Ivan Pederin Bečki Dvor i ilirizam

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Zadar UDK: 94(436-89)”17/18” 323.1(436-89)”17/18”

Autor u radu analizira povijesne prilike koje su vodile formiranjima suvremenih nacija sa svim njihovim obilježjima u Habsburškoj monarhiji. U našoj je znanosti uobičajeno da se bečki Dvor spominje otprilike kao neprijatelja, kao konzervativan, nazadan, koji zabranjuje, germanizira, centralizira, on vodi cenzuru koja također zabranjuje, npr. ilirsko ime 1843. Ne želeći osporiti da je habsburška vlast bila apsolutistička, autor će istaknuti da su u habsburškoj Carevini Hrvati, Česi, Poljaci, Mađari, Slovenci postali suvremenim nacijama, ali ne Slovaci i Rumunji koji su se našli u Transleitaniji i nisu Nagodbom 1868. dobili manjinska prava.

Ključne riječi: Habsburška monarhija, nacionalni jezici, reforme, Josip II, ustroj suvremene države.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Carevina nije bila demokratska, ali napredna je bila, industrijalizirala se i modernizirala i to više zaostaliji istok nego napredniji zapad Carevine. Do 1870ih godina Carevina je mogla je stati uz bok liberalnim industrijaliziranim zemljama kakve su bile Engleska ili Francuska. Bečki Dvor se snašao u prilikama naprednjaštva 19. st. i pritom razvio sebi svojstvene obrasce modernizacije i razvitka suvremenih nacija.1To je bilo sve prije nego lako, ako se zna da se u Carevini govorilo ili je bilo u uporabi dvadesetak jezika i sve su te jezične zajednice, ako su htjele, razvile svoje jezike u suvremene.

U tradicionalnoj Europi jezik prava, teologije, škole, filozofije i državne uprave bio je latinski, nacionalni jezici počeli su se dosta rano pojavljivati u književnosti. Međutim od 17. st. latinski uzmiče pred francuskim koji postaje jezikom filozofije, a prodire i u državnu upravu. Francuski postaje jezikom velikaša posvuda u Europi. U drugoj polovici 18. st. javljaju se u školi nacionalni jezici,2 počinje zanimanje za folklor. Ovo se više ističe u srednjoj Europi nego li u zapadnoj kao npr. u Francuskoj, pa u Francuskoj za Revolucije nije osnovana ni jedna katedra za francuski jezik.3 U srednjoj Europi javlja se jezični nacionalizam, ali kao oblik otpora političkoj vlasti jer se jezične granice gotovo nikad nisu poklapale s političkim.4 Tako je njemački filozof Johann Gotlieb Fichte u svojim «Govorima njemačkoj naciji» već u prvom govoru zacrtao odgoj Nijemaca do cjeline, ali preko jezika koji mora biti jedinstven.5 Stranim jezicima nije dao nikakvu ulogu u društvu, dapače njegovanje stranih jezika smatrao je nedemokratskim. Njemačku, tada podijeljenu u mnogo kneževina, zamišljao je kao jedinstvenu zemlju između rijeke Maas u Belgiji i rijeke Memel u Litvi. Ne čini čovjek jezik, već jezik čovjeka, pa će pokoreni narodi prihvatiti jezik pobjednika.6 U osmom govoru Fichte je pisao da su samo Nijemci sposobni u punom smislu riječi biti nacija jer imaju pravi jezik.7 Fichte je prošlost gledao kao nepravdu i istaknuo pojam borbe

1 Vidjeti Ivan Pederin, Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemaca u njoj, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2003. str. 99-149., Isti, Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2005. str. 127-181. 2 Georg Jäger, Schule und literarische Kultur,Bd. 1.Sozialgeschichte des deutschen Unterrichts an höheren

Schulen von der Spätaufklärung bis zum Vormärz, Stuttgart, 1981. str. 6-8. Nastava na njemačkom javlja se u Ritterakadfemien, a to su bile vojne škole. Njemački filotof Christian Thomasius osnovao je 1694. u Halle Sveučilište s njemačkim kao nastavnim jezikom. Hans Kohn, The Idea of Nationalism,

A Study on its Origins and Backgrounds, New York, 1946. str. 344. 3 H. Kohn, Op. cit. str. 231. 4 U. Kohn, Op. cit. str.239. 5 Reden an die deutsche Nation, Goldmann, München, br. 1905. Prvi govor, str. 29-30. 6 Ivan Pederin, Pojam totalitarizma i nacionalizma u njemačkom romantizmu i realizmu (Lik Slavena i Jevreja), Gledišta, Beograd, 29(1988) br. 1-2, str. 212-228. J. G. Fichte, Op. Cit. Dvanaesti govor str. 176. 7 J. G. Fichte, Op. cit. Osmi govor, str. 113.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

za bolju budućnost.8 Tako su nastala dva pojma nacije, nacija u kojoj svi obrazovani znaju latinski, oni obrazovaniji i grčki i to ih povezuje s obrazovanima drugih nacija i zemalja; te nacija u kojoj svi govore samo jedan jezik. Ovaj posljednji model prevladao je i vlada i danas, velika većina obrazovanih u Europi i Americi govori samo jedan jezik, a ako uče neki strani onda misle da li će učiti francuski, engleski ili možda španjolski, pa i portugalski koji govori 230 milijuna ljudi na četiri ili pet kontinenata.

Europske nacije i danas su zatvorene čahure u kojima se razvijaju ili mogu razvijati brojne predrasude o drugim nacijama pa se pišu knjige o liku ove ili one nacije u književnosti jedne ili više nacija. Europske nacije nisu se složile o jeziku kojim će govoriti pripadnici raznih naroda i što će svima biti zajednički. Ovakve jednojezične nacije vodile su dva krvava svjetska rata i u njima ubile oko 70 ili više milijuna ljudi. One se nazivaju liberalnima, ali to nisu jer uvijek nameću, i to obično bez uspjeha, svoj jezik manjinama. U tome su uspjeli Englezi koji su nametnuli engleski Ircima, ali oni time ipak nisu postali Englezi, pa Španjolci koji su ugušili bar pola tuceta jezika na iberskom poluotoku, a svi ti jezici bili su zasebni jezici, ali se nisu smatrali zasebnim nacijama, osim Katalonaca i Biskajaca.9 Ne organiziraju se svi jezici uvijek u moderne nacije. U moderne nacije nisu se organizirali Frizi u Njemačkoj i Nizozemskoj, Niskonijemci koji su prihvatili visokonjemački kao nacionalni jezik, ali svoj jezik njeguju kao dijalekt, Kašubi u Poljskoj i dr.

Položaj u kojem se našlo Rimsko carstvo na isteku 18. st. bio je, dakle, izuzetno težak, a ono je te teškoće ipak uspješno riješilo i tijekom 19.st. promijenilo tri puta svoje ime – 1806. kad je Rimsko carstvo prestalo postojati postalo je c. k. Državama, pa 1850-ih godina Austrijskim ili carskim državama, a 1867. Austro-Ugarskom. U govornom jeziku bilo je uvijek «Austrija» što nikad nije bio službeni naziv, nego francuski politički slang.

Povijesna znanost se slaže da su reforme Josipa II. bile neuspjeh. U nečemu je Josip II. ipak uspio. On je otpustio francuske glumce i osnovao Theater an der Burg kasnije Burgtheater kao kazalište na njemačkom jeziku čime je zaslužio punu pohvalu od germanista. Možda je važnije što je to bilo prvo javno kazalište koje više nije bilo dvorsko, prvo nacionalno kazalište koje je odigralo ulogu u svim zemljama Carevine jer Austrija nije imala pokrajine10 ni departmane, nego zemlje – Länder. Starija

8 Elie Kedourie, Nationalism, London, 2 1965. str. 53. 9 Prema podacima TVE, dakle španjolske televizije svaki peti Gallego govori galicijski, svaki četvrti Bask, baskijski (Euskalduna), ali ja doznajem od Katalonaca, da Kastiljanci doseljeni u Kataloniju brzo nauče katalonski, pače postaju i katalonskim nacionalistima. 10 Ovdje je umjesno primijetiti da Dalmaciju svi, pa i ugledni povjesničari nazivaju pokrajinom, iako je ona u shematizmu Carevine kraljevina što je imalo svoje značenje jer su njezini guverneri, kasnije namjesnici imali ovlasti razmjerne kraljevini, a to će reći vrlo velike. O tome Ivan Pederin, Dalmacija i

Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar, 2008.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

književnost odigravala se na Dvoru, u velikaškim dvorcima, na svečanostima zaštitnika bratovština, na sajmovima i vjerskim svečanostima, ona svojim stilom pokazuje kojem stališu pripada. Osnivanjem Theater an der Burg kao javnog kazališta kazalište postaje nacionalno, a osnivanjem cenzure poslije bečkog kongresa književnost postaje sredstvom odgoja nacije, odnosno njezinog obrazovanog sloja što nacijom upravlja. Nema suvremene nacije bez nacionalne književnosti, čak tako patuljasta nacija kakvi su švicarski Retoromani imaju svoju nacionalnu književnost. O mijeni 18./19. st. počinje u Njemačkoj zanimanje za jezik i folklor. To su pisci kao Herder, Goethe, Achim von Arnim i drugi. Jezik, ne država je nacija. Bio je to refleks straha pred industrijalizacijom koja će uništiti narodnu kulturu i dijalekte.

Josip II. uklonio je konačno latinski iz državne uprave i zamijenio ga njemačkim čime je počela austrijska varijanta njemačkog jezika, točnije njemačkog standardnog jezika.11 On je time napravio njemački jezikom sporazumijevanja brojnih jezičnih skupina Carevine. Uspjelo mu je dakle ono što Europi do danas nije uspjelo. Kod nas se počelo govoriti o «germanizaciji». O tome govore svi i stari i mladi, od asistenta pa do tako uglednog pisca kakav je Nikša Stančić, ali nitko, pa ni Stančić nije rekao nešto pobliže i detaljnije o toj «germanizaciji», a nije ni uočio da još nije poznat ni jedan dekret ili zakon koji bi npr. uveo njemački kao uredovni u Hrvatsku ili bi ikoga obvezao da uči njemački.12 U praksi je to značilo da se korespondencija središnjice sa zemljama i obratno vodila na njemačkom. Njemački je svatko rado učio, mađarski ne, iako su Mađari neprestano pokušavali nama nametnuti svoj jezik, a i drugim jezičnim skupinama pod Krunom sv. Stjepana, pa je mađarski u prvoj polovici 19. st. bio obvezatni predmet u hrvatskim školama i drugo. Mađarski nitko nije htio učiti i nitko ga nije znao, uloga mađarske književnosti u Hrvatskoj neznatna je.13 Ovdje se može reći da ni Habsburgovci nisu bili Nijemci nego Švicarci, Franz von Lotheringen bio je Francuz, na Dvoru se govorilo francuski, španjolski, talijanski, Karlo V. znao je te jezike, a k tome i njemački i latinski,14 Leopold se za bečkog rata dopisivao sa svojim rezidentom u Dubrovniku pukovnikom Domenicom Corradinom tako što

11 Ivan Pederin, Luther, Josef II. und die Fragen der deutschen Standardsprache, Riječ, XI(2005) sv. 1.str. 48-55. 12 Austrijski ministarski savjet čak je izričito zabranjivao da se drugima nameće njemački jezik, Die

Protokolle des österreichischen Ministerrates 1848 – 1867, IV. Abteilung: das Ministerium Rechberg,

Band 1, 19.Mai 1859. – 2/3. März 1860., bearbeitet und eingeleitet von Stefan Malfèr, Nr. IXa

Ministerprogramm, a.O., o.D. (Wien, 21. August 1859), XI. Nationalitäten., Beč, 2002. Na hrvatskom tlu je jedino Vicenzo Dandolo 1807.dekretirao talijanski kao uredovni, a potom Josip Jelačić hrvatski.

Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god.29(1982) br. 3. str.65-73 13 U Hrvatskoj je primjerice prevedena od mađarske književnosti samo Madaczeva tragedija “Ljudska tragedija”, Krležin Grabancijaš đak oslanja se na mađarski folklor. 14 U Relazione di Bernardo Navagero ritornato ambasciatore da Carlo V. nel luglio 1546.u: Relazioni degli ambasciatori veneti al Senato, I, Raccolte, annotate edite da Eugenio Albèri, Fiorenze, 1859.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

mu je pisao pisma na njemačkom, a ovaj mu je odgovarao na talijanskom.15 Franjo Josip dopisivao se sa svojim ministrom carske kuće i vanjskih poslova grofom Buol Schauensteinom na francuskom,16 a francuski su onda govorili svi aristokrati posvuda u Europi. U Carevini je poslije 1867. svatko imao neki stupanj suvereniteta zavisno o stupnju u feudalnoj hijerarhiji, najviši stupanj poslije monarha imala je kraljevina, najniži grofovija. Njemački dio Carevine sastojao se od niza grofovija, markgrofovija, kneževina, vojvodstava. koje su imale niski stupanj autonomije, a Deutschösterreich nije bila politička jedinica kao npr. Hrvatska-Slavonija ili Bohemia, pa se može reći da su Nijemci u Carevini bili dosta politički zapostavljeni.

I napokon, Josip II. lišio je u priličnoj mjeri velikaše povlastica u vojsci i državnoj službi i upravi pa su se oni povukli na svoja imanja i industrijalizirali ih, a oni su postali poduzetnici. Tu djeluje fiziokratska misao toga doba u cijeloj Europi. Velikaši su sada postali pioniri kapitalizma i industrijalizacije. U Mađarskoj se tu ističe grof Festetics György, koji je 1797. osnovao u Mađarskoj prvu agronomsku školu.17 Dvor je pak želio modernizaciju državne uprave, a to će reći izgradnju suvremenog državnog i nacionalnog aparata s institucijama. Ističe se i Anton Grassalkovicz, čovjek skromnog podrijetla koji se obogatio pa je 1732. postao barun, 1753. grof; bio je predsjednik Kraljevske komore, predsjednik kraljevskog stola.18

Jedna stečevina 18. st. bila je obnova školstva koju je provela Marija Terezija s novcem ukinute Družbe Isusove i tim novcem je stvorila studijski fond. Nova škola otrgnula se od teologije i počela je odgajati državne činovnike.19

U hrvatskoj znanosti ustalio se termin preporod koji je nabijen političkonacionalnim optimizmom, a taj je kopnio od polovice 19. st., a osobito poslije Prvog svjetskog rata do danas. Zato smo se odlučili za termin iz podnaslova jer je ustroj suvremene nacionalne države bio cilj i rezultat preporoda.

Marija Terezija ustrojila je 1. rujna 1760. kraljevsku tjelesnu stražu od mladih mađarskih plemića. Ti mladići znali su dobro jahati i mačevati se, ali kad su došli u

15 Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske. diplomacije u Morejskom ratu, Dubrovnik, XVI (2005) br. 2-3. str. 205-233. 16 Ta pisma objavila je Waltraut Heindl, Graf Buol-Schauenstein in St. Petersburg und London (18481852), Zur Genesis des Antagonismus zwischen Oesterreich und Russland, Wien-Köln-Graz, 1970. 17 Ivan Pederin, Kruna Svetog Stjepana i uloga Nijemaca u njoj, Godišnjak njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2003. str. 99-149. 18 Heinrich Marczak, Die Umgebung Budapest – Gödöllö und seine Umgebung, u: Die österreichischungarische Monarchie in Wort und Bild, Ungarn (III), Wien, 1893. str. 515-524. 19 Gerald Grimm, Die Schulreform Maria Theresias 1767-1775. Das österreichische Gymnasium zwischen Standesschule und allgemeinbildender Lehranstalt im Spannungsfeld von Ordensschulwesen, theresianischem Reformabsolutismus und Aufklärungspädagogik, Frankfurt am Main – Bern – New

York – Paris, 1987

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Beč morali su naučiti njemački i francuski, a potom slušati predavanja iz književnosti, povijesti i zemljopisa u smislu terezijanske obnove školstva. Nadalje su učili o političkim znanostima, pravu i upravi, učili su plesati i glazbu. Vojne vještine same su se po sebi razumijevali, odlazili su u kazalište i knjižnicu, neki su pratili kraljicu na putovanjima. Oni koji su odlazili iz te tjelesne straže dobivali su važna mjesta u upravi svoje zemlje. Neke Mađarice postale su dvorske dame u Beču.

Upada u oči da je Marija Terezija ovu ulogu povjerila plemićima i vojnicima što spada u mađarsku tradiciju, jer su pjesnici Balassi Bálint i Zriny Miklós mlađi bili vojnici, a i Carevina je bila apsolutistička i militaristička. Ova tjelesna straža ukinuta je poslije napoleonskih ratova.20

Josip II. modernizira mađarski pravni sustav, provodi suvremeni zemljišnik, a zemljišnik je temelj pravne države 19. st. do danas. Njemački prodire i sve se više uči u Mađarskoj, ali se istodobno njeguju i mađarski jezik i narodna nošnja. Mađarski postaje uredovnim ili nacionalnim jezikom. Krunski sabor 1790-91. predviđa poseban ustav za Mađarsku – «konštituciju» kako se taj ustav naziva kod nas, a hrvatska kancelarija ukida se 1792. God 1825. sprema se osnivanje Mađarske akademije znanosti, osnivaju se kulturna društva dragovoljnim prilozima građana u kojima prednjače velikaši. Tada se donosi mjenični zakon, po kojem se polaže odvjetnički ispit, Židovi i protestanti izjednačeni su sa katolicima i dobivaju građansko pravo. Velikaši sada hrle u grad i grade palače u kojima zimuju, a taj grad je do tada bio njemački. Velikaši se pozivaju na svoje stare zakone. To je oblik duhovne zaštite od posuvremenjenja koje dolazi iz Beča, ali spada u okvir habsburškog legitimizma. Privatnici osnivaju 1840. štedionicu, željeznica se razvija u 1840im godinama, osniva se Politehnikum, Prirodoslovno Kisfaludi-društvo 1846., Galerija umjetnina, kazalište koje je nacionalno i slijedi primjer Burgtheatera osniva se između 1835. i 1840., Nacionalni muzej, Umjetnička društva, 1851. osniva se Peštanski Lloyd, gradi se željeznička pruga prema Beču. Kapitalizam se razvija iz zemljišnog veleposjeda velikaša. Taj veleposjed može dizati hipotekarne zajmove i industrijalizirati se. Sitni seljak to ne može. Zemljišni veleposjed trajao je u Mađarskoj bar do 1919. Osnivaju se osiguravajuća društva, banke, uvodi se ulična rasvjeta, gradski promet dobiva omnibuse koje u početku vuku konji, modernizira se školstvo. U ovom razvitku prednjače velikaši koji su sad bogati zemljoposjednici i industrijalci pa je grof Battyány Joszef osnovao 1799. gradski park, a grof Széchenyi Ferenc je gradu darovao svoju veliku knjižnicu i mnogo novaca. God. 1810. osnovano je u Budimpešti vojno učilište Ludovicianum. Mađarsko učeno društvo Magyar Tudos Tarssag djelovalo je pod jakim utjecajem grofa Széchenyi Istvána.21

20 István Nemskürty, Die Königlich-Ungarische Leibgarde, u: Die K.U.K.Armee,Begegnungen,

Schriftenreihe des Europa Institutes Budapest, Band 6. 1998. str. 35-38. 21 Ivan Pederin, Kruna sv. Stjepana.-.. str. 109-112.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Češki narod živio je u Carevini u Kraljevini Bohemiji, te u markgrofoviji Moravskoj. Ustroj suvremene države počinje s Marijom Terezijom koja je reformirala praško sveučilište i gimnazije tako da je u nastavu uvela prirodne znanosti. U Pragu je osnovala Damenstift , a to je bila škola za plemićke kćeri. Poslije raspuštanja Družbe Isusove školstvo su vodili benediktinci i piaristi, pa tako i u Pragu. Na početku ove obnove školstva stoji Gottfried van Swieten, protestant koji je dopustio da u javnim školama uče i protestantska djeca koja nisu morala pribivati katoličkom vjeronauku. Već 1780-ih godina počinje filološki rad Josefa Dobrovskoga i povjesničara J. M. Pelzela, onda se uprava i zakonodavstvo reformiraju i osuvremenjenjuju, velikaši nisu više suci i upravni poglavari, ali ne gube imovinu. Zemlja se sada dijeli na okruge kojima upravljaju poglavari. Oni ubiru poreze, ali ne sude. Sudovi sude prema novom općem građanskom zakoniku. Njemački postaje jezikom ophođenja kojim sada razgovaraju Čeh, Mađar i Rumunj, nema politike ponjemčavanja.22 Provode se reforme u crkvi, Židovi stječu prava prema patentu o toleranciji, osuvremenjenjuje se rudarstvo. Početak osuvremenjenja gospodarstva i uprave valja tražiti u obnovi školstva koje sada odgaja sloj što će voditi upravu i politiku, a ne više razvijati ljubav prema mudrosti onako kako je mudrost (filozofiju) shvaćao Pitagora.23 Zanatstvo sada postaje industrija. Činovništvo sada ima naprednjačku ulogu, djeluje u književnosti, a sastavljeno je od plemićkih, obrtničkih i građanskih sinova.24 God. 1792. u Pragu se okrunio Josip II. i jamčio Bohemiji i svim svojim zemljama naslijeđena prava. Nije dakle centralizirao, ali je poslije 1815. nastala suvremena politička c. k. Viša Policija koja je bila u ruci Dvora koja je diskretno nadzirala politički život zemalja, a u njezinom sastavu bila je cenzura koja je bila oružje protiv revolucije, ali je odgajala pisce i čitateljstvo koji su sada nacionalni.

