Olimp 50 - ožujak 2014

Broj 50 / ožujak 2014.

ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE NADE: Anja Konjuh

OLIMPIJSKE LEGENDE: Duje Bonačić

ZNANOST I ŠPORT: Norme za trenere

MOO: Najskuplje igre u povijesti

Nastavak Kostelićevog niza

Sadržaj

6

ZOI Soči 2014.

Nastavak Kostelićevog niza

29

Prilog Povijest hrvatskog športa

12

Olimpijske nade Anja Konjuh

42

MOO Najskuplje igre u povijesti

16

Olimpijske legende Duje Bonačić

46

Društvo i šport Olimpijski demonstracijski športovi

20

Znanost i šport Norme za športske trenere

50

Žene i šport Više od zagrljaja

24

Nastanak modernog športa Dizanje utega

Broj 50 / ožujak 2014.

ISSN 1331-9523

Fotografija: foto FaH / EPA

OLIMPIJSKE NADE: Anja Konjuh

OLIMPIJSKE LEGENDE: Duje Bonačić

ZNANOST I ŠPORT: Norme za trenere

MOO: Najskuplje igre u povijesti

Nastavak Kostelićevog niza

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić, Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest Hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:

Poštovani čitatelju,

terminologija 52 Športska Pjena na vrhovima valova

56 Internet Hrvatski biciklistički savez publicistika 60 Športska “Judo osnove” Olimpa do Olimpa 62 Od Vijesti

nakon Zimskih olimpijskih igara ušli smo u naizgled mirnije razdoblje, jer se naše športašice i športaši daleko od očiju javnosti pripremaju za predstojeća međunarodna i domaća natjecanja.

Pozornost medija je negdje drugdje, na temama koje nisu ni blizu tako uspješne kao šport. Naime, Hrvatska još uvijek nije pronašla većeg promicatelja njezinog imena od hrvatskog športa na čemu su prije svega zaslužni športašice i športaši, a zatim i športski dužnosnici, volonteri i djelatnici koji su im svojim predanim radom i stručnošću pomogli da ostvare svoj puni potencijal.

Poseban osvrt, naravno, zaslužuje naša srebrna medalja osvojena u Sočiju. Inače, u izračunu vrijednosti osvojenih odličja jedne zemlje, ne može se vrednovati samo njihov ukupan broj.

Jedan od temeljnih kriterija koji daje realnu sliku je, dakako, broj medalja po glavi stanovnika u odnosu na ukupan broj stanovnika jedne države.

Sljedeći parametar je nacionalno bogatstvo (određuje se prema BDP po stanovniku) koji također moramo uzeti u obzir iz razloga što bogatije nacije mogu angažirati najbolje trenere na svijetu, sagraditi najbolje objekte i omogućiti svojim športašima vrhun Glavni tajnik Hrvatskog ske uvjete za trening. olimpijskog odbora Treći kriterij su klimatske prilike u nekoj državi budući da se radi Secretary General of the o zimskim športovima za koje nemaju svi iste klimatske uvjete.

Croatian Olympic Committee Stoga je u izračun uvrštena prosječna godišnja temperatura u najgušće naseljenom gradu u državi (zemlje s najtoplijom kliJosip Čop, dipl. oec. mom dobivaju najviše bodova).

Uzevši tako u obzir sve gore navedene parametre, Hrvatska je u Sočiju zauzela izvrsno četvrto mjesto. Poredak deset najuspješnijih nacija izgleda ovako: 1. Slovenija, 2. Austrija, 3. Nizozemska, 4. Hrvatska, 5. Slovačka, 6. Bjelorusija, 7. Francuska, 8. Koreja, 9. Švedska, 10. Australija.

Zaključak je dakle da je Hrvatska u Sočiju bila i te kako uspješna te da hrvatske športašice i športaši te svi športski dužnosnici, volonteri i djelatnici, zaslužuju još jedno priznanje za svoj rad i svoje dosege.

Nadam se i vjerujem, drage čitateljice i čitatelji Olimpa, da će do sljedećeg broja ovog časopisa naši športaši osvojiti pregršt novih naslova i tako nas iznova razveseliti i izazvati ponos u našim srcima.

Dear Reader,

Prijevod:

N. T. Dalma d.o.o., Medveščak 13, Zagreb Tisak:

Denona d.o.o.

Marina Getaldića 1 10 000 Zagreb Naklada:

2000 primjeraka

Olimp je časopis Hrvatskog olimpijskog odbora.

www.hoo.hr e-mail: hoo@hoo.hr

After the Winter Olympics we entered a seemingly calmer period, because our athletes are preparing – away from the eyes of the public – for the upcoming international and domestic competitions. Media are focused on other issues, on topics that are not even nearly as successful as sports.

Namely, Croatia still has no greater promoter of its name than the Croatian sports, primarily thanks to our athletes but also the sports officials, volunteers and staff who helped the athletes – with their commitment and expertise – to achieve their full potential.

Of course, a special attention should be given to our silver medal from Sochi. Otherwise, in calculating the value of medals of a certain country, one cannot assess only their number in total. One of the fundamental criteria that give a realistic picture is, of course, the number of medals per capita in comparison to the total population of a country.

The next parameter is the national wealth (defined by GDP per capita), which also must be taken into account because the nations with better finances can hire the best coaches in the world, build the best facilities and offer their athletes excellent training conditions.

The third parameter is the climate in a country, because all the countries do not have the same climatic conditions for winter sports. Therefore, one must include in the calculation the average annual temperature in the most densely populated city in the country (countries with the warmest climate gain the highest number of points).

Concerning all the above mentioned parameters, Croatia took in Sochi the excellent fourth place.

The ranking of ten most successful nations looks like this: 1. Slovenia, 2. Austria 3. The Netherlands, 4. Croatia, 5. Slovakia, 6. Belarus, 7. France, 8. Korea, 9. Sweden and 10. Australia.

The conclusion is therefore that Croatia was very successful in Sochi and that the Croatian athletes and all the sports officials, volunteers and staff deserve another award for their work and their achievements.

I hope and believe, dear readers of Olimp, that by the next issue of this magazine, our athletes will win a handful of new titles, making us happy and proud once again.

Olimp 5

Olimp 6

Zimske olimpijske igre SOČI 2014.

Nastavak Kostelićevog niza

S

Ole Einar Bjørndalen

Tina Maze

rebrno odličje Ivice Kostelića, ruska dominacija u medaljama, rekord Norvežanina Ole Einara Bjørndalena i uspjesi naših susjeda Slovenaca, obilježili su Zimske olimpijske igre u Sočiju, koje će biti upamćene kao najskuplje u povijesti.

Rusija je u Igre uložila preko 50 milijardi dolara u nastojanju da svijetu prikaže svoj napredak, izgradili su supermodernu športsku i prometnu infrastrukturu na planinama oko So-

Tekst: ROBERT ŠALINOVIĆ Fotografije: FOTO FaH / EPA

Cilj je postignut: Ivica Kostelić je svojim srebrom i opet upisao Hrvatsku među osvajače odličja na ZOI, iako ostaje mali žal što je našem skijašu zlatna olimpijska medalja i četvrti put zamalo izmakla iz ruku 7 Olimp

Zimske olimpijske igre SOČI 2014. čija, a u strahu od vrlo vjerojatnog terorističkog napada angažirali su tijekom Igara zasad još neviđene snage sigurnosti. Ruski predsjednik Vladimir Putin bio je zapravo i prvi operativac Igara, osobno je nadgledao radove na borilištima, a na grandioznom i vrlo svečanom otvorenju na novom stadionu u Sočiju (na kojem se, uzgred, nije održalo nijedno natjecanje), svečano je otvorio Igre, vidno ponosan što njegova zemlja može organizirati tako veliko športsko natjecanje.

Putinu je bilo jako stalo da Rusija pokaže svoje moderno lice. Tijekom natjecanja je posjetio američke športaše i pritom, u opuštenom ozračju uz crno vino, kazao kako bi volio da i ruski športaši, poput američkih, budu u samom vrhu gotovo svake discipline, dok je nizozemsku klizačicu Irene Wust, inače deklariranu lezbijku, bez problema izljubio i čestitao joj na zlatu.

Putin je na kraju sigurno bio sretan što su Rusi na ovim Igrama osvojili

Rezultati hrvatskih olimpijaca na XXII. zimskim olimpijskim igrama u Sočiju: ALPSKO SKIJANJE IVICA KOSTELIĆ - super-kombinacija - 2. mjesto - super-G - 24. mjesto - veleslalom - 27. mjesto - slalom - 9. mjesto NATKO ZRNČIĆ DIM - spust - 29. mjesto - super-kombinacija - 10. mjesto - super-G - 19. mjesto - slalom - nije završio drugu utrku SEBASTIAN BRIGOVIĆ - veleslalom - 34. mjesto FILIP ZUBČIĆ - veleslalom - nije završio prvu utrku DALIBOR ŠAMŠAL - slalom - 18. mjesto MATEJ VIDOVIĆ - slalom - 28. mjesto ANDREA KOMŠIĆ - veleslalom - 35. mjesto - slalom - 33. mjesto SOFIJA NOVOSELIĆ - veleslalom - odustala u drugoj vožnji - slalom - odustala u prvoj vožnji

Natko Zrnčić-Dim

Vedrana Malec

Edi Dadić

NORDIJSKO SKIJANJE Morena Makar VEDRANA MALEC - dohvatna utrka na 15 kilometara - 59. mjesto - sprint slobodni stil - 61. mjesto - utrka na 10 kilometara klasičnim stilom - 59. mjesto - utrka na 30 kilometara slobodnim stilom - 53. mjesto EDI DADIĆ - dohvatna utrka na 30 kilometara - 65. mjesto - sprint slobodni stil - 69. mjesto - 15 km klasičnim načinom - 60. mjesto - 50 kilometara klasičnim stilom - 58. mjesto SNOWBOARD MORENA MAKAR - akrobatske figure u kanalu (half-pipe) - 13. mjesto u svojoj kvalifikacijskoj skupini (devet od 14 je ulazilo u polufinale)

Olimp 8

najviše odličja, ali je ipak bio pomalo razočaran što su u hokeju na ledu, elitnom športu cijelih Igara, ruske zvijezde na čelu s Aleksandrom Ovječkinom potpuno podbacile i ispale u četvrtfinalu od Finaca.

Hrvatski športaši su u Soči otputovali u maloj delegaciji, s nikad skromnijim najavama s obzirom na prilično neuvjerljivu sezonu Ivice Kostelića, jedinog od naših športaša koji je imao realnu šansu osvojiti željenu medalju. Kostelićeva loša forma uoči Igara nije davala baš puno nade i postojala je opravdana bojazan da Hrvatska nakon sjajnog niza u Salt Lake Cityu, Torinu i Vancouveru ostane bez ijednog odličja u Sočiju.

Na sreću, Ivica je svu svoju snagu i koncentraciju čuvao za jednu jedinu disciplinu - superkombinaciju, koja se, sretnim slučajem, održavala upravo na Valentinovo, 14. veljače, datum na koji su Hrvati osvajali medalju na baš svakim Igrama u zadnjih 16 godina.

Od 11 zimskih olimpijskih medalja, čak četiri su osvojene 14. veljače! Niz je započela Janica Kostelić zlatom u kombinaciji 2002. u Salt Lake Cityju, nastavili su ga Ivica Kostelić srebrom u kombinaciji u Torinu 2006. i Jakov Fak broncom u utrci biatlonaca na 10 kilometara u Vancouveru 2010., a Kostelić ga je dovršio novim kombinacijskim srebrom u Sočiju.

Ivica je superkombinacijski spust na opasnoj stazi Rosa Hutor odradio gotovo savršeno. Poslije je izjavio kako mu je to vjerojatno najbolji spust u karijeri, koji mu je u slalomu donio mogućnost za medalju, tim više jer je stazu postavio njegov otac Ante.

“Profesor” Kostelić je ukazanu priliku iskoristio, osvojio je srebro s 34 stotinke sporijim vremenom od Švicarca Sandra Vilette, koji vjerojatno ni danas ne vjeruje da je olimpijski pobjednik. Cilj je postignut, Kostelić je svojim srebrom upisao Hrvatsku među osvajače odličja u Sočiju, zaboravilo se na sve strahove prije Igara, iako ostaje žal što je Ivičina medalja opet “samo” srebrna. Upravo nevjerojatno uspješni niz od četiri srebrna odličja na Olimpijskim igrama, a posebno tri uzastopna srebra u superkombinaciji, briljantno bi izgledao u karijeri ama baš svakog športaša, no Ivica je, zbog svega što se događalo u njegovoj karijeri, te činjenice da je kazao kako su

Finale hokejaškog turnira između Kanade i Švedske (3-0)

9 Olimp

Nijemac Eric Frenzel - olimpijski pobjednik u nordijskoj kombinaciji

Zimske olimpijske igre SOČI 2014. ovo njegove posljednje Igre, zaslužio to olimpijsko zlato.

Igrom sudbine, uvijek je ispred njega, i to s vrlo malom razlikom, bio netko od koga se to nije očekivalo - Ted Ligety u Torinu, Bode Miller i Gulliano Razzoli u Vancouveru, te sada Viletta, kome zasigurno nikad više neće uspjeti takva slalomska vožnja kao u Sočiju.

Drugi hrvatski skijaš od koga se potajno očekivao pothvat, Natko Zrnčić-Dim, malo je podbacio u spustu, a u slalomu više nije mogao nadoknaditi zaostatak, te je nastup u superkombinaciji okončao na 10. mjestu.

Nastupi ostalih hrvatskih skijaša Dalibora Šamšala, Sebastiana Brigovića, Mateja Vidovića, Andreje Komšić i Sofije Novoselić bili su u okviru njihovih mogućnosti, a tek malo više može biti zadovoljan Šamšal, koji je slalom okončao kao 18.

U skijaškom trčanju Edi Dadić i Vedrana Malec završili su svaku od utrka u kojima su nastupili, te će im Soči biti važno iskustvo u nastavku karijere, dok će Morena Makar ostati upamćena kao prva hrvatska olimpijka u snowboardu.

Natko Zrnčić-Dim

Olimp 10

Najbolji u super-kombinaciji: Ivica Kostelić (srebro), Sandro Viletta (zlato) i Christof Innerhofer (bronca) Veliku pozornost izazvao je i “nastup” Ante Kostelića, koji je postavio iznimno zahtjevnu drugu vožnju slaloma i njome toliko razgnjevio Šveđane, Francuze i još neke reprezentacije da su pale riječi posve neprilične za olimpijski duh i Antine godine...

Ako je Ivica hrvatski junak Sočija, svijet je slavio norveškog nordijca Ole Einara Bjørndalena, koji je s dvije zlat-

ne medalje u Sočiju postao najuspješniji športaš u povijesti ZOI s ukupno 13 medalja, od toga osam zlatnih, četiri srebrne i jednom brončanom.

Neuništivi Norvežanin je pretekao svog sunarodnjaka Bjørna Dæhliea, koji je do ovih igara bio najuspješniji sa osam zlata i četiri bronce. Norvežanka Marit Bjørgen u Sočiju je stigla do tri zlata u skijaškom trčanju, čime

SVA HRVATSKA ODLIČJA NA ZOI: ZLATO Janica Kostelić (slalom) Salt Lake City (2002) Janica Kostelić (veleslalom) Salt Lake City (2002) Janica Kostelić (kombinacija) Salt Lake City (2002) Janica Kostelić (kombinacija) Torino (2006)

SREBRO Janica Kostelić (super-G) Salt Lake City (2002) Janica Kostelić (kombinacija) Torino (2006) Ivica Kostelić (kombinacija) Torino (2006) Ivica Kostelić (superkombinacija) Vancouver (2010) Ivica Kostelić (slalom) Vancouver (2010) Ivica Kostelić (superkombinacija) Soči (2014)

BRONCA Jakov Fak (biatlon) Vancouver (2010) je postala najuspješnija športašica u povijesti ZOI - ona sada ima šest zlata, jedno srebro i tri bronce.

Uz Bjørgen, tri zlata u Sočiju osvojila je i bjeloruska biatlona Darja Domračeva, te brzi klizač Viktor An, Južnokorejac koji nastupa za Rusiju.

S obzirom da je uz tri zlata osvojio i jednu broncu, An je i najuspješniji sudionik Igara u Sočiju.

Najviše medalja, njih pet, osvojila je brza klizačica iz Nizozemske Ireen Wüst, koja kući nosi dva zlata i tri srebra, a ono što je Nizozemska napravila u brzom klizanju u Sočiju bit će teško dostižno. Nizozemska je u brzom klizanju osvojila nevjerojatne 23 medalje, a njihovi predstavnici su pobijedili su u osam od 12 disciplina!

Japanski skakač Noriaki Kasai u Sočiju je pokazao kako se i u 42. godini mogu osvajati odličja - neuništivi Japanac je osvojio srebro u pojedinačnoj i broncu u u momčadskoj konkurenciji. Kanađani su obranili naslov olimpijskih prvaka u hokeju na ledu - u finalu su s 3-0 porazili Šveđane, a u polufinalu su izbacili Amerikance, te njihovu zlatu ama baš nitko ne može prigovoriti. Na tom turniru ugodno je iznenadila Slovenija, koja je u svom prvom nastupu dospjela do četvrtfinala, te tako upotpunila iznimno uspješan nastup slovenskih športaša na ovim Igrama. Slovenci su osvojili rekordnih osam medalja, od čega dva zlata sjajne Tine Maze. Za usporedbu, prije četiri godine imali su svega dva srebra i broncu.

Domaćin Rusija je najuspješnija zemlja XXII. Zimskih olimpijskih igara

u Sočiju, ruski športaši su osvojili najviše zlata (13) i najviše medalja (33). Domaćinstvo im se očito isplatilo jer je zbroj njihovih odličja u Sočiju jednak zbroju medalja na Igrama u Vancouveru i Torinu zajedno, iako bi zlobnici primjetili da im je tri zlata priskrbio južnokorejski klizač An, a dva američki snowboardaš Wild. Druga nacija po uspješnosti je Norveška s 11 zlatnih odličja (dva više nego u Vancouveru, a treća je Kanada s 10 zlata (četiri manje negoli prije četiri godine kada su kao domaćin bili najuspješnija zemlja). Amerikanci su četvrti s devet zlata, koliko su imali i u Vancouveru, ali su u Sočiju ukupno osvojili devet medalja manje nego u Kanadi.

Uobičajeno, Igre u Sočiju su imale i svoju “crnu stranu”. Srećom, nije se dogodio najavljivani teroristički napad, ali je čak sedam športaša palo na doping-testu, dok je prije četiri godine u Vancouveru zabilježen tek jedan slučaj. Najveća tragedija zbila se u akrobatskom skijanju gdje je Ruskinja Marija Komisarova prilikom pada, koji je bio tako strašan da ga je ruska televizija odbila prikazati, slomila kralježnicu i ostala paralizirana od struka nadolje.

Treba istaći da će Igre u Sočiju biti upamćene i kao najtoplije u povijesti, pa su recimo američke nordijke skijale samo u grudnjaku sa startnim brojevima, ali i Igre koje nisu privukle dostojan broj gledatelja.

Za četiri godine slijedi južnokorejski Pyeongchang, čekaju nas novi rekordi, uspjesi, tragedije, a za Hrvatsku bit će to zacijelo prve Igre bez Kostelića... 

→ Summary ← Croatian athletes traveled to Sochi within a small delegation, with never more modest announcements concerning the pretty shaky season of Ivica Kostelic, the only one who had a realistic chance to win the desired medal. Kostelic’s poor form ahead of the Games did not give much hope and there was a justified fear that Croatia, after a brilliant series in Salt Lake City, Turin and Vancouver, does not win a single medal in Sochi.

Fortunately, Ivica kept his entire strength and concentration for a single discipline – the Supercombined which was, luckily, held on Valentine's Day, February 14th, the date on which the Croats won a medal at every Olympic Games in the last 16 years. Kostelic has won his fourth Olympic medal, again the silver one. The other Croatian athletes have achieved results in line with forecasts ahead of Sochi.

Although Ivica is the Croatian hero of Sochi, the world celebrated the Norwegian Ole Einar Bjoerndal who, after winning two gold medals, became the most successful athlete in the history of the Winter Olympics with a total of 13 medals - eight gold, four silver and one bronze medal.

Being a host apparently paid off to the Russians since the sum the medals they won in Sochi is equal to the total sum of medals won at the Games in Vancouver and Turin, although the wicked would notice that Russia won three gold medals thanks to the South Korean skater An and two thanks to the American snowboarder Wild.

11 Olimp

Olimpijske nade

Stanica na putu

do broja 1 Tekst: TOMISLAV POLJAK

Š

to izdvaja one najveće športaše, nazovimo ih šampionima, od onih vrlo dobrih i odličnih? Najčešće je odgovor - glava; sposobnost kontrole emocija, fokus u ključnim trenucima, ali i umijeće prevladavanja teških trenutaka.

Kada netko s tek navršenih 16 godina prođe sve te testove i položi ih s odličnim, onda je jasno da je riječ o šampionu. Uspjesi, obiteljska drama, a napokon i operacija lakta koja ju je izbacila s terena na otprilike tri do četiri mjeseca, sve će je to učiniti jačom.

- Ona je čudo od djeteta. Kako je samo sve lakoćom prihvatila... To još nisam vidio!

Autor ovih riječi je Slaven Hrvoj, a ona je - Ana Konjuh. Slaven je kondicijski trener koji radi s brojnim hrvatskim tenisačima. Osim Ane, Tonija Androića, povremeno i Ive Karlovića, već dugo skrbi za pripremljenost Marina Čilića. S njim je prošao nekoliko teških

Olimp 12

Govoriti o mentalnoj snazi djevojke koja je s boli i tabletama osvojila dva Grand Slama, Orange Bowl i postala prvom juniorkom svijeta, i to sve prije 16. rođendana, zapravo i nije potrebno. Način na koji je Ana Konjuh otvorila seniorsku karijeru i dojurila do plasmana oko 200. mjesta impresionirao je teniski svijet perioda, ozljedu koljena zbog koje je propustio gotovo tri mjeseca 2012. i suspenziju zbog pogrešne optužbe za doping, koja mu je uzela četiri mjeseca prošle godine. I zato je Slaven, iako se bavi „fizikom“, dobra osoba i za usporedbu karaktera Ane i Marina.

- Neću reći da Marin više voli tenis, to bi bilo vrlo nepravedno prema Ani, ali on je bio jako tužan kada je morao pauzirati. Njemu je tenis jako nedostajao. Možda je drugačija situacija, jer pauziraš zbog nečije pogreške i znaš da nisi učinio ništa loše, ali njemu je to jako teško palo. Ana? Ona je sa 16 godina to sve doživjela kao nešto što se mora obaviti. Samo tako!

Potpuno čudo...

Sredinom ožujka Ana Konjuh je prvi put nakon operacija lakta uzela reket u ruke. Na terenima Nacionalnog teniskog centra na Zagrebačkom velesajmu ponovno je osjetila radost udaranja žute loptice nakon mjesec i pol dana prisilne pauze.

- Da, osjećam veliku sreću sada kada sam ponovno na terenima.

Krenuli smo s pola sata dnevno, pa postupno dižemo teniski dio, svaki dan pomalo. Nećemo se žuriti, nema razloga, sve radimo u dogovoru s liječnicima – govori Ana. Dok još uvijek ne smije opterećivati ruku sa servisom i smešom, Ana uživa i u laganom „šupsanju“ kroz sredinu terena s trenerom Kristijanom Schneiderom. Kako teniski ne može raditi neke stvari, tako ni u teretani ne smije naprezati operiranu desnu ruku. Međutim, sve ostalo radi normalno, što se vidi i po impresivnoj snazi u nogama.

