Issuu on Google+

Broj 36 / rujan 2010. ISSN 1331-9523

OLIMPIJSKE LEGENDE: Željko Matuš

DJECA I ŠPORT: Ne ide bez roditelja

OLIMPIJSKE NADE: Karla Šitić

ŠPORT NA INTERNETU: Fifin mrežni svijet

Olimpijske igre mladih

Četiri medalje za Hrvatsku


Sadržaj

6

Singapur 2010. Olimpijske igre mladih

26

MOO - danas i sutra Komunikacijska revolucija

12

Olimpijske legende Željko Matuš

29

Prilog Povijest hrvatskog športa

16

Olimpijske nade Karla Šitić

42

Znanost i šport Izazov za kineziologe

20

Nastanak modernog športa Konjičke utrke

46

Športska terminologija Od košare do ključanice

24

Društvo i šport Stop plivanju i biciklu

50

Djeca i šport Ne ide bez roditelja

Broj 36 / rujan 2010.

OLIMPIJSKE LEGENDE: Željko Matuš

DJECA I ŠPORT: Ne ide bez roditelja

OLIMPIJSKE NADE: Karla Šitić

ŠPORT NA INTERNETU: Fifin mrežni svijet

Naslovna stranica: Ivan Capan

Olimpijske igre mladih

Četiri medalje za Hrvatsku

Olimp 4

Za nakladnika:

Uredništvo:

Josip Čop Hrvatski olimpijski odbor Trg Krešimira Ćosića 11, 10 000 Zagreb

Saša Ceraj, Ante Drpić , Gordana Gaćeša, Radica Jurkin, Siniša Krajač, Jura Ozmec, Ana Popovčić, Nada Senčar, Ivan Škoro

Glavni urednik:

Ante Drpić

M 14 d.o.o (Jet-set magazin) Preradovićeva 23, 10 000 Zagreb

Urednica priloga Povijest hrvatskog športa:

Oblikovanje i prijelom:

Ana Popovčić

Marin Stojić

Produkcija:


Poštovani čitatelju,

i međunarodne integracije 52 Šport Snaga koja mijenja društvo i šport 54 Žene Mig iz Španjolske fotografija 58 Športska Robert Valai na internetu 60 Šport Fifin mrežni svijet Olimpa do Olimpa 62 Od Vijesti iz HOO-a

Prijevod:

SPES, Garićgradska 11, 10 000 Zagreb Tisak:

Tiskara “Edok d.o.o.” Grada Wirgessa 10, 10430 Samobor Naklada:

2000 primjeraka

www.hoo.hr hoo@hoo.hr

prve Olimpijske igre mladih održane u Singapuru u kolovozu, nova su snažna poveznica temeljnih vrijednosti olimpijskog pokreta. Dokazali su to mladi športaši iz cijeloga svijeta, njih više od 3 500 iz 205 država, koji su u jednoj jedinoj priredbi ujedinili vrhunski šport te moderno olimpijsko obrazovanje i kulturu. Bio je to, kako je uostalom na svečanom zatvaranju rekao i predsjednik MOO-a Jacques Rogge, spoj inovacije, kreativnosti, užitka i proslave olimpijskih vrijednosti. Naši su se vratili s četiri medalje: zlato je osvojio plivač Ivan Capan (50m prsno), srebro košarkaši (košarka 3 na 3), a dvije bronce judašica Barbara Matić (pojedinačno i ekipno). Upravo njima i proslavi svjetske olimpijske mladosti, posvetili smo uvodni tekst u “Olimpu”. Desetog rujna obilježili smo radno i svečano Hrvatski olimpijski dan, utemeljenje HOO-a 1991., te dodijelili prestižnu Nagradu Dražen Petrović mladim i perspektivnim športašima. Usprkos ljetnoj stanci, članovi Vijeća i Skupština HOO bili su aktivni te donijeli niz važnih odluka, među kojima i onu o statusu i budućnosti pojedinih nacionalnih Glavni tajnik Hrvatskog športskih saveza (golf, odbojka) u članstvu HOO-a, a o olimpijskog odbora čemu možete čitati u rubrici “Od Olimpa do Olimpa”. Secretary General of the Na ugledna imena koja su obilježila jedno razdoblje Croatian Olympic Committee hrvatskog športa, podsjećaju naši suradnici u stalnoj rubrici “Legende”. U ovom broju “Olimpa” prisjetili smo Josip Čop, dipl. oec. se Željka Matuša, osvajača zlatne medalje u nogometu na Olimpijskim igrama 1960. u Rimu, gradu koji je upravo proslavio 50. obljetnicu domaćinstva Igara. U “Olimpovom” prilogu, ujedno i zasebnoj cjelini, “Povijest hrvatskog športa”, prisjetitili smo se dvojice športskih velikana koji su nas napustili - Stjepana Bobeka i Velimira Kljaića, a tu je i tekst o pomalo zaboravljenom Dragutinu Ciottiju, hrvatskom gimnastičaru koji je osvojio brončano odličje na OI u Amsterdamu 1920. godine. Dakako, ovo je samo dio iz sadržaja jesenskog broja “Olimpa” kojem je ovo 11 godina izlaženja; želimo vam ugodno čitanje i naravno - otvoreni smo, kao i dosad, za sve vaše kritike, prijedloge i sugestije.

Dear Reader, The first Youth Olympic Games that took place in Singapore in August are a strong new link that connects the basic values of the Olympic movement. This was proven by the more than 3,500 young athletes from 205 countries who in a single event united outstanding sports and modern Olympic education and culture. As the President of the International Olympic Committee, Jacques Rogge, said in the closing ceremony, the games were a combination of innovation, creativity, pleasure and the celebration of Olympic values. Our athletes returned with four medals: swimmer Ivan Capan won a gold medal (50 m breaststroke), our basketball team won a silver medal (3-on-3 basketball), and Barbara Matić two bronze medals in judo (individual and team). We have dedicated the introduction in “Olimp” to them and to the celebration of the world Olympic youth. On 10 September, we celebrated, in a working and ceremonious way, Croatian Olympic Day, which marks the founding of the Croatian Olympic Committee (HOO) in 1991, and awarded the prestigious Dražen Petrović Award to young and promising athletes. Despite the summer break, members of the HOO Council and Assemblies were active and reached a number of important decisions, one of which involved the status and future of individual national sports unions (golf and volleyball) in the membership of HOO. You can read more these decisions in the column, “From Olympus to Olympus”. Distinguished names from the past in Croatian sports are recalled by our associates in the permanent column “Legends”. This issue of “Olimp” presents Željko Matuš, a gold medal winner at the 1960 Olympic Games in Rome, which has just celebrated the 50th anniversary of hosting the Games. In the “Olimp’s” insert, a separate “History of Croatian Sports”, we recall two leading sports figures who have left us – Stjepan Bobek and Velimir Kljaić. There is also an article about the somewhat forgotten Dragutin Ciotti, a Croatian gymnast who won the bronze medal at the 1920 Olympic Games in Amsterdam. Of course, these are only a part of the contents of the autumn issue of “Olimp”, now in its 11th year of publication; we wish you pleasant reading and, of course, we welcome your comments and suggestions.


I. Olimpijske igre mladih

Festival mladih športaša Tekst: GORDANA GAĆEŠA

Olimpijske igre mladih otvorile su novo poglavlje u povijesti olimpijskog pokreta, pokazale su visoku razinu športskog natjecanja, ali istodobno su mladim športašima pružili platformu učenja i izgradnje prijateljstva kroz Kulturni i obrazovni program...

O

limpijski plamen koji je 26. kolovoza u 21:01 sati ugašen u Singapuru, označio je završetak športskog festivala koji je postavio nove putokaze i standarde, kako mladima tako i športu. Vrlo je emotivan bio trenutak na svečanosti zatvaranja prvih Olimpijskih igara mladih, a emocije i zadovoljstvo nije krio ni prvi čovjek Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Jacques Rogge: - Čestitam i zahvaljujem Singapuru na veličanstveno obavljenom poslu. Ujedinili ste vrhunski šport, moderno obrazovanje i kulturu. Bio je to spoj inovacije, kreativnosti, radosti i proslave olimpijskih vrijednosti.

Olimp 6


I. Olimpijske igre mladih Rogge se obratio i mladim športašima: - Športaši, učinili ste nas ponosnima! Ujedno ste naučili što znači biti istinski športaš, a ne samo pobjednik. Nakon mnogo godina, kada se osvrnete na svoju športsku karijeru, moći ćete reći: ‘Bio sam u Singapuru, gdje je sve počelo.’ Ponesite i širite duh Singapura u svojim zemljama, budite uzori sadašnjim i budućim generacijama. Na prvim povijesnim Olimpijskih igrama mladih (OIM), koje su održane od 14. do 26. kolovoza 2010., sudjelovalo je 3522 sportaša, 1850 službenih osoba iz 205 nacionalnih olimpijskih odbora. Hrvatska delegacija, pod vodstvom šefa Misije Damira Šegote, brojila je 47 članova, od čega 25 športaša koji su nastupili u 12 športova (atletika, gimnastika, judo, kanu, košarka 3 na 3, plivanje, stolni tenis, streljaštvo, taekwondo, tenis, triatlon i veslanje). Kući su se vratili s četiri medalje: zlato je osvojio plivač Ivan Capan (50m prsno), srebro košarkaši (košarka 3 na 3), a dvije bronce donijela je judašica Barbara Matić (pojedinačno i ekipno). Najuspješniji su bili športaši NR Kine sa 30 zlatnih medalja, Rusija je druga sa 19 zlata, a Južna Koreja treća sa 11 zlatnih odličja. A kako je sve počelo? U povijesti svjetskog olimpijskog pokreta posebno će se pamtiti odluka donesena 5. srpnja 2007. godine na 119. zasjedanju MOO-a u Guatemala Cityju - pokretanje Olimpijskih igara mladih na kojima pravo nastupa imaju športaši od 14 do 18 godina. Nakon toga uslijedilo je najčešće postavljano pitanje - zašto? Postojale su sumnje u opravdanost još jednog športskog događaja više u i ovako gustom kalendaru Među-

narodnog olimpijskog odbora, ali i kalendarima svjetskih športskih saveza. Odgovor je te 2007. godine dao predsjednik MOO-a Jacques Rogge: “To je naša dužnost prema mladima ovog svijeta”. OIM su postale prioritet razvojne strategije MOO-a koji je na jednom mjestu okupio svjetski priznate stručnjake iz područja športa, marketinga, promocije, dizajna… koji su osmislili i realizirali izniman projekt. U pokretanju nečega novog, uvijek je bitno znati što se želi. A MOO je to od početka vrlo jasno naznačio u strateškim ciljevima - sudjelovanje mladih nadarenih športaša iz cijelog svijeta na natjecanju visoke športske kvalitete, educiranje mladih o olimpijskim vrijednostima, o pozitivnom učinku bavljenja športom na zdravlje te o opasnostima dopinga. I to je odgovor na pitanje zašto, to je, eto, smisao OIM-a. Na svečanosti otvaranja, Jacques Rogge je posebno naglasio jednu poruku upućenu športašima sudionicima 1. OIM u Singapuru: “Ne zaboravite zabavljati se!” Uistinu je tako. Uz ostvarenje što boljeg športskog rezultata, cilj je na licima športaša “čitati” sreću, zadovoljstvo, zabavu, a MOO je osmislio i tzv. Kulturni i obrazovni program (Culture and Education Programme - CEP). Vizija prvih Olimpijskih igara mladih je vizija događaja koji povezuje šport, kulturu i obrazovanje. CEP je kao sastavni dio Igara pružio nezaboravno i inspirativno iskustvo svim sudionicima. Posebno napravljen za mlade športaše, CEP ih je potaknuo u nastojanju da se druže izražavajući olimpijske vrijednosti kroz prijateljstvo i poštivanje, ali i da naučene olimpijske vrijednosti primjenjuju u svakodnev-

Ines Ikić

Luka Fučec

Mate Pavić

HRVATSKI SPORTAŠI U SINGAPURU ATLETIKA: Ines Ikić, Romana Tea Kirinić, Ivan Horvat GIMNASTIKA: Filip Boroša JUDO: Barbara Matić KANU KAJAK: Matija Buriša KOŠARKA (3 na 3): Matej Buovac, Tomislav Grubišić, Stipe Krstanović i Marko Ramljak PLIVANJE: Ivan Biondić, Ivan Capan, Ivan Levaj, Mabel Sulić STRELJAŠTVO: Valentina Pereglin, Tanja Perec, Tiziano Šuran STOLNI TENIS: Mateja Jeger, Luka Fučec TAEKWONDO: Rea Budić TENIS: Mate Pavić TRIATLON: Sara Vilić VESLANJE: Mate Ledenko, Mile Čakarun, Asja Žero

Olimp 8

Matija Buriša


Četiri naše medalje

O

dlukom MOO-a, športaši sudionici OIM-a natjecali su se u 26 športova koji su na programu OI u Londonu, no u nekim športovima, u dogovoru i uz suglasnost međunarodnih športskih saveza, pravila natjecanja su modificirana. Tako se primjerice košarkaški olimpijski turnir održao u košarci 3 na 3 (tzv. street basketball). Hrvatski športaši ostvarili su iznimne uspjehe, među kojima se ističu četiri osvojene medalje. Prvu i povijesnu hrvatsku medalju na Olimpijskim igrama mladih, osvojio je plivač Ivan Capan u disciplini 50 m prsno, osvojivši 1. mjesto uz novi juniorski državni rekord (28:55). Košarkaši su kući donijeli srebrnu medalju (Matej Buovac, Stipe Krstanović, Marko Ramljak, Tomislav Grubišić), a judašica Barbara Matić osvojila je dvije brončane medalje (pojedinačno u kategoriji do 63kg i ekipno). Hrvatsko plivanje pokazalo je iznimno talentiranu generaciju mladih plivača. Uz zlatnu medalju, ostvareno je još pet finalnih plasmana. Medaljaš Ivan Capan osvojio je 5. mjesto na 100m prsno. Ivan Biondić bio je odličan 4. na 200m leđno i 6. na 100m leđno (uz novi juniorski državni rekord 56:88), dok je Ivan Levaj osvojio 5. mjesto na 50m slobodno. Kod atletičara se istaknula troskokašica Ines Ikić koja je osvojila 5. mjesto, dok je veliki kandidat za medalju i hrvatski stjegonoša na ceremoniji otvaranja Igara Ivan Horvat, osvojio tek 8. mjesto sa skromnih 4.70m. Romana Tea Kirinić je osvojila prvo mjesto u B finalu u utrci na 400m, što je ukupno 9. mjesto na OIM. Mladi hrvatski gimnastičar Filip Boroša bio je 31. u višeboju, ali se plasirao u finale po spravama, na parteru je u konačnici bio izvrstan 6. U iznimno jakoj konkurenciji, stolnotenisači Mateja Jeger i Luka Fučec zaustavljeni su u osmini finala u pojedinačnoj i momčadskoj konkurenciji. U finalu zračne puške 6. mjesto osvojila je Tanja Perec. Ostali hrvatski mladi olimpijci ostvarili su rezultate sukladno svojim mogućnostima, no iskustvo koje su stekli nastupom na prvim OIM zasigurno će pridonijeti njihovom daljnjem športskom razvoju.

Barbara Matić (treća s lijeva)

Ivan Capan (u sredini)

Srebrni košarkaši

9 Olimp

Filip Boroša

Sara Vilić

Ivan Biondić


I. Olimpijske igre mladih

Športske dvorane u neboderima

A

zijski Gibraltar, kako još zovu Singapur, otočni je grad-država koji se prostire na svega 700 km² i ima oko 5 milijuna stanovnika, pa je stoga jedna od najnaseljenijih država svijeta. Singapur shvaća ulogu športa u razvoju društva, bilo da se radi o vrhunskom športu, o ulaganju u športske objekte ili o odgoju mladih putem športa. Još 1990-ih godina Singapurski olimpijski odbor utemeljio je program poznat pod nazivom Multi-Million Dollar Awards Programme koji u gotovini nagrađuje osvajače medalja na OI, Azijskim i Commonwealth igrama te Jugoistočnim azijskim igrama. Najveća nagrada isplaćuje se osvajaču zlatne olimpijske medalje - milijun singapurskih dolara (4,3 milijuna kuna)! Olimpijski odbor obavezuje športaše dobitnike novčane nagrade na uplatu 20% od iznosa u nacionalni športski savez za daljnji razvoj tog športa. Od pokretanja programa pa do danas, u fond su posegnuli samo jednom, ali za srebrnu medalju. Naime, Singapur je na dosadašnjim Olimpijskim igrama osvojio dvije srebrne medalje: davne 1960. na OI u Rimu dizač utega Tan Howe Liang je osvojio srebro, a na posljednjim OI u Pekingu 2008. ženski stolnoteniski sastav je također osvojio srebrnu medalju. Za usporedbu, Hrvatska je od osamostaljenja i prvog nastupa na ZOI u Albertvilleu 1992. osvojila 27 medalja, od čega 17 na ljetnim OI... Država, odnosno vlast, iznimno je svjesna uloge koju šport ima u odgoju mladih, a posebno u današnje tehnološko doba. Obrazovni sustav se dobrim dijelom temelji na zdravom tjelesnom odgoju djece kojeg nude kroz razne programe - 2004. godine počela je s radom Singapurska športska škola koja se sufinancira od države, a djeci na jednom mjestu omogućuje vrhunsko obrazovanje i treniranje. Kompleks se sastoji od učioničkog dijela i športskih dvorana, dva bazena i brojnih vanjskih terena, a izgradnja je koštala 75 milijuna singapurskih dolara. Na OIM-u su se u toj školi održavala natjecanja u svim vodenim športovima i streljaštvu. Impresivan je to objekt koji ima dva olimpijska bazena poluotvorenog tipa (natkriven, s jednom bočnom stranom koja je otvorena). No, to je samo jedan od 100 olimpijskih bazena koji postoje u Singapuru. Športska infrastruktura u Singapuru je impozantna, ali ne i megalomanska. Uz spomenutih 100 olimpijskih bazena, na 710 km² smjestili su 972 športske dvorane i 75 sintetičkih atletskih staza. Postavlja se pitanje gdje su uspjeli smjestiti tolike dvorane, a odgovor je viđen na Olimpijskim igrama mladih - športske dvorane nalaze se u neboderima. Garaže u podrumima, shopping centri u prizemlju, a dvorane na katovima...

Olimp 10

nom, osobnom i društvenom životu. Kroz zabavne i interaktivne aktivnosti, športaši su se upoznali s olimpizmom, olimpijskim pokretom i globalnim športskim pitanjima; učili su o održivom razvoju i pozitivnom utjecaju športa na ljude i prirodu; družili su se s ostalim sudionicima, razmjenjivali ideje i upoznali nove kulture; slavili su olimpijske ideje i olimpijski duh, shvatili snagu različitosti kultura u ujedinjenju ljudi. Aktivnosti CEP-a bile su podijeljene u pet različitih tematskih dijelova: ◊ Olimpizam - povijest, filozofija, struktura i evolucija modernih Olimpijskih igara sve do današnjih dana ◊ Razvoj sposobnosti - razmatra različite aspekte profesionalne karijere športaša koja uključuje i osobni razvoj i snalaženje u raznim fazama života športaša ◊ Dobrobit i zdrav životni stil - promiče zdrav način života koji uključuje i zdravu prehranu i borbu protiv dopinga u sportu ◊ Društvena odgovornost - podiže svijest športaša o njegovoj ulozi člana društvene zajednice ◊ Izražavanje - olakšava učenje i interakciju putem korištenja digitalnih medija i sudjelovanjem u festivalima i ostalim događanjima u Olimpijskom selu. Kulturni i obrazovni program bio je organiziran u Olimpijskom selu i izvan njega, u sedam formi programa. To su “Chat s prvacima” gdje su mladi športa-


→ Summary ←

ši imali priliku kao u “talk showu” razgovarati s proslavljenim olimpijcima kao što su Sergej Bubka, Jelena Isinbajeva, Wilson Kipketer, Aleksandar Popov. U formi “Aktivnosti otkrivanja”, putem interaktivnih izložbi i radionica, sudionici OIM-a učili su o temama važnim za njihovo športsko odrastanje (kako uspješno spojiti vrhunski šport i učenje/studiranje), ali i karijeri u industriji športa gdje su mogli saznati koje se karakteristike, znanje i stručnost traže za te profesije. “Selo svjetske kulture” bila je platforma za učenje kulturnih različitosti, a “Projekt zajednice” imao je naglasak na učenju o lokalnoj kulturi. “Umjetnost i kultura” je interaktivna forma koja je uključivala zabavu, glazbu i igru, dok “Otočka avantura“ i “Istraživačko putovanje” aktivnosti su koje su se odvijale izvan Sela. U prvoj su športaši imali priliku učiti se timskom radu i prijateljstvu s ciljem prevladavanja prepreka (avanturističko putovanje na otok Pulau Ubin), a u drugoj aktivnosti učili su o važnosti prirodnog ekosustava i o očuvanju okoliša. Kao i ostala velika športska natjecanja, i OIM su imale svoje trenutke za pamćenje. Sedamnaestogodišnja kineska plivačica Tang Yi osvajačica je čak šest zlatnih medalja, a neizbrisiv trag ostavila je i mlada ruska gimnastičarka Viktorija Komova osvojivši tri zlatna odličja. U Singapuru je ukupno postavljeno 14 novih svjetskih juniorskih rekorda odnosno onih za mlađe juniore. No, osim športskih rezultata, trag su ostavile i mnoge izvanšport-

ske priče, priče koje daju smisao Olimpijskim igrama mladih, priče koje opravdavaju postojanje ovakvog natjecanja i šalju snažnu poruku svijetu. Pamtit će se tako singapurski osnovnoškolac Low Wei Jie koji je 11. kolovoza pretrčao 15km prateći nositelje Olimpijske baklje, želeći uslikati taj simbol Olimpijskih igara mladih. Krenuo je u ovu avanturu u kratkim hlačicama, majici i japankama, a u ostvarenju snova nije ga spriječio ni pljusak niti rane na stopalima. Nitko nije mogao vjerovati da je mladi Singapurac toliko odlučan u svojoj namjeri. - Samo sam htio vidjeti Olimpijski plamen. Možda ga više nikada ne vidim - objasnio je svoju želju 12-godišnji Low koji je sljedećih dana neplanirano postao zvijezda i jedan od simbola OIM-a. Podsjetnik da šport spaja, a ne razdvaja te da ruši postojeće barijere, jest priča o športašicama Sjeverne i Južne Koreje koje su, s osmjehom na licu, zajedno istraživale Olimpijsko selo mladih u Singapuru. A mladi nogometaši Haitija svojoj napaćenoj domovini, koju je u siječnju ove godine zadesio razoran potres, donijeli su radost i veselje osvajanjem srebrne medalje na olimpijskom nogometnom turniru. Olimpijske igre mladih otvorile su novo poglavlje u povijesti olimpijskog pokreta, pokazale su visoku razinu športskog natjecanja, ali istodobno su mladim športašima pružili platformu učenja i izgradnje prijateljstva kroz Kulturni i obrazovni program... 

