda Berber i Ksenija Petrošić. Tu svakako treba spomenuti i Lenu Novak i Negodu Berber, kao vrsne skakačice u vodu.

su Miro Mihovilović, Veljko Bakašun, Ivo Giovanelli, Ante Bačić, Stanko Majić, Marko Brajnović, Željko Radić i Lovro Štakula. Slijedeće tri godine „jadranaši“ nastupaju pod imenom Hajduk, jer su se klubovi morali udružiti u športska društva.

Uz legendarnu Olgu Roje, u plivanju se ističe Danica Beara koja postaje prva perjanica kluba. Bila je neprikosnovena u disciplinama 50, 100 i 200 metara slobodno i 100 m leđno. Na prvom poslijeratnom prvenstvu 1947. u Monte Carlu odličan rezultat ostvario je Janko Puhar 5:01,4 na 400 m i osvojio peto mjesto. Tijekom 1948. pojavljuje se vrsni plivač Vanja Ilić koji te godine, zajedno s Jankom Puharom, sudjeluje na Olimpijskim igrama u Londonu. U to vrijeme za trenera je došao mladi Renato

Zanimljiv je podatak da su vaterpolisti

Jadrana, nakon punih 16 godina dominacije dubrovačkog Juga, uspjeli osvojiti državno prvenstvo 1939., a te godine igrali su: Miro Mihovilović, Vjeran Birimiša, Filip Bonačić, Branko Petrone, Vojko Pavičić i Marko Brajnović. Osim Hrvoja Macanovića trenerskim poslom u plivanju do 1941. bavili su se Darko Prvan, Ante Senjanović, Uroš Marović, a vaterpoliste su trenirali Zdravko Birimiša, Ante Roje, te povremeno stranci Janoš Halz i Imre Keressy.

Od travnja 1941. do listopada 1944. nije bilo organiziranih aktivnosti „jadranaša". Od 1945. počinju se održavati natjecanja u plivanju i vaterpolu. Na državnom vaterpolskom prvenstvu 1946. održanom u Splitu sudjelovalo je 10 momčadi. Momčad Jadrana pomela je sve svoje protivnike i postala prvak. Taj naslov osvojili 4

Veljko Rogošić (20. srpanj 1941. – 7. kolovoza 2012.) jedan od najvećih Jadranovih plivača, sudionik Olimpijskih igara u Rimu 1960. i Tokiju 1964. Član je međunarodne Kuće slavnih vodenih športova na Floridi od 1992. godine

Povijest hrvatskog športa > broj 193 <

Vučetić – Splićo koji je znao prepoznati talente i od njih napraviti vrhunske plivače. Jadran postaje plivački centar, a u plivanju se ističu Maćo Matulić, Gordan Hatze, Urban Roje, Vančo Kljaković, Damir Čorić, Danica Beara, Ksenija Borković, Gordana Bilić, Elinor Mardešić, Vida Majcen, Madja Majcen, Hilda Katalinić, Mira Pilić, Nađa Cipci, Nađa Martić i dr.

Najveće zasluge za obnovu i ustroj Jadrana pripadaju Zdravku Birimiši, kao prvom poratnom predsjedniku i njegovom nasljedniku Alfredu Frediju Brajnoviću.

Godine 1952. izgrađen je zimski bazen dimenzija 16 x 8 m. Iako nije bio nekih reprezentativnih dimenzija svakako je dao svoj doprinos afirmaciji splitskog plivanja. Pojavljuju se novi vrsni plivači i plivačice: Nenad Cambi, Toni Nardelli, Matej Njeguš, Nikša i Boris Pentić, Damir Bulić, Dragica Wrulich, Višnja Varga, Čedna Draganja i dr.

Pedesete godine završavaju vaterpolskom

titulom Jadrana osvojenom 1960. To je bilo desetljeće dominacije splitskog kluba u vaterpolu i plivanju. Nakon Drugog svjetskog rata osvojio je sve vaterpolske trofeje do 1949., a zatim i državna prvenstva 1954., 1957., i 1960. Uzeo je još titulu prvaka zimskog prvenstva 1967.

Plivačke titule osvajane su sve do 1964., a nakon toga još i 1969. i 1970. godine.

U razdoblju od 1954. do 1974. Jadranovi plivači i plivačice nalaze se u samom vrhu plivanja - jedino su 1959. i 1968. bili plasirani ispod 4. mjesta. Vaterpolska momčad profilirala se, i uglavnom su tih godina igrali Veljko Bakašun, Ivica Cipci, Marko Brajnović, Dubravko Ježina, Ivo Trumbić, Ante Roje, Mitjan Bonačić, Ivo Giovanelli, Vlado Škrobonja, Toni Nardelli i Matej Njeguš. Svoj pečat dobrom radu daju treneri Ante Senjanović, Mirko Franceschi i Ivan Zuppa u plivanju, te Gordan Hatze kod vaterpolista.

Početkom šezdesetih Jadran više ne može konkurirati Partizanu (Beograd) i Mladosti (Zagreb) jer nema ni bazena, ni stipendija za vaterpoliste, ni fakulteta kakve imaju ovi veći gradovi. Samim time kontinentalci pomalo preuzimaju primat u plivanju i vaterpolu. Tih godina Jadran napuštaju Ivo Trumbić, Jakov Đoni, Ante Matošić, Dubravko Ježina, Toni Nardelli i Mišo Asić, a nastavlja se odlaskom Uroša Marovića i Ratka Rudića.

Vaterpolisti Jadrana iz 1933.: Ante Senjanović, Ante Roje, Filip Bonačić (gornji red), Srećko Čulić, Zdravko Birimiša, Paško Kuzmanić (srednji red) i Ivan Majić (sjedi)

Ipak, silaskom sa scene svih onih slavnih i zaslužnih vaterpolista i plivača iz pedesetih godina, nije bilo sve tako crno. Počinje nova era uspješnih „jadranaša“ s Veljkom Rogošićem, Anom Boban, Marom Barišić, Ljubicom Tresić Pavičić, Katjaom Bjelajac, Nađom Pentić i drugima.

Nešto kasnije pridružuju se Dunja Pilić i Aleksandar Barišić.

Među svima njima jedan je neprikosnoven,

a to je - Veljko Rogošić. Napravio je pravi dar-mar u jugoslavenskom plivanju. Godine 1961. Jadran je prvak države u plivanju; dobro su plivali Lidija Kurir i Aleksandar Barišić, ali glavni teret je pao na Veljka Rogošića.

Na pojedinačnom prvenstvu u Dubrovniku osvojio je šest naslova državnog prvaka na 100 i 200 metara leptir, 200, 400 i 1500 slobodno te 400 mješovito. Čudo od čovjeka i športaša! Velike zasluge pripadaju i Niki Tudoru koji je kao trener promovirao desetine novih plivača i plivačica.

Može se reći da od 1961. pa sve do osamdesetih godina, „jadranaši“ plivanjem brane nekadašnji ugled kluba. Osvajaju šest momčadskih titula državnog prvaka, a vaterpolistima je, što se tiče naslova, suša trajala puna tri desetljeća. U svom stručnom trenerskom radu Olga Roje (1908. – 1978.), nameću se, nakon Mirka Franceschija, Niko Tudor i jedna od najboljih plivačica Zvone Barišić. Ipak, Jadran Jadrana. Višestruka prvakinja, reprezentativka proživljava teške dane, i rekorderka sponzorstvo splitskih poduzeća nije bilo više tako izdašno. Stariji članovi pokušavaju pomoći u ovoj agoniji koja je zahvatila klub. Aktivirao se i Ivica Cipci nakon višegodišnjeg neigranja, samo da se spasi klub od ispadanja iz Prve lige.

S vaterpolom sve je krenulo na bolje

kada je juniorska momčad, pod vodstvom trenera Ive Bučevića, postala 1966. državni prvak. U toj novoj generaciji igrali su Petrović, Babić, Ratko Rudić, Goran Vrdoljak, Jakov Džoni, Jelaska, Boris Pogorelić, Miljenko Gaćina, Željko Šitić, Bužančić i Zekan. Osvojena je titula zimskog državnog prvaka 1967. u Rijeci. Veliki obol ovom uspjehu dao je Toni Petrić, veliki športski djelatnik i jedan od najboljih povjesničara športa u kasnijim godinama. Osvojene su dvije titule državnog prvaka u plivanju 1969. i 1970. a za Jadran su plivali: Ana Boban, Gordana Pilić, Ljubica Tresić Pavičić, Mara Barišić, Miro Vučetić, Veljko Rogošić, Nenad Kuriđa, Zdenko Ozretić, Goran Pogorelić i dr.

Sedamdesete i osamdesete godine prošlog stoljeća nisu baš bile nešto plodne za Jadran. Ipak, pored svih nedaća vezanih uz odlazak dobrih plivača, financijske probleme, nedostatak zatvorenih bazena i drugoga, klub su na vodi održavali neprikosnoveni entuzijasti Zvone Barišić, Niko Tudor, Bere Marković i predsjednik Boris Pentić.

U tome beznađu dogodilo se nešto veliko - Split je 5

OBLJETNICE

Uvala Baluni gdje je nakon požara izgrađena 1925. nova klupska baraka, puno veća i ljepša dobio Mediteranske igre 1979. i samim time krenula je nova era splitskog plivačkog športa. Nakon toga, 1981. je organizirano europsko prvenstvo u plivanju, vaterpolu, sinkroniziranom plivanju i skokovima u vodu. Split je dobio dugo očekivane zatvorene bazene i druge športske sadržaje, o kojima su maštale starije generacije športaša. U razdoblju od 1975. do 1990. Jadran dvaput osvaja momčadsko prvenstvo Jugoslavije i četiri puta Jugokup.

To je razdoblje u kome se izdvajaju plivači Nađa Pentić, Edita Grubišić, Slaven Šitić, Robert Grubišić.

Vaterpolisti se vraćaju na stare staze slave

i vođeni od uspješnog trenera Bruna Silića stižu do finala Jugokupa i polufinala europskog Kupa kupova. Posebno se istakao Mislav Bezmalinović koji je kasnije 1988. u Seulu osvojio s reprezentacijom zlatnu medalju. Članovi uprave shvaćaju da od same ljubavi i privrženosti klubu nema puno sreće. Vaterpolo u drugim sredinama postaje profesionalan i ovisan o sponzorima i financijama. Uspostavlja se tako dobra suradnja sa firmom Koteks iz Splita kako bi se kvalitetno riješio problem društvenih prostorija s popratnim sadržajima neophodnim za viši standard, poput bazena, hotela, restorana, teretane i slično. Uz sve trebalo je ojačati i igrački kadar.

Od 1990. počinju politička previranja i Domovinski rat. Jadran je 1991., u posljednjem prvenstvu, postao prvak Jugoslavije. Mladost iz Zagreba ustupila je svoja

Jadranovi vaterpolisti pobjednici Kupa europskih prvaka 1992., pojačani Pericom Bukićem i Dubravkom Šimencom 6

Pogled na Jadranov kompleks bazena i klupske prostorije danas dva dragulja Pericu Bukića i Dubravka Šimenca kako bi Splićani što jači ušli u borbu za naslov pobjednika Kupa europskih prvaka. Jugoslavija se definitivno raspala, a Jadran je 1992. postao prvakom Europe, a da niti jednu utakmicu nije odigrao kod kuće.

Ovaj naslov je, kao trener, svojim upornim radom uzeo Neven Kovačević, a igrali su Anto Vasović, Dejan Savičević, Albert Pavlović, Renco Posinković, Renato Vrbičić, Ognjen Kržić, Mislav Bezmalinović, Albert Nardelli, Danko Duhović, Joško Kreković, Vladimir Moćan, Perica Bukić, Adrian Ježina, Dubravko Šimenc, Mario Budimir i Ante Bratić.

Nakon Kovačevića, momčad je preuzeo

Mišo Asić i sljedeće 1993. godine obranio naslov europskog prvaka pobijedivši u finalu zagrebačku Mladost.

Ovo je svakako bila kruna uspjeha i to u vrijeme Domovinskog rata. Mlada hrvatska država dobila je veliko športsko međunarodno priznanje zahvaljujući splitskom Jadranu.

U novijoj generaciji splitskog plivanja istakli su se: Tomislav Karlo, Ante Mašković, Miloš Milošević, Vanja Rogulj, Miroslav Vučetić, Ante Cvitković, Edita Grubišić, Nancy Lovričević, Dunja Pilić, Gordana Pilić, Natalija Pentić, Branka Sustić Dijana Kvršić i dr. Nastavlja se sa mladim talentima Antom Zoričićem, Ivanom Antom Traljićem, a kod žena se nameću Mabel Sulić, Ana Grgić, Marina Dadić i dr.

U ovih 100 godina kluba, osim zapaženih uspjeha, osvojenih prvenstava i vrijednih rekorda, važno je istaknuti činjenicu da su generacije mladića i djevojaka na splitskom Zvončacu odrastali sa športskim vrijednostima u zrele ljude. Mnogi od njih preuzeli su odgovornost na svim područjima društvenog života, pridonoseći tako afirmaciji svog grada i Hrvatske.

IZVORI: Mario Garber: Svi Jadranovi ljudi 1920. – 2010. (2010. Split) Duško Marović-Mihovil Radja: Povijest športa u Splitu 1918.- 1941. (2006. Split) Arhiva Muzeja športa Split u osnivanju

USPOMENE: KREŠIMIR ĆOSIĆ

Povijest hrvatskog športa > broj 193 <

Dvadeset i pet godina bez Kreše Piše: LUKA MARIN VUCO

Ćosićevoj riznici trofeja naklonit će se i mlađe generacije koje nisu imale priliku svjedočiti njegovoj karijeri, no one su, nažalost, ostale uskraćene za vizualni dojam koji je još važniji od svih konkretnih postignuća

K

rajem mjeseca svibnja navršilo se četvrt stoljeća od prerane smrti Krešimira Ćosića, športaša koji je bio i ostao personifikacija košarkaške veličine. Riječ je o jednom od najboljih hrvatskih košarkaša u povijesti, ako ne i najboljem. Sportske novosti nedavno su napravile anketu u kojoj je sudjelovalo devet košarkaških stručnjaka koji su Ćosića smjestili na treće mjesto vječne ljestvice, odmah iza Dražena Petrovića i Tonija Kukoča. Ono što je odnijelo prevagu na stranu Šibenčanina i Splićanina, njihove su impresivne epizode u NBA ligi, koju Krešo nema u životopisu.

To nipošto nije bilo zato što tamo nije mogao igrati, dapače - dok je bio u naponu snage na stolu je imao ugovor Los Angeles Lakersa. Međutim, Ćosića su uvijek vodili motivi koji su velikoj većini športaša nedokučivi – on svoje odluke nije donosio na temelju financijskog, pa čak ni isključivo športskog stajališta, u smislu želje za dokazivanjem na najvišoj razini: “Nipošto nisam mogao prihvatiti profesionalizaciju u kojoj bi isključivo novac upravljao mojim životom”, ovim se riječima osvrnuo na ponudu Lakersa u svojoj nikad dovršenoj autobiografiji.

Krešo je imao svoj pogled na život

i košarku koji je sadržavao mnogo čimbenika, a veliku ulogu igralo je srce. Ali ipak ne i jedinu, jer da je bilo tako vjerojatno bi čitavu karijeru proveo u svom Zadru.

No, on je bio čovjek izrazito slobodarskog duha: “Uvijek sam želio igrati bez prisile. Ako me tko pokuša vezati, pokažem mu da sam jači – raskinem lance i odem!”, naveo je kao razlog odlazaka iz matičnog kluba. Možda je i bolje da je bilo tako: da je čitavu karijeru proveo u Zadru, njegova genijalnost ne bi bila toliko prepoznata na globalnoj razini. Podsjetimo, Ćosić je primljen u Košarkašku kuću slavnih u Springfieldu 1996. godine...

Zadar, Sveučilište Brigham Young, ljubljanska Olimpija, Virtus Bologna i Cibona - pet je momčadi koje su imale tu sreću da Krešo kroz 19 godina igračke karijere nosi njihov dres, naravno, uz državnu reprezentaciju.

