I.
Izlazim iz busa i već mi je bed, Izgledam kao američki turist.
Šuljam se do rive, nosim kofer, ruksak, Dvije platnene vrećice, previše stvari.
Brkati muškarci stoje na rivi, Podrugljivi šibenski osmjesi, Pijani od sunca, bosi i raskopčanih košulja, Naslanjaju se na bicikle i s posadom pričaju o vremenu, Nose plastične vrećice sa svježom ribom.
Sramim se što nosim čarape i tenisice, Otkopčavam dva gumba na košulji da se uklopim.
Zapinjem za rukohvat dok ulazim u brod, Jebem ti tenisice koje nisu stale u kofer.
II.
Svugdje oko mene glasni purgeri, Stari moj ziher zabrij laganini moreno cucak kupanac, Kaj stvarno i ja tak zvučim, Znači fakat jesmo jazavci?
Srame li se i blitvari kad se najesen vrate na faks?
Brijem da ne, prvih dana u ZG samo bulje u daljinu, Iz pogleda im umrlo more, Iscurilo iz vida,
A sve što gledaš na betonu Ima stalan oblik i brzo završava, Samo krošnje nekad slično zašušte.
III.
Mornari raspliću užad, Brkonje biciklima pomalo na ručak, Tijat Jadrolinija bruji kao prehlađeni cvrčak. U utrobi broda minus deset na klimi, Popodnevni televizijski program, Na palubi sunce i vjetar, U daljini se zeleni otok, šumi usred mora.
Na zidiću prvićke rive leže lijepa gola tijela, Tamne siluete na suncu,
Bacaju se u more kao mitska ljetna stvorenja.
Silazim s broda i opet zapinjem, Bježim da me ne vide bijelog i obučenog.
IV.
Kuća miriše na tavane i paučinu, Posvuda hrpe plastičnih predmeta, Peraje, dihalice, sunčane i kupaći, Sandale, ležaljke, šeširi, zapetljane udice, Pjevaju i mole baci nas u more.
Kao zmija izvlačim se iz znojne košulje, Na bijela i skuhana stopala stavljam japanke I odmah dobivam žulj.
Spuštam se na obalu, trčim i ništa ne vidim, Samo more sjaji i bode u oči.
V.
Nebo puca kao plod šipka, Cijedi se kao smokva i zalazi za tamne otoke.
Na terasi večeram ostatke slanaca, Štapiće koji smrde po busu.
Ljeto miriše na tablete protiv komaraca. Noćas ću spavati na mekšem madracu.
ondje
Ondje gdje je toplo, Meko, Bijelo i okruglo, Spava jedna mala zlatna magla.
Svaki put kad netko probudi dijete, Negdje zađe sunce.
I tako se jednog dana
Taj netko nasmijao i rekao:
- Probudi se, zlato, moraš ići.
- Ali daaaj, ondje je hladno!
- Grijat će te avioni dok šuškaju.
- I mračno.
- Svijetlit će ti krijesnice, zato sam ih napravio.
- I žuljat će me tijelo.
- Zato ima ljubav i trava da u njoj zaspiš.
- Ali ondje ima bolesti i dubokog gdje ne vidiš dno,
Ne želim ići, ovdje mi se sviđa!
- Ne boj se, bit će ti lijepo,
A kad se umoriš, vratit ćeš se nazad,
Kaže netko i rasplače se.
I tako se zlatnoj magli rodilo tijelo.
Dok je još spavao u okruglom i mekom kao u oblacima, Sanjao je da mu netko šapće:
- I još nešto…
Slušaj mamu i tatu, Fino papaj
Ne vuci oblake za rep
I budi dobar prema macama.
one more love song
Draga Diane,
Neću ti se javljat jer jebiga, Ali samo da znaš da sam te maknuo s homepagea, Da ne znam što radiš, Jesi diplomirala
I tko ti je nova cimerica.
Ja još iza ponoći slušam pjesme iz Twin Peaksa, Nakon proba u garaži zabrijem da se vraćam na Trešnjevku, Poželim ti javit da sam naručio burgere iz Zavrtnice
I slati ti majice s ABOUT YOU da kažeš jesu dobre.
Trudim se i napokon imam nešto love
I mogao bi nam plaćat hranu i režije, Da svaku večer radimo pizzu, I kupiti novo crijevo za tuš, Ali vjerojatno ste ga sad već zamijenile.