In the opening ceremony of the first Youth Olympic Games, Jacques Rogge especially emphasized one message for athletes: “Don’t forget to have fun!” The Youth Olympic Games have opened a new chapter in the history of the Olympic movement. A high level of athletic competition was presented, but young athletes were also provided with a platform for learning and building friendship through the Culture and Education Programme. The Games, which were held in Singapore from August 14-26, 2010, brought together 3,522 athletes and 1,850 officials from 205 national Olympic committees. The Croatian delegation, led by Chef de Mission Damir Šegota, consisted of 47 people, 25 of whom were athletes competing in 12 sports. Croatian athletes achieved great success, winning four medals. Ivan Capan, a swimmer, won the first Croatian medal in the history of the Youth Olympic Games – a gold medal in the men’s 50m breaststroke, setting a new junior national record (28:55).

11 Olimp


Legende hrvatskog športa: Željko Matuš

50 godina od rimskoga zlata

Dinamo - Crvena zvezda (2-1) u Maksimiru 1958: Matuš postiže zgoditak Beari kojem je to bilo prvo gostovanje u Zagrebu u dresu Crvene zvezde.

Olimp 12


Tekst: ANTON SAMOVOJSKA

Prije 50 godina nogometna je reprezentacija Jugoslavije osvojila zlatnu olimpijsku medalju svladavši u Rimu Dansku s 3-1. Željko Matuš bio je i te kako važan igrač u toj momčadi...

D

ogodilo se to prije pola stoljeća - nogometna je reprezentacija Jugoslavije 1960. godine u Rimu, svladavši u finalu Dansku, osvojila zlatnu olimpijsku medalju. Olimpijsko zlato izniman je domašaj, što i te kako dobro znaju svi športaši. Pokušali su brojni, od kojih golema većina nikad nije stigla do zlata... Reprezentacija koja je uzela olimpijsko zlato 1960. za nas bi trebala biti osobito zanimljiva. Do vrha je, naime, dohitala momčad u kojoj su igrala petorica hrvatskih nogometaša: Željko Perušić, Ante Žanetić, Andrija Anković, Tomislav Knez i Željko Matuš s kojim smo osvježili vrijednu povijest. - Drago mi je što se netko sjetio Rima 1960. Pedeset godina je lijepa brojka. Povijest se ne bi smjela zaboravljati. Bilo bi lijepo da se taj datum obilježio i nekim skupom - kaže Željko Matuš, negdašnji odlični nogometaš Dinama, koji je uz nogometnu stvorio i perfektnu životnu karijeru - uz igru u Dinamu završio je i Stomatološki fakultet u Zagrebu. o Jeste li očekivali da biste u Rimu mogli osvojiti zlatnu medalju? - Jesmo. Jugoslavenski je nogomet u to doba bio vrlo jak. Te se godine igrao i prvi Kup nacija, kojim je započelo prvenstvo Europe. Jugoslavija je u Parizu igrala finale sa Sovjetskim Savezom. Na Olimpijskim igrama u to se doba nisu mogli natjecati profesionalci. Ali, istočni blok, koji formalno, ali samo formalno, nije poznavao pojam profesionalizma, na Olimpijske je igre dovodio vrlo jake momčadi. U Rimu su jaki bili Mađari, pa Bugari, ali i Talijani, koji su nastupili s mladom, ali vrlo jakom reprezentacijom za koju su igrali Rivera, Burgnich, Trapattoni... Mi smo bili prvi u skupini s Bugarskom, Egiptom i Turskom. U polufinalu smo pak prošli Talijane na neobičan način: bilo je 1-1, pa je o finalistu

PORTRET Željko Matuš (Gornja Stubica, 1935.) bio je odličan igrač sredine igrališta. Bio je sjajan trkač, sjajan tehničar, imao je izvrstan pregled igre te jak i vrlo točan udarac. Matuš je igrao za Oroteks iz Oroslavja (1952.-1954.), Dinamo (1954.-1965.) s kojim je osvojio naslov prvaka Jugoslavije (1958.) i tri Kupa (1960., 1963., 1965.), te za švicarske momčadi Young Fellows (1965.-1968.) i Zürich (1968.-1970.). Za Dinamo je odigrao 420 utakmica i postigao 150 pogodaka. Za Jugoslaviju je odigrao 13 utakmica i postigao pet pogodaka. Osvojio je zlatnu medalju na OI 1960. u Rimu, srebro na prvom EP-u 1960. u Parizu, a bio je član momčadi koja je 1962. bila četvrta na SP-u u Čileu.

odlučio ždrijeb. Poštenije bi bilo da su se izvodili jedanesterci, no pravila su tad bila takva. Za nas je sretno završilo i dospjeli smo u finale u kojem smo glatko nadvisili Dance. o Koliko je jaka bila ta olimpijska reprezentacija? - Bila je to dobra momčad. Objektivno, nismo bili jaki kao naši legendarni prethodnici: Beara, Stanković, Crnković, Z. Čajkovski, I. Horvat, Boškov, Ognjanov, Mitić, Vukas, Bobek i Zebec. Ali, oni su uzeli dva srebra, 1948. u Londonu i 1952. u Helsinkiju, a mi smo bili zlatni. 13 Olimp


Legende hrvatskog športa: Željko Matuš

‘Danas se igra sasvim drukčiji nogomet. U naše doba bilo je vremena. Lopta se primala mirno, mogla se podići glava, moglo se mirno odigrati. Kad bi se na sredini prošao igrač, odmah je bio otvoren put do gola. Danas nogometaš nema ni vremena, a ni prostora’ U društvu s Dražanom Jerkovićem o Koja je najveća razlika između nogometa nekad i sad? - Razlika je takva kakva je i u svim ostalim športovima. Kada se pogledaju športovi koji se mjere centimetrima i štopericom, odmah se uoči koliko su rekordi otišli naprijed u posljednjih 50 godina. Tako je i s nogometom. Dakako, razlog postoji. Mi smo trenirali tri do četiri puta tjedno, a danas se trenira svaki dan. Po dva puta. Velika je razlika dakle u fizičkoj spremi, ali i u taktici. Stoga se danas igra saSvim drukčiji nogomet. U naše doba bilo je vremena. Lopta se primala mirno, mogla se podići glava, moglo se mirno odigrati. Kad bi se na sredini prošao igrač, odmah je bio otvoren put do gola. Danas nogometaš nema ni vremena, a ni prostora. Mogli bismo možda kazati kako je negdašnji nogomet bio atraktivniji, ali današnji je neusporedivo učinkovitiji. o Bi li tko od negdašnjih velikana mogao igrati i danas na razini na kojoj je igrao nekoć? - Neki sigurno danas uopće ne bi mogli igrati. Ali, neki bi i danas bili veliki. Vukas, Bobek, Zebec ili Zlatko

Jugoslavija - Danska 3-1 RIM - Stadion Flaminio, 10. rujan 1960. Gledatelja: 40.000. Sudac: Lo Bello (Italija). STRIJELCI: Galić, Matuš i Kostić za Jugoslaviju, F. Nielsen za Dansku. JUGOSLAVIJA: Vidinić, Roganović, Jusufi, Perušić, Durković, Žanetić, Anković, Matuš, Galić, Knez, Kostić. DANSKA: From, Andersen, Jensen, Hansen, H.C. Nielsen, F. Nielsen, Pedersen, Troelsen, H. Nielsen, Enoksen, Sorensen.

Olimp 14

Čajkovski i u ovo bi doba bili klase. o Tko je za vas najbolji hrvatski nogometaš svih vremena? - Nikad se ne bih usudio izabrati jednoga. No, postoji šira skupina odličnih igrača među kojima bi se za svakoga moglo kazati da je najveći. Među njima je svakako Bobek, koji je bio moj idol, a zatim i Vukas, Zebec, Zlatko Čajkovski, Šuker, Boban, Prosinečki... o Što vam najviše smeta u današnjem hrvatskom nogometu? - Nisam nostalgičar. Nemam ni potrebe, ni želje, a ni razloga biti opterećen prošlošću. Ne bih govorio o drugima, nego o svojima, o Dinamu čiji sam dres nosio godinama. Meni se čini da je nekoć u nogometu bilo više emocije. Ja sam plakao kad je Dinamo izgubio. Nisam ksenofob, ali nisam baš siguran da Dinamovi stranci danas plaču. Ljubav prema klubu, prema gradu, prema državi važan je čimbenik igre. Igrač koji ima emociju sigurno daje više. o Kako vidite Bilićevu reprezentaciju? Hoće li se Hrvatska plasirati u završnicu Europskog prvenstva u Poljskoj i Ukrajini 2012.? - Nama nedostaje vrsan vratar. I to je problem. Koji, međutim, nije jedini. Meni se ne sviđa kako igra naša zadnja linija. Svaka lopta ide unatrag i stoga lopta teško dolazi do napadača. Da sam ja toliko vraćao loptu unatrag, Mara Wölfl (veliki Dinamov centarfor, op.p.) potjerao bi me s igrališta. Naš je problem i to što sve promatramo s na šega stajališta: ‘Mi smo najbolji i sigurno prolazimo’. Stvari nisu baš takve - kazao je na kraju Željko Matuš. 

→ Summary ←

Fifty years ago, the Yugoslav national football team won an Olympic gold medal in Rome by defeating Denmark 3-1. Željko Matuš was a very important player in that team. When asked about the biggest differences between football now and then, Matuš answered: “There is a great difference in physical fitness, but also in tactics. Football is played much differently now. In my day, players had more time. The ball was received calmly, you could raise your head, and you had time to play. When a player reached the center, the way to the goal was open. Today’s football players do not have either time or space. Perhaps we could say that football used to be more attractive, but now it is incomparably more efficient.”


Olimpijske nade: Karla Šitić

Želja

- Hyde park Tekst: DAVOR BURAZIN Fotografije: CROPIX

Karla Šitić, kojoj je tek 18 godina, već je pomalo svjetska marka u daljinskom plivanju. Njezini ovogodišnji rezultati daju joj puno pravo da ozbiljno razmišlja o velikom rezultatu na OI u Londonu, u utrci koja će se održati u jezeru u Hyde Parku.

Već nadomak svjetskom vrhu Karla Šitić rođena je 6. svibnja 1992. godine u Splitu. U plivanju je otkad zna za sebe. Članica je kluba “Grdelin” usmjerena na daljinsko plivanje, no kad treba uskočiti u bazen - nema problema. Aktualna je prvakinja Hrvatske na 200 metara delfinovim stilom i 1500 metara (hrvatska rekorderka). U daljinskom plivanju najbrža je na pet (bazen i otvorena voda), deset i 25 kilometara. Na Svjetskom prvenstvu u Kanadi bila je 10. na pet kilometara, a na Europskom prvenstvu u Mađarskoj 8. na dvadeset i pet kilometara, a 11. na deset kilometara. Ima i dva vrhunska rezultata u Svjetskom kupu. U argentinskoj Viedmi bila je druga, a u kanadskom Robervalu peta. Pobjednica je Grand prix maratona u Ohridu, a druga je bila na maratonu u Starom Gradu na Hvaru, gdje je popravila hrvatski rekord za čak 18 minuta. Sve ove rezultate postigla je ove godine.

Pobjednici ovogodišnjeg Rapskog maratona: Karla Šitić i Mark Warkentin (SAD)

A

ko vam je njezino prezime poznato i ako ga povezujete s plivanjem - na dobrom ste tragu. Karlin tata je Slaven, zaštitni znak splitskog “Jadrana” od 1978. do 1995. godine, deset godina reprezentativac bivše države. Karla Šitić, kojoj je tek 18 godina, već je pomalo svjetska marka u daljinskom plivanju, ali vjerojatno neće biti jedina, jer iz obitelji Šitić slijede Ivana i Ivan, svi članovi plivačkog kluba “Grdelin”. - Djeca su nam odrasla na bazenu. Karla je plivala gotovo sve duže disci-

Olimp 16

pline - od 400, preko 800, pa sve do 1500 metara, a onda i 400 mješovito. Mislim da je to baza za dugovječnost športaša. S osam godina plivala je mali maraton u Rogoznici, tad se taman osnivao Savez za daljinsko plivanje prisjeća se tata Slaven, koji je i Karlin trener. Karla je već u programu Hrvatskog olimpijskog odbora, uskoro bi mogla napredovati do B statusa, potencijalne sudionice Olimpijskih igara u Londonu, jer iza nje stoje sjajni ovogodišnji rezultati: na Europskom prvenstvu na

25 kilometara bila je osma, na 10 kilometara tri mjesta niže, a na Svjetskom prvenstvu na 5 kilometara zauzela je desetu poziciju. - Sljedeće će se godine u Šangaju održati prve kvalifikacije za Olimpijske igre, plasman će ostvariti deset najboljih. Ukupno će na OI nastupiti 25 plivačica, a plivat će se u Hyde Parku... Ako utrka u Šangaju bude “normalna”, ako izdržim sve udarce, moglo bi biti dobro. o Udarci? Kakvi udarci? Zar ne govorimo o plivanju? - Ma, ovo vam je kontaktni šport,


puno je borbi za poziciju, a najvažnije je biti jak u glavi. Ako si jak, utrka brzo prođe - kaže odlična učenica 4. razreda Prirodoslovne gimnazije koja će dogodine sasvim sigurno upisati fakultet, ali još se nije odlučila što će studirati. Nije baš jednostavno uspjeti i kvalificirati se za Olimpijske igre. Puno je plivača, a malo mjesta. Tako se, recimo, za nastup u disciplini daljinskog plivanja na Igrama u Pekingu nije uspio kvalificirati svjetski rekorder i olimpijski pobjednik na 1500 metara Grant Hackett...

Osim velike konkurencije, puno se i ulaže. U čemu Hrvatska, pa tako i obitelj Šitić zaostaju. Ipak, nekako se snalaze, krpaju proračun, makar nerijetko nije nimalo lako. - Nedavno sam pobijedila na Grand Prix maratonu u Ohridu, a taj put su financirali tata i mama Anita. Jedan kostim stoji 300 eura i uglavnom se baca nakon jedne utrke. Ja sam zbog promjene pravila na SP-u u Kanadi plivala u posuđenom kostimu jedne Slovenke, a moj tata, jer je bio jedini trener u reprezentaciji, mogao je biti samo na jednom od dva pontona za okrjepu. Tako su svi

ostali plivači uzimali napitke dvaput, a ja samo jednom... Ima još nevolja na koje se maratonci moraju naviknuti. U Kanadi je najviša temperatura vode bila 16 stupnjeva. - Kako je? Smrzneš se i ukočiš - smije se Karla koja izgleda sasvim nježno i krhko, no to je očito samo površni dojam. Ako je netko u stanju plivati 25 kilometara bez prestanka, ta osoba baš ne može biti krhka. - Tih 25 km prvi put sam plivala u Mađarskoj, na Europskom prvenstvu, htjela sam probati da vidim gdje sam

17 Olimp


Olimpijske nade: Karla Šitić i mogu li ja uopće to. Eto, ispalo je da mogu, osmo mjesto nije za bacit...

Na tradicionalnom maratonu u Starom Gradu na Hvaru krajem kolovoza, Karla Šitić bila je druga, sa samo četiri sekunde zaostatka za svjetskom prvakinjom Linsy Heister iz Nizozemske.

Krajem kolovoza bila je druga, sa samo četiri sekunde zaostatka za svjetskom prvakinjom Linsy Heister iz Nizozemske, na tradicionalnom maratonu u Starom Gradu na Hvaru. - Iskreno vjerujem da ću se plasirati u London, iako za mene ima još vremena. Ali, ako sam se u stanju nositi s najboljima, nemam razloga sumnjati u sebe. Ako se kvalificiram, zamrznut ću fakultet na godinu dana i posvetiti se samo treningu za taj najveći športski događaj. Sada idem u školu redovno, nema me jedino kad sam na natjecanju, pa kad se vratim, uvijek odgovaram u dogovoru s profesorima. I ovom prilikom htjela bi im se zahvaliti na razumijevanju. Nikada u životu Karla nije bila na visinskim pripremama. Za razliku od, na primjer, talijanskih plivačica, čija je reprezentacija na SP-u u Kanadi bila s deset natjecatelja i još petnaest članova ekspedicije. Karla i Slaven bili su sami. Podsjeća li vas to na već uobičajenu uspješnu športsku priču iz Hrvatske? Sami protiv svih! 

→ Summary ←

Karla Šitić, who is only 18 years old, is already known in the world in the field of longdistance swimming. Her results this year entitle her to think seriously about great results at the Olympic Games in London in the competition that will take place in Hyde Park. This young girl from Split says that if she qualifies for the Olympic Games next year in Shanghai, she will take a year’s leave of absence from her university just to commit to training for this great athletic event. In addition to her eighth place at the European Championships and a tenth place at the World Championships, she is also proud of her second place in the Faros Marathon in Stari Grad on the island of Hvar at the end of August, when she was only four seconds behind world champion Linsey Heister.


Nastanak modernog športa

Konjičke utrke M

eđusobno uspoređivanje ko konja staro je vjerojatno koliko i samo jahanje. Ipak, kroz povijest je u Europi konj prvenstveno bio upotrebljavan za rad - oranje i vuču, te kretanje teško oklopljenih vitezova. Iz tog razloga na cijeni je više bila izdržljivost nego brzina, ali s vremenom se to polako promijenilo. U srednjem vijeku konjičke utrke organizirane su radi oklade ili demonstracije konja koji su bili za prodaju, a kraljevski interes za takve događaje datira iz razdoblja Tudora. Poznato je da je Henrik VIII. (1491.-1547.) imao svoje trenere i džokeje, a konjičke utrke organizirane su u sklopu ceremonijala prilikom njegovih kraljevskih posjeta. Kraljica Elizabeta I. (1533.-1603.) nije bila osobito zainteresirana za utrke, makar je sama voljela jahati - uglavnom je putovala na konju i izbjegavala kočiju kad god je bilo moguće. No, sljedeća tri engleska vladara izrazito su se zanimali za utrke, te najviše zahvaljujući njihovom entuzijazmu one i postaju jedan od vodećih nacionalnih športova. Među njima se naročito ističe James I. (1566.-1625.). On ne samo da je utrkama dao na važnosti svojim prisustvom i potporom u Newmarketu gdje je dao sagraditi i konjušnice, već je

Olimp 20

učinio i povijesni korak time što je prvi u Englesku uvezao arapska grla, među kojima i čuvenog Markham Arabiana, i time započeo tradiciju uzgoja konja na Otoku. Još od vremena križarskih ratova kada u Englesku pristiže određeni broj istočnjačkih konja, engleske vrste križanjem polako odbacuju svoju prijašnju tromost i nezgrapnost, a sada je njihov prirodno dugi korak spojen s izdržljivim i temperamentnim arapskim grlima čime je stvoren izvrstan trkaći konj - krupan i brz. Zanimljivo je primijetiti da je sve do početka 18. stoljeća zapravo bilo uobi-

čajeno da vlasnici sami jašu svoje konje i to uglavnom za okladu. No, baš nekako u to vrijeme, neobavezno plemićko utrkivanje polako izrasta u možda najorganiziraniji od svih športova - konjički šport. Počinje veći uvoz arapskih grla, postavljaju se trkališta u blizini većih gradova, godine 1727. počinje izlaziti Kalendar utrka, a 1752. osniva se i kultna institucija u povijesti konjičkih utrka u Engleskoj - Jockey Club. U drugoj polovici 18. stoljeća javljaju se i profesionalni džokeji kao dio nove podjele rada između vlasnika konja, trenera, jahača i organizatora utrki. Otprilike u isto vrijeme počinju se organizirati i velike utrke - St. Leger od 1776., Oaks od 1779. i Derby od 1780. godine - koje čine prekretnicu u formiranju modernog konjičkog športa. Ipak, važno je imati na umu da u to vrijeme trkališta nisu bila ograđena pa se niti ulaz nije mogao naplaćivati. Isto tako, sve do uvođenja željeznice, konji se nisu mogli jednostavno seliti s jednog kraja zemlje na drugi, tako da je većina utrka bila zapravo mali godišnji događaj koji se organizirao u sredini tjedna i na kojem bi se okupilo gotovo isključivo plemstvo. Još se 1840. godine na svega 17 od 137 trkališta održa-


valo više od jednog susreta godišnje. Utrka u Derbyju dugo je egzistirala kao neobična mješavina tradicionalne svetkovine i modernog sporta. Unatoč pokušajima Jockey Cluba da uvede red, događaj je zapravo živio svoj vlastiti život i bio povodom masovnog egzodusa iz Londona. Konji, kočije, kola i pješaci prekriveni prašinom preplavili bi cestu, a priče o putovanju prema Epsonu i pijanim povratcima u London bile su dio lokalnog folklora. Borbe pijetlova, krvavi boksački susreti i klađenje bili su popratni dio utrka sve do 19. stoljeća kada se trkališta ograđuju, pa postaje lakše uvođenje reda. No, iako je klađenje neodvojivi dio konjičkih utrka, zanimljivo je primijetiti da se krajem 18. stoljeća većina posjetitelja Derbyja još nije kladila. Znali su malo ili ništa o konjima, a i utrke su bile prilično neorganizirane s čestim upadanjima pasa i posjetitelja na trkalište, budući da ograde još uvijek nisu postojale. Početkom 19. stoljeća utrke poprimaju oblik sličan današnjem. Osim što se trkališta ograđuju, počinju se koristiti ciljano uzgojeni mladi konji stari najčešće dvije godine, a udaljenost se skraćuje na otprilike kilometar i pol, za razliku od 6 do 7 kilometara što je ranije bilo slučaj. Uvođenjem mlađih konja

i kraćih distanci postalo je teže predvidjeti ishod utrki, čime je i klađenje postalo zanimljivije i masovnije. Slijedom toga, porasla je i prodaja specijaliziranih športskih novina. Sve do kraja 19. stoljeća uopće nisu postojale novine koje bi pratile klađenje na konjskim utrkama, a već osamdesetih godina Sportsman, Sporting Life i Sporting Chronicle prodavani su u preko 300 000 primjeraka na dan. Ubrzo je silno klađenje - potpuno očekivano - donijelo korupciju. Veliki ulozi svuda generiraju krađu i nepoštenje, a konjičke utrke bile su školski primjer. Podmićivanje, zamjene konja, podvale i kojekakve smicalice i trikovi postali su standardna praksa. Klađenje je službeno zabranjeno odredbom iz 1853. i ostalo je ilegalno sve do 1960. godine. Ne samo zakon, već i vjerski propovjednici i društveni reformatori oštro su osuđivali klađenje. Stavljanje skromnih prihoda na kocku smatrano je opasnim, a zarađivanje novca bez rada i truda - pogrešnim. Sve to nikako se nije uklapalo u viktorijanske ideje kreposnog življenja. Posebno su na udaru kritika bile ogromne svote koje su viši slojevi ulagali na utrkama. Ipak, kompletnu novčanu dobit koju su

Tekst: ANA POPOVČIĆ

Danas se konjičke utrke održavaju u brojnim državama, ali utrke kao sastavni dio života, društva i kulture na način kako one egzistiraju i imaju svoju povijest u Velikoj Britaniji i njezinim bivšim kolonijama, neusporedive su s drugim zemljama.

