OLIMP - 53 - 2014

Broj 53 / prosinac 2014.

ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Ivana Babić

Nastanak MODERNOG ŠPORTA Skijaški skokovi

OLIMPIJSKE LEGENDE: Željko Čajkovski

INTERNET: Hrvatski vaterpolo savez

SIGURNOST JE NAJVEĆA KAMATA. PBZ NAJUSPJEŠNIJA BANKA U HRVATSKOJ NA ECB TESTU

www.pbz.hr

Sadržaj

6

29

Prilog Povijest hrvatskog športa

14

Olimpijske legende Željko Čajkovski

42

Žene i šport Džudo studija kao povod

18

Olimpijske nade Ivana Babić

44

22

Nastanak modernog športa Skijaški skokovi

MOO UN priznao autonomiju športa i olimpijskog pokreta

48

26

Znanost i šport Šport i psihologija okoliša

Društvo i šport Gdje su granice utjecaja na okoliš?

Martin i Valent Sinković Snimio: Damir Senčar (HINA)

Veliki dan hrvatskog športa Odličja sa svih strana svijeta

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju,

terminologija 52 Športska Streljaštvo i streličarstvo

56 Internet Hrvatski vaterpolo savez publicistika 58 Športska “Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma” Olimpa do Olimpa 60 Od Vijesti

kao i svake godine, proslava Velikog dana hrvatskog športa u kojem HOO bira one najuspješnije, svojevrsni je rezime svega onoga što su naše športašice i športaši postigli u odlazećoj godini.

I 2014. nastavila je u stilu prethodnih – uspjeh do uspjeha, odličje do odličja, a najbolja potvrda su fascinantne brojke. Tijekom 2014. naši su športaši nastupili na 648 službenih natjecanja (Zimske olimpijske igre, svjetska i europska prvenstva, svjetski i europski kupovi te druga službena međunarodna natjecanja), od toga je bilo njih 423 u seniorskoj, a 225 u konkurenciji mlađih dobnih kategorija. Bilanca su čak 304 medalje, 100 zlatnih, 84 srebrne i 120 brončanih, od kojega je posebnoga sjaja ona srebrna olimpijska, na Igrama u Sočiju.

Sama činjenica da se sto naših športašica i športaša penjalo na pobjednički tron i da su ljudi diljem svijeta, na svih pet kontinenata, jednako toliko puta gledali podizanje Glavni tajnik Hrvatskog hrvatske zastave i slušali našu himnu, iznova govori u olimpijskog odbora prilog tomu što stalno ponavljamo i ističemo - šport je Secretary General of the ono što najviše i na najbolji mogući način,u kontinuitetu, Croatian Olympic Committee promovira Republiku Hrvatsku u svijetu Zato treba još jednom zahvaliti svim športašicama Josip Čop, dipl. oec. i športašima, njihovim trenerima i drugim stručnim osobama u športu, njihovim klubovima, savezima ali i športskim zajednicama, na tom velikom uspjehu. Ujedno, nekako si utvaramo da su i stručne službe HOO-a ugradile jedan mali dio zasluga u ove izvanredne uspjehe...

Svima vama, poštovani čitatelji, u novoj godini želim puno zdravlja, puno osobnog i poslovnog uspjeha, a športašima da nastave blistav niz svojih rezultata i u 2015. godini, u kojoj nas, uz ostalo, čekaju i prve Europske igre u Bakuu.

Dear Reader,

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Denona d.o.o.

Marina Getaldića 1 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

Once again, we celebrated the Great day of Croatian sports, the event when the Croatian Olympic Committee selects the most successful athletes. This event, held at the end of the year, represents a sort of summary of all that our male and female athletes have achieved in the outgoing year.

The year 2014 continued following the old model - success after success, medal after medal, and the best proof are fascinating figures. During 2014, our athletes performed at 648 official competitions (Winter Olympics, European and World Championships, World and European Cups and other official international competitions), 423 senior competitions and 225 competitions for younger age categories. The balance is based on 304 medals, 100 gold, 84 silver and 120 bronze medals, of which the special glow has Olympic silver won at the Olympics in Sochi.

There were hundred Croatian male and female athletes that climbed the winners’ pedestal. Furthermore, people all over the world, on all the five continents, both watched and listened - as many as 100 times - the raising of the Croatian flag and our national anthem. These facts are the evidence of that what we are constantly repeating and emphasizing - sport is the one that promotes Croatia in the world – the most, constantly and in the best possible way.

Therefore, we should once again thank all the male and female athletes, their coaches and other professionals in the sports, their clubs, federations and sports communities for this great success. At the same time, we like to think that the professional services of the COC had a tiny little share in these remarkable achievements...

Dear readers, I wish you all a lot of health, personal and business success in the New Year, and I wish the athletes to continue their dazzling series of results in 2015 in which, among other things, we are looking forward to the first European Games in Baku.

Olimp 5

Veliki dan hrvatskog športa Piše: ROBERTINO ŠALINOVIĆ Snimio: DAMIR SENČAR (HINA)

U godini u kojoj će se zauvijek pamtiti neki od uspjeha naših športaša, bilo je doista teško izabrati najbolje, a nominacija u nekim od kategorija ne bi se postidile niti puno veće zemlje od Hrvatske

Olimp 6

Slavodobitnici na okupu

H

rvatski olimpijski odbor okupio je na kraju godine hrvatsku športsku kremu na svom Velikom danu (posvećenom priznanju MOO-a 1992.) na kojem se tradicionalno biraju najuspješniji športaši, momčadi, ekipe, športski djelatnici i udruge. U godini u kojoj će se zauvijek pamtiti neki od uspjeha naših športaša, bilo je doista teško izabrati najbolje, a nominacija u nekim od kategorija ne bi se postidile niti puno veće zemlje od Hrvatske. Brojka od 304 osvojene medalje na međunarodnim natjecanjima

više je nego impresivna, nizali su se naslovi pobjednika, bilo je puno svjetskih i europskih prvaka i prvakinja, rekordera u elitnim disciplinama, nogometna reprezentacija je otvorila Svjetsko prvenstvo s domaćinom Brazilom, a Hrvatska ponovno ima i medalju sa Zimskih olimpijskih igara.

- Zaista imamo puno razloga za zadovoljstvo jer su nas športaši opet oduševili uspješnim nastupima, što se vidi i po nominacijama. Hrvatski šport se doista može dičiti svojim športašima koji su svjetske klase i iz godine u godinu postižu takve rezultate da im se cijeli svijet divi.

Hrvatska odliÄ?ja sa svih strana svijeta

7 Olimp

Veliki dan hrvatskog športa

Martin i Valent Sinković

Marica Kostelić s Milom Horvat

U ovom trenutku imamo čak 99 olimpijskih kandidata za Igre u Rio de Janeiru, imamo 365 športaša korisnika naših razvojnih programa i 70 trenera.

To je naša budućnost i zalog novih uspjeha - kazao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, dok je glavni tajnik Josip Čop iznio dodatne, zadivljujuće brojke.

- Hrvatski su športaši u 2014. godini nastupili na 648 natjecanja i osvojili čak 304 medalje, od čega stotinu zlatnih, 84 srebrne, uključujući i onu olimpijsku Ivice Kostelića, te 120 brončanih. Nastavljen je kontinuitet sjajnih rezultata i opet se pokazalo da nema boljeg promicatelja Hrvatske od njezinih športaša, jer se čak stotinu puta ove godine na velikim natjecanjima slušala hrvatska himna. Utvaramo si da su i stručne službe HOO-a ugradile svoj kamenčić u mozaik ovih odličnih rezultata - kazao je Čop.

Sandra Perković i Ivica Kostelić ponovili su prošlu godinu i opet su postali športaši Hrvatske u ovom tradici-

Olimp 8

Sandra Perković

onalnom izboru Hrvatskog olimpijskog odbora, a na proslavi Velikog dana HOO-a (održanom u zagrebačkome hotelu Westin) Redom Danice hrvatske s likom Franje Bučara odlikovan je najstariji hrvatski olimpijac, negdašnji nogometni as Željko Čajkovski.

Najbolja diskašica svijeta Sandra Perković već treću godinu zaredom osvaja naslov najbolje hrvatske športašice - ove sezone je i treći put uzastopno postala europska prvakinja. Svoju dominaciju potvrdila je osvajanjem Dijamantne lige, a njezin hitac od 71.08 metara najbolji je u svijetu još od 1992. godine! Sandra je proživjela i iznimnno emotivnu godinu zbog preranog odlaska njezina bivšeg trenera Ivana Ivančića Trendže.

Perković se u obraćanju pokušala zahvaliti na nagradi, ali nije izdržala, te je zaplakala.

“Ovo je za Ivana”, kratko je kazala posvećujući nagradu svom bivšem treneru i atletskoj legendi koji je preminuo 28. kolovoza ove godine.

Ivica Kostelić je osvajanjem srebrnog odličja u superkombinaciji na Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju po peti put u karijeri osigurao naslov najboljeg športaša Hrvatske. Čudesni Kostelić je na zalazu karijere osvojio i svoje četvrto olimpijsko srebro i to u najzahtjevnijoj i najsvestranijoj disciplini koja povezuje tehniku, brzinu i hrabrost, a koja, nažalost, polako nestaje iz svijeta skijanja. Kostelić je nagradu HOO-a dobivao i 2003., 2010., 2011. i 2013. godine, a kako je Ivica dan kasnije vozio utrku spusta Svjetskog kupa u Val Gardeni, nagradu je u njegovo ime preuzela njegova majka Marica.

- Ivici je jako žao što iz objektivnih okolnosti, jer se u ovo doba uvijek natječe, nije mogao nazočiti proglašenju, no vjerujte da mu ove nagrade puno znače - kazala je Marica Kostelić.

Obitelj Kostelić imala je i dodatni razlog za slavlje, jer je nagrada za najboljeg hrvatskog trenera u 2014. otišla Anti Kosteliću, tvorcu čak deset olimpijskih medalja Ivice i Janice Kostelića.

Nagrada Matija Ljubek

N

agrada Hrvatskog olimpijskog odbora Matija Ljubek dodjeljuje se svake godine kao najviše priznanje HOO-a pojedincima za životno djelo u području športa u znak priznanja i časti za osobit doprinos u športu, te udrugama koje su pridonijele razvoju pojedinih područja športa, od tjelesne i zdravstvene kulture djece i mladeži, športsko-rekreacijskih aktivnosti do razvoja određenog športa ili športa u cijelosti.

DOBITNICI NAGRADE 2014.

Boško Lozica - rođen je 28. studenog 1952. godine u Beogradu. Završio je višu trenersku školu na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Prvu službenu vaterpolsku utakmicu odigrao je 1962. kao član Korčulanskog plivačkog kluba. Kasnije je bio član VK Jug, SC Wasserfreunde Fulda, AS Roma Nuoto i AS Mamelli.

Sudionik je Olimpijskih igara 1976. godine u Montrealu i 1980. godine u Moskvi, gdje je osvojio srebrnu medalju. S reprezentacijom je osvojio brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu 1973. i 1978. godine, srebro na Europskom prvenstvu 1977. godine i europsku broncu 1974. Na Mediteranskim igrama u Alžiru 1975. osvojio je srebro, a u Splitu 1979. godine zlato. S VK Jug bio je prvak Europe 1980. godine, prvak Jugoslavije od 1980. do 1983. godine, te osvajač Kupa Jugoslavije 1981. i 1983. godine. Kao igrač KPK Korčula osvojio je Kup pobjednika kupova Europe 1978. godine.

Josip Čorak - rođen je 14. lipnja 1943. godine u Smiljanu. Diplomirani je inženjer prometa, a hrvanjem se počeo baviti 1958. godine u Hrvačkom klubu Partizan iz Gospića. U športskoj karijeri nastupao je za HK Partizan Gospić, HK Lokomotiva Zagreb, HK Sljeme, HK Lika, JK Zagreb, JK Lika te Atletski klub Dinamo Zrinjevac.

Bio je 12 puta prvak Jugoslavije u poluteškoj kategoriji grčko-rimskim načinom. Osvajao je medalje na Mediteranskim igrama 1967. i 1971. godine. Na europskim prvenstvima osvojio je 1969. godine zlato, a 1970. godine broncu. Kruna njegove karijere je olimpijsko srebro na Igrama 1972. godine u Münchenu. Bio je jedanaest puta veteranski prvak svijeta.

Mimi Vurdelja - rođena je 20. ožujka 1947. godine u Zagrebu. Diplomirala je 1971. godine na Farmaceutskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Završila je međunarodni specijalistički studij „Fiziologija prehrane” u organizaciji Međunarodnog olimpijskog odbora u Rimu 1996. godine i stekla zvanje nutricionistice. Polaznica je brojnih tečajeva športske medicine u Hrvatskoj i inozemstvu. U športu počinje raditi 1971. godine s KK Lokomotiva i košarkaškim reprezentativcima Draženom Petrovićem, Androm Knegom, Krešimirom Ćosićem, Tonijem Kukočem i mnogim drugima. Od 1975. radi kao nutricionistica u atletici, zatim u plivanju, vaterpolu, hrvanju, gimnastici, veslanju i brojnim drugim športovi-

Dobitnici Nagrade Matija Ljubek

ma, a intenzivno surađuje i s paraolimpijcima. Voditeljica je programa zdravstvene skrbi i prehrane u HOOu, gdje je započela svoj rad 1998. godine s uvođenjem edukacije o pravilnoj prehrani za športaše, trenere i izbornike, a od tada do danas uspješno surađuje na području vitaminizacije s vrhunskim športašima, među kojima su i brojni osvajači olimpijskih odličja.

Nikola Perković - rođen je 1. travnja 1948. godine u Sisku. Diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu 1969. godine, a 1979. godine na Fakultetu za fizičku kulturu u Sarajevu. Kao športski djelatnik i pedagog posvetio je 50 godina rada razvoju školskog športa, posebno se zalažući za stručan rad s mladima i razvijanje svijesti o važnosti fizičke aktivnosti i redovitog vježbanja.

Bio je član Atletskog kluba Sisak, a zatim rukometnih klubova Metalac, Nafta i INA. Osnivač je Hrvačkog kluba Sisak.

Judo klub Mladost Osijek - osnovan je 27. lipnja 1964. godine. U raznim razdobljima svoje 50-godišnje povijesti bio je organizator državnih i regionalnih prvenstava te međunarodnih kupova i turnira, a njegovi su športaši bili sudionici mnogobrojnih svjetskih i europskih prvenstava i kupova.

JK Mladost svake godine sudjeluje u različitim manifestacijama promičući ne samo judo, već i borilačke vještine općenito. U proteklih 20 godina klub je pomogao kroz tečajeve i treninge Hrvatskoj vojsci, a uspješno surađuje i s policijom.

Trajna strateška orijentacija kluba oduvijek se bazirala na masovnosti te obučavanju i športskom odgoju mlađih dobnih kategorija, a dugoročni razvoj mladih natjecatelja nerijetko je oplođivan u seniorskoj konkurenciji.

9 Olimp

Veliki dan hrvatskog športa

Trofej MOO 2014. „Sport i umjetnost“

Jura Ozmec (predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara) te Vanja Žanko (povjesničarka umjetnosti, kustosica) jednoglasno je odlučila dodijeliti Trofej akademskom kiparu Anti Guberini.

U proteklih više od stotinu godina, brojna djela sa športskom tematikom stvorena su umjetničkom genijalnošću svjetski poznatih hrvatskih umjetnika, među kojima su ona velikana poput Roberta Frangeša Mihanovića, Ivana Kerdića, Ivana Meštrovića, Joze Turkalja, Ivana Jegera, Želimira Janeša, Bojana Stranića, Ante Despota, Damira Mataušića.

Na njihovom tragu i u maniri stoljetne hrvatske tradicije, akademski kipar Ante Ante Guberina Guberina je kao student Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, sudjeloomisija za natječaj za dodjelu Tro- vao sa svojim radom „Olimpijski lanac“ feja Međunarodnog olimpijskog na umjetničkom natječaju koji je organiodbora 2014. „Sport i umjetnost“ u zirao MOO Olympic Art & Sport Contest sastavu Danira Bilić (voditeljica Odjela 2000 uoči održavanja Olimpijskih igara za promicanje olimpizma Hrvatske u Sydneyu 2000. godine. Osvojio je prvo olimpijske akademije, potpredsjednica mjesto u kategoriji skulpture, a njegov Hrvatskog kluba olimpijaca), Petar Ba- rad dio je fundusa Međunarodnog olimrišić (akademski kipar, redovni profesor pijskog muzeja u Lausanni, a replika na Akademiji likovnih umjetnosti Sveu- rada nalazi se u Hrvatskom športskom čilišta u Zagrebu), Đurđica Bojanić (rav- muzeju. nateljica Hrvatskog športskog muzeja), Time je ostavio dubok i neizbrisiv trag

K

hrvatske umjetnosti neraskidivo povezane s olimpizmom i sportom.

Zadnji njegov rad je skulptura u obliku siluete rukometaša koja će se godišnje dodjeljivati u dvije države, Hrvatskoj i Sloveniji, najboljim mladim rukometašima u čast tragično preminulog rukometaša Iztoka Puca koji je u svojoj karijeri igrao i za hrvatsku i slovensku rukometnu nacionalnu momčad.

Nominacije Paula Banić, autorica kiparskog djela „Olimpijski kotač“ Ante Guberina, autor kiparskog djela „Olimpijski lanac“ Hrvatski vaterpolski savez - filmski dokumentarni serijal o hrvatskome vaterpolu „Barakude“ autora Petea Radovicha Silvestar Dragoje, autor skladbe „Olimpizma put“ Radica Jurkin, autorica Interaktivnog cd „Športići“ Udruga za poticanje tjelesne aktivnosti „Pokret aktivan i zdrav“ - serijal knjiga za djecu „Olimpijske priče“, autora Vite Spasovića i Milke Babović Vanja Vinković, autor dokumentarnog filma „Riječki olimpijci“

Great day of Croatian sports

Branka Peregrin, Valentina Peregrin i Nikolina Krivanek

Veliki dan HOO-a iskorišten je i za počast najstarijem živućem hrvatskom olimpijcu, 90-godišnjem Željku Čajkovskom, kojemu je u ime Predsjednika Republike, Zlatko Mateša uručio orden Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara za osobite i dugogodišnje zasluge u području športa i postignutih športskih rezultata. Željko Čajkovski je svoju nogometnu karijeru započeo u HAŠK-u sa starijim bratom Zlatkom, a potom je igrao za zagrebački Dinamo i bremenski Werder, dok je za reprezentaciju bivše države odigrao 19 utakmica i osvojio srebrno odličje na Olimpijskim igrama u Londonu 1948.

Veslači Valent i Martin Sinković dobitnici su nagrade u kategoriji najuspješnijih parova, štafete ili posade.

Braća Sinković su ove godine osvojili naslov svjetskih prvaka, pobjednici su Svjetskog kupa, a u polufinalu Svjetskog prvenstva u Amsterdamu odveslali su najbržu utrku u povijesti dvojaca na pariće.

- Ovo je baš bila savršena godina, godina iz snova u kojoj smo uspjeli

oboriti i svjetski rekord i to u polufinalu. Poklopili su se idealni uvjeti, pa smo odlučili pokušati ići na rekord, koji smo na kraju skinuli za nevjerojatne tri i pol sekunde - kazao je Valent Sinković.

Hrvatska stolnoteniska reprezentacija u sastavu Andrej Gaćina, Tomislav Kojić, Tomislav Kolarek, Tomislav Pucar i Tan Ruiwu dobitnici su nagrade za najbolju momčad zahvaljujući bronci osvojenoj na Europskom prvenstvu u Lisabonu.

Naši stolnotenisači su u četvrtfinalu pobijedili jaku Bjelorusiju i osigurali broncu, no Njemačka je u polufinalu ipak bila nepremostiva prepreka...

Nagrada za najbolju žensku ekipu otišla je hrvatskoj streljačkoj reprezentaciji u samostrelu, svjetskim prvakinjama u disciplini field u sastavu Nikolina Krivanek, Branka Pereglin i Valentina Pereglin. Našim samostreličarkama to je već osmi svjetski naslov uz izjednačeni svjetski rekord, a legendarnoj Branki Pereglin to je bilo 44. odličje s velikih natjecanja u karijeri!  Posebno priznanje za najboljeg promicatelja Hrvatske u svijetu pripalo je nogometnoj reprezentaciji, a primio ga je predsjednik HNS-a Davor Šuker.

At the end of each year, the Croatian Olympic Committee traditionally selects the most successful Croatian athletes. Just like the previous years, the successes and medals came all around the world, so it was not easy to select the best ones.

However, concerning the competition of female athletes, there were no doubts: the world’s best discus thrower Sandra Perković has won, for the third year in a row, the title of the best Croatian female athlete - this season she has won, again the third time in a row, the title of the European Champion. She has confirmed her domination by winning the Diamond League, and her shot of 71.08 meters was the best in the world since 1992.

By winning the silver medal in the Super combined at the Winter Olympics in Sochi for the fifth time in his career, Ivica Kostelić made sure to win the title of best Croatian male athlete. At the sunset of his career, the amazing Kostelić managed to win his fourth Olympic silver in the most demanding and most versatile discipline that combines technique, speed and courage, which is, unfortunately, slowly disappearing from the world of skiing.

National table tennis team, consisting of Andrei Gaćina, Tomislav Kojić, Tomislav Kolarek, Tomislav Pucar and Tan Ruiwu, are the winners of the award for best team thanks to the bronze they won at the European Championships in Lisbon. The award for the best female team went to the Croatian crossbow team, World Champions in the crossbow field discipline, consisting of: Nikolina Krivanek, Branka Pereglin and Valentina Pereglin. For the Croatian female crossbow shooters this is the eighth world title along with the same world record!

The rowers Valent and Martin Sinković were presented the award in the category of the most successful pairs, relays or crew. This year the Sinković brothers have won the title of World Champions, they are winners of the World Cup and in the semi-finals of the World Championships in Amsterdam they rowed the fastest race in the history of double sculls.

Special award for the best promoter of Croatia in the world went to the National football team, received by the president of Croatian Football Federation (HNS) and Davor Šuker.