Sve je super kao prije, paše mi stres i brojanje novca, Ali navečer ne mogu zaspat
I ne znam zašto radim kad ne spavaš kraj mene.
Pijem manje-više svaki dan
I budim se u četiri ujutro i zuji mi u ušima i muti mi se vid
Pa mjerim tlak i ne znam jesu li živci, korona ili cjepivo, I ustvari lažem, gledao sam ti profil
Jednom kad sam se probudio usred noći
I jednom kad sam u tri ujutro pješačio iz Novog Zagreba.
I da, nema vikenda da ostanem doma,
Povlačim se po bircevima i čekam da se nešto dogodi, Pričam stalno ista sranja i trošim lovu
I kad se napijem gadim se sam sebi
Pa za kaznu pješačim doma
Jer u smrdljivim noćnim busevima
Mislim na tebe pa radije hodam.
Nedjeljom se tjeram trčati u Maksimir, Tek kad padne mrak i bude hladno
Pa se znojim i isparavam alkohol, I nekad plačem dok trčim jer sam samo onda sám, Koji se kurac događa i kad će više stati.
I baš sam danas postao ujak i presretan sam, Ali volio bih biti i tata.
I neću ti se javljat jer jebiga, Ali još gledam kad si online na Spotifyu i šaljem ti znakove, Da vidiš da i dalje slušam pjesme iz Twin Peaksa.
početak ljeta
Cijele godine skupljam papire, bilješke i skripte, zapisujem rokove, radim popise, gubim ih pa izranjaju mjesecima nakon, ZADAĆA MATEMATIKA, SKRIPTA PRINT, BAZEN MJESEČNA 280 KN, ETIDA NAPAMET!!!, BANKA POTVRDA, KAVA KOZINA, TRBUŠNJACI, MARTA POVRAT 280 KN, sve neprekriženo. Jedem po tramvajima, pijem kave s automata, loše spavam i navijam alarme u 6:30, 6:45, 7:00, 7:10, 7:15, 7:30, računam koliko dana imam do ispita, koliko stranica dnevno moram proći, koliko mi sati sna ostaje i je li pametnije rano ustat ili potegnut noćnu. Čak i kad se riješim nastave i rokova, još sam danima zbunjen, budim se izgubljen i mislim da negdje kasnim, da me nešto važno negdje nervozno čeka. Nevidljivi duhovi nemira još uvijek opsjedaju ladice i džepove, zavlače se u snove i ne daju spavati. Zato kad dođu praznici uvijek prvo operem svu odjeću, ispraznim torbe, pernice i ladice, poderem skripte, pobacam bilježnice i povadim baterije iz satova. Iskrižam i pobacam popise polijepljene po stolu, polomim vrhove olovaka, preokrenem i isprašim sve stranice knjiga, pospremim sobu, promijenim posteljinu i jastučnicu, ispraznim stol i širom otvorim prozore da dozovem ljeto pa za svaki slučaj još prevrnem sve kutove u kojima duhovi obveza rade brloge.
Tek tada budim se kasno, Lijen i mamuran od snova.
Tek tada odijevam svoje tamnije tijelo, Spavam u visećim mrežama, Uistinu shvaćam svoje mačke.
Tek tada
Izlazim na sunce
I slobodan uranjam U svježe i ljepljive zvjezdane noći.
vjetar
Svakog proljetnog jutra
U Maksimir se dođe igrati jedan mali vjetar.
Zavlači se ljudima u kosu i košulje, Igra skrivača, Juri okolo i ne da spavati hrastovima i vrbama, Gdje god prođe gunđaju krošnjama.
Negdje u blizini stoji mama vjetar, Gleda ga i pazi da ne odleti previsoko.
Siđi dolje,
Nemoj čupati cvjetove, Sjedi malo tu pa lijepo crtaj po jezeru!
Ali mali vjetar ništa ne sluša, U travi je dosadno, Hoću se igrati s avionima, Vikne pa se spusti niz vidikovac, Utrkuje se s biciklima.
Tako cijeli dan, sve dok se na aleji ne upale svjetla.
Onda mu mama vjetar iščešlja lišće iz kose, Okupa ga u petom jezeru
I stavi piška-lonca pa skupa odlete doma, Natrag na oblake.