God. 1769. su grof Ignaz Born i grof Franz Josef Kinski osnovali privatno učeno društvo Souhromá učená společnost, od 1784. Král. Česká společnost nauk. Njezin član bio je patrijarh slavistike ranije isusovac Josef Dobrovský pisac Institutiones linguae slavicae dialecti veteris (1822.) i piarist Gelasius Dobner, Josef Jungmann je napisao Slovesnost (1820.), osnovao je Museum královstvi českégo 1818. sa Sbor pro vědecke uzděláru rĕči a literatury česke, a to je zapravo Matica češka, piše Slovnik českonĕmecký. Ovo nam kaže o značenju leksikografije i prijevoda u razvitku jednog nacionalnog jezika, ali i o ulozi njemačkog jezika i filologije u razvitku slavistike. Tada je Vjenceslav Hanka, knjižničar u češkom muzeju «otkrio» Kraljodvorski rukopie, počeo izdavati staročeške

22 I Oscar Jászi smatra da “germanizacija” ne ide za tim da uguši nacionalne jezike, već da njemački učini jezikom sporazumijevanja, The Dissolution of the Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 63 23 Ovako je znanost vidio Dante, u Convivio, Trattato terzo, Cap. XI-XIII,XV. 24 Waltraud Heindl, Die österreichische Bürokratie zwischen deutscher Vorherrschaft und österreichischer

Staatsidee (Vormärz und Neoabsolutismus). u: Oesterreich und die deutsche Frage im 19. und 20.

Jahrhundert, Probleme der politisch-staatlichen und soziokulturellen Differenzierung im deutschen

Mitteleuropa, hrsg. von Heinrich Lutz und Helmut Rumpler, Wien, 1982.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

spomenike, proučavati gramatiku, Jan Kollár, koji je studirao u Jeni izdao je Slovanske starožitnosti, 25 Kazalište se u Pragu obnavlja u 1770-im godinama, ono je njemačko i nacionalno, slijedi načela Theater an der Burg u Beču, češko kazalište osnovano je krajem 18. st., ali se nije održalo pa je ponovno osnovano u 1840-im godinama. 26

Sve ovo nam kaže da ustroj Čeha i Mađara u suvremenu naciju nije djelo jedne klase u smislu naučnog socijalizma i dijalektičkog materijalizma, već da su u tom ustroju ili preporodu sudjelovali velikaši, svećenici (više u Pragu, manje u Mađarskoj) i građani, odnosno obrazovani sloj uopće. U tom sloju ističu se učenjaci koji obično nisu plemići, velikaši koji daju pobude, ali i novce i svećenici koji su obično učenjaci. Dvor u tom ustroju ima bez svake sumnje inicijativu, njemački jezik, književnost i kultura su bez svake sumnje pobuda, njemački je jezik sporazumijevanja, a centralizam upitan. Ovdje je umjesno primijetiti da se Riječanin Josip Završnik (1769.-1843.) bavio filološkim radom starog hrvatskog jezika, smatrao je da Hrvate treba ujediniti štokavština. U pravopisnim razlikama nalazio je uzrok književne i jezične razjedinjenosti, poznavao je Dobrovskoga, dubrovačke pisce i predlagao pravopis sačinjen prema češkom i poljskom pravopisu. Išao je dakle ispred vremena. On je službovao u udaljenim mjestima pa je i umro u Brussegani pokraj Padove, a njegovi rukopisi ostali su neobjavljeni.27 Kad je dubrovački knjižar Martecchini izdao Gundulićevog «Osmana» 1827., djelo koje će odigrati tako značajnu ulogu u ilirizmu, Francesco Maria Appendini napisao je «Memorie sulla vita, e sugli scritti di Giovanni Fr.co Gondola patrizio raguseu autore del poema illirico intitolato L’Osmanide (Dubrovnik, 1827).28 Appendini je bio ponesen djelima Gianbattista Vicoa pa je hrvatski jezik vidio kao mlad jezik kojem pripada budućnost, istaknuo je i odjek «Osmana» na medicejskom dvoru u Firenzi. Appendinijevo djelo kao da nije djelovalo u Zagrebu, Završnik smatra zbog grafije, a mi bismo mogli reći da onda u Zagrebu nitko nije ni mislio o preporodu.

Ovdje se možemo zamisliti o habsburškom tipu naprednjaštva. Franjo I. uočio je neuspjeh Josipa II. i svoga zeta Napoleona koji su htjeli napredak odjednom pa je provodio opreznu i postupnu politiku sitnih koraka. Imao je nevjerojatnu radnu energiju, svaki spis je pročitao i na dnu dao neku uputu,29 svoju galeriju slika «posudio» je, a zapravo poklonio, to je danas Das Kunsthistorische Museum u Beču,

25 O tome Matthias Murko, Deutsche Einflüsse auf die Anfänge der böhmischen Romantik, Mit einem

Anhange:Kollár in Jena und beim Wartburgfest, A.v.d.T. Deutsche Einflüsse auf dei Anfänge der böhmischen Romantik, I. Graz, Styria, 1897. 26 Ivan Pederin, Češka kao domovina dvaju naroda i njezini odrazi u ilirizmu, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, VDG Jahrbuch, 2005. str. 147-148. 27Milan Nosić, Gajev preteča Josip Završnik i njegovo djelo, Rijeka, 1997. str. 14-18. 28 Ivan Pederin, Životopisna književnost 19. stoljeća u Jadranskoj Hrvatskoj, Croatica Critiana Periodica,

XV(1991) br. 28. str. 55. 29 To se vidi iz njegovog osobnog arhiva Kaiser-Franz Akten u bečkom Haus-, Hof-und Staatsrchivu i iz fonda Polizeihofstelle koji nije naveden ni u jednom inventaru i vrlo nerado se daje na uvid ili se uopće ne daje, a nalazi se u Beču.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

dakle javni muzej, ne privatna zbirka. Godinama se savjetovao sa svojim savjetnicima ako je trebao nešto poduzeti.30 Često je odlagao odluke što je sve ostavilo dojam da je konzervativan, da koči napredak i sl. To je ostalo značajka habsburške politike za cijelo 19. st.

Dubrovčani su bili dužni Visokoj Porti danak. Oni su ga donosili, ali bi protom podmitili paše i razne druge odličnike na Porti da bi dobili trgovinske povlastice. Tako su Dubrovčani znali sve što se zbiva u Osmanskoj carevini.31 To se pokazalo presudnim u bečkom, odnosno morejskom ratu kad su Dubrovčani nakon što su priznali vlast cara Leopolda kao mađarskog kralja javljali u Beč sve što je bilo važno za vođenje rata. Mleci nisu bili u tako sretnom položaju kao carski generali koji su se slobodno kretali s vojskom po Balkanu jer su preko Dubrovčana znali da Osmani uopće nemaju novaca da uzdržavaju vojsku pa su smjenjivali sultane i sl. Tako su Mleci uz mnogo žrtava osvojili Herceg-Novi i ukliještili Dubrovnik, ali su ga brzo izgubili jer su Dubrovčani javili Turcima kad su Mleci prebacili vojsku na Neretvu gdje su je trebali, pa su Turci lako vratili Herceg-Novi. Mleci su tada s brodovljem krenuli u oružani napad na Dubrovnik, ali su se brzo morali povući jer su za Dubrovnik ustali papa, car i sultan.32 Leopold je tada mogao uz dubrovačku obavještajnu podršku osvojiti čitav Balkan, možda i sam Carigrad, ali to nije učinio. Rat je ipak pokazao da je Dubrovnik velika sila, a na bečkom Dvoru to nisu zaboravili. U bečkom ratu, prilikom opsade Beča 1683. istaknuli su se hrvatski vojnici hrabrošću i privrženošću svome kralju, uz kojeg su bili i protiv mađarskih pobunjenika, pa Rakoczi Ferenca.33Hrvati su se isticali i u ratovima protiv Friedricha II. pruskog, kao npr. pješački general bojnik grof Josip Kazimir Drašković.34

Poslije rata za austrijsku baštinu vraćali su se mnogi časnici iz francuskog zarobljeništva u Magdeburgu gdje su bili inicirani u masoneriju. Oni su u Hrvatskoj

30 To se vidi iz spisa o uređenju Jadrana, Ivan Pederin, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja

Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486. I Metternichje bio za politiku postupnosti i malih koraka, Henry A. Kissinger,

Obnovljeni svijet, Metternich, Castlereagh i problemi mira 1812-1822., Zagreb, 1976. str. 243. 31 Vesna Miović, Dubrovačka diplomacija u Istambulu, Zagreb-Dubrovnik, 2003 32 Ivan Pederin, Dubrovnik kao središte europske. diplomacije u Morejskom ratu, Dubrovnik, XVI (2005) br. 2-3. str. 205-233. pobliže o ratnim operacijama Mletaka - Lovorka Čoralić, Boka Kotorska u doba

Morejskog rata, Kolo, XI (2001) br. 3. str. 5-22. Dubrovački trgovački put do Carigrada vodio je od

Dubrovnika preko Skadra, Prishtinë, Istipa i dalje. Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I. Zadar, 2005. poglavlje Ceste i staze iz Dalmacije prema Balkanuu odnosu prema lukama, str. 111-134. Ovaj put bilježi još rimski zemljopisac Strabo. 33 Privilegia & libertates Rgeni Cxroatiae, Dalmatiae & Slavoniar, edidit Joannes Kukuljević aliter

Bassanide Sacchi, Zagabriae,1862. str. 350-357, 378-379, br. CCXV-CCXIX. CCXXXI. 34 Neven Budak Mario Strecha Željko Krušelj, Habsburzi i Hrvati. Zagreb, 2003. Neven Budak,

Habsburzi i Hrvati do polovice 19. stoljeća, str. 101.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

osnivali vojne masonske lože. Prvu ložu u Glini osnovao je grof Ivan Drašković, to je bila loža L’Amitie de guerre – Zur Kriegsfreundschaft, godina osnivanja nije poznata, ali je njezin venerabilis bio 1769. ili 1770. grof Ivan Drašković. Za ovom ložom osnivale su se mnoge ostale.35 Jezik ovih loža bio je njemački.36 Masoni su društvo bez središnjice i ideologije, daleko bi nas odvelo kad bismo pokušali prikazati njihovu bit, reći ćemo samo da su oni uvijek za svaki oblik toleranciju i za suvremenost.37 Slobodno zidarstvo djeluje u Hrvatskoj u okviru jozefinizma kad je po inicijativi Dvora njemački zamijenio ili trebao zamijeniti latinski u školstvu i državnoj upravi. Tada se njemački pojavio kao jezik znanosti, osobito tehničkih znanosti, pa u novinstvu. Zagrebački knjižar Trattner počeo je izdavati 1784. Agramer deutsche Zeitung, pa Kroatischer Korrespondent 38

U bečkome ili morejskom ratu i poslije toga rata tijekom 18. st., carska je vojska prognala Osmane iz Mađarske pa je bilo moguće obnoviti Krunu sv. Stjepana. Postavilo se pitanje što je Hrvatska u toj kruni. Mađarski staleži pokušavali su od početka 18. st. oduzeti Hrvatskom saboru pravo da donosi zakone za svoje područje. Mađari su smatrali da je Hrvatska mađarska pokrajina – pars adnexa, a mi da smo kraljevina. God. 1790. umanjena je nadležnost Hrvatskog Sabora tako da je kralj neke poslove delegirao Mađarskom namjesničkom vijeću. Hrvatski Sabor je ipak birao kralja, predlagao bana i velikog župana, ali nije više bio nadležan za kontribucije i neke druge poslove.39 To nije ni čudo ako se zna da je u Mađarskoj tada bujao politički i nacionalni život, pa je Verbözi István u svom Opus tripartitum vidio jedinstveno plemstvo – una eademque nobilitas40 u Kruni sv. Stjepana. U Hrvatskoj to još nije bilo tako. Odatle defenzivno držanje prema Mađarskoj koja će nam u slijedećim desetljećima pokušavati nametnuti svoj jezik.