Njegova prisutnost na parketu bila je jamstvo odličnih rezultata: sa Zadrom je osvojio pet naslova državnih prvaka i jedan kup, dva prvenstva s Virtusom te jedno s Cibonom uz tri kupa. Brigham Young Cougarsi su, zahvaljujući njegovim briljantnim izvedbama, konstantno punili dvoranu od 22 000 mjesta, a k tome je kao prvi Europljanin ikada bio izabran u počasnu All-American selekciju. Što tek reći o reprezentativnim uspjesima? Iz cijelog mnoštva medalja izdvaja se povijesno olimpijsko zlato 7

USPOMENE: KREŠIMIR ĆOSIĆ

8

Povijest hrvatskog športa > broj 193 <

iz Moskve 1980., dok je prethodno osvojio dva svjetska prvenstva i tri europska.

Ovakvoj riznici trofeja naklonit će se i mlađe generacije koje nisu imale priliku svjedočiti Ćosićevoj karijeri, no one su, nažalost, ostale uskraćene za vizualni dojam koji je još važniji od svih konkretnih postignuća. Naime, Krešo je bio vizionar koji se igrao košarke, centar koji bi i danas bio okarakteriziran pridjevom „moderan“, pa onda možete samo zamisliti koliko je bio napredan za svoje doba.

Protivnički treneri pokušavali su ga

skautirati, bar donekle pripremiti momčad za njega, ali to im je rijetko kad polazilo za rukom jer, kako je Krešo zapisao, ni on sam nije znao što sve može očekivati od sebe. Svaku utakmicu promatrao je kao zasebnu priču koja zahtijeva raznolike pristupe da se razriješi, stoga se trudio biti što je moguće svestraniji.

Tvrdoglavost je osobina koja mu je najviše pomogla da postane avangarda od košarkaša. Dok je bio mlađi, struka i iskusniji suigrači (i u Zadru i u Americi) često su ga upozoravali da se ne petlja gdje mu nije mjesto, odnosno da ne izlazi previše iz reketa, nego da se fokusira na tipične centarske zadatke. Međutim, on je uporno nastavljao po svome. Nije pristao da mu se ograniči radijus kretanja, već je želio spoznati košarku kroz svaku poziciju na terenu.

Zanimljivo da je to počeo raditi zbog toga što je bio izrazito mršav (u tinejdžerskim godinama težio je samo šezdesetak kilograma) i teško se nosio s fizički moćnijim protivnicima, stoga je svoj hendikep odlučio kompenzirati razvijanjem drugih vještina umjesto da se bjesomučno posveti nabijanju mase.

Kako je vrijeme odmicalo, to mu je sve više uspijevalo, te su svi uvidjeli da nema smisla „ispravljati“ njegov način igranja, dapače, počeli su mu se odreda diviti navijači, treneri, suigrači, pa i protivnici. Tako je čuveni jugoslavenski reprezentativac Dražen Dalipagić u svojoj autobiografiji istaknuo da je Ćosić bio igrač kojeg je apsolutno najviše cijenio jer je na terenu bio kao profesor, znao je apsolutno sve i od njega se moglo samo učiti.

Njegovo znanje vrlo brzo postalo je neupitno i trebalo ga je što bolje iskoristiti. Stoga su mu u Zadru čim se vratio iz Amerike povjerili mjesto tehničkog direktora i trenera, dakle s nepunih 25 na leđima. Na početku je istovremeno trenirao prvi sastav, juniore te žensku selekciju: “Vodio sam treninge po deset sati dnevno i uporno uvodio američku taktiku napada i obrane. Poznavao sam naše trenere: svi su govorili o obrani, ali nitko nije radio na detaljima, već se sve svodilo na borbene uzrečice”, nije se libio istaknuti.

Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac i Aleksandar Đorđević, igrači koji su u sljedećim godinama zauvijek obilježili povijest hrvatske, odnosno srpske košarke.

Krešo je uvijek imao svoj put i njega se držao, bez obzira na sve. Često je trpio neugodnosti i to ne samo iz športskih razloga: u SAD-u su ga prozivali komunistom, a po povratku u domovinu gledalo ga se sumnjičavo jer je sa sobom donio mormonsku religiju. Sve te prozivke dočekivao je sa širokim osmijehom te bi se dežurni dušobrižnici naposljetku „okanili ćoravog posla“, začuđeni kako ni najpodlije provokacije ne mogu narušiti unutarnji mir kojim je Krešo odisao: „U kampanji su se na mene nabacivali svi, i slijeva i sdesna. Bilo im je čudno što ni meni ni mojim trenerima nije bilo bitno ništa osim toga da igram i radim svoj posao.“.

U svojih 46 godina života Krešimir Ćosić ostavio je grandiozan doprinos košarci, športu koji je u to doba doživio golemu ekspanziju popularnosti u Hrvatskoj. Ne samo da je uzdignuo kvalitetu domaće košarke na višu razinu, već je i znao prenijeti svoj žar na okolinu i tako potencirao nastanak novih čarobnjaka ovog športa.

Možemo mu samo poručiti: Krešo, hvala ti za sve!

IZVORI: Bertičević Neven. Krešo: Legenda o Krešimiru Ćosiću. Zadar: Zadiz, 2005. Ćosić Krešimir. Igraj, vjeruj, živi: autobiografija. Zadar, Zagreb: Udruga Dani Krešimira Ćosića, Večernji list, 2019.

Dalipagić Dražen i Aleksandar Tijanić. Ispod koša. Beograd: Beogradski izdavačko-grafički zavod, 1978.

Za vrijeme igračke karijere trenirao je

i Olimpiju, a u jednom je razdoblju, paradoksalno, trenirao Ljubljančane, a igrao za Zadar! Ipak, njegovo vizionarstvo u trenerskoj ulozi najviše je došlo do izražaja kada je bio izbornik Jugoslavije. Reprezentaciju je 1986. odveo do bronce na svjetskom prvenstvu te ponovio isti doseg na Eurobasketu naredne godine.

U Košarkaškom savezu Jugoslavije to je ocijenjeno neuspjehom kojem je stručni savjet uzrok vidio u forsiranju golobradih tinejdžera. Ćosić nipošto nije htio odustati od te politike, stoga je odlučio napustiti izborničku klupu. Ti mladići oko kojih su se lomila koplja bili su Toni

9

LOVSTVO U HRVATSKOJ

Društvo za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji

U

posudu stavite što više hladne vode, dobro ju posolite i onda u nju stavite srnetinu. Ostavite da tako odleži tri-četiri sata, izvadite meso i potom ga položite u jednako toliko slane vode, ali ovaj put vruće, i pustite ga namakati se još tri-četiri sata. Izvadite meso, dobro ga posušite krpom, pa dobro posolite i popaprite. Sada meso možete peći ili mljeti za paštetu, ali njegove kosti nemojte rabiti za spremanje umaka, nego radije uzmite goveđe ili neke druge.

Savjetuje tako rubrika „Praktične domaćice“ u jednim zagrebačkim dnevnim novinama iz kasne jeseni 1930. o tome kako tretirati malo previše odležanu (čitaj: usmrđenu) srnetinu, „tako da opet bude fina i svježa“.

Današnjim hobi-kuharima možda treba objasniti da je u doba prije pojave nouvelle cuisine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, koja je drastično skratila vrijeme odležavanja i mariniranja divljači, u Europi bilo posve uobičajeno dugo „zrenje“ takvog mesa, ne bi li ga se lišilo „previše divljeg mirisa i okusa“. Fazani su, primjerice, ostavljani da gotovo strunu. Čuveni Brillat-Savarin čak je savjetovao da njihovo meso odležava dok prsa ne pozelene, dok je Grimod nalagao da odležavaju obješeni za perje repa, „sve dok meso samo ne otpadne“.

10

Piše VELIMIR CINDRIĆ

Prosinac 1881. godine, kada je Kraljevska zemaljska vlada odobrila pravila Društva za obranu lova, čin je koji se uzima kao službeni početak organiziranog lovstva u Hrvatskoj No, na stranu povijest spravljanja divljači - citat kojim smo započeli ovaj tekst upućuje nas na činjenicu da je lovna sezona 1930. u okolici Zagreba bila vrlo bogata, pa se, u doba prije zamrzivača, meso divljači pokušavalo spasiti na sve načine.

Usprkos već dugoj lovačkoj tradiciji

i zakonima koji su spriječavali uništavanje divljači, bilo je zagrebačkih lovaca koji su lovački moral i zadana pravila tumačili poprilično slobodno, pa je ulov često znao biti i prebogat. U svakom slučaju, spomenuta sezona bila je posljednja prije uvođenja novog Zakona o lovu,

Povijest hrvatskog športa > broj 193 <

temeljenog na takozvanom dominalnom sustavu, koji se pojavio već sljedeće 1931.

Inače, jedna od najstarijih čovjekovih vještina, zbog bogatstva divljači i obilja područja pogodnih za lov, bila je odavna dobro zastupljena širom Hrvatske. No, za povijest lovstva u zemlji, pa i Zagrebu (koji je kao kolijevka mnogih športova i u lovstvu držao primat), iznimno je značajna bila 1881., kada je u glavnome gradu Hrvatske osnovano Društvo za obranu lova u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji, sa svrhom „da poboljša lov uopće svim dopustivim sredstvima“.

U prosincu iste godine pravila Društva

odobrila je Kraljevska zemaljska vlada, čin koji se uzima kao službeni početak organiziranog lovstva u Hrvatskoj.

Naime, ukidanjem kmetstva i proglašavanjem „slobode lova“, u prethodnim je stoljećima došlo do neprimjerenog zatiranja divljači, što je i potaklo uvođenje spomenutih pravila koja su poslužila i kao temelj budućeg Zakona o lovu.

Pravila su, dakako, podrazumijevala i potrebu nadzora, pa je tako 1896. tajnik Društva za obranu lova, svestrani i obrazovani šumarnik i profesor Fran Žaver Kesterčanek objavio prvu knjigu o lovstvu na hrvatskome jeziku, „Priručnik za lovce i poučnik za nadzirače lova u Hrvatskoj i Slavoniji“. Zaredale su poučne lovačke izložbe, a 1909. Društvo je imalo već 652 člana.

Tijekom Prvog svjetskog rata, djelovanje Društva bilo je zabranjeno, pa se tijekom tog razdoblja pojačao krivolov i uništavanje divljači. Novi uspon započeo je 1925., kada je u Zagrebu osnovan Savez lovačkih društava Hrvatske i Slavonije, koji će se pobrinuti za pojavu spomenutog Zakona o lovu iz 1931. No, prije donošenja tog zakona, zagrebački su lovci imali jednu iznimno uspješnu sezonu, povodom koje je ilustrirana revija Svijet, u prosincu 1930., objavila reportažu naslovljenu „Lov u okolišu Zagreba“:

„Lov se kod nas redovno krivo shvaća samo kao šport i zabava, dok je to zapravo veoma važni faktor narodnog gospodarstva. I baš radi toga krivog shvaćanja, bilo je u godinama 1918.-1920. lovstvo gotovo upropašteno, jer je svaki tamanio divljač gdje god je stigao, dok se o uzgoju nije vodilo računa. No, za kratko vrijeme, čim su se konsolidirale prilike, počelo se opet posvuda raditi na podizanju lova, čemu su naročito mnogo doprinijele naše lovačke organizacije. Danas je lov opet i kod nas grana narodne privrede. Po službenim podacima, koje je prikupio sveučilišni profesor dr. Milan Marinović, sama vrijednost mesa i koža od divljači iznosi godišnje 60.000.000 dinara, dok i inače lovstvo donosi znatne koristi narodnoj privredi...

Sve te vrijednote morale bi kod nas

biti još znatno veće, jer je naša država i po klimatskim i po svim ostalim za lovstvo odlučnim faktorima kao predestinirana za uzgoj divljači, svakako barem toliko koliko i Njemačka, gdje čisti prihod od lovstva iznosi 44 milijuna maraka.

U ovome broju Svijeta donosimo nekoliko slika iz lovom vrlo obilatih krajeva Hrvatskog zagorja te iz bliže okolice Zagreba. Iz obilja slika koje su nam stajale na rapolaganju, izabrali smo tek jednu rukovjet koja prikazuje neke momente iz života naših lovaca, kao polazak u lov kopnom i jezerom, zatim uspjeh lova s velikim brojem ubijene divljači, neke dvorce oko kojih se nalaze lovišta i druge.

Kako već rekosmo, naši krajevi uvelike obiluju izvrsnim lovištima, na kojima imade svakovrsne divljači, počevši od zečeva, pa sve do jelena. Pače, ima i veprova, a iz ptičjeg carstva svega. Ove godine lovovi su opće vrlo obilni, što se vidi i po prodaji divljači na našim tržnicama, a i po njihovoj cijeni koja je znatno niža od prijašnjih godina.“ LITERATURA Larusse Gastronomique, 1988. Šumarski list 1/1935, Zakon o lovu 1931.

Pavao Cindrić: „Grički milenij“, 1965.

Zagrebačke dnevne novine: Novosti i Večer, 1928., 1929., 1930., 1931.

Ilustrirana revija Svijet, Zagreb, 1931.

11

IN MEMORIAM

Povijest hrvatskog športa > broj 193 <

Dario Vidošević (Split, 13. travnja 1968. – Split, 27. svibnja 2020.)

H

rvatska olimpijska obitelj, splitski olimpijci, a posebno Hrvatski veslački klub Gusar tuguju. U Splitu je 27. svibnja, nakon duge i teške bolesti u 53. godini života preminuo veslački olimpijac Dario Vidošević.

Rođen je u Splitu 13. travnja 1968. godine. Veslačku karijeru započeo je u splitskom Mornaru, da bi potom prešao u Gusar. Kao član „gusaraša“ nastupio je u dvojcu s kormilarom na Olimpijskim igrama u Los Angelesu 1984., gdje je bio kormilar u dvojcu u kojemu su veslali Zlatko Celent i Mirko Ivančić, gdje su na kraju osvojili sedmo mjesto.

A prije odlaska u Los Angeles, te iste 1984., Celent i Ivančić zajedno s kormilarom Vidoševićem osvajaju prvo mjesto na prvenstvu Jugoslavije koje je te godine održano u Beogradu. Na istom prvenstvu, Vidošević je kormilar Gusareva osmerca koji također suvereno postaje prvak države u sastavu: Mirko Ivančić, Zlatko Celent, Duško Mrduljaš, Dragomir Ivandić, Ivica Amižić, Davor Siriščević, Boris Rušinović i Zoran Sučić. brigade Hrvatske vojske, voda Vojne policije).

Iz povijesnog dvojca iz Los Angelesa 1984., živ je nažalost još samo Mirko Ivančić Kike, koji za Darija kaže: „Bio je vrlo pouzdan kormilar, siguran, korektan, miran, staložen. Bio je samozatajan, nije se volio isticati, odličan kormilar i odličan čovjek, koji je nažalost prerano napustio ovaj svijet.“ Vidošević ima pregršt naslova prvaka Jugoslavije, prvaka Hrvatske, odlične rezultate na brojnim regatama. Obilježio je povijest športa bivše države, Hrvatske, Splita i svog Gusara, kojega je rado spominjao, a koji je dao toliko odličnih veslača koji su na najljepši način ispisali stranice hrvatskog sporta. Jedan od njih je upravo Dario Vidošević kojega njegovi „gusaraši“ sigurno nikad neće zaboraviti. Bio je iznimno vezan i uz svoju obitelj (njegov brat Leonard Vidošević, poginuo je 1993. u Domovinskom ratu kao pripadnik 141.

Zaposlen je bio u splitskom HOPS-u (Hrvatskom operateru prijenosnog sustava), gdje je također bio vrlo cijenjen kao savjestan i odgovoran djelatnik, a posljednje radno mjesto bilo mu je poslovođa za dalekovode. Dario je kao dijete i glumio – statirao je u kultnoj seriji Velo misto...

Svaki odlazak je težak, ali kada odlazi olimpijac, onda doista možemo konstatirati da je otišao dio olimpijske obitelji, čovjek koji je položio olimpijsku prisegu, a to je u športu čast koja je rezervirana samo za odabrane.

Dario Vidošević sahranjen je u obiteljskoj grobnici u mjestu Konjsko u općini Klis.

