Sanja Baković izbor iz poezije
Iz knjige „Plovna mjesta“:
ZVUKOVI JUTRA
čujem motore brodova. ribari izlaze iz porta.
gledam kroz prozor, radnici Zrinjevca kose travnjak.
UNUTRAŠNJOST
rastvaram kore boba. unutrašnjost im bijela, na dodir meka svilena dlaka, kao deka u krevetu bebe. rastvaram kore palčevima, u nekima mesnati puni plodovi, u nekima kao kod ljudi, unutra ništa.
PLOVNA MJESTA
prostor među nama ne dijeli se više na pola, na arak mrklog šiblja i šuštavo zlatno, na obris modrine i bijelo gudurasto. dok ti naglas čitam iz Tvrdoga grada, nad nama se nadima zima, prštava i slana,
a sasvim dobro podnosimo brodolome dana, krčeći nova plovna mjesta.
tri remorkera u luci, crveni, zeleni i crni, već dugo ničemu ne služe, niti sami sebi. besposleni mornari klate se mesnati i spori, ispitujući koliko je vina potrebno da ožive riječi, i što se događa s rastvorenim zvijezdama, kamo odlaze krakovi, a kamo gorući trup.
tri remorkera u luci, crveni, zeleni i crni, već dugo ničemu ne služe, niti sami sebi. zašto bi uvijek moralo biti nešto za nešto? mogu li se tromi prepustiti mulju, dok ne postanu jedno, kao ti i ja, kapetan i kapetanica, prebrajamo mokre komade, odzdravljajući nasukanoj posadi preko puta.
O PORIJEKLU MORSKIH PREDMETA
jugo je u našu uvalu izbacilo pet, šest boca bez čepa, bez poruke, bez pisma. neke neobjašnjive predmete, plastičnu šlapu kojoj se nikada neće znati vlasnik. možda je ispala s kruzera, s tankera ili s kaića u kanalu, sa stopala ribara, rasparena i mokra krenula s Otranta do čuđenja kojim smo ispunili prostor ljubičast od oluje.
jugo je u našu uvalo dovuklo razmočene grane, otrgnute s bora Korčule ili Šćedra, donijelo je udove lutki, komade ležaljki, i sve čemu smo dali oči, zjenice i boje, namjerno, povučeni iza slika, pitajući se otkuda je sve to. je li došlo iz daleka, pitajući se fotografira li nas upravo sada nebo odozgo, fotografira li sve uvale svijeta, vidi li kako ja zumiram munju, kako se ti smiješ i govoriš mi: znam da znaš, pitanje je vremena
Iz knjige „Autobus za Trnavu“:
autobus za Trnavu
sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu, život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha. sve su ciganke trudne u autobusu za Trnavu, ostale žene govore o zadebljanju zida maternice, o bolestima, muškarci šute. neka šute, u bučna vremena lijepa je šutljivost. kao „š“ iz šume, iz šake, iz šimšira. nitko ne govori hrvatski u autobusu za Trnavu, al’ bol ima razvijen dar govorenja u jezicima pa se svi dobro razumijemo. autobus za Trnavu drnda prema istoku, istok vodi na istok, nakon istoka novi istok. život se uvijek ugnijezdi gdje je najmanje straha, pa buja i okreće svoj kotač kroz magmu sjaja i blata, neka, neka, neka vozi autobus, neka ne staje do Kamčatke, do kraja, i još, govor više neće biti važan, jednom, nitko više neće govoriti hrvatski, ni o bolestima, samo šutnja, samo sjaj.
ima dana
ima dana u kojima nitko ne nazove. ti zaboraviš, bog zaboravi. vibrafon se pali, vjetar svira palicama, srce mijenja frekvenciju. nitko to ne smije gledati. ima dana. na pidžamu jaknu, trk po mlijeko, četvrt kruha. ima dana. ne promijenim gaćice. cijeli dan jedna pjesma, razmještanje interpunkcija.
tijelo se zatvara, pore dišu mekim potezima. ima dana. svečani ručak fini mini. limun na izmaku, med u kristalu. ima dana, plime svijeta navaljuju, teško ih je izdržati. ima dana, prikazuješ se kao mogućnost ljubavi, teško ti je odoljeti.