Mali vjetar cijelu noć sanja balone i sjemenke maslačka.
skyline to
Dosta mi je Zagreba
I lažljivih plavih ljetnih noći
Kad osjećam da bih mogao sve odjednom
Pa kao biciklom na automobilsku haubu
Na terasama naletim na uvijek ista lica.
Trnu im guzice dok se krive za stolovima, Čekaju me kao prljavo posuđe u stanu
I svake noći sjednem s njima pogrbljen
Pa svi zajedno čekamo
Da nas netko pokupi, porazbija ili opere.
Ali nema ništa novo u noći
I puštam da me popucali asfalt
Odvede nazad bezdanu stana
Dok putem pod kotačima bicikla
Gazim uplašene žohare.
No nije stvar u krivom putu,
Jer ovdje čekam i kad ne čekam,
I kad obavim sve s popisa, Svejedno ne mogu zaspati
Pa nakon što zamru grupni razgovori
Vrtim instagram storye, Jutarnji, Večernji, Jutarnji, Provjeravam mail i net banking
Pregledali ste sve novosti,
A ja još uvijek nešto čekam, Uplatu za svibanj, treći svjetski rat
Poziv iza ponoći i dobar posao, Loto 7/39 ili da mi objave zbirku,
Da me napokon nešto otjera
Negdje gdje više neću čekati
Kao mlaka i zaboravljena, Dopola popijena boca piva
Na prljavoj terasi Krivog Puta.
plave noći
Petkom ljeti nekad namjerno ostanem doma, Zamišljam što sve propuštam
Jer izlasci su često bolji kad uopće ne izađeš.
Negdje vani bruji glazba, Noć je i mislima sam svugdje odjednom.
Mirišu ostatci sparine s krovova i asfalta, Ljeto šumi kao bijela buka.
Sigurno su svi u gradu, Svima se po koži lijepi ljetna prašina, Svugdje se nešto događa.
Skoro biciklom uronim u noć, Ali kroz prozor u sobu ulazi svježina, Smirim se i utopim u kauču.
Zrikavci bruje kao bicikl kad ne okrećeš pedale. Ne znam više jel pišem pjesme ili sanjam…
protection
Ne znam odakle si došla, Ali mislim da sam te sanjao kad sam bio mali. Sva si topla i meka kao pčelica
I kad te grlim nešto u meni zarasta, Neki mrak se povlači.
Ti si prva vožnja biciklom, Večer u parku kad ne želiš doma. S tobom ne znam kuda hodam, Zapinjem i rušim stvari,
Ne bih kraj tebe znao zavezati žnirance.
Ti si prvo ljeto bez staraca, Prvo brijanje kad se sav posiječeš.
Evo, evo, idem dalje radit, Ali samo da znaš,
Oči su ti potočnice s tučcima okolo, I kad se nasmiješ cvrkuću pčele.
Ugodan početak radnog tjedna.
open air
Zadnji dan nastave, open air na filozofskom.
Puštam Pipse i predugo gledam što da obučem.
Volim kasniti i doći sam, Izvidjeti situaciju dok tražim ostale.
Očekivanja su velika, Čak sam i svoje cigarete kupio.
Ne volim pušiti na oprane zube pa čekam pivo.
Prvo je hladno i svježe, A onda se navikneš i postane mlako, Kao i cigarete, Kao i naši nemiri.
Svi nešto čekamo, ne dogodi se ništa, Samo ljudi u vrućoj ljetnoj noći.
Mijenjamo mjesto, lutamo od Krivog do Medike, Ali svugdje isto, nigdje pustolovine.
Na Draškovićevoj uzmem burek i odem spavat.
proljeće
Proljeće dolazi s prvim sladoledom.
Cvate kao mjesec na danjem nebu
I miriše na nove Pokemon karte.
Sve je manje kišnih dana uz crtanje i šuškanje legića.
Dida je u vrtu opet objesio ljuljačku.
Dani su dulji pa ostajemo vani i nakon početka crtića.
Brozovom voze vlakovi, cvatu lipe, Sparina i zalasci nad Kranjčevićevom.
Imamo sobu na drugom katu.
Svakog dana u podne jedna susjeda dinsta luk, Šizofreni deda s trećeg lupa po parketu, Na zidovima trupla komaraca, A po plahtama naši mirisi, Lipe i noćni vlakovi.
Ljeto je i prozori su otvoreni, Ne moramo nigdje, cijeli je grad u našoj sobi.