utrke donosile nije bilo moguće ignorirati... Neki gradovi izravno su profitirali. Utrku u Doncasteru, na primjer, organizirala je posebna korporacija, a prihod je korišten u svrhu smanjivanja poreza. Kada se lokalni župnik, dr Vaughan u siječnju 1869. potužio vlastima na nemoral i kriminal povezan s utrkom, vijećnici su ga podsjetili da je utrka omogućila novčanu pomoć za crkve, kapele i škole, uključujući i 10.000 funti za obnovu njegove župne crkve... Utrke su bile profitabilne i korisne čak neovisno o direktnom prihodu od organizacije, što uključuje prodaju

21 Olimp


Nastanak modernog športa

ulaznica i najam štandova. Sobe su se mogle iznajmiti po visokim cijenama, kuće su se obnavljale i nadograđivale, stolari i trgovci prodavali su ili iznajmljivali namještaj, pekari, mesari, vlasnici gostionica... - svi su profitirali, a posebno je cvjetala – prostitucija. Iako su igrači kriketa, nogometaši i boksači bili najbrojniji među profesionalnim športašima, krajem 19. stoljeća svakako najpopularniji bili su - džokeji. Njihove zarade bile su fantastično visoke: u razdoblju između 1870. i 1914. godine, vrhunski džokeji zarađivali su i do 75.000 funti u svojoj karijeri. Najpoznatiji među njima svakako je bio Fred Archer (1857.-1886.) - The Flying Tinman. Archer, profesionalac, svakako nije posjedovao kvalitete gentlemanaamatera, fair play mu nije bio baš najjača strana. Svoj nadimak, Leteći Tinman (od riječi tin koja označava novac) je i dobio zbog prevelike ljubavi prema novcu, čak i prema standardima profesionalaca. Archer je bio plaćenik - moglo ga se kupiti i da izgubi utrku, bio je nevjerojatno okrutan džokej, ali njegov ta. lent bio je neosporan. Javnost ga je bezrezervno zavoljela 1880. kada je sa jednom potpuno neupotrebljivom rukom (ozlijeđenom u prijašnjoj utrci) u tijesnom finišu pobijedio na utrci u Derbyu. Možda nije sve bilo sasvim čisto, ali bilo je to herojski pothvat i onaj dio engleske javnosti koji nije prezirao utrke bio je zauvijek „kupljen“. Gomile ljudi znale su zakrčiti ulicu samo da vide Archera kako napušta hotel i ulazi u kočiju, a povodom njegovog vjenčanja u siječnju 1883., organizirani su posebni vlakovi za prijevoz razgaljene svjetine do Newmarketa i Cambridgea. Brak je završio tragično preranom smrću njegove supruge, a godinu dana nakon toga Archer je počinio samoubojstvo. Prema pisanju Timesa, ta vijest izazvala je šok, nevjericu i osjećaj go-

Olimp 22

tovo osobnog gubitka milijunima ljudi. Njegov ispraćaj bio je središnji društveni događaj, S cijelim mnoštvom vijenaca, križeva i drugih oznaka počasti, koji su došli ne samo od običnih radnika, već iz svih sfera viktorijanskog društva uključujući princa od Walesa, visoko i niže plemstvo, vojsku, novinare, bogate građane, vlasnike klubova i hotela, trenere, džokeje i dužnosnike. Većina tih cvjetnih aranžmana i predmeta bila je izrazito simbolična - neki su bili vezani uz konje, kao potkove ili uzde, a drugi opet kao slomljeni stup - podsjetnik na prerano završeni život. Bilo je iznimno teško postati profesionalni džokej. Većina mladih konjušara smatrali bi velikom srećom da samo imaju priliku nastupiti, a kamoli osvojiti utrku. Propisana mala kilaža zahtijevala je konstantnu aktivnost i samodisciplinu, a navodno je Archer i upao u stanje teške depresije (radi čega je počinio samoubojstvo) za vrijeme izgladnjivanja kako bi postigao zadanu kilažu. U britanskim kolonijama konjičke utrke također su bile glavni događaj društvenog života. Trkališta su podizana od Hong Konga do Nairobija, a budući da su utrke imale auru plemstva one su Fred Archer privlačile kako otmjene i pomodne, tako i obične ljude... Konjičke utrke su vjerojatno najbolji primjer športa koji je ostao vrlo ekskluzivan u društvenim okvirima, ali ujedno stekao i silnu masovnu popularnost. Željeznica i novine omogućavale su običnim radnicima da slijede više slojeve u njihovoj ljubavi prema utrkama, te su se one duboko ukorijenile u sve slojeve engleskog društva. Danas se one održavaju u brojnim državama, no utrke kao sastavni dio života, društva i kulture na način kako one egzistiraju i imaju svoju povijest u Velikoj Britaniji i njenim bivšim kolonijama, neusporedive su s drugim zemljama.  Literatura: Christina Hole, English Sports and Pastimes, B. T. Batsford, London, 1949. John Arlott i Arthur Daley, Pageantry of Sport: From the Age of Chivalry to the Age of Victoria, Hawthorn Books, Inc., New York, 1968. Richard Holt, Sport and the British: A Modern History, Oxford University Press, 1992. Mike Huggins, The Victorians and Sport, Hambledon and London, London i New York, 2004.

→ Summary ←

The matching of horses dates from the first days when men rode. For many years English horses - employed to drag ploughs or to carry knights clad in heavy armour - tended toward plodding thickness rather than speed. Through the Middle Ages most horse races were either the contest of two men’s horses for a wager, or to exhibit the paces of horses due to be sold. Gradually the sport took root during the Tudor period, but it first became truly the sport of Kings during the reign of James I, who not only raised the sport’s status with his frequent presence and support at Newmarket, but also took the historic step of importing the famous Markham Arabian, the first major move in English bloodstock breeding. In the 18th century, horse racing was transformed from a casual competition between noblemen to perhaps the most highly organized of all sports. The introduction of Arabian bloodstock, the publication of a Racing Calendar from 1727, the laying out of courses near bigger towns and the formation of the Jockey Club in 1752 all combined to raise the sport both commercially and bureaucratically. In the 19th century courses became enclosed. Younger horses and shorter distances made for a less predictable result and better gambling. Naturally, heavy betting made the sport corrupt, but horse racing has also become economically important and highly profitable. In the late 19th century, the best known of all professional sportsmen were jockeys. Their own earnings were fabulous and they could make even more money for their followers as well. The most famous of all was Fred Archer (1857-1886) - a cruel rider, but talented beyond doubt. Horse racing is possibly the best example of a sport that remained wholly exclusive in social terms but also garnered a wide popular following.


Društvo i šport

Tekst: GORAN VOJKOVIĆ

U ime uštede, u ime recesije, ukida se obveza da djeca u osnovnoj školi nauče plivati i voziti bicikl! Plivanje, osim što je šport, i što je temelj za cijelu grupu športova kao što je, recimo, vaterpolo, vrlo je korisno kao oblik rekreacije, ali je i vještina koja može doslovno spasiti život.

D

ana 15. srpnja 2010., Hrvatski sabor je, kao što to radi gotovo svake godine, udarnički izglasavao promjene propisa. Među ostalim, izglasane su Izmjene i dopune državnoga pedagoškog standarda osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja. U prijedlogu je među ostalim stajalo, kako se brišu članci 40. i 41. Standarda, a prijedlog je prihvaćen s 80 glasova “za” i 41 glas “protiv”... Prije samo dvije godine Hrvatski sabor je donio Državni pedagoški standard osnovnoškolskog sustava odgoja i obrazovanja, u kojemu je u članku 40. stajalo: “Škola je za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja dužna omogućiti svim učenicima poduku plivanja.” U istom članku se propisivalo kako program poduke plivanja propisuje ministarstvo nadležno za obrazovanje, a provodi se tijekom II. ili III. razreda. Minimalni program poduke traje 20 sati, a izvodi se u odgojno-obrazovnim skupinama s najviše 12 učenika. Bilo je nadalje predviđeno kako za učenike s Olimp 24

posebnim odgojno-obrazovnim potrebama, treba osigurati odraslog pomagača ovisno o vrsti i stupnju teškoće. U višim razrednim odjelima, poduka se osigurava samo za one učenike koji nisu naučili plivati. Izvršitelji programa škole plivanja jesu učitelji-treneri na bazenima, a organizira ga škola. Alternativno, organizaciju poduke plivanja, osim škola, mogu provoditi i savezi školskih športskih klubova. Plivanje, osim što je šport, i što je temelj za cijelu grupu športova kao što je, recimo, vaterpolo, vrlo je korisno kao oblik rekreacije, ali je i vještina koja može doslovno spasiti život. Obveza da sva djeca nauče plivati možda se nekome u primorskim krajevima Hrvatske, ili u velikim gradovima, čini suvišnim, jer tu je more, bazeni, roditelji koji plate poneko ljetovanje… No, ne treba zaboraviti da je Hrvatska puno više od obale i velikih gradova, da je Hrvatska i Banovina i Spačva i Lika i da postoje obitelji koje nemaju za ljetova-

nje, nemaju automobil, a najbliži bazen je daleko… Ova obveza omogućavala je da djeca koja ne znaju plivati nauče barem osnove te vještine, bez obzira na socijalni i obiteljski status, bez obzira imali u blizini bazen ili ne. Dodatno, djeca koja su već naučila plivati, kroz ovu obvezu mogli su usavršiti svoju vještinu, a izvježbani trener bi mogao školskom učitelju dojaviti kako poneki mladi plivač ima potencijala za športski razvoj. Tko zna, možda bi se otkrio i kakav budući olimpijac ili reprezentativac? Glede vožnje bicikla, ona je, kako ju je prema Pedagoškom standardu trebao provoditi učitelj tehničke kulture, očigledno bila zamišljena više sa sigurnosnog aspekta: “Poduka vožnje biciklom u pravilu se organizira na školskom vježbalištu.” No, i u tom slučaju iznimno važnog segmenta učenja osnova prometnih propisa i prometne kulture - ne treba zaboraviti da je vožnja bicikla ujedno i šport i lijepa rekreacija.


tako da baš svi nauče plivati.” I plivački trener Krešimir Hajduk iz Zagrebačkog plivačkog kluba kaže da je dosadašnja plivačka obuka u sklopu osnovnih škola bila iznimno kvalitetna: “Program je bio besplatan, a nemaju baš svi roditelji financijskih mogućnosti plaćati djeci školu plivanja.” Ako želimo biti športska nacija, nacija u kojoj šport ima nacionalnu vrijednost, koja dugoročno ima vrhunske rezultate, u

Stop

plivanju i biciklu! Naravno, za navedene aktivnosti trebalo je izdvojiti određena sredstva, poglavito od lokalne samouprave. To su međutim radili samo neki, pa se su se navedene obveze samo djelomično izvršavale. To je uostalom rečeno i u Saboru, kod predstavljanja izmjena propisa. I sada, umjesto da se poradi na tome da se Standard poštuje, nađeno je “spasonosno” rješenje - u ime uštede, u ime recesije, ukida se obveza da djeca u osnovnoj školi nauče plivati i voziti bicikl! Malo će se rasteretiti lokalna samouprava valjda enormnih troškova najma kojeg autobusa… Predsjednik Udruge ravnatelja osnovnih škola Nikica Mihaljević tvrdi: “Naučiti plivati je djeci u toj dobi jednako važna potreba kao i naučiti pisati. Ta obuka plivanja je barem u Zagrebu jako dobro funkcionirala. Za djecu kojoj nisu odgovarali termini, organizirali smo posebne termine

kojoj se građani rekreativno bave športom smanjujući lošu statistiku kardiovaskularnih bolesti - onda upravo treba inzistirati na športu, rekreaciji, i općenito fizičkim aktivnostima u školama. Da je ukinut neki školski predmet, sati matematike, hrvatskoga ili stranoga jezika - imali bi već i prosvjede strukovnih udruga, komentare po novinama, izjave sveučilišnih profesora… No, ukidanje jedne od malobrojnih obveza za fizičkom aktivnošću u školi, kao posljedicu ima - muk. Nezainteresiranost ili možda prije prihvaćanje činjenice da je šport i općenito fizička aktivnost u školama nešto rubno u školskom sustavu? Možda su upravo ovakvi događaji najbolji dokaz priče kako smo nacija nadarenih športaša-pojedinaca, a ne ono što bi željeli biti - športska nacija. A to bi trebali promijeniti, u ime generacija koje dolaze. 

→ Summary ←

It was only two years ago that the Croatian Parliament adopted the National Educational Standard for the primary school system, stating in the Article 40: “During the primary school education, schools shall provide swimming lessons for all pupils.” In addition to being a sport and the foundation for a whole group of sports like water polo, swimming is a very beneficial form of recreation. It is also a skill that can literally save lives. The provision that all children must learn to swim may seem redundant to people living along the Croatian coast or in large towns because there is the sea, swimming pools, and parents who take their children to the seaside on vacation. However, it should not be forgotten that Croatia is much more than its coastline and major cities towns. It also includes areas like Banovina, Spačva and Lika, and there are families that cannot afford a summer vacation, who do not own a car, and the nearest swimming pool is far away. This requirement provided an opportunity for children who cannot swim at least to learn the basic skills, regardless of their social and family status, or whether they have a pool in the vicinity or not. Because of the recession, the Croatian Parliament has recently abolished the requirement that children learn to swim and to ride a bicycle in primary schools in order to cut costs! Is it a lack of interest, or perhaps more the acceptance of the fact that sports and physical activity in general is something peripheral in the school system?

25 Olimp


MOO - danas i sutra

Komunikacijska

revolucija Tekst: JURA OZMEC

Svi smo svjesni ubrzanja komunikacije i sve kraćeg vremena koje je potrebno između aktualnog događaja i njegove prezentacije putem različitih medija, uključivši televiziju, radio i novine kao „stare medije“, te internet, digitalne komunikacije i mobilnu mrežu kao „nove medije“. A ni ne znamo što nas sve čeka, što će nam uskoro doći kao najnoviji mediji...

P

ostoji u nastupu i u idejama predsjednika Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Jacquesa Roggea određena doza hrabrosti, izazova i dokazivanja. Naime, da nije tako, sasvim sigurno MOO ne bi inzistirao na Olimpijskim igrama mladih (OIM). Nedavno su prve održane u Singapuru, a konačna ocjena baš svih koji su na njima sudjelovali, bilo kao natjecatelji, kao treneri, pratnja ili posebna skupina mladih novinara je – uspjeh! U doba kad športovi širom svijeta traže nove formule koje im osigura-

Olimp 26

ovdje već spominjali, u Kopenhagenu, u listopadu 2009. godine. Ovo o čemu danas pišemo sadržano je djelomično u odlukama o digitalnoj revoluciji. Svi smo mi, više ili manje, svjesni ubrzanja komunikacije i sve kraćeg vremena koje je potrebno između aktualnog događaja i prezentacije tog istog događaja putem različitih medija, uključivši televiziju, radio i novine kao „stare medije“, te internet, digitalne komunikacije i mobilnu mrežu kao „nove medije“. A još niti ne znamo što nas sve čeka, koji će nam mediji uskoro doći kao najnoviji mediji. Ne zna to niti Jacques Rogge, ali je učinio baš sve da svaki novi pomak dočeka spreman. vaju preživljavanje u svijetu televizijskih (a sve više i različitih mobilnih, kompjuterskih i digitalnih) kanala, pokretanje potpuno nove priredbe i te kakav je izazov. Rogge je jedan od onih koji su još prije dolaska na čelo olimpijske obitelji forsirali i izborili se za Europske igre mladih, koje su pokazale određen šarm i postojanost provođenja športskih ideja koje olimpizam pokreće i podržava. Moderni olimpizam, pa i ova njegova nova era, najavljen je i u zaključcima Kongresa MOO, kojeg smo

Prvo, svjestan je da je olimpizam s Olimpijskim igrama kao vrhom sante, još uvijek dominantan u odabiru svakog potrošača športskoga užitka u bilo kojem mediju. Olimpijske igre, ljetne, najgledaniji su športski događaj svake 4 godine na televizorima širom svijeta. Ta činjenica MOO-u omogućava veliki broj bogatih sponzora koji se uz gledani program žele vezati. Veliki broj sponzora znači dobru zaradu, mogućnost unapređenja sustava i, u konačnici – još veću zaradu! Drugo, pametni ljudi oko Roggea


svjesni su da su glavni nositelji novih medija i budući konzumenti tih medija upravo oni koji su danas – mladi. Dakle, djeca i mladež. U sljedećih tridesetak godina baš oni će biti sastavni dio one velike mase gledatelja koji će Olimpijske igre masovno gledati ili doživljavati na specifičan način na bilo kojem mediju, a zbog čega će sponzori i dalje davati novac, jer će biti vezani uz olimpijski pokret. Treće, možda u ovoj priči i najvažnije: da bi se djeci i omladini, koja već danas barata s novim medijima bolje nego sa šestarom i kutomjerom, razvio interes za Olimpijske igre, olimpizam i sve što taj pokret nosi, pokrenute su Olimpijske igre mladih. Nije slučajno Rogge u Singapuru izjavio: „Zabavljajte se, mladi ste!“ Svjestan je liječnik u njemu da na neki način mora „kupiti“, pridobiti ovu generaciju i svaku dolazeću, na svakim sljedećim OIM, a da im ne smije baš sve nametnuti ili uskratiti u ovim tinejdžerskim, turbulentnim godinama mladenačkog bunjenja protiv svake stege. Posebno je Rogge svjestan da nekome tko ima 14 ili 17 godina ne smije moralizirati i „popovati“, ne bi li u konačnici imao sretne mlade ljude, ali time i sigurne podupirače i automatski potrošače olimpizma u budućnosti. U bilo kojem - starom, novom ili nekom svemirskom mediju. Dakako, OIM ima svoju naglašenu športsku stranu, imao je pravo natjecanje, suce, rezultate. U Singapuru su bile najveće športske zvijezde današnjice, ali i one iz prošlosti, ne bi li dale svoju potporu, kako Igrama, još više pokretu i Roggeovoj ideji. Svaki se dan u Singapuru, ipak, koristio za nenametnutu komunikaciju o dopingu, o

problemima vrhunskoga športa, o kulturi, o obrazovanju, o značaju športa za zdravlje, o olimpizmu i zato projekt treba pozdraviti. Sve je to pametno, nenametljivo i dobro bilo složeno. Sve to stoji puno novaca, ali – rekli smo već - s jasnim ciljem da olimpizam postane budućnost cijele generacije. Jedino će tako u navali novih medija i novih multišportskih ili čak monošportskih natjecanja i preživjeti. Uostalom, i uoči OIM-a, pregršt poruka i kontakata je preko medija i komunikacijskih kanala dostupnih baš mladima (ili čak samo mladima), bilo zatrpano podacima, nagradnim igrama i informacijama o OIM-u. Ciljano, dakako, da bi ih većinom baš ta generacija smatrala nečim „svojim“, nečim što ne moraju dijeliti sa starijima. I da se na taj način priviknu da je i olimpizam „njihov“ za budućnost. Ne treba u cijeloj toj priči zanemariti niti skrb o područjima na zemljinoj kugli koja nemaju razvijenu tehnologiju i u kojima nema niti struje, a kamoli radija, televizije ili Facebooka. I o njima se MOO i Rogge brinu, ne samo zbog tih civilizacijskih sramota, koje pokušavaju poboljšati humanitarnim akcijama i dopuštanjem natjecanja svakoj zemlji, bez obzira na športsku kvalitetu. MOO se i dalje u svakoj svojoj akciji brine da većina stanovništva svake zemlje vidi OI, besplatno, a da vlasnici novomedijskih gadgeta dodatnim plaćanjima za raskoš gledanja npr. skokova Blanke Vlašić na Igrama u Londonu, izravno na mobitelu, zapravo doplaćuju tu sramotnu civilizacijsku razliku prema onima koji u skupinama po dvadesetak zajedno gledaju neki prijenos OI na jednom starom tv prijemniku... Novi mediji, toga smo svjesni, nekima su stigli, nekima još ne, ali međunarodni olimpijski pokret za njih je spreman.  Literatura: HOO web stranice MOO web stranice zaključci Kongresa MOO, Kopenhagen 2009.

→ Summary ←

There is a certain amount of courage, challenge and assertion in the ideas and presentations of the chairman Jacques Rogge. If this had not been so, the International Olympic Committee surely would not have insisted on the Youth Olympic Games. All of us are more or less aware of the accelerated communication and shortened time required between an event and the presentation of that event through different media, including television, radio and newspapers as “old” media, and the Internet,

digital communications and mobile networks as “new” media. And we still do not know what can be expected as the next media. Jacques Rogge does not know either, but he is doing his best to be ready for each new development. The Youth Olympic Games were started to stimulate the interest in the Olympic Games, Olympism, and everything this movement brings with it among children and young people, who are already better at working with new media than with a protractor and compass,. It was no accident that Rogge said in Singapore: “Have fun, you’re young!“ The doctor within him is aware that he must find a way somehow to “buy” this generation as well as every generation to follow, at every Youth Olympic Games in the future, to ensure Olympism consumers in the future. As we are aware, new media have arrived for some people and not for some others, but the International Olympic movement is ready for them.

27 Olimp


GODINA 41 • BROJ 154 • RUJAN 2010.

