guantanamera
Kad sam malo previše skrolao Index i Večernji U jutarnjem tramvaju na putu do faksa
Zabrijao sam da je Hrvatska je teško smeće,
Skoro ko jedan lik
Koji mi je prodavo priču da se stvarno mora iselit
Jer Hrvati hodaju biciklističkim stazama.
Mene je mučilo što uhljebi igraju pasijans,
Doktori primaju preko reda,
Konobari razrjeđuju nesove
Pa sam na ljeto otišao raditi u Idaho
I mjesecima kasnije govorio kod nas u Americi,
Imaju odličnu radnu etiku, cijene kad si marljiv, I ne moraš tražit posao preko šogora susjede koju srećeš u liftu.
Kao prosječni Index boomer, U teoriji sam kasnije zabrijao
Na austrijska pravila i dansku socijalu,
Ali brzo sam na putovanjima shvatio
Da korupciju podnosim lakše od hladnoće, Nepotizam od ranih zalazaka sunca,
Redove u Petrinjskoj od gadne kišurine,
Da stvarno mrzim pravila i autoritete
I da me obuzme tjeskoba
Kad u kafiću vidim natpis Liebe Gäste bitte pssssst
Shvatio sam da moram pobjeći marljivosti, Da želim samo da mi sunce dira kožu,
Da vlakovi moraju kasniti i ulice biti prljave, Prekrivene žvakama i opušcima,
I da ću sigurno živjeti negdje
Gdje se ljudi švercaju u tramvajima, Ne samo jer sam škrt, nego i jer ću ondje lakše pronaći Kiosk koji iza ponoći još prodaje pljuge.
Ukratko – živjela Italija, Živio jug, živio Balkan.
E sad, možemo raspravljati
O tome što sve treba imati savršeno mjesto za život –More i skutere na ulicama u rano proljeće, Dozvolu pušenja u zatvorenim prostorima, No s dubokim uvjerenjem tvrdim da je dovoljno
U šetnji na brzinu procijeniti veličinu mačje populacije
Da vidimo koliko je stanovnicima stalo
Do zijevanja valova i krošnji, Predenja kafića dugo u noć, Znaju li još nekad sklopiti oči,
Gledati sjene i fontane, Živjeti tijelom, njušiti i dirati.
Zato Bože čuvaj mačke, lijenost i uhljebe, Balkan, Talijane i korupciju, Mjesta gdje se na poslu slaže pasijans, Konobari razrjeđuju nesove,
Ljudi hodaju biciklističkim stazama, Gdje mačke drijemaju na zidićima
Pa lijenost zijevanjem prelazi na ljude, Mjesta gdje još nismo zaboravili
Živjeti od sunca i noći.
tijelo
Na otoku čeka moje ljetno tijelo.
Koža mu je tamna i gruba, Prošarana ožiljcima i slana, Dlanovi suhi,
Kosa i obrve bijele,
Stopala vruća i ispucala kao borova kora.
Iznutra sam drugačiji, sličniji ribi.
Tijelo mi je hladno i tamnoplavo, Sa srebrnim izvezenim zvijezdama, Zrikavcima ušivenim u džepove.
Živim na brdu, okružen oblacima, I svakog se dana u podne
Spuštam kroz maslinike na stijene.
Hranim se smolom, S gušterima drijemam pod suncem, Skupljam toplinu na koži, Čekam da mi se oznoji pupak pa skačem u more.
U suton se vraćam na brdo, Oblačim tijelo na drugu stranu.
Hladim se pod nebom I u snu tiho pjevam travama.
otoče
Jednom kad sam radio u Pučišćima
Kao prevoditelj i osobni vozač
Za grupu francuskih srednjoškolaca
Koji su učili graditi suhozid, Jedan mi je Bročanin rekao
Da mi u velikim gradovima
Više ne osjećamo kakve su dani volje
Jer nas je svugdje uvijek previše i to nam magli vid, Ali da oni na otoku još uvijek znaju
Ispravno čitati dane i znamenje, Što to znači kad sjena galeba
U podne iscrta krug oko groblja, Ili kad magare pojede samo polovicu mrkve
I da se kod njih još uvijek dobro zna
Koji ljudi donose lošu sreću
Pa ako ih na putu u ribu ujutro sretneš u portu
Možeš se samo okrenuti kući
Jer će te na moru snaći nesreća.