(Robertino Šalinović)

11 Olimp

Olimpijske legende: Željko Čajkovski

Čajkovski (lijevo) u akciji

Piše: DENIS LUGARIĆ

Željko Čajkovski (90), osvajač srebrne medalje na Olimpijskim igrama 1948., naš najstariji živući olimpijac i dandanas dobro pamti londonske slike i finalni poraz od Švedske

Olimp 14

H

rvatski športaši, računajući i nastupe pod zastavom bivše države, na Olimpijskim igrama osvojili su više od 250 medalja. Jednu od njih, i to srebrnu, osvojio je Željko Čajkovski davne 1948. godine u Londonu kao član nogometne reprezentacije. Čajkovski, jedan od 14 Hrvata u redovima tadašnje reprezentacije bivše države, jedini koji je još uvijek s nama... Čajkovski je jedini živi nositelj srebrne medalje iz Londona i naš je najstariji živući olimpijac. Premda će 5. svibnja proslaviti 90. rođendan, zadivljuje njegova vitalnost i lucidnost.

S nevjerojatnom lakoćom nizao je podatke i detalje događaja starijih od

sedamdeset godina. Naravno, dobro pamti i londonske slike.

- Najstrašnije su bile pripreme za OI, trajale su na Paliću puna dva mjeseca!

Stariji igrači to nisu mogli izdržati, pa su po noći nerijetko bježali... A London, osim po medalji, pamtim i po očajnoj hrani! Žali izbog poraza od Švedske u finalu (1-3) i olimpijskim zlatom: - Oskar Jazbinšek je bio u životnoj formi. On je morao igrati, a ne izvjesni Minda Jovanović. Taj mu nije mogao čistiti kopačke. Zato smo i izgubili finale od Šveđana. Uz to, Šveđanima je pomogao i engleski sudac. Možda zato što smo Britance izbacili u polufi-

Najstariji hrvatski olimpijac

Navala Dinama (siječanj 1946.) : Beda, Kacijan, Golub, Čajkovski i Kokotović

nalu, pa je iz „osvete“ sudio protiv nas u finalu.

Dvije godine kasnije zaigrao je i na mitskoj Maracani protiv Brazila na svjetskom prvenstvu. Jugoslavija je na turniru pobijedila Švicarsku (3-0) i Meksiko (4-1), a izgubila od domaćina (0-2).

- Utakmicu protiv Brazila pamtim po sjajnoj atmosferi. Na Maracani je bilo više od 150.000 gledatelja. Kada su domaćini zabili drugi gol, svi su navijači izvadili bijele maramice. Cijeli stadion se zabijelio. To nikada neću zaboraviti.

Ogled protiv Selecaoa pamti i po tome što ih je trener poslao na zagrijavanje 40 minuta prije utakmice.

- Brazilci nisu još ni izašli na teren, a mi smo već disali na škrge. Ja sam se na zagrijavanju još i ozlijedio, no to sam prešutio treneru - kaže Čajkovski.

Da nije bilo Željka Čajkovskog Jugoslavija ne bi ni stigla do Brazila.

Naime, njegov je gol za 3-2 protiv Francuske u 114. minuti „majstorice“ odveo Jugoslaviju na SP. - Možda mi to nije najdraži gol koji sam zabio, ali je svakako najvažniji i najvredniji – dodao je Čajkovski i potom otkrio što je tad dobio za nagradu.

- U tzv. Diplomatskom magazinu u Beogradu mogli smo uzeti što god smo htjeli. Bila su to druga vremena.

Inače, ja sam uoči svakog putovanja s

Dinamom od obitelji i prijatelja dobio listu narudžbi što sam morao donijeti izvana - kaže je sa smiješkom. Željkov dvije godine stariji brat Zlatko također je bio sjajan nogometaš. Igrali su zajedno u HAŠK-u, a nakon rata Zlatko je završio u Partizanu, a Željko u Dinamu.

- Stalno smo se nadmudrivali tko je bolji. Sjećam se jedne utakmice Dinama i Partizana na stadionu Concordije. Dobili smo ih 1-0, a atmosfera je bila našpanana danima prije utakmice. Zlatko čak nije htio doći roditeljima na ručak... Nismo niti počeli utakmicu, a već me polomio. Ušao je u mene kao bik. Nije bilo milosti kada 15 Olimp

Olimpijske legende: Željko Čajkovski

The oldest Croatian Olympian

Na ovogodišnjem Velikom danu hrvatskog športa, predsjednik HOO-a Zlatko Mateša uručio je Željku Čajkovskom u ime predsjednika Josipovića orden Reda Danice hrvatske s likom Franje Bučara za osobite i dugogodišnje zasluge u području športa

smo bili na terenu. Inače, Zlatko je po svemu bio igrač europske klase.

Premda to neće sam za sebe kazati, i on je bio vrhunski nogometaš. Brz i prodoran, dobar tehničar, odlično je pucao lijevom nogom. Za reprezentaciju nastupio je u 19 utakmica i postigao 12 pogodaka. U modrom dresu odigrao je 447 utakmica i postigao 249 pogodaka. Nakon Dinama zaigrao je za Werder iz Bremena (1956.-1958.), a zatim je dvije sezone proveo u bavarskom Lichtenfelsu gdje je i započeo trenersku karijeru. Kao trener je radio 11 godina (Borussia Neunkirchen, Ulm, Heilbronn, Wacker). Kako je u Zagrebu diplomirao na ekonomiji, u Njemačkoj se zaposlio u „Siemensu“. U Njemačkoj je dočekao i mirovinu. Danas, osim u Munchenu,

Oskar Jazbinšek je bio u životnoj formi. On je morao igrati, a ne izvjesni Minda Jovanović, taj mu nije mogao čistiti kopačke.

Zato smo i izgubili finale od Šveđana.

Olimp 16

dobar dio godine provede u kući u Malinskoj ili u svom rodnom Zagrebu.

Cijeli je život odan športu. Volio je igrati stolni tenis (čak je u „pingaću“ nastupao za reprezentaciju Zagreba) i šah.

- Šah bistri um, drži ga vitalnim - govorio bi.

I danas prati sve što se događa u športu, ponajviše u nogometu.

Jedan je od rijetkih koji je vidio sve najbolje nogometaše svijeta.

- Kada bi morao birati tko je najbolji svih vremena rekao bi Pele. Maradona je također bio sjajan, a danas Messi i Ronaldo. No, moj izbor ipak bi bio Pele.

Otkrio je kako je obožavao igrati s Marom Wölflom.

- On je bio profinjen nogometaš, sjajno smo surađivali...

Od igrača novije generacije posebno je volio Zvonimira Bobana i Davora Šukera, a danas mu je omiljeni igrač Luka Modrić.

Naravno, razgovor nije mogao proći bez kluba iz Maksimirske 128.

- Bez pravog, klasnog vratara Dinamo nema kaj tražiti u Europi. Posljednjih godina Dinamo ima dobre vratare, ali to jednostavno nije dovoljno za ozbiljne europske utakmice - poručio je na kraju razgovora. 

Željko Čajkovski was born on May 5th, 1925 and today he is the oldest living Croatian Olympian.

He has begun his football career in HAŠK and after the World War II he continued playing for Dinamo Zagreb, in whose jersey he has played 447 matches and scored 249 goals. With the blue ones, he has won two champion titles and one cup.

After Dinamo, he joined the Werder from Bremen (19561958), and after the end of an active career in Germany he has worked for years as a coach.

Since he has finished the Faculty of Economy in Zagreb, he found a job in Germany, in Siemens.

Today he lives in his hometown of Zagreb, spending most of the year at the sea, in Malinska on the island of Krk. While playing for the Yugoslav national team, he recorded 19 appearances and scored 12 goals.

With the National team, he won silver at the Olympic Games in London in 1948 and two years later he performed at the World Cup in Brazil.

(Denis Lugarić)

Željko Čajkovski bio je od 1967. do 1969. trener Borussie Neunkirchen

Istra, Hrvatska

Pored mora, sunca i opuštanja u prekrasnoj prirodi 2015. godine ne propustite događanja:

E.S.D.U. Svjetsko prvenstvo u plesu 20.05.- 24.05.

Cestovna rekreativna biciklistička utrka

Poreč bike granfondo 11.- 12.04.

Folklorni festival

Zlatna sopela 01.07.- 04.07.

Street art festival 20.- 23.08.

Koncerti klasične glazbe u Eufrazijevoj bazilici srpanj, kolovoz

Međunarodni plivački maraton

Porečki delfin 05.09.

Povijesni festival

Giostra 11.- 13.09.

Porečki triatlon 11.10.

www.to-porec.com

Olimpijske nade: Ivana Babić

Ivana (druga slijeva) na pobjedničkom postolju na OI mladih u Nanjingu

Bolje ne može!

Piše: JURICA RADIĆ

Dva velika taekwondo naslova osvojila je ove godine 17-godišnja Solinjanka: prvi na svjetskom juniorskom prvenstvu, drugi na Olimpijskim igrama mladih

I

vana Babić najbolja je mlada športašica Hrvatske za 2014. godinu u izboru HOO-a. Trofej Dražen Petrović u rukama je 17-godišnje Solinjanke, najbolje juniorke svijeta u taekwondou, u kategoriji do 55 kilograma.

Naizgled krhka, no iza te vanjštine krije se veliki borac. Njene suparnice dobro znaju koliko je snažna plavokosa Ivana koja proživljava športsku godinu iz snova.

- Presretna sam što sam dobila ovo priznanje. Nisam očekivala da će nagrada stići u moje ruke, ali veliki trud na kraju se isplatio - skromno govori Ivana, učenica trećeg razreda Ekonomske škole u Splitu. A kako se trud ne bi isplatio kada je u rasponu od šest mjeseci osvojila naslov najbolje juniorke svijeta, a potom uzela i zlato na Olimpijadi mladih u Kini. Da priča bude još zanimljivija, u međuvremenu nije imala nijednu borbu - između ta dva velika Olimp 18

natjecanja liječila je slomljenu fibulu desne noge! Što je najgore, s tom slomljenom kosti osvojila sam naslov svjetske prvakinje... U trećoj borbi na SP slomila sam fibulu, ali nisam tad to znala. U finalu sam se borila sa slomljenom nogom, ali dok se nisam vratila u Split, mislila sam da je sve u redu. Međutim, liječničkim pregledom ustanovljeno je da moram nositi gips i mirovati.

Prvo operacija, pa zatim mjesec i pol dana (od početka travnja gotovo do kraja svibnja), Ivana je nosila gips. I kako to u školi u pravilu biva, svi su joj se potpisali na gips.

- Danas je to sve skupa priča za nasmijati se, ali tada sam bila baš nesretna, jedva sam čekala dan kada ću skinuti gips i ponovno se vratiti treningu. No, stigao je novi peh: kada sam se počela trenirati, začas sam morala prekinuti. Radi prevelikog opterećenja,

morala sam napraviti novu stanku te sam počela opet trenirati tek dva tjedna prije polaska na Olimpijske igre mladih u Kinu.

Sredinom kolovoza u Nanjingu je uzela zlato. Dugo će pamtiti Kinu, jer osim zlatne medalje, na Dalekom istoku proslavila je i 17. rođendan.

- Neobično je nekom reći - „slavila sam rođendan u Kini“. Ali, nije se zapravo ništa posebno dogodilo, prošetali smo se, malo proslavili... Ali, nije mi se Nanjing baš odviše dopao, nema sunca ni izbliza kao u Splitu.

Ivana voli putovati. Upravo su putovanja bila jedan od početnih razloga zašto je vitka plavokosa djevojka izabrala kontaktni šport, umjesto nekog loptačkog.

- Moji prijatelji su trenirali taekwondo u Solinu, u osnovnoj školi Kraljice Jelene. I često su putovali. To mi se najviše svidjelo, pa sam rekla sama sebi - kada mogu oni, mogu i ja. Upisala

OSOBNI KARTON Datum i mjesto rođenja: 26. kolovoza 1997., Split Mjesto stanovanja: Solin Klub: TK Marjan, Split (kategorija do 55 kg) Najbolji rezultati: 3. na kadetskom EP u Gruziji, 2011.

1. na juniorskom SP 2014.

1. na Olimpijadi mladih 2014.

19 Olimp

Olimpijske nade: Ivana Babić

Ivana Babić ima naslov svjetske juniorske prvakinje, a to je doseg koji u karijeri nisu imale čak ni sestre Ana i Lucija Zaninović, dvije slavne i priznate hrvatske olimpijke

sam se tad na taekwondo, bilo mi je 11 godina. Do tada sam promijenila puno športova, ali nigdje se nisam dugo zadržala. Ali, taekwondo mi je ušao pod kožu. U tom se športu baš odlično osjećam, a imam i dobro društvo.

Prvi Ivanin trener bio je Alfons Čurepić. Fonzi, tako Ivana zove čovjeka koji je u tada 11-godišnjoj učenici prepoznao veliki talent.

- Kada sam je prvi put vidio na treningu, shvatio sam da ima sjajne predispozicije za ovaj šport. Visoka, mršava, dugih nogu... baš preodređena

Duvnjak, strana glazba i mobitel Od ostalih športova Ivana najviše voli rukomet. Ima i omiljenog igrača.

Ne krije, Domagoj Duvnjak joj je najdraži.

Prije nastupa, opušta se glazbom, uglavnom onom stranom. Kao i svi 17-godišnjaci, mobitel drži „najvažnijom sporednom stvari na svijetu“: “Mobitel mi je non stop u ruci. Osim kad se borim, naravno...”

Olimp 20

za uspjeh. Vrlo brzo se pokazalo da je Ivana pravi primjer športašice koja želi sve postići radom – kazao je Čurepić kada je objašnjavao prve taekwondo dane Ivane Babić.

Trenirajući u Solinu napravila je i prvi veliki rezultat, bila je to bronca sa kadetskog EP u Gruziji 2011. Potom je prešla u splitski olimpijski centar „Marjan“, kod trenera Veljka Laure Šiše.

Dolaskom u Split krenuo je još jači, ozbiljniji rad i rezultati nisu izostali. Ali,ni u jednom trenutku Ivana nije zaboravila kojim je putem stigla do vrha i tko joj je pomogao na tom putu.

- Medalju iz Nanjinga posvetila sam mojim trenerima - Čurepiću s kojim sam prije radila i Lauri s kojim danas treniram.

Pitamo je kako izgleda njezin radni dan?

- Ako je škola ujutro, onda treniram odmah nakon nastave. Pa se vratim kući, nešto pojedem i opet se vratim na trening. Volim trening, uživam u treningu. Škola, učenje i trening, tako, eto, provodim vrijeme. U Split iz Solina i obratno idem autobusom. Ali, kad završim školu položit ću vozački, bit će mi puno jenostavnije kad ću moći sama autom u Split. Priznajem, trening mi je na prvom mjestu, pa onda škola. Ali,

World Champion with a broken leg Ivana Babić, member of Split’s taekwondo club Marjan, is the best Croatian young athlete in 2014. She earned the award by winning the title of the World Junior Champion, followed by winning a gold medal at the Youth Olympics in the category up to 55 kilograms.

The success of Ivana Babić is even greater given the difficult conditions she went through to win these two major titles. Namely, she has won the title of World Champion with a broken fibula, which forced her to make a break for six months.

However, she returned to the stage directly for the Youth Olympics in China!

This blonde 17-year-old girl from Solin, student of the 3rd grade of School of Economics, started training taekwondo at the age 11. Ivana’s main goal in her career is – of course – to win the Olympic gold medal.

(Jurica Radić)

naravno i te kako pazim na ocjene, prolazim s vrlo dobrim. Solidna četvorka.

Na pitanje koji joj je predmet omiljeni, a od kojega joj se diže kosa na glavi, ne razmišlja previše: Hrvatski mi je najdraži, a bježim od matematike!

Kako reagiraju dečki u školi, ima li svjetska prvakinja autoritet i kod jačeg spola?

- Imam autoritet, kako da ne. Nije nikome svejedno kada zna da sam svjetska prvakinja. Nema tu šale, ha, ha....

Za kraj i jedan zanimljiv, vrlo bitan detalj vezan uz svjetsku krunu. Ivana Babić svjetska je juniorska prvakinja, a to je doseg koji nisu u karijeri imale čak ni sestre Ana i Lucija Zaninović, dvije slavne i priznate hrvatske olimpijke iz istoga kluba.

- Lucija i Ana su moji najveći uzori, s njima i treniram.

Može li Ivana biti i bolja od deset godina starijih sestara Zaninović, to je intrigantno pitanje.

- Bila bi jako zadovoljna da napravim rezultat kao Ana i Lucija. Ma što zadovoljna, presretna! Moram nastaviti još jače trenirati, jer sada ulazim u konkurenciju s odraslima, stiže puno ozbiljnija konkurencija. Ali, ne bojim se! 

Nastanak modernog športa: skijaški skokovi

Poniranje

Olimp 22

u snježni bezdan Piše: ANA POPOVČIĆ

Kao i većina skijaških disciplina, i skijaški skokovi najranije se spominju u skandinavskim zemljama, točnije u Norveškoj

S

kijaški skokovi koje danas gledamo na televiziji (ili u živo) djeluju spektakularno i jako opasno. Nama koji nikada nismo tako nešto pokušali, gotovo je nevjerojatno da se natjecatelji uopće upuštaju u tako dugačak strmi zalet nakon kojeg potpuno nezaštićeni doslovno lete u doskok.

Većina športova ipak nije takva. Čak i ako se nikada nismo ničime bavili i netko nam da loptu, reket, neki drugi rekvizit ili nam kaže da moramo nešto pretrčati, preplivati, skočiti, pogoditi – nećemo se osjetiti životno ugroženi.

Pa ipak, i taj toliko nevjerojatan i laicima (bez samoubilačkih ideja) potpuno neprivlačan skok, svoje korijene opet vuče iz najiskonskije ljudske potrebe za skokom i igrom. Svaki imalo iskusniji rekreativni skijaš zna kakav je užitak skočiti preko hupsera, izbočine odnosno grbe na skijaškoj stazi, a upravo iz takvih spontanih skokova nastala je ova spektakularna športska disciplina.

Kao i većina skijaških disciplina, i skijaški skokovi najranije se spominju u skandinavskim zemljama, točnije u Norveškoj. U prvo vrijeme, krajem 18. stoljeća, skakalo se sa odskočišta stvorenog od nabacanog snijega ispod neke prirodne strme padine.

Skakač je dakle dobio zalet spustivši se niz padinu, a zatim se odrazio s odskočišta i poletio desetak metara.

Godine 1796. nizozemski mornarički časnik Cornelius de Jong opisao je kako neki norveški vojnici skaču na

skijama koristeći naslagana drva ili krovove baraka kao odskočište. Najstariji zabilježeni skok, dugačak 9 i pol metara izveo je norveški poručnik Olaf Rye 1809. godine kao demonstraciju spretnosti i hrabrosti pred svojim kolegama iz vojske.

Daljnji korak u razvoju skijaških skokova dogodio se 40-ih godina 19. stoljeća kada su skakači odskočište smjestili na samu kosinu padine, a 60ih se počinju graditi i skijaške skakaonice, od kojih je ona u Holmenkollenu kod Osla jedna od prvih i sve do danas najpoznatije, zapravo kultno mjesto skijaških skokova. Najstarije zabilježeno natjecanje u skijaškim skokovima održano je 22. siječnja 1862. godine u Trysilu, a već na tom natjecanju jednako kao i danas, ocjenjivao se osim dužine skoka i – stil, odnosno elegancija i izvedba.

Sačuvani crteži iz 1862., 1880. i 1888. godine prikazuju norveške skakače braću Mikkela i Torjusa Hemmesveita te jednog od najpoznatijih skakača u povijesti Sondre Norheima, kako skaču s jednim dugačkim štapom u ruci, skvrčenih koljena i pri doskoku izvode telemark. Inače, telemark tehnika skijanja, koju neki ljudi nazivaju i „skijanje sa slobodnom petom“, danas se na natjecanjima koristi samo kod skijaških skokova prilikom doskoka jer omogućava najbolji ravnotežni položaj u tom trenutku.

Spomenuti Sondre Norheim prvi je prilikom doskoka koristio telemark tehniku, ali što je još važnije za priču 23 Olimp

Nastanak modernog športa: skijaški skokovi o povijesti skijaških skokova, Norheim je prvi počeo skakati bez štapa, pa je njegov „elegantan“ skok pobudio veliku pažnju označavajući prekretnicu u tehnici skakanja.

Sve do osamdesetih godina 19. stoljeća, natjecanja u skijaškim skokovima nisu se održavala samostalno već zajedno sa natjecanjima u crosscountry skijanju. Tek 1886. godine u Husebyju te dvije discipline razdvojene su u dva različita dana, a konačni rezultati izračunavani su slično kao što se i danas računa pobjednik u nordijskoj kombinaciji.

Skandinavski skakači-samouci postizali su u počecima skokove od oko 20 metara dužine. Također, prve norveške skakaonice bile su za današnji pojam razmjerno kratke, tako da je rekordna dužina skoka 1868. godine iznosila 19 metara (S. Norheim), 1910. godine 45 metara (H. Hansen), 1914. godine 54 metra (A. Amundsen), dok je 1933. godine Sigmund Ruud skočio 86 metra što je rezultat novih skakaonica koje su omogućavale dulje skokove.

Nova faza u razvoju skijaških skoko-

va započinje s gradnjom velikih skakaonica. Skijaški skokovi koji se izvode na njima čak se više ne zovu skokovi već skijaški letovi, a početak tih skijaških letova vezan je uz prvu veliku skakaonicu na svijetu, sagrađenu 1934. godine u Planici (Slovenija).

Idejni začetnik te skakaonice bio je Jugoslavenski zimsko-sportski savez, a graditelji Janez Rožman i Stanko Bloudek odlučili su se na neobične dimenzije jer im je s jedne strane teren pružao mogućnost za to, a s druge strane, jer su im rezultati skakača pokazali da klasične skakaonice u svijetu zaostaju za športskim mogućnostima nove generacije skakača.

Velika skakaonica otkrila je svoje izvanredne kvalitete već na prvom međunarodnom natjecanju 1934. godine, na kojem su najbolji skakači iz Norveške, Austrije i Jugoslavije (Slovenije) ocijenili skakaonicu kao laku, bez obzira na to što su na njoj postigli daleko veće skokove i nove osobne, nacionalne i svjetske rekorde.

No, konzervativne dužnosnike Međunarodnog skijaškog saveza (koji je i danas krovno tijelo za skijaške skokove) takav je nagli napredak neugodno

Velika skakaonica na Planici otkrila je svoje izvanredne kvalitete već na prvom međunarodnom natjecanju 1934. godine, na kojem su najbolji skakači iz Norveške, Austrije i Jugoslavije (Slovenije) ocijenili skakaonicu kao laku

iznenadio, a bunilo ih je i to što skakaonica nije bila u skladu s tadašnjim normativima FIS-a koji su dopuštali gradnju skakaonica za skokove do 70 metara.