na televizoru je ogrlica od ogrca
dvije godine ne slušam vijesti. televizor sam prekrila srebrnom krpom i ogrlicom od ogrca. na stoliću narančasta keramička vaza, u njoj smilje s Krka. ne silazim često na zemlju. naporno brate, mrtvi se na čudnim mjestima pojavljuju, očevi iz ljubavi mlate kćeri dok im dušu ne ubiju i tijelo pripreme za hitnu pomoć. gdje god takneš, šuga&mrakača. znam, televizor na off-u neće zaustaviti zlo. ti se molim te zaustavi! ne pričaj mi o kraju svijeta, kraj je već počeo, prehodali smo ga kao gripu. sad smo slabi na nogama, srce jedva kuca, u tkivima pulsira psihosomatski premor. dvije godine ne slušam vijesti, okrećem se mitovima, nesvjesnom, snovima. pokraj kreveta držim bilježnicu i pišem: noćas je mjesec osvajao svjetlom, sve je bilo voda, s klaunom sam plesala po stropu, u haljini s perima paunova, olujni oblaci rasli mi među nogama. ne palim televizor, ostajem u tišini,
okrećem se bapskim vjerovanjima: prve se procvale ljubice za sreću jedu na tašte!
šesta je nedjelja kroz godinu, na televizoru je ogrlica od ogrca. karnevali pijani počinju, radujem se, ne zbog vina, (mutni su dani arhivirani), zbog maskiranih: kad stave maske svi se vidno proljepšaju. na televizoru je ogrlice od ogrca. iz tepiha noću cvijeće raste ubrzano. ova mi se zima zgadila, preživjela sam trpajući u sebe svjetlost naranči, ponekad limun, kumkvat, grejp. stiže još jedna nedjelja kroz godinu. ručat ćemo Mihalićeve pjesme i ljubice na salatu. nikad se nisam oslobodila čežnje da u svemu uspostavim bezvremeno. dobro je, ako me pitaš, najgore je prošlo, na meniju su ljubice za sve obroke, zar si išta manje očekivao od mene?
mojim prijateljima rastu porculanski zubi
desetljeće je neprimjetno iscurilo, kriza još traje, hrabri napuštaju zemlju. mojim prijateljima rastu porculanski zubi. zajedno klizimo u stanje paranoje, Google nas manično prati oglasima za kućne aparate. moji prijatelji piju zdrave masti, omegu i kokos, prelaze na nove dijete, odbacuju kruh i vino, stara pravila više ne vrijede. nitko više u zoru ne jede bureke nakon diska, zbog glutena, i općenito, nitko ne izlazi,
samo soleri u intermezzu između dvije veze, zaneseni novom mladosti, utopijom novog početka.
moji prijatelji – neki su se okrenuli vjeri, čudnim obredima iz srednjoškolskih udžbenika. mojim prijateljima rastu novi porculanski zubi, jedna djeca im odrasla, prave drugu, kušaju nove droge, gljive i svete biljke, traže novi posao, napuštaju zemlju.
neki su zaista uspjeli, neki se rastaju, drugi ili treći put, imaju treću djecu.
žene koje dugo nisam srela ispričavaju se, nepremazanih podočnjaka, baš su krenule frizeru, inače nemaju toliki izrast. muževi im našli mlađe, ali i te će male kučke uskoro ostarjeti, i sve će biti isto. neki ipak nisu, samo maštaju o hipotetskim preljubima, o drpanju u mraku nakon pet – šest piva, o bilo čemu da ih vrati u život, može i nešto obično, plivanje, jogging ili boks.
moji prijatelji odlaze u egzotične zemlje, šalju slike iz sjajnih destinacija, vraćaju se nakratko nadahnuti, ali isti.
moji prijatelji, znanci koje dugo nisam srela, okrenuli su se tehnikama samorazvoja, dodirnuli su rane traume, čuvaju tajne o novim spoznajama jer rana rani oči ne vadi. moji prijatelji, žive nova desetljeća, plaču u mraku da ih ne vide djeca, pitaju se jesu li uspjeli. na papir stavljaju rubrike: ljubav, nekretnine, samorealizacija. moji prijatelji misle da je poezija otvoren balkon, da je poezija Andaluzija, da je poezija brod iz Šibenika za Zlarin, moji prijatelji ne znaju da su oni poezija i ovo šizofreno stanje nesigurnosti, i ovaj strah od promašenosti, sav taj strah, od svih stihova najveći stih.