(Jurica Gizdić)

POZIV AUTORIMA Pozivamo sve povjesničare sporta, istraživače, kroničare i autore koji se bave povijesti športa, i zainteresirani su da im članak bude objavljen u podlisku Povijest hrvatskog športa, da svoje radove pošalju na e-mail adresu: ana.popovcic@hoo.hr.

12

Hrvatska olimpijska akademija Hrvatsku olimpijsku akademiju osnovao je Hrvatski olimpijski odbor 27. lipnja 1996. godine prema

odredbama Olimpijske povelje, Međunarodnog olimpijskog odbora te predstavlja integralni dio olimpizma i športa na međunarodnoj i svjetskoj razini. Hrvatska olimpijska akademija jedna je od 150 nacionalnih olimpijskih akademija u svijetu i članica je Međunarodne olimpijske akademije sa sjedištem u Olimpiji, Grčka i Europske olimpijske akademije u Frankfurtu, Njemačka.

Cilj i zadaća Hrvatske olimpijske akademije je promicanje olimpijskih vrijednosti, poput:

izvrsnosti, prijateljstva i poštovanja i olimpijskog obrazovanja te upoznavanje društva s temeljnim načelima olimpizma kao životne filozofije utemeljene na dobrom primjeru i povezivanju športa s obrazovanjem, kulturom i umjetnošću.

Hrvatska olimpijska akademija provodi i programe obrazovanja i školovanja trenera u športu

putem formalnih obrazovnih programa: osposobljavanja i usavršavanja te neformalnih, poput: stručnih skupova i seminara za športske djelatnike, športaše i športske organizacije.

Hrvatska olimpijska akademija  Trg Krešimira Ćosića 11, Zagreb  hoa@hoo.hr  01/3650535

ZNANOST I ŠPORT

O

tome kako je današnje vrijeme karakteristično po nevjerojatnim dostignućima - softverima koji su u stanju razmišljati umjesto čovjeka i donositi odluke o tome što je za njega najbolje, ili brzim komunikacijskim kanalima zbog kojih cijeli svijet podsjeća na društvo koje u kasnim satima u lokalu raspravlja o ključnim temama za spas čovječanstva - govori se na brojnim razinama, od onih dnevnih, pa sve do globalnih.

Vrlo često na dnevni red dođe i šport, kao spasonosna formula uz OLIMP ■ 42 ■

pomoć koje je moguće prevladati većinu problema suvremenog društva, stvoriti ujedinjeni svijet u kojem će se svi ljudi međusobno uhvatiti za ruke, uputiti pogled prema nebu i slaviti konačnu pobjedu svijetla nad tamom.

Stoga i ne čudi da tu spasonosnu formulu – koju naš poznati športski publicist i bivši športski dužnosnik Željko Mataja uspoređuje s aspirinom koji kod svega pomaže, a ništa ne liječi - svojataju brojni ugledni predstavnici medija, znanosti, društveno-političkog života, čak i vjer-

skih institucija. Međutim, unatoč besprijekornoj stručnosti i retorici, kao i neupitnoj dobronamjernosti svih navedenih dušobrižnika, nešto je očito pošlo u krivom smjeru.

Prije nego pokušam dati jedno drugačije viđenje tih uzroka, osjećam potrebu konstatirati kako je svaki od navedenih subjekata koji upravljaju športom i gledaju ga kao alat putem kojeg je moguće postići čitav niz dobrobiti za društvo, doista uložio silan trud, prolazio svakojake barijere kako bi popularizirao šport,

Uputnica za vježbanje Piše: MIROSLAV HRŽENJAK Fotografija: HERRI BIZIA

Tjelesna aktivnost koja se temelji na zakonima prirode i njezinim pulsirajućim ritmovima, može činiti značajan faktor u oporavku športaša, pripremi za natjecanje i rehabilitaciji od ozljeda vjerovanja koja oblikuju psihološke i druge tendencije u čovjeku, danas su najčešće vezana uz filozofiju linearnog rasta. Konkretno, kako bi športaš ostao u prvoj selekciji kluba ili u nacionalnoj vrsti, ostvario pravo na stipendiju ili na bilo koji način zadržao svoj status koji je stekao zahvaljujući dostignutoj razini kvalitete, on mora svake godine poboljšati svoju razinu športske kvalitete.

izgradio športsku infrastrukturu, razvijao znanost o športskom treningu, osigurao financije kroz proračun i tržište i tako dalje. Stoga, problem ne vidim u nedostatku znanja, ljudi, ekonomiji, niti pogrešnoj športskoj politici, već u nečem puno dubljem, rekao bih filozofskom kutu gledanja, točke iz koje se stvara čovjekov odnos prema svijetu oko sebe, ali i svijetu unutar njega samoga. O čemu je točno riječ?

Neovisno o tome radi li se o karijeri športaša, razvoju neke društvene djelatnosti ili tržišta, prevladavajuća

Jednako tako, kako bi neka korporacija opstala na tržištu, ona mora ciljanoj skupini potrošača ponuditi nove i atraktivnije proizvode, ali i razmišljati o smanjenju troškova, što opet dovodi do povećanja radnog opterećenja svojih zaposlenika.

Sličnu sudbinu dijele i novinari koji iz godine u godinu moraju kod čitatelja, otupljenog na jednu vrstu senzacije, pronaći novu i jaču vijest, kako bi u njima učvrstili odluku da je svijet opasno mjesto u kojem je najsigurnije ostati u dobro poznatim, ali sigurnim okvirima vlastitih ograničenja, odnosno opterećenja.

Unatoč čovjekovoj nevjerojatnoj sposobnosti adaptacije, ne znam jesu li opasnija sve veća opterećenja kojima se današnji čovjek izlaže ili njegovo uvjerenje da je takav način života jedino ispravan, da svijet u kojem živi ne može biti drugačiji.

Promatrajući svakodnevni život, ipak mislim da gore prolaze oni koji kupuju maglu, od onih koji je prodaju.

Nasuprot shvaćanju života u kojemu postoji jedino ljudska logika koja priznaje samo rast, razvoj i uspon, postoji i drugačije shvaćanje prema kojem je čovjek sastavni dio prirode te da iste sile koje upravljaju svijetom oko njega upravljaju i svijetom unutar njega. Na ideji takozvanog dijalektičkog dualizma i uzajamnoj ovisnosti suprotnih sila u prirodi i čovjeku temelji se drevna kineska filozofija i kultura.

Princip Jina i Janga, njihova stalna ravnoteža i neprekidno kretanje, temelj je tradicionalne kineske medicine koja pored akupunkture (čiji su učinci itekako poznati velikom

■ 43 ■ OLIMP

ZNANOST I ŠPORT

broju športaša), podrazumijeva i liječenje biljnim sastojcima, kinesku mikro-masažu, specijalnu kinesku gimnastiku i dijetetiku. Akupunktura, koja je od Svjetske zdravstvene organizacije priznata 1979. godine i izjednačena sa svim konvencionalnim oblicima liječenja, govori o principu protoka vitalne energije kroz energetske meridijane, koji imaju vanjsku i unutarnju energetsku putanju.

Akupunktura se kao način liječenja, ali i dio filozofije, spominje još od 2800. godine pr.Kr., a sve veći broj liječnika s dodatnim specijalističkim usavršavanjem u području akupunkture (kojih ima preko 350 000 izvan Kine) te sve veći interes znanosti prema energetskom konceptu medicine, dovoljno govori o njezinoj vrijednosti i budućnosti.

Nešto zapadniji prizvuk od kineske tradicionalne medicine ima integrativna medicina koja podržava i potiče prirodnu sposobnost tijela za izlječenjem i koristi prirodne tretmane kad je god to moguće, uzimajući u obzir sve čimbenike koji utječu na zdravlje i bolesti – dakle ne samo na tijelo, već i um i duh kao cjelinu.

Iako je velik broj zapadnih zemalja koje imaju specijalizirane medicinske ustanove u kojima se primjenjuje takav koncept (primjerice Klinika Paracelsus u Švicarskoj ili Klinika za holističko zdravlje u Portlandu) gdje se njeguje i vrlo uspješno primjenjuje holistički pristup u liječenju čitavog niza bolesti, sve veći broj vrhunskih športaša pokazuje interes za neinvazivne metode oporavka i očuvanja zdravlja.

Jedan od najboljih primjera su zadnje Olimpijske igre u Riu de Janeiru kada su se višestruki olimpijski pobjednik Michael Phelps i gimnastičar Alex Naddour na natjecanjima pojavili s ljubičastim okruglim modricama Sve veći broj na koži. Riječ je o cupping terapiji ili terapiji vrhunskih športaša čašama, također jednoj pokazuje interes od inačica nekonvencionalnog liječenja, gdje za neinvazivne se uz pomoć zagrijanih i metode oporavka i specijalno dizajniranih čaša poboljšava cirkuočuvanja zdravlja lacija, protok energije i oporavak.

Ne radi se ovdje o pitanju može li šport biti uistinu zdrav, tim više ako razumijemo čovjekovu psihološku potrebu za kompeticijom zbog koje šport mora počivati na principima brže, više, jače. Međutim, da tjelesna aktivnost koja se temelji na zakonima prirode i njezinim pulsirajućim ritmovima može činiti značajan faktor u oporavku športaša, pripremi za natjecanje i rehabilitaciji od ozljeda, govore rezultati projekta „Učinci Tai Chi Gonga na zdravlje“ kojeg je Hrvatska u sklopu Erasmus+ projekta provela u suradnji sa Slovenijom, Belgijom i Španjolskom.

Riječ je o tjelesnom vježbanju koje kombinira sporo, promišljeno kretanje uz meditaciju i vježbe disanja.

Prije početka i nakon provedbe programa, 2018. i 2019. godine, sudionici – uglavnom starije životne dobi s dijagnosticiranim artritisom i konstantnom boli, problemima s depresijom, anksioznošću i umorom od dugotrajnog liječenja - izmjereni su na sedam testova, od kojih je pet mjerilo OLIMP ■ 44 ■

A holistic approach in the recovery of athletes

pokretljivosti zglobova kralježnice, jedan mišićnu snagu i jedan subjektivni osjećaj kvalitete života.

Realizaciju projekta pratili su liječnici i fizioterapeuti, a sudionici iz Zagreba bili su pacijenti koji su se liječili na Klinici za reumatske bolesti Kliničkog bolničkog centra Zagreb. Nakon samo 50 treninga, utvrđeno je značajno poboljšanje u svih sedam testova, a rezultati istraživanja koji su izazvali veliki odjek u znanstvenoj zajednici reumatologa i fizijatara, bit će prezentirani na Medicinskom kongresu u Frankfurtu 2020. godine.

Nakon završenog programa, svi sudionici projekta nastavili su s prakticiranjem tog programa, dok je specijalistica fizikalne medicine i rehabilitacije KBC Zagreb, koja je uz svoje pacijente također vježbala, zaključila kako bi taj program trebalo uvesti kao metodu liječenja za tu vrstu bolesti, čak i kako bi ga trebalo uvesti za zdravstvene djelatnike u bolnicama, radi očuvanja njihovog fizičkog i mentalnog zdravlja.

Koje su mogućnosti Hrvatske za

razvoj holističke ili komplementarne medicine, specijaliziranih klinika koje bi uz konvencionalne metode liječenja mogle podići ukupno zdravlje građana (gdje bi itekako važnu ulogu imalo zdravstveno programirano i individualizirano tjelesno vježbanje) te hoće li takvo vježbanje u budućnosti biti moguće realizirati putem liječničke uputnice - pitanja su s kojima bih zaključio ovaj tekst.

Međutim, borba za uspjeh pod svaku cijenu, između ostalog i u športu, na individualnoj i globalnoj razini mogla bi izazvati nešto što bi današnjeg čovjeka moglo potaknuti na drugačiji način razmišljanja, ili ga izazvati da zanemari signale koje mu život suptilno šalje ukazujući da nešto možda radi krivo, i da tako proglasi rat - protiv samoga sebe.

LITERATURA: 1. Milošević, M. Statistical report Effects of tai chi/ qi gong on the health of the elderly. 2019.

2.Ferković, M., Tapalović, M. (1998). Akupunktura. Školska knjiga d.d., Zagreb 3. Vitale, K., Munđar, R., Sović, S., Bergman-Marković, B. i Janev Holcer N. Upotreba komplementarne i alternativne medicine kod pacijenata u obiteljskoj medicini – primjer grada Čakovca. Acta Med Croatica, 68 (2014) 345-351

Man’s deepest beliefs, psychological tendencies and philosophy of life greatly influence the world around him, and thus the society and time in which he lives.

The assumption that the basic precondition for survival is linear growth, so day by day the increasing physiological and emotional load on oneself and the environment has gradually created such relationships in international economics, politics, sports that for most people life has become a struggle with time and a race for success at the cost of health.

Contrary to this way of thinking, there is a philosophy of dialectical dualism according to which a man is an integral part of nature, which implies that the same forces that govern the world around him govern also the world within him. Constant balance of different forces, their continued movement and accepting the laws of nature as fundamental laws is not only the philosophy of traditional Chinese medicine and treatment, such as acupuncture, but also the philosophy of many clinics in Europe and in the world that use a holistic approach to many diseases.

The connection between sports and such an approach can go in two directions. First, many athletes nurture a holistic approach to health and recovery - acupuncture, cupping therapy, phytotherapy, reflexology, etc., but physical activity based on the principles of dialectical dualism can also positively affect a range of diseases, including those that can arise from engaging in top sports.

One such example can be seen in the report of the Erasmus+ project, which investigated the effects of Tai Chi Gong exercise on improving spine mobility, muscle strength and life satisfaction in the elderly. Among the participants in the program, coming from Slovenia, Belgium, Spain and Croatia, were people diagnosed with arthritis, who had constant pain, problems with depression and anxiety. Upon completion of the program, all participants showed improvement in all variables, which aroused great interest of the scientific community, especially rheumatologists and psychiatrists.

What kind of future the holistic approach has in treatment of diseases, the recovery of athletes and whether the application of a different way of thinking can create a new step in the evolution of sports, only time will tell.

Miroslav Hrženjak ■ 45 ■ OLIMP

DRUŠTVO I ŠPORT

U prirodu!

Z nate li što je Via Adriatica Trail? Kako piše na njihovim mrežnim stranicama, “od Istre do Dubrovnika u duljini od 1100 km, Via Adriatica je jedinstveni pješački put koji spaja prirodne i kulturne specifičnosti jadranskog podneblja.” Kreće se od Rta Kamenjak na vrhu Istre, pa onda Učkom, pa iza Rijeke na Snježnik, velebitske vrhove, Tulove grede, Dinaru, Kozjak iznad Kaštela, Biokovo, Pelješac, pa sve OLIMP ■ 46 ■

do Rta Oštro, krajnje južne točke Hrvatske.

Može se pješačiti u komadu, može u cjelini, na izvrsno pripremljenom webu je i popis mjesta gdje se može noćiti ili nešto pojesti.

Fantastično iskustvo za svakoga tko prohoda makar koju dionicu.

No, ovakvo kretanje, kao i planinarenje općenito, ipak nisu športovi. Načelno jesu dio fizičke kulture, naravno da traže i učvr-

šćuju i tjelesnu sposobnost, kao i mnoge druge vrline svojstvene športu (od timskog rada i prijateljstva, do snalaženja i prilagodljivosti), no planinarenje nema natjecateljski karakter.

Možete sakupljati planinarske žigove ili se popeti na neki teško dostupan vrh, no to se ne računa pod športske uspjehe, jer brzina i natjecateljski karakter u aktivnosti tipa planinarenja nisu primarne. Grupa uvijek čeka sporijeg, a žurba nije

dopuštena – čak i jedna naizgled pitoma Medvednica zna pokazati svoju skrivenu i opaku stranu, pa nije neobično da nepripremljene izletnike i tu izvlači Gorska služba spašavanja.

Radi teških uvjeta spašavanja, nitko ne pokušava od aktivnosti tipa planinarenja stvoriti klasičan šport.

No, u doba kada je šport doslovno zaustavljen pandemijom i kada je jasno da će biti jedno od zadnjih područja koje će se do kraja normalizirati, trebamo se općenito više okrenuti ovim ugodnim aktivnostima na otvorenom, makar i nemali natjecateljski karakter.