Kada se 1935. godine pripremala druga međunarodna priredba u Planici, FIS je zabranio natjecanje i tako je počelo dugo razdoblje ilegalnih skokova i ustrajne borbe za priznanje nove skijaške discipline nazvane skijaški letovi. Za malu ilustraciju apsurdnih

Ljudi nam vjeruju jer i mi smo skinuli dioptriju Oftalmolozi klinike Svjetlost.

Zagreb | Heinzelova 39 Tel. +385 1 777 5656

10 liječnika i 7 medicinskih sestara klinike Svjetlost skinuli su svoju dioptriju laserskom operacijom na istim uređajima koje koriste za ispravljanje vida svojim pacijentima. Laserskim skidanjem dioptrije svoj je vid u klinici Svjetlost do danas ispravilo preko 10 000 ljudi.

Split | Borisa Papandopula 8b Tel. +385 21 783 050

www.svjetlost.hr www.facebook.com/Klinika Svjetlost

Planica

stavova i poteza FIS-a sa kojima su se skakači borili, poslužit će podatak da je FIS već 1936. godine na kongresu u Garmisch-Partenkirchenu djelomično popustio i produljio granicu „dozvoljenog“ skoka sa 70 na 80 metara, ali što je to značilo skakačima kada je mladi Austrijanac Sepp Bradl te iste 1936. godine na Planici skočio 101 metar!

Godine 1950. u Oberstdorfu (Njemačka) također je sagrađena skakaonica za skijaške letove, a kada je 1953. i u Kulmu (Austrija) sagrađena velika skakaonica, FIS je napokon odredio da se međunarodna natjecanja u skijaškim letovima mogu održati, ali samo jedanput na godinu i to ovim redosljedom: Planica, Oberstdorf, Kulm. Skokovi sa visokih skakaonica uvršteni su u olimpijski program tek 1964. godine, za Igre u Innsbrucku, makar su skijaški skokovi dio ZOI od samog početka u Chamonixu 1924. godine.

Danas se skijaški skokovi izvode sa tri vrste skakaonica: normalnih, visokih, te letaonica kojih je samo 5 u svijetu i naravno nisu uključene u program ZOI. Zanimljivo je i kako se sa sve većim skokovima, kroz povijest mijenjala i sama tehnika skakanja. Sve do približno 1920. godine, svi skakači, budući da su skakali na manjim skakaonicama, skakali su uspravljenog tijela, a za vrijeme skoka kružili su rukama.

Kasnije, kako skokovi postaju duži, tijelo ide u pretklon trupa sa podignutim rukama u odručenju ili uzručenju, a tek 60-ih godina svi počinju skakati izrazito nagnutog tijela tako da je linija trupa paralelna sa linijom skija, s time da su ruke odostraga.

The appearance of ski jumping

Žene su se za svoje „mjesto pod suncem“ u svijetu skijaških skokova morale boriti slično kao i visoke skakaonice, ali još nepravednije, kompliciranije i dugotrajnije. Da apsurd bude potpun, žene su normalno sudjelovale i skakale od samih početaka ove discipline. Tako je prvi zabilježeni ženski skok izvela Ingrid Olavsdottir Vestby 1862. Prvi ženski svjetski rekord datira iz 1911. godine iznosi 22 metra, a njegova vlasnica je barunica Paula Lamberg koju su prozvali „Leteća barunica“.

Zanimljivo je napomenuti i podsjetiti da su žene u to vrijeme još skakale u suknji. No iako su žene skakale jednako kao i muškarci, uvjeti pod kojima su skakale bili su za njih puno teži nego za mušku populaciju (i ovdje se ne misli samo na odjeću). Konzervativno društvo nije blagonaklono gledalo na žene koje skaču, tako da su se nerijetko morale maskirati u muškarce kako bi sudjelovale na natjecanjima!

Vrhunac se dogodio pedesetih godina 20. stoljeća, kada se uspješno proširila „znanstveno dokazana“ činjenica da djevojke starije od 12 godina ne smiju skakati jer bi radi toga mogle postati neplodne.

Ta suluda teorija udaljila je žene od skijaških skokova na dugo razdoblje od gotovo 40 godina, a žene su prvi puta ravnopravno nastupile na Zimskim olimpijskim igrama tek 2014. u Sočiju. 

Like most ski disciplines, ski jumping was first mentioned in the Scandinavian countries, in particular in Norway.

At first, in the late 18th century, ski jumping was performed from the takeoff ramp made by a pile of snow at the end of a natural steep slope. The further step in development of ski jumping took place in the 40’s of the 19th century when the jumpers placed the take-off ramp on the steep section of the slope.

The first ski jumping ramps were built in the 60’s, and one of the first built ramps is the famous ski jumping ramp in Holmenkollen near Oslo. The earliest recorded competition in ski jumping was held in 1862 in Trysil, where – just like today – besides the length of the jump, the style i.e. the elegance and performance were assessed as well.

A new phase in development of ski jumping began with the construction of large ski jumping ramps, and the first ramp was built in 1934 in Planica (Slovenia). This large ramp made possible for the participants to break – already at the first competition – the personal, national and world records.

However, this was followed by a long period of illegal ski jumping, because the FIS officials did not like such a rapid progress.

Just like the high ramps, the women had to fight hard for their “place in the sun” in the world of ski jumping as well, with even more difficulties. To make the absurd complete, women were normally participating and jumping from the very beginning of this discipline, but the pressure of conservative society and fantastic “scientific” studies (claiming that jumping of the girls older than 12 years could cause infertility) distanced them from the ski sports for nearly 40 years. Therefore, the first equal performance of women happened yet at the Winter Olympics in Sochi in 2014.

(Ana Popovčić)

LITERATURA: Boris Kristančić, «Skijaški skokovi», Enciklopecija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977., Ron C. Judd, The Winter Olympics: An Insider Guide to Legends, the Lore and the Games, The Mountaineers Books, Seattle, 2009.

Sigmund Ruud

The history of ladies ski jumping (http://www. skisprungschanzen.com/EN/Articles/0033)

25 Olimp

i psihologija okoliša

Olimp 26

Znanost i šport

R

iječ ekologija uvukla se u svakodnevicu suvremenog čovjeka, postala predmet nacionalnih obrazovnih kurikuluma, a emotivno obojeni govore o važnosti očuvanja okoliša - kao i fraze poput one da smo prirodu posudili od potomaka, a ne naslijedili od predaka - postali su obrazac ponašanja svih onih koji žele ostaviti dubok dojam na slušatelje, posebno na slušateljice.

Tako je i pismo indijanskog poglavice Seattlea iz 1854. godine, upućeno američkom predsjedniku u Washington,

Piše: MIROSLAV HRŽENJAK

Kao što je interdisciplinarni pristup u športu pomogao da se podigne letvica športskih rekorda, tako bi međusobna suradnja naoko proturječnih gledišta i shvaćanja života mogla iznjedriti novi iskorak u svim segmentima ljudskog života

kao odgovor na ponudu da bijelci kupe indijansku zemlju, stavljeno u popis najglasovitijih govora u povijesti čovječanstva.

Pojam ekološka svijest za većinu ljudi podrazumijeva brigu o okolišu, disciplinu pri odlaganju i razvrstavanju otpada, primjenu alternativnih oblika prijevoza i sl. Mnoštvo je primjera koji dokazuju da je i šport itekako pridonio razvoju ekološke svijesti, te potaknuo niz konkretnih mjera u svrhu zaštite čovjekovog okoliša. To se odnosi na izgradnju športskih objekata koji zadovoljavaju stroge ekološke norme, niz učinkovitih mjera vezanih uz ekološko zbrinjavanje otpada, upotrebu biorazgradivih materijala prilikom organizacije velikih športskih priredbi, itd.

Međutim, pozitivne statistike o sve odgovornijem pridržavanju ekoloških normi nisu u očekivanoj mjeri doprinijele sreći suvremenog čovjeka, neovisno radi li se o onima koji disciplinirano odlažu plastične boce u žute kontejnere ili onima koji jednako dis-

ciplinirano te iste boce vade van i prodaju nastojeći zaraditi za život. Možda je paradoksalno to što se, usprkos sve većem nastojanju da se suvremenom čovjeku usadi ekološka svijet, taj isti čovjek iz dana u dan sve više odvaja od prirode. Gubitak intimne povezanosti čovjeka i prirode doveo je suvremenog čovjeka do čitavog niza mentalnih i fizičkih oboljenja.

Među brojnim autorima koji se bave tom problematikom, istaknuo bih Thoma Hartmanna i njegovo djelo „Posljednji žar pradavnog sunca“.

U knjizi se spominju i djela profesora Theodorea Roszaka, s kalifornijskog sveučilišta u Haywardu, koji riječ ekopsihologija koristi u proučavanju veza između ljudi i prirodnog okoliša.

Daljnja istraživanja intimne povezanosti čovjeka i prirode prije bi nas dovela do šamana ili domorodaca u peruanskoj Amazoni nego do nekih, za društvo i šport, bitnih pitanja. Ipak, vezano uz tu temu, vrijedno je spomenuti radove Jeremyja Narbyja, koji u svojoj knjizi „Kozmička zmija – DNK i podrijetlo znanja“, tvrdi da su 74% lijekova biljnog podrijetla u modernoj farmakopeji prvo otkrila „tradicionalna“ društva, što je teza prvi puta javno obznanjena na Svjetskoj konferenciji o razvitku i okolišu 1992. godine u brazilskom Riju.

Rješenje velikog broja ozbiljnih problema suvremenog čovjeka koji put i ne treba tražiti na dalekim i egzotičnim lokacijama, u citiranim znanstvenim radovima, niti suvremenim nano-tehnologijama. Intimna povezanost čovjeka i njegovog okoliša neće se postići grljenjem stabala niti ukidanjem automobila, već shvaćanjem osnovnih zakona prirode, koja sama po sebi funkcionira po principu dijalektike.

Samo tumačenje riječi dijalektika najviše se pripisuje Heraklitovom učenju, koji je stvarnost shvaćao kao vječnu mijenu, a proturječnost kao izvor kretanja i razvoja. Godišnja doba, dan i noć, plima i oseka, sunčana i kišna razdoblja tek su neke od, na prvi pogled, proturječnih pojava čija stalna izmjena u savršenom ritmu održava sav život na zemlji. Inačica ove riječi ili ovakvog shvaćanja svijeta na istoku bila bi jin jang.

Dok logika prirode prepoznaje smisao i uzrok svake pojave, logika suvremenog čovjeka ponekad izgleda sasvim drugačije. Za športaša koji sluša suptilne znakove svojega tijela, intuitivno

osjeća svoj unutarnji impuls i u svakom športskom neuspjehu vidi priliku da poboljša svoju izvedbu, još bolje upozna svoje tijelo i dublje prodre u svijet vlastitih emocija, može se reći da živi i trenira u skladu s prirodom i osnovnim zakonima prirode. Takav športaš shvaća da se ne treba vezati za svoju mentalnu projekciju uspjeha, barem ne u toj mjeri u kojoj bi neuspjeh izazvao nepremostivu frustraciju, već shvaća da je prihvaćanje neuspjeha kao realne športske opcije najbrži način da se otvore vrata budućem uspjehu.

Ritam uspjeha i neuspjeha, dobrih i manje dobrih raspoloženja, športske forme i bezvoljnosti za trening, izmjenjuju se poput spomenutih godišnjih doba, vremenskih prilika ili neprilika.

Nastojanje da se uvijek pobjeđuje, bude dobre volje, da se bude u vrhu športske forme i sl., podsjećaju na nastojanje nekih žena ili muškaraca starije životne dobi da pod svaku cijenu ostanu zauvijek mladi. Iako su u tim nastojanjima interese prepoznali estetski kirurzi, farmakološka industrija, a najviše psihijatri, riječ je o nečemu što se nikako ne može poistovjetiti sa zakonima prirode, nečemu što u konačnici završava – tragikomično.

Suvremeni civilizacijski trendovi, neovisno o brojnim znanstvenim istraživanjima iz područja ekologije ili ekopsihologije, stvorili su kult osobe, neovisno radi li se o športašu, menadžeru, političaru ili običnom čovjeku, koji je uvijek nasmijan, atraktivan, zanimljiv i neponovljiv, a neka tržišta osim takvog modela ne priznaju niti jedan drugi.

Možda i čitav niz bolesti i frustracija suvremenog čovjeka treba promatrati kao impuls prirode koji na neki suptilni način čovjeka želi vratiti na pravu frekvenciju. Uzastopno ignoriranje tih impulsa uz pomoć raznih sedativa, lijekova za smirenje, sve strožih kaznenih odredbi za „neposlušne“ samo produbljuju problem izazivajući još jače impulse.

Razumijevanje dijalektičkih zakona prirode ili načina na koji priroda funkcionira, vidljiv je i na području ljudskih konflikta. Dok velik dio suvremenog svijeta konflikt prikazuje kao neželjenu kategoriju, te se kroz sve institucije bori da ga svede na minimum, logika prirode konflikt shvaća kao osnovni preduvjet razvoja. Razumljivo je stoga da usprkos intenzivnoj borbi protiv konflikta, oni su sve učestaliji i intenzivniji.

Konflikti u športskim udrugama 27 Olimp

Znanost i šport i savezima nerijetko dovode do velikih problema koje nažalost najviše osjećaju sami športaši. Iako se akteri tih konflikta svojski trude da ostave dojam nekog tko se bori za šport, oni se zapravo bore kako bi šport učinili što sličnijim nekoj svojoj mentalnoj projekciji športa koju smatraju idealnom. Narod bi rekao put u pakao popločen je dobrim namjerama.

Mogućnost pažljivog osluškivanja impulsa prirode možda bi ponudila neke druge „istine“ koje bi sadržavale ono kvalitetno od svih, da tako kažem, suprotstavljenih strana. Naravno, to je moguće samo u situacijama kad se konflikt događa na vanjskoj razini, dakle razini argumenata, dok je na dubljoj razini kod jedne i druge strane jednaka želja i nastojanje da unaprijedi športski sustav, stvore bolji uvjeti za športaša, za njegov razvoj. Izbjegavanje tog konflikta argumenata, najčešće zbog potrebe da se ostavi dojam pristojne i fine osobe, ili zbog straha od gubitka radnog mjesta, na neki način stvara frustraciju i agresivnost. Osuda, potreba za nekom svojom pravdom, želja da se ponizi neistomišljenika i sve ono što nažalost svakodnevno pratimo, tek je posljedica

Ind. zona Ciburi 52000 Pazin +385 (0) 52 846 111 +385 (0) 52 846 006 ghia@ghia.hr

www.ghia.hr

prvotnog guranja prašine pod tepih.

Pojam dijalektike, eko-psihologije i razumijevanje zakona prirode po kojima funkcionira i sam čovjek kao sastavni dio cjelokupnog ekosustava, nešto je s čim se bavi znanost, filozofija, pa čak i religija. Jedinstvo između racionalnog, znanstvenog i filozofskog, intuitivnog pristupa mogao bi predstavljati daljnji iskorak u razvoju čovjekove svijesti, svijesti o važnosti prirodnih zakona, ekološke svijesti.

Kao što je interdisciplinarni pristup u športu pomogao da se podigne letvica športskih rekorda, tako bi međusobna suradnja naoko proturječnih gledišta i shvaćanja života mogla iznjedriti novi iskorak u svim segmentima ljudskog života, odnosno dovesti ga do nekih odgovora s kojima se suvremeni svijet još uvijek muči, od onih vezanih za fizičko i mentalno zdravlje, do onih vezanih za klimatske i druge promjene.  Literatura: Hartmann, T. (2002). Posljednji žar pradavnog sunca.

Izvori, Zagreb Narby, J. (2007). Kozmička zmija – DNK i podrijetlo znanja. V.B.Z. studio, Zagreb Zadro, I. (2001). Glasoviti govori. Naklada Zadro, Zagreb

Sports and environmental psychology It seems that all the efforts of numerous institutions on raising the environmental awareness failed to stop – until the present day – the trend of losing the intimate bond between the man and the nature.

Carefully listening to the nature and its subtle signals leads to the logic of life that understands victory and defeat, good and bad moods, success and failure, and understands that every phenomenon in life has its cause. The athlete who views pain as an undesirable factor in sport success will take painkillers and continue repeating the same mistakes that led him to the injury. The harder injury that is yet to come is only the impulse of nature that seeks to bring the body back into the balance.

On the other hand, an athlete who listens to the subtle signs of his body, who feels intuitively his inner impulse and who sees – in each and every sports failure – the opportunity to improve his performance, get a better insight into his body and penetrate deeper into the world of his own emotions – for this athlete it can be said that he lives and trains in accordance with the basic laws of nature.

(Miroslav Hrženjak)

SLUŽBENI PARTNER HRVATSKOG OLIMPIJSKOG ODBORA OFFICIAL PARTNER OF CROATIAN OLYMPIC COMMITTEE

STAFF PRO SPORT Sportska oprema i rekviziti

GODINA 45 • BROJ 171 • prosinac 2014.

Povijest hrvatskog športa

“LEDENA” LJUBAV ZA SVA VREMENA (Damir Škarpa)-------------------------------- str. 2 KAČA - LOPTANJE GOLIM DLANOM (Mladen Cukrov)------------------------------------ str. 6 120 GODINA SKIJANJA U HRVATSKOJ (Ratko Cvetnić)--------------------------------- str. 8 IN MEMORIAM: RADOMIR VUKČEVIĆ / ANTE ŽANETIĆ (Jurica Gizdić)-------------- str. 11

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

HOKEJ NA LEDU U ZAGREBU

„Ledena“ ljubav za sva Piše: DAMIR ŠKARPA

Hokej na ledu u Zagrebu oduvijek je posebna ljubav navijača. Još tamo od 1961. godine kada je na Šalati odigrana prva javna utakmica između „Medveščaka“ i „Mladosti“

I

gre na snijegu i ledu u Zagrebu imaju svoju dugu tradiciju i povijest, a prvi doticaji Zagrepčana s hokejom na ledu ostvareni su zahvaljujući Franji Bučaru i njegovom Tečaju za učitelje gimnastike (1894.-1896.). Na njemu je Bučar prezentirao ovu dinamičnu igru na ledu, pokušavajući animirati što veći broj polaznika. Odmah je 1894. osnovao sklizačku sekciju, no unatoč velikoj Bučarovoj želji hokej nije uhvatio zamah kakav je očekivao. Sklizanje i skijanje imali su više pobornika...

U razdoblju do konca II. svjetskog rata vrijedno je spomenuti prvu utakmicu na prirodnom ledu 1916. između HAŠK-a i 1. Hrvatskog športskog društva, potom utakmicu po kanadskim pravilima koju su 9. veljače 1924. godine odigrali HAŠK i Zagrebačko klizačko društvo (4-1) te osnivanje Saveza za klizanje i hokej na ledu 9. prosinca 1935. sa sjedištem u Zagrebu.

Poslije svršetka rata, hokej u Zagrebu potpuno je procvjetao. HK Mladost ima snažnu momčad koja 1947. i 1949. osvaja naslove državnog prvaka, a pridružuje im

Momčad Medveščaka sedamdesetih godina

2

se i HK Zagreb koji naslov osvaja 1956. godine. Ubrzo nastaje kriza uslijed velikih izdataka koji prate ovaj šport, tako da je prijetilo gašenje zagrebačkih hokejaških klubova.

Treninzi na maksimirskom jezeru Početkom 1961. godine dogodio se prijelomni trenutak koji je, može se reći, spasio zagrebački hokej. Na Šalati se pristupilo osnivanju Sportskog društva Medveščak, a zbilo se to u omladinskom klubu „Polet“ 2. ožujka 1961. Udareni su temelji novog športskog kolektiva koji je u svojim redovima imao i hokejaški klub. Za prvog predsjednika HK Medveščak izabran je Marko Blažević koji je tada obnašao funkciju predsjednika općine Medveščak. Prvi tajnik bio je Alfons Berc koji je na toj dužnosti ostao sve do umirovljenja 1979. godine. Članovi HK Zagreb pristupili su ovom novom klubu jer zbog navedene krize njihov klub nije mogao opstati.

Zahvaljujući ovoj fuziji, bivši „zagrebaši“ postaju prvi igrači novoga kluba HK Medveščak. Dok Zagreb nije

vremena

Detalj s utakmice Medveščak- Željezničar (Karlovac) za prvenstvo SR Hrvatske 1961. godine dobio umjetni led na Šalati, hokejaši Medveščaka trenirali su na prirodnom ledu na maksimirskom jezeru i u Mihanovićevoj ulici, a i na „suhom“ rolajući se oko 2. i 7. gimnazije u Križanićevoj ulici. Gradnjom umjetnog leda stvarali su se uvjeti za napredak hokeja u gradu pod Sljemenom...

Prva javna utakmica na Šalati, a istovremeno i hokejaša Medveščaka, održana je 4. studenog 1961. Protivnici popularnim medvjedima bili su gradski rivali iz Mladosti. Utakmica je bila promidžbenog karaktera i privukla je mnoštvo znatiželjnih Zagrepčana. Trener prve postave „medvjeda“ u tom pionirskom razdoblju kluba bio je ing. Jan Đani Tomić, on je ujedno trenirao i hokejaše Mladosti, ali je bio i igrač Medveščaka.

Inače, klizalište na Šalati gradilo se za prvenstvo države u umjetničkom klizanju i svečano je otvoreno 27. 11.

1961. Svečanu vrpcu presjekao je tadašnji gradonačelnik Zagreba Većeslav Holjevac. Osim Tomića za Medveščak u tom prvom desetljeću postojanja nastupaju između ostalih Rene Donoval i Andrija Enci Krajčić, a zatim su stigli i Panta Ančević, Bruno Zajec, olimpijci Boris Renaud, Miroslav Gojanović, Ivo Rataj, Miro Krmelj Medvjedi u finalu Kupa Zagreba igraju prvu utakmicu s klubom izvan hrvatske metropole – OHK Beogradom, i bivaju visoko poraženi 0-5. Austrijski prvoligaš ATSE Graz gostuje na Šalati 9. i 10. prosinca 1961. kao reprezentacija Graza. U obje utakmice austrijski hokejaši bili su znatno bolji od reprezenta Zagreba,

hokejaša Medveščaka. Bile su to prve utakmice međunarodnog karaktera na kojima su zagrebački plavi učili od iskusnog protivnika. Medveščak je krenuo u natjecanje za prvenstvo SR Hrvatske u sezoni 1961/62 u kojem su mu suparnici bili Mladost, sisačka Segesta te Željezničar iz Karlovca.