Povijest hrvatskog športa

UDK 796/799(091) • CODEN: PHSPFG • ISSN 1330-948X


HRVATSKI OLIMPIZAM

Dragutin Ciotti - zaboravljena hrvatska olimpijska meDalja Tekst: EDUARD HEMAR

nakon 82 godine od osvajanja olimpijske medalje i 36 godina od smrti, konačno je otkriveno i potvrđeno da je Dragutin Ciotti prvi športaš koji je kao član hrvatskog kluba osvajač olimpijske medalje iz Jugoslavije, te je time uvršten u velikane hrvatskog športa, na mjesto koje s punim pravom zaslužuje

P

ovijest nastupa Hrvata na Olimpijskim igrama počinje 1900. u Parizu kada je Milan Neralić, časnik Austro-ugarske vojske rođen u Slunju, na drugim igrama modernog doba osvojio srebrnu medalju u mačevanju nastupajući za reprezentaciju Austrije čiji je Hrvatska tada bila sastavni dio. Bio je to prvi nastup jednog hrvatskog športaša i prva osvojena medalja. Danas je to opće poznata i prihvaćena činjenica. No, tko je sljedeći hrvatski športaš nosilac olimpijske medalje odnosno prvi u Jugoslaviji i kada je to bilo? Stvaranjem neovisne hrvatske države i samim time i samostalnog hrvatskog športa, krenulo se s objavljivanjem imena hrvatskih športaša koji su za vrijeme Jugoslavije za tadašnju zajedničku državu nastupali na Olimpijskim igrama i drugim natjecanjima i osvajali medalje. Ta svojevrsna revizija hrvatske športske ostavštine iz jugoslavenskog razdobja nikada do kraja nije provedena. Zbog toga je do danas bilo poznato i prihvaćeno mišljenje

2

da do 1948. i olimpijskih igara u Londonu hrvatski športaši nakon Neralića više nisu osvajali olimpijske medalje ako ne računamo hrvatsko iseljeništvo. U Londonu je dakle 1948. godine Ivan Gubijan osvojio srebrnu medalju u bacanju kladiva. Gubijan je bio predratni član bjelovarskog sokola i kasnije atletičar HAŠK-a. Nakon rata je, kao i mnogi drugi hrvatski športaši, postao član član vojnog kluba CDJA Partizan. Na istim igrama, nogometna reprezentacija FNR Jugoslavije također osvaja srebrnu medalju. U toj je nogometnoj momčadi od 22 igrača njih 12 poteklo u hrvatskom nogometu, ali je samo sedam igrača došlo na igre iz hrvatskih klubova (Božo Broketa, Zvonimir Cimermančić, Ivan Jazbinšek, Ratko Kacian, Frane Matošić, Bernard Vukas i Franjo Wolf). Preostalih pet Hrvata nastupili su kao članovi već spomenutog CDJA Partizan (Stjepan Bobek, Miroslav Brozović, Zlatko i Željko Čajkovski, Franjo Šoštarić). Prema do sada dostupnim podacima ispalo bi da su Hr-


3


HRVATSKI OLIMPIZAM predvođeno ocem tjelesnog odgoja u Sloveniji dr. Viktorom Murnikom, dovelo je do toga da je Ljubljana 1922. dobila organizaciju Svjetskog prvenstva kao prvi grad u novoj državi. Od tada pa do početka tridesetih godina (kada je došlo do postupnog slabljenja sokolstva uvjetovano političkim razlozima), jugoslavenska reprezentacija bila je među tri najuspješnije reprezentacije na svijetu. U takvim okolnostima izboriti se za nastup u gimnastičkoj vrsti za olimpijske igre bio je izniman pothvat koji kasnije (sve do II. svjetskog rata) nije uspio više niti jednom hrvatskom gimnastičaru, odnosno sokolu. Na OI u Amsterdam 1928. godine, otputovalo je 8 gimnastičara. Sedam Slovenaca - Leon Štukelj, Josip Primožič, Edvard Antosijevič, Boris Gregorka, Anton Malej, Janez Porenta, Stane Derganc te jedan Hrvat - Dragutin Ciotti. Činjenica da je bio jedini Hrvat u izabranoj vrsti i njegovo neslavensko Sedam Slovenaca i - Ciotti prezime doveli su do Dragutin Ciotti rođen je u Sutoga da se mislilo da je šaku 19. listopada 1905. godine, i on Slovenac. kao sedmo od desetero djece, od O kakvoj je iznimnoj oca učitelja, Talijana Giuseppea vrsti bilo riječ, govore Ciottia i majke Hrvatice Albine podatci što su sve člaCiotti rođene Blečić. Njegovo novi te reprezentacije djetinstvo i ranu mladost obilježili osvojili u svojim karisu burni događaji uzrokovani jerama. Najpoznatiji najprije Prvim svjetskim ratom, među njima, Leon Štua kasnije najezdom talijanskog kelj, proglašen je najnacionalizma koja je dovela do značajnijom osobom pripojenja Rijeke Italiji i stvaranja 20. stoljeća u Sloveniji. novog grada Sušaka koji je ostao u Osvojio je 6 olimpijskih sastavu Jugoslavije pa samim time i 14 svjetskih medalja. i Hrvatske. Olimpijsko odličje Dragutina Ciottija osvojeno u Amsterdamu Bio je olimpijski poKako je bio veliki zaljubljenik bjednik u pojedinačnom višeboju 1924. u Parizu, a samo u gimnastiku, 1922. godine primio je jugoslavensko državzbog pravila da se na svjetskim prvenstvima (za razliku od ljanstvo kako bi mogao nastupiti na Prvom jugoslavenskom olimpijskih igara) u višeboju gimnastičari natječu i u atlesletu u Ljubljani. Od te godine sudjelovao je na svakom tici i u plivanju gdje je bio nešto slabiji, nije osvojio i naslov župskom i saveznom natjecanju. Prigodom natjecanja triju pojedinačnog svjetskog prvaka u višeboju. župa "Rijeka", "Novo Mesto-Karlovac" i "Zagreb" (održanog Dodatnu slavu je stekao u visokim godinama života kao 1. lipnja 1925. u Karlovcu) osvojio je 1. mjesto u tzv.višem najstariji olimpijac na svijetu i počasni gost na olimpijskim odjelu. Na Međusletskom natjecanju Jugoslavenskog sokoligrama u Atlanti 1996. kada je svojom vitalnom pojavom u skog saveza u Beogradu 28. lipnja 1925., bio je osmi u višem 97. godini života oduševio cijeli svijet. odjelu. Iza toga vježbao je još intenzivnije i marljivije, a pred Josip Primožič Tošo bio je pojedinačni svjetski prvak u nastup na VIII. svesokolskom sletu u Pragu 1926., tako da je višeboju 1930., nosilac dvije olimpijske medalje i četverona tom sletu bio jedan od najboljih naših vježbača. Taj njegov uspjeh nije ostao nezapažen u sokolskim redovima, pa je struki svjetski prvak u Luksemburgu 1930., što kasnije nije uspjelo niti jednom športašu sa ovih prostora. Stane Der1928. od Jugoslavenskog sokolskog saveza izabran za člana ganc Verigar osvojio je dvije olimpijske i 4 svjetske medalje jugoslavenske olimpijske vrste. i prvi je jugoslavenski športaš koji je zbog svojih iznimnih Treba znati da je od stvaranja Kraljevine SHS 1918., jedini fizičkih predispozicija bio model za poštansku marku. Boris šport u kojem je nova država imala najvišu međunarodGregorka, tada najmlađi član reprezentacije, kasnije će kao nu kvalitetu bila upravo gimnastika, a tek desetak godina trener otkriti Miroslava Cerara i biti do kraja života iznimni kasnije postat će to i veslanje. Velika tradicija Hrvatskog i športski pedagog i povjesničar sokolstva. Slovenskog sokola još od kraja 19. stoljeća, iznimno veliki Nažalost, neki od članova imali su i tragičnu sudbinu. broj članova te odlična organiziranost i stručno vodstvo vati čekali na sljedeću olimpijsku medalju gotovo 50 godina (od 1900. do 1948.) i da je njih 13 u Londonu nastavilo tamo gdje je stao Milan Neralić - istina sada pod zastavom druge države. No, ipak nije bilo tako... Spletom okolnosti, Dragutin Ciotti, predmet ovog istraživanja, više od 80 godina bio je smatran najprije jugoslavenskim, a kasnije zbog specifičnih okolnosti - slovenskim športašom, dok su njegovo pravo porijeklo i vezanost za hrvatski šport ostali skriveni od očiju javnosti, ali i povjesničara sporta. Ovo je stoga priča o zaboravljenom ili još bolje - do sada neotkrivenom velikanu hrvatskog športa - prvom osvajaču olimpijske medalje koji je potekao iz hrvatskog kluba, kao i članovima njegove nezaboravne generacije i prema mišljenju autora ovoga teksta, po mnogočemu nikad nadmašene športske vrste Jugoslavenskog sokola pod vodstvom dr. Viktora Murnika.

4


Sve do nedavno bilo je prihvaćeno mišljenje da do 1948. i olimpijskih igara u Londonu hrvatski športaši nakon Milana Neralića više nisu osvajali olimpijske medalje ako ne računamo hrvatsko iseljeništvo... Anton Malej, standardni član reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1930., pao je sa sprave za vrijeme nastupa i od zadobivenih ozljeda umro. Janez Porenta strijeljan je kao talac od Talijana za vrijeme Drugog svjetskog rata... Koliko je sokolstvo u Jugoslaviji, odnosno Sloveniji, bilo jako u to vrijeme govori i podatak da dvostruki svjetski prvak u pojedinačnom višeboju 1922. i 1926. i objektivno prvo veliko ime jugoslavenskog športa, Peter Šumi poduzetnik iz Kranja, koji je bio suosnivač čuvenog poduzeća "Sava", uopće nije otputovao u Amsterdam kao natjecatelj, nego samo kao sudac. Izabrana vrsta bi sa njime bila i ozbiljniji kandidat za zlatnu medalju...

Bronca u momčadskom višeboju

U momčadskom višeboju na kraju su zauzeli treće mjesto i osvojili brončanu medalju iza Švicarske i Čehoslovačke, a ispred Francuske, Finske, Italije, SAD i Nizozemske - tada vodećih gimnastičkih zemalja. U pojedinačnom višeboju, Dragutin Ciotti zauzeo je 45. mjesto u konkurenciji 88 natjecatelja, a najbolji rezultat postigao je na krugovima gdje je ostvario 37. mjesto. Štukelj je bio treći, a Primožić četvrti u pojedinačnom višeboju, a osvojene su i tri medalje na spravama - Štukelj zlato na krugovima, Primožič srebro na ručama i Derganc broncu u skoku preko konja. Na povratku s olimpijskih igara priređen im je veličanstveni doček, a Dragutin Cioti vratio se na svoj Sušak. Samo dvije godine kasnije, 1930., drugi Sušačanin Rafajlo Ban bit će član gimnastičke vrste na SP u Luksemburgu i momčadski osvojiti također brončanu medalju. Bila je to prva medalja na svjetskom prvenstvu koju je osvojio jedan Hrvat, uz srebro hazenašica na Svjetskim ženskim igrama iste godine u Pragu. Tako Sušaku s velikim zakašnjenjem priznajemo prve osvojene medalje za hrvatski šport - na Olimpijskih igrama i Svjetskom prvenstvu. Naravno, treba spomenuti i veslače splitskog "Gusara" s prvim medaljama s europskog prvenstva... Dragutin Ciotti je u međuvremenu završio gimnaziju, ali zbog prerane smrti roditelja preuzeo je skrbništvo nad malodobnim bratom i sestrom, te se umjesto odlaska na studij, zaposlio u tvrtci veletrgovine drvom "Vilhar". Gimnastika

koju je toliko volio zbog skrbi za obitelj više nije bila u prvom planu. Nakon stečenog iskustva osnovao je vlastitu tvrtku "Ciotti & drug". Po završetku Drugog svjetskog rata, nakon što više nije smio imati svoju privatnu tvrtku, zaposlio se u "Jugodrvu" - poduzeću za izvoz drva, te je od 1948. do 1950. godine bio njihov predstavnik u Milanu. Vrativši se dobiva mjesto u špediterskom poduzeću "Transjug" koje osniva odjel za trgovinu drvom. Nakon što se u Rijeci osnovalo poduzeće "Exportdrvo", postavljen je za komercijalnog direktora, gdje ostaje do umirovljenja 1970. g. Olimpijski komitet Jugoslavije sjetio ga se 1969. povodom 50. godišnjice osnivanja, i dodijelio mu zlatnu plaketu i značku. Bio je i u kontaktu sa svojim nekadašnjim sokolima, pa mu je Leon Štukelj pisao i nekoliko mjeseci prije smrti. Cijeli život ostao je u športskom okruženju, pa se tako privatno na Sušaku družio sa roditeljima hrvatskog olimpijca Zdravka Ćire Kovačića, a po supruzi Mariji Miri Kurtini bio je u rodbinskoj vezi i s hrvatskim vaterpolskim olimpijcem Ivanom Jobom Kurtinijem. Imao je dvije kćeri - Miru rođ. 1932., udanu Laškarin, i Nevu rođ. 1939. godine udanu Razmilić - s kojima je sretno zajednički živio do smrti 17. ožujka 1974. godine. Njegova obitelj i nasljednici još čuvaju najvrjednije stvari iz njegove športske ostavštine, pa tako i olimpijsku medalju iz Amsterdama i druge vrijedne nagrade i priznanja. Prošlo je 82 godine od osvajanja olimpijske medalje i 36 godina od smrti Dragutina Ciottija, no on je danas ponovo među nama, jer je konačno dobio mjesto koje mu pripada u galeriji velikana hrvatskog športa. ✳ ✳ ✳ Autor se zahvaljuje dr. Tomažu Pavlinu, profesoru povijesti športa na fakultetu u Ljubljani, Zdravku Ćiri Kovačiću legendi hrvatskog športa sa Sušaka te nasljednicima Dragutina Ciottija na pomoći u istraživanju njegove biografije. Literatura i izvori: Enciklopedija fizičke kulture I i II, Zagreb, 1975. -1977. Z. Jajčević, Olimpizam u Hrvatskoj, Zagreb, 2007. M. Račić, T. Levovnik, Naši olimpijci, Ljubljana 2008. Arhiva Neve Ciotti - Razmilić, Sušak - Rijeka Osobna arhiva autora, Zagreb

5


125. godina biciklizma u hrvatskoj

B

udući da je 1885. osnovan prvi biciklistički klub u Hrvatskoj, ove godine slavimo 125. godišnjicu organiziranog biciklizma. Prema pisanju Franje Bučara, prvi bicikl u Hrvatsku uvezao je zagrebački trgovac Ladislav Beluš. Kupio ga je na međunarodnoj izložbi u Parizu 1867. Nažalost, ne znamo na koji je način prevezao bicikl, pretpostavljamo željeznicom. Vjerojatno je to bio bicikl tvornice "Michaux" s kotačima jednake veličine. Budući da prijenosni mehanizam s pedalama još nije bio izmišljen, taj se prvi bicikl pokretao kao dresina, tj. odguravanjem nogama od tla. Prednjim se kotačem moglo upravljati lijevo i desno.

Upisnina tri forinte

Osamdesetih godina XIX. stoljeća, rijetki pojedinci uvezli su velosipede, bicikle s velikim prednjim kotačem, a deset godina kasnije nabavljaju se bicikli s dva jednaka kotača s prijenosnim mehanizmom na stražnji kotač i kotačima obloženim pneumatskim gumama. Velosipedi su bili u prometu do početka XX. stoljeća. Prvi biciklisti u Zagrebu okupljali su se u Hrvatskom sokolu na inicijativu češkog učitelja tjelovježbe Franje Hochmanna. Iz tog kruga složila se skupina poduzetnih osnivača Prvog hrvatskog društva biciklista 1885. Iste godine "Brzotiskom Antuna Brusine" tiskana je mala knjižica pravila i "voznih propisa" te naše prve biciklističke organizacije.

6

U pravilima piše da je "Svrha društva unapređivati i praktično upotrebljavati bicikl - stroj". I dalje: "Redoviti članovi mogu biti samo oni ljubitelji bicikla, koji ovo prometno sredstvo i upotrebljavaju". Dakle nema lažnih biciklista, koji o njemu samo pričaju... Primanje redovitih članova vrši se balotažom, tj. tajnim glasanjem, nakon što su o njihovim prijavama obaviješteni svi članovi - "Kod glasanja odlučuje apsolutna većina prisutnih članova". Nakon primanja, članovi su morali platiti upisninu od tri forinte, što je za ondašnje prilike bila velik iznos. U pravilima se vodilo računa i o dobrom glasu i moralu u društvu: "Ako bi koji član svojim ponašanjem ili načinom života mogao pokvariti dobar glas društva ili ponovljeno i svojevoljno vređa vozni red, ili društvenost, može biti iz društva isključen odlukom odbora". Koliko je pitanje discipline vožnje bilo važno u tim prvim danima biciklizma, pokazuje nam i pravilo u kojem stoji da se "propisanom voznom redu moraju pokoravati svi članovi bez iznimke". Prema voznom redu svaki je biciklist morao na vozilu imati kočnicu, "sviralicu" i nakon zapada sunca upaljenu svjetiljku. Budući da nije bilo dinama odnosno električnog svjetla, bicikli u s prednje strane imali ovješen lampaš. Na gradskim ulicama bila je zabranjena brza vožnja. Kod susreta, odnosno prestizavanja kola ili jahača, moralo se polagano i pojedinačno voziti - "Lijevo se ugiblješ, a desno prolaziš".


ZABRANJENA BRZA VOŽNJA

Tekst: MIRNA JAJČEVIĆ

Prvi biciklisti u Zagrebu okupljali su se u Hrvatskom sokolu na inicijativu češkog učitelja tjelovježbe Franje Hochmanna. Iz tog kruga složila se skupina poduzetnih osnivača Prvog hrvatskog društva biciklista 1885. godine

U vožnji moraju svi slijediti vođu. Biciklisti su se u tim prvim danima uglavnom vozili u grupama, a pojedinačne vožnje bile su rijetke: "Sviralicom daješ znak tek na oštrijim zavojima, na uskim stazama i noću. Strogo se zabranjuje nepotrebno sviranje i zvonjenje". "Svaki početnik se ne smije prva tri puta izvesti bez dozvole vođe i bez pratnje jednog člana prvog razreda". Tu se misli na prve tri javne vožnje ulicama grada. Svaki član društva je bio dužan u roku od šest mjeseci nakon što je primljen u društvo nabaviti vlastiti bicikl. U to vrijeme to je bio veliki izdatak, pa su članovi društva mogli biti samo imućniji trgovci i pripadnici viših društvenih slojeva. Izvan "vježbališta", odnosno trkališta, mogao se rabiti društveni bicikl samo s dozvolom vođe i oružara, a "svaki prekršaj voznih propisa kazniće se globom od jedne forinte".

Ovi vozni propisi iz 1885. početak su velike i dugotrajne borbe za novo prometno sredstvo protiv kojeg se digla velika većina žitelja Zagreba i okolice. Dvanaest godina nakon što su objavljeni ovi propisi, u časopisu Šport broj 5. str. 25 iz 1897. godine, možemo pročitati članak biciklista koji se ovako jada: "Po prilici prije petnaest godina, kada su se po ulicama Zagreba pojavili biciklisti, prolaznici su ih gledali s nekim prezirom, držeći da je vožnja na dvokolici glupost, sramota, nešto suvišno i što ja znam što sve ne. Bilo je i takovih, koji su koturaše smatrali da je dozrio za posadu stenjevačke ludnice. Još su nam dobro u pameti proživljeni prizori. Prije nekoliko godina kada bi se u selima pojavio biciklista sjatilo bi se cijelo selo vičući "glejte vraga, glejte". Dapače bilo je i takvih slučajeva da je biciklista morao da sabere sve svoje snage da izbjegne napadaj ljute svjetine, koja ga je smatrala nekim zlim proročanstvom gdje se god pojavi". Literatura: 1. Pravila i vozni propisi Prvog hrvatskog društva biciklista u Zagrebu (1885). Zagreb, Brzotiskom A. Brusine. 2. Program V. internacionlne utrke što ju priređuje Prvo hrvatsko društvo biciklista u Zagrebu (1897). Zagreb, Tisak A. Scholza. 3. Šport (1897). Zagreb, br. 5. str. 25.

Članovi u tri razreda

Kod zajedničkih izleta nalaže se članovima da nose društvena odijela. Članovi su bili podijeljeni u razrede. U prvi razred spadaju oni članovi koje izabere odbor za majstore bicikla. "Član tog razreda mora imati svoj stroj, društvenu uniformu i uopće za društvo potrebne potankosti". U drugom razredu nalaze se svi oni članovi, koje vođa proglasi sposobnim za samostalnu vožnju. Oni ne trebaju imati svoj bicikl i odijelo. U treći razred spadaju oni članovi koji u netom pristupili u društvo, koji se još uče na društvenim strojevima i "uopće nemaju za prvi i drugi razred nužne sposobnosti".

7


ROWIng And YAcHTIng cLub "AdRIA"

120 GODINA OD IZLETA tekst: HErCI GaNza ČaLJKUŠIĆ

Premda su jedriličarske i veslačke vještine stanovništvu Dalmacije bile od pamtivijeka sastavni dio svakodnevice, prve veslačke regate zabilježene tijekom 17. i 18. stoljeća te pothvati i putopisi pionira jedrenja tijekom 19. stoljeća, prvi je športski klub u Splitu koji je objedinjavao ova dva pomorska športa osnovan prije točno 120 godina.

P

remda su jedriličarske i veslačke vještine dalmatinskom puku bile ne samo poznate već su predstavljale sastavni dio svakodnevice ovdašnjeg stanovišta oduvijek usmjerenog k moru (pa su tako zabilježene i neke veslačke regate tijekom 17. i 18. stoljeća te pothvati i putopisi pionira jedrenja tijekom 19. stoljeća), u podmarjanskom gradu prvi je športski klub koji je objedinjavao ova dva pomorska športa osnovan prije točno 120 godina. "Rowing & yachting club Adria" utemeljen je 20. srpnja 1890. godine tijekom izleta u malo mjesto Strožanac pokraj Splita na čamcu šiljastog pramca i krme duljine 6,20 m i širine 1,45 m poznatijem pod imenom "baliniera". Tom svečanom činu osnivanja kluba s jedinim ciljem razvijanja pomorskog športa, nazočili su osnivači dr. Petar Kamber, Vjekoslav Katalinić Angjelov i Josip Riboli Lodovikov te gosti Petar Nikičević i braća Antun i Ivan Roić. Vrijedne i iscrpne podatke o osnivanju, članovima

Veslačice "Adrije" 1927. godine Emica Kargotić, Mary Vušković, Ina i Anđela Karaman s trenerom Marinom – Marinetom Pavlovićem

8


U STROŽANAC i djelovanju ovog kluba zabilježio je, i tako sačuvao od zaborava, predani povjesničar športa Duško Marović. Tijekom svog dugogodišnjeg istraživačkog rada na prikupljanju arhivskog gradiva iz povijesti športa pronašao je kod obitelji osnivača dr. Petra Kambera originalnu rukopisnu knjigu na talijanskom jeziku koju je prvi predsjednik osobno vodio u razdoblju od 1890. do 1896. godine. Premda Duško Marović navodi kako je ovaj jedinstveni rukopis pohranjen u Muzeju grada Splita nažalost, prigodom pripreme ovog članka, unatoč iskrenom zalaganju zaposlenika Muzeja, rukopis nije pronađen, kao ni ikakav zapis o njegovom zaprimanju u njihovim inventarnim knjigama.

Svlačionica u knjižnici samostana

Osnivač kluba "Adria" dr. Petar Kamber (1864.-1942.) bio je sin dr. Pave Kambera (1831.-1898.), jednog od vođa dalmatinskog preporoda i predsjednika Promicateljskog odbora za osnivanje splitske Narodne slavjanske čitaonice te, po majci, potomak obitelji pjesnika Jerolima Kavanjina. Veslački šport je upoznao za vrijeme studija prava u Beču gdje se 1882. godine učlanio u Veslački klub "Albatros", da bi potom prešao u Veslački klub "Nautilus" u kojem je, uz engleskog trenera, učio ondašnji vrhunski stil veslanja koji je podrazumijevao uspravno držanje uz naglašeno korištenje muskulature nogu i kralježnice. Zavolivši taj šport, Kamber je još kao student želio osnovati veslački klub u svom gradu, a te je snove dijelio tijekom praznika s prijateljem Vjekoslavom Katalinićem koji je s bratom Florijanom za 25 fiorina kupio "balinieru" od splitske Lučke kapetanije na kojoj je, u ljeto 1890., i ostvaren njihov san osnivanjem kluba. O tom značajnom i u to vrijeme rijetkom događaju, građani Splita bili su obaviješteni 11. kolovoza 1890. putem poziva uprave kluba kojim se Splićani pozivaju na učlanjenje, a potpisali su ga Petar Kamber, Vjekoslav Katalinić, Josip Riboli, Eugen Miotto i dr. Eduard Grgić. Isti su zabilježili i ondašnji zadarski listovi Narodni list (8. listopada 1890.) i Katolička Dalmacija (9. listopada 1890.). Zanimljivo je istaknuti kako je poslovni jezik kluba bio engleski (pour egalite) zbog jednakosti među članovima Talijanima i Hrvatima koji su mahom bili iz imućnijih obitelji. Učlanjenje, međutim, nije bilo slobodno, već su se primali isključivo članovi iz višeg društvenog sloja nad čim su pojedinci imali pravo "veta" (ta je praksa zadržana sve do početka Prvog svjetskog rata), što se u perspektivi odrazilo na ukupnu klupsku djelatnost i ne osobite športske rezultate.

