Olimpijske nade
Stanica na putu
do broja 1 Tekst: TOMISLAV POLJAK
Š
to izdvaja one najveće športaše, nazovimo ih šampionima, od onih vrlo dobrih i odličnih? Najčešće je odgovor - glava; sposobnost kontrole emocija, fokus u ključnim trenucima, ali i umijeće prevladavanja teških trenutaka. Kada netko s tek navršenih 16 godina prođe sve te testove i položi ih s odličnim, onda je jasno da je riječ o šampionu. Uspjesi, obiteljska drama, a napokon i operacija lakta koja ju je izbacila s terena na otprilike tri do četiri mjeseca, sve će je to učiniti jačom. - Ona je čudo od djeteta. Kako je samo sve lakoćom prihvatila... To još nisam vidio! Autor ovih riječi je Slaven Hrvoj, a ona je - Ana Konjuh. Slaven je kondicijski trener koji radi s brojnim hrvatskim tenisačima. Osim Ane, Tonija Androića, povremeno i Ive Karlovića, već dugo skrbi za pripremljenost Marina Čilića. S njim je prošao nekoliko teških
Olimp 12
Govoriti o mentalnoj snazi djevojke koja je s boli i tabletama osvojila dva Grand Slama, Orange Bowl i postala prvom juniorkom svijeta, i to sve prije 16. rođendana, zapravo i nije potrebno. Način na koji je Ana Konjuh otvorila seniorsku karijeru i dojurila do plasmana oko 200. mjesta impresionirao je teniski svijet perioda, ozljedu koljena zbog koje je propustio gotovo tri mjeseca 2012. i suspenziju zbog pogrešne optužbe za doping, koja mu je uzela četiri mjeseca prošle godine. I zato je Slaven, iako se bavi „fizikom“, dobra osoba i za usporedbu karaktera Ane i Marina. - Neću reći da Marin više voli tenis, to bi bilo vrlo nepravedno prema Ani, ali on je bio jako tužan kada je morao pauzirati. Njemu je tenis jako nedostajao. Možda je drugačija situacija, jer pauziraš zbog nečije pogreške i znaš da nisi učinio ništa loše, ali njemu je to jako teško palo. Ana? Ona je sa 16 godina to sve doživjela kao nešto što se mora obaviti. Samo tako! Potpuno čudo... Sredinom ožujka Ana Konjuh je prvi put nakon operacija lakta uzela reket u ruke. Na terenima Nacionalnog teniskog centra na Zagrebačkom velesajmu ponovno je osjetila radost udaranja žute loptice nakon mjesec i pol dana prisilne pauze.
- Da, osjećam veliku sreću sada kada sam ponovno na terenima. Krenuli smo s pola sata dnevno, pa postupno dižemo teniski dio, svaki dan pomalo. Nećemo se žuriti, nema razloga, sve radimo u dogovoru s liječnicima – govori Ana. Dok još uvijek ne smije opterećivati ruku sa servisom i smešom, Ana uživa i u laganom „šupsanju“ kroz sredinu terena s trenerom Kristijanom Schneiderom. Kako teniski ne može raditi neke stvari, tako ni u teretani ne smije naprezati operiranu desnu ruku. Međutim, sve ostalo radi normalno, što se vidi i po impresivnoj snazi u nogama. - Ovakve pauze su uvijek dobre da radiš na nečemu drugome. Trčim normalno gotovo od samog početka terapije. Nakon operacije bila sam dva dana u bolnici, ali već nakon tjedan dana započela sam s terapijom. Rehabilitacija mi je dnevno odnosila po pet sati, dva puta po dva i pol sata. Sada