Opijenost Zagrepčana hokejom Veliki zamašnjak popularnosti i kvalitete hokeja na ledu ne samo u Zagrebu već i tadašnjoj državi bilo je Svjetsko prvenstvo B grupe 1966. godine u Zagrebu (istovremeno u Ljubljani je bilo organizirano svjetsko prvenstvo elitne A grupe). Na prepunoj Šalati gledatelji su uživali u vrhunskom hokeju i svjedočili velikim rezultatima tadašnje jugoslavenske reprezentacije.

Državna vrsta naime pobijedila je prvog favorita grupe Norvežane te Mađare i Švicarce, ali je porazom od Zapadne Njemačke te s dva remija kompromitirala prvo mjesto.

Uvertira navedenog događaja bila je prijateljska utakmica Medveščaka s reprezentacijom Velike Britanije. „Lavovi s Otoka“ došli su pobijediti i podizati samopouzdanje, a otvoreno klizalište na Šalati napustili su „skinutog oklopa“. Naime „medvjedi“ su tu utakmicu odigrali nevjerojatno borbeno i motivirano, imali su raspoloženog Borisa Renauda koji je zabio dva, a Miro Krmelj jedan pogodak za veliku pobjedu kluba sa Šalate (3-2).

Hokej je bio visoko na ljestvici popularnosti u glav-

3

HOKEJ NA LEDU U ZAGREBU

Romantika na Šalati

K

akvo je zanimanje bilo za utakmice Medveščaka 1960-ih godina prošlog stoljeća svjedoči i ovaj primjer po kazivanju Medveščakove legende, vratara Zdenka Crnkovića. „Jednom kada smo čekali pripremni dvoboj s KAC-om iz Klagenfurta, na tribinama Šalate okupilo se više od 4500 ljudi. Međutim gosti iz Austrije nisu stigli jer im se pokvario autobus, pa smo odradili trening na kojem je svejedno ostalo gotovo 3000 posjetitelja. Svaki naš potez bio je dočekan ovacijama, a mi se nismo mogli ni malo opustiti da ne razočaramo ljude koji su po hladnom vremenu ostali i gledali naš trening...“ Bilo je to romantično doba hokeja u Zagrebu, na Šalatu su dolazile čitave obitelji, grickali su slane perece, pili kuhano vino ili čaj, a ako je bilo snijega nerijetko su se grudali u pauzama između trećina. Čovjeku koji je s rolbom čistio led ta zanimacija publike i nije bila draga jer je bio često metom snježnih kugli. Jednom je čak prekinuo čišćenje usred pola obavljenog posla uzrujan neprestanim grudanjem njega i njegove rolbe.

Slovenski as Blaž Lomovšek slavi još jedan pogodak za “medvjede”

4

nom gradu Hrvatske. Odmah do nogometa. Ova opijenost najbržom momčadskom igrom na svijetu trajala je do konca OI-a u japanskom Sapporou i gradnje dvorane Doma športova 1972. godine. Na vrhuncu popularnosti redovi za karte Medveščakovih utakmica bili su nekoliko stotina metara - od dna Schlosserovih stuba gdje su se nalazile blagajne, do duboko u Draškovićevoj ulici!

Doba Zdenka Gradečkog Uslijedio je pad kvalitete i interesa gledatelja i javnosti.

Otišle su mnoge zvijezde iz kluba, a nove nije bilo lako preko noći stvoriti. Iako je pad gledanosti hokeja bio očevidan, zagrebačka publika uvijek u sebi nosila privrženost tom športu. Ova nirvana potrajala je sve do sredine 1980-ih kada je hokej na ledu u Zagrebu opet vraćen u središte pozornosti. Nakon što su u sezoni 1985/86 uspjeli izboriti opstanak u 1. saveznoj ligi, „medvjedi“ su se probudili iz podužeg zimskog sna.

Agilna i ambiciozna uprava krenula je u pregovore s gospodarskim subjektima radi osnaživanja kluba. I uskoro je krenuo drugi dio bajke zagrebačkih oklopnika zahvaljujući hrabrom i odvažnom direktoru tada moćne građevinske tvrtke „Vladimir Gortan“, Zdenku Gradečkom.

Uključenje „Gortana“ pokazalo se ključnim u visokim ambicijama hokejaša Medveščaka. Gradečkom nije bilo teško prihvatiti se zahtjevnog posla. Stigao je novac, a uz pomoć njega dovedeni su prvi stranci u klub, Kanađani Allison, Coflin i Didcot. Uz njih došao je iskusni slovenski trener Albin Felc. Igrači su tada prvi puta dobili hranarine. Zagrepčani su pohrlili u Ledenu dvoranu Doma športova, osjetili su da se nešto veliko pokreće i ponovno u potpunosti stali uz svoje ljubimce.

Rusi vladaju Osvajanjem prvog Kupa tadašnje Jugoslavije 1988. stvorena je atmosfera u gradu da su klub koji zna što hoće i zna što može. Od osvajanja Kupa pa do 1991.

KHL Medveščak bio je apsolutni vladar tadašnje hokejaške scene u Jugoslaviji. Snažna momčad nadograđivana je vrlo kvalitetnim igračima iz tadašnjeg SSSR-a poput Anisina, Krutova, Stolbuna, Borisova, Anfjorova, Šćurjenka i Paramonova, potom reprezentativaca iz Slovenije poput Beribaka, braće Lomovšek, Murajice i Borisa Pajiča.

Uz domaće snage (Tišma, Almer, Pavičić, Tkalčec i drugi), a predvođeni iskusnim ruskim stručnjakom Anatolijem Kostrjukovim (koji je iza sebe imao zlata sa reprezentacijom „Zbornaje komande“ sa OI-a i SP-a kao pomoćnik najvećem hokejaškom treneru Viktoru Tihonovu), ova je momčad nudila strahopoštovanje ne samo klubova iz regije, već i cijele Europe. Stranci su hokeju

Puna dvorana Doma športova slavi prvi naslov prvaka tadašnje Jugoslavije 1989. godine godine.

podigli kvalitetu, zanimanje auditorija i atraktivnost, i ta superjaka momčad u sezoni 1990/91 stiže sve do polufinalne skupine Kupa europskih prvaka u Dusseldorfu, zauzevši u njoj treće mjesto ravnopravno se nadmećući s prvacima Njemačke, Finske i Francuske.

Zagrebačka športska publika poznata je po svojoj izbirljivosti, traži uvijek velike utakmice, velike događaje, velike igrače. Današnja garnitura Medveščakove uprave prepoznala je taj karakter publike i pogodila sa zapadnjačkim načinom predstave.

U njoj je šport tek usputni kotačić, povod velikog showa a ciljem zabavljanja navijača. Pobjeda u športskom nadmetanju dolazi kao bonus, nagrada navijači-

ma za podršku i samom klubu poticaj za iduće izazove.

Klub koji je na Šalati počeo skromno, postao je 2010. prvi hokejaški klub na svijetu koji je športski partner svjetske humanitarne organizacije UNICEF, a danas, nastupanjem u KHL ligi, uživa naslov športskog brenda br. 1 u Hrvatskoj i regiji.

Literatura: Večernji list Zagreb, 1961, 1966. 1988.,1989., dnevne novine, Zagreb www.medvescak.com Izjava Zdenka Crnkovića www.24sata.hr Narodni sport Zagreb, 1961., dnevne novine Zagreb.

Sergej Borisov (bijeli dres) u naletu pred vratima Jesenica u finalu PJ 1989. u Jesenicama (pobjeda Medveščaka 5-3)

„Lavovi s Otoka“ došli su pobijediti i podizati samopouzdanje, a otvoreno klizalište na Šalati napustili su „skinutog oklopa“

5

Dalmatinska srednjovjekovna igra

Kača loptanje golim dlanom Piše: MLADEN CUKROV

Nerežišća na Braču jedno je od rijetkih mjesta gdje se još ponekad igra kača. Uz dobru volju ova jedinstvena drevna igra svojom originalnošću i atraktivnošću mogla bi postati športsko-turistička atrakcija otoka Brača i Hvara

K

ača ili balun o ruke je vrlo stara igra loptom koja se već u ranom srednjem vijeku igrala u mnogim dalmatinskim gradovima. Do nedavno bila je sačuvana u mjestima gornjeg dijela otoka Brača, posebno u Gornjem Humcu, Donjem Humcu, Pražnicama, Dračevici, Nerežišćama, a igrala se i na otoku Hvaru u Vrbanju, Dolu, Starom Gradu, Grablju, Zaraću, Sv. Nedjelji, Selcima, Rudini, Svirčima, Vrisniku, Pitvama, Jelsi, Vrbovskoj, Poljicama i Zastražišću.

Porijeklo igre je vrlo staro. Sigurno je ostatak mediteranske civilizacije koja se tijekom stoljeća izgubila s naših prostora. Na naše obale Jadrana igra je prenesena iz susjednih luka Apeninskog poluotoka, posebno iz Mletaka, što se najbolje vidi po nazivima u iskrivljenom venecijanskom dijalektu.

Rasprava o loptanju Pravila ove pučke igre napisana su tek 1956. godine.

Igra se lopticom promjera 5 do 6 centimetara. Loptica je sašivena od tri-četiri komada kože, čvrsto nabijena suše-

6

nom kozjom dlakom. Jedan primjerak čuva se u Muzeju otoka Brača, u Škripu.

Igrači udaraju lopticu dlanom, pa se može uvrstiti u skupinu igara odbijanja lopte, koje su prethodile današnjem tenisu s reketima. Antonio Scaino de Salo u knjizi Trattato del giuoco della palla (Rasprava o loptanju, Venecija 1555. godine) razlikovao je sličnu igru u dvije varijante - udaranje otvorenim dlanom (palla si batte con mano aperta), odnosno zatvorenom šakom u oklopu (con pugno ferrato).

Tako se loptanje ludus pile cum palma u Italiji pretvorilo u igru palla da mano, pallacorda, a u Francuskoj u jeu de paume, a u stvari igru s dlanom. Igra je bila rasprostranjena u zemljama Mediterana od 15. do 17. stoljeća.

Veliki turniri u Jelsi i Starom Gradu Igru kača, balun o ruke, na poštu ili balun, kako se sve nazivala, igrali su muškarci svake dobi, uglavnom nedjeljom i blagdanom, i to u ljetnim mjesecima, na trgu pred crkvom ili nekoj livadi. Na ovakvim događanjima skupio bi se veliki broj stanovnika iz okolnih mjesta koji bi bučno bodrili svoje momčadi. Najbolji igrači bili su omiljeni u svojim sredinama i uzor mlađim naraštajima.

Broj igrača nije bio određen, ali obično su igrale dvije momčadi sa po 4 do 6 igrača. Ovisno o prostoru na kome se igra, dogovarale bi se točne dimenzije igrališta.

Na sredini igrališta je, kao međa, bila crta koja je dijelila jedno polje igrališta od drugog. Teren je bio označen sa Kožna loptica sašivena strane i na kraju crtama koje je od četiri komada kože su se zvale pridnja i zadnja i čvrsto nabijena suhom fala. S jedne strane igrališta se kozjom dlakom, probatije, odnosno servira lopta i mjera 5 do 6 cm. Jedan to sa drije, mjesta za servirase primjerak ove loptice nje. Protivnički dio igrališta, čuva u Muzeju otoka s kojeg se šiba (vraća lopta), Brača u Škripu nazivao se pod poštom.

Pri ždrijebanju strana smatralo se da je bolje početi igrati pod poštom, jer se vraćanjem loptice lakše osvajalo punte (bodove). Igrač koji batije (servira), pri početku igre glasom upozorava zogo (igra), dok mu igrač suprotne strane odgovara venja (daj).

Za najboljeg igrača jedne momčadi smatralo se onog koji dobro šiba (vraća) loptu serviranu iz drije. Igralo bi se u dogovoren broj partija, koje bi se igrale u 8 punata (bodova). Ako bi rezultat bio izjednačen na 7-7, onda bi se punti obje momčadi vraćali na 6-6. Punti su se u ovom loptanju golim dlanom brojali kao u tenisu (ili u jeu de paume): kvinđe - 15, trenta - 30, kvoronta - 40.

Da bi bolje upoznali pravila ove igre recimo da je početni udarac dobila momčad A. Igrač koji batije zauzima položaj i servira loptu, a ostali igrači se rasporede

sa strane u razmaku od nekoliko metara. Igrači suparničke momčadi B također se rasporede, tako da njihov prvi (najbolji) igrač zauzme mjesto pod poštom.

Momčad A nastoji dobrim udarcem pogoditi dio terena momčadi B za koji smatra da je slabije čuvan i da loptica neće biti vračena. Ako momčad B ipak zaustavi, odnosno vrati lopticu, na tom mjestu (remanda) se povuče crta zvana kača.

Igra se nastavlja, ali kad se napravi i druga kača momčadi mijenjaju strane, odnosno uloge.

Momčad A, koja se sada brani, nastoji odbiti serviranu lopticu preko prve, odnosno druge kače kako bi osvojila punte. Ako u tome ne uspiju punte dobiva momčad B. Lopta se udara dok je u zraku ili nakon prvog odskoka od zemlje.

Kod serviranja loptu udara samo jedan igrač. Ako servirana lopta nije pala u protivničko igralište, zove se falo (greška), kao i bacanje lopte izvan granica igrališta, što protivničkoj strani donosi punat.

Loptica ne smije udariti igrača Detalj sa igre kača ili balun o ruke u Nerežišću nigdje po tijelu osim ruke, od lakta do šake, kao i noge, od koljena do stopala. U suprotnom slučaju, stalo je zapisano, a objavljeno i na portaliprotivnička momčad dobiva poen. ma da se, u povodu blagdana sv. Margarite i Kača se obično igrala bez sudaca, ali su zato gledaDana Općine Nerežišća 13. srpnja 2005. godine, telji sudjelovali u presuđivanju spornih punata. Ostalo odigrala utakmica kače, atraktivna i dinamična je zapisano da su najbolji igrači ove igre, između dva igra s malim kožnim balunom koja gotovo da je svjetska rata bili: Petar Žuj iz Dračevice, Mate Jakšić i iščezla.

Još prije 10-15 godina s balunom (loptiNikola Marinelić iz Humca Donjeg i Stipe zvani Gire iz com) koji je ručno izrađen od kože i napunjen koBobovišća. zjom dlakom (kostrijet) promjera 5-6 cm i težine Na otoku Hvaru se nekada igralo na velikoj livadi Čarnja kod Vrisnika. Veliki turniri su uglavnom oko 100 grama igrala se ova igra u dvije varijante: održavani u Jelsi i Starom Gradu prigodom blagdana Alelongo (izravnim bativanjem - serviranjem iz i nekih svečanosti. I ovdje je bilo velikih majstora ove ruke po zraku prema protivničkom igraču) i po crigre poput Mihe Tomića, Ive Tomića, Pave Palaveršića, kvici (bativanje baluna rukom preko krova crkvice Šime Ivaniševića, Vicka Milevčića, Ante Bunčuge, Ive sv. Petra i Pavla na glavnom nerežiškom trgu).

Splivala iz Jelse, te Roka Milete iz Pitvi, kao i Marka Prostor za bativanje (serviranje) nalazi se u zaBojanića i Jakova Bojanića iz Vrisnika. mišljenom polju oko 3m nasuprot apside crikvice Postoje neke razlike u pravilima i nazivima u ovoj kada server (bativač) ispušta balun iz ruke i baca igri između otoka Brača i Hvara, ali osnovni cilj je ga po krovu crikvice. Ekipa koja prima bativen isti, da se dobro vrati lopta suparniku. Nerežišća na balun i koja napada raspoređena je tako da se 1 Braču jedno je od rijetkih mjesta gdje se još ponekad ili 2 igrača (čak i 3 ako je više od 5 igrača u svakoj igra kača. Uz dobru volju ova jedinstvena drevna igra ekipi) nalaze pod poštu i tuču balun a njihovi svojom originalnošću i atraktivnošću mogla bi postati suigrači pokrivaju prostor s jedne i s druge strane športsko-turistička atrakcija otoka Brača i Hvara. crikvice.

Pod poštu se ekipe smjenjuju u postavljanju i Literatura: Arhiva i zapisi Duška Marovića (1911. – 2001.), povjesničara športa iz Splita. osvajanju kača i poena u igri.

O

7

120 GODINA HRVATSKOG SKIJANJA

Skijaško natjecanje u Delnicama sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća

Izazovi naše skijaške budućnosti S to i dvadeset godina skijanja u Hrvatskoj jedna je od obljetnica koje su vezane uz znameniti tečaj za učitelje gimnastike što ga je od 1894. do 1896. godine održao Franjo Bučar. Sam tečaj skijanja, športa što ga je Bučar upoznao u Švedskoj, već je 12. studenog 1894. doveo do osnutka skijaške sekcije u sklopu I. hrvatskog sklizalačkog društva.

Iz današnje perspektive ovaj simbolički moment naše športske i građanske povijesti značajan je i zbog neobične podudarnosti povijesti skijaškoga športa s poviješću hrvatskoga olimpizma, ili - da tu, na momente neveselu priču, dignemo na razinu opće kronisterije - sa samom poviješću hrvatskoga suvereniteta. Jer, u vrijeme kad

Bučarovi tečajci nastoje svojim oduševljenjem zaraziti Hrvatsku – a radi se, podsjećamo, o predvečerju prvih Olimpijskih igara u Ateni 1896. – tadašnja si Hrvatska pokušava unutar Austro-ugarske osigurati onu autonomiju koju su već izborili Česi. No, incident tijekom posjeta Franje Josipa Zagrebu 1895. - demonstrativno paljenje mađarske zastave - poništio je sve ono što su Izidor Kršnjavi, Bučar i ostali „autonomaši“ prikazali pred suverenom, i odgodio ovu priliku za gotovo puno stoljeće, do Albertvillea 1992. godine.

Kad Ante Kostelić tvrdi da je u našem skijanju talenata bilo oduvijek, ali da su Ivica i Janica bili mogući tek u samostalnoj Hrvatskoj, ta tvrdnja – koja na prvi pogled Zagrebački skijaši dr. Stjepan Hadži i Dušan Zinaja (sa skijama i zastavom)u povorci na otvorenju I. Zimskih olimpijskih igara 1924. u Chamonixu.

8

zvuči kao populistička fraza – ipak se temelji na jednoj strukturnoj jednadžbi: skijanje je bilo i ostalo šport veoma zahtjevne tehnologije, šport čija se ovisnost o klimatskim uvjetima može prevladati jedino složenom i vrlo skupom infrastrukturom. To skijanje čini ovisnim i o potpori zajednice, ili, da upotrijebimo još jednu populističku frazu, o politici.

Hrvatski su se skijaši unutar Jugoslavije, jedne pa druge, s logistički puno jačim Slovencima mogli nositi samo do točke u kojoj je presuđivao talent – otprilike do I. zimskih olimpijskih igara u Chamonixu 1924., a nakon toga tek na natjecanjima podmlatka.

Međutim, međuraće će donijeti iznimnu popularnost skijaškoga športa u okvirima tzv. turistike – dakle rekreacije - te se u izvorima iz toga vremena, osobito u tiražnim časopisima, lako zamjećuje ne samo da rastući građanski sloj prihvaća skijanje kao neku vrstu statusne legitimacije, nego da skijanje doživljava veliku popularnost kod đačke mladeži. Primjerice, u času kad najpoznatiji zagrebački skijaš svoje generacije Rudolf Žingerlin, kao jedini Hrvat u sastavu jugoslavenske (a zapravo slovenske) reprezentacije, nastupa na Svjetskom skijaškom prvenstvu u Innsbrucku 1933., u malom Zagrebu ima čak 1500 đaka-skijaša, pa ne čudi da proizvodnja i prodaja skijaške opreme doživljava osobit procvat.

Nedostatak natjecateljskog sustava Izbijanjem Drugoga rata dolazi do suspenzije svih civilnih, pa tako i športskih udruga. Ali, za građanski i športski život Hrvatske još je opasniji gubitak autonomije športa, gubitak koji će se protegnuti na desetljeća u kojima će šport biti stavljen u službu vladajućih ideologija. Međutim, treba reći da to u Hrvatskoj nije osobito promijenilo status skijanja, koje je na jugoslavenskoj razini ionako bilo prepušteno Slovencima, a na lokalnima – u Zagrebu, Rijeci, Gorskom kotaru ostavljeno na marginalnim pozicijama s marginalnim proračunom.

Skijaški dužnosnici već pedesetih godina priznaju da masovnost nije problem, problem je nedostatak natjecateljskog sustava, pa to dovodi do nepostojanja kvalitativne vertikale koja bi talentirane skijaše podmlatka izdigla do razine međunarodne konkurentnosti. Prijepori između masovnosti i kvalitete potežu stalne usporedbe sa Slovenijom, pa skijaši prigovaraju da su ljudi koji su u stanju učiniti nešto opipljivo za šport (dakle kadrovi partijskoga vrha) u Sloveniji u upravama skijaških, a u Hrvatskoj u upravama nogometnih klubova.

U socijalističkom modelu športa Hrvatska jednostavno nije imala dovoljno jakih ljudi koji bi izborili pravo na investiranje u zimski turizam i centre kakve su gradili Slovenci, a kasnije još neke jugoslavenske republike. Mnogo godina kasnije, kad Tone Vogrinec i njegova slovenska ekipa već postanu svjetski skijaški

Piše Ratko Cvetnić

Bez obzira smatramo li grandiozne uspjehe Janice i Ivice Kostelić čudom ili (i) plodom određenog sistemskog napora, danas, o 120. obljetnici hrvatskog skijanja, znamo da će održivost toga rezultatski iznimno uspješnog sustava biti najveći izazov za hrvatsko skijanje u desetljećima koja dolaze

Prvi skijaški “tečajci” Franje Bučara na Cmroku, zimi 1894. brend, riječki dužnosnik Milan Tumara, u to vrijeme predsjednik Hrvatskoga skijaškog saveza, objavit će analizu poslijeratne povijesti hrvatskog skijanja, u kojoj pokazuje da je vodstvo skijaškoga športa šezdesetih počelo gubiti osjećaj za strukturne zakonitosti koje ovaj skupi šport mora poštovati.

