Znanost i šport
U
z športaše, športske objekte i financije, treneri predstavljaju najznačajniju kariku u športu. Neki će reći da se dobar trener rađa, dok će drugi smatrati da je bolji trener onaj s više formalne naobrazbe. Može li ženski trener imati uspjeha u, primjerice, treniranju muške seniorske nogometne momčadi ili koliko realno vrijedi sat rada trenera, tek su neka od brojnih pitanja koja se vežu uz pojam „trener“. Odgovori na ta i slična pitanja različita su, ovisno o tome, promatra li se problem iz ekonomske, etičke, političke, metafizičke ili neke druge perspektive. Sudbinu trenera određuju jednim dijelom rezultati koje su športaši postigli zahvaljujući stručnom i kreativnom pristupu trenera, ali i subjektivno slaganje ili neslaganje s trenerom - od športaša i njihovih roditelja, pa do medija, raznih športskih menadžera i tomu slično. Poput samog športa, kao djelatnosti o kojoj mnogi misle da znaju gotovo sve, trenerski poziv postao je zanat za koji također mnogi misle da ga razumiju, pa čak i oni koji su percepciju športa stvorili isključivo na temelju satelitskih športskih kanala ili dnevnih rasprava po kvartovskim lokalima. Budući da treneri športaša dovode do zone maksimalnih psihofizičkih opterećenja, radi se o iznimno ozbiljnom i odgovornom pozivu. Naime, kad bi dnevni tabloidi redovito pisali o detaljima operacije žuči ili koljena, a medicinske ustanove bile udruge građana, mnogi bi se osjećali sposobnima biti liječnici-kirurzi. Prvi koji su na svojoj koži osjetili taj problem bili su, dakako, sami treneri. Neki od njih, u želji da sačuvaju svoj status, krenuli su strategijom uzdizanja vlastitih zasluga, stručnosti i rezultata. Naravno, analogno vlastitom uzdizanju dolazi i umanjivanje zasluga drugih, najčešće trenera konkurenata. Drugi koji su prepoznali problem bile su institucije za školovanje trenera koje su počele inzistirati da svi treneri moraju imati fakultetsku diplomu. Odjednom, cijena rada trenera pala je dobrano ispod, primjerice, satnice mehaničara u autoservisu, a sami treneri došli su na glas kao „ljudi u trenirkama“. Ovisno o konkretnom, najčešće financijskom interesu uprave kluba, sastavljenog, između ostalog i Olimp 20
od roditelja športaša, počela se nametati ideja da treneri trebaju raditi više, da ih treba bolje kontrolirati, strože kažnjavati i po mogućnosti manje plaćati. Koliko bi trener trebao dnevno raditi i koliko bi športaša obvezno trebalo biti na treningu? Neki smatraju osam sati na dan, drugi uvažavaju činjenicu da treneri vikende provode na natjecanjima, dok treći trenere uspoređuju s nastavnicima tjelesne i zdravstvene kulture, uzimajući u obzir obveznu satnicu
činjenice da iako pojedini športovi imaju male sličnosti, između športova postoji toliko velika razlika da se po brojnim pitanjima uopće ne mogu uspoređivati. Primjerice, trener početnika u nogometu može istodobno trenirati dvadesetak športaša, ali kad bi trener ronjenja istovremeno radio s njih dvadeset vjerojatno bi životi tih nesuđenih ronilaca bili ozbiljno ugroženi. Drugi korak jest analiza i razrada svakog športa pojedinačno, njegovih
Norma za športske trenere Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK Ilustracija: MARIN STOJIĆ
Koliko bi trener trebao dnevno raditi i koliko bi športaša trebalo biti na treningu? Do današnjeg dana, usprkos svim znanstvenim spoznajama, tehnologijama, statističkim analizama, kompjutorskim aplikacijama i tomu slično, još uvijek su različita mišljenja na tu temu
koju ovi moraju ispuniti. Kad je riječ o broju športaša na treningu, najčešće se govori o brojci dvadeset, trideset ili čak četrdeset sportaša. Do današnjeg dana, usprkos svim znanstvenim spoznajama, tehnologijama, statističkim analizama, kompjutorskim aplikacijama i sl., još uvijek su različita mišljenja na tu temu. Nekoliko ozbiljnijih pokušaja da se oformi tim stručnjaka i da razriješi taj problem završio je, laičkim jezikom rečeno, zbrajanjem kruška i jabuka. Što dakle napraviti da se dobije odgovor na pitanje: koliko jedan trener treba raditi i s koliko športaša, a kako bi osigurao u zadanim ekonomskim uvjetima što kvalitetniji rad, odnosno polučio optimalne rezultate svojih športaša. Prvi i najvažniji korak jest shvaćanje
posebnosti, ambijenta i sredine na kojoj se realizira. Tek nakon ta dva koraka slijedi onaj najvažniji, a to je izrada stručnih i pedagoških normativa - standarda za rad u pojedinom športu. Pedagoški standardi trebali bi, uzimajući u obzir sve posebnosti športa, dati odgovor na nekoliko osnovnih pitanja. Dakle, prethodno postavljeno pitanje koliko sati i s koliko sportaša trener treba raditi preformuliralo bi se u pitanje: koliku satnicu treba zadovoljiti trener i koliko športaša treba obuhvatiti na treningu u odnosu na konkretan šport, dobnu kategoriju s kojom radi, razinu kvalitete športaša koje trenira, specifične klimatske uvjete i očekivane ciljeve koje u toj sezoni