Sad u Zagrebu imam takav posao
Da barem dvaput dnevno
Biciklom prođem od Trga do Tuđmanca
Pa svakog dana promatram
Kako ljudi i psi Ilicom hodaju drugačije.
Nekad samo kraj njih prođem, Idu pravocrtno kao ljudi-strijele
S jasnim namjerama i sjevernim mislima, A nekad ih moram zaobilaziti
Jer im tijela, misli i poglede
Nešto stalno odvlači u stranu, Ljudi-leptiri, ljudi-ribe, ljudi-mačke.
Kao djeca koja se trgaju iz roditeljskog stiska, Nešto se sjete pa se naglo okrenu, Teturaju lijevo-desno, Stoje pred izlozima i gradilištima, Bulje u nebo i pod pa se sudaraju, Izluđuju ih južina, ljepota i bonaca, A oni tvrdoglavo zaokupljeni ciljem
I shvatio sam da je Bročanin bio u pravu, Zagreb je otok,
I ovdje jednako ovisimo
O bojama, svjetlima i stvarima, Kako nam netko oblikuje dane,
Samo ne znamo čitati znamenje
Kad nam šapće danas ne idi dalje.
A meni je južina svakog dana
I bez obzira na vrijeme i znamenje, Razmišljam samo o ljetu, Gledam nebo kao da je more, Sjene oleandra na fasadama, Na Ilici ostavljam tragove kotača u pijesku, Sjednem na klupu na Gornjem Gradu, Jedra prolaze pučinom
Pa shvatim da opet kasnim i pojurim, Na putu do posla izgubim šest od sedam života
I bilo bi bolje kad bih mogao svakog dana
Ne ići u ribu i samo ostati, Cijeli dan čekati u gradu
Jer nikad ne znaš što bi se moglo dogoditi, Tko bi se iza ugla mogao pojaviti.
Zaobilazim perje i kore lubenica, More ih cijelo popodne pokušava povratiti na obalu.
Sjedim na ručniku i ponovno grijem tijelo, S nožnih prstiju čeprkam komadiće trave.
Japanke nosim tik do mora, Bos gazim u plićak i obuvam se mokrih stopala, Ali kamenčići se svejedno lijepe po tabanima, Grebu i polako ispadaju dok se vraćam doma.
Sve se rjeđe spotičem dok bos hodam po stijenama.
Ljeto brzo prolazi.
only shallow
Živjet ću sam da se dovedem u red.
Preselio sam stvari i sve je dobro, Smislio sam male rituale, napravio rasporede.
Sve su cipele uredno složene u ormaru, Uvijek skuham dovoljno kave, Nekad navečer otvorim bocu crnog
I više ne kupujem kefir jer je jogurt češće na akciji.
I sve je bilo u redu, Ali unutra se uvukao neki smrad.
Palio sam mirisne svijeće, Zamijenio sifon i stalno prozračivao, A onda sam se sjetio da sam u kutiji ovdje donio tugu, Htio sam je pripitomiti u novom stanu, Ali zagubila se u hrpi stvari koje sam nosio
I jednog je dana samo uginula, Sad negdje trune.
U stan se onda ubrzo uvukla samoća, Čuo sam jedne noći da se penje preko balkona, Ali nisam imao snage ustati da je otjeram, Sad se danju skriva iza ormara,
Noću nečujno plazi po zidovima.
Svakog dana imam tisuću rečenica koje bih htio izgovoriti, Ali nemam kome pa ostaju unutra i trunu.
