ŠPORTSKA PUBLICISTIKA POLA STOLJEĆA HRVATSKOG PARAOLIMPIZMA
SPRETNI LEON
Autori: Jurica Gizdić i Denis Lugarić Urednik: Ante Drpić Urednik fotografije: Damir Senčar Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 188 Format: 22,5 x 30 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski paraolimpijski odbor, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Julijana Puljić Tisak: Stega tisak d.o.o., Zagreb Dostupnost: Hrvatski paraolimpijski odbor, Savska cesta 137, Zagreb, tel.: +385 (0)1 6044 333, fax: +385(0)1 6043 313, e-mail: hpo@email.t-com.hr Cijena: prigodno izdanje
Autor: Milka Babović Ilustracije: Matija Dražović Urednik: Vitomir Spasović Godina i mjesto izdavanja: 2013., Zagreb Stranica: 28 Format: 24,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: POKRET - aktivan i zdrav, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Boris Barna Tisak: Printera grupa d.o.o., Sveta Nedjelja Dostupnost: Knjižara Ljevak, Trg bana Josipa Jelačića 17, Zagreb, putem www.op.malisportasi.net, tel.: +385 (0)91 5421 074, e-mail: mali.sportasi@gmail.com i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena kompleta od osam knjiga: 320,00 kuna
P
otaknuti obilježavanjem pedesete godišnjice djelovanja hrvatskog paraolimpijskog pokreta te dvadeset i pete godišnjice osnutka Međunarodnog paraolipijskog odbora (IPC) najplodonosniji hrvatski športski publicist Jurica Gizdić i urednik monografije Ante Drpić, ukoričili su postignuća hrvatskih paraolimpijaca u monografiju Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma kojom, nakon prošlogodišnje monografije Hrvatska i olimpijska odličja, zaokružuju priču o hrvatskim olimpijskim odličnicima. Ideja o igrama za osobe s invaliditetom potekla je od njemačkog neurologa Ludwiga Guttmanna koji je na dan otvaranja Olimpijskih igara u Londonu 1948. utemeljio Igre Stoke Mandeville. One 1960. prerastaju u Paraolimpijske igre i na njima tada nastupa 400 športaša iz 23 zemlje. Do Igara u Torontu (1972.), na Igrama su nastupale samo osobe s ozljedama kralježnice, a tada svoj prvi nastup bilježe osobe s amputacijama i slabovidni športaši. U Torontu po prvi puta nastupaju i hrvatski paraolimpijci. Na sljedećim Igrama uključuju se osobe s cerebralnom paralizom, a 1996. u Atlanti i športaši s intelektualnim poteškoćama. Prve su Zimske paraolimpijske igre održane 1976. u švedskom Oernskoeldsviku, a od Ljetnih igara 1988. odnosno Zimskih 1992., Paraolimpijske igre održavaju se na istoj lokaciji kao i olimpijske. Monografija Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma tekstualno je i slikovno bogat pregled povijesti djelovanja Hrvatskog paraolimpijskog pokreta od začetaka, u organizaciji športskorekreativnih aktivnosti boraca II. Svjetskog rata, preko osnutka Saveza 8. rujna 1964. do nastupa i osvojenih medalja hrvatskih športaša na Ljetnim paraolimpijskim igrama od 1972. do 2012. i Zimskim paraolimpijskim igrama od 1976. do 2014. Autor nas opsežnim biografijama upoznaje sa športskim karijerama svih petnaest hrvatskih osvajača paraolimpijskih odličja. Kroz knjigu saznajemo da najbogatije osobne riznice, sa po osam paraolimpijskih medalja, imaju europska paraolimpijska heroina, atletičarka Milka Milinković i plivač Roko Mikelin Opara iako su kolektivnom pamćenju možda bliža postignuća atletičara Darka Kralja, Antonije Balek i Branimira Budetića osvajača dvaju ili plivača Mihovila Španje vlasnika četiri para olimpijska odličja.
Olimp 58
U
trećoj slikovnici serijala Olimpijske priče, Milka Babović najmlađe čitatelje upoznaje s još jednim velikanom olimpijskog športa, slovenskim gimnastičarem Leonom Štukeljom. Priča o Leonu započinje kad djed pozove unuka Petra da zajedno pogledaju emisiju u kojoj povodom svog 100. rođendana gostuje djedov prijatelj Leon Štukelj. Dok Petar zamišlja ogromnu tortu na koju stanu tolike svjećice na ekranu se pojavljuje stariji muškarac, Petar ga prepozna pa uzvikne: „Ja njega znam, vidio sam ga. Svaki dan dolazi u park ispred našeg vrtića. Hoda brzo, pa duboko diše, zatim vježba.“ Petrove riječi potaknule su djedovu priču o sićušnom dječaku koji nakon što odgleda nastup najboljih slovenskih gimnastičara na glavnom trgu svog rodnog mjesta donosi odluku da je gimnastika njegov izbor. Dvije godine kasnije Novo Mesto je dobilo suvremenu gimnastičku dvoranu, a Leon trenera koji je tvrdio da je svaku vježbu moguće naučiti uz malo truda i volje. Prvi svjetski rat prekinuo je Leonovo, kao i učenje velikog broja mladih ljudi diljem svijeta. Ratni raspored odvodi ga u bolničku službu u Beču, a nakon rata vraća se kući i gimnastici. Odlazi na studij prava, najprije u Zagreb, a zatim u Ljubljanu, gdje vježba s najboljim gimnastičarima države. Sa 24 godine, na svom prvom svjetskom prvenstvu iznenađuje svijet, ali i samoga sebe. Pobjeđuje u tri discipline - na krugovima, na ručama i na preči te ulazi u krug šestorice najboljih gimnastičara svijeta. Na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. na pobjedničkom je postolju s dvije zlatne medalje oko vrata. Dobiva kraljevsko odlikovanje, a ubrzo potom diplomira na studiju prava. Upornost je bila Leonova vrlina, pa je uz treninge položio i sudački ispit i ostvario davnašnju želju da postane sudac. Uz posao niže natjecanja, a zbirka medalja i priznanja sve je bogatija. Nastupa još dva puta na Olimpijskim igrama i osvaja još četiri olimpijske medalje. Natjecateljski šport napustio je u 38. godini na olimpijskim igrama u Berlinu 1936., a vježbao je do kraja života. U 98. godini, kao najstariji živući olimpijski pobjednik, bio je poseban gost Olimpijskih igara u Atlanti 1996., a godinu dana kasnije ušao je u Međunarodnu gimnastičku kuću slavnih. Umro je samo četiri dana prije svoga 101 rođendana.