- Ovakve pauze su uvijek dobre da radiš na nečemu drugome. Trčim normalno gotovo od samog početka terapije. Nakon operacije bila sam dva dana u bolnici, ali već nakon tjedan dana započela sam s terapijom. Rehabilitacija mi je dnevno odnosila po pet sati, dva puta po dva i pol sata. Sada

13 Olimp

Olimpijske nade

→ Summary ←

U posljednje dvije godine, koliko je muči ovaj problem, mlada se Dubrovčanka naučila na korištenje sredstava koja su joj omogućavala kakvotakvo ublažavanje bolova.

- Nisam pila tablete za vrijeme treninga jer me gotovo nikada nije boljelo na treningu, samo na turnirima. Baš su mi se zamjerile tablete i nadam se da ih nikada više neću morati uzimati zbog tenisa.

Govoriti o mentalnoj snazi djevojke koja je s boli i tabletama osvojila dva Grand Slama, Orange Bowl i postala prvom juniorkom svijeta, i to sve prije 16. rođendana, zapravo i nije potrebno. Način na koji je otvorila seniorsku karijeru i dojurila do plasmana oko 200. mjesta impresionirao je teniski svijet.

- Na australskoj turneji sam doista vidjela da mogu igrati i s najboljim igračicama svijeta. Pobjeda nad talijankom, TOP 20 tenisačicom, Robertom Vinci u Aucklandu donijela mi je ogromno zadovoljstvo.

Kasnije se kvalificirala u glavni turnira Australian Opena, ali istovremeno i saznala za termin operacije.

- Nije mi to bilo ništa šokantno, već

Olimp 14

dulje vrijeme sam znala da ću ići na operaciju, samo smo tražili najbolji termin. U ovom razdoblju nema toliko turnira, nemam gotovo ništa za braniti i bilo je logično da sve obavimo sada.

Dok je bila izvan teniskih terena, Ana je rješavala obveze za koje inače nema toliko vremena.

- Da, dosta sam učila i polagala ispite. U drugom sam razredu turističke škole, moram i to dovesti do kraja.

Roditelji logično inzistiraju na obrazovanju, iako je i njima jasno da će Ana, ako nastavi putem kojim je krenula, u tenisu napraviti veliku karijeru.

U generaciji mladih, talentiranih tenisačica, ona je jedna od perjanica. Ipak, nije joj lako gledati kako konkurentice, Švicarka Belinda Benčić, Čehinja Katerina Siniakova ili Amerikanka Taylor Townsend rade velike rezultate dok ona ne može na turnire.

- Jasno da nije lako, voljela bih da me pričekaju, ha ha... Baš zbog toga sam se malo isključila od tenisa.

Namjerno nisam pratila previše rezultate. Čujem od trenera tko je što napravio, ali sama nisam dežurala na internetu zbog toga.

Ana Konjuh zna da ima vremena za sve. Kao što kažu svi koji je poznaju, a imaju teniski kredibilitet, „netko bi trebao ozbiljno pogriješiti da ova cura ne bude vrhunska tenisačica“. Njezin je cilj i dalje isti, želi biti najbolja tenisačica svijeta. „Znam da to svi žele“, smije se Ana i - sanja. Ako je ozljede u budućnosti zaobiđu, ako je operacija rješenje koje će trajno riješiti njezine probleme, onda joj za taj cilj, uz nešto sreće, treba jako puno rada. S obzirom da je fanatik, tu ne bi smjelo biti problema. Sve ostalo, talent i glavu šampiona, dokazala je da ima. 

IMG Academy

smo to smanjili na jednom dnevno po dva i pol sata.

Puno rada i truda za povratak tenisu. Pitanje je kada?

- Nadam se da bih prve turnire mogla odigrati prije Roland Garrosa, dakle krajem svibnja. Za sada ide sve po planu, liječnici su jako zadovoljni.

Doktor mi je rekao da je u laktu našao svašta, a operacija je prošla veoma uspješno. Izbrusio je i kost koja je smetala mišiću, vjeruje da se to više neće ponoviti, da ovo više neću morati prolaziti.

Ana Konjuh, 16 -year-old tennis player from Dubrovnik, is recovering from elbow surgery performed at the end of January. She should return to the tournaments in late May and she also hopes to compete at the second Grand Slam tournament of the season, the Roland Garros. In midMarch she started with light tennis training, and together with her coach Cristian Schneider she will intensify it in accordance with the doctor’s permission.

After recent sweeping of the junior competition by winning the Orange Bowl (December 2012), Australian Open (January 2013) and U.S. Open (September 2013), what made her the first junior in the world, Konjuh also opened her senior career with excellence. She already reached 200-odd place in the world, qualified for the first senior Grand Slam in Melbourne and at the opening of the season in Auckland she experienced a sensational victory over the 14th tennis player of the world, Italy’s Roberta Vinci.

If she stays healthy, in the years to come Ana should be a pearl in the great generation of young stars, comprising – besides her – Switzerland’s Bencic, Czech’s Siniakova, America’s Townsend... In this circle, one day she could fulfill her dream - to become the world’s number one.

Preventivni pregledi u svim fazama 탑ivotnog ciklusa 탑ene najsigurnija su borba protiv bolesti!

Posjetite nas u centru za zdravlje 탑ene Poliklinike Aviva i iskoristite pogodnosti koje nudimo za Vas.

Zagreb, Croatia | tel. 01 4693 111 | info@poliklinika-aviva.hr | www.poliklinika-aviva.hr

Olimpijske legende: Duje Bonačić

Zlatni četverac iz Helsinkija P

remda će 10. travnja napuniti 85 godina, Duje Bonačić svaki dan prošeta Zentom.

Pogleda svoju jedrilicu „Perla“, porazgovara s prijateljima i popije kavu u društvu splitskih jedriličara.

Jednostavno, uživa u mirovini i životu. Posljednjih godina posvećen je najviše jedrenju, ali slavu u globalnim razmjerima duguje veslanju.

Duje Bonačić osvajač je olimpijske zlatne medalje iz Helsinkija davne 1952. godine. Puno je vremena prošlo, gotovo jedan život, otkada je Bonačić zajedno sa kolegama iz splitskog VK Gusar - Petrom Šegvićem, Velimirom Valentom i Matom Trojanovićem - uzeo zlato na Igrama u glavnom gradu Finske. Bonačić je, uz Trojanovića, danas jedini živi svjedok olimpijskog trijumfa, ali njegova sjećanja ne blijede. Dapače, šjor Duje dobro pamti svaki detalj karijere, zna svaki trenutak na putu prema zlatu. Kako se živjelo, kako se putovalo, kako se veslalo...

- Prve godine smo od talijanskog čamca nazvanog „Moto Guzzi“, čiji su veslači bili europski olimpijski prvaci, izgubili za tri metra. Bilo je to 1949. na Lago di Como u Italiji. Tek smo počeli

Tekst: JURICA RADIĆ

‘Četiri dana smo bili u Zagrebu, onda smo otišli u Rijeku gdje nas je također dočekala masa ljudi. Brodom smo potom krenuli prema Splitu. Prvo smo stali u Zadru, pa u Šibeniku, da bi na kraju imali doček i u Splitu’

trenirati u četvercu bez kormilara, pa iako smo bili prvaci Jugoslavije, trebalo nam je vremena dok uhvatimo iskustva za međunarodnu razinu. Ali, samo malo vremena. Jer, već godinu dana kasnije bili smo u borbi za medalje. Tri čamca su se stisla u dva pedlja finalne utrke... Četverac bez kormilara kraljevska je disciplina u veslanju, a splitski gimnazijalci u Zagrebu, članovi VK Gusar, odlučili su formirati upravo „četverac bez“. U susret su im izašli VK Mladost i VK Sava, pomogli im u

pripremama tijekom zagrebačkih dana školovanja.

Bonačić je bio štroker, veslač bliže krmi koji daje ritam posadi.

- Svi smo zajedno bili u školi, pa smo tako mogli uskladiti učenje i trening. Treniralo se uglavnom dvaput dnevno, ali 15 dana prije velikog natjecanja treninzi su se pojačavali i na triput dnevno. Na kraju se isplatilo...

Prvo veliko natjecanje splitski četverac sa zagrebačkom adresom imao je u Milanu, na europskom prvenstvu.

Oduzeta im je tada srebrna medalja radi bizarnog detalja: utrka je poništena radi kvara na pratećem brodu, ali jugoslavenski savez nije uplatio 50 franaka za žalbu te četverac nije dobio pravo ponovno veslati! Međutim, „gusaraši“ su tad definitivno pokazali da imaju kvalitetu koja obećava.

Dvije godine kasnije osvojili su zlato u Helsinkiju i proglašeni najboljim veslačima olimpijskog turnira!

- Ostavili smo Francuze za dvije sekunde. Pokušali su nas uhvatiti u finišu, ali brzo su odustali...

U konkurenciji s domaćinima Fincima, te Englezima, Francuzima i Poljacima, Splićani su uzeli prvo mjesto.

To je ono što se zna. Manje je poznato

Plivanje i veliki rukomet Osim veslanjem, Duje Bonačić se bavio plivanjem i velikim rukometom. Da, tako se zvao rukomet koji se igrao na terenu nogometnih dimenzija.

“Imali smo pravi klub u Splitu, s prvakom, zagrebačkom Lokomotivom, igrali smo 7-7 u Splitu. To je bio uspjeh...”

U plivanju je nastupio dvaput na državnom prvenstvu 1946. i 1947, prije nego se opredijelio za veslanje.

Kada je završio aktivnu veslačku karijeru, obnašao je Bonačić ulogu trenera, zatim člana uprave i predsjednika „Gusara“. U zrelom životnom dobu od veslanja se okrenuo jedrenju. Prvi je, ujedno i počasni predsjednik JK Zenta. Sa svojim krstašem „Perla“ osvojio je niz prvih mjesta na srednjodalmatinskim regatama.

Olimp 16

kako se putovalo do Helsinkija i natrag. To je priča koja u današnje vrijeme izgleda nestvarno, ali ipak događalo se to prije 62 godine, u vrijeme dok je nebom vladao zrakoplov DC-3.

- DC-3 je imao 16 mjesta, makar, kada bi u zrakoplov ušli vaterpolisti, nije mogao primiti više od 12 ljudi. Mi smo, istina, do Helsinkija samo manji dio puta prošli avionom. Najprije smo vlakom išli do Stockholma i to danima.

Tek onda zrakoplovom za Helsinki.

Svakog se detalja odlično prisjeća šjor Duje. Tako i povratka iz Helsinkija, ovaj put bez vlaka, samo zrakoplovom iz glavnog grada Finske do Zagreba.

- Dugih 14 sati trajao je povratak...

Pet puta smo slijetali, jer zrakoplov nije imao spremnike da bi odjednom prešao taj put. Danas se to prijeđe za dva i pol sata, a nama je trebalo više od pola dana. Zadnje slijetanje prije Zagreba imali smo u Klagenfurtu. I tamo je bio doček, kao i u svakoj zračnoj luci gdje smo stali prije Zagreba.

Prije 62 godine putovalo se avionom kao danas autobusom. Ali, bila je to ujedno i prilika da se zlatnim olimpijcima oda počast na svakom koraku.

- Imali smo ukupno 15 dočeka. U svakom veleposlanstvu gdje smo vadili vize, a bilo ih je pet. Od njemačkog preko američkog, francuskog, engleskog do ruskog, jer onda vam je za prelazak Njemačke trebalo pet viza.

Neću nikad zaboraviti kako su nas u špaliru dočekali u američkom veleposlanstvu. Feštom su nas primali u svakoj zračnoj luci, pa na kraju i redom po Hrvatskoj.

Ako je netko pomislio da se i tada nije slavilo kao danas, da nije bilo strasti i emocija prema olimpijskim pobjednicima, gadno se prevario.

Proslava zlatne medalje iz Helsinkija

počela je u Zagrebu, a nastavila se po cijeloj Hrvatskoj.

- Četiri dana smo bili u Zagrebu, onda smo otišli u Rijeku gdje nas je također dočekala masa ljudi. Brodom „Vladimir Nazor“ krenuli smo iz Rijeke za Split. Prvo smo stali u Zadru, onda u Šibeniku, da bi na kraju imali doček i u Splitu.

Slično kao i Đurđica Bjedov nakon

Olimpijski pobjednici Duje Bonačić, Velimir Valenta, Mate Trojanović i Petar Šegvić, primaju zlatno olimpijsko odličje iz ruku predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora Sigfrida Edostoma.

17 Olimp

Olimpijske legende: Duje Bonačić

→ Summary ←

Prvu hrvatsku zlatnu medalju u povijesti 1952. u Helsinkiju osvojili su članovi četverca Gusara. Slijeva: Petar Šegvić, Mate Trojanović, Velimir Valenta i Duje Bonačić.

povratka iz Meksika 16 godina kasnije. Splitska riva bila je odlično ispunjena. Nije kao sa Ivaniševićem kada je slavio osvajanje Wimbledona, ali u to je doba Split imao i tri put manje stanovnika nego danas.

Od osvajanja zlata do povratka u Split prošlo je više od 20 dana, budući da je finalna utrka „četverca bez“ održana već četvrti dan Igara, a njima je bilo obećano da ako osvoje medalju, ostaju do kraja.

- To su nam rekli, a možda nisu vjerovali da će se uistinu i dogoditi.

Međutim, kada smo uzeli zlato, onda smo očekivali da sigurno ostajemo do kraja gledati Olimpijske igre. Ali, nastao je problem – nema novaca, komplikacije s putovnicama, ipak se morate vratiti, govorili su nam... Međutim, prebrodili smo sve te probleme

Priznanja Među velikim priznanjima u karijeri Duje Bonačića, tri nagrade imaju posebno mjesto. Nagradu za životno djelo dobio je 1999. od HOO-a, četiri godine kasnije tadašnji predsjednik Stipe Mesić odlikovao je Bonačića ordenom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, a od 2007. godine počasnik je Kuće slave splitskog športa. Članovi četverca splitskog Gusara, olimpijski pobjednici 1952. godine u Helsinkiju.Slijeva: Petar Šegvić, Mate Trojanović, Velimir Valenta i Duje Bonačić.

Olimp 18

i „probleme“ i ostali još 15 dana na Igrama... Bonačić je osvajanje zlata sačuvao i na video zapisu. Potegao je do Helsinkija i preko gradskog muzeja nabavio snimku.

- Imam snimku od 15 minuta na kojoj je i naša utrka. Žao mi je što nemam i onu snimku iz Milana, gdje nam je oduzeto europsko srebro...

Zanimljivo je da zlato iz Helsinkija splitski veslači nisu branili četiri godine kasnije u Melbourneu.

- Nismo otišli u Melbourne jer nam je fakultet bio važniji. Shvatili smo da nikada nećamo završiti studij, ako odemo na Olimpijske igre u Australiju... Primali smo stipendije koje smo dobili nakon osvajanja zlata u Finskoj, iznosila je 4000 dinara. To je bilo pola prosječne plaće u to doba, a dobili smo i sat Schafhausen, posebno

Back in 1952, Duje Bonacic won the Olympic gold medal in Helsinki. A lot of time has passed, almost one lifetime, since Bonacic along with his colleagues from the rowing club VK Gusar from Split - Petar Segvic, Velimir Valent and Mate Trojanovic - won gold at the Games in the capital of Finland. Today Bonacic is one of the few living witnesses of the Olympic triumph, and his memories do not fade at all. Indeed, Mr. Duje remembers well every detail of his career, every moment on the road to gold. How people lived, how they traveled, how they rowed...

It is interesting that the rowers from Split were not defending the Helsinki gold four years later in Melbourne.

Bonacic said that they didn’t travel to Melbourne because the university was more important. They realized that they might have difficulties in finishing the university if they go to the Olympic Games in Australia...

cijenjen u to vrijeme. Stipendija i sat, mi smo zaista bili presretni. Imali smo i plaćenu prehranu za treninge. Danas dobivam olimpijsku mirovinu od Sabora. Drago mi je da nas nisu zaboravili.

Olimpijsko zlato je uvijek uspjeh, bez obzira u kojem je športu i koje godine osvojeno... 

Znanost i šport

U

z športaše, športske objekte i financije, treneri predstavljaju najznačajniju kariku u športu. Neki će reći da se dobar trener rađa, dok će drugi smatrati da je bolji trener onaj s više formalne naobrazbe. Može li ženski trener imati uspjeha u, primjerice, treniranju muške seniorske nogometne momčadi ili koliko realno vrijedi sat rada trenera, tek su neka od brojnih pitanja koja se vežu uz pojam „trener“.

Odgovori na ta i slična pitanja različita su, ovisno o tome, promatra li se problem iz ekonomske, etičke, političke, metafizičke ili neke druge perspektive. Sudbinu trenera određuju jednim dijelom rezultati koje su športaši postigli zahvaljujući stručnom i kreativnom pristupu trenera, ali i subjektivno slaganje ili neslaganje s trenerom - od športaša i njihovih roditelja, pa do medija, raznih športskih menadžera i tomu slično.

Poput samog športa, kao djelatnosti o kojoj mnogi misle da znaju gotovo sve, trenerski poziv postao je zanat za koji također mnogi misle da ga razumiju, pa čak i oni koji su percepciju športa stvorili isključivo na temelju satelitskih športskih kanala ili dnevnih rasprava po kvartovskim lokalima.

Budući da treneri športaša dovode do zone maksimalnih psihofizičkih opterećenja, radi se o iznimno ozbiljnom i odgovornom pozivu. Naime, kad bi dnevni tabloidi redovito pisali o detaljima operacije žuči ili koljena, a medicinske ustanove bile udruge građana, mnogi bi se osjećali sposobnima biti liječnici-kirurzi.

Prvi koji su na svojoj koži osjetili taj problem bili su, dakako, sami treneri. Neki od njih, u želji da sačuvaju svoj status, krenuli su strategijom uzdizanja vlastitih zasluga, stručnosti i rezultata. Naravno, analogno vlastitom uzdizanju dolazi i umanjivanje zasluga drugih, najčešće trenera konkurenata. Drugi koji su prepoznali problem bile su institucije za školovanje trenera koje su počele inzistirati da svi treneri moraju imati fakultetsku diplomu. Odjednom, cijena rada trenera pala je dobrano ispod, primjerice, satnice mehaničara u autoservisu, a sami treneri došli su na glas kao „ljudi u trenirkama“. Ovisno o konkretnom, najčešće financijskom interesu uprave kluba, sastavljenog, između ostalog i Olimp 20

od roditelja športaša, počela se nametati ideja da treneri trebaju raditi više, da ih treba bolje kontrolirati, strože kažnjavati i po mogućnosti manje plaćati.

Koliko bi trener trebao dnevno raditi i koliko bi športaša obvezno trebalo biti na treningu? Neki smatraju osam sati na dan, drugi uvažavaju činjenicu da treneri vikende provode na natjecanjima, dok treći trenere uspoređuju s nastavnicima tjelesne i zdravstvene kulture, uzimajući u obzir obveznu satnicu

činjenice da iako pojedini športovi imaju male sličnosti, između športova postoji toliko velika razlika da se po brojnim pitanjima uopće ne mogu uspoređivati.

Primjerice, trener početnika u nogometu može istodobno trenirati dvadesetak športaša, ali kad bi trener ronjenja istovremeno radio s njih dvadeset vjerojatno bi životi tih nesuđenih ronilaca bili ozbiljno ugroženi.

Drugi korak jest analiza i razrada svakog športa pojedinačno, njegovih

Norma za športske trenere Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK Ilustracija: MARIN STOJIĆ

Koliko bi trener trebao dnevno raditi i koliko bi športaša trebalo biti na treningu? Do današnjeg dana, usprkos svim znanstvenim spoznajama, tehnologijama, statističkim analizama, kompjutorskim aplikacijama i tomu slično, još uvijek su različita mišljenja na tu temu

koju ovi moraju ispuniti. Kad je riječ o broju športaša na treningu, najčešće se govori o brojci dvadeset, trideset ili čak četrdeset sportaša. Do današnjeg dana, usprkos svim znanstvenim spoznajama, tehnologijama, statističkim analizama, kompjutorskim aplikacijama i sl., još uvijek su različita mišljenja na tu temu. Nekoliko ozbiljnijih pokušaja da se oformi tim stručnjaka i da razriješi taj problem završio je, laičkim jezikom rečeno, zbrajanjem kruška i jabuka. Što dakle napraviti da se dobije odgovor na pitanje: koliko jedan trener treba raditi i s koliko športaša, a kako bi osigurao u zadanim ekonomskim uvjetima što kvalitetniji rad, odnosno polučio optimalne rezultate svojih športaša.

Prvi i najvažniji korak jest shvaćanje

posebnosti, ambijenta i sredine na kojoj se realizira. Tek nakon ta dva koraka slijedi onaj najvažniji, a to je izrada stručnih i pedagoških normativa - standarda za rad u pojedinom športu.

Pedagoški standardi trebali bi, uzimajući u obzir sve posebnosti športa, dati odgovor na nekoliko osnovnih pitanja. Dakle, prethodno postavljeno pitanje koliko sati i s koliko sportaša trener treba raditi preformuliralo bi se u pitanje: koliku satnicu treba zadovoljiti trener i koliko športaša treba obuhvatiti na treningu u odnosu na konkretan šport, dobnu kategoriju s kojom radi, razinu kvalitete športaša koje trenira, specifične klimatske uvjete i očekivane ciljeve koje u toj sezoni

Znanost i šport

Trener početnika u nogometu može istodobno trenirati dvadesetak djece, ali kad bi trener ronjenja istovremeno radio s njih dvadeset vjerojatno bi životi tih nesuđenih ronilaca bili ozbiljno ugroženi s tim športašima želi postići.

U mnogim športovima međunarodni i nacionalni savezi precizno su razradili spomenute normative. Navest ću primjer kajaka na divljim vodama. Neki nacionalni kajakaški savezi imaju strogo propisane norme i pravila za provedbu trenažnog rada. Tako jedan trener demonstrator, može u provedbi treninga na divljoj vodi raditi sa maksimalno šest športaša, dok trening na mirnoj vodi provodi s 8-10 športaša. Ta pravila i preporuke nužne su u smislu osiguranja maksimalno moguće sigurnosti, mogućnosti nadzora športaša u svakom trenutku, s obzirom na sve opasnosti koje se tiču boravka na divljim vodama. Slični primjeri mogu se pronaći u brojnim drugim športovima, primjerice veslanju, triatlonu, ronjenju, alpinizmu, skijanju...

Dakle, satnica koju bi trener trebao zadovoljiti i optimalni broj športaša na treningu, uvelike se razlikuje od športa do športa. U posao izrade stručnih i pedagoških standarda - normativa za obavljanje stručnih poslova u športu trebali bi se uključiti stručnjaci različitih profila, a najviše oni koji dobro poznaju svoj šport, koji su ga proživjeli kao športaši i kao treneri, oni koji šport vole, odnosno oni koji znaju da standardi, normativi, zakoni i preporuke moraju biti u službi ljudi i djelatnosti koje reguliraju, a ne obrnuto. Fiksacija na određene forme, a zapostavljanje sadržaja, u ovom slučaju športa i športaša, podsjeća za histeričan plač djeteta uz odbijanje bilo kakvog realnog i dubljeg sagledavanja problema, dakle situaciju koju, nažalost, nerijetko srećemo u raznim drugim segmentima društva.