Kupio sam u IKEI 4 lijepe čaše za vino, Ali skupljaju prašinu jer još nikoga nisam zvao
I nemam tv da brblja dok nedjeljom navečer večeram sam.
Frižider mi je prazan i ne da mi se do dućana, Više ne kupujem čokoladu i često nisam gladan.
I jebeno je pretiho, posebno noću, Nitko drugi ne diše u sobi, Ne ulaze čak ni komarci, Pa brojim aute koji prolaze svakih sedam minuta
I nekad se počešem samo da nešto čujem.
Kad u tri ujutro ne mogu zaspati, Ustajem iz kreveta i palim vešmašinu, Malo bijele buke da utonem u san, Zaboravim smrad uginule tuge, Samoću koja plazi po zidovima.
kisses
Zadnjih dana mobitel me podsjeća
Na najljepše trenutke od prije par godina, Slaže selekcije fotografija s tobom, Pa sam se sjetio da su mi i nakon prekida
Facebook i Instagram još mjesecima
Nudili prijedloge za prijateljstvo
S tvojim frendovima i članovima šire obitelji
I da si mi još dugo bila prvi kontakt
Na share buttonu za slanje memeova.
Algoritmi savršeno znaju kad ti trebaju nove tenisice, Pogodit će čak i boju o kojoj razmišljaš, Ali očito zadnji doznaju za prekide.
A što ako su nam sve to vrijeme dok smo bili skupa
Ti algoritmi i čuvali vezu,
Nudili nam slične oglase i memeove, Ovo smo nas dvoje videe mačaka, Tjerali nas da usklađujemo Levisice, I je li moguće da su nas nekako i spojili, Stavljali mi tvoje objave na vrh homepagea, Što ako je ljubav danas samo kapitalistička zavjera, Lijepo ime za precizno targetiranje, Podmukla marketinška strategija, Spajanje ljudi s ciljem da kupe Netflix pretplatu, Natjeraju nas da zabrijemo na Wolt burger srijedu
I zajedno postanemo ovisni
O proučavanju popusta s ABOUT YOU?
Pogled na more odvlači pažnju
Pa često zatvaram oči i slušam.
Vjetar fijuče kroz borove, U plićaku pucketaju kamenčići.
Brod pristaje u luku, Cvrčci griju zrak oko otoka.
Navečer uz rivu škripi brodska užad, Zvecka posuđe na jedrilicama, Glasovi ljudi u restoranima.
Čak i kad zatvorim oči, U svemu opet vidim more.
dylan dog
Jučer na jeboton fešti
Između ansambla i porto morta
Malo me ponijelo pa sam krenuo prema stageu
Da ću ja sad recitirat svoju poeziju
I tako sam se jučer pješice vraćao iz Krivog, Bio sam tužan i bilo je tri ujutro…
Sva sreća pa su me frendovi odvukli
Prije nego sam se gadno osramotio.
Tako nakon svakog dobrog koncerta, Kad vidim što nam glazba radi tijelima, Obuzme me neka groznica
I moram još iste noći napisati
Neku pjesmu da napravi istu stvar, Ali riječi nikad neće biti glazba
I možda bolje da se opet primim violine.
Na poeziju ne možeš napraviti spot
I nitko neće zbog nje naručiti još jedno pivo, Predugo ostati vani.
Poezija je za čitanje u tramvaju,
Za pauzu na poslu dok scrollaš na wc-u,
Za mamurna nedjeljna jutra
Dok se trijezniš od glazbe koja ti je sinoć dala
Da osjećaš da smo svi ovdje zajedno
I da se poželiš sa svima
Ispreplesti mislima i tijelima.
Ukratko, poezija bude kao
Brate ja je volim, Glazba bude kao
Brate meni šalje poruke u tri ujutro.
I tako sam se jučer pješice vraćao s jeboton koncerta, Padala je kiša i bilo je tri ujutro,
Razmišljao sam kako ću prestat pisat
Jer riječi nikad neće biti glazba
I ulice su već cvrkutale
Kao ljeti kad se vraćaš u zoru
I sve je oko mene svjetlucalo
Kao da u lokve na cesti slijeću krijesnice
Skupljaju se na tlu i uskoro će skupa poletjeti
U veliko ljetno zagrebačko sunce
Da zalazi tamo nad Krivim putom.