Kad je 1797. c.k. vojska koju je predvodio general bojnik Mate Rukavina, barun Bojnogradski sa svojim pobočnikom generalom Lusignanom, izbjeglicom od Francuske revolucije, zauzeo Dalmaciju on je uspostavio veze sa Bosancima i Crnogorcima. Nije li Dvor mislio na mogućnost da ovlada onom naprijed spomenutom komunikacijom koja vlada Levantom? Međutim, u to doba je predsjednik Dvorske komore i ranije hrvatski ban grof Balassa Ferenc de Gyarmat tražio Dalmaciju za Mađarsku jer je

35 Grgur Marko Ivanković i Ante Grubišić , Ostavština osječke lože «Budnost», Osijek, 2003. str. 15. 36 Velimir Deželić, Iz njemačkog Zagreba, Zagreb, 1901. Ovdje upozoravam na Ivan Pederin, Franjevačka i slobodnozidarska tradicija u ilirizmu, Kačić, 17(1985) str.435-447. 37 Služio sam se njemačkim prijevodom knjige škotskog pastora Jamesa Andersona, Neues Constitutionen/

Buch Der Alten und Ehrwürdigen Bruderschaft Frey-Maurer, Worin Die Geschichte, Pflichten, Reguln /zc. derselben/ Auf Befehl der Grossen Loge, Aus Ihren alten Urkunden, glaubwürdigen Traditionen und Loge-Büchern, Zum Gebrauch der Logen verfasset worden von Jacob Anderson / D.D. Aus dem

Englischen übersetzet. Frankfurt am Mayn, Zu finden in der Andreäischen Buchhandlung, 1741. 38 Danijela Živković, Njemački jezik u Zagrebu od 1750. do 1800. godine, Nijemci u Hrvatskoj jučer i danas, Zbornik, Zagreb, 1994. str. 63-67. 39 Ivan Beuc, Povijest institucija državne vlasti u Hrvatskoj (1527-1945), Zagreb, 1969. str. 50-53. 40 Oscar Jászi, The Dissolution of the Habsburg Monarchy, Chicago, 1929. str. 298.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

imao u vidu jednu federalnu mađarsku državu od Jadrana do Baltika. Dalmacija bi bila zasebna federalna jedinica. Suprotnost između Hofburga i Budima pokazala se u zametku.41

Carski generali Rimskog carstva bili su Wallenstein, Jan Sobjeski, Piccolomini, Eugen Savojski, dakle uglavnom zapadnoeuropljani. Napoleonske ratove vodili su hrvatski generali i to ne bez uspjeha, osobito u Dalmaciji. To su bili general barun Franjo Jelačić, Josipov otac, Davidović u Austriji, U Dalmaciji su to bili Mate Rukavina, Todor Milutinović, Stojčević, Franjo Ksaver Tomašić, Petar Knežević, Radivojević u Zagrebu, Albert Nugent Westmeat, Irac u habsbuškoj službi. U c. k. vojsci pravoslavac je bio Hrvat. Uz njih ili iza njih djelovali su još obavještajci, carev praeceptor42 Francesco Maria Cernea Stefaneo, fra Andrija Dorotić, fra Innocenz Čulić, imotski pukovnik Francesco Danese, imenom Talijan (Zadranin), ali srcem Hrvat arambaše Filip Zuban, Mate Bilić i Martin Pavlović Zažabac i grof Goës, grof Raimund Thurn, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, mason.43 Oni su u 19. st. bili utjecajni na Dvoru, a utjecaj hrvatskih generala porastao je poslije odlaska Metternicha. Vidi se i razlika Rimskog carstva i c.k. Država poslije bečkog kongresa u kojima je rastao utjecaj hrvatskih generala. Maksimilijan Vrhovac osnovati će suvremeni gradski park Maksimir, razvitak sukladan mađarskom, ali kasniji.

Poslije bečkog kongresa javlja se 1820-ih godina suvremena književnost u Hrvatskoj, ali na njemačkom jeziku, To su Josip Jelačić,44 Therese von Artner, mađarska Njemica čija je sestra bila udata za časnika, a nju su zaštićivali biskup Vrhovac i general Radivojević,45 mladi Ivan Kukuljević Sakcinski koji je kao kadet i mladi časnik pisao njemački,46 njemački je sve do duboko u 1830-e godine pisala i Dragojla Jarnevićeva,47 tim jezikom je u početku pisao c. k. časnik, kasnije i general Petar Preradović, čak i August Šenoa za svog boravka u Beču.48 Tu je djelovao

41 Ivan Pederin, Dalmacija kao jabuka razdora između Hofburga i Budima poslije mira u Campo Formiju,

Zbornik Mire Kolar Dimitrijević, Zbornik povodom 70. rođendana, Zagreb, 2003. str. 157-178. 42 Praeceptor, njemački Hofmeister bio je šef dvora koji je podučavao i odgajao vladarevu djecu, pisao životopis vladara, kroniku i organizirao svečanosti s prigodnim pjesmama i sl. Ivan Pederin, Qu’est-ce que la littérature?, Dubrovnik, XII(2001) br.1. str. 125-139. 43 Josip Kolanović, Jedna sporna epizoda iz života Maksimilijana Vrhovca, Croatica Christiana periodica,

VII (1981), br. 1. 44 Ivan Pederin, Josip Jelačić kao pjesnik na njemačkom jeziku, Marulić, Zagreb, 16(1983) br. 6. str.659-669. 45 Ivan Pederin, Therese von Artner und die österreichische Literaur des Biedermeiers in Zagreb,

Österreich in Geschichte und Literaur, Wien, Godište28(1984) Heft 5, STR.300-312. 46 Ivan Kukuljević Sakcinski, Izabrana djela, priredio Nikola Batušić, Zagre,MH.1997. Nikola Batušić,

Ivan Kukuljević Sakcinski, str.11-17. 47 Eldi Grubišić Pulišelić, Odraz preporodnih ideja u Dnevniku Dragojle Jarnević nakon 1848. godine, Kolo

XVII (2007) br. 3. str. 221. Dragojla Jarnević je još 1838. bila nesklona ilirizmu I hrvatskom jeziku. 48 Ivan Pederin, Naši pisci na njemačkom jeziku u razdoblju realizma, Forum, Zagreb, sv. 18. (1979) br. 4-5, str. 838-860.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Theresianum, austrijsko vojno učilište u kojem je nastava bila na njemačkom, a njemački je bio jezik vojske.49 Vidi se da su prve korake u modernoj hrvatskoj književnosti napravili časnici, a u tom pogledu nismo bili iznimka jer su časnici bili Ljermontov, Chateaubriand i Stendhal. Međutim, naš primjer bio je tipično austrijski jer su ti prvi koraci u stvaranju novije književnosti bili na njemačkom. K tome je c. k. vojska često obavljala upravne i gospodarske zadaće kao npr. u Bukovini, Bosni.50 Ovo ne može, a da ne podsjeti na mađarsku tjelesnu stražu Marije Terezije kojoj je bila namjera širenje suvremene uljudbe u Mađarskoj. A mi se sada moramo prisjetiti da se među češkim preporoditeljima i slavistima čitaju njemačka prezimena kao Jungmann, Rieger i dr. Slično je u Mađarskoj, a i u Hrvatskoj (Flider Jorgovanić, Strossmayer, Šenoa, ako je prezime njemačko). Njemački naseljenici u zemljama Carevine bili su napredniji pa su se smatrali pozvanima da sudjeluju i u preporodnim gibanjima i unaprijede zemlju koja ih je udomila. U Dalmaciji je bilo drugačije jer je u Dalmaciji bilo obrazovanih ljudi koji su mogli voditi i vodili suvremeni državni aparat, ali guverneri, kasnije namjesnici su u pravilu sve do pred kraj 19. st. bili generali i to najčešće Hrvati. Uprava je u Dalmaciji bila podijeljena u dvanaest kategorija koje su odgovarale dvanaest dikasterija, svaka kategorija imala je podkategorije, a svaki spis signaturu protokola. Bolja uprava u Europi toga doba neće se naći.

Kad je Franjo I. putovao 1818. Dalmacijom pratio ga je ravnatelj bečkog AntikenKabineta Anton Steinbüchel von Rheinwall. Kad je došao u Split zanimao se za arheološke nalaze; car je sam bio arheolog. Jednog dana je sa Steinbüchelom odjahao u Solin. Dao je novce da se osnuje 1820. arheološki muzej u Splitu kao prvi suvremeni javni muzej na hrvatskom tlu.51

Austrija je najprije, poslije jako dugog savjetovanja cara sa svojim savjetnicima, ustrojila Primorsku guberniju i Kraljevinu Dalmaciju. U Dalmaciji je ustrojila suvremenu upravu – okruge s okružnim poglavarom na čelu, suvremeno školstvo terezijanskog tipa i sudstvo, ustrojila je lučke kapetanije i gradila svjetionike.52 Ustrojila je i suvremeno sudstvo. Nova vlast se raspitala o svojim novim podanicima u svakom gradu da bi našla kadar što će voditi modernizirani državni aparat. Velika većina činovnika u novom državnom aparatu bili su domaći ljudi. Mnogi su bili diskriminirani ako su bili vlastelini u Dubrovniku, a osobito ako su služili Francuze

49 Ivan Pederin, Theresianum, počeci njemačko-hrvatskih književnih i kulturnih odnosa i ilirizamn, Kolo,

XVII (2007) br. 3. str. 256-240. 50 Ivan Pederin, Bukovina – uzor habsburškog državnog poduzetništva, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice,VDG Jahrbuch, 2006. str. 193-212., Isti, Bosna i Hercegovina u publikaciji Die österreichischungarische Monarchie in Wort und Bild, Osvit, Mostar, 2003. br. 3-4. str.5-36. 51 Ivan Pederin, Franjo I. i počeci antičke arheologije u Hrvatskoj, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, sv. 78(1985) str. 123-150. 52 Ivan Pederin, Odjek školske reforme Marije Terezije u Dalmaciji (1815-1826), Kolo, godište XIV(2003) br. 4. str. 218-231., Isti, Ivan Pederin, Habsburgovci, Jadran i rasprava oko ustroja Primorske gubernije prema spisima bečkog Haus-, Hof- und Staatsarchiva, Acta Histriae, Koper, 14 (2006), br. 2. str. 469-486.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

ili ako su bili slobodni zidari.53 Vlast se poslije bečkog kongresa pod utjecajem Crkve udaljavala donekle od jozefinizma utoliko što je bila sve više protivna prosvjetiteljstvu i liberalizmu,54 pa je raspustila slobodnozidarske lože i progonila slobodne zidare. Austrija je tu, htjela ili ne htjela, morala popustiti Crkvi koju je trebala jer su terezijanske škole vodili benediktinci i piaristi, a austrijska tradicija bila je katolička. Onda je ponovno uspostavljena i Družba Isusova. Austrija je dakle doduše bila konzervativna, ali je bila naprednjačka pa je ostvarila napredak.