Olimp 22

→ Summary ←

Izrada pedagoških standarda jedan je od najvažnijih poslova koje treba napraviti u bliskoj budućnosti. Međutim, pored brojnih pitanja vezanih za trenere, ostaju još brojnija pitanja vezana uz financiranje športa, kriterije za vrednovanje športskih programa, organizaciju športskih natjecanja i slično. U tom smislu, nakon izrade pedagoških i stručnih standarda za rad trenera u športu, sljedeća inicijativa mogla bi znatno šire obuhvatiti prostor športa, financijskih pokazatelja vezanih uz trening, natjecanja, organizaciju priredbi, objekte, ekološke standarde i sl., a mogao bi nositi naziv Katalog športova Republike Hrvatske.

Ta svojevrsna abeceda športova koji djeluju u Hrvatskoj, mogla bi itekako popularizirati šport u Hrvatskoj, učiniti ga pristupačnijim, naročito djeci i mladima, a proračunskim i izvanproračunskim izvorima financiranja jasno i precizno dati do znanja kolika je cijena određenog športskog programa, medalje, pa i realna cijena rada kvalitetnog i educiranog trenera.  Literatura: Gabrijelić, M. i sur. (1987). Kadrovi za sport. U: Modeli fizičke kulture, svezak 1. Zagreb: Republička samoupravna interesna zajednica fizičke kulture Hrvatske.

Gummerson, T. (1992). Sports coaching and teaching. London: A & C Black.

Milanović, D. i sur. (2001). Treneri i ostali stručni kadrovi u zagrebačkom sportu. U: D. Milanović (ur.)

Zbornik radova stručnog skupa Stanje i perspektive zagrebačkog sporta, Zagrebački velesajam, Zagreb, 23. i 24. veljače 2001. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu i Zagrebački športski savez.

Vuleta, D., Milanović, D., Jukić, I. (1999): Strategija školovanja sportskih trenera. U: D. Milanović (ur.)

Zbornik radova znanstveno-stručno savjetovanje Trener u suvremenom sportu, Zagrebački velesjam, Zagreb, 24.-28. veljače 1999. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.

Zakon o športu (2006). Narodne novine br. 71/06

Besides athletes, sports facilities and finances, coaches are the most important link in the sports. To some children coaches are like a parent, best friend, and trust and appreciation the coaches enjoy represent an elusive goal of many other professions. However, the life of a coach is often accompanied by many stresses and critics, from those by athletes’ parents (who are sometimes not realistic in terms of their child) up to critics of the public, media, various sports managers, politicians, etc.

Some critics focus on the time that coaches spend with athletes in their everyday work. While most of the people understand that individualized and quality work - where the coach pays full attention to the athletes cannot be carried out for ten-odd hours per day, the others believe that coaching is not so demanding, requesting therefore the minimum schedule of 8 hours per day .

However, the differences between various sports are quite large. In certain sports, such as volleyball, the training always takes place in stable and secure climate and other conditions while, for example, the wild water kayak training is always held in extremely demanding, dangerous and variable climate conditions. In order to precisely determine how many hours per day are needed and how many athletes a coach should work with, it is necessary to set the pedagogical standards for the work in each sport.

This expert study should provide answers to many questions. In order to get a better insight into the uniqueness of each sport, after setting the technical and pedagogical standards for each sport, it will be necessary to make a study entitled The Catalogue of Croatian Sports. This, a kind of sports alphabet, could certainly popularize the sports and make it more attractive, especially to the children and youth and, at the same time – through the budgetary and extra-budgetary sources of financing –clearly and precisely provide information both on the prices of a particular sports program, medals, etc. and on the real price of work of a quality and educated coach.

Od vola na ramenima do

olimpijskog športa

Olimp 24

Nastanak modernog športa: dizanje utega

Lj

udsku potrebu uspoređivanja i nadmetanja u snazi ne treba posebno objašnjavati. Vjerojatno ne postoji zdrav čovjek koji se nikada nije ogledao u obaranju ruke, što je samo jedan način uspoređivanja snage, a ima ih dosta - podizanje, naslanjanje, bacanje, potezanje, savijanje, slamanje, pružanje otpora, vuča, guranje... Ipak, podizanje određenog tereta nekako se čini „najčišći“ test nečije snage, a takva nadmetanja postojala su još od pradavnih vremena.

Divovi velike fizičke snage dio su mitologija raznih naroda, ali i brojnih bajki i romana. Kiklopi, Atlas, Heraklo, Samson, Golijat, Gargantua, Pantagruel i Guliver, samo su neki od poznatijih primjera. Ideja velikog i snažnog čovjeka oduvijek je izazivala strah kao i strahopoštovanje. Uz to, treba imati na umu da je sve do pojave vatrenog oružja, fizička snaga predstavljala glavnu prednost o kojoj je ovisilo preživljavanje u borbi.

Iako podizanje tereta nije bilo na programu antičkih olimpijskih igara, nema sumnje da su se grčki športaši, pripremajući se za druga natjecanja, ogledali i u tom segmentu. Najpoznatiji je primjer Milona iz Krotona, šesterostrukog olimpijskog pobjednika u hrvanju, koji je bio glasovit po svojoj izvanrednoj snazi. Mogao je podići vola i pronijeti ga na ramenima kroz olimpijski stadion. U novije vrijeme smatra se da je Milon bio praotac planiranog trenažnog ciklusa, budući da je poznato da je svakodnevno podizao i nosio na ramenima mlado tele. Kako je životinja rasla i postajala teža i veća, tako je i on postajao sve snažniji. Iz tog primjera skovana je i latinska izreka – Posse taurum tollere, qui vitulum sustulerit (Onaj tko je nosio tele, može nositi i bika).

U srednjem vijeku dizanje tereta bilo je sastavni dio mnogih narodnih nadmetanja. Zabilježena su popularna nadmetanja cehovskih majstora i kalfi u Njemačkoj i Švicarskoj koji su se nadmetali u dizanju mlinskog kamena, bačve i slično. Konačno, dizanjem utega bavili su se snažni pojedinci koji su kao profesionalni dizači nastupali kao dio različitih putujućih trupa, cirkusa i na sličnim priredbama.

Devetnaesto stoljeće bilo je zlatno

doba profesionalnih snagatora koji su nastupali po različitim priredbama širom Europe i SAD-a. Ti nastupi bili su spektakularni prikazi njihove snage i namjerno nisu bili standardizirani. Svaki od snagatora želio je titulu „najjačeg čovjeka na svijetu“ za sebe, jer malo ljudi bi platilo da vidi „drugog najjačeg čovjeka na svijetu“. Naravno, mnogi od izvođača koristili su se različitim trikovima i nisu niti težili istini, već samo dojmu koji su ostavljali, a često su i gledatelji prvenstveno željeli biti zadivljeni i prisustvovati spektaklu bez obzira na stvarnost.

S obzirom na to da su utezi u to doba imali kugle na krajevima (a ne kao danas ploče s jasno definiranom

jednostavnim hvatajući uteg bliže težem kraju. Neki profesionalci koji su na primjer imali velike snažne šake, imali bi osovinu utega - šipku izrađenu tako da bude jako široka (5 i više centimetara u promjeru). To nije bila prava prevara, ali davalo je veliku prednost u odnosu na potencijalnog izazivača s prosječnom veličinom šaka. Česta prava prevara bila je stavljanje tekuće žive u šuplji uteg, tako da se poremeti ravnoteža u trenutku dizanja i kada bi izazivač pokušao zadržati dignuti uteg. U tom slučaju profesionalni snagator mogao je vrlo jednostavno kontrolirati uteg tako da jedan kraj drži više, a drugi niže i na taj način spriječi pomicanje žive...

Tekst: ANA POPOVČIĆ

Iako podizanje tereta nije bilo na programu antičkih olimpijskih igara, nema sumnje da su se grčki športaši, pripremajući se za druga natjecanja, ogledali i u tom segmentu. U drugoj polovici 19. stoljeća, u skladu s rađanjem modernog športa, počinje se razvijati amatersko dizanje utega... kilažom), gledateljima je bilo nemoguće samostalno procijeniti težinu što je ostavljalo prostor za veliku manipulaciju. Osim toga, većina profesionalnih snagatora imala je svoje vlastite, „po mjeri izrađene“ utege.

Njihova reputacija ovisila je i o tome da ostanu nepobijeđeni od svojih kolega, ali i od potencijalnih izazivača iz publike. Stoga su mnogi pribjegavali raznoraznim trikovima u sklopu svoje opreme. Na taj način nitko tko nije upoznat s opremom, sigurno ne bi iz prvog pokušaja uspio ponoviti izvedbu vlasnika - a jedan pokušaj je uglavnom bilo ono što je izazivač dobio.

Jedan od trikova bio je da je uteg 5 do 10 kg teži na jednom kraju.

Izazivač bi u tom slučaju izgubio ravnotežu utega kada bi ga primio u sredini, a snagator bi dizanje mogao prikazati

Čak i oni koji su bili pošteni (a bilo je i takvih), borili su se protiv standardizacije, naravno u cilju da zadrže svoj naslov „najjačeg“. Iz tog razloga bi se specijalizirali u određenom načinu dizanja, a njihovi kolege bi, što iz pristojnosti, što iz razloga da zaštite vlastiti ego i reputaciju, izbjegavali taj određeni način dizanja i specijalizirali se opet u nekom drugom. Na taj način su svi oni mogli za sebe reći da su najjači barem u svojem stilu odnosno načinu dizanja.

Zanimljivo je da su se profesionalni snagatori često na plakatima reklamirali i svojim tjelesnim mjerama, jer publika je, osim same izvedbe, dolazila gledati i nadnaravno mišićavog izvođača. Ne treba posebno ni spominjati da su napisane mjere najčešće bile pretjerane. Standardizacijom i uvođenjem natjecanja, u prvi plan dolazi ipak sama snaga. Fizički izgled (dizačima utega) postaje manje bitan, ali ne zadugo, jer 50-ih i 60-ih godina 20. stoljeća dolazi do popularizacije bodybuildinga.

25 Olimp

Nastanak modernog športa: dizanje utega

U drugoj polovici 19. stoljeća, u skladu s rađanjem modernog športa, počinje se razvijati amatersko dizanje utega. Amaterima, ne samo u dizanju utega već u svim športovima, cilj je bio dijametralno suprotan onome koji su imali profesionalci.

Amateri su imali iskrenu ljubav prema športu, zauzimali su se za fair play nadmetanje i športom se bavili isključivo radi užitka kojeg donosi. Oni su iznad svega prezirali profesionalce koji su zarađivali baveći se športom, smatrajući da je zarada ozbiljna prepreka fair playu. Uostalom sama riječ „šport“ svoje porijeklo vuče iz starofrancuske riječi desporter koja označava slobodno vrijeme, zabavu, igru, razbibrigu.

Amaterskim dizačima utega standardizacija je, da bi se mogli međusobno ogledati, bila ne samo poželjna, već i nužna. Ipak, proces međunarodne standardizacije nije tekao glatko budući da se svaka zemlja specijalizirala u svojim specifičnim testovima snage, od kojih su mnogi bili dio nacionalne kulture stoljećima (kao na primjer bacanje kamena s ramena u našim krajevima). Rusi su podizali tzv. girje i to višestrukim ponavljanjem.

Nijemci i Austrijanci koristili su utege s kuglama na krajevima i podizali ih čudnim pokretima iznad glave, Francuzi su prednost davali estetici i nisu doticali tijelo. Neki su preferirali jednostruko dizanje maksimalne težine, drugi višestruko ponavljanje manjih težina. Na nekim natjecanjima izvedba nije vrednovana kilogramima, već je postojao Olimp 26

sustav bodovanja - tehničke greške rezultirale bi oduzimanjem bodova ili težine. Varijante su bile brojne, a mnogi zaljubljenici u dizanje utega smatrali su da bi pravi šampion trebao moći sve.

Prvo neslužbeno prvenstvo svijeta u dizanju utega za amatere i profesionalce održano je 1887. u Londonu, a 1896. prvo prvenstvo Europe u Rotterdamu. Iste 1896. godine dizači utega nastupaju i na prvim OI u Ateni, u dvije discipline – jednoručnom i dvoručnom dizanju utega, bez težinske kategorizacije, koju su kasnije uveli Britanci po uzoru na boks. Međunarodna federacija dizanja utega, International Weightlifting Federation (IWF) osnovana je 1905. godine u Budimpešti, ali nešto ranije, 1901. godine, markiz Luigi Monticelli-Obizzi izradio je listu prijedloga koji su doprinijeli izbacivanju brojnih varijacija i međunarodnoj standardizaciji. S vremenom su se iskristalizirale tri klasične olimpijske discipline – potisak, dizanje trzajem i izbačaj, s tim da je 1972. godine potisak maknut s olimpijskog programa. Neke od izbačenih i zanemarenih varijanti su se nakon godina hibernacije vratile u upotrebu razvojem novih oblika tjelovježbe (kao što je na primjer CrossFit).

Na kraju, zanimljivo je da je nabačaj (koji je inspiriran francuskim stilom) definiran kao način dizanja utega nakon Prvog svjetskog rata, kako bi zamijenio čudan kontinentalni stil koji su favorizirali Nijemci i Austrijanci. To je trebalo dati prednost ratnim pobjednicima, no Nijemci su onda razvili squat, odnosno dizanje iz čučnja.

Drugi svjetski rat također je imao svoj utjecaj na razvoj dizanja utega, jer je popularizirao do tada nepoznato bench dizanje, koje su u ratu počeli prakticirati ranjeni vojnici.

Bench ponovno postaje popularan 50-ih godina 20. stoljeća, a 60-ih se, iz olimpijskog dizanja utega počinje razvijati sasvim novi šport – powerlifting, koji uključuje bench, čučanj i mrtvo dizanje.  LITERATURA: AA. VV. Enciklopedija fizičke kulture, Jugoslavenski leksikografski zavod, Zagreb, 1977.

Dresdin Archibald The History of Weight Sports: How They Evolved Since 1900. Pronađeno 10. veljače 2014. na internetskoj stranici http://breakingmuscle. com/olympic-weightlifting/the-history-of-weightsports-how-they-evolved-since-1900.

Livio Toschi i Marino Ercolani Casadei European Weightlifting History: The European Weightlifting has an Ancient Heart, EWF, 2009.

→ Summary ← Giants of great physical strength are part of the mythology of various nations, but also of many fairy tales and novels.

Cyclops, Atlas, Hercules, Samson, Goliath, Gargantua, Pantagruel and Gulliver are just some of the better known examples. Although weight lifting was not a part of the program of ancient Olympic Games, there is no doubt that Greek athletes were competing in that discipline as well. The most famous example is Milo from Croton, who was able to raise an ox and carry it on the shoulders down the entire Olympic Stadium.

Nineteenth century was the golden age of professional bruisers performing at various events throughout Europe and the USA. These performances were spectacular shows of their strength, deliberately not standardized, because each bruiser wanted to get the title of “the strongest man in the world”. Many of them were using a variety of tricks, without carrying much about the truth, but only about the impression they left and the audience itself helped them very often in the same, because they wanted primarily to be amazed and to attend the spectacle regardless of the reality.

In the second half of the 19th century, along with the birth of modern sports, the amateur weightlifting began as well. The first unofficial world championship in weightlifting for amateurs and professionals was held in 1887 In London, and the first European Championship was held in Rotterdam in 1896. The first Olympic Games of 1896 included weightlifting in two disciplines – “one hand” and “two hands” lifting, without categorization by weight which was later introduced by the British, modeled on boxing.

The International Weightlifting Federation (IWF) was established in 1905 in Budapest.

GODINA 45 • BROJ 168 • OŽUJAK 2014.

Povijest hrvatskog športa

OD STAROG PLACA DO SVJETSKOG PRVENSTVA (Mladen Cukrov)-------------------- str. 2 KAKO SE STVARAO SPLITSKI KOŠARKAŠKI PRVAK (Mladen Cukrov)---------------- str. 6 SOKOLAŠI U TORINU (Damir Škarpa)----------------------------------------------------- str. 8 IN MEMORIAM: UROŠ MAROVIĆ / MILAN RUŽIĆ (Jurica Gizdić)---------------------- str. 11

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X

POČECI BEJZBOLA U HRVATSKOJ

Od Starog placa do svjetskog prvenstva

B

ejzbol, tu atraktivnu i zanimljivu športsku igru donijeli su u Split američki mornari u prosincu 1918.godine. Završetkom I. svjetskog rata u splitskoj luci bili su stacionirani ratni brodovi Francuske, Italije, Velike Britanije i SAD-a. Mornari s njihovih brodova izlazili su u grad tražeći zabavu i razonodu, a neki i razbibrigu u športskim aktivnostima.

Tako su američki mornari s ratnih brodova Pittsburgh i Olympia počeli na Starom placu (igralište Hajduka) igrati svoju omiljenu igru – bejzbol. Tijekom vremena mornari su svoje utakmice znali odigrati i u predigri nogometnih utakmica koje bi Hajduk odigravao protiv britanskih mornara.

Bejzbol u Splitu, na Spinutu 1934. godine

2

Bejzbolaši Krupe.

Snimka iz 1935. g. na Spinutu ispred crkvice Gospe od Spinuta. U tamnim dresovima igrači koji su igrali za stare, a u svjetlim igrači koji su igrali za mlade. Stoje slijeva: Bogoslav Bavčević, Stanko Kaliterna, Živko Petrović, Vinko Reić, Relja Vlak, Arsen Senjanović, Miljenko Marčić, Jozo Lozić i Frane Viculin. Čuče slijeva: Dušan Gusina, Josip- Bepo Radica, Marin Matošić, Nikica Koceić, Mate Viculin, Mile Kukoč, Ante Matošić-Mleci i Gojko Ivančić. Leže slijeva: Božidar Kučić i Sergije Petrović.

Splitski mladići brzo su prihvatili ovaj novi šport i počeli ga igrati po ledinama Splita. Bejzbol postaje sve popularniji, pa se osnivaju tzv. ulični klubovi: Marjan, Baščun, Mosor, Slaven i drugi. Osim tih uličnih klubova, i dva postojeća splitska športska društva, Hajduk i Borac, osnivaju svoje bejzbol sekcije.

Veliki doprinos razvoju bejzbola u Splitu dao je zapovjednik savezničke mornarice s broda Olympia, američki admiral Philip Andrews. Bio je veliki zaljubljenik u šport, posebno u bejzbol. Pomogao je darivanjem športske opreme novoosnovanim bejzbol klubovima, odnosno sekcijama, ne samo u Splitu, već i u Omišu, Sinju i Imotskome. Zanimljivo je da je oprema za bejzbol, preko Kršćanske međunarodne humanitarne organizacije (Y.M.C.A.), poslana i Građanskom u Zagreb, ali nema saznanja da se bejzbol u to vrijeme tamo igrao.

Intenzivno igranje bejzbola trajalo je dok su američki brodovi boravili u splitskoj luci.

Nakon potpisivanja mirovnog ugovora u Rapallu 12.XI.1920., američka flota u travnju 1921. napušta Split i time dolazi do stagnacije igranja bejzbola. Neki od zaljubljenika bejzbola ponovno oživljavaju ovu igru na Spinutu 1934. Tako se te godine rodio Baseball klub Krupa, prvi registrirani bejzbol klub u Kraljevini Jugoslaviji. Njegova aktivnost trajala je do 1941. kada se, nakon okupacije Splita od talijanske vojske i početka II. svjetskog rata, potpuno ugasila.

Tekst: MLADEN CUKROV

U prosincu 1918. godine mornari s američkih ratnih brodova počeli su igrati bejzbol na Starom placu. Ova nepoznata igra zainteresirala je Splićane te je tako započela povijest bejzbola u Hrvatskoj koja je kulminaciju doživjela organizacijom svjetskog prvenstva 2009. godine

3

POČECI BEJZBOLA U HRVATSKOJ Nakon Hajduka, na legendarnom Starom placu udomili su se, uz ragbijaše, bejbolaši splitske Nade.

Detalj s utakmice protiv vječitih rivala iz Karlovca 2013. godine.

PRVACI HRVATSKE 1992. - 2013.

1992 1993 1994 1995 1996 1997 1998 1999 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013

4

- - - -

NADA

ZAGREB OLIMPIJA OLIMPIJA ZAGREB OLIMPIJA OLIMPIJA OLIMPIJA KELTEKS HAŠK KELTEKS KELTEKS NADA

NADA

KELTEKS KELTEKS ZAGREB OLIMPIJA NADA

ZAGREB NADA

OLIMPIJA

- Split - Zagreb - Karlovac - Karlovac - Zagreb - Karlovac - Karlovac - Karlovac - Karlovac - Zagreb - Karlovac - Karlovac - Split - Split - Karlovac - Karlovac - Zagreb - Karlovac - Split - Zagreb - Split - Karlovac

Nakon II. svjetskog rata u Splitu su mladići igrali tzv. benze što je bila iskrivljena verzija bejzbola. Ovu zanimljivu igru splitski mladići igrali su otprilike do 1958. kada se Split počeo naglo širiti i kada je bilo sve manje prikladnih ledina za igranje na benze.

Vinko Milas i Rajko Kraljević, profesori Škole učenika u privredi u Solinu, ponovno su 1972. pokrenuli bejzbol.

Sjetivši se u jednom razgovoru da su kao djeca igrali benze u predjelu Splita zvanom Pojišan, svoje su učenike tijekom nastave tjelesnog odgoja upoznavali s bejzbolom. Ti učenici, zajedno sa svojim profesorima, osnovali su 1974. Baseball klub Salona koji je te iste godine svoje sjedište iz Solina prenio u Split.

Zaslugom Slovenca Karla Tavčara iz Trsta dolazi do suradnje s Talijanskim bejzbol savezom (FIBS) koji u sljedećih nekoliko godina intenzivno pomaže razvoj bejzbola u Splitu, odnosno bivšoj Jugoslaviji. Prva povijesna bejzbolaška utakmica odigrana je u Splitu 9. rujna 1978. godine između Baseball kluba Nada (bivša Salona) i Baseball kluba Ježice iz Ljubljane u kojoj su Splićani uvjerljivo pobijedili rezultatom 20-1. Tako je započeo razvoj bejzbola u Jugoslaviji...

Nada – prvi prvak Učestali su međusobni susreti te su održana i dva turnira (u Ljubljani i Splitu) na temelju kojih je 1980. godine Nada proglašena prvim neslužbenim prvakom Jugoslavije u bejzbolu. Na drugom neslužbenom prvenstvu Jugoslavije 1981. sudjelovali su klubovi: Ježica, Gunclje i Zajčki iz Ljubljane te Nada iz Splita. Prvenstvo je odigrano turnirski u dva dijela, a Nada je ponovno postala prvak.

Ovi klubovi osnovali su radnu grupu nazvanu Nacionalna komisija, koja se brinula o daljnjem razvoju bejzbola u Jugoslaviji. Nacionalna komisija je radila na organiziranju prvenstva Jugoslavije te je usvojila Pravilnik natjecanja. Na prvenstvu Jugoslavije 1982. sudjeluju još dva kluba – „Donat“ iz Zadra i „Golovec“ iz Ljubljane.

Predstavnici Europske bejzbol federacije (CEB) na čelu s predsjednikom Brunom Beneckom, boravili su u Splitu i Beogradu od 5. do 8. prosinca 1982. gdje su vo-

dili razgovore o daljnjem razvoju bejzbola u Jugoslaviji.

U Beogradu je dogovorena suradnja s Jugoslavenskim olimpijskim komitetom. Razgovore je u ime Jugoslavenskog olimpijskog komiteta vodio glavni tajnik Časlav Veljić.