To narančasto sunce, to je glazba,
A poezija drugi par očiju
Koje mi daju da ga jasnije vidim
I da bolje gledam gore, dolje i pred sebe, Nebo, zemlju i ljude,
A važno je dobro gledati nebo
Radi istezanja vratnih mišića
I važno je dobro gledati zemlju
Jer na tlu nekad pronađeš 10 kuna
I važno je dobro gledati ljude
Jer im lica lijepo cvatu i sjaje
I onda kad stane glazba
I ostanu samo čikovi, Prazne limenke na podu.
kool thing
Često u zadnje vrijeme obilazim aerodrome, Carine i duty free dućane, Ray Ban, Bulgari, Birkenstock, Boss, EU, EEA, CH passports,
Welness prostori s punjačima za mobitele, Postaje za punjenje s besplatnim wi-fijem, V O D A © i automati s buketima cvijeća, Jedan KLAVIR© za @ljude da rade #art, ŠUMA na švedskom je SKOG, MORE na grčkom je ΘΆΛΑΣΣΑ, UBER na ruskom je UBER, NASUMIČNE KONTROLE
Na engleskom RANDOM CHECKS, Ne ostavljaj prtljagu bez nadzora
I te klupe na kojima ne možeš zaspati
Jer sve pišti i zuji, Cijuk tisuću električnih duša, Kao plač djeteta iz susjednog stana noću, Prazni prostori, mrtvi hodnici, Pravila i proizvodi,
A negdje vani, iza aerodroma, Čekaju ljudi, gradovi i ulice.
Ali sve češće i ti gradovi nalikuju aerodromima, Ulice izlozima i dani vječnom layoveru.
Prihvaćate li uvjete korištenja, Želite li poništiti otiske svojih misli, Jeste li intolerantni na lijenost i ljepotu, Jeste li zadovoljni kvalitetom zahoda, Jeste li kreditno sposobni, Želite li se prijaviti putem Facebooka, Jeste li nedavno bili ljuti, Pretraživali kako ubijati leptire, Nije važno jer zrak već miriše na proljeće
I sve što želiš je sve, Zato biraš A1.
Dolazi vrijeme brojeva i svi ćemo biti prebrojani, Prisilno raseljeni u Excel tablice
Doba nasumičnih kontrola Internet povijesti, Paint and winea i vježbanja čeljusti, Ljudskih resursa, chia sjemenki i kurčevog g.o., Tramvaja oblijepljenih reklamama da ne gledaš van.
Mi smo nerazvijeni pilići
Obasjani velikim bijelim LED suncem, Zarobljeni u pušačkoj kabini na aerodromu
Dok nam ne dođu zavrnuti vratovima.
Ej pilići, kasno je da kaveze dignemo u zrak, Rano je da zapalimo aerodrome, Letovi su otkazani, a krila nam zakržljala, Ali još uvijek možemo napraviti barem nešto glupo, Neku spačku za početak
Kao bahati klinci na povratku iz škole, Barem malo neposluha streaming servisima, Ma jebeš sve pusti da ti se isprazni baterija, Izgrizi nokte, počni opet pušiti, Ukradi sladoled s kioska, Polupaj ekran mobitela, Padni s bicikla, slomi ruku.
Prestani brojati korake, Otkaži teretanu, počni skupljat markice, Zaplači jednom bez psihologa, Zaprljaj tenisice, stani u govno, Popni se na Biokovo u japankama bez vode, Star i razjeban izađi na poledicu, U slučaju opasnosti razbij staklo
Pa se zagledaj u zalazak sunca
I svi ti sitni neposlusi
Nek nam budu samo početak
Dok ne naučimo iznova
Svakog dana umirati
Od tuge i ljepote ovdje.