Ovdje moramo istaknuti da je Čulić bio starinar, i kao takav nije mlađi od Jerneja Kopitara i čeških starinara.

Poslije bečkog kongresa nastaje u Dalmaciji, a i u sjevernoj Hrvatskoj Casino, kojeg su uveli Francuzi za okupacije. Casino je bio klub obrazovanih u koji su imali pristupa svi velikaši, svi plemići, svi činovnici, pa ljudi s austrijskom sveučilišnom diplomom, svjetovni svećenici i svi časnici. Časnici su govorili njemački i širili učenje njemačkog i srednjoeuropsku kulturu u Carevini. Oni su za razliku od većine spomenutih kategorija bili ljudi koji su često dobivali premještaj, pa su služili malo u Milanu, malo u Cluju (Klausenburg), pa u Brnu itd. Casino je, rekosmo, bio klub obrazovanih, njegovi članovi sjedili su tijekom tjedna u casinu, u nedjelju bi otišli na misu, a potom u kazalište. U ponedjeljak bi se razgovaralo o kazališnoj predstavi koju su vidjeli dan prije i inače o književnosti i umjetnosti. Neuk čovjek nije prolazio u casinu.55 Zabava, a osobito književnost i kazalište sad su postali sredstvom odgoja obrazovanih koji su upravljali državom, a struktura tog sloja obrazovanih bila je takva da klasni pristup pitanju ustroja suvremene države-nacije ne obećava mnogo. Casino i cenzura stvorili su sloj obrazovanih koji će voditi državu.

Mi ovdje možemo govoriti o izgradnji suvremenog nacionalnog državnog aparata, ali ne o preporodu jer je ta uprava u sjevernoj Hrvatskoj bila na latinskom, a u južnoj na talijanskom. Austrija nije dekretirala talijanski kao uredovni jezik, to je napravio 1807. providur Vicenzo Dandolo jer je Dalmacija onda pripojena Kraljevini Italiji.56 I

53 Ivan Pederin, Uloga Innocenza Čulića u gospodarskoj, kadrovskoj i socijalnoj politici nove vlasti u

Dubrovniku (1806-1818), Dubrovnik, 32(1989) br. 1-2, str.12-51. 54 Franjo Emanuel Hoško, Opći uvid u vjerski I moralni život katolika u BanskojHrvatskoj uvremenu kasnog jozefinizma, Kolo XVII (2007) br. 3. str. 67-66. 55 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadar, 2008. poglavlje Nadzor nad kazališnim i zanavnim životom u Dalmaciji, 132-167. 56 Ivan Pederin, Strani i uredovni jezik u Hrvatskoj, Jezik, Zagreb, god.29(1982) br. 3. str.65-73. Austrija je prihvatila to stanje, ali nije dekretirala nijedan jezik kao uredovni do 1909. kad je dogovorom utvrđeno kad će se koji jezik upotrebljavati, Ivan Pederin, Bečki dogovor o hrvatskom jeziku u Dalmaciji 1909. te uloga njemačkog i talijanskog jezika, Mostarski dani hrvatskog jezika, Mostar, 1999. str. 185-207.

Ovdje valja napomenuti da se mnogi razbacuju pojmom uredovnog jezika. Uredovni jezik je onaj jezik koji vlast propiše dekretom. Mletačka vlast npr. nikad nije propisala ni latinski ni talijanski kao uredovni jezik, iako je bilježnicima propisivala čak kakvoću papira na kojem će pisati. Pojam uredovnog jezika stran je tradicionalnoj državi.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

moderna književnost je u Dalmaciji bila na talijanskom, talijanski je jači u književnosti 19. st., nego u ranijim razdobljima.57 Nije, dakle, nikakvo čudo da slavistika nije vidjela ni nalazila Hrvatsku, već je hrvatski prostor dijelila između Slovenije i Srbije, a Pavel Josef Šafařik je nalazio da je riječ Hrvatska «višeznačna i kolebljiva» (vieldeutig und schwankend). 58 Za Hrvatsku nije znao ni Herder,59 a ni Goethe, Kopitarev učenik Vuk St. Karadžić, odnosno njegova popularizatorica u Njemačkoj Talvj (Therese Albertine Luise von Jakob) vrlo spretno popularizirao Srbiju u Njemačkoj, pa je zbog toga većina njemačkih putopisaca po Dalmaciji opisala Dalmatince hrvatskog jezika kao Vlaje i – Srbe.60 Mi smo 1790. olako prihvatili vlast Mađarskog namjesničkog vijeća pa smo onda ušli u Austrijsku povjesnicu kao mađarska pokrajina (Nebenland)61 K tome je i mađarski preporod bio stariji i mnogo bučniji, a u odnosu prema Hrvatskoj i bojovan.

Ovdje valja spomenuti i fiziokratski pokret u Dalmaciji o mijeni 18./19. st. koji nije bio srednjoeuropskog, nego zapadno- i južnoeuropskog podrijetla.62 On će ipak igrati ulogu u modernizaciji Hrvatske što ćemo vidjeti niže.

Iz svega ovoga vide se institucije vlasti nove države, ali se može vidjeti da su glavna sredstva razvitka nacionalne svijesti bile nacionalna povijest i književnost koja su se učila u suvremenoj školi, a znanstveno istraživanje njegovalo se ili se trebalo njegovati u suvremenim sveučilištima. Prva pomoćnica nacionalne povijesti bilo je starinarstvo, istraživanje i izdavanje kronika, listina, životopisa i drugih dokumenata. Kroniku i životopis vladara pisao je dvorski praeceptor da stvori svijest o vlasti koja je bila dinastijska. Noviji povjesničari prepričavali su i komentirali te kronike koje su tiskom izdavali da stvore nacionalnu svijest. Ove dvije znanosti bile su prikladnije za razvitak nacionalne svijesti od povijesti umjetnosti. Kako je bilo stvarati nacionalnu svijest Česima ili Petrograđanima uz analizu neke crkve, ako je tu crkvu sagradio

57 Vidi o tome Mate Zorić, Marko Kažotić (1804-1842), Rad JAZU, 338 (1965), Isti, Romantički pisci u Dalmaciji na talijanskom jeziku,Rad JAZU 357 (1971) i ostala djela ovog plodnog pisca. 58 Nikša Stančić, “Još Horvatska ni’ propala, Ideologija Ljudevita Gaja u pripravnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda. Zagreb, 1988. str. 102-103. Stančić ne spominje Karadžićeve zasluge za ovo zaboravljanje hrvatskog imena. 59 U svojem poglavlju o Slavenima u “Ideen zur Philosophie der Geschichte der Menschheit”(1784-91) on među južnim Slavenima nije vidio Hrvata. To poglavlje preveli su ilirci, pa su dodali Hrvate kojih u izvorniku nema. Ivan Pederin, Rodoljubni dodaci i ispuštanja u prijevodu Herderova poglavlja

“Slavenski narodi” koji je objelodanjen u “Danici ilirskoj” 1835. godine, Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 8/1968-69, 1969-70, str. 264-270. 60 Ivan Pederin, Jadranska Hrvatska u austrijskim i njemačkim putopisima, Zagreb, 1991.osobito poglavlje

Putopisi za apsolutizma, Ivo Rendić Miočević, Hrvatski identitet, Trajnost i fluidnost usporedba

Kvarnera i gorske Dalmacije, Rijeka, 2006. str. 56. ff i104ff. opaža da se hrvatski jezik u Njemačkoj i inače dugo smatrao srpskim. 61 Johann Christian Engel, Geschichte des Ungarischen Reiches und seiner Nebenländer. 62 Ivan Pederin, Fiziokratski pokret u Dalmaciji, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 10(1984) br. 1-2, str. 167-203.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

talijanski graditelj? Mi Hrvati smo tu još daleko zaostajali za našim susjedima. Jedan od razloga bio je novac. Suvremena proizvodnja knjiga stajala je novaca. Cenzura je ograničila čitateljstvo na sloj obrazovanih, a tih nije bilo mnogo. To je značilo da proizvodnja knjiga nije bila profitabilna djelatnost, osim ako je proizvodila trivijalne knjige, a cenzura je gušila proizvodnju umjetnički slabovrijednih djela. Knjige za odgoj čitateljstva mogla je subvencionirati jedino država, a gdje je nama Hrvatima bila država u prvoj polovici 19. st? Novce su mogli dati jedino velikaši, a to je bio grof Janko Nepomuk Draškovć na čiju je pobudu i uz financijsku potporu osnovana Hrvatska čitaonica u Zagrebu 1838. koja je raspisivala nagrade za književna djela s njegovim novcem. Ona je kraljevskom odlukom 1847. postala učeno društvo.63 Janko Drašković je studirao pravo u Beču, bio je vojnik. Iako je imao dobro Rečicu u Ilirskim pokrajinama, Drašković nije htio prisegnuti Napoleonu, već je vojevao protiv Francuza. 64

God. 1830. planula je srpanjska revolucija u Parizu za kojom su slijedile revolucije u Bruxellesu, pa u Poljskoj. Car je 1831. naredio da se osuvremeni pošta u Dalmaciji da bi mogao davati naredbe vojsci za slučaj napada na Dalmaciju. Tada je Zadar dobio izravnu poštansku vezu sa Bečom, dobrim dijelom i zato da bi u Beč brže stizala izvješća c. k. konzula u Skadru, tog tako važnog grada na starom putu za Levant.65 Da li je car imao uvid u ekspanziju na jugoistok možda po savjetu hrvatskih generala? Metternich je bio za čuvanje Turske u kojoj je vidio čimbenik ravnoteže u Europi. Osuvremenjenje pošte valjalo je platiti. Apsolutistička država uvijek treba novaca, dijelom zato što apsolutizam umrtvi gospodarstvo pa je porezni novac oskudan, a dijelom zato što su izdaci te države veliki, valja platiti vojsku, činovnike, policiju, doušnike koji su potrebiti da bi vlast znala što narod misli. To se moglo jedino tako da se liberalizira trgovina knjigama (Preko Dalmacije vodio je krijumčarski put knjiga što su ih politički emigranti tiskali u Capodilago, Luganu (u Švicarskoj) i u Marseilleu.66 Te godine osnivaju se muzeji posvuda u Carevini, skupljaju se izlošci.