Piše: GORAN VOJKOVIĆ Fotografije: PARKOVI HRVATSKE

TZ OMIŠ

Umjesto gledanja športskih priredaba na stadionima, u dvoranama i pred zaslonima televizora i računala, okrenimo se sebi i užitcima u prirodi koje smo možda godinama zanemarivali Budimo iskreni: ako se Covid 19 primarno prenosi kapljično, onda će šport biti ograničen dok virus ne oslabi ili dok se ne nađe efikasno cjepivo. Posebno se to odnosi na šport u dvoranama.

U pravilu, publika je na natjecanjima prilično zbijena i često bučna. Igrači u žaru natjecanja naravno da su podložni kapljičnim infekcijama, posebno u momčadskim športovima. Nažalost, stanje je kakvo je i za publiku i za športaše. Sjetimo se samo da je dosta zaraženih u nas došlo s austrijskih skijališta - mali prostori za presvlačenje, gondole s puno ljudi na malo prostora, gužva, boravak u zatvorenim prostorijama..., sve to

omogućava lako širenje kapljičnih infekcija.

No, kao i u svemu – treba se prilagoditi a ne očajavati. Ne treba se sigurno “junačiti” i izazivati sudbinu, jer iako ste možda bez kroničnih bolesti i u dobroj formi, u kategoriji koja statistički dobro podnosi zarazu ovim virusom – ne zaboravite da je velik broj atipičnih nositelja koji mogu prenijeti zarazu na drugog, na starijeg člana obitelji ili susjeda.

No, to nikoga ne sprječava da uživa u fizičkim aktivnostima, posebno u tako lijepoj državi kao što je Hrvatska. Boravak na otvorenome, planinarenje, šetnje, općenito boravak u planinama, vožnja brdskog bicikla, pa i rekreacijsko plivanje, mogu biti vrlo zanimljivi i izazovni. S obzirom na ekonomske prilike i ograničenje kretanja – možda je evo ova godina idealna za upoznavanje vlastite zemlje i njenih ljepota.

Bili smo svi puna dva mjeseca praktično izolirani u kućama i stanovima, osim neophodnih odlazaka na posao ili po namirnice. Šport je za to vrijeme stao. Ovo što se sada pokušava s profesionalnim nogometom, da se igra pred praznim tribinama, kako smo već pisali i pretpostavili – nije to.

Dakako, postoje stotine razloga zašto profesionalci moraju igrati, ali ostaje tuga praznih tribina.

Neke televizije su iskoristile preko pola stoljeća star štos umjetnog smijeha u televizijskim komedijama, pa su dodali i nasnimljene zvukove publike. Genijalni Japanci su krenuli još dalje – možete preko aplikacije poslati vaše zvukove oduševljenja i oni se emitiraju preko zvučnika na stadionu. Čak i možete izabrati mjesto odakle će se emitirati, da bude “kao pravo”.

Enjoyable outdoor activities In the period when sports is literally stopped by the virus pandemic and when it is clear that it will be one of the last fields in full function, we need to turn to our own, enjoyable outdoor activities.

Nothing prevents us from enjoying physical activities, especially in such a beautiful country as Croatia. Staying outdoors, hiking, walking, mountain biking, recreational swimming and much more – all that can be very interesting and challenging. Given the economic circumstances and the ban on leaving the place of residence - maybe this year is ideal for getting to know your own country and its beauties.

Instead of watching sports events at stadiums, sports halls and in front of TV and computer screens, let’s turn to ourselves and enjoy the nature that we might have neglected for years.

Goran Vojković

nuta šetnje ili dva sata vožnje, ali manje-više svima blizu, tu u našoj Hrvatskoj. Doslovno tisuće zanimljivih mjesta.

Dok epidemiolozi ne kažu da je sve sigurno – tu su, eto, nebrojene aktivnosti koje omogućuju da u prirodi budemo fizički aktivni, da nadoknadimo dva mjeseca blokade i čak stvorimo neke nove vidike.

Svako ograničenje i svaka kriza predstavljaju na neki način i izazov.

A što je više športski nego odgovoriti izazovu, pa bilo to veslanje po Kornatima, vožnja biciklom po Gorskom Kotaru ili pješačenje po Premužićevoj stazi!

Dok se sve ne dovede u normalu, potrajat će još neko vrijeme, a u međuvremenu ne zaboravimo da ako je već donekle ograničeno amatersko i rekreativno bavljenje športom, razne druge fizičke aktivnosti su tu. Aktivnosti od šetnje preko bicikla do planinarenja i pravog Via Adriatica Traila.

Dostupne na možda dvadeset mi■ 47 ■ OLIMP

Olimpijski stadion u Tokiju

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

Nada da se povijest neće ponoviti

U

jeku priprema i „opipljivog“ nestrpljenja koje je sve intenzivnije zahvaćalo cijeli „olimpijski“ svijet te uzbuđenja zbog približavanja svečanog otvorenja još jednih Olimpijskih igara, čovječanstvo je zaustavio nanometarski organizam, imena SARS—CoV-2.

Pandemija koronavirusa širokih razmjera koja je izolirala ljude i zaustavila užurbani, moderni tempo života, te zamrznula ili značajno usporila svjetsku ekonomiju, također se odrazila i na šport.

Naime, Olimpijske igre koje su se trebale održati ovo ljeto u Tokiju 2020., odgođene su za sljedeću 2021. godinu. Točnije rečeno, u zadnje 124 godine – ako se izuzmu Prvi i Drugi svjetski rat – od

obnavljanja Olimpijskih igara, nikada se nije dogodilo da su Igre otkazane ili odgođene te se ova prisilna odluka Međunarodnog olimpijskog odbora, Organizacijskog odbora Tokio 2020., Međunarodnog paraolimpijskog odbora, poglavarstva Tokija i Vlade Japana može smatrati povijesnom i jedinstvenom. U skladu s navedenom odlukom, odgođene će se Igre održati od 23. srpnja do 8. kolovoza 2021., a Paraolimpijske igre od 24. kolovoza do 5. rujna 2021. godine.

Međutim, zanimljivo je kako Olimpijske igre u Tokiju nisu jedine Igre koje su se suočile s teškoćama te je vidljivo kako burne godine ljudske prošlosti pokazuju da su se Olimpijske igre vrlo često

Piše: SAŠA CERAJ Fotografije: ARNE MÜSELER, IOC

Prije osamdeset godina Olimpijske igre kojih je domaćin trebao biti Japan (Tokio ljetnih, Sapporo zimskih) su otkazane. Vjerujemo da se povijest neće ponoviti i da će se dogodine u Tokiju zavijoriti olimpijska zastava ■ 49 ■ OLIMP

MEĐUNARODNI OLIMPIJSKI POKRET

nalazile pred značajnim izazovima vremena i nemirima moderne povijesti.

Tako se, na primjer, mogu izdvojiti OI u Berlinu 1916., koje su otkazane zbog sarajevskog atentata na Franza Ferdinanda, nasljednika austrougarskog prijestolja i njegovu suprugu, što je dovelo do početka Prvog svjetskog rata.

Sljedeće odgođene Igre trebale su se 1940. održati upravo u Japanu, u gradovima Tokiju (ljetne) i Sapporu (zimske). Jednako kao i OI 2020. trebale su, između ostalog, poslužiti i kao „sredstvo“ obnove Japana: Igre te 1940. (odgođene zbog Drugog kinesko-japanskog rata) trebale su ponuditi obnovu nakon snažnog potresa Veliki Kanto iz 1923., dok su Igre 2020. trebale poslužiti kao obnova nakon razornog tsunamija iz ožujka 2011.

Ostanimo još načas u prošlosti: nakon što je Japan izvijestio Međunarodni olimpijski odbor o nemogućnosti organizacije domaćinstva, MOO je odredio Helsinki za domaćina ljetnih OI 1940., a St. Moritz zimskih OI., što je međutim ponovno promijenjeno te je za domaćina određen njemački Garmisch-Partenkirchen. No, te su Igre zbog početka Drugog svjetskog rata otkazane. Tokio je 1964. napokon postao prvi azijski grad koji je organizirao Olimpijske igre 1964., dok je Sapporo ugostio zimske Igre 1972. godine…

London je trebao pružiti domaćinstvo Igrama 1944. godine, a Cortina d’Ampezzo zimskim, ali Drugi svjetski rat otklonio je te mogućnosti. Priliku za svoje drugo domaćin-

U dugoj povijesti Olimpijskih igara, MOO se prvi put susreće s organizacijom odgođenih Olimpijskih igara stvo London će tako ostvariti točno 40 godina nakon prvog iz 1908. godine. Te Igre, održane 1948., ostat će zapamćene kao “Igre štednje” na kojima nisu prisustvovale Njemačka i Japan.

Ljetne olimpijske igre u Müchenu 1972. godine primjer su obustavljenih Igara. Uslijed terorističkog napada na olimpijsku delegaciju Izraela (ubijeno je 11 osoba, športaša, trenera i sudaca te jedan njemački policajac), Igre su zaustavljene na 34 sata. Sljedeći dan održana je ceremonija u znak sjećanja na nevine žrtve, a tadašnji predsjednik MOOa, Avery Brundage, izjavio je: „Igre se moraju nastaviti“...

Osamdeset godina nakon prve nemogućnosti organizacije Igara, Japan se 2020. godine ponovno, eto, našao pred izazovom, odnosno ovaj put, bar kako zasad stvari stoje, suočio se ipak samo s odgodom Igara, ne i otkazivanjem kao prije osam desetljeća.

Kako bi se ovaj izazov uspio što kvalitetnije nadići, formiran je Zajednički upravljački odbor pod

Thomas Bach i Dr. Tedros Adhanom Ghebreyesus OLIMP ■ 50 ■

vodstvom predsjednika Koordinacijskog odbora Međunarodnog olimpijskog odbora Johna Coatesa i predsjednika Igara Tokijo 2020., Yoshira Moria s ciljem zadržavanja već utvrđenog rasporeda natjecanja koji će se uz minimalne izmjene samo pomaknuti za godinu dana unaprijed.

To znači kako 42 isplanirana športska borilišta trebaju ostati nepromijenjena u 2021. godini, ali i to da će biti potrebno unijeti dodatne napore uslijed uključivanja novih mjera za rješavanje potencijalnog utjecaja Covida-19 na Igre. Pomoć Zajedničkom odboru pružit će i radna grupa MOO-a pod nazivom „Here We Go“ koja usko surađuje s Organizacijskim odborom Tokio 2020. na prilagođavanju OI za 2021. godinu, posebice na minimiziranju financijskog utjecaja odgode Igara na sve partnere uključene u projekt.

Evidentno je da će se financijski gubitci pojaviti, procjenjuje se da će dodatni troškovi za Japan dosegnuti i do šest milijardi američkih dolara! MOO je predvidio da će morati snositi troškove do 800 milijuna američkih dolara kao svoj doprinos.

Navedeni iznos trebao bi omogućiti nadoknadu troškova organizacije Igara - do 650 milijuna dolara služio bi kao trošak odgode Igara, a do 150 milijuna dolara, MOO će namijeniti međunarodnim športskim savezima, nacionalnim olimpijskim odborima i drugim članicama.

MOO je također najavio povećanje proračuna Olimpijske solidarnosti namijenjenog športašima i to u iznosu od 15 milijuna USD, a čime će se financirati stipendije za više

A hope that history will not repeat itself

od 1600 športaša iz 185 nacionalnih olimpijskih odbora te MOO-ov olimpijskim tim izbjeglica.

Dodatni korak pomoći u iznosu od 10,3 milijuna američkih dolara, MOO je namijenio sudjelovanju nacionalnih olimpijskih odbora na Olimpijskim igrama u Tokiju te kao pomoć rješavanju dodatnih financijskih troškova koji su se neplanirano pojavili kod nacionalnih olimpijskih odbora uslijed odgode Igara.

Ne treba međutim zaboraviti ni nedavnu izjavu Thomasa Bacha kojom je naglasio da će Igre 2020., ako prilike to ne dopuste, biti potpuno otkazane, jer je mijenjanje športskog kalendara i držanje športaša u neizvjesnosti neizvedivo na duže staze.

Uz argument kako OI bez gledatelja nisu opcija, predsjedniku Bachu se pridružio i japanski premijer Shinzo Abe koji je istaknuo kako će Japanu biti iznimno zahtjevno organizirati Olimpijske igre ako se pandemija korona virusa ne zaustavi, naglasivši kako je ljeto 2021. ustvari posljednja prilika za organizaciju Igara.

Doista, da bi se Igre organizirale u ovim okolnostima – kada je potpuna nepoznanica kako će svijet izgledati već sljedeći mjesec – bit će potrebna velika doza umješnosti, objektivnosti, solidarnosti, fleksibilnosti i kompromisa kod svih sudionika, kako je naglasio predsjednik MOO-a.

U dugoj povijesti Olimpijskih igara, MOO se po prvi puta susreće s organizacijom odgođenih Olimpijskih igara i nesigurnost je sastavni

dio neizvjesne budućnosti i svega što ona u ovim kriznim vremenima donosi. Međutim, u vremenima antike, stari Grci su krizi pristupali kao prilici, pa tako i ova situacija (uz svu svoju tragediju i težinu) može u određenim dijelovima predstavljati i svojevrsnu priliku, ako joj se promišljeno, odgovorno, solidarno i nesebično pristupi. Na kraju, za putokaz u ovoj krizi, svijet olimpizma ne treba gledati ni tražiti dalje od vlastitih vrijednosti koje zastupa, upravo poput olimpijskih vrijednosti - mira, solidarnosti, uvažavanja drugih i jedinstva u različitosti koje kada postanu djela, imaju širok utjecaj na onog "drugoga" društvo i svijet u cjelini.

Koronavirus je pokazao kako čovječanstvo koje se isključivo oslanja na tehnologiju, materijalizam i egocentrični sustav nema budućnosti, ali i naznačio da humanističke zasade u odnosima među ljudima i ekonomijama nisu utopija te da šport kao pokret i djelatnost doista ima utjecaj na društvo, pokazujući ne samo univerzalnost vrijednosti koje prenosi, već i šire, ali vrlo značajne pokazatelje iz nedavno provedenih istraživanja.

Upravo ti pokazatelji predstavljaju šport kao poveznicu društva i prenositelja pozitivnih promjena, kojima na poseban način sve više svjedočimo u našim gradovima.

Međutim, jednako tako i vrlo snažno progovaraju činjenice koje govore kako šport utječe na dva posto europskog bruto proizvoda te da je gotovo tri posto svih radnih mjesta u Europi povezano sa športom.

Sve to jasno pokazuje kako šport

The Olympic Games, originally scheduled to be held this summer in Tokyo, have been postponed to 2021. With the exception of World War I and World War II, since the revival of the Olympic Games in 1896 they have never been canceled or postponed, and this involuntary decision can be considered historic and unique.

Eighty years later, Japan is once again facing a challenge: then, in 1940, the Olympic Games supposed to be hosted

by Tokyo were canceled due to the war, and now, unfortunately, there is a danger of their cancellation due to the pandemic virus COVID-19. Of course, we all hope that the Olympics will be held next year and that history will not repeat itself.

The President of the International Olympic Committee Thomas Bach stated resolutely: “If the circumstances do not allow it, the Olympic Games will be completely canceled, because changing the sports calendar and keeping athletes in suspense is impossible in the long run.”

Arguing that the spectatorfree Olympic Games are not an option, Japanese Prime Minister Shinzo Abe stressed that Japan will faced with extreme difficulties to host the Olympic Games if the coronavirus pandemic does not stop, stressing that summer 2021 is actually the last chance for hosting the Olympics.

Indeed, in order to organize the Olympic Games in these circumstances - when it is completely unknown what the world will look like next month - will require a great deal of skills, objectivity, solidarity, flexibility and compromise among all participants.

Saša Ceraj

utječe ne samo na društvena već i na ekonomska gibanja zajednice, te da ovu granu društvene djelatnosti nije potrebno promatrati kao dio problema već kao dio rješenja. Šport i olimpijske vrijednosti bit će neophodne postkorona svijetu, baš kao što su to uvijek i bile.

LITERATURA: www.olympic.org

■ 51 ■ OLIMP

ŽENE I ŠPORT

Kako bi se proveo ženski Trinche?

