Djeca i šport
Šport je poput
“plivadona” S
vi oni koji su nekada bili u športu, bilo kao rekreativci, bilo kao aktivni športaši, bilo kao treneri ili profesori kineziologije, tijekom svojih karijera spoznali su da bavljenje športom pozitivno utječe na djecu i mlade, na njihov izgled i zdravlje, a pogotovo na njihovo ponašanje, navike i odgoj. No, isto tako, danas smo svjedoci (makar neki guraju glavu u pijesak), loših posljedica koje su šport, njegova komercijalizacija i prateći pritisci ostavili na mlade. Možda jedna od
najiskrivljenijih slika u društvu je pri priznavanje jedino “pobjednika-prvaka”. Stoga je moguće da se jedna olimpijska srebrna medalja Blanke Vlašić kod nacije dočeka s kiselim osmijehom, a športaši koji bi se vratili bez boljih olimpijskih plasmana morali su se opravdavati ozljedama, sudačkim pogreškama i raznovrsnim drugim razlozima ili bi jednostavno - nečujno nestali. Postavlja se razložno pitanje: što mi zapravo želimo od športa, čemu nam on služi i koja je naša razvojna strategija? Tone športskih informacija, rezul-
Olimp 46
tata, športskih događaja, milijunskih transfera, načina života športskih zvijezda, njihovi ljubavni i materijalni problemi, reklamiranje športske opreme, reklamiranje alkoholnih pića koja nam omogućuju gledanje svih važnijih utakmica..., sve nas to zatrpava preko medija i ulazi u naše domove i sve do naše djece. Šport je sveprisutan i svakodnevan, valjda i bitan? Što su onda zapravo naši ciljevi: postati športska zvijezda, kupiti ponuđenu športsku opremu ili biti razdragani navijač s čašom u ruci, načičkan navijač navijačkim rekvizitima, izbacujući emocije, često i fru frustracije? Možda bi odgovor na ova pitanja trebalo po potražiti kroz nacionalna istraživanja koja ukazuju na sve veći broj pretile djece, agresivnosti među djecom, nasilnosti u školama (koja se kasnije prenosi na nasilničko ponašanje navijača na športskim terenima), zloupotrebe alkohola i opojnih droga... Osnovna vodilja je tjelesna aktivnost, tjelesno vježbanje kroz dimenziju športa kao zaštitu zdravlja, temelja svih ljudskih djelatnosti, želja, uspjeha i karijera. Sve počinje od škole kao odskočne daske našeg budućeg razvoja, pa i koliko god patetično zvučalo - općeg napretka drage nam države. Dakle, škola bi trebala preuzeti veću ulogu da kroz program tjelesne i zdravstvene kulture motivira i educira djecu da već u najranijoj dobi pronađu optimalni način kontinuiranog vježbanja, tj. šport u kojem će uživati i dobro se zabaviti. Upravo je zato profesor kineziolo-
gije najkompetentniji da kroz nastavu, svojim budnim okom, prepozna sposobnosti pojedinaca, da ih educira, konzultira roditelje i na vrijeme uputi u odgovarajuće lokalne športske klubove. Tim činom, vojničkim rječnikom, smatrali bismo njegov zadatak u potpunosti izvršenim. I baš kad otkrijemo “toplu vodu”, profesora tjelesnog nigdje nema. Učenici ga sreću tek u V. razredu kada je za početak bavljenja nekim od športova već kasno, jer ih klubovi jednostavno ne žele primiti. Opravdanje nalaze u stručnom i pravodobnom selektiranju, gdje je utvrđeno da djeca zbog kasnog početka neće biti u mogućnosti ostvariti vrijedne športske rezultate, osvojiti zlatne medalje, ovjenčati se slavom, uči u povijest. Jesmo li spremni nešto mijenjati, jesmo li spremni da ne ostavimo gotovo sve slučaju, ili je potrebno skupiti mudre glave športskih, zdravstvenih i obrazovnih institucija te odrediti dugoročnu strategiju s ciljem? Možda bi se isplatilo potruditi, jer šport je poput “plivadona” - sa širokim spektrom djelovanja, djelotvoran je za zdravlje i odgoj, a i preventiva je čitavoj lepezi negativnih socioloških pojava. Sustavnim športskim treningom (u dječjoj dobi 2-3 puta tjedno, plus natjecanja vikendom) dijete se uključuje u strukturirani program treninga i natjecanja, razvija disciplinu i komunikacijske vještine, momčadski duh i osjećaj pripadnosti. Dijete spoznaje natjecateljski duh po zadanim pravilima, uči se biti velik u pobjedama, ali istodobno izgrađuje i otpornost na neuspjehe i situacije u kojima je netko drugi u nečemu uspješniji. Sve spomenuto, sustavno kod djece podiže razinu samopoštovanja i samopouzdanja.