Tumara uočava da se od sedamdesetih, dakle od časa kad Slovenci shvaćaju da bez povezivanja s „realnim sektorom“ nema natjecateljskoga rezultata, sustav u Hrvatskoj već počeo urušavati. Ova analiza i njeni zaključci, izazivaju veliku buru u športskoj administraciji, što završava razlazom Tumare i skijaškog Saveza.

Jedino važno što se nakon toga, u finišu socijalističke Jugoslavije, dogodilo u hrvatskom natjecateljskom skijanju bila je pojava Vedrana Pavleka.

Početkom Domovinskog rata i raspadom Jugoslavije, u rujnu 1991. došlo je do osnutka Hrvatskoga olim-

9

120 GODINA HRVATSKOG SKIJANJA

Janica Kostelić (ZOI Salt Lake City 2002.)

Jakov Fak

Doček olimpijskih skijaša u Zagrebu 2002.

pijskog odbora, čina koji je povijest uporno odgađala, a hrvatski športaši još upornije čekali. Među trideset i dvoje predstavnika nacionalnih športskih saveza, u ime nacionalnoga skijaškoga saveza, ali - rekli bismo - i u ime cijele hrvatske skijaške povijesti, tom je činu svoj glas dao natjecatelj, trener i dužnosnik Josip Kecerin.

Samaranchov poziv Hrvatskoj Nakon prvih priznanja Republike Hrvatske, 17. siječnja, jedva tri tjedna prije početka ZOI u Albertvilleu, predsjednik MOO-a Samaranch šalje poziv HOO-u da nastupi na XVI. zimskim olimpijskim igrama. Tako se 8. veljače 1992. godine na svečanome defileu prilikom spektakularnoga otvaranja Zimskih igara na zaleđenome albertvilskom stadionu, nošena rukama klizača Tomislava Čižmešije doista zavijorila hrvatska trobojnica, pod kojom će na skijaška borilišta izaći alpinac Vedran Pavlek i trkač Siniša Vukonić.

Ono što je uslijedilo nakon priznanja naše olimpijske samostalnosti danas već spada ne samo u hrvatsku nego i u svjetsku skijašku povijest. Tri zlata i jedno srebro Janice Kostelić na Igrama u Salt Lake Cityju 2002., potom zlato i srebro u Torinu 2006., k Ivica Kostelić - srebrni u Vancouveru 2010.

10

tome četiri olimpijska srebra Ivice Kostelića i jedna bronca Jakova Faka, da svjetske titule i medalje ne nabrajamo, potvrđuju onu tezu Ante Kostelića.

Bez obzira smatramo li sve to čudom ili (i) plodom određenog sistemskoga napora, danas, o 120. obljetnici hrvatskog skijanja, znamo da će održivost toga rezultatski iznimno uspješnog sustava biti najveći izazov za hrvatsko skijanje u desetljećima koja dolaze.

Izvori: Ratko Cvetnić, 110 godina skijanja u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb, Pop&Pop i Zagrebački skijaški savez, 2004.

Zdenko Jajčević, 100 godina skijanja u Zagrebu 1894 - 1994, Zagreb, Zagrebački skijaški savez, 1994.

Radica Jurkin i Ante Drpić, Hrvatska olimpijska obitelj 1991-2011, Zagreb, HOO, 2011.

Hrvatska delegacija - Albertville 1992.

IN MEMORIAM

RADOMIR VUKČEVIĆ (Knin, 15. rujna 1941. - Split, 28. studenoga 2014)

U

mro je Vučko. Nakon teške bolesti, u 74. godini otišao je još jedan legendarni nogometaš Hajduka. Radomir Vukčević Vučko bio je vratar Hajduka u šestom i početkom sedmog desetljeća prošlog stoljeća, a bio je i jugoslavenski nogometni reprezentativac.

Rođen je u Kninu 15. rujna 1941. godine, a za Hajduk ima 402 nastupa. Pored Hajdukova dresa, koji je nosio od 1963. do 1973. godine, dakle punih deset godina, još je čuvao vrata Dinare iz Knina od 1957. do 1963. te Ajaccia od 1973. do 1975. godine. S Hajdukom je osvojio prvenstvo Jugoslavije u sezoni 1970./71., kao i Kup u sezoni 1966./67. i 1972. godine.

Devet puta, kao nogometaš Hajduka, od 1967. do 1971. godine, nastupio je za reprezentaciju Jugoslavije. U dresu reprezentacije debitirao je u prijateljskoj utakmici protiv Nizozemske u Rotterdamu 1. studenog 1967. (2-1), a od reprezentativnog se dresa oprostio u Sarajevu 22. rujna 1971. u prijateljskoj utakmici protiv Meksika (4-0). Sudionik je europskog prvenstva 1968. godine u Italiji gdje je bio dio reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila srebrnu medalju. Treba reći da je dvije godine ranije Vukčević u dresu mlade reprezentacije Jugoslavije osvojio brončanu medalju na europskom prvenstvu koje je igrano u našoj zemlji.

Nogometni uzor mu je bio Vladimir Beara, kojemu po Vučkovim riječima, nikada nitko u Europi i na svijetu nije bio ravan.

Bio je dječak kada je na jednom školskom natjecanju u Kninu stao na rukometnu “branku”. Međutim, draž nogometa odvlači ga iz rukometa u nogometne vode i Radomir sa šesnaest godina postaje vratar seniorske momčadi Dinare iz Knina. Bio je te 1957. godine uvjerljivo najmlađi igrač u Dalmatinskoj zoni gdje se tada natjecala kninska Dinara. Sam je govorio da se do dolaska u Hajduk kalio u Dalmatinskoj zoni, učio vratarski zanat. Bilo je ponuda s raznih strana, ali on nije mogao u Kninu ostaviti samu majku koja mu je bila i otac i mati, jer mu je otac umro 1941. u logoru u Njemačkoj, pa ga nije ni upamtio.

Pravi konkretni poziv Hajduka stigao je 1959. godine.

U Knin je tada došao član uprave bijelih Berislav Mudnić koji je privolio majku i Radomira nagovorio da pođe put Splita. Pod Marjanom ga međutim muči nostalgija te se nakon samo dva mjeseca vraća kući. Opet su ga zvali iz NK Šibenika, OFK Beograda, ali on je ostao u Dinari. Godine 1961 organizirana je na Starom placu

utakmica između dvije reprezentacije Dalmatinske zone kao predigra utakmici Hajduk - Partizan, pred za to doba rekordnih 20.000 gledatelja. Vukčević je činio čuda na golu, pobrao brojne aplauze. Ponovno je Berislav Mudnić došao po njega i ovog puta Radomir ostaje u Splitu...

Za seniorsku momčad debitirao je 1963., u doba kriznih Hajdukovih godina. Nezaboravne 1967. Hajduk prvi put osvaja Kup pobjedom nad Sarajevom u Splitu (2-1). Nakon toga, godinu po godinu, stiže i 1971. kada Hajduk s Vukčevićem na golu, nakon šesnaest godina, napokon osvaja državno prvenstvo. Potom je Vučko još dvije godine u Splitu, pa odlazi u Ajaccio na Korzici.

Prethodno ga je zvao i slavni Ajax.

Vukčević je bio posebno ponosan što je branio gol državne reprezentacije 18. srpnja 1971. godine na brazilskoj Maracani pred 200.000 ljudi na oproštaju slavnog Pelea. Tada su Brazil i Jugoslavija igrali 2-2, a Jurica Jerković je postigao zgoditak za pamćenje.

Vukčević je pripadao jednoj generaciji Hajduka koja je u nogometnom smislu prošla Scile i Haribde, gotovo potonuvši u drugu ligu, da bi se nakon nekoliko godina vinula do osvajanja Kupa, a potom i do državnog prvenstva. Bila je to “bijela” uvertira u godine koje će slijediti i u kojima će Hajduk harati domaćim nogometom. No, Vukčević (bio je kasnije i trener vratara u školi nogometa RNK Split) je uvijek isticao momčad i feštu iz 1971. koja se, kako je govorio, više nikada neće ponoviti...

(Jurica Gizdić)

11

IN MEMORIAM

ANTE ŽANETIĆ

(Blato, 18. siječnja 1936. - 18. prosinca 2014. Wollongong)

U

dalekoj Australiji preminuo je poznati Hajdukov nogometaš i nositelj zlatne olimpijske i europske srebrne medalje Ante Žanetić, naš dragi Luli. Bio je igrač neiscrpne energije, podjednako uspješan u obrambenim i napadačkim akcijama.

Ante Žanetić Luli rođen je 18. siječnja 1936. godine u Blatu na otoku Korčuli, gdje je u tamošnjem Zmaju započeo nogometnu karijeru 1952. Naredne 1953. godine prešao je u Dubrovnik, a 1955. dolazi u Hajduk.

Bio je igrač sredine terena, jugoslavenski i hrvatski nogometni reprezentativac.

Za Hajduk je nastupao do ljeta 1961. godine kada je emigrirao iz Jugoslavije. U Hajduku je odigrao 254 utakmice i postigao 41 zgoditak. Napustivši Jugoslaviju, skrasio se u Belgiji i nastupao za FC Brugge.

Međutim, nakratko jer je zbog bolova u leđima rano morao prestao s igranjem. Iz Belgije je 1968. godine odselio u Australiju, gdje je po dolasku tri mjeseca bio trener Croatije iz Sydneya, da bi se potom prihvatio drugog posla. Žanetić je za A reprezentaciju Jugoslavije, kao nogometaš Hajduka, od 1959. do 1960. godine, odigrao 15 utakmica i postigao dva zgoditka. Debitirao je protiv SR Njemačke u prijateljskoj utakmici u Hanoveru 20. prosinca 1959. godine (1-1), a od dresa reprezentacije Jugoslavije oprostio se u finalu Olimpijskih igara u Rimu 10. rujna 1960. godine protiv Danske (3-1).

Nastupio je na europskom prvenstvu u Francuskoj 1960. godine, gdje je osvojio srebrnu medalju, a sudionik je i velikog finala kada je reprezentacija SSSR-a pobijedila Jugoslaviju s 2-1.

Jednom je, kao nogometaš Hajduka, nastupio i za reprezentaciju Hrvatske u prijateljskoj utakmici protiv Indonezije u Zagrebu 12. rujna 1956. godine (5-2).

Odlukom Hrvatskog nogometnog saveza ta je utakmica priznata kao službena.

Najveću nogometnu radost, po vlastitom priznanju, doživio je kada je došao u Hajduk. Odjednom je drvene klupe trećeg razreda putničkog vlaka zamijenio spavaćim kolima. Više nije bio provincijski nogometaš nego se našao u društvu Matošića, Vukasa, Brokete i drugih. Prošla su vremena strepnje i nestrpljivog iščekivanja nedjeljnih rezultata Hajdukovih okršaja, postao je Luli i sam sudionikom stvaranja Hajdukove povijesti. Nedostižni snovi postali su stvarnost.

Zauvijek je zapamtio prvu službenu utakmicu 2. listopada 1955. godine i svoj debi u bijelom dresu protiv Zagreba u Zagrebu. Pred utakmicu ga je kapetan Frane Matošić savjetovao: “Čuj Ante, pripazi na Vukasove dijagonale. Čim loptu primiš nastoj uposliti Repca.” Savjeti su Žanetiću tada bili itekako potreb-

12

ni, potrebniji nego ikada u životu. On, golobradi mladić, našao se u najboljoj jedanaestorici u prvoj utakmici za Hajduk...

Bez reputacije i igračkog staža istrčao je na teren.

Uživao je u novim kopačkama i u aplauzu vjernih Hajdukovih navijača; Anti je sve polazilo za nogom.

Dao je dva gola, a Hajduk se blistavom 3-0 pobjedom plasirao u sljedeće kolo. Ljepši debi nije mogao ni sanjati...

Njegove odlične igre nisu ostale nezapažene, bilo je poziva s raznih strana. Dinamo je nekoliko puta slao emisare, međutim, na kraju bi ipak prevladala Žanetićeva ljubav prema Hajduku.

Bio je veliki nogometaš. U istoj 1960. godini igrao je finale europskog prvenstva i bio standardni igrač u reprezentaciji olimpijskih pobjednika.

Ta mu je godina bila svakako najuspješnija u karijeri. U dresu Hajduka bio je motorni half, preko njega tekle su sve akcije.

Blagajne drugih klubova mamile su ga svojim sadržajem, a neostvarena titula s Hajdukom rasplamsavala tu vatru. Njegov klub tada nije imao novaca za rasipanje; bile su to godine kada Hajduku nisu baš “cvjetale ruže”. Unatoč brojnim ponudama, nije htio odjenuti dres niti jednog od ostalih velikih klubova bivše države. Na prvom mjestu uvijek mu je bio Hajduk, Split i vjerni navijači, a prije svega njegova Hrvatska.

(Jurica Gizdić)

Žene i šport

Džudo

Piše: RATKO CVETNIĆ

Ideja je prepoznata u Komisiji HOO-a za žene u športu, koja na tome tragu upravo provodi širokopojasno istraživanje na području cjelokupnoga ženskoga športa u Hrvatskoj

studija kao povod

P

remda se ekipni ženski šport u Hrvatskoj nalazi u očekivanoj defanzivi, a najavljeno smanjenje poreznih prihoda lokalnih zajednica sasvim mu sigurno neće donijeti ništa dobro, ipak ženskih medalja ne nedostaje. Pojavljuju se na pomalo neočekivanom mjestu - u borilačkim športovima.

Tekvondašice su „brend“ već u nekoliko olimpijskih ciklusa, u karateu se oformila vrlo snažna generacija, Marijana Mišković drži naš džudo u svjetskom seniorskom vrhu, a nezanemarivi rezultati su i oni koje postižu – zasad još razmjerno nepoznate - boksačice i kick-boksačice.

Muški kolege znaju reći da je u ženskoj konkurenciji lakše doći do svjet-

Olimp 42

ske medalje, ali ako je lakše – lakše je svima, ne samo Hrvatima. Pa odakle ovaj interes za fajt među domaćim pripadnicama, kako se u kavalirsko doba govorilo, nježnoga spola?

U „Hrvatskom športskomedicinskom vjesniku“, u drugome lanjskom broju, objavljeni su rezultati istraživanja što ga je pod naslovom „Istraživanje čimbenika uključivanja i ustrajanja žena u judu“ provelo troje stručnjaka – Dina Rendulić, Joško Sindik i Sanda Čorak.

Premda se radi o istraživanju provedenom na samo jednom športu, te na razmjerno ograničenom području (Zagreb i Zagrebačka županija), zaključci mogu biti primjenjivi - a već se pokazalo da su i poticajni - za sagledavanje ženske strane športa i izvan džuda.

Zanimljivo je da su u džudu od

samih početaka u Hrvatskoj (koji su, pomalo neobično, vezani uz djelovanje njemačkog džudaškog reprezentativca, ali i ratnog zarobljenika, Huga Roshanza) žene trenirale zajedno s muškarcima. Bilo ih je, dakako, znatno manje, ali ovaj novi šport, od samih je početka te 1951. godine, opravdavao svoj japanski naziv koji u prijevodu znači ni manje ni više nego - „nježni način“.

U tih šest desetljeća žene su došle do 23% udjela među registriranim športašicama, do vrlo nježnih 13% udjela u stručnim i upravljačkim tijelima – i do 70% udjela u medaljama na velikim natjecanjima.

S tim da vrlo perspektivne juniorke i mlađe seniorke najavljuju još veću

neravnotežu u ovoj zadnjoj koloni.

Istraživanje otkriva da su motivi kod djevojčica/djevojaka za bavljenje džudom – uz vlastiti interes – u prvome redu vezani uz utjecaj članova obitelji, prvenstveno braće i sestara, što Hrvatsku pomalo razlikuje od sličnih rezultata dobivenih u inozemstvu.

Socijalni motivi („svidjelo mi se društvo“) također su česti, što sve dovodi čak i do osjećaja kluba kao proširene obitelji, a nije zanemariva ni želja za „zdravim načinom života“ i „vitkom linijom“. Posebnu priču, međutim, čini pitanje „ustrajavanja“, kako su ga definirali autori studije, i taj se dio usmjerava na dvije neuralgične točke u športskoj karijeri, osobito ženskoj: ostanak u natjecateljskom športu nakon juniorske dobi i ostanak u športu nakon završetka natjecateljske karijere.

U ovoj prilici nećemo prepričavati zaključke koje je istraživanje donijelo na tome polju, nećemo posebno spominjati kriterijske momente i njihove financijske ekvivalente, o čemu bi vjerojatno svaka žena u svakom športu imala štogod za primijetiti. Ali,

Feravino_Frankovka_205x145+3.indd 1

to preskačemo samo zato da bismo istaknuli jedan kolateralni moment u „Istraživanju čimbenika...“ koji sada dolazi u prvi plan. Naime, sami rezultati istraživanja nisu za ovu priliku toliko važni koliko je važna ideja autora studije da potaknu češljanje mnogo šireg i reprezentativnijeg uzorka. Ideja je prepoznata u Komisiji HOO-a za žene u športu koja na tome tragu upravo provodi širokopojasno istraživanje na području cjelokupnoga ženskoga športa u Hrvatskoj.

Ideja tog istraživanja jest dobiti „sken“ visoke rezolucije o situaciji u ženskom športu kod nas, njegovim športskim, stručnim i upravljačkim rodnim udjelima. Nije tajna da su očekivanja velika, ali da bi se dobila kolikotoliko kvalificirana slika morat će se u njenu izradu uključiti što više onih na koje se odnosi – natjecateljice, trenerice, dužnosnice...

Najmanje što se može učiniti jest ispuniti upitnik. Tek nakon toga moći će se sa sigurnošću reći gdje škripi i kojim putem treba poći da bi stvari postale bliže proklamiranim ciljevima nacionalne politike za ravnopravnost spolova. 

Study on judo Research of the factors for involving and the persistence of women in judo is the study that showed certain priorities, crucial concerning the entrance of the girls in the world of judo and their possible stay as competitors, coaches or officials. The study prompted a similar study, carried out by the COC Commission on Care for Women in Sport. This study is conducted within all the COC members and it should provide a quality picture on the gender shares in the Croatian sports.

(Ratko Cvetnić)

9/18/14 9:01 AM

Međunarodni olimpijski pokret

Ban Ki-moon i Thomas Bach

Olimp 44

UN priznao autonomiju športa i olimpijskog pokreta

Piše: SAŠA CERAJ

Kako je i sam Bach naglasio, UN putem ove povijesne rezolucije pruža punu podršku i šalje izrazito snažnu poruku svakom nacionalnom olimpijskom odboru u stvaranju i jačanju autonomije športa, olimpizma i vlastitog djelovanja u odnosu prema vladama i politici

P

ismo predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) gospodina Thomasa Bacha – poslano na adrese 205 nacionalnih olimpijskih odbora diljem svijeta – samo je potvrdilo važnu vijest o povijesnom priznanju autonomije športa od strane Ujedinjenih naroda (UN).

Odluka koja se intenzivno pripremala zadnjih godinu dana, ali u koju je Međunarodni olimpijski odbor ugradio puno truda i vremena, doista se može smatrati povijesnom iz više razloga.

Jedan od njih je svakako, jasno i nedvosmisleno – po prvi put u povijesti – isticanje neovisnosti i autonomije športa od UN-a, te MOO-a kao predvoditelja olimpijskog pokreta, a samim time i svih njegovih sastavnica.

Navedenu odluku i sam predsjednik MOO-a Thomas Bach – s pravom – naziva povijesnom, ali je definira i kao prekretnicu u daljnjem radu i djelova-

nju Međunarodnog olimpijskog odbora i olimpijskog pokreta u cjelini, ističući važnost koju MOO pridaje pitanju autonomije športa već duže vrijeme.

O navedenom pitanju Bach je upoznao Glavnu skupštinu UN-a (održanu u New Yorku 2013. godine) naglasivši kako je šport jedino područje ljudskog djelovanja koje je ostvarilo univerzalna načela, međutim, da bi se ta ista univerzalna načela provela, športu je potrebna odgovorna autonomija, a politika mora uvažavati autonomiju športa. U prilog tome govori i činjenica da je Glavna skupština UN-a na 69. zasjedanju u New Yorku prihvatila rezoluciju „Šport kao sredstvo promocije obrazovanja, zdravlja, razvoja i mira“ čime ne samo da je prepoznata uloga i značaj MOO-a i olimpijskog pokreta, već je eksplicite podržana autonomija športa i misija Međunarodnog

olimpijskog odbora kao predvodnika olimpijskog pokreta.

Rezolucija UN-a – uz priznanje autonomije športa – donosi i niz zanimljivih odrednica poput poticanja znanstvenih istraživanja u športu, financiranja tjelesne kulture i športa, organizacije velikih športskih priredbi, razvoja športskih programa usmjerenih na suzbijanje pretilosti i antidopinga, zatim izgradnja mira, poticanje bavljenja športom osoba svih dobi, te također pruža važnu poruku o olimpijskim igrama kao prilici za izgradnju mirnog društva s posebnim – danas vrlo aktualnim naglaskom – da se športska natjecanja mogu provoditi u slozi i uz međusobno uvažavanje svih sudionika.

Ova Rezolucija doista predstavlja iskorak u razvoju športa, jer prepoznaje šport kao sredstvo za promociju obrazovanja, zdravlja, razvoja i mira, te posebno naglašava ulogu i značaj MOO-a i olimpijskog pokreta u ostvarivanju navedenih ciljeva. U skladu s tim, važan iskorak predstavlja dio rezolucije kojim se usvaja 6. načelo Olimpijske povelje i time daje podrška i poticaj organizaciji velikih športskih priredbi koje promiču vrijednosti športa kao što su mir, međusobno uvažavanje, prijateljstvo, tolerancija, a odbacuje bilo kakav oblik diskriminacije u čemu se može prepoznati UN-ova podrška provedbi olimpijskih igara, ali i jasan naglasak kako bojkoti Igara nisu u skladu s poštivanjem vrijednosti športa koje zajednički promiču MOO i UN. Tu odrednicu Rezolucije vrlo je zanimljivo promatrati u kontekstu nedavno odbijenih domaćinstava zimskih olimpijskih igara, jer su Poljska, Ukrajina i Norveška odustale u ranijoj fazi postupka, a prijave Švicarske i Njemačke odbijene su referendumom građana na nacionalnoj razini. Razlog za ovakvu odluku svakako valja potražiti i u zadnjim zimskim olimpijskim igrama održanim u Sočiju, a koje su s ukupnim proračunom od 51 milijarde dolara – sasvim sigurno – postavile gotovo nedostižnu razinu za većinu budućih potencijalnih zemalja domaćina.