Te, 1832. godine je Ivan Derkos čitao svoj spis prijateljima. Spis «Duh domovine nad sinovima svojim koji spavaju» prvobitno je napisao na mađarskom kao polemiku protiv mađarskih presizanja. U tom spisu on se poziva na savez Hrvatske s Mađarskom iz 1102., na povlasticu kneza Trpimira iz 838, Zvonimirov ustav iz 1078., Kolomanovu povlasticu rapskoj crkvi iz 1111. u kojoj on spominje sabore obiju kraljevina, na Ivana

63 Zvonimir Radić, Začeci hrvatske tehnologije –grof Janko Drašković, Kolo, XVII (2007) br. 3.str. 310ff. 64 Božena Filipan, Grof Janko Draškovć i Ivan Kukuljević Sakcinski, stupovi Matice hrvatske, :

Kukuljevićevi dani uVaraždinskim toplicama, Zbornik radova znanstveno-stručnih skupova Matice hrvatske 1995-2009, Varaždinske toplica, 2007.str. 90. 65 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati u vanjskoj politici bečkoga Dvora, I.Zadra, 2005. str. 118-119. 66 Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadar, 2008. str.65ff.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Lučića-Luciusa. Derkos je smatrao da Hrvatska ne treba prihvatiti mađarski jer ima svoj jezik, a još Maksimilijan Vrhovac 1813.u «Pozivu na sve duhovne pastire svoje biskupije» isticao je Vida Došena, Antuna Kanižlića, Antuna Ivaniševića koji su svi pisali hrvatski i uočio vrijednost jezika prostoga puka. Bila je to polemika koja je polazila od habsburškog legitimizma i dinastizma. On je inzistirao i na upotrebi latinskog, ali je preporučao bolju naobrazbu naroda koja se bolje stječe na njemačkom. Jedino to svjedočilo je o svijesti o suvremenosti i potrebama novog doba. 67Josip Kušević se pozivao na municipalna prava 1830. «De juribus municipalibus et statutis Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae». U Saboru je 1832. hrvatski general Juraj Rukavina barun od Vidovgrada progovorio protiv mađarskih pretenzija, pa grof Karlo Sermage o municipalnim pravima ističući da je Hrvatska kraljevina starija od Mađarske. Ivan Kukuljević Sakcinski i Herman Bužan isticali su u saboru u Bratislavi privremenost odluke iz 1790. Oni su tražili obnovu banske vlasti i sjedinjenje hrvatskih zemalja, zauzimali su se za latinski u Saboru. Ljudevit Gaj upoznao je u Bratislavi grofa Janka Draškovića koji se prema njemu odnosio vrlo prijateljski. Drašković je tada pisao Metternichovom takmacu grofu Antonu Kolowratu u Beč o prilikama u Hrvatskoj. On je bio tada upravljao financijama. Smatrao je da ilirizam jedini može okupiti sve južne Slavene i privući ih u Carevinu, može djelovati i na Slavene izvan Carevine. Dragutin Rakovac se zalagao za narodni jezik i književnost jer nema naroda bez književnosti.

Bila je to prava provala hrvatskih zahtjeva isto toliko strastvena i burna, kao i zakašnjela prema mađarskom i češkom radu na ustroju suvremene državne vlasti. U njoj čujemo duh legitimizma, ali napokon i zahtjev za uvođenjem hrvatskog jezika kao nacionalnog. Većina govornika bili su grofovi i baruni, jedan je bio general, Drašković je bio u vezi s grofom Kolowratom u Beču. Da li su bili u vezi s Dvorom?

Sam Janko Drašković bio je sin Ivana, koji je osnovao prvu slobodnozidarsku ložu u Hrvatskoj, lako da je i sam bio slobodni zidar u mladosti,68 a služio je u istoj pukovniji s Franjom I. nadvojvodom, kasnije i opsjedao Beograd. I još nešto, Janko Drašković bio je zaljubljen u vojnički poziv. Morao se zahvaliti zbog bolesti, ali je 1809. sudjelovao u insurekciji i borio se protiv Francuza.69 Bio je dakle blizak caru, ali bio je blizak i samim tim što je bio velikaš, a značajka je apsolutizma da se savjetuje sa velikašima, biskupima kod donošenja odluka. God. 1832. pokazuje da je ilirizam kao uostalom i mađarska, pa češka nacionalna obnova počela od velikaša, u Hrvatskoj nalazimo i jednog generala, kasnije će ih biti i više, a pored spomenutih velikaša

67 Sve proglase iliraca citirao prema Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. I. prir. Jakša Ravlić, Zagreb, 1965.Prema ovoj knjizi citiram sve proglase. 68 Masonerija je poslije bečkog kongresa zabranjena u Austriji. U Cislajtaniji nije nikad više bila ni dopuštena, ali u Mađarskoj jest poslije 1867. 69 Ivan Kukuljević Sakcinski, Glasoviti Hrvati prošlih vjekova, Niz životopisa, Napisao … … … Sa sedam slika, Zagreb, 2 1991. str. 193.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

kasnije ćemo naći u pokretu i Draškovićevog šurjaka baruna Franju Kulmera, koji je za ilirizma stalno boravio u Beču i održavao vezu iliraca s Dvorom gdje je preporučio Jelačića za bana,70 pa biskupa baruna Metela Ožegovića, grofa Karla Vojkffyja, baruna Dragojla Kušlana. Mi možemo sada reći da je ilirizam planuo u Saboru u Bratislavi, nakon što je nastao u prostoru između Karlovca, Siska i Varaždina sa središtem u Zagrebu, dakle na «sjevernom dijelu jugoslavenskog prostora» za prelaska feudalizma u kapitalizam.71 Možemo dakle reći da je ilirizam počeo kao pokret vojnika, velikaša i intelektualaca. Velikaši, pobliže Janko Drašković financirali su ilirizam. Janko Drašković imao je tvornicu šećera na svom imanju u Rečici. Osnovao je «Društvo za popravljanje poljodjelstva u Hrvatskoj», kasnije se zvalo «Gospodarsko društvo».72

Janko Drašković je sa svojim spisom «Disertacija iliti razgovor darovan gospodi poklisarom zakonskim i budućim zakonotvorcem kraljevinah naših, za buduću dietu ungarsku odaslanem deržan po jednom starom domorodcu kraljevinah ovih. U Karlovcu, pritiskano slovima Joanna Nep. Prettnera 1832.»73 Drašković je uvodno istakao rasprostranjenost hrvatskog jezika od Mađarske do Dalmacije, nije slijedio uvjerenje baroknih pisaca, npr. zadarskog nadbiskupa Mate Karamana,74 Mavra Orbinija i Svetog Zbora za rasplođenje vire, kako se onda pisalo o jednom jedinom slavenskom jeziku koji ima više dijalekata. Istaknuo je da se taj jezik nažalost piše mađarskim pravopisom na sjeveru, odnosno talijanskim na jugu. Potom je pisao kako Mađari ženidbama i podjelom časti nastoje pridobiti Hrvate.75 Istaknuo je da Hrvatska nije osvojena, već se dobrovoljno udružila s Mađarskom i time našao polazište u legitimizmu. Tražio je ujedinjenje Dalmacije i Rijeke i dodao da mađarska trgovina preko Rijeke konkurira hrvatskoj. Mađarsko gospodarstvo doživljavalo je tih godina procvat, ali gospodarski razlozi ne igraju znatnu ulogu u političkom ilirizmu. Drašković je nadalje istaknuo da je insurekcija 1809. bila hrvatska, a ne mađarska stvar i time naglasio vezu Hrvatske s Dvorom. Dodao je da je Hrvatska, ne Mađarska podnijela glavni teret turskih ratova. Međutim, i Mađari su se kao i Austrija uopće

70 Habsburzi I Hrvati, Mario Strecha, Franjo Josip I. str. 136. 71 Nikša Stančić, Gajeva “Još Horvatskani propala” iz 1832-33., Ideologija Ljudevita Gaja u pripremnom razdoblju hrvatskog narodnog preporoda, Zagreb, 1988. str. 97. 72 Ivan Strižić, Pero ili mač, Hrvatski politički esej, Od provale Turaka do raspada Austro-Ugarske monarhije, Zagreb, 2001.str. 137. Ovo djelo, a i djelo Nevena Budaka pisano je bez znanstvenog aparata. 73 God. 1985.održan je u Zagrebu simpozij o ilirizmu. Tad se službeno uzimala 1835.kao godina kad je počeo ilirizam.Draškovićeva “Disertacija” prešućivala se,valjda iz ideoloških razloga jer se velikaš nije uklapao u pokret “mlade buržoazije” 74 Mate Karaman bio je u Rimskoj kuriji nadležna osoba za pravoslavlje od Jadrana i Egejskog mora do Ledenog mora, njegova ostavština čuva se uzadarskoj pismohran. O pravoslavlju Mile Bogović,

Katolička crkva i pravoslavlje u Dalmaciji za vrijeme mletačke vladavine, Zagreb, 2 1993. Moj rad pod naslovom Karaman i pravoslavlje, tiska se. 75 Čelnik mađarona bio je barun Daniel Josipović. Njegovi spisi nalaze se u Magyar orszagos leveltar u

Budimpešti. Nije poznato da li su oni proučeni.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

smatrali antemurale Christianitatis.76 Bio je protiv uporabe mađarskog jezika u Hrvatskoj.77 Napisao je da su Marija Terezija i Josip II. nastojali Hrvatima silom nametnuti «nimački jezik», a niže da je dobro znati taj jezik «zbog ljubavi koju proti vladaocu našem i nadrih čuvamo», pa mu moramo «njegovim jezikom govoriti». Time je priznao da je «germanizacija» zapravo uvođenje njemačkog jezika u ophođenje sa središnjicom. Bio je protiv vjerske tolerancije jer se bojao mađarskog protestantizma, a mađarski su protestanti bili više nacionalisti nego katolici. Borbu protiv Mađara valja voditi znanjem u okviru novog austrijskog zakonodavstva i sudstva. Osuđivao je otmjene mladiće koji rasipaju imovinu roditelja. Tu je grof Drašković blizak trezvenom i štedljivom građanskom poduzetniku po načinu mišljenja. Imao je povoljan odnos prema našoj braći «bogoštovlja staroga».