Prolaze dani, ne radimo puno,
Brinemo se oko love i lijepimo jedno po drugom, Svaku večer pijemo crno
I dirao bih te cijele dane i noći,
Ali nekad sam tužan i nervozan, oprosti.
Kad krene uvodna špica iz Twin Peaksa, Zagrlim te, kažeš da ti je vruće
I nakon 30 sekundi zašteka Internet,
Kad zaustavim da pobijem komarce,
A ti zaspiš nakon deset minuta,
Sve je dobro i na mjestu,
Volim te i spavaj uvijek kraj mene, Iako se često svađamo,
Iako ti stalno prigovaram,
Da ne želiš slušat moje bendove i previše se bojiš korone, Iako mi ne vjeruješ i vičeš kad izgubiš živce, Iako mi sve rjeđe govoriš da me voliš
Sve češće odlaziš i rijetko se javljaš,
Mislim da mi nikad u životu nije bilo ljepše
Pa prije spavanja molim da sve riješimo
Da uvijek bude ljeto i da živimo na +35 u Brozovoj.
ljeto u vrtu
Kad s prvim ubodom komarca
U moj vrt napokon stigne ljeto, Svlačim svoju blijedu kožu i oblačim novo tijelo, Tamno i zemljano, S izvezenim krvavim šarama
I procvalim žuljevima na dlanovima.
Preokrećem zemlju na leđa, Metalnim rukama lomim joj tijelo, U kožu uplićem prste, Plazim njenim tamnim trbuhom
I pripremam tlo za sjeme i mladice.
U suton dozivam kišu,
Hladim nam umorna i ranjena tijela.
Dan za danom pripitomljujem paprati, Čistim prostor i palim vatre.
Suhe mi grane deru ruke i noge
Pa na koži kao u staklenkama skupljam ožiljke za zimu.
Još malo pa ću pospremiti svoje produžene ruke
I zadnju noć prespavati u vrtu,
Na prekopanoj zemlji, Pod tamnoplavim nebom.
Sve ću ostaviti i otići na otok
Da mi more s kože ispere zemlju.
pini di roma
Kad putujem sam, doručkujem kavu i cigarete
Pa kroz ranu, još nezrelu svjetlost
Satima hodam praznog želuca
Jer nema goreg nego kad preplatiš loš ručak.
Hodanjem ubijam očekivanja
Da na kraju bez Google recenzija
Samo sjednem u Mc Donald's
Ili prvi restoran prije nego se srušim.
Kad putujem sam, hodočastim.
Najčešće se orijentiram po nesvjesnim sitnicama:
Poznat mi je ovaj zrak i kako su orezana stabla, Nešto mi šapću ove sjene na asfaltu,
Tako je mirisala i ona ulica ujutro,
Sigurno sam ovdje već prošao,
Ali brzo opet skrenem s puta
Jer uvijek me nešto negdje dozove.
Slijedim mačke i starce na povratku s placa,
Majke s djecom na putu do parka,
Puštam da me ulice odvedu do fontana.
Posvuda su turisti, ali i ja sam jedan od njih, A ispod površine svejedno uvijek živi grad,
Samo treba pažljivo gledati,
Tražiti balkone na kojima suše rublje,
Prozore na kojima zalijevaju cvijeće,
Svađe oko parkinga u uskim ulicama.
Putovati sam ima nešto od skitništva.
Slijedim samo svoju sjenu, Skupljam miris zraka na odjeći, Dugo slušam ulične svirače, Ulazim u svaku crkvu
Popodne drijemam na klupama.
Kad šećem osunčanim ulicama nepoznatih gradova, Kroz sjene i šumove dana,
Uronjen u cvrkut i svjetlost, Stanem i zažmirim da više ne gledam, I bude mi drago što postoji kraj
Jer ne bih mogao zauvijek izdržati
Svu tu veliku ljepotu svega ovdje.
sea swallow me
Cijelo ti je tijelo diralo more.
Sad stojiš pred suncem i cijediš kosu, Hladne ruke mora klize ti niz kožu.
Ležiš, sve oko tebe bliješti, Prsti mora silaze u pupak.
Okrećeš se na trbuh, grudi naslanjaš na ručnik, Skrivaš unutra jedini komad podnevne sjene.
Sunce ti sjaji između lopatica, Kroz kosu prolaze slani prsti vjetra,
Hvataju te za potiljak i silaze niz leđa. Gotovo je, skoro si suha, Sjediš i grliš si koljena.