Predsjednik Bach, na kraju je pisma predsjednicima 205 nacionalnih olimpijskih odbora, posebno naglasio važnost dijaloga između nacionalnih olimpijskih odbora i vlada, a koji trebaju inicirati nacionalni olimpijski odbori kako bi se posvetila dužna po45 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret

Nastanak modernog športa: badminton

Važan iskorak predstavlja dio rezolucije kojim se preferirali lopticu od vune koja je bila usvaja načelo Olimpijske praktičnija6. kada je vrijeme bilo vjetro- povelje i time daje podrška ili vlažno, ali u konačnici jevelikih ipak ivito poticaj organizaciji športskih priredbi koje prevladala loptica od pera. Igru poona promiču vrijednosti športa kao što su mir, međusobno umirovljeni časnici donijeli su natrag u uvažavanje, prijateljstvo i tolerancija Englesku, gdje je također stekla veliku popularnost. Već od početka igralo se i vani na otvorenom, ali i u zatvorenim prostorima, i to na terenuunepravilnog zornost športu, posebice kontekstu oblika, sličnom pješčanom satu. 2015.

NavodPrograma razvoja športa nakon no je takav nepravilni oblik osmišljen godine.

Upravo je suštinski važna sukako biizmeđu se moglo igrati u viktorijanskim radnja nacionalnih olimpijskih salonima – velikim sobama kojepolju su meodbora i nacionalnih vlada na đusobno povezane dvokrilnim uključivanja športa širokim i vrijednosti koje vratima.

Taj nepravilan igrališta šport prenosi, posebiceoblik na području preuzet je i uzdravlja, počecimaurbanog tenisa, no već obrazovanja, planira1901. godine teren za badminton ponja, socijalnog uključivanja i izgradnje staje Rezolucija pravokutan. mira.

UN-a predstavlja jasan Nema nikakve je „badminindikator snažne sumnje suradnjedai povezanoton“ igra svoje ime olimpijskog dobila prema dvorcu sti Međunarodnog odbora odosigurava Beauforta,uloga koji iBadminton UN-a čime vojvode se športu se temelju nalazi u koje mjestu Badminton u pokrana šport može utjecati na jini Gloucestershireu, no nije sasvim stvaranje pozitivnih promjena u svijesigurno kada i kako je došlo do toga. tu i društvu. Čini se da je vojvoda od Beauforta na svojem priredio na kojoj Kako imanju je i sam Bach zabavu naglasio, se igrala igra koja jerezolucije oduševilapruUN putemnova ove povijesne uzvanike, a postoji i varijanta u ža punu podršku i šalje izrazitopriče snažnu kojoj susvakom se uzvanici na vrtnojolimpijzabavi poruku nacionalnom sklonili od kiše u jedan od prostranih skom odboru u stvaranju i jačanju au-

UN recognized the autonomy of sports and Olympic movement

Letter from the President of the International Olympic Committee Mr. Thomas Bach, sent to the addresses of 205 National Olympic Committees around the world, has only confirmed the important news on the historic recognition of the autonomy of sports by the United Nations (UN). tonomije športa, olimpizma i vlastitog The decision, prepared intensively over the djelovanja u odnosu prema vladama i last year, into which the IOC has incorporated a lot of effort and time, can be considered politici. truly historic for many reasons. One of them Nazivajući rezoluciju UN-a povijesnom is certainly, clearly and unambiguously - for prekretnicom u odnosima između športhe first time in history - emphasizing the ta i politike, Bach je naglasio kako na independence and autonomy of sports by the temelju priznanja autonomije športa, UN and the IOC as the leader of Olympic olimpijski pokret i njegove sastavnice Movement, and thus of all its components.

Accordingly, an important step forward is a trebaju ostvariti partnerski odnos s part of the Resolution adopting the principle političkim organizacijama, a u ostvariof the Sixth Olympic Charter, providing vanju ovih ciljeva, kao primjer ostalima, thus the support and encouragement to the svakako mogu poslužiti izvrsni odnosi organization of major sports events that između UN-a i MOO-a koji predstavljaju promote the values of sports such as peace, mutual respect, friendship and tolerance, odnose „na nacionalnoj razini između rejecting any form of Here nacionalnih olimpijskih odbora nacioZanimljivost je da je i dvorac Badminton udiscrimination. svijetu športa one can recognize the UN's support to the nalnih vlada“, čime se dodatno naglaorganization Olympic Games, but also a danas poznat ne po badmintonu, većofpo konjičkom šava osobita potreba da šport uvijek clear emphasis on the fact that boycotting the športu, budući da se tamo svake organizira ostane politički neutralan.

Gamesgodine represents a lack of respect towards the value of sports, promoted jointly by the IOC jedno od najpoznatijih konjičkih natjecanja Literatura: and the UN. www.olympic.org (Saša Ceraj) http://www.un.org/

Ponosni ﾄ考an olimpijske obitelji Prati ritam tvoga grada i naﾅ｡ih olimpijaca www.soundset.hr

Društvo i šport

Gdje su granice utjecaja na okoliš?

Piše: Goran Vojković

Pitanje etičnosti, danas, kada tehnologija može gotovo sve, pitanje je koje će se sve više pojavljivati i u športu. I to uopće nije loše

Š

port se, kao i sve druge ljudske aktivnosti provode u vremenu i prostoru. Često, kada govorimo o športu na otvorenom prostoru, govorimo i o vremenskim prilikama, makar je suvremeni urbani način života uvelike povećao popularnost dvoranskih športova (a dijelom to svakako treba zahvaliti i tehnologiji – pokušajte s grijalicama od prije 100 godina zagrijati dvoranu).

No, postoje športovi koji su u puno većoj mjeri od drugih vezani uz vremenske prilike i neprilike...

Lokalne ciklone koje se zadnjih nekoliko godina na prilično neobičan način vrte iznad jugoistoka Europe, već su dovele u očaj organizatore nogometnih utakmica. Umjesto terena – gotovo pa blatnjava močvara, prije mjesto za uzgoj žaba negoli igralište.

Naravno, umjetna podloga se nameće kao mogućnost, barem u ono kišno doba godine.

Negdje 80-ih godina prošlog stoljeća u Engleskoj i još nekim zemljaOlimp 48

ma počela se koristiti umjetna trava.

Međutim nije bila dobra, ozljede igrača su bile češće i teže, pa FIFA i UEFA nisu imale alternativu negoli zabraniti je. Kako su u međuvremenu razvijeni novi materijali, početkom novog stoljeća ponovno se počela eksperimentalno koristiti. Tako su 17. listopada 2007.

Engleska i Rusija igrale na umjetnoj travi – vrijeme je bilo takvo da Lužniki stadion u Moskvi jednostavno nije mogao održati prirodnu travu. Sljedeće godine su igrali na prirodnoj koju su uredno dovezli za tu priliku.

Zanimljivo je da se FIFA i UEFA nisu ponijele konzervativno u ovom pogledu, odnosno ne favoriziraju zabranu umjetne trave, već pametno prate razvoj tehnologije. Čini se da bi umjetna trava mogla biti zanimljiva za područja u kojima klimatski uvjeti onemogućavaju smisleno održavanje prirodne trave.

Nisu u pitanju samo zemlje tipa Norveške i Rusije, već i primjerice

Indonezije gdje je nogomet postao vrlo popularan, ali uopće nije jednostavno održavati klasično igralište – veći dio zemlje ima značajne varijacije između sušnog i kišnog dijela godine i naravno država nije baš bogata kako bi gradila skupe sustave održavanja prirodne trave.

Tehnologija će, što se nogometa tiče, razvojem umjetne trave zasigurno pomoći da se nogomet igra i šire i više nego što je to bilo ikada moguće na područjima koja su jako različita od engleskih travnjaka gdje se suvremeni nogomet rađao. Štoviše, novi tipovi umjetne trave, koliko god to bilo paradoksalno, bit će i ekološki – uzgajati travu izvan njenog prirodnog staništa jednostavno je skupo i traži puno resursa i energije.

I dok kod nogometa umjetna podloga predstavlja ekološko rješenje koje širi mogućnost igre i ne čini je ekskluzivnom za bogate, s umjetnim snijegom priča je sasvim drugačija.

Da, klima se mijenja. To već svi de-

belo primjećujemo. Jedna od posljedica klimatskih promjena zadnjih godina je sve manja količina snijega u Europi, posebno u nama bliskim Alpama. Rješenje je također tehnološko i zove se umjetni snijeg. Sustav je patentiran 1950. godine, prvi puta iskorišten 1952. i od tada se uvelike širio.

Nekoliko je različitih sustava, no svi imaju dosta veliku potrošnju energije (0,6 do 2 kilovata po metru kubičnom, koga zanima detaljnije neka potraži na internetu studiju „Energy usage for snowmaking“) i naravno veliku potrošnju vode – gustoća umjetnog snijega je 400-500 kilograma po kubičnom metru i otprilike se troši i toliko vode za svaki metar.

Dok je umjetni snijeg služio dopunjavanju prirodnog, nitko nije postavljao previše pitanja. Nedostaje dio staze, treba osigurati manju površinu za rekreativce, stavi se nekoliko snježnih topova i - to je to.

Međutim, počele su se događati

godine gotovo bez snijega. Nadalje, klima je sve toplija i toplija, da bi se snijeg proizvodio treba određeni odnos vlažnosti i temperature. Tako su pri 90% vlažnosti snježni topovi učinkoviti tek pri minus dva stupnja, dok pri 20% vlažnosti snijeg možemo raditi i na plus tri. Što izvan toga? Pa recimo postoji dodavanje proteina bakterije Pseudomonas syringae, koji predstavljaju dobru jezgru za formiranje ledenih kristala.

Nadalje, zimskim športovima su se počele baviti i države poput Hrvatske; nas je priroda obdarila mnogo čime, ali ne i visokim kontinentalnim planinama. Tehnologija uspije stvoriti dovoljno snijega za Snježnu kraljicu na Medvednici...

No, je li toliki trošak energije i vode opravdan? Pretjerujemo li? Je li užitak skijanja kroz relativno malo dana na sjevernom obronku Medvednice opravdava prilično agresivan atak na prirodu? Umjetni snijeg se zbog prirode svoje izrade ne može uspoređivati

s prirodnim kada gledamo utjecaj na okoliš, više je u pitanju aktivnost slična intenzivnoj poljoprivredi koja bitno mijenja okružje u kojem se primjenjuje.

Tisuće je snježnih topova po Austriji, Italiji, Sloveniji, danas i Hrvatskoj. Uz ovako toplu klimu, gdje je granica? Stvaranje umjetnog, neprirodnog, stranog okoliša uza sve bjesomučnije korištenje energije, vode i kemijskih aditiva, u prilično uzaludnoj borbi s prirodom. Time paradoksalno još više utječemo na klimatske promjene, upravo one koje su nam i „oduzele“ snježne padine planina zadnjih godina – ispuštamo u zrak CO2, jednog od glavnih uzročnika promjene klime.

Tehnologija danas može svašta, no to ne znači da to svašta moramo koristiti. Oko nogometnih problema s travom, tehnologija svakako može pomoći i dovesti kvalitetan nogomet u zemlje gdje se nikada nije razvijao.

I omogućiti da u igri uživaju i oni koji 49 Olimp

Danas bi tehnički bilo moguće napraviti i skijalište pokraj Splita. No, to jednostavno ne bi bilo etično nikada ne bi mogli platiti skupa uređena igrališta u klimi koja jednostavno ne podržava ono što se nekada u Dalmaciji zvalo „engleška trava“.

Ali s druge strane, oko umjetnih promjena na planinama, tisućama kilovata i milijunima litara vode, pojavljuju se već sasvim razložna pitanja gdje je limit? Neka se ljudi zabavljaju, neka se natječu, neka se odmaraju i uživaju u snijegu nakon napornih mjeseci rada, no koliko smijemo ići protiv prirode i protiv klimatskih ciklusa?

Danas bi tehnički bilo moguće napraviti i skijalište pokraj Splita. Bi li se uz dovoljno resursa moglo podići na natjecateljsku razinu? Svakako. No, to jednostavno ne bi bilo etično. Trošenje ogromnih prirodnih resursa da bi se „ispravila“ priroda dodatno ne-

gativno utječe na klimu i možda sutra donosi još manje prirodnog snijega...

Pitanje etičnosti, danas, kada tehnologija može gotovo sve, pitanje je koje će se sve više pojavljivati i u športu. I to uopće nije loše. Naš odnos prema tehnologiji i njenoj uporabi, od parnog stroja preko atomskog reaktora do računala, dijelom i jest pitanje etičnosti. To što se ovo pitanje aktualizira u športu, govori nam samo da je šport puno više od same fizičke aktivnosti, od nadmetanja, od praćenja športaša… Šport još od antičkih vremena ima i svoju političku dimenziju, a njegov razvoj isprepliće se s razvojem civilizacije – od razvoja pojma „fair play“ kojeg danas koristimo i puno šire nego u športu, pa evo i do etičkih pitanja koja nam nameće tehnologija. To sve znači da je šport i dalje aktualan u toj svojoj društvenoj aktivističkoj sferi, živ i inspirativan.

Možda će nam čak i pomoći u kreiranju bitnih odgovora koje kao tehnološki prožeta civilizacija, spremna istovremeno na ogromna postignuća, ali i ogromne užase, trebamo više nego ikada. Zato etičari, filozofi, ekolozi – dobrodošli i dajte svoje prijedloge! 

Artificial grass and artificial snow This article deals with ethical boundaries of impact on environment, caused by modern technology we use in sports. In football, the modern technology that provides an artificial surface reduces the aggressive maintenance of the field. It is possible to set the field in place where the natural grass does not grow or in place where its growth requires vast resources.

On the other hand, artificial snow has a significant impact on the environment.

In addition, the amount of energy used for this procedure affects negatively the climate that should to be “corrected”.

The question of allowable impact on environment, the one caused by sport activities, becomes today also a question of ethics.

(Goran Vojković)

Športska terminologija

Streljaštvo i streličarstvo

S

treljaštvo se nalazi na popisu olimpijskih športova od prvih modernih Olimpijskih igara 1896. u Ateni. To je šport koji zahtijeva veliku koncentraciju i preciznost. Puška i pištolj osnovne su vrste oružja kojima se puca u mete.

Riječ puška nije izvorno hrvatska, ali je s vremenom u hrvatskome jeziku postala usvojenica. To, drugim riječima, znači da se u potpunosti uklopila u hrvatski jezik, te da se ni po čemu ne razlikuje od riječi koje su izvorno hrvatske.

Kako navodi Aneta Stojić (2008:360), Babić (1990:214-224) među pravim germanizmima, dakle, među riječima njemačkoga podrijetla koje su ušle u hrvatski, ali ne preko trećega jezika (jezika posrednika), navodi i riječ puška. Njemačka riječ od koje nastaje riječ puška glasi Büchse. U tome se jeziku kao sinonim za pušku, odnosno za riječ Büchse, koristi, među ostalima, i riječ Gewehr. S obzirom na snažan utjecaj njemačkoga na hrvatski jezik, brojne su se izvorno njemačke riječi zadržale bilo u standardnome ili u književnome hrvatskom jeziku.

Dok riječ puška ulazi u standardni hrvatski jezik, riječ Gewehr, u obliku gevera ulazi u književni hrvatski jezik, i to npr. u vrbovečke zavičajne govore (II. osnovna škola Vrbovec, 2014). Engleski naziv za pušku glasi rifle, a moguće je upotrijebiti i riječ gun, iako potonja označava sve oružje koje ispucava projektile, stoga je u engleskome jeziku za razumijevanje jasnija ili riječ rifle ili riječ shotgun.

Engleski naziv rifle povezan je s činjenicom da puška ima spiralno užljebljenu cijev. Naime, navedena imenica nastaje od glagola to rifle koji znači urezati spiralne žljebove i

Olimp 52

prema Harper (2014) najvjerojatnije dolazi od starofrancuskoga rifler, što je značilo ogrepsti ili urezati.

Za razliku od prethodnoga naziva koji ne konotira izbacivanje projektila, riječ gun pak implicira takvu radnju – nastaje od riječi gunne koja se počinje koristiti sredinom 14. stoljeća u značenju ratni stroj koji baca kamenje, strijele ili druge projektile. Riječ je u srednjoengleskome glasila gunne, tj. gonne i prema Oxford Dictionaries (2014, http://www.oxforddictionaries. com) vjerojatno se radi o imenu od milja za staronordijsko žensko ime Gunnhildr, koje nastaje spajanjem dvaju riječi gunnr i hildr, obje u značenju rat.

U pravilima natjecanja (International Shooting Sport Federation, 2013) se na njemačkome jeziku, međutim, puška naziva Gewehr, što je, kako je prethodno navedeno, jedan od mogućih

Piše: DARIJA OMRČEN

Njemačka riječ od koje nastaje riječ puška glasi Büchse; riječ strijela pak dolazi od praslavenskog *strĕla, pa otud i streličarstvo

naziva za to oružje u njemačkome.

Među postojećim natjecateljskim disciplinama nalaze se i trap te skeet.

Radi se o nazivima koji se inicijalno koriste u engleskome jeziku, a ni u hrvatskome, ni npr. u njemačkome, nemaju svojih prijevodnih ekvivalenata. Rabe se kao strane riječi, iz engleskoga, u oba navedena jezika.

Trap označava uređaj kojime se u zrak izbacuju glinene mete, tzv. glineni golubovi. U disciplini pod nazivom trap, glinene se mete izbacuju iz samo jednoga uređaja, i to u smjeru dalje od strijelca. U disciplini pod nazivom skeet glinene se mete u zrak izbacuju naizmjenično iz dva takva uređaja, i to tako da se putanje izbačenih glinenih meta „sijeku“ ispred strijelca, simulirajući na taj način kutove leta ptica (MerriamWebster, 2014). Pretpostavlja se da riječ skeet dolazi od norveške riječi skyte u značenju pucati (MerriamWebster, 2014).

Danas se na engleskome govornom području naziv clay pigeon shooting, odnosno, gađanje glinenih golubova, pod kojime se podrazumijevaju i trap i skeet, nastoji zamijeniti nazivom clay target shooting, tj. gađanje glinenih meta, kako bi se u športskome kontekstu izbjeglo značenje koje se odnosi na ubijanje životinja. Naziv clay pigeon shooting, u kojemu riječ pigeon znači golub, nastaje na temelju činjenice da su se nekada doista gađali živi golubovi. Takva je praksa danas zabranjena, ali je naziv ostao – uz prethodno navedenu napomenu da se umjesto riječi pigeon u upotrebu nastoji uvesti riječ target (meta).

Ni riječ pištolj nije izvorno hrvatska.

Neki smatraju da joj je podrijetlo u

Športska terminologija

Naziv clay pigeon shooting u kojemu riječ pigeon znači golub nastaje na temelju činjenice da su se nekada doista gađali živi golubovi njemačkome jeziku, te da nastaje od riječi Pistole, dok drugi smatraju da dolazi iz češkoga, i to od riječi pis’tala, koja doslovno znači cijev. Činjenica je, međutim, da se riječ pištolj, s manjim ili većim prilagodbama, koristi u brojnim jezicima – u engleskome (pistol), francuskome (pistolet), španjolskome (pistola), talijanskome (pistola), portugalskome (pistola), naravno, u češkome (pistole), ruskome (пистоле́т), mađarskome (pisztoly), finskome (pistooli) itd.

Izvorno hrvatska nije ni riječ revolver. Radi se o vrsti pištolja koju je izumio Samuel Colt. U engleskome jeziku riječ nastaje od glagola to revolve koji znači okretati se – naime, revolver ima bubanj koji se okreće oko svoje osi. Podrijetlo je glagola to revolve u latinskome jeziku, u glagolu revolvere koji znači kotrljati/okretati se unatrag, odmotati se, odviti se.

Streličarstvo pripada skupini streljačkih športova, ali se u potonju skupinu uobičajeno broji pucanje iz puške i pištolja. Streličarstvo je, kao i streljaštvo, šport koji zahtijeva visoku razinu koncentracije i preciznosti.

Na programu se olimpijskih igara nalazi od 1900. godine, odnosno od Olimpijskih igara u Parizu (Hrvatski streličarski savez, 2014a). Prema Hrvatskome streličarskom savezu (2014a), na olimpijskome programu ostaje još 1904., 1908. i 1920. godine, a zatim se s njega skida, i to zbog nejedinstvenih pravila. Na program se olimpijskih igara vraća 1972., na Olimpijskim igrama u Münchenu.

Engleski naziv za streličarstvo glasi archery. Osnova je te riječi latinska riječ arcus, koja znači luk. Zanimljivo je, međutim, da se u engleskome jeziku u streličarstvu luk naziva bow, dok se strijela naziva arrow. Prema Merriam-Webster (2014), podrijetlo je riječi arch, koja se u značenju luk Olimp 54

koristi u arhitekturi ili npr. u kolokaciji luk stopala, u latinskoj riječi arca, odnosno u već spomenutoj riječi arcus. S druge pak strane, podrijetlo engleske riječi arrow pokazuje da ona potječe iz staroengleskoga i da u srednjoengleskome glasi arwe – slična je gotskoj riječi arhwazna, koja također znači strijela, te latinskoj arcus, koja je označavala luk i u značenju bow i u značenju arch (Merriam-Webster, 2014).

Riječ bow, koja se upotrebljava u engleskome jeziku kako bi se označio luk koji se koristi u streličarstvu, dolazi iz staroengleskoga od riječi būgan, za koju se može reći da je povezana sa staronordijskome riječju bjūgr (savijen) te sa starovisokonjemačkim glagolom biogan (saviti) (Collins Dictionaries – English Dictionary, 2014). Poveznica između engleske riječi bow - koja, među ostalim, znači saviti, i činjenice da je luk savijen je očigledna. Riječ lûk dolazi od praslavenskoga, a indoeuropski joj je korijen *lenk- u značenju savijati (Gluhak, 1993:387). Riječ strijela pak dolazi od praslavenskoga *strĕla (Gluhak, 1993:588). U hrvatskome jeziku naziv streličarstvo nastaje od riječi strijela.