Povijesni datum za jugoslavenski bejzbol svakako je 1. srpnja 1983. kada je na kongresu Svjetske bejzbol federacije (IBAF, nekad AINBA), održanom u Antwerpenu, Jugoslavija primljena u članstvo. Kao predstavnik jugoslavenskih klubova na tom Kongresu sudjelovao je Danijel Seršić iz Splita koji je u Nacionalnoj komisiji bio zadužen za međunarodnu suradnju. Veliki doprinos da Jugoslavija postane član AINBA-e, dao je predsjednik Talijanskog bejzbol saveza Bruno Beneck.

Hrvatska 18. na svijetu Tijekom 1983 osnivaju se klubovi Turbine u Karlovcu, Varaždin 1181 u Varaždinu kao i Baseball klub Zagreb. Na sastanku svih jugoslavenskih bejzbol klubova održanom u Zagrebu 24. ožujka 1984. dogovoreno je da se Nacionalna komisija reorganizira na način da joj članovi postanu predstavnici svih bejzbol klubova u Jugoslaviji. Komisija je dobila naziv Nacionalna komisija za baseball i softball, sa sjedištem u Splitu.

Za predsjednika je izabran Edo Deković, predsjednik Baseball kluba Nada.

Hrvatski baseball savez utemeljen je 1986., a službeno registriran 1989. sa sjedištem u Zagrebu. Osim prvenstva Jugoslavije, do 1991. igrana su i republička prvenstva Slovenije i Hrvatske.

Nakon što se Hrvatska osamostalila, prvo prvenstvo Hrvatske odigrano je 1992., a momčad Nade osvojila je prvo mjesto i tako postala prvi prvak neovisne Hrvatske. Kako bi se podigla kvaliteta bejzbola, 1998. organizira se tzv. Interliga u kojoj osim hrvatskih, sudjeluju klubovi iz Slovenije, Mađarske i Srbije. Od hrvatskih klubova, u natjecanju Interlige najuspješnija je momčad Karlovca sa 5 naslova prvaka, zatim Zagreb

Mladen Sasso – rođen 1968., legenda splitskog i hrvatskog bejzbola. Počeo je igrati za prvu momčad sa 15 godina daleke 1983. i još uvijek žari i pali na bejzbol terenima. Bio je i prvi profesionalac iz Hrvatske koji je 1993. igrao za Wien Bulldogs iz Beča. Svoju igračku karijeru oplemenio je nastupima za reprezentaciju Hrvatske na mjestu bacača (pitchera). sa 4, Split sa 2 i Varaždin s jednim naslovom.

Danas se bejzbol natjecanja u Hrvatskoj odigravaju u četiri kategorije - od mladeži, kadeta, juniora do seniora. Hrvatski klubovi i reprezentacija ostvarili su zavidne rezultate u Europi. Reprezentacija Hrvatske sudjeluje na međunarodnim natjecanjima prvenstva Europe od 1992. godine, a najbolji plasman bio je izvanredno osmo mjesto.

Od 1992. godine počinju sudjelovati i hrvatski klubovi u CEB-a kupu, kao i drugim europskim natjecanjima. Veliko priznanje Hrvatska je dobila 2009. godine kada je grad Zagreb bio jedan od domaćina svjetskog prvenstva u bejzbolu. U ovoj zagrebačkoj grupi natjecali su se, uz Hrvatsku, Nikaragva, Japan i Velika Britanija. Hrvatska bejzbol reprezentacija bila je 18. na svijetu, što je svakako hvale vrijedno.

Danas je bejzbol prepoznatljiv šport u Hrvatskoj, tako da su se pojavili novi klubovi u Čakovcu, Osijeku, Samoboru, Sisku, Šibeniku i Velikoj Gorici.

Literatura: Mladen Cukrov Nima baluna do baseball baluna, Baseball klub Nada, Split 2009.

Hrvatska bejzbol reprezentacija je već prepoznata u Europi po dobrim igrama i rezultatima.

5

SPLITSKA KOŠARKA

B Zdenko Prijić, centar Splita, postiže koš na igralištu u Spinutu 1961. godine.

Kako se stvarao europski prvak Tekst: MLADEN CUKROV

Prije pola stoljeća košarkaši „Splita“ plasirali su se u prvu jugoslavensku ligu. Bio je to prvi korak na putu do trostrukog naslova europskih prvaka petnaestak godina kasnije...

6

ila je subota 5. listopada 1963. Košarkašice Splita igrale su odlučujuću utakmicu za opstanak u Prvoj ligi. Protivnice su im bile igračice ljubljanske Olimpije. Na otvorenom košarkaškom igralištu u splitskom predjelu Spinut okupilo se oko 1000 gledatelja kako bi bodrilo svoje ljubimice. Utakmica je bila teška i neizvjesna. Na poluvremenu Ljubljančanke su vodile 40-29. Strah se uvukao u kosti igračicama i prisutnim gledateljima.

Početkom drugog poluvremena počela je padati kiša koja je donijela veliki preokret. Tatjana Zoković, Ana Duplančić i Biserka Jurić postaju sve sigurnije i pune koš ljubljanske Olimpije.

Na kraju: 67-62 za splitske košarkašice! Svi su u zagrljaju, a trener Hrvoje Čulić slavi veliku pobjedu.

Potrčao je prema splitskom košarkaškom sucu Josipu Bulatu s pitanjem što je s muškom momčadi u Velenju.

Te se večeri u Splitu slavio opstanak ženske ekipe u Prvoj ligi, no nitko još ništa nije znao što se događa u Velenju gdje su se igrale kvalifikacije za Prvu ligu...

Nastupalo je šest momčadi iz bivših jugoslavenskih republika. Momčad Splita, kao prvak Hrvatske, morala je odigrati kvalifikacijske utakmice protiv Slobode (Beograd - Srbija), Ivangrada (Crna Gora), Mlade Bosne (Sarajevo - BiH), Rabotničkog (Skoplje - Makedonija) i Slovana (Ljubljana - Slovenija).

Prema propozicijama u Prvu ligu su se trebale plasirati najbolje dvije momčadi, a najveće šanse davale su se momčadi Slovana i Slobode. Momčad Splita nitko nije ozbiljno shvaćao kao kandidata za prva dva mjesta.

Brašno osiguralo putovanje U to je vrijeme Branko Radović bio trener i igrač splitske momčadi. Iza sebe je imao dugu i bogatu karijeru. Nastupao je za zagrebačku Industromontažu i beogradske klubove Partizan i Crvenu Zvezdu. Imao je i 35 nastupa u reprezentaciji Jugoslavije. Povratkom u Split 1960. godine, pokrenuo je mušku košarku i stvorio respektabilnu momčad. Upornim radom i dugogodišnjim iskustvom doveo je svoju momčad do kvalifikacija u Velenju te 1963. Pomoćnik na klupi bio mu je Zdenko Prijić, a tehniko Božidar Škaro. Momčad je jedva skupila novce za put i do zadnjeg momenta nije se znalo hoće li se putovati ili ne. Problem je bio u velikoj besparici, tražilo se rješenje kako doći do novaca za put u Sloveniju.

Na kraju je predsjednik kluba Božidar Vidan pronašao spasonosno rješenje: kao direktor splitske firme Hrana odvojio je jednu količinu brašna koja se prodala i tako se došlo do spasonosnih novaca...

Trener i igrač Branko Radović mogao je tako odrediti igrače za kvalifikacije. To su bili Zoran Antonini, Ivica Piplović, Igor Katunarić, Petar Mijač, Miho Poduje, Vinko Bajrović, Rato Tvrdić, Lovre Tvrdić, Ivica Ninčević, Zdenko Prug, Petar Skansi i Božidar Murgić.

Prethodne godine Split je igrao kvalifikacije za ulazak u Prvu ligu u Kragujevcu. U konkurenciji Proletera (Zrenjanin), Borca (Čačak), Slobode (Tuzla), Ljubljane i domaće Zastave, momčad Splita je s dvije pobjede (protiv Ljubljane 86-79 i Slobode 80-65) i tri poraza (Borac 80-94, Zastava 63-70 i Proleter 71-90) osvojila četvrto mjesto. Novi prvoligaši te 1962. godine postali su Zastava iz Kragujevca i Proleter iz Zrenjanina.

Drama protiv Radničkog Godinu dana kasnije Split je bez problema osvojio prvenstvo Dalmacije. Svladani su sinjski Tekstilac sa 108-65, šibenski Partizan 117-31 i dubrovački Jug 11952. Završni turnir za prvaka Hrvatske, koji je trebao dati predstavnika za Velenje, održan je u Ogulinu. Najveći favorit bila je momčad Radničkog iz Slavonskog Broda. Sudjelovali su još zagrebački klubovi Elektrostroj i Trešnjevka.

U prvoj utakmici Split je dobio Elektrostroj 73-60, potom su bili bolji od Trešnjevke rezultatom 61-51.

O prvaku Hrvatske odlučivala je utakmica Split-Radnički. Velika drama, Split je pobijedio 54-53. Vodstvo Radničkog se žalilo na suđenje. Zanimljivo je da su tu utakmicu sudili Jovan Kosijer, poslije izvrsni športski novinar i Mirko Novosel, kasnije legendarni trener Lokomotive (Cibone) i reprezentacije Jugoslavije. Delegat je bio Vladimir Anzulović Zula, kasnije poznati televizijski komentator.

Tako su košarkaši Splita ostvarili pravo sudjelovanja na kvalifikacijama za ulazak u Prvu ligu, a prvu utakmicu na kvalifikacijskom turniru u Velenju protiv Mlade Bosne Splićani su dobili 73-60. Druga utakmica protiv beogradske Slobode, na kraju se pokazala kao utakmica odluke. Beograđani su vodili cijelu utakmicu Branko Radović (Dubrovnik, 5. XII 1933 - Split, 18. XI. 1993.) Kao student igrao je košarku u Zagrebu i Beogradu. U prvenstvu Jugoslavije 1959. bio je najbolji strijelac lige ispred legendarnog Radivoja Koraća. Odigrao je, kao vrsni igrač, 35 utakmica za reprezentaciju Jugoslavije. Njegovim povratkom u Split 1960. počinje uzlazni put splitske muške košarke. Godine 1963. uvodi momčad Splita u Prvu jugoslavensku ligu, a već 1971. osvaja prvo državno prvenstvo pod imenom Jugoplastika. Od tada počinju slavni dani splitske košarke, a za Branka Radovića možemo reći da je otac splitske muške košarke. Za svoje zasluge primljen je, kao počasnik 2007., u Kuću slave splitskog športa.

Košarkaši Splita: Rato Tvrdić, Petar Skansi i Zdenko Prug iz mladih dana kada su počeli igrati košarku u Splitu. do pred sam kraj, a onda se razmahao Branko Radović.

U posljednje 4 minute postigao je čak 16 koševa i odveo svoju momčad do pobjede od 86-84. Nakon toga momčad Splita je dobila Rabotnički 78-58 i sve je bilo jasno. Splićani su bili na pragu ulaska u Prvu ligu.

Pobijedili su i Ivangrad 89-62, izgubili nebitni dvoboj od Slovana 89-62 i tako kao drugoplasirana momčad kvalifikacija ušli u Prvu jugoslavensku ligu.

Radović zacrtao put slave Na splitskoj željezničkoj stanici okupili su se najvjerniji simpatizeri, članovi uprave i kompletni ženski sastav Splita da dočeka svoje junake. Sa svih strana uzvici veselja i podrške. Branko Radović je u listopadu 1963. zacrtao put slave budućim naraštajima košarkaša iz Splita.

Kao trener osvojio je prvo državno prvenstvo 1971., tada već pod imenom Jugoplastika. Bio je to prvi korak na putu do trostrukog (i to uzastopnog!) naslova europskih prvaka petnaestak godina poslije...

Literatura: Vinko Bajrović- Milorad Bibić, Od Starog placa do vrha Europe, Slobodna Dalmacija, Split 2005.

Momčad Splita koja je izborila ulazak u jugoslavensku Prvu ligu 1963. u Velenju.

Slijeva stoje: Božidar Škaro - tehniko, Branko Radović, Petar Skansi, Lovre Tvrdić, Ivica Ninćević, Miho Poduje, Zdenko Prug, Vinko Bajrović, Zdenko Prijić - pomoćni trener. Čuče: Ratomir Tvrdić, Ivica Piplović, Zoran Antonini, Igor Katunarić i Petar Mijić

7

PRVI NASTUP JEDNE HRVATSKE REPREZENTACIJE

Hrvatska reprezentacija snimljena ispred zgrade „Sokolane“ u Zagrebu neposredno pred odlazak u Torino, Slijeva: Aleksander Jakša Szekler, Šandor Halmi, Adam Škrtić, Ferdo Krizmanić, Vilko Mahorić (vođa reprezentacije), Krsto Pfaff, Branko Palčić, Bogoslav Petanjek i Janko Dobričević.

SOKOLAŠI U TORINU P očetkom 20. stoljeća hrvatski šport je u početnim fazama razvoja. Određene discipline tek se polako razvijaju, neke još nisu uhvatile zamah ili još nisu osnovani klubovi ili savezi.

Hrvatski športaši nedovoljno su poznati široj europskoj i svjetskoj športskoj i drugoj javnosti. Jedina športska organizacija koja nekako pokušava promijeniti stanje jest Hrvatski sokolski savez, osnovan još 1874. godine, no tek početkom 20. stoljeća dobiva na popularnosti i većoj masovnosti u svim hrvatskim krajevima. Hrvatski sokolski savez u tim godinama jedini je aktivni zastupnik športaša i tjelovježbača, ostale organizacije tek će se osnovati, poput Hrvatskog športskog saveza.

Angažmanom dr. Franje Bučara (nestora hrvatskog športa i tjelovježbe i samog sokolskog prednjaka) kod međunarodnih športskih tijela, HSS pristupa Međunarodnoj europskoj gimnastičkoj federaciji na sjednici u Pragu 1907. godine. Poslije višegodišnjih prijepora oko uključivanja „sokolaša“ u međunarodna natjecanja, odlučeno je da će vježbači Hrvatskog sokola nastupiti na međunarodnom turniru u Torinu 1911. godine i predstavljati Hrvatsku.

8

„Dočim se s jedne strane isticalo da treba ipak jednom pokušati i otpočeti, makar bili i posljednji, s druge strane, osobito tehničkoj, isticalo se da su vježbe vrlo teške i vratolomne. Dapače, da će teško biti sastaviti osam vježbača za svjetsko prvenstvo.“ – objašnjavao je dr. Bučar razmišljanja suprotstavljenih strana u ožujku 1911.

Uistinu je bilo složeno naći gimnastičare koji će biti kadri savladati cjelokupni obvezni program. Zbog tih kompliciranih elemenata neke snažne nacije u gimnastici (Nizozemci i Mađari) odustale su od nastupa protiveći se takvom programu smatrajući ga nehumanim.

Početak međunarodne afirmacije Sokolska organizacija zajedno s ostalim športskim udruženjima i društvima u Hrvatskoj borila se u to vrijeme za članstvo u MOO-u i za pravo nastupa na V. Olimpijskim igrama u Stockholmu 1912. godine, samostalno pod hrvatskim stijegom, a ne kao dio olimpijske reprezentacije Ugarske. Stoga je sudjelovanje hrvatske gimnastičke reprezentacije u Torinu početak međunarodne afirmacije Hrvatske u svjetskom športu.

Svaki gimnastičar morao je navršiti 18 godina i biti

pripadnik dotičnog naroda te član saveza svoga drušse željeznicom u najlošijem trećem razredu s drvenim tva najmanje godinu dana. klupama, preko Ljubljane i Venecije. Hrvatsku delegaIzabrani vježbači iz Hrvatskih sokolskih društaciju predvodili su zastupnik u predsjedništvu Međuva okupili su se u Zagrebu točno mjesec dana prije narodnog gimnastičkog saveza dr. Franjo Bučar i član prvenstva u Italiji na zajedničke pripreme. Pripreme su tehničke komisije dr. Milan Pilar. obavljene na vježbalištu Hrvatskog sokola (Sokolani).

Prvi športaši, gimnastičari koji su imali čast i povlaPrvi samostalni nastup sticu predstavljati hrvatsku reprezentaciju na jednom Hrvatski predstavnici bili su puni entuzijazma, velikom međunarodnom natjecanju, bili su: Janko Doamaterskog zanosa, ponosni na činjenicu što su prvi bričević, Ferdo Krizmanić, Halmi Šandor, Adam Škrtić hrvatski športaši koji su mogli nastupiti samostalno, a (svi iz Zagreba), Krsto Pfaff (Vinkovci) i Branko Palčić ne kao dotad, dio Austro-ugarske. Kao Hrvati spomi(Sisak). Kao rezerve na pripreme su pozvani Bogoslav njani su tih svibanjskih dana 1911. u svim talijanskim i Petanjek (Zagreb) i Aleksander Jakša Szekler (Osijek), svim relevantnim europskim novinama. no oni nisu putovali u Italiju jer se nitko od prvo poU Veneciji je hrvatsku delegaciju sa svim počastima stavljenih vježbača nije ozlijedio na pripremama. Vođa i gestama poštovanja dočekao Giuseppe Galante, vrsni reprezentacije i glavni trener bio je Vilko Mahorić iz mačevalac, učitelj mačevanja koji je svojevremeno Koprivnice. službovao i u ZagreTekst: DAMIR ŠKARPA bu. Isto se dogodilo Putovanje u trećem razredu u Torinu na poprištu Prije natjecanja, domaćin prvenstva. Sve to obraItalija priređivao je diljem dovalo je hrvatske giEurope tečajeve s pokaznim mnastičare, vođe puta vježbama koje će se morati i suce. I sam dr. Bučar izvesti u službenom prograbio je ganut iskazanom mu. Talijanski prezenteri stigli pažnjom i izrazima su i u Zagreb i demonstrirali dobrodošlice... vježbe. Predstavnici sokolskih Peto svjetsko prdruštava i sami reprezentativci venstvo u gimnastici bili su impresionirani viđenim održano je u sklopu 8.

Za hrvatske pojmove bile su to talijanskog gimnastičiznimno složene i teške vježbe, kog sleta i 50. godišnjipa je Mahorić uzimao dodatne ce ujedinjenja Italije. podatke od iskusnijih SlovenaPriredbe su se trebale ca kojima je nastup u Torinu održati na gradskom već bio treći po redu. stadionu kapaciteta Financiranje priprema kao 60.000 mjesta, mei cjelokupni trošak puta i đutim zbog lošeg smještaja u Italiji predstavljao vremena, kiše koja je je velik problem. Hrvatski neprestano padala i jasokolski savez uspio je ishoditi kog vjetra, gimnastička od Kraljevske zemaljske vlade natjecanja premještena pomoć od 2000 kruna, grad su u dvoranu „Societa Zagreb sudjelovao je s 1000 Gimnastica“.

Službeni rezultati 5. SP-a u Torinu 1911. godine kruna, grad Split sa 100, a Delegati su odsjeli grad Karlovac sa 50. Međutim, to još ni približno nije u hotelu, a vježbači u vojarni „Bersagliera“. Bučar se bilo dovoljno za pokriće svih troškova. Savez je preko brinuo za organizaciju, a dr. Pilar je bio sa gimnastičagospodarskih tvrtki i privatnika pokušao namaknuti rima. Hrvatsku je zastupalo i dvoje sudaca, Dragutin još koju krunu, ali od tih izvora nije bilo puno koristi. Šulce iz Zagreba bio je zadužen za proste vježbe i Ostatak svote prikupili su osobno delegati starješinbacanje kugle te Dragutin Kubiček iz Karlovca koji je stva (dr. Bučar, dr. Vaniček, dr. Vrbanić) te načelnik ocjenjivao vježbe na konju s hvataljkama i trčanje na grada Zagreba, arhitekt Janko Holjac. Za opremu su se 100 metara.

Ostat će zabilježeno da je prvi nastup hrvatska repremorali skrbiti sami gimnastičari, pa su tako nabavili zentacija u nekoj športskoj grani imala u subotu 13. potrebne vježbačke trikoe, papuče i majice. svibnja 1911. godine u dvorani torinskog gimnastičkog Zbog neuobičajenog i iznimno lošeg vremena za društva. Nastupilo je osam reprezentacija: Francuska, sredinu svibnja, odustalo se od puta brodom od Rijeke Italija, Češka, Luksemburg, Slovenija, Belgija, Rumunjdo Venecije. Do odredišta u srce Piemontea krenulo

Poslije višegodišnjih prijepora oko uključivanja „sokolaša“ u međunarodna natjecanja, odlučeno je da će vježbači Hrvatskog sokola nastupiti na međunarodnom turniru u Torinu 1911. godine i predstavljati Hrvatsku

9

PRVI NASTUP JEDNE HRVATSKE REPREZENTACIJE

Gimnastička zgrada i vježbalište u Torinu - „Societa Gimnastica“ ska i Hrvatska. Natjecanja su se odvijala u disciplinama slobodne vježbe, vježbe na spravama i vježbe lake atletike.

Izvrsni na konju s hvataljkama Vrlo dobar nastup Hrvati imaju na slobodnim vježbama, zauzevši 5. mjesto sa samo bodom manje od četvrtih Francuza. Najbolji su Česi. Na ručama i preči Hrvati nisu blistali. Teške vježbe i elementi uz dosta treme, niz popravaka, pa je 6. mjesto u ovim disciplinama slika realnog stanja. Na ručama su dominirali domaćini Talijani, a na preči Francuzi. Na konju s hvataljkama hrvatski reprezentativci-sokoli prikazuju najbolje vježbe dotad.

Izvrstan rezultat od 116 bodova donio je hrvatskoj vrsti odlično 3. mjesto. Bolji su samo Talijani i Česi na prvom mjestu i to s malim razlikama.

Ovi nastupi na konju kao da su iscrpili hrvatske gimnastičare pa su na slijedećoj disciplini, karikama, zabilježili najslabiji rezultat od svih sudionika. Samo 81,25 bod i daleko od najboljih Francuza na ovoj spravi.

Sve je primjetnija neutreniranost i manjak fizičke snage kod hrvatskih reprezentativaca. Dok konkurenti imaju i po godinu dana priprema za ovo natjecanje, Hrvati su uspjeli pronaći tek mjesec dana termina za treniranje.

Potpuno nedovoljno za ozbiljniji rezultat...

Sokolski reprezentativci u disciplinama lake atletike postižu skromne rezultate. U penjanju na visinu od 6 metara ostvariše tek 23 boda, u skoku s motkom 48,30 bodova, u bacanju kugle samo 9,99, a u trčanju na 100m tek 15 bodova. Općeniti je zaključak kako Hrvati dosta zaostaju u ovim disciplinama.

10

U svom izvještaju dr. Bučar jasno detektira razloge ovog podbačaja u vježbama lake atletike: „To je posljedica toga što se u našem sokolstvu te vrste vježbanja malo vježbaju i što se u tom pogledu priređuje premalo natjecanja. Ona bi morala biti obilnija i češća u svim granama tjelovježbe, u pojedinim društvima i župskim sletovima. Tek tada ćemo opaziti koliki sokolski materijal posjedujemo i gdje treba više vježbati, da nam općeniti napredak bude svestraniji.“ Ovom zapažanju može se dodati i iskustvo, odnosno starosna dob te fizička pripremljenost koju konkurenti posjeduju.

Na kraju svog prvog nastupa, hrvatski gimnastičari osvojili su ukupno sedmo mjesto s osvojenih 687,99 bodova. Moćna češka sokolska reprezentacija obranila je naslov.

Držanje reprezentacije i disciplina na natjecanju bila je vrlo uzorna. Po tom su kriteriju Hrvati zauzeli drugo mjesto, odmah iza neprikosnovenih Čeha.