Drašković je u ovom spisu legitimist i militarist, od liberalnih elemenata ističu se vjera u zakonitost i moć obrazovanja. To nije ni čudo jer je liberalizam bio državni neprijatelj Carevine. Kod njega nema liberalne kritike feudalizma78 ni zahtjeva za uvođenjem ustava i parlamentarizma, jednakosti pred zakonom, za ukidanjem cenzure i sl. što su tražili zapadni liberali.

Ako je riječ o Ljudevitu Gaju valja istaknuti da je on bio «kraljevski» tiskar. U ono doba nerazvijenog knjižarstva, knjižari su teško nalazili klijente, osim ako su dobivali narudžbe od Dvora. To je bio Gaj koji je, prema tome, bio vrlo blizak vlasti. On nije mogao izdavati novine, niti ih uređivati ako nije imao ovlaštenje od c. k. Više Policije. Tiskar je kao nositelj posla razgovarao s cenzorom i bio odgovoran cenzuri, urednik je bio njegov pomoćnik sve do zakona o tisku Alexandera Bacha. Ovdje valja napomenuti kako je direktor c. k. Ureda za reviziju knjiga dočekao prijedlog da se izdaje «Zora dalmatinska». On je bio oduševljen da se netko konačno javio da izdaje u Dalmaciji novine i razvija hrvatski jezik, a onda će biti moguće i uvesti taj jezik u školu, pa je dopustio izdavanje tih novina, ali kao lista za seljake jer je Carevina 1840-ih godina nastoji oživiti poljoprivredu s ideologijom fiziokrata.79 Nije mogao

76 István Déak,The Lawful Revolution, Louis Kossuth and the Hungarians 1848-1849., New York, 1973. str. 42 77 Prema odluci Hrvatskog Sabora iz 1827. mađarski se učio kao obvezatni predmet u hrvatskim školama,

Nikša Stančić, Diseracija grofa JankaDraškovića iz 1832. godine, Kolo,XVII (2007) br. 3.str. 145. 78 U liberalnim pokretima sudjeluje dosta aristokrata kao grof Anibale Santorre Santarosa koji je poginuo vojujući na strain grčkog ustanka, grof Luigi Porro Lambertenghi iz Lombardije, Giuseppe Pecchio, grof Gamba, Hermann knez Pückler Muskaoi mnogi drugi koji sespominju na raznim mjestima moje knjige Dalmacija i Hrvati...k tome i Claude Henri comte de Sait-Simon, socijalist. 79Ivan Pederin, Austrijska cenzura i nadzor nad tiskom u Dalmaciji, Zadra, 2008. str. 75 ff. Sedlnitzky je potiskivao talijanski časopis toga doba “La Dalmazia”. Isti, Austrijska jezična politika u Hrvatskoj i briga za standardizaciju hrvatskog jezika u Dalmaciji, Jezik, god. 43(1996) br.3. str.91-109., Isti,

Fiziokratski pokret... kao gore. Ovdje valja spomenuti i Gospodarsko društvo koje je Janko Drašković 1841. osnovao u Zagrebu što svakako spada uokvir ovog pokreta u Carevini. Kukuljeviću je stečevine fiziokratskog pokreta preno fiziokrat drugog naraštaja Ivan Kreljanović Albinoni koji je bio mason, a onda i austrijski cenzor. O njemu osim u navedenoj publikacji Fiziokratski pokret i Ivan Pederin,

Austrijska cenzura... str. 82.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

ni putovati u Rusiju bez putovnice, a u 1820-im i 1830-im godinama čovjek koji je želio putovati iz Zadra u Šibenik trebao je putovnicu. U svom proglasu 1835. koji se prije rata službeno smatrao početkom ilirizma, on nalazi Ilire između Skadra, Varne, Beljaka, Koruške, Gorice, Istre, Kranjske, Štajerske, Hrvatske, Bosne, Crne Gore, Srbije, Bugarske i Mađarske. Kao i Drašković, on odustaje od jednog sveslavenskog jezika, ali smatra sve južne Slavene jednim narodom koji je najveći u Europi. Ovdje možda djeluje rukopis oca Sklevickog koji je Gaj čitao u franjevačkom samostanu u Krapini o braći Čehu, Rusu i Lehu i o balkanskom porijeklu svih Slavena.80 Gaj je 1833. tražio i dobio audijenciju kod cara koji ga je milostivo primio.81

Ovdje se može dodati da je godina 1835. bila godina oprezne demokratizacije cenzure koja dopušta uličnim pjevačima da pjevaju u kavanama, dopušta cirkus u kazalištu što je privuklo niže slojeve u kazalište.82 Slijedila je godina 1839. kada je car zaključio da masoni nisu opasni i da ih ne treba više proganjati.83 Ovakav razvoj sukladan je razvitku liberalizma na Zapadu. Poslije bečkog kongresa množile su se u svoj Europi, ali ne i u Austriji tajna društva sastavljena od intelektualaca. Giuseppe Mazzini ih je reformirao tako da ih je otvorio obrtnicima pa je stvorio Giovine Europa kao federaciju liberalnih nacionalističkih društava cijele Europe.84 Ova društva, koja su po mišljenju c.k. Više Policije bila masonska, dizala su revolucije 1848. Ilirizam nije bio član ove federacije.

Već u slijedećem «Proglasu» 1842. brani se od potvora da su ilirci liberali, uočava strah Srba da ih hoćemo «pošokčiti», ustaje za stare pravice, i municipalna ali i konštitucionalna prava, protiv narivavanja mađarskog jezika koji koči razvitak hrvatskog naroda. Liberalna je kod Gaja vjera u moć novinstva jer novina, i uopće tiskanice bile su oružje liberala protiv apsolutizma. U pjesmi «Još Horvatska ni propala» liberalna je vjera u budućnost i zanesenost koja ga približava mladonjemačkom pjesniku Augustu Hoffmannu von Fallersleben, autoru famozne pjesme «Deutschland, Deutschland, über alles» u kojoj slijedeći Fichtea zacrtava granice ujedinjene Njemačke od Belgije do Litve, od Rijeke Adige do Baltika. Hoffmann je zbog ove pjesme otpušten, a ona je bila njemačka himna do 1945. Nijemci su je čitali kao da Njemačka svakom Nijemcu mora biti iznad svega, a inozemstvo da Njemačka mora biti iznad svega.85 Svakako, dva Reicha su kompromitirala tu pjesmu. Međutim Gaj ipak čvrsto stoji na tlu legitimizma i povijesnih pravica. Povijest nije za nj ono što je za njemačke romantičare, bolje i pravo njemačko doba, već argument borbe protiv mađarskih

80 Nikša Stančić, Gajeva “Još Horvatska… str. 109. 81 Ivan Strižić,Op. cit. str. 165.Strižić piše kod cara Franje Josipa (!) 82 Ivan Pederin, Austrijska cenzura. Nadzor nad kazališnim i zabavnim životom u Dalmaciji, str.132ff. 83 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati… str. 105 ff. 84 Ivan Pederin, Dalmacija iHrvati,… str. 138. 85 Tako i Thomas Mann, Die Entstehung des Doktor Faustus, Roman eines Romans, Bermann Fischer

Verlag, 1949. str. 110.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

presizanja i to ne ideološki. Gaj u svojim argumentima stoji između municipalnih prava i etničke srodnosti, on nije «nacionalni integracijski ideolog» kako ga vidi Nikša Stančić na svakoj stranici svoje knjige. Jezik nije mistična duša naroda kao kod Herdera,86 već prkos Mađarima i element etničke srodnosti. Pitanja ilirizma rješavala su se u stališkom Saboru, a u Saboru se slušala riječ velikaša i plemića, plemić Ivan Kukuljević Sakcinski, a ne Gaj, održao je prvi govor u Saboru na hrvatskom jeziku. Gaj je preko svojih izdanja djelovao u širem sloju uglavnom intelektualaca, pa trgovaca, bio je tip modernog političara, agitatora koji se bori novinama i knjigama,87 a to je bilo inače oružje liberala. U Gajev rječnik ušla je i riječ narod, a to je bila riječ liberala. Narod je za Gaja bio sloj intelektualaca kojima se on obraćao kao predstavnicima naroda.

U to doba, točnije 1842. Kossuth Lajos predlaže da se Hrvatska odcijepi od Mađarske, i to ne po zadnji put. On je smatrao da Slovaci nemaju povijesti i prema tome ni prava na autonomiju, Hrvatska je uvijek bila nešto posebno pod Krunom sv. Stjepana, Hrvati imaju svoju povijest i svoje plemstvo. Međutim, grof Széchenyi István bio je protiv odcjepljenja Hrvatske.88

God. 1843. zabranjeno je ilirsko ime što se u našoj povjesnici tumačilo kao izraz neprijateljstva Dvora prema našem preporodu. Kralj je zabranio ilirsko ime jer se u pod Krunom sv. Stjepana ne nalazi nikakva ilirija, a bojao se trzavica i sukoba.89 Bio je to tipični habsburški oprez.

Tako je Ljudevit Farkaš Vukotinović 23. listopada 1847. predložio u Hrvatskom Saboru uvođenje hrvatskog kao uredovnog jezika. U prilogu «Ilirizam i kroatizam» on je pokazao razliku između mađarona i iliraca. Za mađarone je Hrvatska samo kajkavska Hrvatska, oni su branili kajkavsko narječje i pravopis prema mađarskom, ilirce su smatrali odmetnicima od hrvatstva, napadali su ilirce da su protivnici «konštitucije», isticali su da oni ljube domovinu kao djevojku. To je bio element romantizma.90 Na drugoj strani, ilirizam je bio dosta slabo definiran pojam jer nije bilo jasno da li su Srbi, Bugari i Slovenci ilirci. Srbi nisu prihvaćali ilirizam, a i Slovenci su prema ilirizmu bili hladni. Vukotinović je nastavljao da smo mi grana velikog slavenskog stabla, kroatizam je politički pojam, mi smo Hrvati u «konštitucionalnom» smislu,

86 Gaj je kao student u Grazu bio naklonjen hererovskim shvaćanjima o jeziku, ali u njihnije dublje zašao,

N.Stančić,Gajeva “Još Horvatska”… str. 100. 87 To se lijepo vidi iz rada Stijepa Obada, Doprinos Ljudevita Gaja širenju ilirstva u Dalmaciji, Radovi

Instituta za hrvatsku povijest u Zagrebu, 3(1973) 88 István Deak, The Lawful Revolution, Louis Kossuthand the Hungarians 1848-1849., New York, 1979. str. 46. 89 Ivan Pederin, Ausrijska cenzura… str. 348-349.br. 30. 90 Kasniji povjesničar njemačke knjževnosti Wilhelm Scherer se izrazio o Jakobu Grimmu da gleda u svoj narod kao što gleda u lice svoje djevojke, Paul Kluckhohn, Das Ideengut der deutschen Romantik,

Tübingen, 6 1966. str.111.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

nećemo prihvatiti rusko žezlo, ali hoćemo slavenski duh, ilirizma nema u političkom smislu. Prema Rusiji je valjalo biti vrlo oprezan zbog suparništva Rusije i Austrije na jugoistoku Europe. Napoleon je izabrao ilirsko ime. Iliricum je bilo latinsko ime za Hrvatsku, kao Gallia za Francusku, Lusitania za Portugal i sl. Ilirci su ilirskom imenu pridavali slavenski ili južnoslavenski duh, to je rodoslovni i književni pojam koji će svi prihvatiti, jer s ilirskim imenom nitko ništa ne gubi. Vukotinović se bojao Austrije, ali ne centralizma i «germanizacije», nego trgovine i industrije, tražio je nacionalnu književnost, koja će se razviti iz starije, prije svega dubrovačke književnosti, ali je bio svjestan da te književnosti nema bez države koja je plaća, jer je cenzura ograničila književnost na sloj obrazovanih, ugušila je trivijalnu književnost, a to je značilo da je književnost valjalo subvencionirati jer nije bila profitabilna. A mi onda nismo imali pravo države, a ako smo je imali ona nije bila suvremena država.