Kažu dolazi rat i moramo se spremiti, Pa nek dođe, polomit ćemo ga, Nek naleti, ljubit ćemo mu noge
Jer nešto u nama gori, Nešto u tebi gori, Ti si jebeni požar, Znaš to kad prvi put zamiriše proljeće, Sve što želiš je živjeti, Sve što želiš je sve
I vrišti ako te boli, reži na mjesec, Razbijaj iz dosade, Samo uvijek pazi na jedno –Budi odgovoran, Misli na druge, Zaljubi se svakog dana
U nešto i nekoga ovdje.
kosti
Djeca na plaži iz plićaka vade ježince, Gledaju ih kako se suše na suncu
Pa ih bace u šumu kad im dosade.
Trupla ježinaca trunu u borovima, Prekrivaju ih mravi, Rastavljaju kao mrtve cvrčke Sve dok ne ostanu samo kućice.
Od smrti na otoku
Ostaju samo lijepi i neobični kosturi:
Suhe trave, izgorjeli borovi, Kralježnice galebova u moru, Prazne ljušture, cvjetovi agava
I truli čamci na rivi.
Smrt je ovdje svugdje oko nas, Ali sunce sve pali i pročišćuje
Pa od nje ostanu samo kosti, Kao košulje zmija i cvrčaka.
Zato ponekad u selu
Uz osmrtnice stoje najave otočkih fešti
I na putu se mimoilaze
Pogrebne povorke i kolone kupača, Jedni goli, drugi u crnini, Svi jednako živi i tamni od sunca.
krijesnice
Kad bi barem i drugi voljeli moje pjesme
Onako kako ih volim ja.
Kad bi barem svi vidjeli te krijesnice, Čuli ih kako predu.
Moje su pjesme kućni ljubimci i plišane igračke.
Dođu mi kad ih trebam, Zagrlim ih kad se bojim, Čitam ih prije spavanja i sanjam.
Moje su pjesme sve ono lijepo i krhko što me prati.
Volio bih da ih svi čitaju onako kako ih čitam ja Pa da nam svima svijetle u mraku
Kao mamin glas dok si još mali.
smack my bitch up
Razjebani smo skakavci polomljenih nogu, Žive nas komadaju muhe i mravi, Ali svaki se vikend popravljamo
Kad u čašama topimo mrvice ljubavi
Pa u mraku slinimo jedni po drugima.
Lijepi smo, mladi, slobodni i sjebani, Dobri dečki i cure, samo malo izgubljeni
I svatko od nas ima priču, Pobačenu vezu, nešto smrti i samoće, Ali napokon pričamo o mentalnom zdravlju Pa nakon terapija malo sretniji vučemo spid.
Petkom su zidovi bijeli i goli,
A mi želimo živjeti i dirati,
Sve je vani jedan veliki orgazam
I kad krene milina svi se opet volimo
Same sebe i sva ta lica oko nas,
Sretni kao klinci u vrtiću,
Jedino što imamo su tijela.
Tjeskobe do jutra zaključavamo u podrume, U subotu u podne vraćaju se izgladnjele,
Tijela su nam prebijena i silovana, Ali topli tuš ispire kraste.
Važno je ujutro paziti na sebe,
Prozračiti sobu i dobro se najesti,
Odrijemati kad popodne popucaju sve kosti, A onda ko ga jebe idemo još jednom, Još smo dobri, redovito mijenjamo čarape, Polažemo kolokvije, odrađujemo poslove, Radimo na sebi i uvijek možemo stati, I ako zatreba svi imamo priču, Znamo što reći ako netko pita, Samo ne možemo ostati doma,
Jer smo lijepi, mladi, slomljeni i sjebani, Ili jer njušimo veliko sranje iza ugla, Možda uskoro bude krvi
Pa da se prije barem dobro zabavimo.
agave
Svete mučenice.
Bodu same sebe, Rezbare im kožu, Trnje zabijaju u tijelo.