Poslije natjecanja priređen je banket u dvorani Birraria Duria, a tamo su podijeljene i nagrade. Hrvatska reprezentacija dobila je na dar lijepu srebrnu vazu antikne forme, poklon grada Napulja. Povratak u domovinu ipak je bio parobrodom iz Venecije do Sušaka...

Literatura: 1. “Hrvatski sokol” broj od ožujka 1911., Zagreb 1911.

2. “Hrvatski sokol” broj od travnja 1911., Zagreb 1911.

3. “Hrvatski sokol” broj od lipnja 1911., Zagreb 1911.

4. “Povijest sporta” broj III od 1972., Zagreb 1972.

5. Prolexis enciklopedija, leksikografski zavod M. Krleža, Zagreb 2010.

6. Osobna arhiva

IN MEMORIAM

UROŠ MAROVIĆ

(Beograd, 4. srpnja 1946. - Beograd, 23. siječnja 2014.)

U

roš Marović, Splićanin od kolina, rođen je u Beogradu, 4. srpnja 1946. godine. Pripada poznatoj splitskoj obitelji Marović, a u tradiciji njegove obitelji, šport je uvijek zauzimao posebno mjesto. Uroševi stričevi, Uroš i Duško, bili su poznati plivači. S tipičnim splitskim športskim genom, Uroš Marović je u POŠK-u postao prvak države u plivanju na 50 metara leđno.

No, kad je stasao za sto leđno, to mu je bilo previše, pa je otišao u Jadran igrati vaterpolo (treba reći i da je stric Uroša Marovića, spomenuti Duško, pionir istraživanja povijesti športa u Dalmaciji).

Uroš je kapicu prve momčadi Jadrana nosio od 1963. do 1966. godine. Potom je čak 12 godina igrao za beogradski Partizan, s kojim je osvojio čak 11 naslova prvaka Jugoslavije.

Međutim, kada je stigao vaterpolski zov iz Dalmacije, Uroš je govorio da mu srce nije moglo izdržati. Godine 1978. prihvatio je poziv korčulanskog KPK (Korčulanski plivački klub) i u najuspješnijoj sezoni u povijesti kluba, 1978. godine, jedan je od najzaslužnijih što je KPK te godine postao pobjednik Kupa europskih pobjednika kupova, kupa Jugoslavije te viceprvak Jugoslavije.

Kruna te velike generacije KPK bilo je ipak osvajanje Kupa pobjednika kupova, kada je na poluzavršnom i završnom turniru u Kuparima KPK dominirao, a Uroš Marović bio jedan od najboljih igrača Korčulana. U poluzavršnici, KPK je pobijedio Lokomotivu iz Sofije 6-4, Antwerpe iz Deurene s visokih 16-0, a utakmica s mađarskim Ferencvarosom iz Budimpešte završila je neodlučeno, 7-7, što je bilo dovoljno da KPK kao prvak skupine i mađarski Ferencvaros osiguraju igranje u finalu.

Europska vaterpolska federacija dodjeljuje Kuparima i organizaciju završnice Kupa europskih kupova, pa se cijela Korčula seli u Kupare. Na finalnom turniru, koji je igran u prosincu 1978. godine, KPK je u prvom susretu dobio talijanski Canottieri s 8-5. U drugoj utakmici domaćini su nadjačali njemački Rotte Erde s visokih 14-6. Do cilja je još ostala samo jedna prepreka, mađarski vaterpolski velikan Ferencvaros. U vrlo teškoj i dramatičnoj utakmici, Mađari pobjeđuju domaćine s 10-8, ali KPK ipak osvaja Kup pobjednika kupova zahvaljujući boljoj razlici pogodaka. Dva gola razlike u pobjedi Mađara nisu bila dovoljna, trebala su im tri...

Sreći Korčulana nije bilo kraja. Povijesti radi, spomenimo tu veliku korčulansku momčad: trener je bio Duško Antunović, a igrači Boško Lozica, Milovan Tomić, Uroš Marović, Slobodan Trifunović, Bojan Lozica, Žarko Lozica, Perica Radonić, Perica Richter, Ivo Lozica, Nebojša Jeričević, Velebit Veršić i Marinko Bojić.

Marović je za omladinsku reprezentaciju Jugoslavije igrao od 1964. do 1967., a potom je kapicu A reprezentacije nosio od 1966. do 1978. godine. Sudjelovao je na Olimpijskim igrama 1968. godine u Meksiku, gdje je osvojio zlatnu medalju, a kao član reprezentacije Jugoslavije bio je i na Olimpijskim igrama 1972. u Münchenu i 1976. u Montrealu.

Nosilac je i mnogih drugih športskih odličja, od kojih se posebno ističu brončana medalja na Svjetskom prvenstvu 1973. godine u Beogradu, te također bronce na europskim prvenstvima 1970. u Barceloni i 1974. u Beču. Tu su i zlatne medalje na Mediteranskim igrama 1967. u Tunisu, 1971. u Izmiru i srebro iz Alžira 1975. godine. Ima Marović i tri medalje na Balkanskim igrama. Kao igrač beogradskog Partizana osvojio je više državnih naslova i kupova, kao i četiri Kupa europskih prvaka, uz veće spomenute uspjehe sa KPK-om (Kup pobjednika kupova i kup Jugoslavije).

Uroš Marović zaslužuje da se za njega kaže da je bio izniman športaš, plemenit i uzoran čovjek, koji je svugdje gdje je igrao bio omiljen i cijenjen. Nakon odlaska iz KPK, prestao se aktivno baviti športom. Svoju športsku karijeru proslavljeni vaterpolist, veliki športaš i gospodin završio je gdje je i počeo, u Dalmaciji..

Za kraj, nešto posebno: Uroš Marović postigao je odlučujući zgoditak na Olimpijskim igrama 1968. u Meksiku, iz četverca u velikom finalu protiv SSSR-a.

Rezultat je bio 13-11. Kod rezultata 11-11 i produžetaka nitko nije želio izvesti kazneni udarac. Selektor Seifert odlučio se za najmlađeg, Marovića. Opalio je poluvisoku loptu baš iznad glave strašnome Rusu Guljajevu. I slavlje je moglo početi...

Uroš Marović iznenada je preminuo u Beogradu, 23. siječnja 2014. godine, gdje je i sahranjen u Aleji zaslužnih građana, okružen brojnim vaterpolistima među kojima su bili i suigrači iz Meksika 1968. - Ivo Trumbić, Ozren Bonačić, Zdravko Hebel, Roland Lopatny, Karlo Stipanić....

(Jurica Gizdić)

11

IN MEMORIAM

MILAN RUŽIĆ

(Rijeka, 25. srpnja 1955. - Split, 26. siječnja 2014.)

M

inta je bio vrsni vezni igrač, rođen u Rijeci, 25. srpnja 1955. godine. Nogomet je počeo igrati u pomlatku NK Kraljevice, a potom je nastavio u mlađim uzrastima NK Rijeke. Za prvu momčad Rijeke igrao je od 1974. do 1983. godine, odigravši pritom za bijele s Kantride 430 utakmica na kojima je postigao 31 zgoditak.

Međunarodnu karijeru nastavio je u Belgiji, gdje je u sezoni 1983./84. igrao za Beringen FC, potom je od 1984. do 1988. godine bio nogometaš KAA Genta.

Nakon toga od 1988. do 1989. igra za KRC Harelbeke.

Igračku karijeru završio je u momčadi HSV Hoek, u kojoj je igrao od 1989. do 1990. godine.

Za reprezentaciju Jugoslavije, kao nogometaš Rijeke, 1983. godine odigrao je dvije utakmice. Debitirao je 30. ožujka u Temišvaru, u prijateljskoj utakmici u kojoj je Jugoslavija pobijedila Rumunjsku sa 2-0. Od dresa reprezentacije oprostio se 7. lipnja 1983. godine u Luksemburgu, u prijateljskoj utakmici u kojoj je SR Njemačka pobijedila Jugoslaviju sa 4-2.

Milan Ružić je bio igrač sredine terena. Igrao je na mjestu spojke. Imao je izvrsna dodavanja, odlično je gradio loptu, a bio je jednako ubojit u fazi napada i vrlo koristan u fazi obrane.

Bio je predvodnik „zlatne“ generacije NK Rijeka, koja je u sezonama 1977./78. i 1978./79., osvojila Kup Jugoslavije.

U prvom kupu koji je osvojen 1978. godine, Rijeka je u finalu sa 1-0 pobijedila Trepču iz Kosovske Mitrovice. Povijesti radi donosimo sastav Rijeke u toj povijesnog utakmici, prvog osvojenog kupa Riječana: Radojko Avramović, Sergio Makin, Miloš Hrstić, Nikica Cukrov, Zvjezdan Radin, Srečko Jurčić, Salih Durkalić, Milan Radović (Zoran Šestan), Miodrag Kustudić, Milan Ružić, Damir Desnica. Čak šest reprezentativaca igralo je u ovoj momčadi Rijeke...

Sljedeće 1979. godine, u finalu kupa u Rijeci, pobijeđen je Partizan sa 2-1, dok je u Beogradu bilo 0-0.

U sve tri utakmice finala Kupa, na poziciji lijeve spojke Rijeke igrao je Milan Ružić. Dirigirao je igrom, vodio je bijeli brod prema luci u kojoj su ga čekali pokali namijenjeni pobjedniku Kupa Jugoslavije.

Milan Ružić je bio fin nogometaš. Njegove lopte „imale su oči“. Koliko li je tek golova pripremio napadačima Rijeke tijekom karijere, pogotovo Milanu Radoviću, jednom od najboljih strijelaca Rijeke svih vremena...

Minta, kako su ga zvali prijatelji, zasigurno je jedan od najvećih nogometnih znalaca koji je ponikao na Kantridi. Vrstan nogometaš i autoritet među suigra-

12

Bio je predvodnik „zlatne“ generacije NK Rijeka, koja je u sezonama 1977./78. i 1978./79., osvojila Kup Jugoslavije. čima. Bio je to nogometaš koji nije imao tajni s nogometnom loptom - ona se jednostavno lijepila za njegovu nogu. Njegove realizatorske sposobnosti, posebna su priča - golove je postizao njemu svojstvenom lakoćom, manirom rasnog strijelca kažnjavao je greške suparnika.

Milan Ružić je imao iznimno točan i jak udarac.

Pucao je objema nogama snažno i dobro, u upravo školskom stavu s ispruženim tijelom.

Kao malo koji igrač imao je sjajno razvijenu sposobnost izoliranja svojih protivnika koji bi se vrtjeli oko njega, dok ih je on svojim čvrstim stavom činio nemoćnima. Općenito, teško mu je bilo pronaći lošu stranu...

Nakon završetka igračke karijere, Milan Ružić radio je kao nogometni menadžer, a kratko vrijeme bio je i član uprave Rijeke. U svakom slučaju, bio je istinska legenda riječkog nogometa.

Milan Ružić preminuo je u Splitu, 26. siječnja 2014., a sahranjen je na groblju u Kraljevici.

(Jurica Gizdić)

Međunarodni olimpijski pokret

Olimp 42

Najskuplje Igre u povijesti Tekst: Saša Ceraj

S obzirom na to da su organizatori morali izgraditi svu infrastrukturu i športska borilišta te modernizirati telekomunikacije, električnu mrežu i ceste, prvobitno planirani proračun od 12 milijardi dolara vrlo brzo je probijen i Igre u Sočiju postale su najskuplje olimpijske igre u povijesti s proračunom od vrtoglavih 51 milijarde USD, čime su prestigle proračun Pekinga iz 2008. (44 milijarde)

P

očetak godine obilježio je najvažniji događaj međunarodnog olimpijskog pokreta u ovoj godini – organizacija XXII. Zimskih olimpijskih igara koje su se održale u ruskom Sočiju, od 7. do 23. veljače 2014. godine. Multikulturalan grad na obali Crnoga mora, smatra se biserom ruske rivijere gdje se nalaze pješčane plaže i odmarališta te predstavlja omiljeno turističko odredište Rusa.

Zanimljivo je da se radi o prvim olimpijskim igrama održanim u Rusiji, nakon raspada Sovjetskog saveza 1991. godine. Soči je kao grad domaćin izabran u Gvatemali na 119. zasjedanju Međunarodnog olimpijskog odbora, 4. srpnja 2007. godine, pobijedivši tom prilikom ponude Salzburga (Austrija) i Pyeonchanga (Južna Koreja). S obzirom na to da su organizatori morali izgraditi svu infrastrukturu i športska borilišta te modernizirati telekomunikacije, električnu mrežu i ceste, prvobitno planirani proračun od 12 milijardi američkih dolara vrlo brzo je probijen i Zimske olimpijske igre u Sočiju postale su najskuplje olimpijske igre u povijesti Igara s proračunom od vrtoglavih 51 milijarde dolara, čime su prestigle proračun Pekinga iz 2008.

(44 milijarde dolara).

Prema riječima ruskog predsjednika Vladimira Putina, Rusija je za olimpijske objekte utrošila 6,7 milijuna dolara, a ostatak je potrošen na lokalnu infrastrukturu. Iz tog je razloga i predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach stao u obranu proračuna Sočija, obrazlažući kako troškovi nisu ništa veći nego na prijašnjim Igrama te da se radi o financijama koje treba sagledati u svijetlu dugoročnog ulaganja u Soči kao cjelogodišnjeg skijališta i športsko-turističkog odmarališta.

Uz rekordna financijska ulaganja, XXII. Zimske olimpijske igre donijele su još novih numeričkih proboja, poput

nastupa 88 nacionalnih olimpijskih odbora (u Vancouveru ih je bilo 82), zatim najdužeg putovanja olimpijskog plamena koji je na svome putu prošao kroz 2900 naselja - od Kaliningrada na zapadu do Vladivostoka na istoku Rusije te medijskih prijenosa s više od 450 kamera, 1300 sati prijenosa uživo i slike koja je emitirana u više od 200 zemalja diljem svijeta što je više od bilo kojih drugih zimskih olimpijskih igara do sada. Također, zahvaljujući najstrožim antidoping testiranjima u povijesti Zimskih olimpijskih igara, tijekom ovih Igara provedeno je 2667 antidoping testova, čime je debelo nadmašen prethodni rekord Vancouvera. Navedeno povećanje Međunarodni je olimpijski odbor pratio u financijskom dijelu za što je izdvojio više od milijun američkih dolara u koje je uključeno čuvanje uzoraka do deset godina te samim time i mogućnost retroaktivnog testiranja putem novootkrivenih tehnologija.

S obzirom na znatna financijska ulaganja, vrlo često se po završetku olimpijskih igara s pravom postavlja pitanje koje je nasljeđe i koje su to vrijednosti koje ostaju nakon Igara. Opipljiva je činjenica da su Igre unijele više pozitivnih promjena - od onih nematerijalnih pa do onih vidljivih - posebice u regiji Krasnodar, ali i u cijeloj Rusiji.

Novoizgrađeni moderni športski objekti i infrastruktura (u Sočiju i široj regiji izgrađeno je više od 367 kilometara cesta i mostova, 200 kilometara željezničkih pruga, 40 novih i 15 renoviranih hotela s ukupnim kapacitetom od 26.000 soba), zasigurno će transformirati Soči u cjelogodišnje turističko odredište. Izgrađeni športski objekti također će doprinijeti i pružiti dodatni poticaj turizmu u Sočiju i regiji, ali i biti u funkciji priprema športaša te provedbe raznih natjecanja.

Također, neki će se objekti, poput Fišt olimpijskog stadiona, koristiti kao centar za pripremu ruske nogometne 43 Olimp

Međunarodni olimpijski pokret reprezentacije i održavanje utakmica Svjetskog nogometnog prvenstva 2018., te za organizaciju koncerata i raznih športsko-zabavnih manifestacija. U jedno od naslijeđa Igara, važnog za naš planet, ubraja se i početak ekološkog načina gradnje u Rusiji, koji je uključio korištenje ekoloških građevinskih materijala i obnovljivih izvora energije, ponovnu uporabu i recikliranje otpada, smanjenje emisija stakleničkih plinova, učinkovito korištenje vode i energije, a ono što je posebno važno svi objekti građeni su poštujući potrebe osoba s invaliditetom.

Još jedan vrlo važan element nasljeđa Igara je pokretanje ruskog volonterskog pokreta koji je obuhvatio 14 regija i osnivanje 26 volonterskih centara diljem Rusije što je rezultiralo s 2800 volonterskih projekata, uključivanje 21 milijuna ljudi diljem Rusije koji i danas sudjeluju u dobrovoljnom radu te samim time i pozicioniranje Rusije na osmom mjestu u svijetu prema Svjetskom volonterskom indeksu (World Giving Index 2012.).

O važnosti volonterskog pokreta u Rusiji govorio je i predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora Thomas Bach koji je na poseban način naglasio kako će upravo zalaganje volontera doprinijeti jačanju civilnog društva u Rusiji te istaknuo kako su Igre doprinijele učvršćivanju temeljnih olimpijskih vrijednosti, poput uvažavanja drugoga, stvaranja tolerancije, dijaloga i mira.

Igre u Sočiju predstavile su kulturnu raznolikost Rusije svijetu te će zasigurno postati značajan faktor u razvoju kulturne baštine ruskog društva što je posebno bilo vidljivo prilikom Kulturne olimpijade u čijim je događajima sudjelovalo oko tri milijuna ljudi diljem Rusije.

O ekstenzivnosti i ubrzanom rastu i razvoju najbolje govori izjava predsjednika Organizacijskog odbora Olimpijskih igara u Sočiju, Dmitrija Černjišenka, koji je istaknuo kako je olimpijska ostavština jedan od glavnih razloga kandidiranja Sočija, jer su time i grad i regija u samo nekoliko godina zabilježili značajan rast i razvoj za koji bi bez dobivanja domaćinstva Igara bilo potrebno više desetljeća.

U športskim mjerilima, već prema tradiciji očekivanja, Rusija je u konačnici zasjela na prvo mjesto s osvojene 33 medalje (13 zlatnih, 11 srebrnih i 9 brončanih odličja), iza koje su uslijedile Olimp 44

Novoizgrađeni moderni športski objekti i infrastruktura zasigurno će transformirati Soči u cjelogodišnje turističko odredište. Izgrađeni objekti također će biti i u funkciji priprema športaša te provedbe raznih natjecanja

Norveška s 26 medalja (11 zlatnih, 5 srebrnih i 10 brončanih odličja), Kanada s jednom medaljom manje od Norveške (10 zlatnih, 10 srebrnih i 5 brončanih odličja), a srebrna medalja Ivice Kostelića Hrvatsku je pozicionirala na 25 mjestu u ukupnom poretku.

Nakon svečanosti zatvaranja XXII. Zimskih olimpijskih igara, putem kojih je na poseban način odana počast ruskoj kulturi i umjetnosti te njezinom prinosu svjetskoj nematerijalnoj baštini (poput prezentacije svjetski poznatog Boljšoj baleta, zatim Rahmanjinova, Tolstoja i Kandinskog), olimpijsku zastavu preuzeo je grad Pyeongchang koji je 6. srpnja 2011. godine u Durbanu (Južna Afrika), na 123. zasjedanju Međunarodnog olimpijskog odbora, izabran za grad domaćin XXIII. Zimskih olimpijskih igara, pobijedivši ponude Münchena (Njemačka) i Annecyja (Francuska).

Igre u Pyeongchangu održati će se od 9. do 25. veljače 2018. godine i biti će treće zimske Igre na azijskom tlu, nakon japanskih Sappora 1972. i Nagana 1998. te prve u Južnoj Koreji.

Budući domaćini, prema tradiciji, predstavili su gledateljima predokus vizije Igara koje će u svakom slučaju otvoriti nove horizonte olimpijskog pokreta i olimpijske obitelji, dakako uz postavljanje novih izazova i posezanja za novim dosezima.  Literatura: www.olympic.org http://www.sochi2014.com/en

→ Summary ← The beginning of 2014 was marked by the international Olympic movement’s most important event this year the Winter Olympics in Sochi. It is interesting that these were the first Olympics held in Russia after the dissolution of the Soviet Union in 1991.

And after the Olympics - given the substantial financial investments – very often arises the question about the legacy and the values remaining ​​ after the Games. The fact that the Games have brought various positive changes – from the immaterial up to the visible ones – is especially evident in the Krasnodar region, but also throughout Russia.

Another very important element of the legacy of the Games is launching of volunteer movement that comprised 14 regions and establishment of 26 volunteer centers across Russia, resulting in 2800 volunteer projects and involving 21 million people across Russia who are still participating in the voluntary work.

The Games in Sochi showed the world the cultural diversity of Russia and they will certainly become a significant factor in development of the cultural heritage of Russian society.

This was particularly evident during the Cultural Olympiad, followed by approximately three million people throughout Russia.

Društvo i šport

demonst

Islandsko hrvanje, hurling, ribolov, curling samo su neki s popisa mnoštva demonstracijskih športova...

Olimpijski

N

ove generacije za njih možda neće ni znati, no olimpijske igre su nekada sadržavale i posebnu kategoriju demonstracijskih športova. Neki veseli, neki u najmanju ruku neobični, neki koji su postali povijest, no i neki koji su ušli u službene discipline…

Demonstracijski športovi nas podsjećaju kako razvoj svake ljudske ideje, aktivnosti i tehnologije nije pravocrtan. U pitanju je niz napredovanja, skretanja pa i padova. Mogli bismo reći – baš onako, olimpijski. Pa pogledajmo što su to olimpijske igre sve sadržavale do onih 1996. godine u Atlanti, jer je Međunarodni olimpijski odbor nakon Barcelone 1992. odlučio da zbog sve složenije organizacije više neće prihvaćati demonstracijske športove.

Ukratko, demonstracijski šport je onaj koji se igra u cilju njegove proOlimp 46

midžbe, najčešće u sklopu olimpijskih igara, a službeno je uveden 1912. godine, kada je Švedska odlučila uključiti tradicionalno islandsko hrvanje – glimu - u olimpijski program. Prema toj tradiciji, mnoge zemlje su odlučile uključiti barem jedan demonstracijski šport na svakim sljedećim igrama, najčešće neki tipičan za zemlju organizatora. Tako je bejzbol bio demonstracijski šport 1984. u Los Angelesu, a taekwondo 1988. u Seulu.

Za uspjeh u demonstracijskim športovima dijelile su se medalje kao i za „prave“ discipline, i to istog dizajna, ali ipak manjih dimenzija. I naravno, pobjede u demonstracijskim disciplinama nisu se brojile u statistike medalja, pa ih nećemo naći u službenim leksikonima olimpijskih pobjeda.

No, zanimljivost ovih športova koji i

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

Demonstracijski šport je onaj koji se igra u cilju njegove promidžbe, najčešće u sklopu olimpijskih igara, a službeno je uveden 1912. godine. No, nakon Atlante 1996. MOO je demonstracijske športove ukinuo...

racijski športovi sami slave ljudsku radoznalost, dovela je do toga da su uredno dokumentirani i na internetu dostupni s hrpom podataka. Pa krenimo još malo više u prošlost, malo dalje od onog službenog početka demonstracijskih športova 1912., na Olimpijske igre u Parizu 1900. godine koje su već poznavale nepriznate, odnosno „neslužbene“ športove. I kao što je na početku razvoja automobila i zrakoplova vozilo i letjelo svašta – jer konstruktori nisu znali u kom smjeru krenuti - Pariz 1900. bio je pun novih ideja.