Imovina kluba pripadala je utemeljiteljima koji su svoje odnose regulirali ugovorom. Klub je imao svoj društveni barjak i znak: bijelo polje s modrim križem u uglu. Odmah po osnutku dr. Kamber, koji je od 1890. do 1896. goDr. Petar Kamber, osnivač i dine bio predsjednik kluba, posve- prvi predsjednik Veslačkog i tio se kupnji prvog klupskog čamca jedriličarskog kluba Adria, na četiri vesla (inrigged four-oars) doktor prava, javni bilježnik koji je za 250 fiorina nabavljen od u Vrlici, Trogiru i Splitu, vlaVeslačkog kluba "Esperia" iz Trsta snik hotela Palace u Kaštel te je 14. studenoga 1890. godine Starome ujutro stigao parobrodom "Archiduchessa Carlotta" u Split. Prebačen je kolima obitelji Katalinić u Poljud gdje je smješten u skladište franjevačkog samostana. Tako je samostan postao svojevrsnim prvim klupskim domom "Adrije". Veslači su koristili knjižnicu samostana kao svlačionicu te mali drveni most u uvali za pristajanje. Početkom ljeta 1892. godine imovina kluba obogaćena je za još dva čamca: četverac "Phantom" engleske gradnje (1170 m x 65 cm) i skiff (7,70 m x 57 cm), dok Konte Antun Toni Pavlović, je ujesen klupska "baliniera" oprepredsjednik "Adrije" od 1912. mljena jarbolom, jedrima, bumom, do 1928. godine, jedan od flokom, zastavom i s četiri vesla pionira jedriličarskog športa pretvorena u prvu jedrilicu. u Splitu i Dalmaciji U isto vrijeme, u listopadu 1892. godine, po odobrenju Pomorske uprave u Trstu, tvrtka "G. Bizjak i C. Buj" započinje s gradnjom društvene barake u istočnom dijelu splitske luke ispod Katalinića briga po projektu inž. Antuna Bezića. Prvi pravi dom "Adrije" svečano je otvoren 22. svibnja 1893. godine u nazočnosti brojnih uzvanika koji su se upisali u klupsku knjigu.

Četverac za osam sati od Splita do Šibenika

Aktivnost kluba temeljila se na veslanju i jedrenju u splitskom akvatoriju te ponekom dužem izletu do primjerice Šibenika, Metkovića ili Dubrovnika. Posebno se njegovala tradicija godišnjeg klupskog izleta u Solin sredinom rujna. U vrijeme kada nije bilo športskih regata u današnjem smislu riječi, a ni međuklupske konkurencije, športski pothvati bili su drugačijeg tipa. Jedan takav,

9


ROWIng And YAcHTIng cLub "AdRIA" "Adrijinih" veslača Vjekoslava Katalinića, Emila Perišića, Rikarda Save, Josipa Ribolija i Frana Tocilja zabilježio je zadarski list Corriere Nazionale (2. lipnja 1896.), tršćanski list Piccolo della sera (6. lipnja 1896.) i torinska Rivista Nautica (lipanj 1896.). Oni su, prigodom otkrivanja spomenika hrvatsko-talijanskom lingvistu, esejistu i žurnalistu Niccolu Tommaseu u Šibeniku, izveli pravi trijumf prevalivši u četvercu rutu od Splita do Šibenika za osam sati, uz dvosatni odmor. U godini održavanja prvih suvremenih olimpijskih igara, 1896., obilježena je šesta obljetnica djelovanja "Adrije" s dva velika društvena događaja. U foyeru tri godine ranije izgrađenog Hrvatskog kazališta u Splitu, organiziran je 5. veljače svečani ples, prvi takvog tipa u ovom gradu čiji športski klubovi do danas njeguju ovu Jedrilica "Angjeo" obitelji Kata linić (u pozadini dom "Adrije" i kuća Katalinić)

vrijednu tradiciju. Ovaj je jedinstveni događaj ondašnji Split od 16.000 stanovnika izdigao među ostalim športskim središtima. Ples je kao vrlo "šik" opisao suradnik zadarskog lista Il Dalmata predstavivši ga skupom izabranog društva na kojem su se okupile poznate ličnosti grada. U srpnju iste godine organizirana je originalno osmišljena zabava na moru o kojoj, zahvaljujući članku objavljenom u tršćanskom listu Piccolo della sera, znamo da je održana na nekoliko brodova. Na brodu "S. Filip" svirao je kvartet iz Egipta koji se zatekao u Splitu, na drugom brodu je pjevao zbor mjesne filharmonije, dok su brodicu na jedra obitelji Petrić "Frine", urešenu u japanskom stilu, veslale članice "Adrije" koje su brojni uzvanici srdačno pozdravljali. Članstvo kluba koje je, prema sačuvanom popisu, brojilo 54 člana, posipalo je brodove cvijećem i posluživalo goste slatkišima i svježim pićem. Te iste godine s mjesta predsjednika odlazi dr. Petar Kamber, istinski "sportsman", splitski javni bilježnik koji je zaslužan za utemeljenje i uspješno djelovanje "Adrije" a na njegovo mjesto dolazi suosnivatelj kluba Vjekoslav Katalinić koji, uz potpredsjednika Ivana Matačića, vodi "Adriju" punih 13 godina. Godine 1909. tu je dužnost obnašao inž. Konstantin Foche, a potom su tijekom 1910. i 1911. godine na čelu bili Rikard Savo, Konstantin Foche, Cosimo Stalio i Fra-

10

ne Rismondo od kojih je kormilo godine 1912. preuzeo splitski sudski savjetnik Antun Pavlović, poznatiji kao "conte Toni" koji je predsjednikom bio sve do službenog prestanka djelovanja "Adrije" 1928. godine. Završetak Prvoga svjetskog rata potpuno je promijenio način rada kluba na što je utjecao čitav niz okolnosti. Neizbježno je, u športskom smislu, spomenuti dobivanje izravne konkurencije u Veslačkom klubu "Gusar" (koji je utemeljen 1914. ali je zbog rata ozbiljan rad započeo tek 1918. godine). "Gusar", otvoren širem puku, prisilio je i "Adriju" da raskine s tradicionalnim elitizmom familijarnog tipa te, u cilju ostvarenja športskih rezultata, omasovi klub i započne s ozbiljnijom pripremom za natjecanja. Prvo odmjeravanje snaga prijateljskog karaktera među susjednim veslačkim klubovima održano je 1923. godine. Tom je prigodom u natjecanju dvojki "Adrijin" čamac "Iris", u kojem su veslali prof. Josip Gattin i dr. Kruno Kambj s kormilarom Petrom Paštrovićem, odnio pobjedu.

Kobna 1925. godina

U želji da natjecateljski dio članstva kvalitetno pripremi za nastupe, uprava "Adrije" na čelu s Pavlovićem zamolila je upravu poznatog "London Rowing Cluba" da im pošalje stručnjaka koji bi obučio veslače "Adrije" u engleskom stilu. Tako je 1923. godine u Split stigao Hylton Cleaver kojem su za predani stručni i dobrovoljni rad ovdašnji članovi zahvalili proglasivši ga počasnim članom. Djelatnost jedriličara "Adrije" uglavnom je bila orijentirana na izlete, no pojedinci su sudjelovali i na prvim natjecanjima. Čuvena jahta "Magima" Antuna Pavlovića redoviti je sudionik svih regata koje je organizirao Jedriličarski klub "Labud" (osnovan 1924.). Za djelovanje kluba "Adria" kobna je bila 1925. godina kad je, zbog radova na proširenju istočnog dijela splitske luke, srušen njihov dom. Privremeno su smjestili svoje brodove u dom Plivačkog kluba "Jadran" u Uvali Baluni, a potom u spremište Sportskog društva "Firule", no to je značajno otežavalo rad kluba. Godine 1927. "Adria" je brojila 73 člana, od čega je bilo 34 veslača, od kojih 6 veslačica. Godine 1928. zbog beskućništva i nedostatka financijskih sredstava ovaj se prvi veslački i jedriličarski klub službeno ugasio, a članstvo s imovinom pristupilo Veslačkom klubu "Gusar" i Jedriličarskom klubu "Labud"... LItEratUra: Marović, D., Rowing and Yachting club Adria, Split 1890-1928. Povijest sporta VII/1976 (27), 2363 - 2371 Marović, D., Počeci sportskog jedrenja u Dalmaciji. Povijest sporta IV/1973 (14), 1301 - 1306 Marović, D. (1990.). Povijest sporta u Splitu : Od antičkih igara do prvog svjetskog rata, 1990. Split: Savez za fizičku kulturu općine Split i Samoupravna interesna zajednica fizičke kulture općine Split Marović, D. – Radja, M. (2006.). Povijest športa u Splitu : 1918. – 1941. Split: Splitski savez športova : Komisija za povijest športa Matošić, J. (1990.). Sto godina veslačkog sporta u Splitu : 1890 - 1990. Split: Organizacijski odbor Sto godina veslanja u Splitu. Požar, P. (2001.). Znameniti i zaslužni Splićani te spomena vrijedne osobe u splitskoj povijesti : (1700 godina). Split: P. Požar, 2001.


In MEMORIAM

VELIMIR KLJAIĆ

(Danilo kraj Šibenika, 10. veljače 1946. - Zagreb, 12. kolovoza 2010.)

izbornik s prvim hrvatskim olimpijskim zlatom tekst: aNa POPOvČIĆ

Velimir Kljaić zapisan je u povijesti hrvatskog športa kao izbornik reprezentacije koja je na OI 1996. u Atlanti osvojila zlatnu medalju, prvo zlatno olimpijsko odličje za hrvatski šport nakon osamostaljenja Hrvatske. Zlato u Atlanti

Paralelno s iznimno uspješnim djelovanjem u njemačkim klubovima, Kljaić je vodio i hrvatsku rukometnu reprezentaciju koja je pod njegovim vodstvom 1996. osvojila prvo hrvatsko olimpijsko zlato nakon stjecanja nezvisnosti. U sastavu momčadi koju je Kljaić odveo do olimpijskog zlata, bili su: Vladimir Jelčić, Goran Perkovac, Irfan Smajlagić, Božidar Jović, Alvaro Načinović, Vladimir Šujster, Bruno Gudelj, Nenad Kljaić, Iztok Puc, Zoran Mikulić, Patrik Ćavar, Venio Losert, Valner Franković, Slavko Goluža, Valter Matošević i Zlatko Saračević. Nakon što je s Hrvatskom osvojio olimpijsko zlato, Kljaić se iz Njemačke vratio u Zagreb i počeo trenirati Badel s kojim je 1999. osvojio Kup i prvenstvo Hrvatske. Badel je pod njegovim vodstvom dva puta ođen je 10. veljače 1946. u Danilu kraj Ši- igrao i finale rukometne Lige prvaka - 1998. i 1999. benika, a čitav svoj život posvetio je ruko- godine. Osim hrvatske, vodio je i reprezentacije Kuvajta metu - prvo kao igrač, a potom kao trener. i Egipta, a 2004. vratio se u Njemačku gdje je treniIgračku karijeru proveo je u zagrebačkom rao Minden-Hannover (2004-2005), Gummersbach (2005-2006) i Nettelstedt-Lübbecke (2007-2008). Medveščaku i austrijskom Klagenfurtu, a nakon godina igranja posvetio se trenerskoj karijeri. Neizbrisiv trag u hrvatskom športu U Njemačkoj je trenirao mnoge klubove, a najveći Surađivao je kao stručni komentator u televizijskim uspjeh ostvario je s Nürnbergom koji je u četiri godine prijenosima na HTV-u, radi čega će ostati zapamćen i (1984-1988) od kluba iz druge lige pretvorio u uspješan po svojim britkim, zanimljivim i stručnim analizama. prvoligaški klub. Nakon Nürnberga, vodio je WallauPosljednji put u toj ulozi, slušali smo ga na Europskom Massenheim (1988-1992), Groswallstadt (1992-1994), prvenstvu u Austriji, u siječnju ove godine. TUSEM Essen (1994-1996), te ponovno Wallau-MaVelimir Kljaić svojim je znanjem i iskustvom, ali i ssenheim (1996-1998). S njima je godine 1992. osvojio osobnošću, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskom rukonjemačko prvenstvo i kup, te Kup EHF-a. Iste godine metu, i hrvatskom športu uopće. proglašen je najboljim rukometnim trenerom u Njemačkoj .

R

11


In MEMORIAM

STJEPAN BOBEK

(Zagreb, 3. prosinca 1923. - Beograd, 22. kolovoza 2010.)

IZNIMNI CENTAFOR, ODLIČAN TRENER

tekst: aNa POPOvČIĆ

Fantastičan napadač, igrač perfektne tehnike, ali i neprikosnoveni autoritet, još za života postao je legenda. Ostat će zapamćen kao izniman igrač i izniman čovjek.

S

tjepan Bobek bio je jedan od najboljih hrvatskih nogometaša svih vremena i najbolji strijelac u povijesti jugoslavenske reprezentacije. Fantastičan napadač, igrač perfektne tehnike, ali i neprikosnoveni autoritet, još za života postao je legenda. Bobek je rođen 3. prosinca 1923. godine u Zagrebu, a nogomet je ozbiljno počeo igrati već sa 13 godina u Derbyju iz zagrebačkoga Trnja. Budući da je bio premlad, koristio je registraciju svog brata Otta, također nogometaša.

Nerado otišao iz Zagreba

Već sa 15 godina počinje igrati za Zagreb, a nakon osnivanja NDH, šalju ga na godinu dana u bečki Wacker. Godine 1942. vraća se u Hrvatsku i do 1944. igra za Ličanin, a nakon toga, do kraja rata za Građanski. Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su igrači (čak i Stjepanov brat Otto) završili u logorima, a Stjepan je, s većom skupinom istaknutih zagrebačkih nogometaša, priključen beogradskom Partizanu. Prema vlastitom pričanju, nerado je otišao iz Zagreba, ali s vremenom

12

Beograd je postao njegov dom, a Partizan - njegov klub, čiji je dres nosio 13 godina. Za taj klub odigrao je 468 utakmica i postigao 403 gola (rekord koji stoji i danas), a 1995. godine proglašen je za najboljeg nogometaša Partizana svih vremena. Osvojio je dva naslova prvaka Jugoslavije i 4 naslova kupa. Za reprezentaciju Jugoslavije igrao je 63 utakmice i postigao 39 zgoditaka. Bio je centarfor, sjajan dribler i neobično vješt golgeter. Kasnije je dobio ulogu konstruktora igre. Igrao je za momčad. uživajući u pripremanju šansi suigračima. Bio je sudionik dva svjetska prvenstva - u Brazilu 1950. godine (postigao je gol u utakmici protiv Meksika koju je Jugoslavija dobila sa 4-1), i 1954. godine u Švicarskoj.

Dva olimpijska srebra

Sudjelovao je i dva puta na olimpijskim igrama na kojima je reprezentacija Jugoslavije oba puta osvojila srebrnu medalju - u Londonu 1948. postigao je 4, a u Helsinkiju 1952. - 3 zgoditka. U svojoj karijeri Stjepan Bobek zabio je više od tisuću zgoditaka, a posebno će ostati zapamćen njegov rekord od 9 golova koje je postigao na utakmici protiv 14. Oktobra u Nišu (8. lipnja 1947.). U ulozi trenera također je bio iznimno uspješan. Godine 1959. postao je trener CWKS Varšave. Sljedeće godine vraća se u Jugoslaviju na mjesto trenera Partizana s kojim osvaja 3 uzastopna naslova prvaka. U razdoblju 1963. - 1967. trenirao je Panathinaikos, a nakon toga ponovno se vraća Partizanu. Nakon toga slijede Olympiacos (1969.-1970.), Dinamo (1972.), Espérance (1976.-1978.), Vardar (1978.-1981.) i Zemun. Ukupno je osvojio pet naslova prvaka države, dva kupa (grčki i tuniski) i jedno prvo mjesto u drugoj saveznoj ligi (s Vardarom). Ostat će zapamćen kao izniman igrač i izniman čovjek.


Znanost i šport

E

mocije koje nas vežu uz nekog športaša, športski klub ili određeni šport, po svojoj snazi podsjećaju na one emocije koje čovjek od pamtivijeka nije uspio do kraja staviti pod svoju kontrolu. Nešto nevidljivo, nepredvidljivo, koji puta i hirovito, što upravlja životom čovjeka oduvijek je bilo inspiracija brojnim filmskim redateljima, piscima, glazbenicima, te raznim drugim umjetnicima. Ipak, za razliku od, primjerice, meksičkih sapunica, gdje su u prvom planu nesretno zaljubljeni mladići i neshvaćene žene, u raznim medijskim športskim sapunicama često nailazimo na likove mitske snage, hrabrosti, skromnosti… Susret s realnim životom i spoznaja da na svijetu postoji život izvan raskošnih meksičkih vila, na grub način prekine prijepodnevno sanjarenje domaćice uz TV sapunicu, a sličan učinak ima i športski skandal koji iluziju o mitskoj moralnoj snazi športaša i raznih eksponiranih šport-

Olimp 42

skih dobročinitelja razbija kao šareni mjehurić od sapunice. Prvo nastupa gorčina, potom slijedi osjećaj praznine, da bi nakon toga, polako, gotovo neprimjetno, u svijest počele prodirati esencijalne istine, kako životne, tako i one športske. Osnovnu istinu o športu i fizičkoj aktivnosti ne pronalazimo u rezultatima utakmica prvog kola neke lige niti u delikatesama iz privatnog života športskih dužnosnika. Pronalazimo ih u snažnoj vezi športa i zdravlja. Generalna skupština Ujedinjenih naroda (UN) 2005. godinu proglasila je Godinom športa, edukacije i tjelesne aktivnosti te odlučila što više uključiti športske aktivnosti u svoje programe i projekte. Cilj je bio poticanje i jačanje zajednica, organizacija i pojedinaca širom svijeta na širenje inicijative i znanja o vrijednostima športa - prvenstveno onim zdravstvenim. Imajući u vidu da do današnjeg dana nije pronađena nikakva tableta,

psihološka metoda ili nešto slično što bi moglo zamijeniti tjelesnu aktivnost, šport i općenito kineziologija trebali bi očekivati blistavu budućnost. Međutim, snovi stručnjaka iz područja kineziologije - bilo da se radi o športskim trenerima, kineziterapeutima i sl. - o tome da će baš oni biti percipirani kao važan faktor u očuvanju čovjekovog zdravlja, jednak je sanjarenju onih domaćica iz prethodnog dijela teksta. Priča o zdravlju podsjeća na priču o koki koja nese zlatna jaja, a pokroviteljstvo za čovjekovo zdravlje postao je prvi strateški cilj brojnih djelatnosti. Primjera je mnogo. Svijest o važnosti Tekst: MIROSLAV HRŽENJAK

Stručnjaci kineziolozi morat će se izboriti za ono što im pripada i konačno postati percipirani od javnosti kao najpozvaniji da stručno argumentiraju vezu športa i zdravlja.


Zaustavimo desetak ljudi na ulici i upitajmo ih: “Koja je tvoja najveća želja?”. Naravno, većina će reći: “Želim samo zdravlje”. Neki bi još dali pokoji komentar, primjerice - “Zdravlje je najveće bogatstvo”, “Zdravlje nije sve, ali sve bez zdravlja je ništa”, “Zdrav čovjek ima tisuće želja, a bolestan samo jednu”, “Jedino čega se bojim jest bolest”... Ključne riječi bile bi zdravlje, bogatstvo, želje, bolest, strah itd. Upravo je to početak otpetljavanja zagonetke zašto su neke djelatnosti dobile veći značaj i kroz svoj se marketing bolje pozicionirale na jednom od najunosnijih tržišta današnjice - tržištu zdravlja. Kako bi razne struke došle do izražaja i uvjerile javnost da su baš one te kojima treba dati povjerenje, prvo na što moraju obratiti pažnju jest njihov jezik, jezik struke. Uvjet koji jezik

koristite naše proizvode i živjet ćete dugo, zdravo i sretno”. Seth Godin u svojoj knjizi “Svi marketinški stručnjaci su lažljivci” postavlja tezu da marketinški stručnjaci nisu znanstvenici već umjetnici. Oni razumiju da sve što se prodaje (vjera, politička platforma, roba, usluga) prodaje se zato što stvara emocionalnu želju, a ne zato što zadovoljava jednostavnu potrebu. Ponuđaču je važno shvatiti da potreba ima malo i da su vrlo općenite prirode, dok su želje neograničene i specifične. Postupkom segmentacije tržišta marketinški stručnjaci otišli su toliko daleko da su ispitali svaki aspekt čovjekove psihe, kako bi definirali potencijalnu grupu korisnika odnosno ciljno

Izazov

za kineziologe športa za zdravi rast i razvoj djece i odraslih, na TV-u propagiraju ljepuškaste vježbačice s ciljem prodaje magičnih DVD-a. Svijest o važnosti pravilne prehrane šire razni (pre)prodavači “kemija” odjeveni u bijele kute, a sve s ciljem prodaje čarobnih tableta putem kojih, u samo nekoliko tjedana, nestanu suvišni kilogrami. Liječnici koji možda najviše od svih struka žele monopolizirati preventivu nad čovjekovim zdravljem, doduše, još nisu svoje pacijente počeli podučavati pravilnoj tehnici rukometnog ili košarkaškog skok-šuta, ali se vrlo elokventno upuštaju u doziranje trenažnog opterećenje onima s prekomjernom težinom ili povišenim krvnim tlakom. Koliko god takve i slične priče zvuče uvjerljivo, logično i stručno pitanje koje si trebamo postaviti glasi: “Koliko su metode koje nude ti stručnjaci znanstveno ispitane, s kojim metodama i na kojim ispitanicima?” Pokušajmo si zamisliti sljedeće.

struke mora ispuniti da bi bio moćan je izvjesna mistifikacija. Takav je slučaj s jezikom političara, sudnice, s akademskim jezikom ili pak sa sakralnim diskursom. Otud strahopoštovanje prema latinštini liječnika ili metajeziku znanosti, što im priskrbljuje aureolu moći. Postoji čitav niz zanimljivih metoda jezične manipulacije. Neke od njih su izrazita pristojnost kako bi se izbjegao direktan pristup problemu, hinjenje interesa za sugovornikove ideje i izazivanje simpatije, hinjenje bespomoćnosti, zastrašivanje, itd. Spomenute metode dobro su poznate, primjerice prodavateljima antikancerogenog posuđa i pribora za jelo, anti-alergijskih usisavača, a stvar toliko dobro funkcionira da bi nam uskoro na vratima mogli zakucati prodavači antikancerogenih šibica i štapića za uši. Svi oni mnogo pričaju o zdravlju, zdravom životu i daju poruku - “Naši stručnjaci se brinu za vaše zdravlje,

tržište. Primjerice, muškarci koji imaju grizodušje zbog čestog odsustva od svoje obitelji, ili zbog nečeg drugog, u želji da umire svoju vrišteću savjest svojoj obitelji nastojat će priuštiti (kupiti) zdravu hranu, spravu za mršavljenje, osigurat skrb u privatnim poliklinikama, welness vikend i tomu slično. Jedna od najuspješnijih marketinških strategija jest ona koja se temelji na manipulaciji putem straha. Možda sasvim slučajno, a možda i ne, rađanje kulta želja i strahova nekako je išlo paralelno s interesom tržišta za neka područja. Primjerice, želja za obrazovanjem i strah od neobrazovanosti u ljudima se pojačala otvaranjem prvih privatnih škola i fakulteta. Želja za zdravljem i strah od bolesti, naročito onih marketinški najzanimljivijih, a to su one neizlječive, nekako je išao u korak s ekspanzijom farmakološke industrije i s otvaranjem privatnih poliklinika… Emocija straha sama po sebi je 43 Olimp