Sakate ih, režu im vrhove, Ostavljaju okljaštrene kao mrtve nosoroge, Iz mesa im teče sok i voda.
Kad dođe vrijeme, dogodi se čudo, Bog toplih dana uznese ih k sebi.
Procvatu visoko u nebo i ostave mrtvo tijelo, Suhe kosti da svjedoče o zemaljskoj muci.
I.
Crkva miriše na drvo i zalaske sunca, Sviraju orgulje, sve je ljubičasto.
- Spomeni se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti.
Svećenik nas posipa pepelom, Kao jučer baka krafne šećerom u prahu.
II.
Skupljamo proljetnice u posudu s vodom, Kao kad za igru u vrtu radimo parfeme.
Ujutro se umivamo da nam lica lijepo cvatu,
Latice se lijepe po obrazima, male šarene suze.
Isus danas na magarcu ulazi u grad, Mašemo mu maslinovim grančicama.
III.
Vraćamo se iz Maksimira jer idemo na misu,
Na brzinu peremo blatna koljena.
- Onda ne samo noge, nego i ruke i glavu!
Navečer doma mijesimo tijesto
I ostavimo ga na toplom da još malo naraste.
Namažemo cijelim jajetom i škarama zarežemo tri rane, Zabodemo tri klinčića za tri čavla
I u sredinu posadimo polovicu ljuske.
Što će se izlegnuti, što će izniknuti kad se pinca ispeče?
Tko nam to u nedjelju stiže na doručak?
IV.
Oltar je prazan, svećenik leži na podu.
- Dovršeno je!
Drvo na kojem visi Isus je suho, Silazimo poljubiti mu rane.
Dvije na rukama od ljubičastih ciklama,
Dvije na nogama od maćuhica s tamnim u sredini
Jedna od crveno-žutog tulipana na boku.
Do nedjelje nećemo raditi u vrtu jer je u zemlji zakopan Isus.
- Isuse, nemoj se u grobu bojati mraka!
- Plamen ovaj jutarnja zatekla Danica.
Na početku je lijepo, u mraku palimo svijeće, Ali misa traje dva sata pa bude dosadno.
Radimo kuglice od voska koji su skupile marljive pčelice, S kora gađamo ljude ispod.
Onda zazvone zvona, sve postane bijelo i zlatno, Dođe anđeo s licem kao munja i kaže: Nije ovdje!
Doma mi netko u polusnu mojim glasom nastavlja litanije.
Sveti jorgovane, moli za nas, Sveta magnolijo, moli za nas, Svi sveti sunovrati, molite za nas…
Na niske grane i u gnijezda od pokošene trave
Netko u vrtu noću skriva poklone.
Kad sam kao dijete dolazio na Prvić, Nikad se ništa nije mijenjalo.
Iste pukotine u betonu na putu do plaže, Smrad kontejnera na jazu, ose oko pipe
I tri otiska mačjih šapa na rivi.
Svakog ljeta ista poštarica i župnik, Posada na Tijatu, Iste prodavačice, alkoholičari pred dućanom
I kupači kod odmarališta Požega, Svi starci Prvića, Umirovljenici obješene kože i sala, S prijenosnim radijima i križaljkama.
I isti susjedi i rodbina oko naše kuće na brdu, Svakog su nas dana zvali na sok i kekse, A ja sam bježao da što prije siđem do mora, I svakog su se ljeta čudili koliko sam narastao, Ne bi me ni prepoznali,
A oni uvijek isti, Vječno stari i mladi istodobno, Kao da su oduvijek ovdje.
Na Prviću se nikad ništa nije mijenjalo, Samo su metalne ljestve uz rivu na plaži
Nekih ljeta bile plave, a drugih crvene.
Danas sred čela imam dvije duboke bore, Jednu od sunca i jednu od starosti, Jer nikad nisam nosio sunčane naočale, A svi ti starci Prvića sve umornije pozdravljaju, Šepaju i zadihani stoje u sjeni na povratku iz dućana, Pričaju o sprovodima i pretragama, Ispadaju im zubi, Ne zovu na kavu i kekse, Pokapaju djecu i više ne dolaze.