Prvi na popisu bio je – ribolov štapom! Ribolov zaista spada u športske aktivnosti, ali vidjeti ga kao olimpijsku disciplinu definitivno bi bilo neobično, posebno zbog iznimnog utjecaja sreće na uspjeh. No, s druge strane, da je ova disciplina postala službenom, naši Podravci i drugi iz hrvatskih krajeva gdje se tradicionalno lovi štapom,

definitivno bi Hrvatsku svrstali u svjetske velesile.

Druga igra, u kojoj bi Dalmatinci definitivno briljirali, su boules – ili kako bismo mi rekli – balote odnosno boćanje! Ove francuske se igraju s metalnim balotama, a pravila su slična onima kako se igra u nas. Zanimljivo, boules se danas uredno igraju u 150 država svijeta, dakle puno šire od svoje postojbine – Sredozemlja.

Balonarstvo, također iz 1900. možemo kako-tako zamisliti, ali gađanje iz topa (muška disciplina) već malo teže! Valjda su se ravnali, ako može streličarstvo, pa streljaštvo, što ne bi i top, razlika je samo u kalibru…

Bilo je tu i vatrogastvo (da, natjecanja su popularna i danas, ali naravno ne spadaju u olimpijski šport) te nekoliko preteča tenisa, kao što je jeu de paume.

Već 1904. u St. Louisu pojavljuje se kao neslužbeni šport, bez kojega danas teško možemo zamisliti ljetne olimpijske igre, košarka (zanimljivo je da su službeni olimpijski šport postale tek 1936). Te 1904. godine domaćini uključuju i američki nogomet. Čini se da je irska dijaspora tada u SAD-u bila vrlo jaka jer su uključena i dva u irskoj popularna športa – irski nogomet i hurling. Irski nogomet se igra između dvije momčadi od po 15 igrača na pravokutnom travnatom terenu s golovima u obliku slova H na dva kraja.

Glavni cilj je postići pogodak tako što se lopta šutne nogom ili ubaci rukom kroz gol. Danas je u Irskoj iznimno popularan. Hurling se igra na istom terenu, ali drvenom palicom, koja se zove hurley. Kažu da igra ima prapovijesno podrijetlo – igrala se prije više od 3000 godina...

U spomenutom Stockholmu 1912.

47 Olimp

Društvo i šport osim glime igrao se i bejzbol, demonstracijski šport na nekoliko olimpijskih igara, koji je na službeni program došao tek 1992. No, nije se dugo zadržao: od 2008. nije olimpijski šport...

Godina je 1920. i tradicija se nastavlja – Igre se održavaju u Antwerpenu, a demonstracijski šport je korfball, rođak košarke i jedan od malobrojnih športova gdje sastave čine oba spola – četvero muškaraca i četvero žena. U Nizozemskoj je danas 580 klubova, igra se i u Belgiji i na Tajvanu, ali i u brojnim drugim zemljama. Ali makar se pojavio kao demonstracijski i 1928. u Amsterdamu, nije došao na službenu listu.

Nekoliko puta (1928. i 1932.) se još pojavljivao i lacrosse - momčadski šport s loptom. Cilj igre je teškom gumenom loptom postići pogodak, koristeći pri tome štap s pričvršćenom mrežicom na vrhu (sliči na reket s opsega 20 cm) za dodavanje lopte suigraču ili šut na gol.

Spomenimo i kako je tenis imao zanimljivu priču: bio je na službenom programu do 1924. pa je nestao, pojavio se kao demonstracijski 1984. I onda ostao na službenom programu nakon toga.

Ni zimske olimpijske igre nisu nimalo zaostajale s maštovitim prijedlozima. Godine 1924. u Chamonixu demonstracijski šport je bio – vojna ophodnja. Javljao se kao demonstracijski sve do 1948., kada se napokon odustalo od njega. Vojna ophodnja je bio skupni (momčadski i djevojčadski) zimski šport u kojem se natjecatelji natječu u skijaškom trčanju, skijaškom planinarenju i streljaštvu. Uključuje 25 kilometara cross-country skijanja

(15 km za žene) i pucanje iz puške.

Patrola se sastoji od četiri člana, a sličan je današnjem biatlonu.

Curling ima svoju posebnu priču – pojavio se u Chamonixu 1924. bio je demonstracijski šport 1932. u Lake Placidu, a 2006. MOO je odlučio da se davne medalje iz 1924. proglašavaju službenima, a ne demonstracijskima!

Zanimljivo je da je curling, koje je danas radi televizičnosti vrlo popularan i jedan od športova radi kojeg rado čekamo zimske olimpijske igre, postao službeni šport tek 1998. godine. Međutim, rođak curlinga, bavarian curling, pojavio se samo na zimskim igrama 1936. u Garmisch-Partenkirchenu.

Na kraju, spomenimo i demonstracijski šport 1948. iz St. Moritza – zimski petoboj! Sadržavao je pet segmenata: skijaško trčanje, streljaštvo, spust, mačevanje i jahanje. Svaka čast!

Kada pogledamo ovaj skraćeni popis športova koji nas možda malko i nasmiju, ali i onih za koje se danas začudimo kako se nisu prije našle na službenom popisu (kao što je curling), što iz svega možemo zaključiti? Športovi su gotovo kao i živi svijet; prolaze svoje razvojne faze, lutanja, neki postaju inspiracija za razvoj novih, neki u evoluciji nestanu, a neki od lokalne zabave postanu globalno popularni.

Pokazuju nam ovi športovi i koliko je ustrajnosti potrebno za postići cilj, nekima je trebalo gotovo cijeli vijek da bi od demonstracijskih postali službeni. A govore nam i kako trebao otvoreno pristupati promjenama – jer promjene su te koje čine olimpizam živim, aktualnim i sve bogatijim.

I na kraju osobni stav: vaš autor

Korfball

→ Summary ← Demonstration sport is the sport that is held with the goal of its promotion, mostly during the Olympics. It was officially introduced in the Olympics in 1912, when Sweden decided to include the traditional Icelandic wrestling – glima – in the Olympic program. According to that tradition, many countries decided to include at least one demonstration sport in the program of each Olympics, usually a typical or very popular sport in the host country. After the Games in Barcelona in 1992, the International Olympic Committee decided to suspend the demonstration sport, due to the growing complexity of the organization. By this we have lost one, very interesting part of the Olympic tradition.

smatra da je ukidanje demonstracijskih športova ipak loša odluka. Jest, dodatno opterećuju sustav igara, problem mogu biti i nerazrađena pravila, a vjerojatno i prilično živciraju organizatore. Ali, s druge strane, sigurno bude znatiželju i pokazuju koliko ljudi mogu biti kreativni, i koliko razvoj športa sličan razvoju bilo čega drugog ljudskog. 

Za uspjeh u demonstracijskim športovima dijelile su se medalje kao i za „prave“ discipline, i to istog dizajna, ali ipak manjih dimenzija Vojna ophodnja je bio demonstracijski šport na zimskoj olimpijadi u Chamonixu 1924.

Olimp 48

Žene i šport

I

gre u Sočiju okončane su spektakularnom završnicom, sudionici i pratitelji suglasni su da je sve bilo manje-više u redu, a ni Doku Umarov, sa svojim shvaćanjem olimpijskoga plamena, nije se srećom ukazao. Prigovori da su Igre bile iskorištene za državnu propagandu i veličanje lika i djela ruskoga vlastodršca Putina stoje, ali tako je to sa igrama još od Berlina 1936., pa su i najtvrdokorniji zastupnici „odjeljivanja športa od politike“ imali vremena pripremiti se za takva iznenađenja.

Uz to, tamna strana borbe za medalje svedena je na konvencionalnu mjeru: pokoji dopingiran, jedna teško stradala športašica – Ruskinja Marija Komisarova (23) sa frakturom kralježnice na skijaškom treningu – nekoliko manje teških ozljeda..., ukratko ništa izvan uobičajene crne kronike Olimpijskih igara.

U nedostatku velikih skandala i katastrofa, mediji su dobili priliku pozabaviti se jednim načelnim pitanjem, koje je također teško sagledati izvan okvira športske politike. Radi se o za-

Adelina Sotnikova

Olimp 50

Više

od zagrljaja vršnici ženskog natjecanja u umjetničkome klizanju i sudačkoj odluci kojom je zlato dodijeljeno domaćoj klizačici Adelini Sotnikovoj, dok je favorizirana Korejka Kim Yuna završila druga. Ništa novo ni neobično, pogotovo u športu u kojem sudačko uvjerenje nije tek popratni, nego može biti i presudni jezičac na vagi.

Kim Yuna je nedvojbeni superstar svoga športa - ne samo u Južnoj Koreji, u kojoj ima kultni status, pa domaći obožavatelji hodočaste za svojom ikonom diljem svijeta - nego spada među

najveće zvijezde zimskih športova uopće. Njezina ambicija da u Sočiju izjednači uspjeh Katarine Witt, još jednoga klizačkog superstara, koja je jedina dosad obranila olimpijsko zlato (Sarajevo 1984. i Calgary 1988.), nije se ostvarila i karizmatična Yuna najavila je da sa 23 godine završava natjecateljsku karijeru.

Razočaranje je posvudašnje.

Njeni navijači, a takvih, nakon suverenoga nastupa na zagrebačkoj Zlatnoj pirueti, sigurno ima i kod nas, uvjereni

Tekst: RATKO CVETNIĆ

U nedostatku velikih skandala i katastrofa, mediji su nakon Sočija dobili priliku pozabaviti se jednim načelnim pitanjem, koje je teško sagledati izvan okvira športske politike. Radi se o završnici ženskog natjecanja u umjetničkome klizanju

su da je Kim Yuna pokradena, tim prije što je zlato ostalo domaćinima. Istina, nije ga osvojila zvijezda u usponu, Julija Lipnickaja, ali koga sad briga.

Za razliku od onih športova, nazovimo ih prigodno „analognima“, koji sucima omogućuju naknadni pregled spornih momenata – to su tenis, sad već pomalo i nogomet, hokej, košarka... – u klizanju nema „oka sokolovog“ jer pojam „materijalno-estetičke povrede pravila“ jednostavno ne postoji, pa će tako milijunski potpisi na Facebooku i Twiteru kojima se traži

Kim Yuna

ponovna sudačka usporedba nastupa Kim Yune i Sotnikove otići u vjetar.

Tim Adeline Sotnikove vjerojatno nije posebno studirao Aristotelove ili Baumgartenove poglede na estetiku, ali zna da je u tom poslu sve u brojkama - a brojke dižu suci - pa je Sotnikova u svome oduševljenju sudačkim ocjenama pohitila izgrliti ni manje ni više nego sutkinju Šekovcovu! Koja je – baš čudno – supruga predsjednika ruskog klizačkoga saveza. Zamislite da se u takvom zagrljaju - nakon dosuđenoga jedenaesterca, primjerice nađu Mandžukić i pokrajnji sudac!

Tako smo opet došli do jedne od priča koje na stol vraćaju staru argumentaciju o tome što šport jest, a što nije. Do daha u tim polemikama dolaze oni koji tvrde da se športskim natjecanjem može nazvati samo ono što je mjerljivo, što se dade kvantificirati: štoperica, metar, kilogram.

Brže, više, jače... Boksač koji stoji kraj suparnika koji leži...

U športovima koji imaju prefiks „umjetnički“ te oni u kojima se estetski faktor u izvedbi boduje kao bitan, nema takvoga metra, a time ćemo, opet, u dva skoka doći do stare podjele na muške i ženske športove. No, nije to tema; ovdje se radi o problemu ljudske, nužno subjektivne, procjene i svega što na nju utječe. U nogometu, da se vratimo na najvažniju sporednu stvar (i šport koji vjerojatno najviše od svih sliči životu), također postoji estetski faktor, ali isti se opisuje jednom od maksima legendarnoga splitskog trenera Ante Biće Mladinića „Krasan rukopis, nikakva zadaća“: sva istina, naime, piše na semaforu.

Koliko god klizači nastojali strukturirati, kvantificirati sastavnice svoga športa na način da se ono subjektivno u procjeni vrsnoće što više ograni-

→ Summary ← Sports where the aesthetic or artistic impression is being assessed, such as figure skating, are much more sensitive to errors in judges’ assessment than other sports. Like, for example, the best skaters at the recently finished Games in Sochi - local skater Sotnik and Korean star Kim Yune. Joint celebration of Russian figure skater and Russian judge has left a bitter taste among the fans of this sports, especially among the Kim Yune fans, and provoked the old debates on how close the aesthetic component of sports performance is to the very essence of sports.

či, lomna i svemu podložna ljudska priroda ne može izaći izvan svojih ograničenja i svojih slabosti; subjektivnost dobro poznaje naš osjećaj za utilitarno, skloni smo ne samo onom što nam je ljepše nego i onome što nam je, kako se to fino kaže, u datome momentu korisnije.

Taj osjećaj u zemljama bivšega komunističkoga bloka, iz kojeg, inače, dolaze izvanredni protagonisti raznih izvedbenih umjetnosti, nipošto nije zamro, a čini se da nas je zagrljaj Sotnikove i Šekovcove samo podsjetio na to.  51 Olimp

Športska terminologija

Pjena na vrhovima valova i uvijanje kamena

O

zimskim je športovima na ovim stranicama već bilo riječi. Međutim, s obzirom na to da je 2014. godina u kojoj su se održale zimske olimpijske igre, prigoda je analizirati još neke nazive koji se rabe u zimskim športovima.

U skijaškom trčanju, jednoj od disciplina u nordijskome skijanju, postoji disciplina pod nazivom sprint.

Uvriježeno je mišljenje da taj glagol podrazumijeva trčanje. To, međutim, nije točno – glagol sprint znači juriti.

Riječ je engleskoga podrijetla, a u športskome kontekstu imenica sprint označava utrke na kratke pruge. U programu ljetnih olimpijskih igara pritom se misli na utrke od 100 do 400 metara. U olimpijskome programu u plivačkim natjecanjima u utrke na kratke pruge broje se 50m slobodno, kao i 100m slobodno, 100m leđno, 100m prsno i 100m leptir. Utrke na kratke pruge na engleskome se jeziku nazivaju sprinting events.

Na njemačkome se jeziku kao naziv za utrku na kratke pruge koristi ili posuđenica iz engleskoga, dakle, Sprint, ili njemačka istovrijednica Kurzstreckenlauf (njem. kurz – kratak; Strecke – pruga, udaljenost, dionica; Lauf – utrka). Stoga valja zaključiti da naziv sprint na označava samo utrke

Olimp 52

u kojima natjecatelji trče, nego i utrke u kojima natjecatelji npr. plivaju. Što se pak skijaškoga trčanja tiče, postoje natjecateljske discipline koje u svome nazivu sadrže riječ sprint. Riječ je o utrkama u kojima natjecatelji prelaze znatno veće udaljenosti od onih u atletici ili plivanju, pa je stoga pitanje koliko ih je opravdano zvati utrkama na kratke pruge, bez obzira na duljinu dionica u ostalim olimpijskim disciplinama skijaškoga trčanja.

Jedna od disciplina u skijanju slobodnim načinom nosi naziv akrobatski skokovi, odnosno na engleskome – aerials. Potonji je naziv zanimljiv zbog toga što se u njemu nalazi riječ aer – to je podrijetlom grčka riječ koja znači zrak. Stoga pridjev aerial u engleskome znači

koji se izvodi u zraku, a kao imenica ima značenje težak pokret tijela koji izvodi športaš (kao npr. skijaš) u zraku (Merriam Webster Online: Dictionary and Thesaurus, 2014).

Snowboarding (snowboard je naziv za dasku koja se koristi u športu čiji je pak naziv snowboarding) je naziv koji se kao strana riječ podrijetlom iz engleskoga jezika rabi u hrvatskome (za primjer vidjeti službene internetske stranice Hrvatskoga skijaškog saveza, 2014).

S obzirom na to da jedno od načela stvaranja naziva u hrvatskome jeziku kaže da valja koristiti domaći naziv, nema zapreke navedenu disciplinu na hrvatskome zvati skijanje na dasci. Međutim, u hrvatskome i dalje dominira uporaba engleskoga naziva snowboarding.

Tekst: DARIJA OMRČEN

S obzirom na to da je ovo godina zimskih olimpijskih igara, prigoda je za analizu nazivlja koji se koriste u zimskim športovima

U francuskome se, uz engleski naziv snowboarding, rabi i francuski, koji glasi surf des neiges. Francuska riječ neige znači snijeg, a riječ surf je podrijetlom iz engleskoga i znači jahati na valovima stojeći na specijalnoj dasci (Longman Dictionary of Contemporary English, 2014a).

Imenica surf, međutim, u engleskome jeziku označava bijelu tvar, tj. pjenu koja se stvara na vrhovima valova kako se približavaju obali (Longman Dictionary of Contemporary English, 2014b). Stoga je uporaba riječi surf u francuskome nazivu surf des neiges metaforička.

Zanimljivo je da se u ruskome kao naziv za disciplinu rabi naziv cноуборд (snoubord), dakle, engleski naziv, ali bez nastavka, a to je 53 Olimp

Športska terminologija

→ Summary ← Winter sports and their terminology are subject to continuous development and change. New sports emerge constantly, new competitive events develop. Since sport may be regarded as a global social phenomenon, it is not surprising that sportrelated terminology in general, and consequently also the terminology of winter sports, is comprised of terms originating in many languages from all over the world.

nastavak ~ing, koji označava da se radi o glagolskoj imenici.

Curling je svoj prvi nastup kao zimski olimpijski šport imao na Olimpijskim igrama 1924. u Chamonixu (World Curling Federation, 2014). Na Olimpijskim se igrama u Lake Placidu 1932. curling ponovno našao na popisu, ali ovoga puta kao demonstracijski šport (World Curling Federation, 2014). Curling je na stalnome programu zimskih olimpijskih igara od 1998., tj. od Zimskih olimpijskih igara u Naganu.

Počeci su toga športa u Škotskoj, gdje su napisana i njegova prva pravila, a prvi zapisi o nadmetanju u kojemu natjecatelji rabe kamenje na ledu dolaze iz godine 1540. (World Curling Federation, 2014). Iako taj šport u Hrvatskoj nije osobito rasprostranjen, postoji Hrvatski curling savez, koji je osnovan 2003., a u Hrvatskoj je trenutno aktivno sedam curling klubova (Hrvatski curling savez, 2014).

Prema Encyclopaedia Britannica (2014), curling je sličan športu koji se na engleskome naziva lawn bowls i koji se igra na travi, ali se za razliku od toga športa, curling igra na ledu.

Lawn bowls je britanski šport sličan boćanju, športu koji je karakterističan za mediteransko podneblje. Prema Harperu (2014), pretpostavlja se da naziv športa, curling, u stvari opisuje način kretanja kamena po ledu, tj. engleski glagol to curl među ostalim znači uvijati se. Naziv curling se rabi u francuskom, talijanskom, njemačkom, finskom, nizozemskom, danskom, portugalskom, poljskom, švedskom, hrvatskom.

Olimp 54

U španjolskome ga također zovu curling, ali i curlin, u islandskome krulla, u latvijskome kērlings, a u turskome körling. Curling u invalidskim kolicima dio je programa paraolimpijskih igara od 2006.

Utrke u bobu (eng., franc. bobsleigh, bobsled; njem. Bobsport) održavaju se u dvije discipline – u dvosjedu i četverosjedu. Bob je u stalnome programu od Olimpijskih igara 1924. u Chamonixu. Naziv bob podrijetlom je iz engleskoga – glagol to bob ima značenje trzati se. Naime, u počecima toga športa natjecatelji su se nakon starta naginjali unatrag i zatim se naglo trzali prema naprijed kako bi dobili na brzini. Drugi dio naziva toga športa, a koji se, primjerice, rabi u engleskome i španjolskome, je riječ sleigh ili sled, koja označava sanjke.

Skijaški skokovi (eng. ski jumping) i skijaški letovi (eng. ski flying) pripadaju skupini vrlo atraktivnih, ali i opasnih zimskih športova, iako se ni za akrobatske skokove (eng. aerials), ni za utrke u bobu, sanjkanju ili skeletonu ne bi moglo reći da su manje opasne. Skakaonica se na engleskome naziva jumping hill, odnosno brdo za skakanje (eng. hill = brdo; eng. jumping = skakanje).

Na njemačkome njezin naziv glasi Skisprungschanze – riječ nastaje od riječi Ski te od riječi Sprung, koja u njemačkome označava skok, i od riječi Schanze, koja u njemačkome znači rov ili opkop te skijaška skakaonica – drugim riječima, umjesto duljega naziva Skisprungschanze u njemačkome se može rabiti i kraći, koji glasi Schanze.

Na francuskome se skakaonica

naziva tremplin, na talijanskome trampolino. Riječ je trampolin španjolskoga, odnosno talijanskoga podrijetla (Harper, 2014) i označava odskočnu dasku. Dolazi od riječi trampoli, što su štule, odnosno hodulje, a podrijetlo joj je germansko – može je se usporediti s niskonjemačkim trampeln, što znači gaziti, gacati ili udarati nogama.

Kao što je vidljivo iz prethodnoga teksta, brojni se nazivi vezani za zimske športove, u istome ili vrlo sličnome obliku, rabe u više jezika.

To ukazuje na aspekt športa kao globalnoga društvenog fenomena.

S obzirom na to da se šport stalno razvija, tj. da stalno nastaju nove vrste športova i natjecateljskih disciplina, za očekivati je da će se nazivlje zimskih športova također stalno razvijati.  Literatura i izvori: Encyclopaedia Britannica (2014). Encyclopaedia Britannica, Inc., http://www.britannica.com/ EBchecked/topic/146982/curling, s mreže skinuto: 8.3.2014.

Harper, D. (2014). Online etymology dictionary. http://www.etymonline.com/index.php?allowed_ in_frame=0&search=curling&searchmode=none, s mreže skinuto: 8.3.2014.

Hrvatski curling savez (2014). http://www.curling. hr, s mreže skinuto: 8.3.2014.

Hrvatski skijaški savez (2014). http://www.croski. hr/index.php?link=kalendar-alpsko&lang=hr, s mreže skinuto: 7.3.2014.

Longman Dictionary of Contemporary English (2014a). http://www.ldoceonline.com/dictionary/ surf_1, s mreže skinuto: 7.3.2014.

Longman Dictionary of Contemporary English (2014b) http://www.ldoceonline.com/dictionary/ surf_2, s mreže skinuto: 7.3.2014.

Merriam Webster Online: Dictionary and Thesaurus (2014). Aerial. Merriam Webster, Incorporated, http://www.merriam-webster.com/dictionary/aerial, s mreže skinuto: 7.3.2014.

World Curling Federation (2014). http://www. worldcurling.org, s mreže skinuto: 8.3.2014.

Šport na internetu: www.hbs.hr

U

26 od 28 država Europske unije 2012. prodano je više bicikala nego automobila.

Pridonijela je tome kriza, dakako, ali ni zdrav razum ne treba podcijeniti: tamo gdje ima uvjeta, bicikl je savršeno prijevozno sredstvo. I u nas je sve više biciklista, prema statističkim podacima, svaki drugi građanin ima bicikl.

Unatoč tomu, kao i činjenici da se većina djece, kad nauči hodati, prebacuje na sljedeći izazov – bicikl, omiljena zabava iz djetinjstva teško se pretače u natjecateljsku karijeru jer je riječ o zahtjevnom športu. I k tomu „malom“.

Da, šport koji je na programu modernih Olimpijskih igara od Atene 1896. godine i čiju jednu utrku godišnje – Tour de France – u tri tjedna uživo pogleda oko 15 milijuna i više od tri milijarde televizijskih gledatelja u nas je – „mali“.