Znanost i šport

Osnovnu istinu o športu i fizičkoj aktivnosti ne pronalazimo u rezultatima utakmica prvog kola neke lige niti u delikatesama iz privatnog života športskih dužnosnika - pro nalazimo ih u snažnoj vezi športa i zdravlja. oprečna zdravlju i zdravom svjetonazoru. Mentalno ukočen pojedinac u želji da sačuva živu glavu neće moći razmišljati o športu, vrijednostima redovite tjelesne aktivnosti, već će cjelokupnu energiju, sebe i svoje obitelji, trošiti na bezbrojne sistematske liječničke preglede, kako bi bio 100% siguran da se u njemu ne razvija neki maligni proces. Nažalost, preplašen je pojedinac najbolja roba za prodaju svega i svačega. Čovjekovo zdravlje prvenstveno je interes samog čovjeka, koji je u tom smislu i najodgovorniji. Činjenica da se brojne djelatnosti bore za značaj kako bi stekle što više profita na tržištu zdravlja, ne znači da ćemo u budućnosti biti zdraviji. Marketing koji za temeljnu formulu ima manipulaciju strahom, emocionalni inženjering ili sakralnu retoriku, ne stvara zdravo društvo već ovisnike o određenom tržištu. Čak štoviše, strah umanjuje percepciju, smanjuje prirodne obrambene mehanizme kod čovjeka i stvara bolest. Jedina znanstvena disciplina koja se bavi utjecajem programiranog vježbanja na čovjekovo zdravlje jest - kineziologija. Hoće li se stručnjaci kineziolozi u budućnosti početi ponašati kao neki drugi stručnjaci, govoriti na latinskom, koristiti meta-jezik, propovijedati religiju straha i ciljne skupine pronalaziti u preplašenim očajnicima, teško je reći. Ako je vjerovati brojnim teoretičarima društva, demokracije, raznim humanistima i političarima, cilj nam je imati zdravo društvo. Što se u tom smislu može napraviti? Potrebno je svijest čovjeka postepeno osloboditi od nepotrebnih strahova i educirati ljude o pravoj istini vezanoj uz njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Veliku ulogu u tome mogle bi imati obrazovne

Olimp 44

institucije, ali i mediji. Jedan od mogućih strategija mogle bi biti i TV produkcije stručnih, ali svima razumljivih dokumentaraca, u kojima bi stručnjaci na zanimljiv način educirali javnost o vezi športa i zdravlja, nešto poput BBC-jevih dokumentaraca. Obrazovne institucije trebale bi u većoj mjeri kod djece razvijati kreativnost, samoinicijativnost i spremnost za suočavanje s realnim životom, što su odlične pretpostavke za cjeloživotno bavljenje športom. Djeca koja kroz obrazovni sustav postanu naučenobespomoćna, prije ili kasnije postaju žrtva agresivnih tržišta čiji se marketing temelji na zaštitničko-potrošačkom odnosu. Stručnjaci kineziolozi morat će se izboriti za ono što im pripada i konačno postati percipirani od javnosti kao najpozvaniji da stručno argumentiraju vezu športa i zdravlja. Jedan dio njih morat će prestati slijegati ramenima i izjavljivati da ih nitko ne razumije (poput patnica iz meksičkih sapunica) i prestati ponavljati da zaslužuju tri sata tjelesnog u školama umjesto postojeća dva. Kao i uvijek, vrijeme će pokazati svoje, a do tada svim športskim trenerima, kineziološkim stručnjacima i profesorima kineziologije želimo puno sreće, i naravno zdravlja.  Literatura: 1. Foxall, R. G., Goldsmith, E. R., Broen, S. (2007). Psihologija potrošnje u marketingu. Zagreb, Naklada Slap 2. Godin, S. (2006). Svi marketinški stručnjaci su lažljivci. Zagreb, Naklada Ljevak d.o.o. 3. Granić, J. (2009). Jezična politika i jezična stvarnost. Zagreb, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku – HDPL 4. Granić, J. (2006). Jezik i mediji. Zagreb-Split, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku – HDPL 5. Erdeljac, V. (2009). Mentalni leksikon – modeli i činjenice. Zagreb, Ibis grafika d.o.o. 6. Lenne, R. (1983). Strah – analiza i terapija. Zagreb, Biblioteka popularne psihologije 7. Milanja, C. (1985). Užas jezične moći. Rijeka, Izdavački centar Rijeka 8. Podunavec. M., Keane, J., Sparks, C. (2008).

Politika i strah. Zagreb, Politička kultura

→ Summary ←

Health care is one of the strategic goals of most peopleoriented societies, but above all of man himself. When talking about maintaining health and preventing disease, especially those diseases of modern civilization and the modern way of life (heart disease, high blood pressure, depression, diabetes, some forms of carcinoma, etc.), a very important factor is sports and physical activity. This is the main reason why the UN General Assembly declared 2005 to be the International Year of Sport and Physical Education. A range of international initiatives have been started since then with the goal of making sport and physical activity more popular and present among all age and social groups. When discussing the relationship between sports and health, certainly no other discipline except kinesiology examines this relationship in such a scientific way. Only time will show if coaches, kinesiotherapists and other experts in kinesiology will be able to use this advantage, but if a nation’s health is important to a society, kinesiology and sports may become more important in the future.


Športska terminologija

K

ošarka se na engleskome jeziku - jeziku na kojem izvorno nastaje njezina terminologija - naziva basketball. To je šport u kojemu se lopta (engl. ball) baca u koš (engl. basket), te od tuda i njezino ime. Poznato je kako su u početcima košarke, za ubacivanje lopte poslužile prave košare, i to one za sakupljanje bresaka. U prvo vrijeme dno im nije bilo izrezano, pa je za vrijeme utakmice morala postojati osoba koja bi nakon postignutog pogotka vadila loptu iz koša i bacala je igračima natrag u igru. Hrvatsko ime za ovaj šport glasi košarka, i nastaje od riječi koš odnosno košara, što je prijevod navedene engleske riječi basket. U njemačkome se jeziku kao ime za ovu igru rabi engleski naziv – Basketball – a ne njegov prijevod na njemački: Korbball. Naziv se Korbball na ovome mjestu ne spominje slučajno. Naime, moguće je pronaći tekstove u kojima se to ime rabi kao prijevodni ekvivalent za engleski naziv basketball. Činjenica je, međutim, da naziv Korbball doista znači košarka, ali ne označava šport kojega su proslavila imena poput Michaela Jordana, Shaquille O’Neala ili Dražena Petrovića, već se radi o jednoj varijanti igre koju igraju isključivo žene. I tu se lopta baca u koš, a svaki sastav čini sedam igračica - tri napadačice, tri obrambene igračice te jedna koja poput vratara u nogometu ili rukometu brani svoj koš.

Od košare do ključanice Olimp 46

O košarci je u tekstovima o športskoj terminologiji u ovoj rubrici već bilo riječi, ali tek u kratkim crtama. Radilo se tad o tuđici horog koja se u hrvatskome jeziku rabi kao kolokvijalan naziv za šut izveden zamahom ispružene ruke (…) s visokom putanjom iznad visokog protivnika koji je pokušava spriječiti da uđe u koš (Kozlowski, 1998:160). Razlog za uporabu navedene tuđice je očigledan - u hrvatskome jeziku osim opisa ipak kraćeg od prethodno navedenoga, a koji glasi šut ispruženom rukom iznad glave nema odgovarajućeg prijevodnog ekvivalenta za naziv koji u engleskome jeziku glasi hook shot, te je njezina uporaba jednostavno lakša. U istome je tekstu navedeno kako je izraz dupla lopta u hrvatskome jeziku kolokvijalan, i kako stručni naziv glasi dvostruko vođenje, što je, pak, pri-


jevod engleskoga naziva doubledribble. Međutim, košarka je šport bogat stručnim nazivima, tako da navedena dva predstavljaju tek primjere velikog broja termina koji su svaki na svoj način jezično zanimljivi. Jedan je od takvih naziva je reket koji je poput izraza dupla lopta kolokvijalan. Razlozi za njegovu uporabu u hrvatskome jeziku variraju, te ih se ovdje ne će navoditi. Bitno je znati da naziv reket nije standardan stručni naziv, već je proizvoljna riječ koja se često, čak i u stručnim krugovima, rabi kao naziv za polje ograničenja (Službena pravila košarkaške igre za košarkaše i košarkašice, 2004:7). Za polje ograničenja u engleskome jeziku postoje čak tri naziva – paint, key i free throw lane. Njihova je logika sljedeća. U National Basketball Association (NBA) polje je ograničenja obojano drugom bojom. U engleskome jeziku postoje dvije riječi koje znače boja – to su colour odnosno color (colour je način kako se riječ piše u britanskom engleskom, a color kako se ona piše u američkom engleskom) i paint. Prva – colour – označava kakvoću predmeta ili tvari s obzirom na svjetlost koju taj predmet reflektira, npr. plava, crvena, žuta itd. boja, dok druga – paint – označava boju kao materijal kojim se slika, liče površine itd. Dakle, paint odnosno polje ograničenja je polje na kojoj se nalazi (druga) boja za razliku od ostatka igrališta. Naziv key zbunjuje, a razlog je tomu činjenica da je najpoznatije značenje ove riječi ključ, te promatrajući to značenje nije jasno kakva je sveza između njega i polja kojeg označava. Međutim, jedno od brojnih značenja ove riječi u engleskome jeziku, i to baš u košarci, glasi keyhole (engl. key = ključ; engl. hole = rupa → key + hole = rupa za ključ), odnosno ključanica (Random House Webster’s Unabridged Dictionary, 1999). Naime, naziv key je u ovome slučaju, u kontekstu košarke, skraćeni oblik riječi koja je, u stvari, puni naziv za prostor ograničenja, a taj puni naziv glasi keyhole. Skraćeni je naziv nastao vrstom tvorbe riječi koja se zove kraćenje (engl. clipping). Na isti je način u engleskome jeziku nastao, npr., naziv gym. Puna riječ glasi gymnasium i u engleskome jeziku

Tekst: DARIJA OMRČEN

Košarka je šport bogat stručnim nazivima. O horogu i dvostrukom vođenju svojedobno smo pisali, a danas malo o košari, ključanici, reketu i pivotiranju... označava dvoranu za vježbanje (a ne gimnaziju kako pogrešno misle mnogi). Isto značenje, prirodno, ima i skraćeni oblik – gym – toga naziva. Tumačenje naziva keyhole, međutim, ovdje ne završava. A kakva je sveza između ključanice i polja ograničenja, te je potonje dobilo naziv po prostoru u koji se stavlja ključ? I reket kakav je po propisima FIBA-e (bočne su mu stranice ukošene) i onaj kakav je po propisima NBA-a (bočne su mu stranice usporedne) podsjeća izgledom na ključanicu. Naziv free throw lane ima, pak, sljedeću logiku. Prostor omeđen crtom

slobodnoga bacanja (engl. free throw), čeonom crtom i crtama koje započinju od čeonih crta i završavaju na vanjskom rubu crte slobodnoga bacanja (Službena pravila košarkaške igre za košarkaše i košarkašice, 2004:8) izgledom podsjeća i na stazu ili puteljak (engl. lane). Prostor ograničenja je, drugim riječima, staza prema košu s koje se, i to s crte koja je usporedna s bližom od dvije čeone crte, izvode slobodna bacanja. Sljedeći je relativno široko poznat naziv - pivotiranje. Riječ je pivot podrijetlom iz francuskog jezika u kojem postoji imenica pivot te glagol pivoter. U engleskome, pak, jeziku jedno je od značenja imenice pivot ono koje kaže da je to stožer, odnosno klin, točka ili štap na kraju kojega se nalazi nešto što se okreće ili na čemu i oko čega se nešto okreće ili oscilira (Random House Webster’s Electronic Dictionary and Thesaurus, 1992). Kao glagol riječ pivot može značiti kružiti/okretati se oko nečega. Riječ pivoting je prilagođena hrvatskome tvorbenome jezičnome sustavu i glasi pivotiranje. U čemu je logika ovoga naziva? Za odgovor na ovo


Športska terminologija

I reket kakav je po propisima FIBA-e (bočne su mu stranice ukošene) i onaj kakav je po propisima NBA-a (bočne su mu stranice usporedne) podsjeća izgledom na ključanicu. pitanje potrebno je najprije pogledati tumačenje pivotiranja koje prema Službenim pravilima košarkaške igre za košarkaše i košarkašice (2004:30) glasi: “Pivotiranje je kada igrač koji drži loptu na igralištu iskorači istom nogom jednom ili više puta u bilo kojem smjeru, dok njegova druga noga, zvana stojna noga, dodiruje istu točku na podu.” Dakle, kod pivotiranja igrač “iskorači istom nogom jednom ili više puta u bilo kojem smjeru”, odnosno njome kruži, i to oko stojne noge koja se metaforički može tumačiti kao stožer, klin ili štap na kraju kojega se nalazi nešto što se okreće - u ovome slučaju to su ili tijelo igrača ili druga noga. Pivotiranje se na njemačkome jeziku naziva Sternschritt, a logika je toga naziva sljedeća. Stern je riječ koja znači zvijezda, a Schritt znači korak. Drugim riječima, radi se o načinu kretanja kod kojega se koraci jednom nogom izvode tako da podsjećaju na sjaj zvijezde koji se grafički pojednostavljeno prikazuje kao njezini krakovi.

Olimp 48

Ova je kratka analiza pokazala kako svaki od predočenih naziva slijedi određenu logiku povezivanja s pojmom odnosno konceptom kojega označava. Nadalje, pokazalo se kako se ista logika ne primjenjuje u različitim jezicima, ali svaki jezik nastoji stvoriti nazive koji na najbolji mogući način odražavaju pojam kojemu su pridruženi.  LITERATuRA: Kozłowski, M. (1998). Rječnik američkih košarkaških izraza i pojmova. (str. 160). Zagreb: Hrvatski košarkaški savez, Udruga hrvatskih košarkaških trenera. Omrčen, D. (2006). Univerzalno sredstvo komunikacije. Olimp, 21, 24-25. Random House Webster’s electronic dictionary and thesaurus. 1992. College Edition. Version 1.0, Reference Software International. Random House Webster’s Unabridged Dictionary. 1999. V2.2 for 16bit Windows systems, V3.0 for 32bit Windows systems, Random House, Inc. Collexion Reference Software (1998) Lemout & Housepie Službena pravila košarkaške igre za košarkaše i košarkašice. (2004). (str. 7, 8, 30). Split: Hrvatski košarkaški savez, Udruga hrvatskih košarkaških sudaca. Wehlen, R. (1976). Regeln und Sprache des Sports 1. (str. 103). Mannheim: Bibliographisches Institut Mannheim.

→ Summary ←

The aim of this article was to describe the logic of some terms used in basketball. These terms were the name of this sport, i.e. how the term basketball was coined, as well as the terms paint, key, free throw lane as synonyms on the one hand, and the term pivoting on the other. The reasons for the usage in German of the loan-word basketball from the English language as the name of this team game were explained. The Croatian counterparts of English terms were given as well as the German counterpart of the term pivoting. While the English term denotes the action of turning on or as a pivot, the German counterpart Sternschritt implies the comparison of the leg movement which metaphorically resembles the luminosity of a star graphically and simply presented in the form of a figure with points that are arranged about a centre. The investigation showed that the analysed terms follow a certain way of reasoning as regards their formation and denotation.


Djeca i šport

Ne ide

bez roditelja Tekst: VITOMIR SPASOVIĆ

U nekoj od budućih strategija razvoja športa u Hrvatskoj, i te kako dobro treba razmisliti i o načinu educiranja roditelja, kao i o razvoju sustava koji će im pomoći da uključe i zadrže dijete u športu. Možda o tome nismo ni razmišljali, ali očito je da bez roditelja nema ni razvoja športa.

S

vaki malo odgovorniji roditelj koji razmišlja o budućnosti svoga djeteta, osim onih svakodnevnih briga, nastoji da mu dijete bude odlikaš u školi, da uči jedan do dva strana jezika, da je uključeno u glazbenu, likovnu ili dramsku sekciju. Dakako, takav roditelj, nerijetko upozoravan preko medija o sve češćim bolestima kod djece uzrokovanih nedovoljnim kretanjem (pretilost, dijabetes...), te svjestan neprilagođenog i agresivnog ponašanja djece u školama, naći će prostora da svoje dijete uključi i u - šport. Tu se pojavljuje prvo pitanje: “Koji šport izabrati?”. Šport je svuda oko nas, komentari i fotografije po novinama, redoviti TV prijenosi bezbrojnih događanja, izjave vrhunskih športaša..., ali odgovor vezan na postavljeno pitanje ne može se čuti. Ukoliko roditelj nema neka svoja športska iskustva, pristupa se racionalnom i ekonomičnom pogledu na stvar - bira se šport koji je najbliži mjestu stanovanja. To olakšava redoviti prijevoz djeteta na trening, a kasnije, kad dijete malo naraste, moći će i samo obavljati to svoje ulaganje u zdravlje. Usklađuje se satni-

Olimp 50


ca s ostalim obvezama, kupuje se športska oprema i odgovorni roditelji riješio je i tu problematiku. No, ne ide to uvijek baš tako glatko. Tek kad se dijete upozna s nekim športom i ode na nekoliko treninga, pomalo zaključuje sviđa li mu se ili ne. Nakon nekoliko mjeseci, pa čak i nakon godine dana, dijete donosi konačnu odluku. Zbog toga su česta lutanja od športa do športa. Djetetov odlazak iz nekog športa može biti iniciran i lošim radom pojedinog kluba ili trenera, pa nije potrebno promijeniti sport, već sredinu. Bolje je i lutati od športa do športa tražeći onaj koji će djetetu najviše odgovarati, nego provesti vrijeme u nečemu što ga neće ispunjavati. Ipak, ako je toga previše, roditelj bi se svakako trebao savjetovati sa stručnom osobom, profesorom kineziologije, koji će znatno skratiti taj put. Problema ima i kada dijete pronađe šport koji mu se sviđa i u kojem se dobro zabavlja. To je osobito vezano za “popularnije športove”. U takvim športovima, zbog velikog zanimanja, stvara se velika konkurencija, te su nužne selekcije i odabir samo rezultatski najboljih, jer nema mjesta za sve. To kod djece izaziva opterećenje i nezadovoljstvo, a kod roditelja frustracije. Dodatni problem su i financije koje roditelji moraju izdvojiti za svoje male “športske zvijezde” - kroz opremu, članarine, putovanja i sl. koje u ovim športovima nisu beznačajne. Roditelji motivirani odgojom i zdravljem svoje djece znaju upozoravati da ne žele da im dijete “preozbiljno trenira”, već da se samo bavi nekim športom bez obzira na rezultate. To je u principu i dobar stav, koji neće dodatno opterećivati djecu, već će im dati prostora za veselu igru i zabavu kroz strukturu nekog športa. Ali, u dječjoj dobi nema ozbiljnog i neozbiljnog bavljenja športom. Sva djeca treniraju jednako ozbiljno, igraju se u duhu i po pravilima športa kojim se bave. Kroz dobiveno iskustvo s godinama treniranja, u kasnijoj dobi, samo će dijete odlučiti želi li i što je još važnije, može li ozbiljnije trenirati i postizati vrhunske rezultate. U početku, isključivo roditelji pružaju podršku svojoj djeci. Sustavnim športskim treningom, u dječjoj dobi 2-3 puta tjedno, plus natjecanja vikendom, a u kasnijoj dobi i 5 puta tjedno, dijete se uključuje u strukturirani program treninga i natjeca-

nja, ali i roditelji - od stalnog dovođenja i odvođenja na trening, do organizacije načina života prilagođenog obavezama djece-športaša. Ta podrška je bitna ne samo za funkcioniranje djeteta u športu, već i za sam njegov pravilan odgoj i odnos unutar obitelji. Za Hrvatsku bi mogli reći da bez roditeljske podrške i angažmana (ali nerijetko i osobnog trenerskog rada), ne bi bilo ni naših najvrednijih športskih rezultata. Sjetimo se samo obitelji Kostelić, Ivanišević, Vlašić, Kranjčar... Šport zahti jeva tjelesne i psihičke napore, on je kontinuiran i zbog toga zna kod djece izazvati zasićenost. Ili pak djetetu jednostavno nešto drugo privuče pažnju, što je normalno i uobičajeno. U tim situacijama roditelji trebaju motivirati dijete, malo ga pogurati, no ako se to nastavi kroz dulje razdoblje, potrebno je porazgovarati i utvrditi razloge tomu. U svakom slučaju moraju čuti svoje dijete... No, i tu se granica može lako preći. Od manjka pružanja podrške, samo je gore prisiljavanje djeteta na bavljenje športom. Ta je situacija specifična kod roditelja koji forsiraju svoju djecu, nerealno očekujući ostvarivanje “svjetskih” rezultata. Razlozi takvog njihovog ponašanja mogu biti različiti: od osobne neostvarene športske ambicije ili do želja da svom djetetu kroz uspješnost u športu osiguraju egzistenciju i značajno mjesto u društvu... Roditelji uspijevaju svojim autoritetom djecu forsirati i držati u športu sve do adolescentske dobi, kada ti mladi ljudi počinju “misliti svojom glavom” i pružati otpor. Često su takve situacije za sve traumatične i pune emocija, uz potpuni prekid sa svakom vrstom športske aktivnosti. Slika športaša koju vidimo kroz rezultate Duje Draganje, Janice Kostelić, Blanke Vlašić, Luke Modrića i drugih vrhunskih športaša, zna zagolicati maštu i želje roditelja, što je nekad u suprotnosti s dječjim željama, a često, što je još i gore, s mogućnostima. U svakom slučaju, u nekoj od budućih strategija razvoja športa u Hrvatskoj, i te kako dobro treba razmisliti i o načinu educiranja roditelja, kao i o razvoju sustava koji će im pomoći da uključe i zadrže dijete u športu. Možda se to tako ne čini ili nismo o tome ni razmišljali, ali očito je da bez roditelja nema ni razvoja športa. 