Thomas Carlovich Trinche

N

esretna epizoda s virusom COVID 19, notornom koronom, stavila je globalno športsko novinarstvo pred „muke ježeve“, kako je govorio legendarni škovacin iz Velog mista: nema utakmica, nema razgovora o športu po kafićima, jedine su teme koliko je oboljelih u kojoj od premijerligaških ili NBA momčadi i jesu li se Dybala i njegova cura opet zarazili. Naravno, športski sustav svjedočio je uistinu besprimjernom poremećaju koji je rezultirao prekidom najpopularnijih športskih natjecanja i odgodom Olimpijskih igara.

U takvoj situaciji športske rubrike okreću se lifestyleu, tračevima, OLIMP ■ 52 ■

Piše RATKO CVETNIĆ

Športašica mora opravdati ne samo svoju vlastitu karijeru nego i žensko pravo na bavljenje športom, pravo koje uključuje i neuspjeh

reprizama - ukratko „sezoni kiselih krastavaca“, koja u športskom novinarstvu inače ne postoji, ali i nekim zanimljivim posezanjima u športsku povijest. Jedna od tih priča objavljena je u travnju u našem tisku, a govorila je o neobičnoj legendi argentinskog nogometa Thomasu Carlovichu Trincheu, potomku hrvatskih emigranata pobjeglih pred komunizmom u godinama nakon Drugog rata.

Naime, kad su Maradonu u Rosariju jednom prilikom pozdravili kao „najvećeg“, Maradona je - sasvim u skladu s mitom o Carlovichu (ali i mitom o Maradoni) – odgovorio: „Kad smo već u Rosa-

riju, onda treba kazati - najveći je bio El Trinche“.

Jedna od legendi o tom visokom štrkljavom momku koji - ako baš nije bio od volje - ne samo što bi preskakao treninge nego i utakmice, vezana je uz pripremni susret argentinske reprezentacije s momčadi Rosarija uoči Svjetskog prvenstva 1974. Na toj utakmici Trinche je prodao toliko tunela reprezentativcima da je u poluvremenu izbornik „gaučosa“ Vladislao Cap zamolio kolegu iz Rosarija da Carlovicha izvadi iz igre. U tom času Rosario je već vodio 3-0. Trener je poslušao, utakmica je završila 3-1, a četiri godine kasnije Cesar Luis Menotti, izbornik budućih prvaka svijeta pozvao je Trinchea u reprezentaciju.

Carlovich se ljubazno zahvalio uz obrazloženje da se u tom terminu već dogovorio s prijateljima za ribičiju! Takav boem odbijao je ponude najvećih klubova, a čak ni kad ga je Pele pozvao u Cosmos, Carlovichu nije palo na pamet da napusti svoj rodni Rosario.

I onda, mjesec dana nakon što je reportaža o Carlovichu objavljena u našem tisku, stiže vijest da je El Trinche preminuo: neki ulični pljačkaš oborio ga je s bicikla, Trinche je pri padu udario glavom o tlo i više se nije probudio.

Druga, još tužnija vijest, stigla je nekako istovremeno iz susjedstva: velika nada austrijskog nordijskog skijanja, 18-godišnja Johanna Bassani nađena je mrtva, a javni tužitelj potvrdio je da je pored njezinog tijela pronađeno nekoliko oproštajnih pisma. Prema špekulaciji radilo se o samoubojstvu uzrokovanom silnim pritiskom od austrijskog saveza. “Ne mogu to više, ne mogu više”, napisala je Johanna između ostalog.

Smatrali su je velikom nadom austrijske nordijske kombinacije, discipline koja bi u dogledno vrijeme trebala ući u službeni program ZOI-a, a u siječnju ove godine osvojila je ekipnu srebrnu medalju na Olimpijskim igrama mladih u Lausanni.

Istodobno je HRT prenio vijest da je francuska tenisačica Aravane Rezai iznijela niz optužbi na račun poznatog teniskog trenera Patricka

Pressure on female athletes

Foto: Julia Kuzenkov (Unsplash)

Pressure is an integral part of sport and it grows with the level of competition. However, the specifics of sport, which is dominated by men, puts additional pressure on female athletes who, in addition to individual pressure, have to deal with “structural pressure”, i.e. the question of whether sport is for women at all.

By comparing several sports destinies from the past and the present, it is visible that this pressure on female athletes is still very strong and that it still represents a structural obstacle in their sports development.

Ratko Cvetnić

Mouratogloua – stručnjaka koji radi sa Serenom Williams, Stefanosom Tsitsipasom i Coco Gauff - opisujući kroz kakve muke je prolazila dok ju je trenirao taj „biznismen“, kako ga naziva, s kojim je ostvarila i svoj najveći uspjeh, WTA naslov u Madridu. „Mouratoglou je stavljao veliki pritisak na mene da osvojim titulu. Nisam doručkovala, samo čašu mlijeka svakog dana, nisam se smjela javljati na telefon. Kao da sam bila u zatvoru. Ustajala sam u šest ujutro i trčala sat-dva. Bilo je previše. Već je moj otac vršio veliki pritisak na mene, a Mouratoglou je mislio da će me dodatni pritisak učiniti još boljom. Tada u Madridu je upalilo, ali poslije nekog vremena čovjek se iscrpi…“ Ovo će mnoge čitatelje koji duže pamte vjerojatno podsjetiti na slučaj Vere Nikolić. Talentirana atletičarka iz srpske provincije na jednom mitingu u Londonu 1968. iznenadila je konkurentice (ali i domaću publiku koja je u utrci na 800 metara od svoje Lillian Bord očekivala sigurnu pobjedu), te

trijumfirala s vremenom novog svjetskog rekorda. Preko noći dojučerašnja juniorka postaje svjetska zvijezda i kao veliki favorit odlazi u Meksiko na Olimpijske igre. O tom vremenu i o kobnoj polufinalnoj olimpijskoj utrci govorila je prije nekoliko godina za Večernji list. „Svi su tražili od mene zlato na Olimpijskim igrama, a ja sam se u strahu pitala: što će biti ako osvojim drugo mjesto? Prije starta trema je bila tolika da sam trenera pitala gdje su mi sprinterice, a držala sam ih u ruci. Kad je počela utrka, poslije tristo metara jednostavno sam stala. Tada je u mojoj glavi nastao “prekid filma”.

Nesvjesno sam otišla u olimpijsko selo, obukla se i odšetala u grad. Na klupi po kiši nakon 24 sata pronašao me meksički policajac i vratio u olimpijsko selo...“ Veri Nikolić je njen zavičaj – a i dobar dio sportske javnosti - toliko zamjerio ovaj neuspjeh da je morala pobjeći čak u Zagreb, gdje je u sastavu AK Dinamo nastavila inače uspješnu srednjoprugašku karijeru.

Koja je poveznica između ovih priča? Ne toliko u pritisku, jer to je sastavni dio športske i svake druge velike konkurencije. Poznata je anegdota s audicijom u newyorškom Metropolitanu: veliki svjetski operni pjevači morali su prijemni odraditi na stepenicama ispred ulaza u zgradu, usred ulične buke. „Vi ne biste bili ovdje da niste vrhunski pjevači“ – mirno im je objasnio menadžer Meta – „ali želimo vidjeti kako pjevate pod pritiskom“.

Nije poanta čak ni u činjenici da bi mlade djevojke bile osjetljivije od svojih vršnjaka, tim prije što pritisak najčešće uzrokuju „očinske figure“ trenera i dužnosnika. Stvar je čini se ipak u tome što športašica mora opravdati ne samo svoju vlastitu karijeru, nego i žensko pravo na bavljenje športom, pravo koje uključuje i neuspjeh.

Evo jedne hipotetske situacije: zamislimo ženskog Trinchea, supertalentiranu atletičarku, skijašicu, tenisačicu, odbojkašicu, što god, koja na trening dolazi kad joj se svidi, igra utakmice samo kad je raspoložena, a poziv u reprezentaciju ljubazno otklanja jer se s prijateljicama dogovorila, primjerice, za izlet u Međugorje.

Bi li joj sustav - naš, francuski, argentinski, austrijski, bilo čiji dozvolio da u vrhunskom športu ostane dovoljno dugo kako bi se njen talent pretočio u legendu, kao što je, na radost navijača, i uz duboki chapeau Maradone, dozvolio El Trincheu?

■ 53 ■ OLIMP

HRVATSKI ŠPORTSKI MUZEJ

Potres oštetio i Hrvatski športski muzej Piše: LUKA MARIN VUCO

Potres u Zagrebu 22. ožujka ostavio je ožiljke i na zgradi u Praškoj 2 u kojoj se nalazi Hrvatski športski muzej. Brojni predmeti u samom muzeju pretrpjeli su veća ili manja oštećenja te je neophodna sanacija

P

roteklih nekoliko mjeseci bilo je razdoblje teških iskušenja za čitav svijet, a istu sudbinu nije mogao izbjeći ni Hrvatski športski muzej, kojeg je pandemija koronavirusa zatekla u trenutku kada se činilo da sve ide kao po loju. Izložba “Igra sporta i umjetnosti”, o kojoj ste imali priliku čitati u prošlom broju, bila je u punom jeku, ali je umjesto prigodnog zatvaranja naprasno prekinuta 19. ožujka kada je Nacionalni stožer civilne zaštite zabranio sve djelatnosti osim prijeko potrebnih. Pozitivna okolnost tek je bila što je dan ranije održano posljednje od planiranih šest stručnih vodstava za građanstvo…

No, iako je izložba bila prekinuta samo četiri dana prije planiranog završetka, ipak treba istaknuti da je strah zbog širenja koronavirusa utjecao na posjetu tijekom posljednjih desetak dana, što se pogotovo očitovalo kroz otkaze dolazaka raznih škola na vodstva i radionice.

Samo nekoliko dana nakon prekida izložbe, još jednom se pokazala istinitom zloguka narodna poslovica koja upozorava da nesreća nikada ne dolazi sama. U rano OLIMP ■ 54 ■

nedjeljno jutro 22. ožujka, Zagreb je pogodio potres jačine 5,5 stupnjeva po Richteru, a nedugo potom uslijedio je još jedan jačine 5,0 stupnjeva. U povijesnom središtu grada zabilježene su velike materijalne štete, pa tako i na zgradi na adresi Praška 2 u kojoj se nalazi Hrvatski športski muzej, dok je, srećom, zgrada na adresi Ilica 13, gdje će biti novi stalni postav ovog muzeja, ostala neoštećena, ali su ranije planirani radovi na njoj stavljeni na čekanje.

U samoj zgradi gdje se nalazi muzej, brojni su predmeti prilikom trešnje pali na pod te su neki od njih pretrpjeli veća ili manja oštećenja. Velik broj vrijednih predmeta za vrijeme potresa još uvijek se nalazio u Domu hrvatskih likovnih umjetnika, ali ni oni nisu ostali netaknuti budući da je tridesetak skulptura popadalo s postamenata te su neke od njih također oštećene. Ista stvar, u još većem obujmu, dogodila se u muzejskoj knjižnici gdje je više stotina knjiga završilo razasuto na podu. Najviše su oštećene one manjih dimenzija i tankih korica, a to su uglavnom stari športski pravilnici.

Među oštećenim predmetima nalaze se skulptura legendarnog ko-

šarkaša Dražena Petrovića, pokal s Balkanskih igara u Zagrebu 1934. godine, trofej Oskar Zagrebačkog športskog saveza, pokal Sportskih novosti, plaketa Hrvatskog teniskog saveza, skulptura Pierrea de Coubertina, osnivača modernih Olimpijskih igara, bista Franje Bučara, skulptura Pankration, pokal s biciklističke utrke Hrvatska – Štajerska iz 1958. godine, plakat s 30.

Balkanskih igara u Zagrebu iz 1971. godine, plakati s Univerzijade u Zagrebu iz 1987. godine, plakati sa Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu iz 1984. godine itd.

Sreća u nesreći je što neki od predmeta samo igrom slučaja nisu pretrpjeli veća oštećenja.

Primjerice, spomenuta skulptura Pierrea de Coubertina pala je s metar i pol visine te je pravo čudo što se nije razbila u komadiće budući da je napravljena od gipsa, vrlo krhkog materijala. Još veću sreću imala je gipsana bista Franje Bučara koja je prilikom potresa došla do samog ruba postamenta i za dlaku izbjegla pad i vjerojatni lom ( jedino oštećenje pretrpjela je od pada žbuke sa stropa).

Svi oštećeni predmeti ići će na sanaciju čim se HŠM-u za to omoguće potrebna financijska sredstva.

Earthquake damages to the Croatian Sports Museum The past few months brought hard time to the entire world and the Croatian Sports Museum experienced the same fate, as it was caught by the pandemic virus COVID-19 at a time when everything seemed to be going well.

The exhibition “Game of Sports and Art” was in full swing, but instead of occasional closing, it was abruptly interrupted on March 19th, when the National Civil Protection Office banned all activities except those that were absolutely necessary.

Only a couple of days later, Zagreb was hit by an earthquake resulting in great material damage to the historic center of the city, including the building at the address Praška street no. 2, which houses the Croatian Sports Museum.

In the Museum building, many objects fell on the floor during the earthquake and some of them suffered more or less damage. All damaged objects will be repaired as soon as the necessary financial resources are provided to the Museum.

Luka Marin Vuco

Hrvatski športski muzej iskusio je, eto, da se od prirodnih katastrofa vrlo teško u potpunosti zaštititi, ali njegovi djelatnici nastavili su s radom u otežanim okolnostima u kojima je prioritet očuvanje i sanacija dijela hrvatske športske baštine koji je od iznimnog povijesnog značaja. Teška vremena zahtijevaju strpljenje da se podnesu, ali nadamo se da ćemo već najesen donijeti mnogo vedrije novosti.

■ 55 ■ OLIMP

ŠPORT NA INTERNETU

je prazninu u rasporedu i krajem ožujka priredio prvu e-utrku s pravim vozačima u simulatorima uz prijenos uživo i gotovo milijun gledatelja, bejzbolska liga MLS također se prebacila u virtualni svijet, a imamo i iRacing Hrvatska…

Brza prilagodba: od početka krize pa do povratka treninzima, HOO je bio aktualan na svim internetskim platformama

K

ao i društvo – jer je samo njegovo zrcalo – i šport je velik dio proljeća mirovao. Prvo u nevjerici, pa u potrazi za informacijama, da bi se onda pomaknuo prema kampanjama koje podržavaju ostanak doma i odgovorno ponašanje, istodobno s dijeljenjem često povijesnog sadržaja, poput utakmica hrvatske nogometne reprezentacije i otvaranja Igara u Riju 2016., ili prijenosa uživo u kojima su brojni športaši željeli sa svijetom podijeliti načine treninga u izolaciji, svoja razmišljanja ili jednostavno održati privid normalnosti. Uzbudljivo vrijeme.

Za razliku od klasičnog, jedan dio športa nije mirovao, štoviše, porasla mu je i popularnost i zarada. Elektronički šport – esport, natjecanje u igranju videoigara, pokazao se idealnim u doba korone. Internetska platforma Twitch, osmišljena među ostalim i za prijenose turnira u esportu, svakodnevno bilježi porast broja aktivnih korisnika, da bi ih već krajem ožujka bilo gotovo 23 milijuna!

Cinično nazvan športom iz fotelje, iako mu se natjecateljski karakOLIMP ■ 56 ■

Instagram je idealan medij da se pogleda i druga strana športa

ter ne može osporiti, esport se pokazuje kao sve unosnija gospodarska grana sa sve više upravo mladih gledatelja (što olimpijski pokret ne može ignorirati), a u doba korone uspijeva zadovoljiti glavno pravilo u borbi protiv virusa, a to je fizička distanca.

Tako su NBA igrači „odigrali“ turnir za igraćim konzolama, NASCAR (američka Nacionalna asocijacija za utrke serijskih automobila) popunio

S krizom poput ove nismo se dosad susreli, kao što dosad nismo imali toliko alata koji nam pomažu da održimo privid realnog života, od društvenih mreža i aplikacija do komunikacijskih platformi.

Sve su to načini da i šport ne stane potpuno, iako bez gledatelja na stadionima i oko staza doživljaj nije ni približno potpun jer šport nije samo natjecateljski naboj i nisu samo igračice i igrači na terenu. No novac se okreće, ulagača je sve više, a među njima su i brojne športske momčadi koje shvaćaju da su elektroničke inačice njihovih pravih ekipa i te kako unosne. Ovom je segmentu športa i industrije koronakriza zaista i izazov i prigoda.