Biciklisti voze veći dio godine, šport je zahtjevan, naporan, a nije ni jeftin, a zanimanje za natjecateljski biciklizam je tek osrednje, potvrđuje predsjednik Hrvatskog biciklističkog saveza Martin Čotar.

- Brojke bi vjerojatno bile drukčije kad bi biciklizam dobivao medijske pozornosti koliko i športovi „prvog reda“ što sa sobom donosi popularnost, brojnost, a onda i nove natjecatelje – glasno razmišlja Čotar te dodaje: - Biciklizam je u nas šport koji se teško može vezati na propagiranje emocija, što se često koristi u masovnim športovima pa izaziva interes sponzora, onda i medija, te ulazak mladih natjecatelja u biciklizam. Vrtimo se u začaranom krugu - realan je Čotar, jedan od naših najboljih cestovnih biciklista, europski prvak do 23 godine (1999.), koji je vozio i za jaku profesionalnu ekipu, Post Swiss Team, s odličnim rezultatima. Nakon profesionalne karijere ostao je aktivan u biciklizmu promičući njegovu turističku dimenziju, a u ožujku prošle godine izabran je za predsjednika HBS-a.

Internet se zato pokazao, kad medije već ne zanima, kao odličan alternativni kanal kojim Savez barem u nekoj mjeri uspijeva informirati zainteresiranu javnost o biciklističkim događajima. Internetske stranice Saveza hbs.hr pokrenute su još u jesen 1995.

Osnivač i kreator je tajnik Saveza Ivo Rilović, koji ih samostalno i dobrovoljno održava i vodi sve od osnutka. Prema

Olimp 56

Narodne novine hrvatskog biciklizma Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

Internet se pokazao kao odličan alternativni kanal kojim Hrvatski biciklistički savez – kad već mediji neće – uspijeva informirati javnost o biciklističkim događajima. Stranice su pokrenute u jesen 1995. i bile su prve stranice nekog nacionalnog športskog saveza u Hrvatskoj i prve stranice nacionalnog biciklističkog saveza u svijetu njegovim riječima, Savez je u svih 19 godina, i to u dizajn i hosting, uložio simboličnih 30.000 kuna. Stranice HBS-a bile su prve stranice nekog nacionalnog športskog saveza u Hrvatskoj, prve stranice nacionalnog biciklističkog saveza u svijetu, pokrenute prije stranica Hrvatskog olimpijskog odbora ili Međunarodne biciklističke unije (UCI).

Od 31. siječnja 2103. do 31. siječnja ove godine imale su 9600 jedinstvenih posjeta mjesečno.

Od početka su stranice uspješno ostvarivale primaran cilj, imajući – kako Rilović slikovito kaže – funkciju otvorenih „Narodnih novina“ hrvatskog biciklizma, s kojih su dostupni akti HBS-a, odluke tijela HBS-a, kalendar utrka

(sustav natjecanja), pravila i rezultati, lista registriranih natjecatelja, rekreativaca i dužnosnika. Takav pristup dostupnih informacija znatno je olakšao i poboljšao rad klubova, sudaca, natjecatelja, organizatora… Savez je prije nekoliko godina razvio i sustav za prijave natjecatelja na utrke putem web servisa, ali zbog internih problema, ponajprije tromosti unutar našeg športa, sustav još nije zaživio.

Biciklizam je u razvijenom svijetu jedan od najrazvijenijih i medijski najpraćenijih sportova. U hrvatskoj je javnosti, slaže se i Rilović, percipiran kao mali šport te ne uspijeva dobiti prostor koji zaslužuje.

- Primjerice, na Igrama u Pekingu biciklisti su bili naši športaši koji su

taknuti stručne aktivnosti i edukacije koje bi se održavale u obliku webinara, ravnopravno s fizičkom prisutnošću predavanjima, zbog velikih udaljenosti i cijene putovanja sudionika. Pokušavamo organizirati i redovne tečajeve, predavanja i edukacije u suradnji s Hrvatskom olimpijskom akademijom, a priprema se i objava knjige velikog biciklističkog zaljubljenika Josipa Kresonje.

On je sam izradio knjigu koja se dotakla većine osnovnih i srednje zahtjevnih znanja u biciklizmu, što će biti odličan priručnik brojnim klubovima, natjecateljima, ali i rekreativcima.

Hrvatski je biciklistički savez imao internetske stranice već u jesen 1995. godine, prije nego Međunarodna biciklistička unija

Na stranicama HBS-a brojne su fotografije s nastupa na velikim utrkama poput svjetskog prvenstva u cestovnom biciklizmu (Melbourne/Geelong, 2010.) dobili najveću minutažu na Eurosportu, što kod nas u mjerenju „predstavljanja Hrvatske“ nije ni primijećeno ni vrednovano. Zato je internet odličan kanal kojim Savez uspijeva informirati javnost o biciklističkim događajima. Uz osnovne informacije, na stranicama su podaci o najvažnijim uspjesima naših biciklista, fotografije s nastupa i videozapisi. Pitanje je trebaju li stranice Saveza pružati takvu vrstu informacija, kao i ostale dodatne informacije ili bi one trebale biti na biciklističkim portalima, kao u drugim zemljama. No, u nas se, na žalost, nije profilirao nijedan kvalitetniji biciklistički portal - procjenjuje Rilović.

Postojanje bilo koje organizacije na internetu danas je nužnost, dodaje Čotar. Osim informacija i dokumenata potrebnih svima koji se bave bicikliz-

mom, stranice HBS-a su kombinacija novog i arhivskog sadržaja i bez njih bi rad Saveza bio znatno otežan. Svjestan mogućnosti koje stranica ne iskorištava, kaže da Savez trenutno za to nema novca: - Sretni smo kad možemo web održavati funkcionalnim, korisnim i ažurnim, bar za ono što se tiče osnovnih funkcija koje se od Saveza traže i očekuju. Na stranicama se mogu naći podaci koji bi bili korisni za stručnu, rekreativnu i širu javnost, ali treba ih stvoriti, treba imati programe, odraditi edukacije, treba imati kadar koji radi na stručnim člancima, recenzijama, radovima.

Sve o čemu govori, tek je u povojima, trenutno se radi na osnivanju katedre za biciklističke trenere na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Splitu, gdje su pokazali velik interes.

- Ako to razvijemo, nastojat ćemo po-

Savez, iskreno priznaje Čotar, nema strategiju razvoja na društvenim mrežama i zasad se informacije na njima šire spontano: - Prije nego što riješimo egzistencijalna pitanja i osnovne inicijative, kako bismo si otvorili prostor za investiranje u web i društvene mreže, time se nećemo moći baviti.

Dotad će se time baviti rekreativci i zaljubljenici, čija brojka stalno raste.

Broj registriranih natjecatelja i rekreativaca vidljiv je na stranici Saveza, no neregistriranih je znatno više. Otprilike, u raznim rekreativnim, regionalnim i „divljim“ ligama nastupa oko 2000 rekreativaca koji nažalost, kaže Rilović, nisu obuhvaćeni sustavom. Kad je Čotar izabran za predsjednika HBS-a, moglo se čuti da će se pokloniti veća pažnja biciklizmu općenito, a ne samo natjecateljskom segmentu. Bi li se Savez i klubovi još kako mogli uključiti u veću popularizaciju biciklizma?

Ističući natjecateljski, prometni, turistički, ali i zdravstveni aspekt biciklizma, Čotar kaže da ih je ponekad teško odvojiti i da se HBS, kao i svaki krovni savez, bavi primarno natjecateljskim aspektom. Međutim, izdvajanja za natjecateljski šport sve su manja iz javnih sredstava, a više se oslanjaju na privatne ugovore (sponzori, partneri…).

I tu se vraćamo u začarani krug. Ipak, Čotar smatra da klubovi mogu pribaviti sredstva kroz aktivnosti koje nisu izravno vezane uz natjecateljski biciklizam, misleći ponajprije na projekte u turizmu koji mogu omogućiti znatne prihode. Izdvaja i projekte rada s mladima – prometna i zdravstvena edukacija, rekreacija – za što se mogu organizirati ljetni kampovi, kampovi za slobodno vrijeme i praznike, kao i aktivnosti za razdoblja nastave. Tim bi programima

57 Olimp

Šport na internetu: www.hbs.hr

klubovi dobili novac za svoje aktivnosti i privukli mlade članove. Takva je popularizacija osnova za samoodržanje biciklizma, iznosi Čotar svoju viziju.

Naravno, sad u priču ulazi „ali“: klubovi često smatraju da trebaju dobivati novac samo za primarnu, natjecateljsku djelatnost i ne vide da se raznim programima može odraditi određeni opseg sekundarnih aktivnosti koje će osigurati ostatak sredstava za primarnu aktivnost. Čotar spominje izradu biciklističkih staza ili karata, weba neke turističke destinacije, suradnju s agencijama, vođenje ljetnih kampova za djecu, organizaciju biciklijada ili utrka, projekte Europske unije.

Postoje klubovi koji su to napravili i pokazali da se može, a Savez je osigurao konzultanta koji će pomagati pri osmišljavanju, kandidiranju i implementaciji takvih projekata. „Nekolicina je klubova pokazala interes za projekte, među kojima je jedan prošao, a tiče se edukacije djece školske dobi za sudjelovanje biciklom u prometu, u organizaciji kluba „Fortica“ iz Šibenika. Naravno, ima i primjera nevezanih uz Savez.

Dio se klubova opire takvim aktivnostima: ili su nedovoljno informirani ili su prekapacitirani, a u cijeloj priči nije zanemarivo da su gotovo svi ljudi u hrvatskom biciklizmu volonteri. Tu je i rezigniranost zbog slabe podrške biciklizmu u lokalnoj ili regionalnoj zajednici, pri čemu gledaju druge športove koji, ponekad neopravdano, dobivaju višestruko veća sredstva po nejasnim kriterijima. Problem Saveza, klubova te samih vozača je i način vrednovanja tih rezultata na državnoj razini, što izravno utječe na sredstva koja Savez može povući iz HOO-a, športskih zajednica županija ili grada ili općinskih/gradskih budžeta, tumači Čotar.

Krug se tako ponovno zatvara novcem. Biciklizam jednostavno ima marginalan status koji i Savez pokušava promijeniti. Na pitanja o eventualnoj dodatnoj zadaći Saveza na promoviranju turističke, odgojne, ekološke, prometne, zdravstvene ili bilo koje druge vrijednost – koje biciklizam kao oblik kretanja nedvojbeno pruža – nema pozitivnog odgovora bez zaokreta u načinu razmišljanja odgovornih za vođenje športa u nas, smatra Rilović. I ne samo športa… 

→ Summary ← Internet proved to be a great alternative channel through which the Croatian Cycling Federation (HBS) manages to inform the interested public about cycling events, because the media are not too interested in this sport. The sire hbs.hr was launched in the fall of 1995, and the founder and creator of the site is the Federation Secretary Ivo Rilovic, who is managing site since the very beginning. The HBS site was the first site of a national sports federation in Croatia, the first site of the National Cycling Federation in the world, launched before the site of the Croatian Olympic Committee or the International Cycling Union (UCI).

Since the beginning, the site was successfully achieving the primary goal: offering HBS acts, HBS decisions, racing calendar (competition system), rules and results, the list of registered competitors, amateurs and officials. In addition to the information and documents necessary to anyone involved in cycling, the HBS site represents a combination of new and archived content and without them the work of the Federation would have been significantly difficult.

ŠPORTSKA PUBLICISTIKA TRIATLON (Od supersprinta do Ironmana)

JUDO OSNOVE

Autori: Branimir Lodeta, Pavao Vlahek, Dragan Milenković, Maja Lodeta, Nikola Golub Urednici: Branimir Lodeta i Pavao Vlahek Godina i mjesto izdavanja: 2011., Čakovec Stranica: 208 Format: 16,5 x 23,5 cm Uvez: meki Izdavač: Triatlon klub Međimurje, Čakovec Fotografije: Zvonimir Mikašek Oblikovanje i Tisak: VEKRO d.o.o., Zagreb Dostupnost: prodaja putem portala 3sporta.com ili e-maila: knjiga. triatlon@gmail.com; Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, sveučilišne knjižnice u Splitu, Rijeci, Puli, Osijeku, Znanstvena knjižnica Zadar, KGZ – Gradska knjižnica, gradske knjižnice Varaždin, Koprivnica, Čakovec, Velika Gorica i knjižnica Športske gimnazije, Zagreb, informacije: Triatlon klub Međimurje, Športska 2, Čakovec, www.tkmedimurje.hr Cijena: 120,00 kuna

Autori: Hrvoje Sertić i Ivan Segedi Recenzenti: prof. dr. sc. Izet Rađo, prof. dr. sc. Slavko Obadov Godina i mjesto izdavanja: 2013., Zagreb Stranica: 216 Format: 20 x 20 cm Uvez: meki Izdavač: Gopal d.o.o., Zagreb Fotografije: Mario Krvavac Oblikovanje i priprema za tisak: TauMedia d.o.o., Zagreb Tisak: Tiskara Zelina d.d., Sveti Ivan Zelina Dostupnost: Kineziološki fakultet, Zagreb, Horvaćanski zavoj 15, tel: +385 (1) 3658 666 i Gopal d.o.o., Zagreb, tel: +385 (0)1 3874 536, mob: +385 (0)91 5012 548, e-mail: gopal@ sportska-knjiga.hr Cijena: 125,00 kuna

Od pet autora knjige „Triatlon (Od supersprinta do Ironmana)“ četvero su liječnici, jedan je kineziolog i fitness trener, a redom su iskusni triatlonci i oni su zaslužni što je Hrvatska, sedamnaest godina od osnutka nacionalnog saveza, dobila prvu knjigu koja kvalitetno objedinjuje sve aspekte jednog od najbrže rastućih olimpijskih športova.

Prvim nas poglavljem knjige upoznaju s disciplinama triatlona te učinkom triatlonskog treninga na naše tijelo. U drugom, Branimir Lodeta progovara o čimbenicima koji utječu na trening, o principima treninga, pretreniranosti i periodizaciji. Treće je poglavlje povjereno jedinoj autorici, i govori o odnosu žena i športa. Točnije, o fiziološkim razlikama, o tri međusobno povezana poremećaja (tzv. ženska športska trijada) te razmatra pitanje prehrane športašica. Četvrto problematizira suodnos djece i športa - poželjne i nepoželjne učinke športa na razvoj djece, preduvjete za početak bavljenja i pravilan izbor športa te upozorava na učinke prekomjernog treniranja. Poseban dio ovog poglavlja odnosi se na djecu u triatlonu i IronKids.

U petom poglavlju autori prelaze na discipline triatlona i donose primjere vježbi ravnoteže i zaveslaja u plivanju, progovaraju o taktikama plivanja na utrkama i savjetima vrhunskih triatlonaca. U biciklizmu se razrađuju balans, aerodinamika, tehnike pedaliranja, vožnja u niskoj kadenci s velikim otporom, pravila vožnje u grupi i zavjetrini, ali i intervencije koje smanjuju negativne učinke prethodne vožnje bicikla na brzinu trčanja. U trčanju se bave tehnikama trčanja, pliometrijom te prezentiraju pravila i primjer treninga za utrke od 5 do 10 kilometara, maraton i polumaraton. Slijedi poglavlje posvećeno treningu tranzicije, pa poglavlje koje zorno, slikama i tekstom, donosi pravila i vježbe treninga snage i usmjerava pri odabiru adekvatne opreme. Deseto je poglavlje posvećeno ozljedama pri triatlonu, a predzadnje pravilnoj prehrani. Ono donosi i savjete o unosu tekućine tijekom treninga, natjecanja i nakon fizičke aktivnosti, govori o hipotermiji, mišićnim grčevima i nudi plan prehrane za Ironman utrku. Posljednje poglavlje, kroz sedamdesetak stranica, donosi iscrpne programe treniranja za različite ciljeve - od završetka prve supersprint triatlon utrke do priprema za Ironman distancu.

Temama, informacijama i pristupom knjiga je prilagođena i početnicima koji će u njoj pronaći sve potrebne informacije za početak bavljenja triatlonom, ali i naprednim triatloncima.

Iako je knjiga „Judo osnove“ prvenstveno namijenjena studentima Kineziološkog fakulteta za stjecanje neophodnih znanja iz područja struke, ona je slikovito i zanimljivo štivo za sve one koji na razumljiv način žele usvojiti osnovna teoretska i motorička znanja iz juda.

Bogato oslikano izdanje podijeljeno je u osam cjelina. Prva cjelina Povijest i organizacija juda, donosi najvažnije činjenice iz bogate povijesti ovog športa - od 1882. kada je otac modernog juda, dr. Jigoro Kano, napravio sveobuhvatnu analizu dotadašnjih starih formi samoobrane i integrirao najbolje od njih u šport nazvan Kodokan Judo - prati organiziranje juda i običaje od kojih su se neki zadržali do danas i puža pregled organizacijskih struktura, razina, vrsta natjecanja i pojaseva u judu.

Drugo i treće poglavlje donose strukturnu i antropološku analizu juda. U njima nas autori upoznaju s osam službenih kata, skupinama tehnika u judu, stavovima, hvatovima, kretanjima i okretima, tehnikama padova, zahvata držanja, poluga, gušenja, bacanja i udaranja, morfološkim i antropometrijskim karakteristikama judo boraca, somatotipom odnosno tjelesnim karakteristikama, donose pregled funkcionalnih i motoričkih sposobnosti judaša te ih razrađuju. Slijede principi i načela ovog atraktivnog športa. Dva osnovna principa su - maksimalna efikasnost uz minimalno korištenje energije te sveopći prosperitet i blagostanje, a načela športskog juda koja autori razrađuju su načela koncentracije energije, pravog momenta, neravnoteže, neopiranja i načelo etičnosti. Peta cjelina obuhvaća bazičnu metodiku u borilačkim športovima, odnosno metodiku učenja i uvježbavanja judo tehnike, slijede pravila judo borbe koja će biti zanimljiva svim ljubiteljima juda i športa općenito i olakšati praćenje Olimpijskog turnira i ostalih velikih natjecanja.

U cjelini Tehnike u programu predmeta judo, autori nas slikama zahvata i tekstom provode kroz tehnike u parteru i tehnike bacanja. Slijedi pojmovnik, pa pitanja iz predmeta Judo podijeljena po cjelinama koje se obrađuju na praktičnim i teorijskim predavanjima te vježbama iz predmeta Judo i, na kraju - bibliografija namijenjena onima koji žele proširiti spoznaje o judu kao športskoj aktivnosti odnosno kao olimpijskom športu.

Olimp 60

Pripremila: Tajana OBRADOVIĆ

BITI TRENER Autor: Dajana Jašić Recenzent: prof. dr. sc. Neven Šerić Godina i mjesto izdavanja: 2013., Split Stranica: 234 Format: 16,5 x 23,5 cm Uvez: meki s klapnama Izdavač: vlastita naklada autorice Oblikovanje i priprema za tisak: Točka.design Tisak: Printera grupa d.o.o., Sveta Nedelja Dostupnost: informacije i prodaja: dajasic@unizd.hr, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb, sveučilišna knjižnica Split, Znanstvena knjižnica Zadar i Gradska knjižnica Zadar.

Cijena: 120,00 kuna U vremenu komercijalizacije športa, dobu kad je cjelokupan trenažni proces usmjeren na krajnje pomicanje granica, na podizanje glavnih komponenata treniranosti, kako funkcionalnih i motoričkih sposobnosti, tako i tehničkih, taktičkih i teorijskih znanja, psihičke stabilnosti, motivacije i mikrosocijalne prilagodljivosti športaša na varijabilne uvjete treninga i natjecanja, biti uspješan trener nije nimalo lagan posao i pred trenera se postavlja niz zadataka koje mora efikasno rješavati, smatra autorica knjige „Biti trener“.

Kroz knjigu, pisanu pristupačnim jezikom i znanstveno-popularnim načinom, negdašnja uspješna športašica i trenerica, danas sveučilišna profesorica približava zanimanje športski trener ne samo stručnjacima na području športa, studentima i budućim trenerima, već i šarolikoj publici različitih interesa i zanimanja koja voli šport.

U prvom, od tri poglavlja, upoznaje nas s osnovama teorije športskog treninga i povijesnim činjenicama vezanim uz zanimanje trener, dok je drugo poglavlje posvećeno ulogama odnosno karakteristikama uspješnog trenera u procesu stvaranja vrhunskog športaša - trener motivator, trener komunikator, trener vizionar, trener odgojitelj, trener autokrat, trener prijatelj, trener menadžer, trener psiholog i trener teoretičar. U ovom poglavlju autorica problematizira i odnosa trenera s roditeljima, novinarima i predsjednicima klubova, razliku između trenera individualnih i kolektivnih športova te odgovara na pitanje postoje li karizmatici među trenerima. Možda najbolji odgovor na to pitanje daju treneri sami, jer njima je prepušteno posljednje poglavlje knjige. U ovom, najširoj publici najzanimljivijem dijelu knjige, autorica je locirala, u prethodnom poglavlju obrađene uloge kod naših poznatih trenera, pa im dala riječ u formi intervjua, a nama, čitateljima, prepustila da se s njenom prosudbom složimo ili ne složimo.

No, složili se ili ne, imali ili ne imali na umu još poneko ime, svakako ćemo sa zanimanjem pročitati što nam kazuju: Mislav Bezmalinović, Miroslav Ćiro Blažević, Luka Bonačić, Branko Cikatić, Ante Čačić, Igor Čulin, Tomislav Ivić, Krunoslav Jurčić, Tomislav Karlo, Ante Kostelić, Bojan Marinović, Slaven Mikelić, Mirko Novosel, Aleksandar Petrović, Stanko Poklepović, Ratko Rudić, Petar Skansi, Igor Štimac, Bogdan Tanjević, Toni Tomas, Nikša Tudor, Nikola Vujčić i Zoran Vulić te športski komentator Božo Sušec. Oni, svaki sa svog jedinstvenog stajališta, iznose vlastita iskustva te govore o svojoj viziji rada i lika trenera.

NADZOR NAD TIJELOM - VRHUNSKI SPORT IZ KULTUROLOŠKE PERSPEKTIVE Autor: Ozren Biti Recenzenti: Dean Duda i Dražen Lalić Godina i mjesto izdavanja: 2012., Zagreb Stranica: 271 Format: 14,5 x 20,5 cm Uvez: meki Izdavač: Institut za etnologiju i folkloristiku Oblikovanje i priprema za tisak: Maša Hrvatin Oblikovanje naslovnice: Mojca Piškor Tisak: Naša djeca Tiskara d.d.

Dostupnost: Dominović online bookshop – www.dominovic.hr; knjižnice diljem Republike Hrvatske Cijena: 120,00 kuna Autor ove knjige športu pristupa kao „načinu života“, ali i kao „polju borbe“, a vrhunski šport sagledava u okviru potrošačke kulture.

Knjiga je podijeljena u pet poglavlja, a prvo od njih problematizira šport unutar potrošačke kulture i razgrađuje i objašnjava pojmove vrhunski šport, potrošačka kultura, selebritizacija športa, medijsko oblikovanje potrošnje vrhunskog športa, ljubitelji i potrošači športa te potrošnja športa u dokolici. U ovom dijelu knjige, Biti rastvara ideju kulture u koju je uklopljen vrhunski šport, nastojeći s jedne strane postulirati kategoriju kulture kao neizostavnu u kritičkom istraživanju športa, a s druge afirmira kategoriju potrošnje kao istodobno relevantnu za znanstvenu sudbinu kulture i za društvenu i kulturnu sudbinu športa.