→ Summary ←

When a child takes up a sport, parents are the only ones who provide support to their children. With systematic sports training, which in childhood takes place two to three times a week, including weekend competitions, and at a later age as many as

five times a week, the parents are included in a structured schedule of training and competition as much as the child – from constantly taking their children to and from the training, to organizing a way of life that is adapted to the obligations of their child athlete. This support is important not only for the functioning of a child in a sport, but also for the child’s proper upbringing and relations within the family. In Croatia it might be said that without parental support and involvement, including parents who work as coaches, our most valuable sports achievements would never have occurred. Just think of the Kostelić, Ivanišević, Vlašić, and Kranjčar families. How to educate parents and how to develop a system that will help them involve and keep a child in sports should be very carefully considered and included in future strategies for athletic development in Croatia. Perhaps we have not thought about this, but it is obvious that sports cannot be developed without parents.

51 Olimp


Šport i međunarodne integracije

V

eć se neko vrijeme mogu pratiti novosti o napretku Hrvatske u pristupnim pregovorima s Europskom unijom. Zatvaraju se poglavlja i otvaraju nova, ali o športu i njegovom statusu u Europi može se vrlo malo pročitati. U ovoj rubrici pokušat ćemo dati odgovore na neka pitanja o športu u Europi i dodatno pojasniti pojmove i institucije koje se njime bave. Ipak, prije nego što utvrdimo kakvu će šport budućnost imati u Europi, poželjno je razjasniti neke osnovne pojmove i europske institucije koje su odgovorne za šport. No, prije svega, kratko ćemo se osvrnuti na povijest nastanka Europske unije kako bi sagledali prostor i kontekst u kojem će se šport razvijati. Današnja Europska unija rezultat je polustoljetne evolucije koja je počela u okvirima Europskih zajednica pedesetih godina 20. stoljeća. Proces europske integracije započeo je kao sektorsko udruživanje država članica u sklopu Europske zajednice za ugljen i čelik osnovane 1952. Pariškim ugovorom, a nekoliko godina poslije proširio se i na druga područja: nuklearnu energiju u sklopu Europske zajednice za atomsku energiju (Euratom) i na

Olimp 52

Snaga

koja mijenja društvo Tekst: SAŠA CERAJ

Upravo je šport indikator i često ona presudna snaga koja mijenja društvo, približava nacije te služi kao smjernica prema zdravom, kvalitetnijem i boljem životu. Promatrajući različite inicijative koje su se razvijale u sklopu političkih, socioloških i drugih smjernica europske misli, često se upravo šport, kvalitetom svog djelovanja, znao nalaziti i po nekoliko koraka u prednosti.


druga, široko definirana područja gospodarske suradnje u sklopu Europske ekonomske zajednice (EEZ). EEZ i Euratom osnovane su Rimskim ugovorima 1958. godine, pa iako je integracija isprva bila gospodarska, u temelju joj je oduvijek bila politička ideja približavanja europskih država. Europska unija regionalna je organizacija europskih država kroz koju članice ostvaruju zajedničke ciljeve kao što su uravnotežen gospodarski i društveni razvoj, visoka razina zaposlenosti te zaštita prava i interesa građana. Današnja je Europska unija, osim za uspostavu i regulaciju unutarnjeg tržišta nadograđenog monetarnom unijom sa zajedničkom valutom eurom, nadležna i za brojne druge politike, uključujući kulturu, obrazovanje i zaštitu zdravlja. Kao rezultat procesa suradnje i integracije koji je započeo 1951. godine između šest država Belgije, Francuske, Njemačke, Italije, Luksemburga i Nizozemske - europske su zajednice prerasle u Europsku uniju 1. studenoga 1993. godine kada je stupio na snagu Ugovor iz Maastrichta. Godine 1973. pridružile su im se Danska, Irska i Velika Britanija. Grčka postaje članicom 1981., a Portugal i Španjolska 1986. godine. Do četvrtog proširenja došlo je 1995. kada su članicama EU postale Austrija, Finska i Švedska. Najveće, i uistinu povijesno proširenje, ostvareno je 2004. godine. U Uniju je ušlo čak deset novih država, među njima osam bivših komunističkih država. Članicama su postali: Cipar, Češka, Estonija, Latvija, Litva, Mađarska, Malta, Poljska, Slovačka i Slovenija. Širenje članstva EU time nije završeno - 1. siječnja 2007. u EU su ušle Bugarska i Rumunjska (kao 26. i 27. članica), a kandidaturu za članstvo predale su Hrvatska, Island, Makedonija i Turska. A budući da je EU otvorena za članstvo svim europskim državama koje poštuju europske vrijednosti - slobodu, demokraciju, poštivanje ljudskih prava i temeljnih sloboda te vladavinu prava - mogu se očekivati i nove prijave za članstvo. Prostorno, Europska unija zauzima 4.325.675 km², a ima oko 496 milijuna stanovnika. Hrvatska je 3. listopada 2005., prvom sjednicom bilateralne Međuvladine konferencije, započela pristupne

pregovore, čija je prva faza proces screeninga odnosno analitičkog ispitivanja zakonodavstva (usporedna analiza sukladnosti nacionalnog zakonodavstva s Acquis communautaireom), a koji je završio 19. listopada 2006. godine. Pristupni pregovori još uvijek su u tijeku. U Europi je šport dio međunarodnog programa već više od 30 godina te predstavlja jednu od najvećih, ako ne i najveću organiziranu aktivnost na području akcija nevladinih organizacija u Europi. Europska unija objavila je podatak da u zemljama članicama djeluje više od 500.000 športskih klubova. S obzirom na taj podatak i masovnost, šport ima izravni utjecaj na zapošljavanje, ekonomiju, gospodarstvo, odnosno razvoj određene zemlje, a indirektni na zdravlje, socijalnu koheziju, obrazovanje, čist okoliš te stabilnost jedne zemlje. U Europi, športom se bavi veliki broj vladinih i nevladinih udruga, svaka sa željom unaprjeđenja športa kao djelatnosti, ali i ostvarivanja što kvalitetnijih uvjeta potrebnih za trening profesionalnih športaša, rekreativaca i djece. Svaka institucija ima svoje specifikume djelovanja te zaslužuje da se o njoj progovori posebno. Generalno gledajući, može se primijetiti kako se šport na sebi svojstven način predstavlja i prepoznaje kao važna pokretačka snaga, kako u svijetu, tako i u Europi, a povezivanje ljudi oduvijek je predstavljalo jednu od posebice važnih značajki športa. Naime, povezivanje ljudi, interakcija i spremnost nadilaženja vlastitih ograničenja, u športu je prisutnije više nego u bilo kojoj drugoj kategoriji društva. U današnje vrijeme, kada je šport prerastao okvire hobija, promatramo ga kao simbol uspješnosti jedne nacije, ali i kao snažno sredstvo utjecaja na društvo. Šport možemo promatrati kao faktor promjena unutar jednog društva ili zajednice, ali i dinamike tih promjena, no šport će i dalje biti glavno mjesto za prikazivanje različitosti određenih hijerarhijskom strukturom i socijalnim ponašanjem javnosti te će, mijenjajući dinamiku, pridonijeti izazovu promjena modernog društva u cijelosti. Potrebno je istaknuti kako je upravo šport indikator i često ona presudna snaga koja mijenja društvo, približava

→ Summary ←

In Europe, sport has already been a part of the international program for more than 30 years. It is one of the largest, if not the largest, organized activity for non-governmental organizations in Europe. According to data published by the European Union, there are more than 500,000 active sports clubs in its member states. Today, sport is no longer just a hobby. We view it as a symbol of a nation’s success and also as a powerful means of influencing a society. It must be emphasized that sport is used as an indicator and very often it is the crucial force that changes a society. It brings nations closer together and it serves as a guide to a healthier, improved and better life. Observing different initiatives that have been developed within political, sociological and other currents of the European idea, sport has very often been a few steps ahead in terms of the quality of it activity. The results generated by this advantage are reflected in the creation and development of the complex European sport system.

nacije te služi kao smjernica prema zdravom, kvalitetnijem i boljem životu. Promatrajući različite inicijative koje su se razvijale u sklopu političkih, socioloških i drugih smjernica europske misli, često se upravo šport, kvalitetom svog djelovanja, znao nalaziti i po nekoliko koraka u prednosti. Rezultati koje je donosila ovakva prednost, očitovali su se u stvaranju i razvitku kompleksnog športskog sustava Europe.  Literatura: XVI European Sports Conference, (2003). Making Sport Atractive for All, Grafički zavod, Zagreb. www.europa.eu http://ec.europa.eu/sport/index_en.htm http://www.sport-in-europe.eu/ http://www.entereurope.hr/

53 Olimp


Žene i šport

N

akon što je početkom srpnja prvi put u svojoj bogatoj nogometnoj povijesti Španjolska osvojila prvenstvo svijeta, a na radost svih onih koji se vole nazivati pravim ljubiteljima nogometa, zaredali su po tisku, i našem i stranome, analize “španjolskoga športskog čuda”. Doista, kao da se čekalo samo da Puyol na Soccer Cityju podigne pehar, pa da već pripremljene teze procirkuliraju na sve strane. Nikakvo iznenađenje; osim tog pokala Španjolci su do nedavnog SP u Turskoj, držali u vlasništvu i naslov svjetskih prvaka u košarci, u rukometu su poosvajali sve što se dalo, imaju prvaka svijeta u formuli 1, pobjednici su Davis Cupa 2008. i 2009., Nadal je baš za vrijeme SP-a osvojio Wimbledon, tu je i biciklist Contador… Pokušavajući obrazložiti kako to ova zemlja, za koju se ne može reći da je sasvim sanirala svoje povijesne i na-

Olimp 54

Mig iz Španjolske Tekst: RATKO CVETNIĆ

Početkom lipnja ove godine, održan je u Zagrebu - u suorganizaciji Komisije HOO-a za skrb o ženama u športu i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa - okrugli stol na temu perspektiva ženskoga ekipnog športa u uvjetima recesije.


cionalne prijepore (dapače), uspijeva stvoriti tako produktivan športski pogon, analitičari uglavnom kreću od Samarancha i Olimpijskih igara 1992., a potom naglašavaju sinergiju velikih nacionalnih sustava poput Španjolskoga olimpijskoga odbora, nacionalne televizije i dakako državnih i resornih vlasti. Ne čudi da se tome uspješnom klasteru, pod nazivom Plan ADO, rado priključuju i sponzori. Doista, od Igara u Barceloni prošlo je gotovo dva desetljeća, a nema sumnje da je u tome razdoblju Samaranch, kako operativnim tako i moralnim habitusom, bio ključna figura španjolskoga športa. To je vjerojatno osiguravalo djelatnu hijerarhiju u spomenutoj “sinergiji”, da ponovimo tu sve popularniju mantru iz korporativne slovarice, u kojoj bi bez jednoga iznimnog autoriteta teško bilo moguće zamisliti usklađeno djelovanje tako velikih, a to znači i inertnih sustava.

Usput, spomenimo da se iza akronima ADO krije Asociacion Deportes Olimpicos, dakle Savez olimpijskih športova (vizualno vrlo atraktivna stranica www.ado.es). Nije neka novost ako kažemo kako između nas i te velike nacije postoji dosta športskih i svjetonazornih sličnosti. Veže nas mediteranski kod, ljubav prema lopti kakva god bila, a treba reći i to da smo u proteklih dvadesetak godina naše samostalnosti, Španjolce nekako navikli gledati kao ravnopravne suparnike, uzmemo li u obzir samo međusobne oglede u naj-

fitnoga športa - sprovode kresanja na svim razinama, mnogi ženski sastavi, primorani na odricanja u već postojećem minimumu, morali bi se suočiti s gašenjem.

popularnijim športovima poput nogometa, rukometa, košarke ili vaterpola. Očito i Španjolci osjećaju tu sličnost, jer kako drukčije objasniti da ta turistička velesila postaje jedno od najvažnijih emitivnih područja za naš turizam (povećanje od 22% u odnosu na lanjsku godinu!). No, kad se pogled skrene sa športskog semafora, razlike postaju sve uočljivije, nažalost na našu štetu. Početkom lipnja ove godine, otprilike mjesec dana prije spomenutog nogometnoga finala, održan je u Zagrebu - u suorganizaciji Komisije HOO-a za skrb o ženama u športu i Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa - okrugli stol na temu perspektiva ženskoga ekipnog športa u uvjetima recesije. Strah je opravdan jer u situaciji u kojoj i državni i lokalni proračuni - a to su, da ne duljimo, glavni ako ne i jedini sponzori nepro-

cijalnoga interesa, otvorio medijski prostor i košarkašicama, rukometašicama, odbojkašicama, nogometašicama, atletičarkama..., da navedemo samo one športove koje su u vijećnici imali svoje advokat(ic)e. Ne radi se, dakako, samo o tome da se športašice, tradicionalno zapostavljene u našoj medijskoj kulturi, pokažu široj publici, nego televizija znači i brzu i konkretnu vezu sa sponzorima, dakle upravo ono na što su Španjolci ciljali kad su projektirali osovinu olimpijskoga odbora i nacionalne televizije. Ovdje ipak jedna muška digresija: od kolege Branka Lovrića, glavnog tajnika Hrvatskog kajakaškog saveza, saveza koji ove sezone opet niže svjetske rezultate - Milihram, Lepan... - čula se nedavno koliko sarkastična toliko i točna primjedba: “Moji dečki dospiju na naslovnice jedino kad nađu leš u Jarunu”...

Spominjući Mjere za spas hrvatskog športa, kako se kolokvijalno nazivaju proljetni zaključci HOO-a, gotovo svi govornici koji su istupili na tribini, dotakli su se one pod rednim brojem 2. Radi se, dakako, o prijedlogu uvođenja nacionalnoga športskog kanala na HTV-u (III. program) koji bi, slijedeći kriterije javnoga, a ne komer-

55 Olimp


Žene i šport

Ne radi se, dakako, samo o tome da se športašice, tradicionalno zapostavljene u našoj medijskoj kulturi, pokažu široj publici, nego televizija znači i brzu i konkretnu vezu sa sponzorima, dakle upravo ono na što su Španjolci ciljali kad su projektirali osovinu olimpijskoga odbora i nacionalne televizije.

Iako je u sklopu Komisije za skrb o ženama u športu u nekoliko prijašnjih navrata naglašavana vrijednost alternativnih medija - prije svega interneta i internetskih društvenih mreža poput Facebooka - i njihove uloge u “mijenjaju svijeta”, ipak je na okruglom stolu naglašeno da se ti medijski alati za sada pokazuju efikasnijima kad su u pitanju subverzivne akcije, nego kad je u pitanju stvaranje novih vrijednosti, pa se time očekivanja opet vraćaju klasičnome mediju poput televizije i klasičnom utočištu poput javnih institucija. Stoga i posljednje akcije u našem športskom sustavu pokazuju neke elemente onoga što krizu katkad čini i šansom. Jednostavno stoga što

Olimp 56

kriza ljude sili da iskoče iz navike: propitkuje se Zakon o športu i neke njegove nedorečenosti, traži se veći angažman države (bilježimo aktiviranje Nacionalnog vijeća za šport, čija je predsjednica od lipnja upravo članica Komisije Danira Nakić Bilić), sve je manja tolerancija prema kriminalu, osobito onom u nogometu, itd… U tom procesu, ženski šport tražit će priliku za preživljavanje, a cjelokupni šport mogućnost da i u Hrvatskoj barem u nekoj mjeri ostvari polugu kakva je Španjolce digla do tolikih naslova svjetskih prvaka. No, kako je u prirodi ove rubrike da zagleda u zube i najboljim namjerama vratimo se na početak teksta: Španjolci, dakle? Svaka čast. A Španjolke? 

→ Summary ←

At the beginning of June, a roundtable discussion was organized in Zagreb focusing on the prospects of women’s team sports during the recession. The event was jointly organized by the Women and Sports Commission of the Croatian Olympic Committee and the Croatian Ministry of Science, Education and Sports. The fear is justified because state and local budgets, which are the main, and perhaps the only, sponsors of non-profit sports, are being reduced at all levels. Many women’s teams, which are already operating with minimum resources and are forced to do without many things, may have to close down. On several previous occasions the Women and Sports Commission emphasized the value of alternative media (mostly Internet and social networks like Facebook) and their role in “changing the world”.


Športska fotografija

Robert Valai

R

obert Valai rođen je u Zagrebu 29.7. 1950. Gimnaziju je završio 1969., a 1976. diplomirao na Akademiji kazališne i filmske umjetnosti (danas ADU) kao filmski snimatelj. Tijekom studija radio je kao kazališni fotograf u zagrebačkom HNKu, te kao fotograf na filmu „U gori raste zelen bor“ i nekim tv serijama. Fotografijom se je počeo baviti u osnovnoj školi. Kao član fotokluba Zagreb sudjelovao je na više klupskih i međunarodnih izložbi. Prvu nagradu osvojio je na Otvorenoj izložbi 1969. u Beogradu. Profesionalno je počeo raditi u tjedniku SN revija 1977. godine. Kad je tjednik prestao izlaziti, prešao je u dnevnik Sportske novosti. Snimao je sve športove, a najviše nogomet, košarku i rukomet. Urednik fotografije postao je 1992. godine. Izvještavao je s jednih Olimpijskih igara i nekoliko svjetskih i europskih prvenstava. Osim športskih događaja snimao je i studijske snimke za brojne kataloge, kao i fotografije za različite turističke publikacije. Imao je nekoliko samostalnih izložbi, a od nagrada, osim već spomenute, valja izdvojiti i Godišnju nagradu Hrvatskog zbora športskih novinara za fotoreportera 1996. i nagradu za najboljeg fotoreportera košarkaške Eurolige 2008/2009. Što se fotoaparata tiče, šport od 1972. do 2006. snima s Nikonom (F1, F2, F3, F5, D1, D1x, D2X) kada prelazi na CanonEOS 1 MarkII N. Za druge namjene upotrebljavao je Hasselblad, Mamiyu RB 67 i Linhof 9x12.

Olimp 58


→ Summary ←

Robert Valai was born on July 29, 1950, in Zagreb. He graduated from high school in 1969 and from the Academy of Dramatic and Movie Arts (now known as ADU) as a cameraman in 1976. During his studies, he worked as a theater photographer in the Croatian National Theater (HNK) Zagreb, as a photographer for the movie “U gori raste zelen bor”, and some TV programs. He took up photography while in primary school. As a member of a photography club in Zagreb, he participated in several club and international exhibitions. He won his first award at the Open Exhibition in Belgrade in 1969. In 1977, he started to work as a professional photographer for the weekly magazine SN revija. When production of this magazine stopped, he went to work for Sportske novosti. He captured special moments in all sports, but his favorites were football, basketball and handball. In 1992 he became a photo editor. He has covered one Olympic Games and several world and European championships. In addition to athletic events, Valai has also shot many studio photographs for numerous catalogues and photographs for various tourist brochures. He has staged several independent exhibitions and received numerous awards, including the annual award of the Croatian Sports Journalist Association, the award for the best photo reporter in 1996, and the award for the best photo reporter of the European basketball league for the 2008-2009 season.

59 Olimp


Šport na internetu

Fif in mrežni svijet Tekst: MARIJANA MIKAŠINOVIĆ

FIFA ima internetske stranice od 1995. godine, najprije kao FIFA.com. Uoči Svjetskog prvenstva 2002. u Japanu i Južnoj Koreji otvorena je stranica FIFAWorldCup.com, a stranice su udružene 2007., opet kao FIFA.com.

N

ije Sepp Blatter, predsjednik Fife, protivnik moderne tehnologije, kako se moglo učiniti nakon opiranja uvođenju videokamera na gol-crtu ili čipova u lopte. Osmi predsjednik jedne od moćnijih i bogatijih svjetskih organizacija - koja je 2009. prijavila milijardu i 59 milijuna dolara prihoda i 196 milijuna zarade, a do 2014. računa na 3,8 milijardi dolara prihoda dokazao je to kad je dan uoči početka SP u Južnoafričkoj Republici otvorio profil na Twitteru. I komunicirao sa sljedbenicima, kojih je već prve večeri bilo 3000, a do kraja natjecanja više od 58,5 tisuća. FIFA ima internetske stranice od 1995. godine, najprije kao FIFA.com. Uoči Svjetskog prvenstva 2002. u Japanu i Južnoj Koreji otvorena je stra-

Olimp 60

nica FIFAWorldCup.com, a stranice su udružene 2007., opet kao FIFA.com. Ulazak u Fifin mrežni svijet veoma je brz, s obzirom na gomilu elemenata. Prvotna nakana stranice bilo je korištenje nove komunikacijske platforme za brzo i učinkovito širenje informacija o radu svjetske nogometne organizacije, da bi se danas, 15 godina kasnije, pretvorila u pravo vrelo vijesti, povijesti i razbibrige. Stranica se, kako kažu u Fifinom uredu za javnost, kompletno obnavlja svake četiri godine, djelomice svake godine, no svako se malo na njoj pojavi nešto novo. S obzirom na to da je riječ o najbrže rastućem mediju, drukčije i ne može biti ako se želi ići ukorak s korisnicima. Zato se uskoro planira omogućiti ulaz na stranice putem mobitela i posebnih aplikacija za mobilne telefone.


→ Summary ←

FIFA.com, the web site of the International Federation of Football Associations (FIFA), has been available since 1995. A new web site, FIFAWorldCup.com, was launched on the eve of the 2002 FIFA World Cup held in South Korea and Japan. In 2007, the two sites were merged into the present FIFA.com. The original intention was to use the new communication platform for the rapid and efficient dissemination of

Za svjetskih prvenstava, statistike bilježe 12 milijuna jedinstvenih posjetitelja i oko 410 milijuna ulaza dnevno. Najposjećeniji su prijenosi uživo, skupine i poredak, vijesti i statistika SP-a. Koliko se ljudi brine o stranicama ovisi - kako glasi diplomatski odgovor - o vrsti natjecanja, a koliko priča košta nismo ni pitali, iz pristojnosti. Već i površan pregled Fifinih stranica značilo bi nekoliko sati provesti za računalom, jer u tom se mnoštvu priča lako zagubiti. No, konkretne su pretrage, sa zaista bogatom bazom statističkih podataka iz prošlosti i sadašnjosti nogometa, kao i mogućnostima usporedbe (npr. momčadi ili igrača), prava blagodat za one kojima je to važno za posao. Ili zabavu, svejedno. Svaka zemlja članica, a u Fifi ih je 208 (tri više nego u Međunarodnom olimpijskom odboru i 16 više nego u Ujedinjenim narodima) ima svoju podstranicu s vijestima, rezultatima, ligom, osnovnim informacijama o zemlji, ciljevima saveza, sucima, sutkinjama, menedžerima… Tako se krajem srpnja na „hrvatskoj stranici“ mogla

pročitati priča o dvojici Hrvata, Ćiri Blaževiću i Branku Ivankoviću, bivšim dugogodišnjim partnerima na klupi, a sad trenerima dviju kineskih momčadi. U sekciji Klasični nogomet, pod suparništvima pronalazimo i Dinamo - Hajduk. Nije riječ o globalnim derbijima poput onih Barcelone i Reala ili Boce Juniorsa protiv River Platea, piše autor pomalo romantičarski, ali ponudit će isto toliko spektakla, drame i strasti. O strasti, posebno na tribinama i oko stadiona, moglo bi se svašta dodati, a iščitava se lagano i iz komentara članova FIFA.com Cluba ispod teksta. Riječ je o registriranim članovima koji, među ostalim, mogu komentirati članke na stranicama. Uz „obične“ informacije, intervjue, brojeve, usporedbe… dostupne svima, članstvo u klubu omogućuje korisnicima starijim od 14 godina da naprave profil, komuniciraju s istomišljenicima i onima koji to nisu, osvajaju nagrade poput ulaznica, kupuju u službenoj trgovini 10 posto jeftinije... Mogu, dakako, igrati igrice i, kako poručuju iz Fife - živjeti, jesti i spavati nogomet. Sve dok to rade prema pravilima fairplaya.

information about the work of the world football association, but today, 15 years later, the site has turned into a real source of information, history and entertainment. According to FIFA’s Public Relations Office, the site is fully updated every four years, and partially updated annually, but there are also periodic updates. Twelve million unique visitors have been recorded during the World Cups, with 410 million daily visits. The most visited content includes live streaming, World Cup groups and rankings, and news and statistics. Each of the 208 FIFA member nations (three more than the International Olympic Committee and 16 more than the United Nations), has its own page with news, results, leagues, basic information about the country, goals of the association, referees, managers, etc. The web site is even more enjoyable if you are a member of the FIFA.com Club. Registered members over 14 years of age can comment on articles, communicate with other members, participate in prize- winning games, play games and many other things, as long as they do it according to the principles of fair play.