Prije dvije godine Međunarodni je olimpijski odbor zaključio da je prerano uključiti esport kao pokaznu disciplinu na Olimpijskim igrama u Parizu 2024., ali uz poruku da će nastaviti pratiti razvoj esporta, u suradnji s vodećim akterima globalne industrije videoigara.

Na Azijskim igrama 2018. već su podijeljene prve medalje e-športašima u šest demonstracijskih disciplina, na Igrama u Kini 2022. ipak ih neće biti, ali zov je to kojem će vjerojatno biti teško odoljeti, na užas (dijela) olimpijske obitelji. Naime,

Novo je odbrojavanje počelo: Twitter Tokijskog organizacijskog odbora Olimpijskih igara

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Sports in idle state

videoigre su ipak, za razliku od športa, nečije vlasništvo.

S krizom poput ove dosad se nismo susreli, kao što dosad na raspolaganju nismo imali toliko moćnih alata kao što su društvene mreže – u ovom slučaju termin „društveni mediji“ možda je još bolji – aplikacije i komunikacijske platforme. Sve je to donekle olakšalo i ubrzalo komunikaciju, ali koliko god bile blagodat jer u realnom vremenu imamo milijune informacija, s druge su strane i zamka, jer nije se lako snaći u svim tim vijestima, što pravim i lažnim.

Zanimljivo, finski mališani već u predškolskoj dobi, a onda i na nastavi, na svim predmetima, uče kako se koristiti novim medijima, a dio tog procesa je i prepoznavanje lažnih vijesti na internetu. Glavna je poruka vrlo jednostavna: uvijek treba konzultirati više izvora i misliti vlastitom glavom.

Dok to svi ne usvojimo, jedina je preporuka i razumna odluka okrenuti se službenim, provjerenim internetskim stranicama i njihovim društvenim mrežama. Hrvatski olimpijski odbor se, umjesto nastavka kampanje „Prema suncu“ i radosnog odbrojavanja dana do Tokija, također morao pregrupirati, pa je osnovan svojevrsni informativni stožer kako bi se na jednom mjestu

prikupile i objavile sve informacije važne za šport i športske događaje — od nacionalne do međunarodne razine, uključujući preporuke i odluke MOO-a, Europskih olimpijskih odbora i međunarodnih saveza vezane uz šport i nadmetanja.

U tu su svrhu iskorištene sve internetske platforme, a važna je bila i potpora Sportske televizije u provedbi online nastavnog programa osnovnih i srednjih škola. Na mrežnim stranicama virus je čak dobio i vlastitu rubriku — Korona virus.

Kampanjama HOO-a odazvali su se i športaši koji su i na svojim privatnim profilima dijelili brojne korisne sadržaje: od treninga u uvjetima karantene do crtica iz života koje malokad dođu na red.

Olimpijski je pokret, kao i cijeli svijet, pred neviđenim izazovom.

Olimpijske igre nikada nisu bile odgođene u vremenima mira. Ove bi tokijske, u slučaju neodržavanja u novom terminu od 23. srpnja do 8. kolovoza 2021. godine, mogle biti u potpunosti otkazane, službena je izjava predsjednika MOO-a Thomasa Bacha. Izjava u čiju istinitost ne treba sumnjati, ali nam nitko ne može braniti da u nju ne želimo vjerovati.

Misija Olimpijskog kanala: preoblikovati način na koji svijet razumijeva olimpijski pokret – bilo kada, bilo gdje i na bilo kojem uređaju (lijevo)

Internetska platforma Twitch: kad piše uživo, zaista je uživo

Društveni zid na mrežnim stranicama Međunarodnog olimpijskog odbora: kako se športaši iz cijelog svijeta povezuju i nadahnjuju ljude

Just like society, sports has been in idle state for most of the spring, only to move toward campaigns that promote staying at home and behaving responsibly, along with sharing the historical content or live broadcasts in which many athletes wanted to share with the world the ways of training while in the isolation, their thoughts or simply maintain an illusion of normality.

Unlike the classic sports, esports, a video game competition, proved to be ideal in the age of COVID-19. Two years ago, the International Olympic Committee concluded that it was too early to include esports as a demonstration sports at the Paris Olympics 2024.

However, this call will be hard to resist, to the horror of (part of) the Olympic family. Namely, video games are, unlike sports, someone’s property.

We have not encountered a crisis like this so far, just as we have not had so many tools to help us maintain the semblance of real life, from social networks and applications to communication platforms. All this has made communication easier and faster, but as much as they are a blessing because we have millions of information in real time, they are also a trap, because it is not easy to manage all these news, both real and fake.

Until we master this skill, the only recommendation is to turn to official, verified websites and their social networks. Instead of continuing the “Towards the Sun” campaign and happily counting down the days to Tokyo, the Croatian Olympic Committee had to regroup, establishing an info-base for gathering and publishing all important information on both national and international level, including recommendations and decisions of the International Olympic Committee, European Olympic Committees and international federations related to sports and competitions. All internet platforms were used for this purpose, with quite important support of Sports Television in the implementation of primary and high schools’ online curriculum The athletes also responded to the Croatian Olympic Committee’s campaigns, sharing a number of useful contents on their private profiles, from training in quarantine conditions to sharing the rarely heard anecdotes from their lives.

Marijana Mikašinović ■ 57 ■ OLIMP

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA

AUTOBIOGRAFIJA LUKA MODRIĆ: Moja igra

LEKSIKON NAJZNAČAJNIJIH HRVATSKIH SPORTAŠA

Autori: Luka Modrić i Robert Matteoni Godina i mjesto izdavanja: 2019., Zagreb Stranica: 312 Format: 15,5 x 24 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: Corto literary d.o.o.

Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o., Zagreb Dostupnost i info: Knjižnice i knjižare diljem RH Cijena: 169,00 kuna

Autor: Damir Škarpa Recenzenti: prof. dr. sc. Božo Skoko, dr. sc. Ana Popovčić, Zoran

U

z u Olimpu već predstavljene Modrićeve biografije, krajem 2019. objavljena je i „Autobiografija Luka Modrić - Moja igra“. Knjiga je to pisana u prvom licu jednine koja je nastajala na vrhuncu velike karijere i športski impresivne 2018. godine, u kojoj je, u nogometnom smislu, Luka Modrić stigao do Olimpa.

Uz naslov svjetskog viceprvaka s reprezentacijom Hrvatske, postigao je impresivan skor osvojivši i četiri najprestižnije svjetske nagrade za nogometaša godine – Zlatnu loptu Svjetskog nogometnog prvenstva, FIFA-in The Best, Nagradu UEFA-e i Ballon D’Or. Autobiografija „Moja Igra“ koncipirana je u deset poglavlja kojima nas slavni nogometaš i njegov kooautor, vrsni športski novinar i urednik Robert Matteoni, vode kroz već poznate činjenice iz Lukina života i karijere. No, ovoga puta, činjenice su ispričane iz Lukina kuta i obojene su čuvstvom „vlastite kože“ koje velikoj nogometnoj karijeri daje patinu ljudskosti koja nadvladava faktografiju, što potencira osjećaj bliskosti i razumijevanja kad se pred očima čitatelja velika nogometna karijera prepliće s bliskošću i emotivnim vezama s obitelji ili potvrdama ljubavi.

Za razliku od prethodnih biografija, „Moja igra“ možda najmanje jest priča o nogometnoj virtuoznosti i igri samoj, u najvećoj mjeri svjedočanstvo je jednog života u kojem su se spletom okolnosti sljubili ljubav i rat, sportska borba i staloženost Lukina karaktera, svjetski uspjeh i novi početci…, života koji potvrđuje da su i najveći športaši prvenstveno ljudi. „Istina je da Modrić nije bio playmaker poput Xavija, nije imao jedan na jedan mekoću Inieste, ni Pirlovu veliku arhitekturu, ali opet je imao sve to na svoj način. U idealnom ritmu odigravanja, u svojim cik-cak minijaturama, u jednostavnim rješenjima koja to nisu jer vuku par poteza dalje, on je izgradio potpuno novu i svoju nogometnu figuru.“ kaže proslavljeni hrvatski nogometni reprezentativac Zvonimir Boban u predgovoru ovoj knjizi, a sir Alex Ferguson, škotski nogometni trener i najdugovječniji menadžer Manchester Uniteda dopunjuje: On je dokaz da talent nadjačava mišiće. (…) Najbolji način da se procijene igrači jest da gledamo što rade na terenu.“ A i na terenu i na pozornici života, autobiografije gotovo uvijek slijede nakon karijere, no kod Luke tomu nije tako: „Mnogi su mi govorili da je najbolje oprostiti se u trenutku najvećeg uspjeha.

No, meni je srce govorilo da ostanem. (…) Točno je da bi u okviru moje reprezentativne karijere odlazak nakon srebra u Rusiji bio najefektniji. No nisam tip od efekata.“

OLIMP ■ 58 ■

Primorac

Godina i mjesto izdavanja: 2020., Zagreb Stranica: 276 Format: 19 x 26 cm Uvez: tvrdi Nakladnik: vlastita naklada autora Oblikovanje i priprema za tisak: Kata Ivanković Marić Tisak: Grafički zavod Hrvatske d.o.o.

Dostupnost: Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, Gradska i

sveučilišna knjižnica Osijek, Sveučilišna knjižnica u Splitu, Znanstvena knjižnica u Zadru, Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora, knjižara Ljevak, Zagreb Cijena: 220,00

„L

eksikon najznačajnijih hrvatskih sportaša“ predstavlja vrijedan doprinos povijesti hrvatskog športa i izniman materijal za daljnja proučavanja i analize hrvatskih športskih dosega.

Autor Leksikona uhvatio se ukoštac s nezahvalnim zadatkom potrage i istraživanja a zatim i razvrstavanja materijala o športašima koji su egzistirali na hrvatskom tlu kroz turbulentnu povijest ovih prostora.

I upravo stoga, na samom početku knjige autor uspostavlja kriterije za uvrštavanje športaša u Leksikon. Kriteriji obuhvaćaju podrijetlo, državljanstvo i ostvarene športske rezultate.

Dok su zadnja dva u nizu kriterija jasni, podrijetlo obuhvaća: a) rođenje unutar granica današnje Republike Hrvatske – Hrvati, ali i pripadnici drugih nacionalnosti, etničkih skupina; b) rođenje unutar granica bivših državnih tvorevina AustroUgarske, Kraljevine Jugoslavije, Kraljevine Italije (dijelovi Istre, hrvatskog primorja i Dalmacije) i SFRJ (osim Hrvatske) - samo Hrvati, pod uvjetom da su na bilo koji način tijekom karijere bili vezani uz maticu Hrvatsku (tada pokrajine Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju, odnosno SR Hrvatsku); c) Rođenje unutar granica bivših državnih tvorevina Austro-Ugarske, Kraljevine Jugoslavije i SFRJ, ali izvan današnje Hrvatske – pripadnici ne hrvatske nacionalnosti, ali koji su od djetinjstva živjeli u današnjoj Hrvatskoj, pripadali hrvatskim klubovima i hrvatskom športskom entitetu.

Imajući na umu ovako postavljene kriterije, jasno je da je rad na Leksikonu trajao godinama, a iznjedrio je gotovo 700 imena i športskih biografija športaša koji su dali značajan međunarodni doprinos hrvatskom športu (športaši koji su osvajali pobjednička postolja te veće pojedinačne, reprezentativne ili klupske nagrade na olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, svjetskim kupovima, svjetskim igrama neolimpijskih športova, europskim i svjetskim klupskim natjecanjima, europskim kupovima, Mediteranskim igrama, svjetskim borilačkim igrama te Europskim igrama.

I upravo stoga, možemo se složiti s prof. dr. sc. Božom Skokom da je ovaj Leksikon „spomenik svim hrvatskim sportskim veličinama i nacionalnim dosezima na svim sportskim terenima, ali i analitičan prikaz pojedinačnih sudbina, karijera, uspjeha, doprinosa i nadasve promocije Hrvatske u svijetu, kroz jedan od najučinkovitijih promotivnih kanala država i naroda, a to je sport.“

Piše: TAJANA OBRADOVIĆ

MENTALNI TRENING: Priručnik za trenere

POVIJEST SPORTA GRADA PAKRACA

Autor: Igor Čerenšek Recenzentica: prof. psih. Ana Kotzmuth Godina i mjesto izdavanja: 2017., Zagreb Stranica: 126 Format: 15 x 21 cm Uvez: meki Nakladnik: Conversatio centar za edukaciju i savjetovanje Oblikovanje i priprema za tisak: Antonio Požežanac Tisak: Studio Moderna Dostupnost: Knjižnice diljem RH i knjižare Hoću knjigu Cijena: 112,00 kuna

Autor: Duško Kliček Godina i mjesto izdavanja: 2020., Pakrac Stranica: 296 Format: 21 x 26 cm Uvez: meki Nakladnik: Vlastita naklada autora Priprema za tisak i tisak: Tiskara Zelina, Sv. Ivan Zelina Dostupnost: Knjižnica Hrvatskog olimpijskog odbora Cijena: prigodno izdanje

„S

portska aktivnost sastoji se od nekoliko osnovnih faktora koji imaju izravan utjecaj na uspješnost izvođenja te aktivnosti: kondicijska, tehnička, taktička i mentalna pripremljenost. Nezadovoljavanje potreba bilo kojeg od osnovnih faktora rezultirat će padom uspješnosti i trenda rezultata. Mentalna pripremljenost još uvijek je najmanje iskorišten prostor za napredak u sportu te je ovaj priručnik napisan upravo iz tog razloga.“ Priručnik „Mentalni trening“ prvenstveno je namijenjen športskim i kondicijskim trenerima, ali, kako autor navodi, bit će koristan svima onima koji svakodnevno rade sa športašima i rekreativcima u svojstvu fitness trenera, osobnih trenera ili psihologa, kao i svim športašima koji žele „poraditi na svojoj mentalnoj pripremljenosti“.

O mentalnom treningu športaša priručnik progovara kroz pet poglavlja.

Prvim naslovljenim „Motivacija u sportu“ autor pokriva područje koje smatra najvažnijim te vjerojatno najkompleksnijim aspektom mentalne pripremljenosti.

Razlaže pritom što motivacija uopće jest, koji su unutrašnji i vanjski motivi i zašto su unutrašnji otporniji na ishode od vanjskih. Razmatra i važnost postavljanja ciljeva, angažmana, vrijednosti, uvjerenja i osobne misije.

Drugo poglavlje bavi se razvojem fokusa u športu, donosi odgovor na pitanje „Što je fokus?“, upoznaje s fokusom točke, mentalnom stimulacijom, važnosti razumijevanja pogreške, a kroz vježbe fokusa u kojima predlaže tehnike primjenjive u različitim športovima osvrće se i na percepciju i rituale u športu.

U trećem poglavlju, kako i naslov sugerira, fokusira se na upravljanje emocijama u športu i čitatelju nudi uvid u tehnike, oblike te skripte za izvođenje različitih vježbi (vježbe disanja, dubokog opuštanja, body scan, Mindfulness meditacija, pozitivni samorazgovor, športski stav, športski dnevnik…) kojima je svrha upravljanje emocijama, problematizirajući pritom i natjecateljsku anksioznost i perfekcionizam. Četvrto poglavlje „Pristup, komunikacija i odnos u radu“, odnosi se na međusobnu komunikaciju športaša i trenera te važnost stvaranja i održavanja odnosa. U njemu autor prezentira i neka od važnih komunikacijskih načela koja mogu olakšati odnos.

Peto poglavlje autorsko je djelo recenzentice Ane Kotzmuth i odnosi se na najranjiviju skupinu sudionika u športu – djecu. Ukazuje zašto koristiti mentalni trening za djecu u športu i provodi čitatelja kroz specifičnosti prethodno nabrojanih faza mentalnog treninga kada se primjenjuju u radu s djecom, ukazujući pritom upravo na posebnosti i važnost odnosa s djecom u športu.