U drugom poglavlju prelazi na temu nadzora na tijelom, pa u cijelom spletu teorija i studija o tijelu i nadzoru, problematizira disciplinu, samonadzor, normalizaciju, režim istine, individualno tijelo i tijelo populacije… Ovdje autor objašnjava mjesto Michela Foucaulta u studijama o tijelu te studijama nadzora, a kao oslonac uzima i tekstove drugih autora koji razrađuju i primjenjuju Foucaultove kategorije i koncepte u sklopu športskih studija. Preostala tri poglavlja knjige govore o tri naizgled odvojene sfere koje se međusobno znatno preklapaju - politički, medicinski i tehnološki te medijski nadzor nad tijelom.

U ovim poglavljima sociološki progovara o mnogim aktualnim temama zakonima, pravilima, normama, tijelu i športu u odnosu na ideologije, o rodu, rasi, seksualnosti, vezi između športa, tijela i zdravlja, o športskoj medicini, dopingu i genetskim modifikacijama, športu i tijelu u odnosu na prirodu i u odnosu na medijski spektakl, o športsko-medijskom kompleksu i nadziranju tijela, ali i športu i tijelu u odnosu na nove medije.

Iako je u vrhunskom športu iznimno izražen moment vidljivosti tijela odnosno njegove izloženosti ljudskom i elektroničkom oku, Biti zaključuje da nadzor nad tijelom umnogome nadrasta taj vizualni aspekt. Tijelo se u različitim prigodama prostorno i vremenski ograničava, na različitim se razinama prikupljaju podaci o njemu te ga se procjenjuje i klasificira.

Ambicija knjige bila je predstaviti čitavo područje proučavanja športa zanimljivim i zavodljivim, pa iako ova studija svojom stručnošću, zahtjevnošću razrade teme i načinom pisanja žudi za koncentriranim, sociološki potkovanim i zahtjevnijim čitateljem, autor je u svom naumu uspio.

61 Olimp

Od Olimpa do Olimpa Slaba zastupljenost žena u športskim savezima I dok se na svjetskoj športskoj razini gotovo izjednačio broj natjecateljica i natjecatelja, športova i disciplina u kojima podjednako sudjeluju športašice i športaši (kao što su to pokazale Olimpijske igre u Londonu 2012.), u hrvatskome športu u stručnim poslovima, športskoj administraciji i drugim područjima, ne ide baš jednostavno. Dosezi od 40 posto učešća žena u športu na različitim razinama (prema preporukama Međunarodnog olimpijskog odbora), kao i nacionalne strategije o rodnoj jednakosti, zasad su tek na prosječnih 17 posto.

Iz izvještaja Komisije za žene u športu koja je održala redovnu sjednicu 19. ožujka pod predsjedavanjem predsjednice, ujedno i dopredsjednice Hrvatskog olimpijskog odbora, Morane Paliković Gruden, stoji da je 2013. godine u nacionalnim športskim savezima u Hrvatskoj, žena najmanje na mjestu izbornika, trenera, sudaca, predstavnika u međunarodnim institucijama, predsjednika i dopredsjednika te općenito u upravnim tijelima.

Među 158 predstavnika u međunarodnim športskim organizacijama, žena je tek 23, a tek nešto više do 25 posto ih je među korisnicama razvojnih programa HOO-a (108 od 409). Iako žena ima općenito manje u natjecateljskom športu, 36 posto ih je prošle godine kategorizirano kao vrhunske i vrsne, a 41 posto ih je na listi europskih odnosno svjetskih športskih postignuća. Njih 331 od 803 u samom je vrhu međunarodnih športskih rezutata.

Nesrazmjer športskih postignuća i učešća u stručnim, upravljačkim i izvršnim modalitetima u športu više je nego naglašen i traži nove oblike djelovanja, ocjena je Komisije koja će kao savjetodavno tijelo Vijeća HOO-a izložiti ovu problematiku dodatno na razinu članstva HOO-a.

Prioriteti Komisije čiji se prijedlozi podudaraju s ciljevima i aktivnostima iz Strategije za ravnopravnost spolova Vijeća Europe od 2014. do 2017. te nacionalne politike za ravnopravnost spolova, bit će suprostavljanje svim oblicima društvenih i pojedinačnih stereotipa u viđenju rodne jednakosti, pa tako i u pristupu prava korištenja športske infrastrukture.

Olimp 62

Športaši u 2014. na 676 međunarodnih natjecanja!

Športska 2014. počela je izvrsno. Ivica Kostelić osvojio je srebro na ZOI u Sočiju 2014. pribrojivši tako sebi četvrto olimpijsko odličje. Hrvatske odbojkašice plasirale su se na ovogodišnje Svjetsko prvenstvo koje će se održati u Italiji od 23. do 12. listopada, a i mnogi su već izborili dobru poziciju u međunarodnoj konkurenciji.

Prateći kalendare međunarodnih i nacionalnih športskih saveza, hrvatski će športaši ove godine sudjelovati na desetak natjecanja više nego prethodne godine u kojoj su osvojili 331 medalju.

Nastupit će na 149 svjetskih prvenstava (94 seniorska i 55 juniorska), 100 europskih prvenstava (92 seniorska i 8 juniorskih), 192 natjecanja svjetskih kupova (124 seniorska i 68 juniorska), 59 natjecanja europskog kupa (33 seniorska i 26 juniorska) te na 176 drugih međunarodnih natjecanja od kojih 151 u inozemstvu, a 25 u Hrvatskoj.

Za mlade športaše bit će iznimno dragocjeno iskustvo na 2. Olimpijskim igrama mladih u Nanjingu, u Kini, od 16. do 28. kolovoza ove godine.

Kako oslikati Zimske olimpijske igre?

Povodom i uoči nedavnih Zimskih olimpijskih igara u Sočiju, Hrvatska olimpijska akademija (HOA) i Hrvatski školski športski savez (HŠŠS) raspisali su u siječnju 2014. natječaj „Školski šport i olimpijski pokret“, a na temu Zimske olimpijske igre.

Natječaj koji već treću godinu zaredom organizira HOA-a i HŠŠS, prigoda je novim generacijama učenika osnovnih i srednjih škola u likovnom izražavanju i umijeću na temu olimpijskog pokreta, ali i da iskažu naklonost prema športu koji okuplja veliki broj osoba upravo iz redova mladih naraštaja.

- Cilj ove suradnje je širenje olimpijskog obrazovanja i popularizacija športa uz širenje olimpijskog duha, te njegovanje aktivne sinergije između svijeta umjetnosti i športa u skladu s jednom od temeljnih načela Olimpijske

Tekst: RADICA JURKIN

povelje koja, među ostalim, navodi da olimpizam spaja šport s kulturom i obrazovanjem - kazala je Danira Bilić, koordinatorica projekta i voditeljica programa promicanja načela olimpizma HOA-e te najavila da će svi radovi biti izloženi tijekom završnice Državnog školskog sportskog prvenstva početkom svibnja 2013. Natječaj je otvoren do 15. travnja 2014.

Hana Dragojević dobitnica svjetske Fair play nagrade 2013.

Hana Dragojević, mlada jedriličarka JK „Labud“ iz Splita dobitnica je nagrade predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora „MOO mladima za fair play gestu “ za 2013. godinu. Hana, inače polaznica sedmog razreda osnovne škole, na jedriličarskoj regati za mlađe kadete spasila je dječaka Marka Smolića čija se jedrilica prevrnula, a on ostao zarobljen u konopcima.

Iako je bila na vodećoj poziciji, Hana je promijenila smjer, približila se Markovoj jedrilici, skočila u more, ispravila jedrilicu a Marka oslobodila konopaca. Za istu gestu Hanu je nagradio i Hrvatski olimpijski odbor, a u znak priznanja primio ju je 24. veljače i predsjednik RH Ivo Josipović, u nazočnosti njezine majke Marine te predsjednika i dopredsjednice HOO-a Zlatka Mateša i Morane Paliković Gruden.

Nagrada predsjednika MOO-a otišla je i najmlađim pripadnicima olimpijskog pokreta – meksičkom minikošarkaškom dječjem sastavu „Triqui“ (Triqui Children Team) prosječne dobi od 12 godina, a koji su nastupili na Međunarodnom mini-košarkaškom festivalu 2013. u Córdobi u Argentini. Oni su, iako naučeni igrati bosi u siromašnim domorodačkim “Triqui” zajednicama u meksičkoj državi Oaxaca gdje su i rođeni, poslušali naputke Organizacijskog odbora te su zaigrali u tenisicama, premda im je to radilo nemale poteškoće. I unatoč tomu, osvojili su turnir...

Svečanost dodjele Nagrade Međunarodnog fair play odbora održat će se u Kazanu, u Rusiji, u srpnju 2014.

Hana Dragojevic winner of the world Fair play Award 2013 Hana Dragojevic, a young sailor from the Split-based Sailing Club "Labud" was awarded the IOC President's Youth Prize for the year 2013.

Hana, student of the seventh grade of elementary school, saved at the sailing regatta for younger cadets the boy Marko Smolic, whose boat capsized, leaving him entangled in the lines in the position from which he could not free himself.

Although Hana was among the leading contestants, she changed her course, approached Marko’s boat, jumped into the sea, straightened the boat and disentangled Marko from the lines. For this gesture she was also awarded by the Croatian Olympic Committee, and on February 24th – as a special recognition - she attended the reception with the Croatian President Ivo Josipovic, in the presence of her mother Marina, the President and Vice President of the COC Zlatko Matesa and Morana Palikovic Gruden.

The IOC President’s award went also to the youngest members of the Olympic Movement – the Mexican mini-basketball team "Triqui" (Triqui Children Team) of average age of 12 years, who have performed at the International Mini-Basketball Festival 2013 held in the city of Cordoba, Argentina.

The children were accustomed to play barefoot, as they always played in poor indigenous "Triqui" communities in the Mexican state of Oaxaca, where they were born. But when the Organizing Committee urged them to play in sneakers, the children listened to the instructions and – despite of great difficulties caused by wearing sneakers - they won the tournament...

The FISU Gala Awarding Ceremony will be held in Kazan, Russia, in July 2014.

Ivica Kostelic attended the reception with the President Ivo Josipovic On February 24th, 2014 Ivica Kostelić, silver Olympian from the Winter Olympics in Sochi, as well as other notables from the Croatian Ski Federation including - first of all - the President of the Federation Mr. Miho Glavic, also a member of the COC Council and Ante Kostelic, top coach and expert in alpine skiing, attended the reception with the Croatian President.

After thanking the President for the reception, Ivica Kostelic – winner of four Olympic silver medals - emphasized the importance of the Games, considering them a unique civilized achievement and gathering where the best athletes of the world meet, both in sports and Olympic spirit. He also added that he is extremely proud that he helped Croatia to be one of the countries whose athletes won an Olympic medal in Sochi.

Concerning the previous three silver medals, Ivica Kostelic won them at the Winter Olympics in Turin 2006 in the Combined and in Vancouver 2010 in the Combined and in Slalom.

By adding to this four Olympic gold medals and two silvers won by his sister Janica Kostelic, also the most successful alpine skier at the Winter Olympics, the Croatian President Ivo Josipovic emphasized that Croatia has the right to be proud of the Kostelic family that marked both the world’s and Croatian winter sports.

63 Olimp

Od Olimpa do Olimpa Predsjednik RH Ivo Josipović primio Ivicu Kostelića

Saša Ceraj novi ravnatelj HOA-e

Predsjednik RH Ivo Josipović primio je 24. veljače 2014. srebrnog olimpijca sa Zimskih olimpijskih igara u Sočiju Ivicu Kostelića i druge uglednike Hrvatskog skijaškog saveza na čelu s predsjednikom Saveza Mihom Glavićem, ujedno članom Vijeća HOO-a, te Antom Kostelićem, vrhunskim trenerom i stručnjakom alpskog skijanja.

Zahvaljujući se predsjedniku Josipoviću na primanju, Ivica Kostelić, koji je osvojio ukupno četiri srebrne olimpijske medalje, naglasio je važnost Igara smatrajući ih jedinstvenim civilizacijskim dosegom i skupom na kojemu se u športskom i olimpijskom duhu okupljaju najbolji športaši svijeta. Dodao je da je iznimno ponosan što je doprinio da se i Hrvatska upiše među zemlje čiji su športaši u Sočiju osvojili olimpijsko odličje.

Inače, Ivica Kostelić svoje je tri prethodne srebrne medalje osvojio na ZOI u Torinu 2006. i Vancouveru 2010. u kombinaciji, te također u Vancouveru u slalomu.

Pribrajajući ovome četiri olimpijska zlata i dva srebra njegove sestre Janica Kostelić, ujedno i najuspješnije alpske skijašice na Zimskim olimpijskim igrama, hrvatski predsjednik Ivo Josipović naglasio je da Hrvatska ima pravo biti ponosna na obitelj Kostelić koja je obilježila svjetski zimski šport.

Saša Ceraj, doktor humanističkih znanosti i magistar kineziologije, od veljače 2014. godine novi je ravnatelj Hrvatske olimpijske akademije. Tu je odluku donijelo peteročlano Upravno vijeće pod vodstvom Franje Prota, sveučilišnog profesora i člana Vijeća HOO-a, na sjednici održanoj 13. veljače 2014. godine, a prema natječaju raspisanome u siječnju ove godine.

Saša Ceraj radio je kao savjetnik za vrhunski šport i predstavnik Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u Vijeću Europe, kao rukovoditelj odjela međunarodne suradnje i programa Europske unije u Zagrebačkom sportskom savezu i naposljetku u Hrvatskoj olimpijskoj akademiji od 2012. kao voditelj međunarodne suradnje na projektima promicanja olimpizma i komunikacije u olimpijskoj obitelji.

Autor je brojnih stručnih i znanstvenih radova na temama organizacija međunarodnih institucija sporta, povijesti hrvatskoga i međunarodnoga olimpizma. Član je Komisije za informiranje i izdavaštvo i uredništva te stalni vanjski suradnik časopisa HOO-a Olimp.

Hrvatsku olimpijsku akademiju osnovao je 1996. godine Hrvatski olimpijski odbor, a 2003. registrirao kao neprofitnu javnu ustanovu zaduženu za obrazovanje u području sporta i olimpizma te promicanje njegovih temeljnih načela. Djeluje prema programskim odrednicama HOO-a i Međunarodne olimpijske akademije (MOA-e).

Romana Eibl - športski novinar godine Hrvatski športski novinari obavljaju iznimno težak posao u ovim turbulentnim vremenima opće komercijalizacije športa, a u svojim tiskovinama i eteru nalaze prostora, ne samo za vrhunski šport, nego i za studentski, školski i rekreativni - kazao je, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša uručujući Romani Eibl nagradu za „Novinarku godine“ na tradicionalnoj svečanosti Hrvatskog zbora sportskih novinara (HZSN) organiziranoj 3. ožujka u Novinarskome domu u Zagrebu.

Romana Eibl, dugogodišnja novinarka Vjesnika, 24 sata i Jutarnjeg lista dobitnica je Nagrade zbog beskompromisnog pisanja i čvrstog stava po čemu je prepoznatljiva i jedinstvena u hrvatskom novinarstvu.

Nagradu za životno djelo dobili su Zvonimir Vukelić iz Zagreba (novinar Večernjeg lista, dugogodišnji kroničar zbivanja u nogometu, rukometu i hokeju na ledu), te osječki novinar Dragutin Kerže koji je osim vrsne novinarske karijere, aktivan i kao publicist, izdavač i športski djelatnik.

Novinar osječkog Gradskog radija Mario Mihić dobitnik je priznanja za radijsko novinarstvo, dok je Branko Stipković iz Sportskih novosti nagrađen za kolumnu “Metak Olimp 64

Tekst: RADICA JURKIN

Laureati na tradicionalnoj svečanosti HZSN-a

Zlatko Mateša i Romana Eibl u petak”. Priznanje za publicistiku pripalo je novinaru i publicisti iz Solina Jurici Gizdiću za knjigu “Hrvatska i olimpijska odličja”.

Priznanje za lokalno novinarstvo HZSN-a pripalo je “Viktoriji”, športskom podlisku Novog lista, a priznanje za najbolje organiziranu press-službu u 2013. godini dobio je nogometni klub Hajduk iz Splita.

Hrvatski zbor sportskih novinara, osnovan je 5. rujna 1991. godine i od tad je redovni član Hrvatskog olimpijskog odbora.

Da, želim biti vrhunski športaš i studirati!

U nazočnosti brojnih uglednika hrvatskoga športa, znanosti i obrazovanja, u Osijeku je 29. siječnja u Rektoratu Sveučilišta J. J. Strossmayer, a u organizaciji Hrvatskog olimpijskog odbora (HOO) i Športske zajednice Osječkobaranjske županije, održan promocijski dan nacionalnog projekta HOO-a „Športaši i obrazovanje“.

Projektiran prema iskustvima iz modela ‘’Kategorizirani športaši u sustavu obrazovanja’’ utemeljenoga 2008. godine, preporuka o uvjetima studiranja kategoriziranih športaša koju je usvojio Rektorski zbor 2009., mjera i aktivnosti koje je predložilo Nacionalno vijeće za šport, te smjernicama Vijeća HOO-a i Europske unije o zakonodavnom, strateškom i akcijskom planu poticanja obrazovanja i zapošljavanja športaša, ovaj četverogodišnji projekt pokrenut 2012. ima za cilj izgraditi proaktivan i institucionalni pristup obvezi društva prema vrhunskim športašima.

The best sports journalist and publicists in 2013h Croatian sports journalists perform an extremely difficult job in these turbulent times of the general commercialization of sports, and they find in their newspapers and airing space – place for not only the professional, but also for the student, school and recreational sports – said the President of the Croatian Olympic Committee Zlatko Matesa while presenting the award “Journalist of the year” to Romana Eibl at the traditional ceremony of the Croatian Sports Journalists Association (HZSN), held on March 3rd at the Jounalists’ Home in Zagreb .

Romana Eibl, longtime journalist of Vjesnik, 24 sata and Jutarnji list won the award for uncompromised writing and firm attitude that make her distinctive and unique in Croatian journalism.

Lifetime Achievement Award was presented to Zvonimir Vukelic from Zagreb, journalist of Vecernji list, longtime reporter of events in football, handball and ice hockey, and to the Osijek journalist Dragutin Kerze who is, besides the excellent career in journalism, also active as a writer, publisher and sports official.

Osijek’s radio journalist Mario Mihic was presented the award for radio journalism, while Branko Stipkovic from Sports News (Sportske novosti) was awarded for the “Shot on Friday”. The award for Journalism went to the journalist and writer from Solin, Jurica Gizdic, for his book “Croatia and Olympic medals”.

The award for HZSN journalism on the local level went to “Viktorija”, sports supplement of the newspapers Novi List, while the award for the best -organized press- service in 2013 went to the football club Hajduk from Split.

The Croatian Sports Journalists Association was founded on September 5th, 1991 and since then it is a regular member of the Croatian Olympic Committee.

Sasa Ceraj new manager of the COA Since February 2014 Sasa Ceraj, Prof. PhD in Humanities and Social Sciences and MA in Kinesiology, is the new manager of the Croatian Olympic Academy. This decision was brought by the five-member Administrative Council, led by Franjo Prot, university professor and member of the COC Council at the session held on February 13th, 2014, in accordance with the tender announced in January 2014, Sasa Ceraj worked as a Consultant for top sports and Representative of the Ministry of Science, Education and Sports of the Council of Europe, as Head of International Cooperation and EU Programs Department at Zagreb Sports Association and finally, since 2012, at the Croatian Olympic Academy as Head of the International Cooperation on projects for promotion of Olympism and Olympic family communication.

He is the author of numerous expert and scientific works on the organization of international sports institutions, history of Croatian and international Olympism. He is a member of the Commission for Information and Publishing and Editorial board and he is also a regular external associate of the COC magazine Olimp.

Croatian Olympic Academy was founded by the Croatian Olympic Committee in 1996 and in 2003 it was registered as a non-profit public institution in charge of education in the field of sports and Olympism and promotion of its fundamental principles. The Academy is operating in accordance with program guidelines set by the COC and the International Olympic Academy (IOA).

Yes, I want to be a top athlete and study!

In the presence of many notables of Croatian sports, science and education, the Promotion day of COC’s national project “Athletes and Education” – organized by the Croatian Olympic Committee (COC) and Sports

 65 Olimp

Od Olimpa do Olimpa O nepobitnoj poveznici športa i obrazovanja u Osijeku svjedočila su brojna vrhunska športska imena Osječko-baranjske županije, a među njima i velikanka hrvatskog rukometa, srebrna olimpijka Katja Ileš (OI Moskva 1980.) te Mirna Rajle Brođanac, najuspješnija hrvatska veslačica koja je i moderirala promocijskim danom.

Osobna iskustva podijelili su srebrni olimpijac veslač David Šain (OI London 2012.), Tea Šojat (karate), Antonija Šakić i Donna Vekić (tenis), Marko Babić (nogomet) i Ivan Horvat (skok s motkom).

Uvod u temu dala je koordinatorica projekta Romana Caput Jogunica koja je provela istraživanja o interesima, potrebama i problemima u ispunjavanju obveza u obrazovanju i športu, kao i stvarnim interesima i uvjetima za obrazovanje za vrijeme i nakon natjecateljskih aktivnosti, o kriterijima studiranja kategoriziranih športaša na visokim učilištima i nizu drugih okolnosti u današnjem sustavu.

Promocijskom danu nazočili su ministar znanosti, obrazovanja i sporta Željko Jovanović, predsjednica Športske zajednice Osječko-baranjske županije i članica Vijeća HOO-a Zvjezdana Tuma Pavlov, prorektorica Sveučilišta u Osijeku Anđelka Peko, predsjednik Odbora za šport, tjelesnu i zdravstvenu kulturu Sveučilišta J. J. Strosmmayer Dubravko Ižaković i drugi uglednici hrvatskog športa i društva.



Association of the Osijek - Baranja County - was held on January 29th at the ViceChancellor’s office of the University J.J. Strossmayer in Osijek.

Designed in accordance with experience gained for the model „Classified Athletes in the Education System’’ set in 2008, recommendations on the requirements of study of categorized athletes adopted by the Rectors’ Association in 2009, measures and activities proposed by the National Sports Council and directives of the COC Council and the European Union on the legislative, strategic and action plan to encourage the education and employment of athletes, this four-year project – launched in 2012 – aims to build a proactive and institutional approach to the obligation of the society towards top athletes.

The solid connection of sports and education was witnessed in Osijek by numerous top sports notables from the Osijek-Baranja County, among them also the great Croatian handball player, silver Olympian Katja Iles (Moscow Olympics 1980) and Mirna Rajle Brodanac, the most successful Croatian rower who was also moderating the Promotion day. Silver Olympian, rower David Sain (London Olympics 2012), Tea Sojat (karate), Antonio Sakic and Donna Vekic (tennis), Marko Babic (football) and Ivan Horvat (pole vault) have also shared their personal experience.

Introduction to the topic was given by the project coordinator Romana Caput Jogunica, who has conducted various researches on the needs, interests and problems in meeting the obligations in education and sports, as well as on real interests and requirements for education during and after competing, the criteria of study of categorized athletes at high universities and a number of other circumstances in today’s system.

The Promotion day was attended by the Minister of Science, Education and Sports Zeljko Jovanovic, President of the Sports Association of Osijek-Baranja County and member of the COC Council Zvjezdana Tuma Pavlov, Vice-chancellor of the University of Osijek Andelka Peko, President of the Committee for Sports and Physical Education of the University of J.J. Strossmayer Dubravko Izakovic and other notables of Croatian sports and society.