Matko Komljenović izbor iz poezije
Moje ime je Matko Komljenović. Imam 21 godinu, student sam 3. godine elektrotehnike na FER-u u Zagrebu. Dolazim iz Tučepi, malog mjesta ispod Makarske. Najdraži predmeti u osnovnoj školi su mi bili matematika i likovni. Ljubav prema znanosti preuzela je kontrolu nad svim mojim akademskim pothvatima pa ova likovnjačka strana mora preživljavati u mom slobodnom vremenu. Za slikanje odavno nemam vremena, glazbu stvaram tu i tamo, ali često pišem. Poeziju sam krenuo pisati krajem srednje škole, ali tek prije par mjeseci sam ju počeo shvaćati kao važan i aktivan dio mog života. Za taj razvoj sam zahvalan jednom dobrom prijatelju i grupi Nekolicina s ALU s kojima uživam u pjesmama skoro svakog petka.
Pjesme su poredane od najnovijih do najstarijih.
Kraljevska pleska
Lice zrači, žarko, smiješno.
Kuca, obraz, puca? Pljune.
Suza kapa s brade nježno.
Pokraj, pale, zlatne? Krune.
Čupavo ruho, usko, tijesno.
Ispod, tijelo, gine? Trune.
Pogled diže s poda bijesno.
Pa mu. Druga. Pleska. Grune.
Na jugu
Čak i lišće želi da cvjeta
Pod tirkiznim nebom argentinskog ljeta
Ledene sante daleko plove
Dok ih s obale crvena djevojka zove
A iz ville izvire ruka, iz ruke prst, iz prsta zraka
I spaljena za modrim pogledom dječaka
Tromo ga prati sve do planine
U večer, samo, trijumfalni rog svira iz daljine
Akonkagva se smješka, a Sunce gine.
Moje proljeće
Kinija san već petnest puta
U zadnje dvi minute
I ne pristaje
Mislin da prvi put osićan pravu mržnju
In svaki put kad kinen
I dio nje iz mene izlezi
Skupa sa balon
I raste joj intenzitet kao
I okus krvi u bali koja se curi
Niz moje grlo iz masakriranog, izribanog
Izdajničkog i crvenog nosa
I mrzin, mrzin sve
I Sunce i proljeće i ljude
I cviće i stabla i prirodu
I nos i balu i kijanje
I ne mogu. I neću više.
Nisan ja kriv.
Pobjeda, poraz
Vidiš li i ti beskonačan red žirafa
Koje putuju obalom prema bakrenom sjaju?
Bijele svilene zavjese na drvenom prozoru
Koje vijore u najlakšem vjetru.
Nema više ptica, nema ni jedne
Zadnjem je labudu jutros izgorilo perje.
Vrištao je i patio i gorio i dimio:
Bijeli labud zadnji. Zadnji.
Žalo još malo iskri i svjetluca
Pod plitkim rubom dosega vala.
Stari ostaci svjetionika se konačno raspadaju.
Morske struje pronalaze mir.
Nebo se zatvara poput suznog oka.
Prolaze zadnji kometi i kupaju se
U zadnjim trenutcima tuđeg pogleda.
Sjećaš li ih se?
Vidiš li i ti beskonačan red žirafa
Koje putuju obalom prema bakrenom sjaju?
Bijele svilene zavjese na drvenom prozoru
Koje pomalo podsjećaju na izgubljeni svijet.
San
Na rivi, iznad vremena.
Sve nešto svjetluca.
Sjedim kraj mora
Na ovom bijelom kamenu,
I tražim, Nešto.
Sve mi bliješti bijelo
I Sunčeve zrake me mame
Da legnem na rivu
I da zaboravim.
Gledam u more jer znam
Da dolazi kraj
I tražim.
Pogledom, Izmučenim, od svjetla.
Znam da je tu.
Počinju valovi u daljini.
I pjene svoje krune.
Ali more je još svijetlo.
Ako ga ne nađem
I ako dođe kraj
Nikad neću znati.
Topli osjećaj koji je skoro isti
Kao onaj kad sam imao četiri godine.
I nesvjesni osmijeh na mom licu
Nestat će kroz par sekundi,
Skupa s ovim sjećanjem
Ako ga ne nađem.
Ostavljam svoje tijelo na rivi
I postajem samo pogled.
Valovi su sve veći.
I toliko se penju gore.
Da Sunce kroz njih sija.
Gledam ih kako se dižu
I približavam se.
I... vidim nešto.
U jednom valu.
Modru mrlju.
Približava se.
Sva moja napeta nada
Pusti jednu svježu suzu
Na svoj vreli obraz, kad
Ju Sunce konačno dočeka
U svom čvrstom zagrljaju.
Pronašao sam ga.
Nestaje moje tijelo, nestaje riva,
Nestaje Sunce, a ostaje samo:
Silueta dupina koja treperi
Modra u tom svijetlom valu.
Sjena
Kad je otišao
Prvi put, od mene
Dobio svoju sobu
Moju. Staru.
Jaketu.
Otišao.
Od kuće sam mu mahnio
Rukom u koju sam obrisao suze
Da ima veći sjaj.
Otada ga nema, kući
Gdje je ostavio
Naše. Stvari.
Rekao. Tvoje.
Odlazim.
Ostavio svoju sjenu, Tešku, da mi guta svjetlo
Kad se sjetim.
Sve stare slike.
Ostavio.
I mene.
Ubili su mi brata.