Prvih dana na Prviću sad buljim u zalaske I kad se nakon plaže pogledam u zrcalu, Dok pokušavam izravnati te dvije bore od sunca, Vidim kako ležim na plaži s popucalim venama, Padam u tušu i slamam kuk, Prekidam ljetovanje zbog kemoterapije, Dok neki drugi klinci
S vječnim djetinjstvom sličnim našem
Trče na plažu istim putem s drugačijim pukotinama,
Skaču sa svježe pokrpane stare rive
S novim otiscima mačjih šapa u betonu
I ne vide kako se sve stalno mijenja, stari i odlazi
Jer svugdje oko sebe vide samo more.
adagio
Jel se sjećaš kad smo prvi put skupa putovali busom, Jesi ti spavala na meni ili ja na tebi
I čije smo slušalice dijelili?
Jel se sjećaš kako je bilo prvi put s nekim ići na more?
Jel se sjećaš učenja farmakologije i propisa po kafićima
I kako je bilo sjesti van na večeru
Kad bi nam starci dali love da se počastimo?
Jel se sjećaš kako smo čekali da ti sestra ode na put,
Da jednom mjesečno imamo stan za sebe
Pa bi u Billi kupili sastojke za pizzu,
Bijeli Marlboro i bocu Frankovke,
Jel se sjećaš kakav je okus imala večera
I cigarete koje smo dijelili
I kako je bilo prvi put slušati jazz i piti iz vinskih čaša, I kako nam je bilo neugodno kupovati kondome,
Jel se sjećaš kako je svaka večer bila posebna
I kako si me dio puta pratila doma
Jer još nismo smjeli skupa prespavati
I kako bi si slali poruke za laku noć?
Ako poželim, ja se još uvijek zaljubim jednom tjedno,
Ali sad imam svoj stan
I nikad ne planiram susrete prema sestrinim odlascima na more, Nikog više ne nazovem da kažem da sam pao vozački,
Ispeći pizzu više mi nije ništa posebno
I cigarete mi uvijek imaju isti okus,
A tebi?
fade into you
To duboko more
Tuge tjeskobe i bijesa
Koje mi noću preplavljuje tijelo
Ponekad želim sabiti
U malu plavu
Kuglu sladoleda
Pa se skriven u mraku
Uz gole zidove
Gdje mi je nitko neće ukrasti
Zauvijek njome naslađivati.
povratak
Zadnji je dan more najljepše.
Uvijek putujem prljav od soli, Gledam zalazak iz Čazmatransa
Taman prije nego što more iščezne.
San u busu je oblik meditacije, Tijelo u zavojima zibaju valovi
I ima nešto od popodnevnih dječjih snova.
Prvi put budim se u planinama na A1 odmorištu, Zrak je svjež i poželim ondje ostati.
Drugi smo put već na Lučkom, Svjetla, semafori, raskrižja, plakati, Prvi put u životu vidim grad.
Zagreb lijepo miriše kad se hladi.
Putem kući uvijek nekog sretnem, U petici ili na kvartu s psom u šetnji,
Ali još je rano za ljude i bježim na drugu stranu.
Cijelo su ljeto po vrtu padali lješnjaci i jabuke,
Sve je svježe, bez gorčine i soli, Iz gustih grmova izlaze mačke.
Kad se otuširam od puta i isperem sol,
Znam da će se pod bljutavom i vrućom vodom
Ljeto s mene brzo izguliti i otpasti.
Kosa mi je opet meka, koža bezukusna,
Obrve sve tamnije,
Pripitomljujem se i počinjem presti, Od ljeta ostaje samo slana mrlja na šilterici.
Dani su kraći,
Dolazi jesen i svakakve smrti.
Nakon dugo vremena uspavat će me tramvaji.
kad sam bio mali
Pao je mrak pa idemo nutra,
Baja radi kruh i putar i bijelu kavu sa šlagom.