Ostao je samo mokar otisak tijela na ručniku
I malo slane peludi kao na tučcima
U bijelim dlačicama na vratu i oko pupka.
Dok se s obale vraćamo na brdo,
Ostatci mora ostavljaju slane mrlje na odjeći,
Ondje gdje ti je koža sasvim bijela, Gdje te ne dira ni sunce, Samo moje ruke i more.
i love this game
2315788
- Dobar dan ovdje Jakob mogu dobit Mateja?
- Matej ti nije doma.
- Aha, ja idem na školsko pa ako će htjet doć…
Putem vježbam vodit loptu kroz noge, Izbjegavam žvake, pljuvačke i pseća govna.
Iz džepa vadim ključeve, deset kuna i dupliće za kokanje, Sve stavljam na klupu da mi ne smeta.
Table vise na nebu, kroz mrežice prolaze avioni, Kad igraš košarku istovremeno si na betonu i na nebu.
U pauzi biciklom odem po kolu i ledenice.
Svi se izvalimo na beton i po klupama,
Dijelimo vodu, prije pijenja bocu brišem u majicu.
Toplo je i ruke mi mirišu na košarku, S nogometnog stalno viču može lopta.
U zraku sjaji prašina i niti paučine,
Polako prolazi popodne,
Sjena koša putuje asfaltom kao da igra put oko svijeta, Sunce zalazi kao velika narančasta Spalding lopta.
Od košarke ti se uvijek osuše i zamažu ruke.
Perem ih čim dođem doma pa gledam vodu u lavabou, Što je prljavija, to sam bolji košarkaš.
Pohvalim se didi koliko sam zabio koševa, Još malo gledam telku pa odem sanjat suze
year of the dragon
Kad skupim dovoljno hrabrosti kažem Luki: - Oćeš pitat mamu jel možemo malo kod vas plejku?
Imaju samo kopirke pa za sreću brzo stišćem iks, Ali prvi put uvijek zapne na znaku Sony.
Luka CD opere deterdžentom za suđe pa proradi, Igram pet minuta, a onda uvijek isto, Daj da ti ja pređem, ovo ti je teško, A ja njemu da on može igrat svaki dan.
Kad teta Ksenija kaže da gasimo
Uvijek nažicamo još barem pola sata, Još malo jer Jakob doma nema plejku.
bazga
Cvjetovi bazge pupaju kao mali punoglavci, Rastvaraju se u gusta ljetna zviježđa
I bubre u grmovima kao oblaci.
Drijemaju u šumama i mirišu na gole plave noći, Otimam ih s grana u snu i slažem u platnene vrećice.
Skidam ih i kupam, S kože kradem okus šumskog pljuska
Pa utopljena trupla ujutro bacam na kompost.
Pazim da ne ostavljam tragove, Ali na staklenkama sirupa uvijek ostane
Malo guste i slatke krvi cvjetova
Pa mi se cijelo ljeto lijepi po prstima.
i'll be here in the morning
Nikad nisam znao čuvati stvari.
Uvijek prljam tenisice, Razbijam ekrane mobitela, bicikl ostavljam na kiši, Blijédim kao plakat u napuštenom kiosku
I sve što imam je plavo i prekriveno algama.
Ima samoća kao istrošene četkice za zube, Samoća koje ne možeš pokloniti, Razdijeliti krošnjama i sjenama, Nebu i ljudima,
Samoća koje treba prehodati.
Zato putujem sam, Ne mijenjam čarape, Spavam sjedećke u busovima i avionima, U prljavim hostelskim sobama prepunim tijela,
Slušam hrkanje i zurim u svjetla na klima uređajima.
Danju hodam s ruksacima punim prljave odjeće,
Njušim i slušam,
Sanjam da sam golub ili opušak, Želim se istrošiti
Kao šampon na dnu malih hotelskih pakiranja,
Zaboraviti jezik i ljudske oblike,
Ali svugdje sve je isto,
Sretni ljudi u parkovima s djecom,
Tužni ljudi na ulicama noću, I ništa novo pod suncem,
Tužni ljudi u parkovima s djecom,
Sretni ljudi na ulicama noću
Klošari i ulični svirači,
Tijela i zvukovi,
Šum stvari i nebo nad nama, Bubrenje života pod površinom.