Dvije su osnovne natjecateljske discipline u tome športu – metno streličarstvo (eng. target archery; eng. target = meta) te poljsko streličarstvo (Hrvatski streličarski savez, 2014b,c) (eng. field archery; eng. field = polje).

U streličarstvu postoji i relativno velik broj vrsta lukova – to su: zakrivljeni (olimpijski) luk (eng. recurve bow), složeni luk (eng. compound bow), goli luk (eng. bare bow), standardni luk (eng. standard bow), instinktivni luk (eng. instinctive bow) te tradicionalni dugi luk (eng. long bow) (Hrvatski streličarski savez, 2014d).

Analiza je pokazala da se riječ pištolj (eng. pistol) koristi u brojnim jezicima, dok je naziv koji se u hrvatskome jeziku koristi kako bi se označilo pušku germanizam, odnosno posuđenica iz njemačkoga jezika koja je s vremenom postala usvojenica. Podrijetlo je naziva luk i strijela, koji se koriste u hrvatskome jeziku u praslavenskome, a podrijetlo je naziva bow i arrow koji se koriste u engleskome jeziku u staroengleskome. 

Shooting and archery The aim of the analysis was to address the usage of the terms denoting the weapons used in these two sports – rifle, pistol, bow and arrow. The analysis has shown that the word pistol is used in many languages, whereas the term used in the Croatian language to denote a rifle, puška, is a loanword from German. The origin of terms used in Croatian to refer to a bow (Croatian luk) and an arrow (Croatian strijela) is to be found in Proto-Slavic, wheras the origin of their English counterparts - bow and arrow - dates back to Old English.

(Darija Omrčen)

Literatura: II. osnovna škola Vrbovec (2014). Rječnik vrbovečkih zavičajnih govora. http://os-druga-vrbovec. skole.hr, 8.12.2014.

Babić, S. (1990). Njemačke posuđenice u hrvatskom književnom jeziku. U: Hrvatska jezikoslovna čitanka. Zagreb: Globus.

Collins Dictionaries – English Dictionary (2014). http://www.collinsdictionary.com; 8.12.2014.

Gluhak, A. (1993). Hrvatski etimološki rječnik.

Zagreb: August Cesarec.

Harper, D. (2014). Online Etymology Dictionary. http://www.etymonline.com; 7.12.2014.

Hrvatski streličarski savez (2014a). O streličarstvu. http://www.archery.hr/o-strelicarstvu; 8.12.2014.

Hrvatski streličarski savez (2014b). Metno streličarstvo. http://www.archery.hr/metno-strelicarstvo; 8.12.2014.

Hrvatski streličarski savez (2014c). Poljsko streličarstvo. http://www.archery.hr/poljsko-strelicarstvo-field; 8.12.2014.

Hrvatski streličarski savez (2014d). Oprema. http://www.archery.hr/oprema; 8.12.2014.

International Shooting Sport Federation/Internationaler Schiess-Sportverband e.V. (2013). Offizielle Statuten, Regeln und Bestimmungen. München: ISSF. Merriam-Webster (2014). http://www.merriamwebster.com/dictionary/skeet; 7.12.2014.

Oxford Dictionaries (2014). http://www. oxforddictionaries.com/definition/english/ gun?searchDictCode=all Stojić, A. (2008). Njemačke posuđenice i hrvatski ekvivalenti. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 34, 357-369.

Šport na internetu: www.hvs.hr

Ukorak

Detalj s Olimpijskih igara u Londonu 2012., gdje su hrvatski vaterpolisti osvojili zlatnu medalju

s digitalnim dobom

Novo ruho HSV-a

I

ako je riječ o najstarijem olimpijskom momčadskom športu uz nogomet, na rasporedu od Igara 1900. godine u Parizu te jednom od najtrofejnijih hrvatskih športova, ne može se reći da je vaterpolo previše zastupljen u našim medijima. Sustavno se prate velika natjecanja jedne od najboljih svjetskih vaterpolskih reprezentacija, ostalo je sporadično i rezervirano za lokalne medije. Srećom, internet je u takvim situacijama dobar korektor, o čemu svjedoče i stranice Hrvatskog vaterpolskog saveza (hvs.hr), koje su početkom 2015. osvanule u novom, modernijem ruhu.

Predstavljajući stranice domaćih saveza, nismo često imali prigodu razgovarati s čak trojicom sugovornika, kao u slučaju HVS-a. Brza reakcija i spremnost da bez okolišanja odgovore na svako pitanje pojačavaju dojam da se u Savezu – koji okuplja 72 kluba, a 2013. imao je 2582 registriranih igrača, od toga 198 igračica – radi u šestoj brzini.

Stranice HVS-a postoje od 2006. godine, postavio ih je vaterpolski sudac Mladen Rak i redizajnirao već iduće godine. Danas je za njih zadužen web Olimp 56

Službena Facebook stranica HVS-a

administrator Leo Krstičević koji, najavljujući redizajn, kaže da je od početka 2014. pa do sredine prosinca stranicu pratilo 452.839 korisnika iz cijelog svijeta.

- Osim stalnih posjetitelja iz Hrvatske, imamo dosta posjeta i iz Srbije, Crne Gore, Slovenije, Mađarske, Italije, SAD-a… Stranica je informativna i ažurira se svaki dan, na njoj su svi rezultati hrvatske reprezentacije od osamostaljenja, dakle može se dobiti uvid u sve igrače koji su nastupali na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim prvenstvima, Fina kupu, Svjetskoj ligi - pojašnjava Krstičević.

Web stranica HVS-a nije usmjerena samo na nastupe seniorske reprezentacije, nego i mlađih selekcija, muških i ženskih, kao i sva natjecanja koja Savez organizira, uz Ligu prvaka i Kup Len. Riječ je o moru natjecanja i podataka koje treba unijeti, što korisnici često nemaju na umu kad posjećuju internetske stranice, ali prepoznaju kvalitetu. Zato Krstičević i ističe da “stranica svake godine ima sve više posjetitelja i da je jedna od najboljih u usporedbi s onima ostalih saveza i klubova, jer malo koja ima toliko podataka i toliko je ažurna.

Naravno, bila bi još bolja da nas je više uključeno u rad na njoj...”, kaže.

Sigurno bi, ali činjenica je da i bogatiji savezi, s više ljudi, ne drže toliko do ovog oblika informiranja koje je HVSu, potvrđuje nam glavni tajnik Renato Živković, i te kako važan: - Planira se mnogo toga, imamo ideja, ali zasad, na žalost, nemamo budžet za nove zaposlenike. Zato smo zadovoljni postignutim: svjesni smo značajnih promjena koje su došle s pojavom interneta, pa pokušavamo biti maksimalno ažurni da bismo se prilagodili novim oblicima komunikacija.

Internet olakšava rad Saveza, web stranica njegovo je službeno glasilo, što je odavno ugrađeno i u Statut: - Sve informacije, svu dokumentaciju šaljemo mailom i objavljujemo na stranici. I društvene su nam mreže poput Facebooka iznimno važne za popularizaciju vaterpola jer su osnovni oblik komunikacije mladih. Upravo se na Facebooku mogu objavljivati planske poruke ciljanim skupinama. Željeli bismo proširiti svoje djelovanje na društvenim mrežama, ali ograničeni brojem djelatnika i financijama morat ćemo

Piše: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Hrvatski vaterpolski savez maksimalno koristi internetske blagodati. Sve se informacije i dokumentacija objavljuju na stranici, službenom glasilu Saveza koje se dnevno ažurira, a ne zanemaruje se ni društvena mreža Facebook, putem koje Savez ciljano šalje poruke mlađim generacijama i popularizira vaterpolo

pričekati bolje dane - bez previše mistifikacija pojašnjava glavni tajnik.

No, to ne znači da u Savezu sjede prekriženih ruku i čekaju „bolje dane“.

Jedna od poveznica sa stranice Saveza vodi i na Regionalnu vaterpolsku ligu Triglav (rwp-league.com) i praćenje rezultata i statistike svih utakmica i igrača u realnom vremenu (live score), što je uvedeno krajem listopada 2014. Živković je vrlo zadovoljan tim novim iskorakom i ponudom koja se pokazala kao pun pogodak: - Ideja je potekla od članova Stručnog povjerenstva i Upravnog odbora HVS-a, na čelu s Pericom Bukićem, koji je i predsjednik Regionalne lige, a više detalja zna sudac Mladen Rak. Ligu su 2008. godine osnovali hrvatski, crnogorski i slovenski savez, a od 2014. pridružile su se momčadi iz Srbije. Mogu reći da je Liga opravdala sva očekivanja jer je riječ o najjačem klupskom natjecanju na svijetu, u kojem nastupa velik broj klubova koji su osvajali najznačajnija klupska natjecanja, poput LEN Lige prvaka i LEN Euro kupa, uz nastupe brojnih reprezentativaca, višestrukih osvajača europskih i svjetskih prvenstava te olimpijskih naslova.

Za taj je novitet, live score, i te kako zaslužan i vaterpolski sudac Mladen Rak, pokretač stranice Saveza. Rak je od 2007. do 2013. godine uređivao i portal crowaterpolo.com, koji je imao odličan odziv i s kojim su klubovi jako dobro surađivali. Prema vlastitom pri-

znanju, to se radilo „na ludilo, ničega ne bi bilo bez fanatizma i entuzijazma“. Kad se portal ugasio, realizirao je ideju o kojoj je dugo razmišljao, opet udružen s entuzijastima koji su napravili softver za praćenje utakmica Regionalne lige. Da bi se išlo ukorak s vremenom, napravljena je i mobilna verzija.

Na upit kakva je mogućnost da se utakmice i prenose uživo (live stream), da bi vaterpolo mogli gledati i oni koji nisu na plivalištu i nemaju športski kanal s pravom prijenosa, Rak je zasad sumnjičav iako, kaže, „svi klubovi snimaju utakmice kvalitetnim kamerama, prijenosno računalo danas više nije tako velik trošak, na plivalištima postoje internetske veze.“ No, zaključuje, o tom potom i samo načinje temu koja je dublja od teme ovoga članka, a to je činjenica da su ljudi koji vode svjetski vaterpolo „robovi tradicije jer su športovi loptom u posljednjih 100 godina uzletjeli, a vaterpolo još ima neka pravila iz 1904. za koja ne postoje razumna objašnjenja, poput onoga da igrač ne može hvatati loptu objema rukama.“ Jednom ili dvjema rukama, hrvatskim je vaterpolistima očito svejedno. Uz kvalitetnu potporu Saveza koji ide ukorak s vremenom, velikom tradicijom tog športa u nas i svim objektivnim problemima unatoč, vaterpolo ima svoju publiku i definitivno ne stagnira.  Stranica HVS-a prije redizajna

Half a million visitors in one year The Croatian Water Polo Federation (HVS) takes the advantages of digital era to the fullest extent. All the information and data are published on the website, in the official gazette of the Federation as well as on the social network Facebook, which the Federation uses for sending targeted messages to younger generations and for the promotion of water polo.

The HVS website was created in 2006 and in January 2015 it was redesigned for the third time. From the beginning of 2014 up to the mid-December, the website was visited by 452.839 users from all around the world. In addition to constant visitors from Croatia, there were many visitors from Serbia, Montenegro, Slovenia, Hungary, Italy

Regional Water Polo League Triglav

and United States. The website is of informative character and it is updated on a daily basis, with all the results of the Croatian National Team since independence - one of the best water polo national teams in the world. The website also provides information on younger teams, male and female, as well as on all the competitions organized by the Federation. This means the vast series of competitions and data to be entered, because the Federation brings together 72 the clubs, and in 2013 there were 2582 registered players, with 198 female players.

One of the links from the Federation website leads to the Regional Water Polo League Triglav (rwp-league.com) and to the live score review of results and statistics of all the matches and players, introduced in late October 2014. The leadership of the Federation is very satisfied with this, a new step forward that turned out to be a big hit.

(Marijana Mikašinović)

57 Olimp

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA POLA STOLJEĆA HRVATSKOG PARAOLIMPIZMA

SPRETNI LEON

Autori: Jurica Gizdić i Denis Lugarić Urednik: Ante Drpić Urednik fotografije: Damir Senčar Godina i mjesto izdavanja: 2014., Zagreb Stranica: 188 Format: 22,5 x 30 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Hrvatski paraolimpijski odbor, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Julijana Puljić Tisak: Stega tisak d.o.o., Zagreb Dostupnost: Hrvatski paraolimpijski odbor, Savska cesta 137, Zagreb, tel.: +385 (0)1 6044 333, fax: +385(0)1 6043 313, e-mail: hpo@email.t-com.hr Cijena: prigodno izdanje

Autor: Milka Babović Ilustracije: Matija Dražović Urednik: Vitomir Spasović Godina i mjesto izdavanja: 2013., Zagreb Stranica: 28 Format: 24,5 x 24,5 cm Uvez: tvrdi Izdavač: POKRET - aktivan i zdrav, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Boris Barna Tisak: Printera grupa d.o.o., Sveta Nedjelja Dostupnost: Knjižara Ljevak, Trg bana Josipa Jelačića 17, Zagreb, putem www.op.malisportasi.net, tel.: +385 (0)91 5421 074, e-mail: mali.sportasi@gmail.com i knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena kompleta od osam knjiga: 320,00 kuna

P

otaknuti obilježavanjem pedesete godišnjice djelovanja hrvatskog paraolimpijskog pokreta te dvadeset i pete godišnjice osnutka Međunarodnog paraolipijskog odbora (IPC) najplodonosniji hrvatski športski publicist Jurica Gizdić i urednik monografije Ante Drpić, ukoričili su postignuća hrvatskih paraolimpijaca u monografiju Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma kojom, nakon prošlogodišnje monografije Hrvatska i olimpijska odličja, zaokružuju priču o hrvatskim olimpijskim odličnicima.

Ideja o igrama za osobe s invaliditetom potekla je od njemačkog neurologa Ludwiga Guttmanna koji je na dan otvaranja Olimpijskih igara u Londonu 1948. utemeljio Igre Stoke Mandeville. One 1960. prerastaju u Paraolimpijske igre i na njima tada nastupa 400 športaša iz 23 zemlje. Do Igara u Torontu (1972.), na Igrama su nastupale samo osobe s ozljedama kralježnice, a tada svoj prvi nastup bilježe osobe s amputacijama i slabovidni športaši. U Torontu po prvi puta nastupaju i hrvatski paraolimpijci. Na sljedećim Igrama uključuju se osobe s cerebralnom paralizom, a 1996. u Atlanti i športaši s intelektualnim poteškoćama. Prve su Zimske paraolimpijske igre održane 1976. u švedskom Oernskoeldsviku, a od Ljetnih igara 1988. odnosno Zimskih 1992., Paraolimpijske igre održavaju se na istoj lokaciji kao i olimpijske.

Monografija Pola stoljeća hrvatskog paraolimpizma tekstualno je i slikovno bogat pregled povijesti djelovanja Hrvatskog paraolimpijskog pokreta od začetaka, u organizaciji športskorekreativnih aktivnosti boraca II. Svjetskog rata, preko osnutka Saveza 8. rujna 1964. do nastupa i osvojenih medalja hrvatskih športaša na Ljetnim paraolimpijskim igrama od 1972. do 2012. i Zimskim paraolimpijskim igrama od 1976. do 2014.

Autor nas opsežnim biografijama upoznaje sa športskim karijerama svih petnaest hrvatskih osvajača paraolimpijskih odličja. Kroz knjigu saznajemo da najbogatije osobne riznice, sa po osam paraolimpijskih medalja, imaju europska paraolimpijska heroina, atletičarka Milka Milinković i plivač Roko Mikelin Opara iako su kolektivnom pamćenju možda bliža postignuća atletičara Darka Kralja, Antonije Balek i Branimira Budetića osvajača dvaju ili plivača Mihovila Španje vlasnika četiri para olimpijska odličja.

Olimp 58

U

trećoj slikovnici serijala Olimpijske priče, Milka Babović najmlađe čitatelje upoznaje s još jednim velikanom olimpijskog športa, slovenskim gimnastičarem Leonom Štukeljom.

Priča o Leonu započinje kad djed pozove unuka Petra da zajedno pogledaju emisiju u kojoj povodom svog 100. rođendana gostuje djedov prijatelj Leon Štukelj. Dok Petar zamišlja ogromnu tortu na koju stanu tolike svjećice na ekranu se pojavljuje stariji muškarac, Petar ga prepozna pa uzvikne: „Ja njega znam, vidio sam ga. Svaki dan dolazi u park ispred našeg vrtića. Hoda brzo, pa duboko diše, zatim vježba.“ Petrove riječi potaknule su djedovu priču o sićušnom dječaku koji nakon što odgleda nastup najboljih slovenskih gimnastičara na glavnom trgu svog rodnog mjesta donosi odluku da je gimnastika njegov izbor.

Dvije godine kasnije Novo Mesto je dobilo suvremenu gimnastičku dvoranu, a Leon trenera koji je tvrdio da je svaku vježbu moguće naučiti uz malo truda i volje. Prvi svjetski rat prekinuo je Leonovo, kao i učenje velikog broja mladih ljudi diljem svijeta. Ratni raspored odvodi ga u bolničku službu u Beču, a nakon rata vraća se kući i gimnastici. Odlazi na studij prava, najprije u Zagreb, a zatim u Ljubljanu, gdje vježba s najboljim gimnastičarima države. Sa 24 godine, na svom prvom svjetskom prvenstvu iznenađuje svijet, ali i samoga sebe. Pobjeđuje u tri discipline - na krugovima, na ručama i na preči te ulazi u krug šestorice najboljih gimnastičara svijeta.

Na Olimpijskim igrama u Parizu 1924. na pobjedničkom je postolju s dvije zlatne medalje oko vrata. Dobiva kraljevsko odlikovanje, a ubrzo potom diplomira na studiju prava. Upornost je bila Leonova vrlina, pa je uz treninge položio i sudački ispit i ostvario davnašnju želju da postane sudac. Uz posao niže natjecanja, a zbirka medalja i priznanja sve je bogatija. Nastupa još dva puta na Olimpijskim igrama i osvaja još četiri olimpijske medalje.

Natjecateljski šport napustio je u 38. godini na olimpijskim igrama u Berlinu 1936., a vježbao je do kraja života. U 98. godini, kao najstariji živući olimpijski pobjednik, bio je poseban gost Olimpijskih igara u Atlanti 1996., a godinu dana kasnije ušao je u Međunarodnu gimnastičku kuću slavnih. Umro je samo četiri dana prije svoga 101 rođendana.

Piše: Tajana OBRADOVIĆ

110 GODINA SKIJANJA U ZAGREBU I HRVATSKOJ

ZAGREBAČKI ATLETSKI SAVEZ 1922. - 2012.

Autor: Ratko Cvetnić Urednik: Darivoj Repač Recenzent: Zdenko Jajčević Godina i mjesto izdavanja: 2004., Zagreb Stranica: 248 Format: 21,5 x 22 cm Uvez: tvrdi Izdavač: POP & POP i Zagrebački skijaški savez, Zagreb Priprema za tisak: Danijel Popović, POP & POP, Zagreb Tisak: Tipograf, Zagreb Dostupnost: Knjižnice grada Zagreba, Gradska knjižnica Vinkovci, Gradska knjižnica Knin, Gradska knjižnica i čitaonica „Metel Ožegović“, Varaždin, Državni arhiv u Zagrebu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu Cijena: prigodno izdanje

Autor: Milan Orešković, prof.

Uredništvo: Franjo Kordić, Augustin Lukačević, Milan Orešković Godina i mjesto izdavanja: 2012., Zagreb Stranica: 64 Format: 17,5 x 24 cm Uvez: tvrdi Izdavač: Zagrebački atletski savez, Zagreb Oblikovanje i priprema za tisak: Branko Gredelj Tisak: Ars Nova, Zaprešić Dostupnost: KGZ - Knjižnica Božidara Adžije, Zagreb i Zagrebački atletski savez, Savska cesta 137/4, Zagreb, tel.: +385 (0)1 6431 031, 6431 030, fax: +385 (0)1 6431 055, mob: +385 (0)91 5796 864, e-mail: zagrebacki.atletski. savez@gmail.com Cijena: prigodno izdanje

T

eško da u Zagrebu pa i u Hrvatskoj postoji ljubitelj športa koji nije čuo za Snow Queen Trophy, no izvjesno je da postoje zaljubljenici športa koji ne znaju da je zagrebačko i hrvatsko skijanje u studenome 2014. obilježilo 120. godišnjicu prakticiranja ovoga športa.

Imajući u vidu ovaj jubilej, 75 godina od osnutka nacionalnog skijaškog saveza te činjenicu da će Zagreb početkom siječnja po deseti put (2014. utrka nije održana zbog nedostatka snijega) biti grad domaćin utrke Snow Queen Tropy, vrijedno je prisjetiti se ove monografije objavljene 2004. godine. Te 2004. utrka je bila u začetcima, a danas je standardni dio kalendara Svjetskog skijaškog kupa koji na Sljemenu okuplja svjetsku skijašku elitu, medije, sponzore i poštovatelje skijanja.

Monografija 110 godina skijanja u Zagrebu i Hrvatskoj iznimno je kvalitetno napisano štivo koje poseže i izvan okvira Zagreba i Hrvatske i izvan okvira skijaških staza te nudi širi kontekst - zahvaća građansko i akademsko okruženje iz kojega šport proizlazi kao dio općega toka ideja koje se šire Europom potkraj XIX. stoljeća, prikazuje brzinu kojom je naše društvo reagiralo na mijene što ih globalni športski pokret proživljava u svojoj prostornoj i vremenskoj datosti, kao i ovisnost športa o općim društvenim okolnostima te borbu športaša da se u toj međuovisnosti izbore za što autonomniju poziciju.

No, knjiga tu ne staje, već nudi i prisjećanje na osobe iz redova skijaša koje su ostavile znatan trag u javnom životu Hrvatske.

Jedna od sastavnih i neizbježnih linija priče o hrvatskom skijanju jest i povijest hrvatskog olimpizma. Ipak, Ratko Cvetnić se odmiče od prosječne narativne forme i motrišta s kojih ova vrsta literature često polazi, pa povijest skijanja pratimo kroz percepciju javnosti odnosno kroz medijski odjek skijanja, kojim priča o hrvatskom skijanju, kroz dvostruku ekspoziciju, dobiva dodatnu dimenziju.

