Društvo i šport
t s o n ć u d u B a t a k e j b o i k s t r o šp elodro e tadion a li
tadion Mo e Ma
i
e igre
ida
O
sim velikih klubova i velikih športskih događanja, znamo i za velike športske objekte kao što su Madison Square Garden ili Wembley Stadium. Pa i u domaćim uvjetima imamo gotovo legendarnu povezanost nekih nogometnih klubova s njihovim stadionima. No, kao i mnogo toga drugoga u današnjem svijetu, čini se da se dijelom radi ekonomske krize, a dijelom radi povećanja svijesti o održivosti gradnje i dugoročnim troškovima održavanja objekta, neke stvari mijenjaju… Svijet naravno i dalje voli šport, različitih športskih događanja je sve više, no čini se da je nedavno Svjetsko prvenstvo u nogometu u Južnoafričkoj Republici bilo zadnje gdje se radilo u klasičnom stilu: veliki objekt, pa poslije što bude da bude. Stadioni Peter Mokaba u Polokwaneu i Mbombela u Nelspruitu, nakon Svjetskog prvenstva jednostavno više ne mogu popuniti ogroman kapacitet gledališta. A kako je održavanje velikog objekta enormno skupo, čini se da će umjesto da pomognu lokalnom športu lagano propadati. Očigledno, vrijeme je za nova rješenja. Arhitekt John Barrow, viši direktor Olimp 46
ondon
u projektnom zavodu Populous, još je prije nekoliko godina predstavio dva nova modela izgradnje športskih dvorana. Prvi model je vizija „stadiona u kutiji“, modularne arene koja se kroji prema potrebama događaja. Ovaj model projektni zavod Populous je iskoristio kod projektiranja londonskog olimpijskog stadiona (London’s 2012 Olympic Stadium). Jezgru stadiona čini 25.000 sjedećih mjesta s terenom, a za vrijeme trajanja Olimpijskih igara montažna konstrukcija osigurava dodatnih 55.000 mjesta. Slično rješenje već ima Stadion Moses Mabhida u Durbanu (JAR), koji ima 13.000 dodatnih montažnih mjesta. Druga koncepcija, koja još čeka praktičnu primjenu, je model izgradnje stadiona iz unaprijed sagrađenih elemenata - tako da se stadion nakon završetka velike športske primjedbe može u potpunosti razmontirati i koristiti na drugom mjestu. John Barrow, naglašavajući mogućnost primjene novih tehnologija koje nisu postojale do prije koju godinu, naglašava: - Osobno, mislim da je to budućnost za ovakve događaje. Put naprijed nije graditi velike spomenike, već raditi nešto što je važnije za baštinu i kasniji razvoj lokalne zajednice. I zaista - koliko god bilo lijepo imati monumentalni stadion, objekt koji se ne koristi kako bi trebalo (primjerice
Poljudska ljepotica
stoga što prosječan broj posjetitelja ni u snu ne može pokriti ogromne troškove održavanja), umjesto mjesta za radost i zabavu postaje opterećenje lokalne zajednice. Takav objekt pomalo propada, a novac se - umjesto u razvoj mladih športaša, pa i pomoć onima koji se bore za olimpijske medalje – ulaže u održavanje građevinskog objekta. Slična priča je i sa zatvorenim šport-
Madi on
are arden
skim objektima. Teško je danas zamisliti dvoranu koja se koristi primarno kao športska dvorana za nekoliko lokalnih klubova, makar bili i najbolji u svijetu. Sezona natjecanja ne traje cijele godine, a i kada traje, objekt koji se relativno rijetko koristi, jednostavno je preskup. Nije u pitanju samo održavanje - svi koji se bave plaćanjem obiteljskih računa sjetit će se koliko su oni za plin, odnosno struju narasli kada je onih nekoliko tjedana krajem prošle zime dobrano zahladilo. Energija je skupa i kako stvari stoje - bit će sve skuplja. A ogromnu dvoranu treba zimi grijati, a ljeti hladiti. Postali smo razmaženiji, danas se očekuje da prostor za boravak bude ugodan, kakvo god vrijeme bilo vani. Dakle, dvorane treba graditi tako da se mogu koristiti i kao športske (po mogućnosti za što više športova), ali i kao