Nešto moram prehodati,
Istrošiti stopala da se mogu opet negdje ugnijezditi, Iznova niknuti u neko novo nebo, Ali svugdje samo zalaze dani I ovdje će uvijek biti lijepo.
Puno je toga ovdje kao da sanjam.
Trak koji ostaje na asfaltu kad biciklom prođem kroz lokvu, Otvaranje novih Star Wars sličica, Brojanje vagona kad polako prolazi vlak.
Zvuk paljenja plejke i skupljanja dijamanata u Spyru, Kad se kokice u loncu rastvore u oblake
I trčanje kroz oprane plahte u vrtu.
Okus vode iz pipe, Kad skinem jaknu na igralištu,
Oblozi na čelu i sirup s okusom bombona.
Baloni od sapunice, Kad gurnem glavu kroz prozor u tramvaju, Puhanje maslačka i svjećica za rođendan,
Zvuk aviona kad nedjeljom ručamo u vrtu,
Gledanje crtića kroz prste,
Kad me drže za ruke i dignu na jen dva tri hop, Glasovi mame i tate dok se vozimo s izleta, a Marta i Bartol spavaju.
Puno je toga ovdje kao da negdje daleko sanjam, Kao da stvari gledam kroz zavjese.
Kad budem velik sve ću to jednom sačuvati u pjesmama
Kao na maloj sivoj memorijskoj kartici.
Kad vozim sám nekad sam tjeskoban
I cijelim putem prati me osjećaj
Da sam nešto važno zaboravio, Upaliti svjetla, zavezati pojas, Spustiti ručnu i namjestiti retrovizor, A nekad se isto osjećam i kad izađem na ulicu, Već je dugo previše mirno, Sve je dobro, a nisam to zaslužio, Sigurno sam nešto važno zaboravio, Zakopčati šlic ili zaliti biljke, I bojim se da će mi netko prići, Namrštiti se i pitati me što ti je s majicom, I shvatit ću da sam prljav od paste za zube, I pitat će me što ti je s rukama,
A ja ću ih pogledati i shvatiti da su istrunule,
Da krvarim i nemam maramicu,
Da sam zaboravio disati,
Da sam već odavno mrtav
I da sam jedini koji to još ne zna.
galeb i ja
Dugo sam sanjao o sezoni na Jadranu, Radit ću nešto rukama, Dobivati hrpu bakše,
Odraditi posao, zapaliti cigaretu i sve zaboraviti.
Kad sam stigao na Hvar, Svi su konobari bili našmrkani,
Derali su se jer ne znam gdje stoji mineralna
I nisam imao slobodnog vikenda
Pa sam shvatio
Ovo nije posao za mene.
Prebacio sam se na prevođenje,
Radit ću od bilo gdje,
Proputovati svijet
I sam si određivati radno vrijeme.
Lova je bila loša,
Prevodio sam po kafićima i zagrebačkim tramvajima
I nisam imao slobodnog vikenda
Pa sam shvatio
Ovo nije posao za mene.
Na kraju sam donio odluku,
Pisat ću poeziju,
Donositi malo svjetla,
Pričati o velikoj ljepoti svega ovdje.
Trgao sam se na komade, Kao pas lizao vlastitu rigotinu, I nisam imao slobodnog vikenda
Pa sam shvatio,
Ovo nije posao za mene.
Koja je nebo ustvari životinja?
Kad bi ga uhvatili i stavili u zoološki pisalo bi:
Rasprostranjenost: svemir
Prehrana: nepoznato
Aktivno: uglavnom noću, A u Pokedexu:
Golemo krilato stvorenje koje Zemlju štiti od svemira. Njegovo perje nalazniku navodno donosi sreću.
Svemir je jako dubok i ne vidiš mu dno.
Kad je vani vedro, nebo zaroni i spava,
Sjaji negdje tamo dolje.
Noću izlazi na površinu, Ima lijepo srebrno oko i ljuske po tijelu,
Sklupča se oko Zemlje i prede.
Nekad izađe i danju pa se izvali na trbuh, Šuška mekim bijelim perjem i draga krošnje stabala.
Kad pada snijeg, to se nebo linja, U jesen mu iz usta ide para, To znam.
Ali što je s munjama,
Jesu li mu to kandže ili mu se samo kiše?
Je li nebo kao Nessie ili ih ima i na drugim planetima?
I zašto me u mraku nekad plaši vanzemaljcima?