Kroz poglavlja monografije pratimo glavne društvene i političke mijene koje zahvaćaju Zagreb i Hrvatsku, a knjiga je podijeljena u cjeline koje obuhvaćaju razdoblja od 1894. do 1918., od 1918. do 1941., od 1941. do 1945., od 1945. do 1973., od 1974. do 1991. te razdoblje od 1992. do 2004. godine

Z

agrebačka atletika diči se olimpijskim zlatom Sandre Perković iz Londona 2012., no njezina povijest bilježi i srebro Franje Mihalića, izvorno hrvatskog atletičara i člana Concordije i Mladosti (Melbourne 1956.) te tri naslova europske prvakinje - članice Dinama Vere Nikolić 1971. i Sandre Perković 2010. i 2012. Tu su i olimpijska finala Vere Nikolić, Zvonka Bezjaka, Franje Škrinjara, Srećka Štiglića, Đurđe Fočić, Ivane Brkljačić i Andrasa Haklitsa.

Zagrebačka atletika pamti i europsko srebro Siniše Ergotića, dva svjetska juniorska naslova Ivane Brkljačić i po jedno Edisa Elkasevića i Danijele Grgić kao i europska juniorska zlata Kristine Perice, Ljiljane Ćulibrk, Ivane Brkljačić i Sandre Perković. Danijela Grgić juniorskim se zlatom okitila dvaput.

Formatom i opsegom nevelika, ali podacima bogata, ova vrijedna knjiga koja prati povijest zagrebačke kraljice športova podsjeća na sve ove uspjehe, ali donosi i puno širi povijesni kontekst zagrebačke atletike te bogat statistički pregled nastupa atletičara, članova zagrebačkih klubova, na Olimpijskim igrama, svjetskim i europskim juniorskim i seniorskim prvenstvima na otvorenom i u dvorani, Svjetskim studenskim igrama, Mediteranskim i Balkanskim igrama te na Europskom zimskom bacačkom kupu.

Knjiga pruža pregled povijesti zagrebačkih atletskih klubova, onih koji su ostali tek zabilješka povijesti i onih koji djeluju u suvremenosti. Osvrće se na rad Zbora atletskih trenera i Zbora atletskih sudaca Zagreba, a ne zaobilazi ni sve aktivniju veteransku atletiku Zagreba ni Zagrebački atletski savez kao organizatora velikih atletskih priredbi kojima je kroz povijest glavni grad Hrvatske bio domaćin.

Kako i priliči svečarskoj knjizi upoznaje nas i s onima koji danas stoje na čelu ove dugotrajne, članstvom brojne, uspješne i rezultatima plodne športske organizacije.

59 Olimp

Od Olimpa do Olimpa športu temelji pretežito na entuzijazmu i dobrovoljnom radu, djelovanju zdravstvenih komisija nacionalnih športskih saveza bez sustava, a da pri tome mreža športskih ambulanti nije dostatna za sve športaše - objektivno nisu održive kao rješenje zdravstvene skrbi o sportašu.

Za liječnike u radu sa športašima, Komisija je odlučila organizirati tečajeve športske medicine na medicinskim fakultetima u Zagrebu, Splitu, Osijeku i Rijeci, a koji se vrednuju kao stalno usavršavanje u medicini.

Novi www.hoo.hr svježeg nadahnutog dizajna U predolimpijsku 2015., ujedno godinu prvih povijesnih Europskih igara, HOO je ušao s tehnološki naprednijim multimedijalnim rješenjem web stranica (www.hoo.hr) prikladnima današnjoj mobilnoj telefoniji. Puštene u javnost 9. prosinca, stranice donose više od 3900 zapisa, 3000 fotografija, 950 dokumenta, oko 200 audio i video zapisa posebice tv emisije Sportske televizije o članstvu HOO-a, arhivsku građu o suradnji s medijskim partnerima, aktualne i arhivske brojeve časopisa Olimp, vodiče olimpijskih i športskih delegacija, a tu je i interakcija s marketinškim partnerima tijekom ovog olimpijskog ciklusa.

Nove preglednije stranice, svježeg, nadahnutog dizajna, posebno mjesto daju nacionalnom servisu vijesti HOO-a “Sportska Hrvatska” javnom virtualnom medijskom prostoru svih članica.

Samo na hrvatskoj verziji otvoreno je više od 250 kategorija s bazom podataka o nastupima hrvatskih športaša na međunarodnim natjecanjima, osobito Olimpijskim igrama i drugim višešportskim priredbama, s 3500 aktualnih kategorizacija, oko 300 biografija vrhunskih športaša većinom olimpijaca, s bazom oko 17.000 športaša, kalendarom međunarodnih natjecanja za aktualnu i nekoliko prethodnih godina, kao i druge brojne činjenice o aktivnostima HOO-a, vrhovnog hrvatskog športskog tijela

Aktualizacija virtualnog Instituta sportske medicine Pod vodstvom stručnjaka na području interne medicine i hematologije Borisa Labara, 24. studenoga održana je proširena sjednica Zdravstvene komisije koja je okupila većinu liječnika članova pojedinih komisija nacionalnih športskih saveza, športskih ambulanti u Hrvatskoj te drugih zdravstvenih ustanova, a u namjeri da usuglasi jedinstvenu skrb i zaštitu hrvatskih športaša.

Osim redovitih sistematskih pregleda, preventivne i specijalne dijagnostike kao i dopunske prehrane i vitaminizacije o čemu HOO sustavno vodi brigu, članovi Komisije su aktualizirali ideju informacijske povezanosti svih koji sudjeluju u procesu zdravstvene zaštite športaša u svojevrsni virtualni institut - Hrvatski institut za sportsku medicinu.

Zagovarajući ovu ideju, članovi Komisije su istaknuli da okolnosti u kojima se zdravstvena skrb u hrvatskom Olimp 60

Uručene Nagrade Franjo Bučar Na tradicionalnoj svečanosti organiziranoj 25. studenoga u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta u Zagrebu, a u nazočnosti brojnih uglednika hrvatskog športa i javnog života, ministar znanosti, obrazovanja i sporta Vedran Mornar te predsjednik Odbora Igor Jukić, uručili su najvišu državnu nagradu koje Republika Hrvatska dodjeljuje za iznimna postignuća i doprinos od osobitog značenja za razvoj športa Ana Šimić u Hrvatskoj.

Nagradu za životno djelo dobila su trojica bivših vrhunskih športaša, a sada uglednih dužnosnika - Vinko Bajrović košarkaški djelatnik iz Splita, Ante Ćavar iz Slavonskog Broda koji je život posvetio športu osoba s invaliditetom i paraolimpijskom pokretu, te Giuseppe Giergia jedan od najboljih hrvatskih košarka, trener i izbornik iz Zadra.

Ravnopravne godišnje nagrade dobili su promicatelji športa i olimpizma u različitim području djelovanja: prva hrvatska televizijska novinarka Milka Babović, nogometni dužnosnik Mirko Barišić, olimpijci jedriličari Šime Fantela, Igor Marenić i njihov trener Edo Fantela, nogometaš Zdenko Kobešćak, športski dužnosnik i rukometaš Zlatko Lukić, stolnotenisačica Sandra Paović, olimpijci veslači Martin Sinković i Valent Sinković, olimpijka atletičarka Ana Šimić te Hrvatski kineziološki savez.

Soundset u ritmu Rija Medijski partner HOO-u do kraja olimpijske 2016. godine bit će nacionalna radijska mreža Soundset sa 11 urbanih radijskih postaja koje prate dnevni ritam Hrvatske, pa tako i hrvatskoga športa. Okosnica parnerstva je medijska kampanja pod sloganom “U ritmu Rija” o pripremi nastupa vrhunskih športaša, kandidata za OI Rio 2016. u Brazilu, ali i o aktivnostima koje su sastavni dio interdisciplinarne uloge športa u rastu društva.

Standarde koje donosi ova nacionalna mreža u promidžbi vrhunskog ali i rekreativnog športa, dobrodošli su u stva-

Piše: RADICA JURKIN

ranju novih društvenih i marketinških vrijednosti, ocjena je vodstva HOO-a, predsjednika Zlatka Mateše, glavnog tajnika Josipa Čopa te pomoćnika za marketing Ranka Ćetkovića koji su na potpisivanju dvogodišnjeg ugovora, 15. listopada u HOO-u, izrazili dobrodošlicu novome članu Hrvatske olimpijske marketinške obitelji pod vodstvom predsjednika uprave Soundset mreže Josipa Majhera.

Prva radijska emisija iz serije tjednih javljanja utorkom u 13.30 sati odrađena je istoga dana uživo, a gostovali su nositelj brončanog odličja sa SP-a na preči, gimnastičar Marijo Možnik, njegov trener Tigran Gorički, te voditeljica projekata promicanja olimpizma i kulture Hrvatske olimpijske akademije, nekadašnja vrhunska športašica, srebrna olimpijka Danira Bilić.

Program suradnje Soundset radija i HOO-a može se pratiti online na adresi http://www.soundset.hr/tag/uritmu-rija

EI Baku 2015. sve bliže

Na prvim Europskim igrama (EI) koje će se održati od 12. do 28. lipnja 2015. godine u dvomilijunskom glavnom gradu Azerbajdžana, Bakuu, HOO planira nastup približno 156 športaša. Do prosinca ove godine izborili su devet kvalifikacijskih mjesta - jedno za gimnastičare, tri za gimnastičarke i pet mjesta za hrvanje grčko-rimskim stilom, a prvu poimeničnu prijavu ima vrhunska hrvatska boksačica Darija Popović. Na Igre pouzdano putuju i odbojkašice koje će tražiti svoju priliku u konkurenciji reprezentacija Belgije, Bugarske, Italije, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Rumunjske, Rusije, Srbije, Turske, i domaćina Azerbajdžana.

Europske igre, prve u povijesti, utemeljio je u prosincu 2012. Europski olimpijski odbor (www.eurolympic.org), a prijave za sudjelovanje je podnijelo svih 49 olimpijskih odbora među kojima i HOO. Igre su pobudile veliki interes međunarodnih športskih saveza da se upravo njihov šport ili disciplina uvrsti u program. Tako su, naposljetku, na programu atletika, badminton, biciklizam, boks, gimnastika, hrvanje, judo, kajak-kanu, karate, mačevanje, odbojka, plivanje, sinkronizirano plivanje, skokovi u vodu, stolni tenis, streličarstvo, streljaštvo, taekwondo, triatlon i vaterpolo, ali i judo za slabovidne osobe, te košarka 3x3, nogomet na pijesku i odbojka na pijesku.

Na EI će sudjelovati oko šest tisuća sportaša, a mnogima će one biti kvalifikacijski ispit za Olimpijske igre u Riju 2015.

EI Baku 2015 closer and closer The first edition of the European Games will take place in Baku, the capital of Azerbaijan that counts two million citizens. For these Games, held from June 12th to June 28th 2015, COC plans the performance of around 156 athletes. By December this year, the athletes have won nine qualifying places - one for male gymnasts, three for female gymnasts and five places for wrestling in Greco-Roman style, and the first application by name is the one by the top Croatian female boxer Darija Popović. The performance at the Games is also sure for the volleyball female players, who will seek there their chance in the competition of National teams of Belgium, Bulgaria, Italy, Netherlands, Germany, Polish, Romania, Russia, Serbia, Turkey and the host, Azerbaijan.

European games, the first such Games in the history, were founded in December 2012 by the European Olympic Committee (www. eurolympic.org) and the applications for participation were submitted by all the 49 Olympic Committees, including the COC. The Games raised great interest of the international sports federations to have their sport included in the program. So, finally, the program includes: athletics, badminton, cycling, boxing, gymnastics, wrestling, judo, canoe & kayak, karate, fencing, volleyball, swimming, synchronized swimming, diving, table tennis, archery, shooting, taekwondo, triathlon and water polo, as well as blind judo, basketball 3x3, beach soccer and beach volleyball.

There will be around six thousand athletes participating at the EG and for many of them this Games will be the qualifying exam for the Olympics in Rio in 2015.

Jurica Gizdić: "Blacksmiths of Croatian Olympic medals" After an extraordinary historical record on the Olympians, holders of Olympic medals i.e. the book “Croatia and Olympic medals” written

by Jurica Gizdić and published in 2011, COC has published his latest book on the coaches and managers of the national teams, the book "Blacksmiths of Croatian Olympic medals”. The book presents – on



Ante Kostelić

Lino Červar

Ratko Rudić

61 Olimp

Od Olimpa do Olimpa Uz olimpijsko srebro 100 zlata, 84 srebra i 120 bronci!

Uz srebrno odličje jednog od najuspješnijh hrvatskih olimpijaca, skijaša Ivice Kostelića na XXII. Zimskim olimpijskim igrama u Sočiju u veljači 2014., hrvatski su športaši od siječnja do blagdanskih dana prosinca, na više od 670 međunarodnih natjecanja osvojili 304 medalja od kojih je 100 zlatnih, 84 srebrne i 120 brončanih.

Najviše medalja (135) osvojeno je na svjetskim prvenstvima (44 zlata, 39 srebra i 52 bronce), slijedi 101 medalja s europskih prvenstava ( 28 zlata, 22 srebra i 51 bronca), 55 sa Svjetskih kupova (22 zlatne, 19 srebrnih i 14 brončanih) te 12 s Europskih kupova (6 zlatnih te po 3 srebrna i brončana odličja).

Jurica Gizdić: “Kovači hrvatskih olimpijskih odličja” Nakon izvanrednog povijesnog zapisa autora Jurice Gizdića o olimpijcima, nositeljima olimpijskih odličja u knjizi “Hrvatska i olimpijska odličja” objavljene 2013. godine, HOO je objavio njegovu najnoviju knjigu o trenerima i izbornicima “Kovači hrvatskih olimpijskih odličja“ . Na 180 stranica predstavljeni su svi izbornici i treneri, njih 137, koji su sudjelovali u osvajanju olimpijskih medalja na igrama od OI u Parizu 1900. do ZOI u Sočiju 2014. godine. Na čelu te briljantne kolone je utemeljitelj brojnih športova i promicatelj olimpijskih ideja u Hrvatskoj Franjo Bučar po kojem se danas zove najveća državna nagrada u športu.

Knjiga je predstavljena 8. prosinca na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u nazočnosti predsjednika HOO-a Zlatka Mateše i drugih uglednika hrvatskoga športa, sveučilišnih profesora i studenata Fakulteta, recenzenata i dakako samoga autora koji je pojasnio svoje motive pisanja ove knjige, po ocjeni svih, vrlo dragocjenoga doprinosa povijesti i sadašnjosti hrvatskoga športa.

“Drago mi je što je Hrvatski olimpijski odbor izdavač knjige koja govori o ljudima koji su trenirali i odgajali osvajače olimpijskih medalja. Nije slučajno da se predstavljanje knjige održava na Kineziološkom fakultetu na kojem su studirali ljudi koji su ne samo dio naše športske povijesti, nego i sadašnjosti i budućnosti”, rekao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša.

Domaćin, dekan Kineziološkog fakulteta Damir Knjaz izrazio je zadovoljstvo što se predstavljanje knjige o trenerima koji su zadužili naraštaje svojim izvanrednim dosezima, održava u prostoru najstarije znanstveno-nastavne institucije za školovanje trenera u Hrvatskoj, koja ove

Piše: RADICA JURKIN

180 pages – all the managers of national teams and coaches, 137 of them, who have participated in winning the Olympic medals from the Olympic Games in Paris in 1900 up to the Winter Olympics in Sochi in 2014. Of course, at the top of this brilliant list is the founder of numerous sports and promoter of Olympic idea in Croatia, Franjo Bučar, after whom the greatest national sports reward was named.

The book was presented on December 8th at the Faculty of Kinesiology of the University of Zagreb, in the presence of the COC President Zlatko Mateša and other notables of Croatian sports, university professors and students of the Faculty, reviewers and, of course, the author himself who explained his motives for writing this book - in the opinion of all, very precious contribution to the history and present of Croatian sports.

"I'm glad that COC is the publisher of the book that talks about people who have trained and educated the winners of Olympic medals. It is no coincidence that presentation of the book is held at the Faculty of Kinesiology because its students were people who are not only part of our sports history, but also of its present and future, said Mr. Zlatko Mateša, President of the Croatian Olympic Committee.

The host, Dean of the Faculty of Kinesiology Damir Knjaz, expressed his satisfaction that the presentation of the book on coaches who have indebted many generations with their outstanding achievements, is held in the premises of the oldest Croatian scientific-educational institution for training of coaches. This institution that celebrates this year its 55th anniversary, has educated – so far- more than 5,000 professors and masters of kinesiology and approximately 3,000 coaches.

The book was commented by reviewers, Vice President of the Croatian Olympians Club Danira Bilić, Jura Ozmec, President of the Croatian Society of Sports Journalists and President of the COC Information and Publishing Commission and editor-in-chief of the book Ante Drpić.

The electronic editions of the book will be published by the COC at the website www.hoo.hr.

Olympic silver followed by 100 gold, 84 silver and 120 bronze!

Besides silver, won at the XXII. Winter Olympics in Sochi in February 2014 by one of the most successful Croatian Olympians, skier Ivica Kostelić, from January up to the festive December days of this Olympic year, Croatian athletes have won - at more than 670 international



Olimp 63

Od Olimpa do Olimpa godine obilježava 55. obljetnicu, a do sada je školovala više od 5000 profesora odnosno magistara kineziologije i oko 3000 trenera.

O knjizi su govorili recenzenti, potpredsjednica Hrvatskog kluba olimpijaca Danira Bilić i predsjednik Hrvatskog zbora sportskih novinara i Komisije za nakladničku djelatnost HOO-a Jura Ozmec, te glavni urednik knjige Ante Drpić.

Knjigu će u elektroničkom izdanju HOO objaviti na web adresi www.hoo.hr

Akademska potpora hrvatskim športašima Predsjednik i glavni tajnik HOO-a Zlatko Mateša i Josip Čop te predsjednik Rektorskog zbora Republike Hrvatske Pero Lučin potpisali su 17. prosinca ove godine u sjedištu Rektorata u Zagrebu, sporazum o suradnji s hrvatskom akademskom zajednicom na stvaranju uvjeta i potpore kategoriziranim športašima u studiranju na visokim učilištima.

Osim osnaživanja dosadašnje suradnje, ovaj je sporazum preduvjet za sklapanje posebnih ugovora između HOO-a i pojedinih fakulteta kako bi se općim aktima regulirala veća fleksibilnosti studiranja, stručna pomoć i sve što je potrebno za usklađivanje dvojne karijere športaša kao ravnoteže njegovog športskog, osobnog i društvenog identiteta.

Sporazum je rezultat višegodišnjeg nastojanja HOOa da se pitanje školovanja športaša uskladi s njegovim izvanredno odgovornim obvezama koje ima kao športaš, ali i odgovornosti prema sebi i društvu u cjelini.

Shvaćajući ulogu športaša u razvoju športa i društva uopće te njegove veleposlaničke misije, HOO se ovim pitanjima bavi s posebnom pažnjom od 2008. godine inicirajući projekt “Kategorizirani športaši u sustavu obrazovanja”, a 2014. donesen je i Nacionalni program za razvoj karijere nakon športske karijere kojeg je Nacionalno vijeće za sport podržalo predlažući ga za ciljeve Nacionalnog programa sporta kojeg priprema resorno Ministarstvo.

Sporazum o suradnji potpisali su rektori hrvatskih javnih sveučilišta, profesori i doktori znanosti, Damir Boras za Sveučilište u Zagrebu, Šimun Anđelinović za Sveučilište u Splitu, Željko Turkalj za Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, Ante Uglešić rektor Zadarskog sveučilišta te Vesna Vrtiprah rektorica Dubrovačkog sveučilišta i Alfi Barbieri za Sveučilište Jurja Dobrile u Puli.

Sporazum su potpisale i rektorica Sveučilišta u Mostaru Ljerka Ostojić te predsjednica Vijeća veleučilišta i visokih škola Slavica Ćosović Bajić, a svečanom potpisivanju nazočili su članovi Komisije sportaša HOO-a, te predstavnici Hrvatskoga kluba olimpijaca.

Piše: RADICA JURKIN

competitions - 304 medals, of which 100 gold, 84 silver and 120 bronze.

Most medals (135) were won at the World Championships (44 gold, 39 silver and 52 bronze), followed by 101 medals won at the European Championships (28 gold, 22 silver and 51 bronze), along with 55 World Cups (22 gold, 19 silver and 14 bronze) and 12 European Cups (6 gold, and the 3 silver and bronze medals).

Academic support to Croatian athletes On December 17th, in the headquarters of Vice-Chancellor's Office in Zagreb, President and Secretary General of the Croatian Olympic Committee Zlatko Mateša and Josip Čop and President of the Croatian Rectors’ Conference Pero Lučin signed an agreement on cooperation with the Croatian academic community for creation of conditions and support to categorized athletes studying at the institutions for higher education.

In addition to empowering the current cooperation, this agreement is a precondition for the conclusion of a specific contract between the COC and various faculties in order to regulate – through general acts - greater flexibility of study, expert help and everything that is needed for harmonization of dual career of an athlete as balance of his sport, personal and social identity.

This agreement is the result of longtime efforts of COC to adjust the education of the athlete to his extraordinary responsibility obligations as an athlete, but also to his responsibility towards himself and society as a whole. In understanding the role of athletes in sports development and society in general, as well as his ambassadorial mission, COC has been dealing with these issues with special care since 2008, when the project "Classified athletes in the education system" was launched.

Furthermore, in 2014 the National program on career development after active sports career was brought. The National Sports Council supported the program and made suggestion that the same should be used for the goals of the National sports program, prepared by the competent Ministry.

The agreement was signed by the rectors of Croatian public universities, professors and PhDs, Damir Boras for the University of Zagreb, Šimun Anđelinović for the University of Split, Željko Turkalj for the University Josip Juraj Strossmayer in Osijek, Ante Uglešić, Rector of the University of Zadar, Vesna Vrtiprah, Rector of the University of Dubrovnik and Alfi Barbieri for the Juraj Dobrila University in Pula.

The agreement was signed by the Rector of the University of Mostar Ljerka Ostojić and President of the Council of Polytechnics and Colleges Slavica Ćosović Bajić, while the signing ceremony was attended by the members of the Athletes’ Commission and representatives of the Croatian Olympians Club.

65 Olimp

Prevencija je pola zdravlja

NEMETOVA 2

Vaša zdrava odluka Zagreb I tel. 01/46 93 111 I info@poliklinika-aviva.hr I www.poliklinika-aviva.hr