D

vadeseta knjiga novinara i športskog djelatnika, neumornog skupljača povijesti pakračkog kraja pregledna je kronika povijesti športa grada Pakraca. Povijesti čiji prvi pisani trag seže u 1885., kada se kuglanje spominje u dokumentu vezanom uz dolazak željeznice u Pakrac.

Stranice knjige prate pisani i slikovni trag daljnjeg razvoja športa. Kao i u mnogim drugim sredinama dolazi do intenziviranja tjelesnog vježbanja početkom 20. stoljeća, pa razvoja sokolskog pokreta na čijem vrhuncu je 1920. pokrenuta inicijativa za izgradnju Sokolskog doma koja je konačno ostvarena 1931. Već u tim prvim desetljećima 20. stoljeća, pakračku mladost intrigira i nogomet.

Prvi klubovi, „Građanski“ i „Vuk Karadžić“, osnivaju se 1919. godine. Nogometni klub „Građanski“ pod imenom „Hajduk“ egzistira i danas i okuplja neke nove generacije pakračkih nogometnih zaljubljenika.

Da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, potvrđuje i pedesetak stranica knjige u kojima autor čitatelja upoznaje ne samo s bogatom poviješću „Hajduka“ već i s ostalim klubovima koji su egzistirali i koji egzistiraju na pakračkom području.

Uz nogomet, pakračka se mladost od dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća bavila i planinarenjem, gimnastikom, odbojkom, tenisom i stolnim tenisom.

Jačanjem radničkog športa nakon Drugog svjetskog rata, dolazi do razvoja malog nogometa, kuglanja, rukometa, veslanja, auto-moto športa, športskog ribolova, streljaštva, šaha i konjičkog športa. Kraljica športova - atletika - u pakračkom kraju zaživljava od 1988., a krajem osamdesetih procvat bilježe i biciklizam, karate, boks, skijanje, zrakoplovni šport, golubarstvo te škola (japanskih) ratničkih vještina.

Nakon Domovinskog rata, koji je na pakračkom području odnio mnoge živote, šport se polako vraća stanovnicima te se uz obnovu i nastavak aktivnosti postojećih, razvijaju i neki novi športovi poput streličarstva, bejzbola, bridža i triatlona.

Knjiga bilježi i povijest školskog športa i radničkih športskih igara te participiranja žena i osoba s invaliditetom u pakračkom športu. Ne propušta imenom, rezultatom i likom, čitatelja upoznati s najboljim športašima i najvećim uspjesima, a bilježi i one koji su dali poseban doprinos športu tog kraja.

Ipak, autor upozorava: „Neke fotografije i dokumenti nisu stali na stranice ove knjige, svi događaji i sva imena aktera nisu zapisana, ali je više ili manje spomenuto (…) sve ono najvažnije što je činilo i što čini pakračku sportsku povijest od 1885. godine do danas. Posebno se to odnosi na imena ljudi koji su tu povijest pisali.“

■ 59 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA

Pod sloganom “Kreći, uči i otkrivaj” (Move, learn, discover) uz dodatak „Ostani snažan“ (#staystrong) u Hrvatskoj je tijekom svibnja i lipnja, uz mjere dodatnog opreza zbog pandemije koronavirusa, obilježen Međunarodni olimpijski dan posvećen promociji vrijednosti olimpijskog pokreta i športa.

Olimpijski dan koji se slavi 23. lipnja donio je sudionicima poruku da ni u doba Covid – 19 virusa ne treba odustati od tjelesne aktivnosti, pa se uz upotrebu mobilnih aplikacija trčalo na dionici od 6,3 kilometra, ali i vozilo biciklom i koturaljkama kako bi se zadržala i unaprijedila tjelesna izdržljivost i forma.

U različitim dijelovima Hrvatske, u proslavu MOD-a, prema podacima Hrvatske olimpijske akademije koja je koordinirala ovu manifestaciju, uključilo se u razdoblju od 23. svibnja do 2. lipnja, oko 250 sudionika koji su izravno s terena izvješćivali HOA-u o svojim aktivnostima u trčanju, bicikliranju, rolanju ili šetnji. U tim aktivnostima više su bile angažirane žene, jer je u njima sudjelovalo njih 150.

Pobjednici natječaja „Školski šport i olimpijski pokret“

Lara Zajac

OLIMP ■ 60 ■

Špiro Matijek

Uz virtualnu podršku na društvenim mrežama HOO-a i HOA-e na utrkama su sudjelovali i vrhunski hrvatski športaši među kojima su bili dvostruki olimpijac Mario Vekić (veslanje), olimpijka Marija Vrajić (maraton) te promotorica nastupa na Olimpijskim igrama u Tokiju i ambasadorica kampanje #Prema suncu Kristina Tomić (taekwondo).

Na poticaj HOO-ova ureda za programe športa na lokalnoj razini, proslavu MOD-a organizirale su športske zajednice u nekoliko gradova, a odaziv bi svakako bio i veći da se sve manifestacije nisu trebale održati pod mjerama opreza zbog mogućnosti širenja infekcije korona virusa.

Zahvaljujući partnerima iz Zagrebačke, Ličko-senjske i Zadarske županije, organizirani su iznimno atraktivni programi hodanja i planinarenja za djecu različite dobi, njih oko pedeset, koja su uz dnevno vježbanje imala prilike upoznati se s ljepotama kanjona rijeka Krupe, Cerovačkim špiljama, parkom prirode Velebit i drugim odredištima. Suorganizatori programa bili su športska društva iz Zagreba - DŠR Popeye i DSR Omega.

Svi mlađi od 16 godina pozvani su na #Likovni izazov Foto: Facebok / Olympic Day Hrvatska

Foto: HOO/ Ured za programe lokalnog sporta

Proslavljen Međunarodni olimpijski dan

Na zagrebačkom Jarunu

U okolnostima koronavirusa, organizatori natječaja „Školski šport i olimpijski pokret“ Hrvatska olimpijska akademija i Hrvatski školski športski savez, odlučili su u travnju virtualno dovršiti natječaj čija je ovogodišnja tema bila piktogrami olimpijskih i neolimpijskih športova.

U natječaju su sudjelovali učenici hrvatskih osnovnih i srednjih škola, a odlukom Ocjenjivačkog suda u sastavu Ana Popovčić (Hrvatska olimpijska akademija), Goran Jukić (Hrvatski školski športski savez) i Darko Gregec, profesor likov-

ne kulture, dodijeljene su prva i druga nagrada u obje konkurencije.

U kategoriji osnovnih škola prvo mjesto osvojio je rad Lare Zajac iz OŠ Eugena Kumičića iz Velike Gorice (ŠSD Eugen Kumičić), dok je drugo mjesto osvojio zajednički rad učenica Ive Anić, Dore Drenški, Magdalene Ćaran i Lucije Ivanović iz OŠ Antuna Branka Šimića iz Zagreba (ŠSD Trnovčica).

U kategoriji srednjih škola pobijedio je rad Špire Matijeka iz Škole likovnih umjetnosti iz Splita, a drugoplasirani je rad učenice Julije Levačić Tkalec iz Graditeljske škole Čakovec

(ŠŠD Graditelj) Autori pobjedničkih radova bit će nagrađeni športskom opremom i rekvizitima u vrijednosti od 1200 kuna za prvo mjesto i 1000 kuna za drugo mjesto, dok će školska športska društva dobiti paket športske opreme i rekvizita u vrijednosti od 6000 kuna za prva te 5000 kuna za druga mjesta.

Natječaj „Školski šport i olimpijski pokret“ iduće će godine proslaviti desetu obljetnicu implementacije kulturološkog izričaja olimpijskih vrijednosti športa među učenicima hrvatskih osnovnih i srednjih škola.

Piše: RADICA JURKIN

Olympic Day 2020. za djecu i mlade. Teme izazova ove su godine bili crteži o športu ili športskoj disciplini, opremi, rekvizitima, medaljama te olimpijskim vrijednostima kao što su izvrsnost, prijateljstvo, poštovanje i fair-play. Pozivu HOA-e odazvao se veliki broj djece čiji radovi pristižu i nakon zaključenja ovog broja "Olimpa".

Tako se hrvatska olimpijska obitelj pridružila kontinuitetu od 72 godine koliko je prošlo od prve proslave Olimpijskog dana kada su u njoj sudjelovali nacionalni olimpijski odbori Austrije, Belgije, Kanade, Velike Britanije, Grčke, Portugala, Švicarske, Urugvaja i Venezuele.

Signing the four-year agreement between the Croatian and Korean Sport&Olympic Committee

Marijo Možnik novi predsjednik HGS-a

Foto: Hrvatski gimnastički savez

Vrhunski hrvatski gimnastičar i doktor kinezioloških znanosti Marijo Možnik (33) u svibnju je na Skupštini Hrvatskog gimnastičkog saveza (HGS) izabran za predsjednika saveza.

Možnik je tijekom bogate karijere najbolje rezultate ostvario na preči, na kojoj Možnik u društvu je 2015. bio europski prvak, donedavnog predsjednika a 2012. doprvak, dok je na HGS-a Steve Tkalčeca svjetskom prvenstvu 2014. u i glavne tajnice Ive toj disciplini osvojio brončano Murat Koić odličje.

Paralelno sa športskom, Možnik je jednako uspješno gradio i znanstvenu karijeru u kojoj je, nakon stjecanja zvanja doktora kinezioloških znanosti, postavljen na mjesto asistenta na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Na mjestu predsjednika HGS-a, Marijo Možnik je naslijedio Stevu Tkalčeca koji se nakon dva iznimno uspješna mandata, tijekom kojih je hrvatska gimnastika iznjedrila dva u svjetskim razmjerima relevantna imena (Ana Đerek i Tin Srbić), nije ni kandidirao za treći mandat.

Kandidatura Kolinde Grabar Kitarović za članicu MOO-a Na prijedlog predsjednika MOO-a Thomasa Bacha, bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović kandidirana je za članicu MOO-a. Na ovu iznimnu i časnu dužnost nominirane su još dvije žene - saudijska princeza Reema Bandar Al-Saud i Kubanka Maria de la Caridad Colón Ruenes te dvojica muškaraca - predsjednik Svjetske atletske federacije Britanac Sebastian Coe i Kolinda Grabar Kitarović Mongolac Battushig i Thomas Bach

The Croatian Olympic Committee and the Korean Sport&Olympic Committee signed an Agreement on Sports Cooperation in May this year. The fouryear agreement, sent from Seoul with the signature of the Korean Sport&Olympic Committee’s President Lee Kee-Heung, was signed in Zagreb by the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša, entering thus the history as the first distance agreement.

Namely, although agreed during the visit of the South Korean delegation to Croatia in 2019, the circumstances of COVID-19 prevented two friendly Olympic committees from concluding it in a local configuration.

The cooperation involves professional and advisory assistance in several sports, but it is almost certain that one will be in the center of attention - taekwondo - which Koreans want to promote as their national sports in Rijeka, the European Capital of Culture 2020.

The agreement with the Korean Sport&Olympic Committee is the 22nd agreement the Croatian Olympic Committee has signed with the National Olympic Committees since 1994.

Croatian Olympic Committee and ZSEM in favor of categorized athletes The Croatian Olympic Committee and the Zagreb School of Economics and Management - that received the prestigious international accreditation AACSB (The Association to Advance Collegiate Schools of Business) and entered thus the exclusive club of the top 5% of the most outstanding business schools in the world- signed the Agreement on Business Cooperation agreement in May. The Agreement defines modalities of direct cooperation in higher education of categorized female and male athletes, exchange of knowledge in the expert and scientific field and mutual support to student mobility in areas of interest to both institutions.

Athlete students at ZSEM (including national team members who have performed at multi-sports events such as the Universiad, the Olympic Games and at World and European Championships), have customized conditions for participation in classes, regardless of whether they are enrolled in full-time or part-time studies.

A wide range of dual career programs is tailored to sports obligations of athletes, both for domestic and foreign students, regardless of the specifics of sports system effective in the countries they come from.

At this faculty, all categorized athletes of the first, second and third category are entitled to reduction of tuition fee and other appropriate discounts for all four expert studies at the ZSEM: undergraduate studies in Economics and Management, Business Law and Economics, Business Mathematics and Economics and specialist graduate expert study – the Graduate MBA Program.

In order for athletes to fit into the labor market as successfully as possible, ZSEM Business Academy organizes Winter School

■ 61 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA Batbold. Potvrda imenovanja očekuje se na videosjednici MOO-a 17. srpnja.

Predsjednik HOO-a Zlatko Mateša pozdravio je kandidaturu bivše hrvatske predsjednice i uputio joj čestitke u ime hrvatske olimpijske obitelji i svoje osobno. „Iznimno smo počašćeni prijedlogom kolege Bacha i čvrsto vjerujemo da će članstvom u tom prestižnom tijelu donedavna predsjednica RH Grabar Kitarović pridonijeti daljnjoj afirmaciji međunarodnog olimpijskog pokreta i hrvatskog športa kojem je to veliko priznanje“, naglasio je.

Prvi Hrvat u MOO-u u samostalnoj i suverenoj Hrvatskoj bio je prvi predsjednik HOO-a, danas počasni član MOO-a Antun Vrdoljak koji je za člana MOO-a izabran u lipnju 1995. godine. Do samostalnosti RH članovi MOO-a bila su još dvojica Hrvata - Franjo Bučar (1920.-1946.) i Boris Bakrač (1960.- 1987.) .

Potpisan četverogodišnji Sporazum HOO-a i Korejskog olimpijskog odbora Hrvatski olimpijski odbor i Korejski olimpijski odbor (Korean Sport&Olympic Committee) potpisali su u svibnju sporazum o športskoj suradnji. Četverogodišnji Sporazum koji je iz Seula odaslan s potpisom čelnika Korejskog olimpijskog odbora Leeja Kee-Heunga, sklopljen je u Zagrebu potpisom predsjednika HOO-a Zlatka Mateše i ušao u povijest kao prvi sporazum sklopljen na daljinu.

Naime, iako dogovoren prilikom gostovanja južnokorejskog izaslanstva Hrvatskoj 2019., okolnosti COVID-a omele su dva prijateljska olimpijska odbora da ga zaključe uživo. Suradnja podrazumijeva stručnu i savjetničku pomoć u više športova, ali gotovo je sigurno da će jedan biti u središtu pozornosti – taekwondo - kojeg Korejci kao svoj nacionalni šport žele promovirati u Rijeci, europskoj prijestolnici kulture 2020.

Sporazum s Korejskim olimpijskim odborom 22. je sporazum koji je HOO potpisao s nacionalnim olimpijskim odborima od 1994. godine.

Zdravstvena komisija HOO-a i doc. dr. sc. Capak o povratku natjecanja Nakon što je Nacionalni stožer civilne zaštite sredinom svibnja u popuštanju mjera zaštite od koronavirusa, dopustio treninge vrhunskim športašima, predsjednik Zdravstvene komisije dr. Miran Martinac sazvao je 29. svibnja u sjedištu HOO-a redovitu sjednicu na temu - Poduzete mjere zaštite športaša i športašica tijekom pandemije COVID-19 te smjernice rada u okolnostima povratka športskih natjecanja.

U radu Komisije koja je tijekom izolacije budno pratila mjere zaštite dionika u športu, na poziv doktora Martinca sudjelovali su ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) doc. dr. sc. Krunoslav Capak i ravnateljica Hrvatskog zavoda za zaštitu zdravlja i sigurnost na radu dr.

Marija Bubaš.

OLIMP ■ 62 ■

Dr. Capak je govorio o mogućnostima cjelovitog povratka športa u redovito stanje, no upozorio je na nužnost mjera opreza pogotovo u pogledu povratka gledatelja na tribine i natjecanja u zatvorenim prostorima koja dotad još nisu bila dopuštena. U tom smislu Zdravstvena komisija HOO-a podržala je zaključak dr. Martinca da sačekaju zaključnu riječ epidemiologa od kojih je Komisija i zatražila stručno mišljenje.

Bilo je riječi i o namjeri Zdravstvene komisije HOO-a da se u suradnji s partnerima iz HZJZ-a pokrene serološko testiranje hrvatskih olimpijaca, što je i potvrđeno nekoliko dana nakon sjednice, kao i izrada imunološkog zdravstvenog kartona športaša olimpijaca.