Iz novog rukopisa:
ANTONIA
netko viče Antonia, Antonija, okrenem se, mašem osobi preko puta, znam da nisam Antonia, ipak mašem, možda ipak jesam, bez j, i, ije, je, to jednom konačno valja svladati, to je lako, samo što ne znam kako se zovem, koja je ovo godina, koji je ovo grad.
netko viče Antonia, okrenem se, ovih dana srećem ljude koji opet spominju rat, a tek sam zaboravila kad smo kartale za stolom, mi srednjoškolke, avioni su prelijetali iznad terase, tek sam zaboravila da je j u mojem imenu, kao Jastvo, kao Jebem ti, kao Juta, kao Joha, stablo koje raste na sjeveru, nepoznato nama posve južnoj djeci, svoj djeci kojoj još nad glavom lete avioni, j kao Jug. netko viče Antonia. okrenem se, opipam ruke, na srednjem prstu još je kvrga od olovke, još ruke pišu, još je zora, još nema struje, još prelijeću avioni dok djevojčice kartaju na terasi, već su kupili nove avione, zašto? koja je ovo godina, koji je ovo grad?
pisati o sebi smatra se nižom vrstom pisma, ali ja pišem jer nema tog kameleona kao što je sjećanje, pišem ti pismo, dragi, stavljam ga u bocu, puštam ga u potok, u šikaru, jer sve su vode svijeta krvotok, j kao jednom, jednom ćeš ga dočekati, uz bilo koju rijeku, uz bilo koje more, uz bilo koji grad.
UMOR
mag je tko liječi umor, upućen u disanje krošnji, tko polaže ruke na uši i oči bez straha da propusti poželjnu razigranost slike.
pretili radnik vodovoda češka se po pupku, po točki iz koje se svačiji svijet odmotava kroz konopce smijeha i nelagode noći.
pisala nam je djevojka po imenu Croatia, mislili smo da je virtualna satira, ali nije, na dokumentima piše: rođena devedeset i prve.
mag je tko liječi umor, upućen na dokidanje glasa.
tko nema hrabrosti za tišinu već će naći nešto na ponudi dana: radiofrekvencija, limfna drenaža, peglanje podbratka, estetska pedikura.
jednom, možda već danas, pogasit ćemo riječi, sjesti na topli kamen što stoljećima strpljivo čeka na sparini i kiši.
hranjiva je velikodušnost odustajanja.
od toploga je kamena načinjena dobra kičma: samo mekoća pokreće alkemiju stvari, sporo u ljubav preslaguje lomove, poraze i sitne kristale.
O autorici:
Sanja Baković rođena je u Splitu 1976. godine. Odrasla je u Bolu na Braču. Trenutno živi i radi u Zagrebu. Po zanimanju je novinarka. Završila je studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, studira na doktorskom studiju Etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi u odnosima s javnošću u javnom sektoru na poslovima komunikacije s medijima i građanima. Surađuje u časopisu Express, piše osvrte i tekstove o književnosti i kulturi, kao i za portal www.bolinfo.hr
Poeziju je objavljivala u književnim časopisima: Stih u mreži 2, pjesnikinje iz regije, 2017/2018, ShuraPublikacije; Fantom slobode, 3/2017, Durieux, Zagreb; Riječi, 3-4/2017, MH Sisak, Sisak; Quorum, časopis za književnost“, 1-2-3/2015, Zagreb, Centar za knjigu; Tema, časopis za knjigu, 4-6/2016, Centar za knjigu, Zagreb, Tema, časopis za knjigu, 5-
6/2012, Centar za knjigu, Zagreb; http://www.metafora.hr/poradanje/ (online). Čitala je i sudjelovala na pjesničkim manifestacijama kao što su Kvirinovi susreti, festival Vrisak i Kalibar, Jutro poezije, Stihovnica, s grupom Poezija otpora, na festivalu Croatia Rediviva, na tribinama Poezija u dvorištu i Poezija na živo u Booksi. Pokrenula je 2015. godine projekt Odvalimo se poezijom s ciljem povećanjem vidljivosti poezije u javnom prostoru. U Bolu na Braču je 2017. godine je uz podršku Centra za kulturu Općine Bol pokrenula pjesnički festival
Odvalimo se poezijom, koji je održan do sada četiri puta. Vodila je i vodi pjesničke tribine u okviru projekta Odvalimo se poezijom u zagrebačkom klubu Pločnik, u književnom klubu Booksa te u umjetničkom prostoru Živog ateljea u Zagrebu. Članica je grupe pjesnikinja koje djeluju pod neformalnim imenom G—rupa. Od početka 2019. godine voditeljica je programa Poezija u dvorištu (Zagreb), a od početka 2020. godine članica uredničke redakcije i tima voditelja tribine Književni petak u Knjižnicama grada Zagreba.
Objavila je knjige poezije: Plovna mjesta (Centar za kreativno pisanje, 2016) i Autobus za Trnavu (MeandarMedia, 2020).
Preuzeto sa stranice Društvo hrvatskih pisaca: https://hrvatskodrustvopisaca.hr/index.php/hr/clanstvo/clan/sanja-bakovic