Zube prati piškit spati.
U krevetu je prvo hladno pa se fino zgrije.
U prvoj je sobi bio jedan pas koji je čuvao blago od bronce.
Moram sutra opet pobijediti didu Božu.
Bio je jako velik, oči su mu bile kao šalice za čaj.
Pogledat ću u jednu stranu i onda puknuti u drugu…
Šuma šumi ptica pjeva
Mačka mijauče Jakob zijeva
butterfly mornings
Nema dana koji dobra hrana ne može popraviti.
Danas nam je uginula mačka
Pa smo naručili hamburgere,
A prošle je godine umro dida
I jeli smo rižoto s gljivama.
Tjedan dana vodili smo je na infuziju, Ali već dugo nije mogla jesti, A dida je mjesec dana bio na zračenjima
I kad se vratio iz bolnice bilo je prekasno.
Sjedio sam kraj nje da ne ugine sama, Nije se mogla micati,
Ali nekako mi je sjela u krilo i počela presti,
A dida je bio dolje u sobi,
Nije mogao disati pa smo sjeli kraj njega i molili,
Htio sam pobjeći jer sam se bojao smrti, Ali ipak sam ostao do kraja krunice.
Brkici su pokušavali dati jesti, ali nije više mogla
Pa sam rekao samo je pustite da u miru ugine,
A didi su pokušavali dati vode,
Jako ga je boljelo i govorio sam pustite jer ga boli, Ali sigurno je bio jako žedan.
Držao sam je i dragao po njušci kad smo je dali uspavati
Jer su veterinari rekli da će se mučiti,
I kad su na kraju provjerili da joj srce više ne kuca
Rekao sam joj u sebi pizda ti materina glupa mačketino, Mrzim te, zašto si morala uginuti?
A kad su didu prvi put vratili s pretraga,
Metastaze su već zahvatile mozak,
Nije mogao spavati pa smo bdjeli kraj njega,
Hodao je po kući i molio nas cigarete, Ali još smo se nadali pa mu nismo dali
I onda mi je rekao kao inače kad bi se naljutio, Mali pizda ti materina,
A mjesec dana kasnije nekako je uspio pronaći
Pet minuta samoće da umre sam
Pa sam i ja njemu rekao dida pizda ti materina.
Kad nam je uginula Brkica napokon sam mogao opet plakati
Za didom, za bakom i svime što je zadnjih godina umrlo u meni
I zato ti hvala glupa mačketino
I pizda ti materina.
doom in full bloom
Ustvari ne volim zalaske, Osobito ako nigdje ne kasnim pa me odvuku.
Tako su tihi, lijepi i mlaki, A ti tako krhak i možeš ih samo gledati.
Što sve stane u jedan zalazak sunca, Pogotovo kad cvrkuću stvari?
Utapanje na maturalcu, Neuspjela operacija, Mrtav golub na pruzi.
Potrgana igračka, Stan izgorio u požaru, Nikad pročitana poruka, Biciklist pod tramvajem.
Zadnje kupanje prije povratka s mora, Dječja onkologija, Roditeljska rastava, Pad sa skele, Kugla sladoleda na asfaltu, Prijateljeva depresija, Pozitivan nalaz biopsije.
Što sve stane u jedan zalazak sunca, Pogotovo kad ljudi šeću i šapuću?
Sve ono što možeš samo gledati, Sva tuga kojom ćemo jednom iskupiti Ljepotu kojom smo ovdje okruženi.
Jakob Filić rođen je 1.5.1994. diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Zagrebu. Samozaposlen je, prevodi i podučava francuski, snima filmove i svira violinu i klavijature. U slobodno vrijeme trenira boks. Pohvaljen je na Goranovom proljeću i na natječaju Matice hrvatske Zdravko Pucak. Nekoliko je godina bio član Književne grupe 90+. Poeziju objavljuje na Instagram profilu @ovdje.ovdje