61 Olimp


Od Olimpa dO dO Olimpa

Uz prisutnost člana Međunarodnog olimpijskog odbora i počasnog predsjednika HOO-a Antuna Vrdoljaka, predsjednika HOO-a Zlatka Mateše, majke tragično preminulog Dražena, Biserke Petrović, te brojnih olimpijaca i uglednika hrvatskog i zagrebačkog športa, Hrvatski olimpijski odbor prigodnom je svečanošću u Muzejskomemorijalnom centru Dražen Petrović 10. rujna dodijelio prestižnu Nagradu koja nosi njegovo ime. Nagrada Dražen Petrović koja pripada mladim generacijama vrhunskih hrvatskih Antun Vrdoljak, Zlatko športaša, ove je godine priMateša i Biserka Petrović pala Barbari Matić, judašici koja je na Olimpijskim igrama mladih u Singapuru osvojila dvije brončane medalje te Filipu Hrgović, boksaču, svjetskom juniorskom prvaku u superteškoj kategoriji. U momčadskoj konkurenciji nagrada je pripala istom športu košarci, muškoj kadetskoj reprezentaciji (Mislav Brzoja, Martin Junaković, Karlo Lebo, Ivan Jukić, Dino Šamanić, Dario Šarić, Dominik Mavra, Antonio Črnjević, Tomislav Radoš, Nikola Urli, Daniel Zovko, Filip Bundović) koja je na Europskom prvenstvu osvojila zlato te ženskoj kadetskoj reprezentaciji U-16 (AnaMarija Begić, Lana Pačkovski, Inja Butina, Ivana Tikvić, Ružica Džankić, Antonija Chiabov, Iva Cigić, Andrijana Cvitković, Anja Majstorović, Dana Šarić, Lucija Martinović, Karmen Čičić) koja je u kolovozu na EP u Grčkoj osvojila srebrnu medalju.

HOO spreman za pristupne fondove EU

Vijeće Hrvatskog olimpijskog odbora odlučilo je na 15. sjednici 28. lipnja, osnovati novu organizacijsku jedinicu - Programi Europske unije, pripremajući se tako za važnu nacionalnu koordinaciju u području programiranja projekata i programa športa za korištenje sredstava Europske unije. Za čelno mjesto ove jedinice imenovana je dosadašnja pomoćnica glavnog tajnika za programe lokalnog športa Alma Papić koja posjeduje dodatne visoke stručne kvalifikacije stečene pri Međunarodnom olimpijskom odboru. Prema najavi Vijeća i predsjednika HOO-a Zlatka Mateše, već sada su pripravni projekti o daljnjem školovanju športaša („Karijera nakon karijere“), Mreža koordinatorica u športu, športska infrastruktura u pojedinim regijama te kombinirani športskoturistički projekti u funkciji gospodarskog razvoja na kojima će se surađivati s lokalnim upravama i samoupravama.

Olimp 62

Olimpijski dan u Hrvatskoj

U Zagrebu je 23. lipnja pod vodstvom Hrvatskog olimpijskog odbora i uz prethodne brojne edukativne i športske aktivnosti održana središnja proslava Olimpijskog dana u Hrvatskoj. U proslavi koju su pripremili Hrvatski olimpijski odbor, Hrvatski klub olimpijaca (HKO), Hrvatska olimpijska akademija (HOA), i Hrvatski školski sportski savez (HŠSS), sudjelovalo je više od 600 učenika od prvog do četvrtog razreda osnovnih škola Hrvatske sa 150 profesora, a kojima su se pridružili proslavljeni hrvatski olimpijci: legendarni rukometni vratar Vlado Šola, trostruki vaterpolski olimpijac Perica Bukić, dvostruki osvajač olimpijske košarkaške medalje Stojko Vranković, svjetska plivačka klasa Gordan Kožulj, brončana olimpijka u taekwondou Martina Zubčić, ugledno vaterpolsko olimpijsko ime Tomislav Paškvalin, boksački srebrni olimpijac Damir Škaro, rukometna olimpijska legenda Mirza Džomba te srebrna košarkaška olimpijka Danira Bilić, ujedno i koordinatorica projekta proslave Olimpijskog dana u Hrvatskoj. U godini prvih i povijesnih olimpijskih igara mladih (OIM Singapur 2010) proslavi su se pridružili prvi sudionici prvih OIM Singapur 2010.: Romana Tea Kirinić, Filip Boroša, Ivan Biondić, Ivan Capan, Luka Fučec, Mateja Jeger i Rea Budić i Valentina Pereglin i tako se znakovitim spojem mladosti i iskustva, športska i olimpijska Hrvatska ujedinila u proslavi koncepta univerzalnih vrijednosti života i športa - solidarnosti, fair playa, stvaralaštava, radosti i mira.

Snimio: Walter Sirotić

„Dražen Petrović“ 2010. Barbari Matić, Filipu Hrgoviću i košarkašima!

Hrvatski olimpijski odbor proslavio je 10. rujna Hrvatski olimpijski dan - dan osnivanja najviše športske institucije u Hrvatskoj. Proslavio ga je radno i u duhu olimpizma - podukom, mini festivalom športa i svečanom dodjelom prestižne nagrade Dražen Petrović mladim športašima, pojedincima i sastavima. Prvu aktivnost u organizaciji Ureda za lokalni šport (na čelu s pomoćnikom glavnog tajnika za ovo područje Sinišom Krajačem), HOO je posvetio najmlađim članovima društva, namjeravajući ih motivirati za šport koji donosi radost i uči Siniša Krajač u dječjem vrtiću odgovornosti. "Grigor Vitez" Za ovu je prigodu u dječjem vrtiću "Grigor Vitez" u zagrebačkom Rudešu, organiziran mini festival, prikaz športova i praktično učenje na temu - izbor športova i budući športaši. Autentične priče o športskom življenju dao je olimpijac, vaterpolist Dubravko Šimenc, prva televizijska novinarka Milka Babović i autor knjige "Mali športaši" Vito Spasović, čiji je projekt „izrastao“ pod pokroviteljstvom Olimpijske solidarnosti MOO-a i uz potporu HOO-a. Hrvatski olimpijski odbor ovaj projekt namjerava proširiti kao pilot projekte županijskih i gradskih zajednica, a koje djeluju unutar članstva HOO-a.

Snimio: Walter Sirotić

19. Hrvatski olimpijski dan


Tekst: RADICA JURKIN

HOO i MORH u zajedništvu za hrvatskog športaša Zlatko Mateša, Martina Zubčić, Dominik Etlinger, Filip Ude, Jadranka Kosor, Barbara Matić i Branko Vukelić

U nazočnosti predsjednice Vlade Republike Hrvatske Jadranke Kosor, brojnih uglednika političkog i športskog života te olimpijaca, predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša i ministar Zlatko Mateša i Branko Vukelić obrane RH Branko Vukelić potpisali su 3. rujna u sjedištu MORH-a u Zagrebu sporazum o suradnji, unapređenju i razvoju športa u Republici Hrvatskoj. Prvi povijesni dokument o trajnoj suradnji resornog ministarstva oružanih snaga Republike Hrvatske i Hrvatskog olimpijskog odbora, predviđa brojne mogućnost zajedništva u korist hrvatskog športaša i športa u cijelosti: od smještaja u vojno-športskim objektima tijekom športskih priredbi, logističke potpore MORH-a pri organizaciji športskih natjecanja, zajedničkog planiranja gradnje i/ili prenamjene i korištenja športskih objekata, do zapošljavanja vrhunskih i kategoriziranih športaša u redovima MORH-a. - Potpisivanje Sporazuma je povijesni iskorak za hrvatski šport, događaj koji će neizostavno obilježiti godine koje su pred hrvatskim športom - rekao je predsjednik HOO-a Zlatko Mateša, istaknuvši veliko značenje sporazumijevanja o mogućnostima zapošljavanja vrhunskih športaša u oružanim snagama Republike Hrvatske, inače uobičajenoj praksi u zemljama članicama NATO-a. Istu važnost imaju i objekti - budući hrvatski jedriličarski centar u sklopu vojno-pomorske baze Lora, te hrvatski centar za olimpijske borilačke športove u bazi Kovčanje na Malom Lošinju. Predsjednica Vlade RH Jadranka Kosor ovaj je sporazum opisala kao odlično ulaganje ne samo u mlade već i u budućnost Hrvatske, hrvatskog športa i olimpizma: - Dajem mu punu potporu i tako će biti i ubuduće - istaknula je predsjednica Vlade dodajući da je sporazum i svojevrsno priznanje hrvatskom športašu za cjelovit doprinos ugledu Hrvatske u svijetu. Svečanosti potpisivanja sporazuma nazočili su olimpijci Martina Zubčić i Filip Ude, te mlade olimpijske snage Barbara Matić i Dominik Etlinger.

Okrugli stol: žene u kolektivnim športovima u Hrvatskoj

Stanje i perspektive ženskog športa - tema je kojom se Komisija za skrb o ženama u športu Hrvatskog olimpijskog odbora temeljito i vrlo angažirano bavi nekoliko godina unatrag. Stoga je i organizacija okruglog stola na tu temu bila logičan

HOO ready for EU accession funds At its 15th session of 28 June, the Council of the Croatian Olympic Committee decided to establish a new European Union Programs unit – thus preparing for vital national coordination of sports projects and programs in the use of European Union funds. The leading position in this unit was assigned to the current assistant of the General Secretary for local sports programs, Alma Papić, who acquired high professional qualifications with the International Olympic Committee. According to the announcement of the Council and HOO Chairman Zlatko Mateša, projects for the continuing education of athletes ("A Career after the Career"), a network of female sports coordinators, sports infrastructure in individual regions, and combined sportstourist projects for economic development in cooperation with local governments have already been prepared. Olympic Day in Croatia The main celebration of Olympic Day in Croatia was organized by the Croatian Olympic Committee on June 23 in Zagreb. It included many educational and athletic activities. The event was prepared by the Croatian Olympic Committee, the Croatian Olympians Club (HKO), the Croatian Olympic Academy (HOA), and the Croatian School Sports Federation (HŠSS). More than 600 primary school student (from the first to the fourth grade) and 150 teachers participated in the event. They were joined by famous Croatian Olympians like Vlado Šola, a legendary handball goal keeper; Perica Bukić, a triple water polo Olympian; Stojko Vranković, two times a winner of the Olympic medal in basketball; Gordan Kožulj, a world-class swimmer; Martina Zubčić, winner of an Olympic bronze medal in taekwondo; Tomislav Paškvalin, a respected water polo Olympian; Damir Škaro, winner of a bronze medal in boxing; Mirza Džomba, an Olympic handball legend; and Danira Bilić, a silver medal winning basketball Olympian, who is also the coordinator of the Olympic Day celebration in Croatia. 2010 is also the year when the first Youth Olympic Games were held (2010 YOG in Singapore). For this reason, the participants of the first YOG in Singapore 2010 also joined the celebration: Romana Tea Kirinić, Filip Boroša, Ivan Biondić, Ivan Capan, Luka Fučec, Mateja Jeger, Rea Budić, and Valentina Pereglin. By merging youth and experience, athletic and Olympic Croatia joined together to celebrate the concept of universal values in life and sports: solidarity, fair play, creativity, joy and peace. HOO and MORH working together for Croatian athletes On 3 September on 3 September, in the presence of Prime Minister Jadranka Kosor, a number of distinguished persons from politics and sports, including Olympians, Zlatko Mateša, the Chairman of the Croatian Olympic Committee, and Minister of Defense Branko Vukelić, signed an agreement on cooperation, improvement and development of sports in Croatia at the Ministry of Defense (MORH) in Zagreb. The first document in history on long-term cooperation between the Ministry of Defense and the Croatian Olympic Committee foresees many possibilities for partnership that will benefit Croatian athletes and sports as a whole, including: accommodation in military-sports facilities during athletic events, logistical support by MORH during the organization of athletic competitions, joint planning of construction and/or redevelopment and use of athletic facilities, and employment of top-ranked and categorized sportsmen in MORH. "Signing of the agreement is a historic step forward for Croatian sport. The event will inevitably mark the years ahead of the Croatian sport," said HOO Chairman, Zlatko Mateša, pointing out the great significance of agreeing on employment possibilities for top athletes in the armed forces of the Republic of Croatia, a standard practice in NATO member countries.

63 Olimp


Od Olimpa dO dO Olimpa Support for women's handball In addition to co-financing the participation of young Croatian athletes in the first Youth Olympic Games, Olympic Solidarity of the International Olympic Committee also granted two-year financial support to the Croatian Olympic Committee. The funds are intended for preparation and qualification of the Croatian women’s handball team for the 2012 London Olympic Games. This important decision of Olympic Solidarity to support Croatian women’s handball, and also the Croatian Handball Federation, will provide opportunities for a range of preparatory competitions that are important steps on road to qualifying for the London Olympic Games. These competitions include the European Handball Championship in Norway 2010, the World Championship qualification, possible participation in the 2011 Brazil Handball World Cup, and the 2012 Olympic Games. Olympic Solidarity also granted separate funds to support the organization of an international symposium on water polo Injuries, which was held during the 2010 European Water Polo Championship in Zagreb. Assembly on Golf and Volleyball Membership At its 26th session on 7 September, with 116 votes "for" and one vote "against", the Assembly of the Croatian Olympic Committee voted to terminate the membership of the Croatian Golf Alliance (Hrvatski golf savez) in HOO due to operational circumstances and activity contrary to the provisions of the Associations Act, the Sports Act and the Statutes of HOO. At the same time, at the proposal of the Council, the Assembly accepted the Croatian Golf Association (Hrvatska golf udruga), which has 37 member clubs with 695 athletes, as an associate member of HOO. With the same number of votes, and according to the same statutory provisions on conditions of membership, the HOO Assembly terminated the membership of the Croatian Volleyball Federation (Hrvatski odbojkaški savez), which is in bankruptcy proceedings, and because of which it does not comply with the duty of a national sports association and, accordingly, with the interests of Croatian volleyball clubs and national teams. Unlike golf, which offered a new association, the role of the national association for Croatian volleyball will be temporarily taken over by HOO according to an agreement between HOO Chairman, Zlatko Mateša, and the President of the European Volleyball Confederation (EVC), Andre Meyer, who met in Luxembourg at the beginning of August,. The result of this agreement is a decision by the European Volleyball Confederation to transfer all the existing rights and obligations from the CVF to HOO, as the only body responsible to the European association. 2010 "Dražen Petrović" Award to Barbara Matić, Filip Hrgović and the basketball players! In the presence of Antun Vrdoljak, a member of the International Olympic Committee and the honorary chairman of HOO; HOO Chairman Zlatko Mateša; the mother of the late Dražen Petrović, Biserka Petrović; and a number of Olympians and distinguished Croatian and Zagreb athletes, the Croatian Olympic Committee awarded the prestigious Dražen Petrović Award on 10 September at a formal ceremony at the Museum-Memorial Center Dražen Petrović. This year, the Dražen Petrović Award, intended for young generations of top Croatian athletes, was awarded to Barbara Matić, who won two bronze medals in judo at the Youth Olympic Games in Singapore in 2010, and to Filip Hrgović, a boxer who is the world junior heavyweight champion. The team awards were in the same sport that Petrović played – basketball – and were given to the men's junior team which won the gold medal at the European Championship, and to the women's U-16 team that won the silver medal at the European Championship in Greece.

Olimp 64

slijed trajne skrbi o položaju žena u športu. Organiziran 8. lipnja u Starogradskoj vijećnici u Zagrebu, okupio je brojna ugledna imena „ženskog“ športa pod predsjedavanjem članice Vijeća HOO-a i predsjednice Komisije Morane Paliković Gruden. Gošće ovog uglednog skupa bile su i predstavnice Olimpijskog odbora Srbije. U afirmativnoj raspravi, svoje viđenje športa i žena dale su, među ostalima, Lidija Bojić Ćaćić - instruktorica za ženski rukomet, Linda Antić Mrdalj - donedavna izbornica košarkaške reprezentacije te Ratko Cvetnić koji je govorio o ulozi medija. Doprinos raspravi dali su i olimpijac Dubravko Šimenc (o iskustvu sa ženskim vaterpolom) te direktor NK Dinamo Zdravko Mamić (o ženskom nogometu). Neovisno o različitim ili sličnim stavovima, svi su složni u stavu kako je nužno jasnije i pravednije rješenje kriterija za financiranje ženskog ekipnog športa, a koji kao što je naglasila predsjednica Paliković Gruden, u konačnici utječe i na manjak ženskih klubova. Donesena su sljedeća četiri ključna zaključka: 1. U svim strateškim dokumentima RH osigurati ravnopravnost žena i muškaraca u športu. Posebno voditi brigu o zastupljenosti žena u pojedinim športovima kroz stalno praćenje broja športašica i klubova 2. Športašice, posebno u kolektivnim športovima, ne ostvaruju dovoljnu zastupljenost sa svojim natjecanjima i rezultatima u programima javne televizije, a promicanje ravnopravnosti spolova, pa i u športu, zakonska je obaveza javne televizije te tražimo da tu obavezu i ispunjava. Žene u športu podržavaju i predlažu uvođenje III. programa športskog programa HRT-a, kroz koji žele ostvariti i prisutnost i promociju ženskog ekipnog športa. 3. Uključivanje muškaraca iz područja športa u uspostavu ravnopravnijeg položaja žena u športovima, posebno ekipnim. 4. Kroz programe razvoja ženskog športa, poglavito kolektivnog, treba posebno osigurati športsku infrastrukturu i športske objekte za ženski i muški šport jednake kvalitete (od škola do klubova), dodatno obrazovanje trenera za ženski ekipni šport i njihovo zapošljavanje (poglavito na lokalnoj razini) uz poticanje osnivanja klubova i natjecanja za mlade žene.

Potpora ženskom rukometu

Uz sufinanciranje projekta nastupa mladih hrvatskih športaša na prvim povijesnim OIM (Singapur 2010.) održanim u drugoj polovici kolovoza, Olimpijska solidarnost Međunarodnog olimpijskog odbora odobrila je Hrvatskom olimpijskom odboru i dvogodišnju financijsku potporu za pripremu i sudjelovanje na kvalifikacijskim natjecanjima hrvatske ženske rukometne reprezentacije za Olimpijske igre u Londonu 2012. Ova važna odluka Olimpijske solidarnosti o podršci hrvatskom ženskom rukometu, a time i Hrvatskom rukometnom savezu, omogućit će niz pripremnih natjecanja važnih za kvalifikacijski put do Olimpijskih igara u Londonu. To su Europsko prvenstvo u Norveškoj 2010., kvalifikacijsko natjecanje za Svjetsko prven-


stvo, eventualni nastup na SP u Brazilu 2011. te kvalifikacijska natjecanja za Europsko prvenstvo i Olimpijske igre 2012. godine. Olimpijska solidarnost odobrila je i posebna sredstva za organizaciju Međunarodnog simpozija o ozljedama u vaterpolu. održanog za vrijeme Europskog prvenstva u vaterpolu 2010. u Zagrebu.

"Svjetlost" za športaše

Hrvatski olimpijski odbor (HOO) i Specijalna bolnica za oftalmologiju "Svjetlost" potpisali su 1. srpnja 2010. ugovor o partnerstvu koje će trajati do prosinca u godini Olimpijskih igara u Londonu (2012). Ovo iznimno vrijedno partnerstvo podrazumijeva uslugu Specijalne bolnice "Svjetlost" u specijalističkim uslugama kao što su besplatni pregled i korekcije vidnih poteškoća, ali i mogućnost, pod posebnim uvjetima, usluge laserskog skidanja dioptrije. Ova su prava namijenjena svim športašima korisnicama jednog od pet razvojnih programa koji su u ovlasti HOO-a. Ugovor su potpisali glavni tajnik HOO-a Josip Čop i ravnatelj Specijalne bolnice za oftalmologiju "Svjetlost" prof. dr. Nikica Gabrić.

Skupština o golfskom i odbojkaškom članstvu

Skupštinari Hrvatskog olimpijskog odbora na 26. sjednici 7. rujna, uz 116 glasova ''za'' i jedan glas „protiv“ odlučili su o prestanku članstva Hrvatskom golf savezu u HOO-u, zbog okolnosti rada i djelovanja protivno odredbama Zakona o udrugama, Zakona o športu i Statutu HOO-a.

Heinzelova 39, 10000 Zagreb, Hrvatska Tel: 01/ 777-5656, fax: 01/ 777-5600 info@svjetlost.hr

Skupština je utvrdila da Hrvatski golf savez koji je prošao fazu stečajnog postupka ne ispunjava uvjete za daljnje članstvo u HOO-u, a koji su uređeni Statutom HOO-a (čl. 16. i 18.), a koji govore o nadležnostima registracije i drugim okolnostima zbog kojih ova udruga gubi pravo na članstvo. Istodobno, Skupština je na prijedlog Vijeća pozitivno odlučila i primila, kao pridruženog člana HOO-a, Hrvatsku golf udrugu u koju je učlanjeno 37 klubova sa 695 športaša. S istim omjerom glasova i prema istim odredbama Statuta o uvjetima za članstvo, Skupština HOO-a odlučila je o prestanku članstva i Hrvatskom odbojkaškom savezu koji je u postupku stečaja i za kojeg je utvrđeno da ne ostvaruje zadaću nacionalnog sportskog saveza i shodno tome, interesa hrvatskih odbojkaških klubova i nacionalnih reprezentacija. Za razliku od golfa koji je ponudio novo udruženje, ulogu nacionalne udruge hrvatske odbojke, privremeno će, prema dogovoru predsjednika HOO-a Zlatka Mateše i predsjednika Europskog odbojkaškog saveza (CEV) Andrea Meyera, koji su se početkom kolovoza sastali u Luksemburgu, preuzeti HOO. Naime, rezultat ovog dogovora je odluka Europskog odbojkaškog udruženja o prijenosu svih postojeća prava i obveza HOS-a na HOO kao jedino odgovornog europskom udruženju.



OLIMP 36