Ožiljak
Ti imaš crvenu kožu
U mraku si nevidljiva
Ili je mrak crven
Pa si samo stidljiva
Boja tvoje kože
Skoro je opipljiva
Kad miriše crveno
Tako zavodljiva
Daj mi komadić
Sa vrha prsta
Da ga prišijem čvrsto
Na svoja prazna prsa
I onda kad me vide
U mraku kad je crn
Da svijetli crveno
Jedan usamljeni trn
Opet sanjarim
Ovo mi je peti život
I peti put da mi raspucale usne
Krvare u slanom osmijehu.
Peti lagani treptaj oka kojeg samo
Leptir čuje, poplaši ga se, i odleti.
Peti put da gledam ljude koji su
Prevukli svoje noseve preko brade
I spotiču se o obrve dok šetaju žalom.
Peti put da mi se dlan ruke otvara kao ruža
Čiji miris nježnim izdahom puhnem prema
Njenom licu.
Sjećanje
Budim se, ali još nema jutra
Ležim i buljim u plafon
Ispod vrata mi se u sobu
Provuče mali glas
Popne mi se na krevet
I uštipne mi nos
„ni-smi-vi-še-sa-mi“
Šapće glas u tami
„al-ti-do-me-ne-ne-ćeš-doć
ja-ću-br-zo-spa-vat-poć“
Pobjegne opet kroz vrata
Okrenem glavu na stranu i legnem na bok
Pokušavam zaspati bar na dva sata
Kad eno opet glasa,
Ovaj put na prozoru
Prozor je otvoren na kipu,
Pa ovaj samo uskoči unutra
Lagani ga noćni povjetarac
Dopuše ravno do mog uha
„ni-smo-vi-ša-sa-mi“
Mali glas me mami
„ti-bi-hti-o-spa-vat-poć
al-ja-ću-sa-da-do-ma-doć“
Nastavi pjevušiti i uđe mi u uho
Trčkara kroz tunel i igra se s jekom
Uđe duboko, zaobiđe oko,
Skoči negdje visoko
I stane.
„ni-smo-vi-še-sa-mi
ni-smo-ni-u-ta-mi
svje-tlu-ca-va-si-nap-sa-u-slijed men-tal-nog-ko-lap-sa“
Prepoznam glas.
Dođe jutro.
Zaspnem.
Zlo pod Suncem
U ovom polju crni ljudi žvaču suncokrete
Slonovi ih gledaju u prolazu
Između suncokreta leži tijelo mrtvog kita
Poluraspadnuto i popljuvano žutim laticama
Ponekad svijetloplavim nebom iznad polja
Prolete ružičaste ptice
Osjete li i one smrad trana?
Bura
Bura puše, bura tuče
Nosi ljude, ruši kuće
Slama grane, pa čas stane
Napne reful pa glasno vrisne
Razvuče zrak pa ga stisne
Bura pleše, bura steže
Majčinu ruku uz dijete veže
Suši suze, pa čas stane
Napne reful na vrhu planine
Ispali krik preko doline
Bura ori, bura ubija
Diže more i valove uvija
Na čas stane, reful napne
Očisti nebo i na bonaci zaspne.
Kraj
Ostao sam samo ja.
Nisam siguran jesu li moje oči
Zadnje što će ikada vidjeti ovo čudo.
Moj razum koji polako propada je
Poput platna koje polako izgara,
Dok se na njemu prikazuje ova tragedija.
Komedija.
Negdje u meni su posljednja sjećanja...
Pokušavam doseći što dublje,
Bar još jednom sjetiti se svoje majke, svog brata, I obasjati ta sjećanja mladim svjetlom svemira,
Koje sada ima samo moja dva oka
Kao jedine sitne prozore u prošlost.
Ne tražim objašnjenje, ne tražim utjehu,
Zauzet sam čudnom superpozicijom tuge i sreće
Koja može biti samo ljubav.
Polako shvaćam da je ona jedina stvar koja je
Bila u meni,
Dok se sve moje ostale misli raspadaju
I konačno svode na nju.
Bojao sam se da ljubav umire zaboravom, A predvidio da sjećanja umiru u ljubavi.
Lokva
Ubio sam se jučer
Na lijepi kišni dan
Legao sam u lokve
Krvav i umoran.
Dotrčali su ljudi
Buljili u tlo
Kao da nikad prije
Nisu vidjeli zlo.
Jedina rumena lokva
Širila se stanicom
Gledali me mokrog
Suhi pod kabanicom.
A danas ni fleka
Ostrugali me s tla
Niz ruzinavu šahtu
Moja krv je utekla.
Odlazak
Polako se pojavljuju zvijezde na nebu
A kućice u ovom gradu ih imitiraju
Svijeća po svijeću
Nebesku sliku reflektiraju
A meni je ovo zadnji put da ih vidim
Za mene se one zauvijek gase
Hoće li ih bit nakon mene, ne znam
Da nekog drugog, kao mene, spase.
Ljetna večer
Usred izgarajuće ljepote
Osmiješi mi se lice jednostavnosti
Stare gradske lampe
Osvjetljavaju zagrljaje mlade ljubavi
A njihovi odrazi u suzama
Polako natapaju tlo.
Horizont
Tiha stvarnost me zove
Na horizontu u vječnosti
Dok moja majka
Tisuću bistrih suza plače
Ja tisuću puta više
Sjajnih zvijezda gledam
Korak, drugi.
Još jedan, pa zadnji.
Zar je moguće da se neću stić okrenuti
Za onima od kojih
Odlazim.
Čežnja za zadnjim pogledom iščezava.
Korak.
Kraj.
Prošao sam zvijezde.
Tiha stvarnost me dočeka
Na horizontu u vječnosti.
Tiha.
Mrtva.
Stvarnost.