Kako je izvijestila tajnica Komisije i voditeljica zdravstvene skrbi u HOO-u Mimi Vurdelja, riječ je o 64 pojedinačna vrhunska športaša te tri muške nacionalne reprezentacije, a potporu u provedbi dao je sam dr. Capak.

Poseban gost bio je i voditelj službe za antidoping HZJZ dr. med. Roman Latinović koji je skup izvijestio o mjerama svoje službe u procesu implementacije novog antidopinškog kodeksta Svjetske antidopinške agencije (WADA).

Komisija je usuglasila prijedlog o održavanju okruglog stola tijekom lipnja, a na kojem bi trebali sudjelovati ministar zdravstva u Vladi RH Vili Beroš, ravnatelj HZJZ-a Krunoslav Capak, državni tajnik Središnjeg državnog ureda za šport Tomislav Družak te predsjednik HOO-a Zlatko Mateša u ulozi domaćina, ali i predstavnika WADA-e.

Toyota Croatia: "Zajedno za bolje sutra!"

Partner Hrvatskog olimpijskog odbora i globalni nositelj mobilnosti u olimpijskoj obitelji tvrtka Toyota Croatia, kreirala je u travnju ove godine humanitarnu akciju “Zajedno za bolje sutra”, u kojoj su u suradnji s hrvatskim Crvenim križem dostavljali, uz poruku podrške, pakete s prehrambenim proizvodima onima kojima je za vrijeme koronavirusa bila potrebna pomoć.

Pomoć u realizaciji ovog projekta koji je razveselio brojne naše sugrađane, dali su Hrvatski olimpijski odbor, veleposlanica Japana u RH, Njezina Ekselencija Misako Kaji, Hrvatski paraolimpijski odbor, te posebno vrhunski športaši koji su se među prvima odazvali i odaslali poruke ohrabrenja.

U kampanji koja je podržana na društvenim medijima HOO-a, sudjelovali su olimpijci spremni za Tokio Ana

Piše: RADICA JURKIN

Đerek, Šime Fantela i Josip Glasnović te paraolimpijci Kristijan Vincetić i Ivan Mikulić.

HOO-ova donacija bolnici „Sestre milosrdnice“

Foto: HOO / Ured za programe lokalnog športa

Športskim udrugama koje su se uključile u borbu protiv koronavirusa donacijom opreme za rad u medicinskim ustanovama, priključio se i HOO-ov ured za programe lokalnog športa na čelu s pomoćnikom glavnog tajnika HOO-a Sinišom Krajačem koji je u ime HOO-a donirao kontingent od oko tisuću majica Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice u Zagreb.

Majice, koje su zbog situacije s pandemijom koronovisa preostale u programu Promicanje športa i olimpizma u cilju očuvanja zdravlja i zdravstvenog turizma u lokalnim sredinama s znakovljem kampanje #ostani doma, preuzeo je ravnatelj KBC-a Sestre milosrdnice Mario Zovak koji je pomoćniku glavnog tajnika izrazio zahvalnost za HOO-ovo razumijevanje žrtve koju su podnijeli liječnici i medicinsko osoblje KBC Sestre milosrdnice na prvoj crti obrane od koronavirusa.

Sličnu gestu prema požrtvovnim djelatnicima ove bolnice tijekom ožujka i travnja u dva navrata realizirao je i Hrvatski judo savez.

HOO i ZŠEM u korist kategoriziranih športaša Hrvatski olimpijski odbor i Zagrebačka škola za ekonomiju i menadžment koju prestižna međunarodna akreditacija AACSB (The Association to Advance Collegiate Schools of Business) svrstava među pet posto najistaknutijih poslovnih škola na svijetu, potpisali su u svibnju ugovor o poslovnoj suradnji.

Ugovorom su definirani modaliteli izravne suradnje na visokoškolskom obrazovanju kategoriziranih športašica i športaša, razmjene znanja na stručnom i znanstvenom području te obostranu potporu mobilnosti studenata na područjima koja su od interesa za obje institucije.

Studenti športaši na ZŠEM-u (među kojima su i reprezentativci koji su nastupili na višešportskim priredbama kao što su Univerzijade, Olimpijske igre te na svjetskim i europskim prvenstvima), imaju prilagođene uvjete sudjelovanja u nastavi bez obzira jesu li upisani na redovnom ili izvanrednom studiju. Široki raspon programa dual karijere prilagođen je športskim obvezama športaša i to jednako za domaće i strane studente bez obzira na specifičnosti sustava športa u zemljama iz kojih dolaze.

- with current topic in the field of sports (Study Abroad program “Management and Entrepreneurship in Sports”) - for students from around the world, webinars / seminars on management and innovation in management of sports organizations and events, as well as InHouse educations “Life after sports career”.

Along with Aspira University College in Split, Međimurje University in Čakovec and PAR University College in Rijeka, ZSEM is the fourth university in Croatia with which the Croatian Olympic Committee has concluded an Agreement on Cooperation in the field of higher education of athletes whose sports careers require special commitment and exceptional effort for achieving top results Marijo Možnik elected new President of the Croatian Gymnasts Federation Top Croatian gymnast and PhD in Kinesiology Marijo Možnik (33) was elected President of the Croatian Gymnastics Federation (HGS) in May. During his rich career, Možnik achieved the best results in Horizontal Bar, where he was the European Champion in 2015 and runner-up in 2012, while at the World Championships in 2014 he won a bronze medal in that discipline.

In parallel with sports, Možnik was equally successful in building a scientific career in which, after acquiring the title of PhD in Kinesiology, he was appointed Assistant at the Faculty of Kinesiology, University of Zagreb.

After two extremely successful terms, during which Croatian gymnastics produced two world-famous names (Ana Đerek and Tin Srbić), the former HGS President Stevo Tkalčec did not run for a third term and he was succeeded by Marijo Možnik as the new President of the Croatian Gymnast Federation.

Together for a Better Tomorrow The partner of the Croatian Olympic Committee and global holder of mobility in the Olympic Family, the company Toyota Croatia, launched a charity campaign “Together for a Better Tomorrow” in April this year, in which, in cooperation with the Croatian Red Cross, they delivered packages with ratio supplies to those who needed help during the COVID-19 pandemic.

The Croatian Olympic Committee, the Ambassador of Japan to the Republic of Croatia, Her Excellency Misako Kaji, the Croatian Paralympic Committee, and especially top athletes - who were among the first to respond and send messages of encouragement - helped in the implementation of this project that thrilled many of our fellow citizens.

SPTV’s ninth birthday in the role of online education The most watched sports channel in Croatia, wholly owned by the Croatian Olympic Committee, Sports Television, celebrated its ninth anniversary of broadcasting (April 4, 2011 at 5 pm) with a program for students who could not attend school due to the coronavirus pandemic. The classes were broadcasted for students from 5th to 8th grade of elementary schools and those from 1st to 4th grade of high schools.

“It is understandable that we, as a socially responsible company, made available to the competent Ministry of Science and Education a part of our daily programming because the priority was to support preventive measures for protection of citizens,

■ 63 ■ OLIMP

OD OLIMPA DO OLIMPA Na ovom fakultetu, svi kategorizirani športaši prve, druge i treće kategorije imaju pravo na umanjenje školarine i druge odgovarajuće popuste na sva četiri stručna studija ZŠEM-a: preddiplomske studije ekonomije i managementa, poslovnog prava i ekonomije, poslovne matematike i ekonomike, kao i specijalističkog diplomskog stručnog studija MBA programa.

Kako bi se športaši što uspješnije uklopili na tržište rada, ZŠEM Poslovna akademija organizira Zimsku školu s aktualnom tematikom u području športa (Study Abroad program “Management and Entrepreneurship in Sports”) za polaznike iz cijeloga svijeta, webinare/seminare s tematikom menadžmenta i inovacija u upravljanju športskim organizacijama i događajima, kao i InHouse edukacije “Život nakon športske karijere” ZŠEM je, uz Visoku školu Aspira u Splitu, Međimursko učilište u Čakovcu te Visoku poslovnu školu u Rijeci, četvrto visoko učilište u Hrvatskoj s kojim je HOO sklopio sporazum o suradnji na području visokog obrazovanja športaša čiji športske karijere traže posebnu predanost i izniman napor za stvaranje vrhunskog rezultata.

Deveti rođendan SPTV-a u funkciji online nastave Najgledaniji športski kanal u Hrvatskoj u stopostotnom vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora Sportska televizija, devetu obljetnicu početka emitiranja (4. travnja 2011. u 17 sati) dočekala je uz program za potrebe nastave učenicima koji uslijed pandemije koronavirusa nisu mogli pohađati školu. Nastava je emitirana za učenike od 5. do 8. razreda osnovnih škola i one od 1. do 4. razreda srednjih škola. „Razumljivo je da smo kao društveno odgovorna tvrtka stavili na raspolaganje nadležnom Ministarstvu znanosti i obrazovanja dio svojih svakodnevnih programskih termina, jer je prioritet bio podržati preventivne mjere za zaštitu građana, posebice mlade populacije", kazao je direktor SPTV-a Petar Čavlović koji je na čelu ove medijske kuće od samog osnivanja.

Europska športska udruženja usvojila dokument s mjerama potpore športu Tridesetak europskih športskih udruženja, većinom nacionalnih olimpijskih odbora, usvojilo je u travnju ove godine zajednički dokument pod nazivom Stajalište o utjecaju krize COVID-19 na športski sektor.

Dokument ističe činjenice da šport u ekonomiji Europske unije generira svaki 47. euro i osigurava posao svakom 37. zaposleniku te je u uvjetima koronavirusa od goleme važnosti pomoć i podrška ublažavanja rizika od gubitka radnih mjesta i drugih posljedica pandemije.

Dokument u čijem je stvaranju aktivnu ulogu imao Hrvatski olimpijski odbor (kao član Share inicijative Europske komisije), sadrži niz akcijskih mjera kao što su

Piše: RADICA JURKIN

zaštita radnih mjesta, porezne olakšice, uspostava javnog i privatnog fonda solidarnosti, očuvanje likvidnosti i slično.

Potpisnici dokumenta su Europski olimpijski odbori, nacionalni olimpijski odbori Belgije, Češke, Danske, Italije, Finske, Luksemburga, Njemačke i Portugala, kontinentalni športski savezi - nogomet (UEFA), košarka (FIBA Europe), rukomet (EHF), odbojka (CEV), ragbi (Rugby Europe) te nacionalni športski savezi među kojima je Njemački nogometni savez (DFB).

especially the young population”, said SPTV director Petar Čavlović, head of this media house since its establishing.

European sports associations adopted the document on measures to support sports

Europska olimpijska obitelj oprostila se od Janeza Kocijančiča

Foto: EOO

Komemorativnim skupom u Ljubljani, europska olimpijska obitelj oprostila se 5. lipnja od čelnog čovjeka europskog olimpijskog pokreta Janeza Kocijančiča (78) koji je od 2017. bio na dužAndreja Kocijančič & Zlatko Mateša nosti predsjednika Europskih olimpijskih odbora (EOO).

Kocijančič je na mjesto predsjednika došao nakon što je četiri godine bio dopredsjednik EOO-a te 12 godina član Izvršnog odbora EOO-a. Dužnost predsjednika Olimpijskog odbora Slovenije obnašao je od 1991. do 2014., a od 2017. bio je i dopredsjednik Udruženja nacionalnih olimpijskih odbora (ANOC) za Europu.

Kao izniman športski dužnosnik, Kocijančič je bio i član Vijeća Međunarodne skijaške federacije (FIS) od 1981. i njezin dopredsjednik od 2010. godine. U bivšoj državi bio je predsjednik Skijaškog saveza Slovenije od 1974. do 1984 i Skijaškog saveza Jugoslavije od 1984. do 1988.

Tijekom predsjedničkog mandata u EOO-u uspješno je koordinirao multišportske projekte - 2. Europske igre u Minsku i Olimpijski festival europske mladeži (EYOF) u Bakuu i Sarajevu i Istočnom Sarajevu 2019. godine.

Janez Kocijančič po obrazovanju je bio pravnik koji je tijekom života pored športske, ostvario i uspješnu gospodarsku i političku karijeru.

Za zasluge u športu Slovenija mu je 1984. godine dodijelila najviše državno priznanje “Nagradu Bloudek” a posmrtno je odlikovan Ordenom Međunarodnog olimpijskog odbora (to priznanje su prije njega od Slovenaca primili još samo legendarni gimnastičari Leon Štukelj i Miroslav Cerar). Orden su primile Kocijančičeva supruga Andreja i kći Nike, a uručili su ga posebni izaslanik MOO-a i predsjednik HOO-a Zlatko Mateša te predsjednik Slovenskog olimpijskog odbora Bogdan Gabrovec.

Komemorativnoj svečanosti u Ljubljani nazočilo je i izaslanstvo EOO na čelu s glavnim tajnikom Raffaeleom Pagnozzijem.

Thirty European sports associations, mostly national Olympic committees, adopted in April this year a joint document entitled Position paper on the impact of the COVID-19 crisis on the sport sector.

The document highlights the facts that in the European Union’s economy every 47th euro is generated by the sport sector and ensures every 37th employee’s job, and in the times of COVID-19 pandemic helping and supporting the mitigation of job loss risk and other consequences is of extreme importance.

The document, in the creation of which the Croatian Olympic Committee played an active role (as a member of the European Commission’s SHARE Initiative), contains a number of measures such as job protection, tax reliefs, establishment of public and private solidarity fund, liquidity preservation and the like.

The signatories of the document are the European Olympic Committees, National Olympic Committees of Belgium, Czech Republic, Denmark, Italy, Finland, Luxembourg, Germany and Portugal, continental sports federations - football (UEFA), basketball (FIBA Europe), handball (EHF), volleyball (CEV) , rugby (RUGBY Europe) and national sports federations including the German Football Federation (DFB).

European Olympic Family bid farewell to Janez Kocijančič On June 5, at the memorial service held in Ljubljana, the European Olympic Family paid final respects to Janez Kocijančič (78), the President of the European Olympic Committees since 2017.

Kocijančič was elected to the presidential position after four years of serving as the EOCs Vice President and 12 years of being a member of the EOCs Executive Committee. He was also the President of the Slovenian Olympic Committee from 1991 to 2014 and Vice President of the Association of National Olympic Committees (ANOC) since 2017.

As an exceptional sports official, Kocijančič was also a member of the International Ski Federation (FIS) Council since 1981 and its first Vice President since 2010. In the former state, he was the President of the Ski Association of Slovenia from 1974 to 1984 and the Ski Association of Yugoslavia from 1984 to 1988.

During his term as OC President, he successfully coordinated multi-sports projects - the 2nd European Games in Minsk and the European Youth Olympic Festival (EYOF) in Baku and Sarajevo and East Sarajevo in 2019.

Janez Kocijančič was a lawyer by education who, in addition to his sports career, also had a successful career in both business and politics.

In 1984, Slovenia presented him the highest state recognition, the “Bloudek Award”, for his merits in sports, and he was posthumously awarded the International Olympic Committee’s Silver Olympic Order, which made him only a third Slovenian ever with this accolade (before him, this award was presented only to the legendary gymnasts Leon Štukelj and Miroslav Cerar).

The memorial service in Ljubljana ceremony was also attended by the EOCs delegation led by Secretary General Raffaele Pagnozzi and member of the EOCs Executive Board Zlatko Mateša.

■ 65 ■ OLIMP

Volio bih biti primjer mladima u mojoj domovini i mojem sportu (Međunarodni fair play odbor)

”

ZA RODITELJE

da se Dijete potičem li ga ne bavi sportom, a silim u sport.

”

Na natje canju za htije poštova nje prav vam ila i igru u duhu fair pla ya.

ZA TREN

ERE

”

ZA ŠPORTAŠE

Svi mi sportaši smo prijatelji i zato pomažem i potičem druge koliko znam i mogu.

”

ta igre Sport je djeci vrs m. i to im omogućava

ZA ORGANIZATORE

Energija koja pokreÄ&#x2021;e vaĹĄa putovanja

PHOTOS: PREMANTURA (TZ ISTRA); VELI RAT (ALEKSANDAR GOSPIĆ); PASJAČA (ZORAN JELAČA)

ODMOR

kakav zaslužujete

UŽIVAJTE U HRVATSKOJ

hrvatska.hr