Ivan Mažuranić je u spisu «Hrvati Mađarom» od 10. travnja 1848. počeo s krilaticom Francuske Revolucije liberté – égalité - fraternité u Carevini koja je Revoluciju i Napoleona smatrala državnim neprijateljem, osobito zato što je kult Napoleona ojačao kod liberala pošto je 6. lipnja 1840. godine general Henri-Gatien Bertrand, koji je pratio Napoleona na Sv. Helenu, prenio njegove kosti u Hôtel des Invalides u Parizu.91 Mažuranić je potom ustao protiv cenzure koja je ukinuta u veljači 1848., a prije toga nekoliko godina nije pravo ni funkcionirala, ali taj istup bio je posve u skladu s liberalnim zahtjevima, jer su liberali posvuda psovali cenzuru. Međutim, on je spomenuo bezvlađe i krvoprolića Francuske revolucije, a i «samovladnije vojničko». Tu je mislio Napoleona kojeg je Metternich opisao otprilike kao diktatora. Napoleon je prema Metternichu prezirao ljudski rod, pa je imao čudesni dar da spozna slabe strane ljudi. Strasti su pak uvijek slabe strane ili iz njih slabe strane nastaju pa je Napoleon volio ljude opsjednute snažnim strastima iz kojih se legu velike slabosti jer ih je znao uhvatiti za njihovu strast i učiniti svojim slugama. Metternich je smatrao da je pobijedio Napoleona svojim mirom, da ga je mirom naprosto natjerao u očaj jer je Napoleon bio naviknut da špekulira sa strastima drugih. Napoleon je, dakle, prema Metternichu bio mali čovjek s velikim karakterom, neznalica kakva može biti potporučnik, ali je kod njega jedan čudesan instinkt nadomjestio znanje.92 Mažuranić je ističući ova načela korio bojovni mađarski nacionalizam, isticao je da nema vladajućeg

91 On je predao Napoleonovo oružje kralju Louis Philippe, a njegovu sablju je položio na njegov mrtvački kovčeg. Prema Biographie du général Bertrand, u Fond Bertrand što se čuva u Archives nationales u

Parizu u Fonds privés, Fonds du général Bertrand (Astérisque), pod signaturom côte 390 AP 15-16.

Illyrie, Organisation administrative, textes, réglementaires et documents budgetaires, 9. Mai 18115- mars 1812. Fond je sredila, sastavila inventar i napisala životopis generala Bertranda Violaine de

Néanon 92Mémories, documents et écrits divers laissés par le Prince de Metternich, chancellier de cour et d’ état publiés par son fils le Prince Richars de Metternich, classés et réunis par M.A. Klinkowstroem,

Deuxiéme partie: L’Ere de paix (1816-1848) Tome quatriéme, 18881, br. 598 i 599, 15. i 18. kolovoza 1822, str. 554-555

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

naroda, primjer mu je bila Švicarska, a uzor Austrija koja će pomoći «božanstveni balsam narodnosti», a narod je «golema osobnost». Schleswig-Holstein je pogibeljan za Dansku, a isto tako Hrvatska-Slavonija za Mađarsku koja tlači nemađarske narode. Na kraju je istaknuo da hrvatski zastupnici u mađarskom Saboru nisu dužni govoriti mađarski. Kossuth je međutim tražio da mađarski bude uredovni jezik u Hrvatskoj, latinski može ostati, ali samo u domaćoj upravi. On je tražio ukidanje stališkog Sabora u Bratislavi, parlament izabran na izborima u Budimpešti, ustavnu vladu, ukidanje mađarske kancelarije u Beču, vlastitu vojsku, financije i vanjsku politiku, što je sve bilo u rukama kralja u Beču, palatina sa svim ovlastima kralja, Sedmograđe i Hrvatsku kao Mađarske pokrajine, tražio je i Dalmaciju u smislu krilatice tengere magyar i u Dalmaciju poslao svog agenta Antu Augustina Grubišića93 koji nije uspio pridobiti Dalmatince za Mađarsku. Odnos prema Austriji trebao je biti personalna unija. Kossuth je predlagao liberalnu ustavnu monarhiju sličnu francuskoj monarhiji. To se Dvoru nije moglo svidjeti jer je liberalizam smatrao državnim neprijateljem, a bilo je neprihvatljivo i za novoustoličenog bana koji je pokušao voditi pregovore posredstvom nadvojvode Johanna. Međutim, i Jelačić je u proglasu Dalmatincima 10. prosinca 1848. obećavao narodno zastupništvo, narodnost i vjeru i ustavno načelo jednakosti što sve spada u okvir liberalizma.94

Jelačić je poslao Ivana Kukuljevića u Milano feldmaršalu grofu Josephu Radetzkom koji mu je poslao novaca. S tim novcem i s dobrovoljnim prilozima Jelačić je s vojskom prešao Dravu. Car ga je smijenio, ali Jelačić ga nije poslušao, nije dospio ni pred vojni sud što se dogodi generalu koji otkaže poslušnost caru jer je očigledno bio od velikog utjecaja na Dvoru. Car se povukao i poslao mu habsburškog orla. Onda su pregovori Dvora s Budimom propali, Dvor je pobjegao u Olomouc, kralj je raspustio mađarski parlament i uveo prijeki sud, Jelačić, sada već domaršal i (Feldzeugmeister) grof je s feldmaršalom knezom Alfredom Windisch-Graetzom ugušio listopadsku revoluciju u Beču i nastavio vojevati protiv Mađara.95 Ivan Kukuljević uzeo je hrvatske arhivalije iz mađarskog muzeja i dopremio ih u Zagreb. Napredni i revolucionarni pokreti ne vole arhive i često ih pale, kao npr. za Francuske revolucije, a i kod nas 1945., kad je uništena knjižnica Vitturi u Kaštelima.

93 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati… str str.231.247. Mađarske izvore u ovim Kossuthovim nastojanjima da stekne Dalmaciju proučila je i potom priopćila Jászay Magda, Il litorale adriatico nella politica del

Rinnovamento ungherese, Istria e Dalmazia nel priodo Asburgico dal 1815 al 1848., a cura di Giorgio

Padoan, Ravenna, s.a. (1993) 94 Stijepo Obad, Dalmacija revolucionarne 1848/49. godine, Odabrani izvori, Rijeka, 1987. br. 89. str.192193. 95 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati.. str.325ff. Može se pogledati i Jelačićeva pisma caru iz kojih se vidi na koji je spretan način Jelačić dobio cara na svoju stranu protiv Mađara, Ivan Pederin, Josip Jelačić i austrijska politika na jugoistoku, Zadarska smotra, god. L(2001) br. 5-6., str. 27-74. Ovaj tekst inače je preuzet od Josip Neustädter, Ban Jelačić i dogođaji u Hrvatskoj od 1848., prir. Igor Gostl, Zagreb, 1994.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

U mađarskoj revoluciji djeluju mnogi plemići i velikaši kao barun Wesselényi,96 grof Széchenyi István, barun Eötvös Joszef, poljski grof Henryk Dembiński koji se u mađarskoj revoluciji borio kao general. Grof Batthyány Kázmér koji će 1849. biti osuđen na smrti smaknut, grof Teleki László. U donjem domu mađarskog parlamenta bilo je 1848. 74% plemića, malo je Mađara dezertiralo iz armije feldmaršala Jana Radetzkog.97 Pa ipak, Mađarska je revolucija bila liberalna, ban domaršal grof Jelačić nije bio liberal,98 ali je ipak čitao zabranjene knjige. Bile su to knjige koje je cenzura zaplijenila, a one su se našle u knjižnici dalmatinskog guvernera grofa Wenzela Vettera von Lilienberga. Jelačiću je te knjige davao njegov sin Wallafried s kojim je on prijateljevao u Zadru.99 U govoru poslije polaganja prisege 1848. pozvao se na narod i slobodu, a onda i na Krunu Sv. Stjepana, ali samo dok traje veza s dinastijom u smislu pragmatičke sankcije, istaknuo je načelo bana grofa Ivana Erdödyja Regnum regno non praescribit leges, dakle ravnopravnost Hrvatske i Mađarske, pozvao se na starodrevni ustav. Sve to spada u okvir habsburškog legitimizma koji je za nas bio jedni način da opstanemo. To nam ne bi uspjelo da smo se našli pred brojnijim Nijemcima i Mađarima u jednoj narodnoj vladi što vlada bečkoga Dvora nije bila. Apsolutizam i dinastija je za nas, a i za Čehe bila štit i uvjet opstanka.100 Ne mogu se sve pojave u povijesti ocjenjivati prema tome da li su liberalno-napredne ili su reakcionarne, apsolutističke itd. Austrija je bila apsolutistička, militaristička, konzervativna i policijska država, ali naprednjačka je bila, a Alexander Bach otpočeti će se modernizacijom koja će se i nastaviti.

Zanimljivo je kako je francuski grof Edgar Corberon opisao Jelačićev vojni pohod u pismima hanoveranskom kralju.101 Corberon je bio francuski kontrarevolucionar iz nasljeđa Joséph de Maistre, malteški vitez, legitimist koji se rado odijevao u odoru španjolskih legitimista - karlista.102 Volio je Hrvatsku i Hrvate pa se naselio u Hrvatskoj i kupio dvorac Januševac pokraj Zagreba. Bio je prijatelj sa Draškovićima,

96 Predsjednik bečkog c. k. dikasterija policije grof Josef Sedlnitzky zabranio je 3. prosinca 1843. širenje njegovih djela u njemačkom prijevdu u Carevini, Ivan Pederin,Austrijska cenzura… str.347-348. br 29. 97 István Deak, The Lawful Revolution, Louis Kossuthand the Hungarians 1848-1849., New York, 1979. str. 143, 192, 239, 98 Jelačić je kao vojni zapovjednik u Dalmaciji tražio od namjesnika da zabrani širenje njemačkog prijevoda knjige Eugéne Sué zbog njegova socijaldemokratskog sadržaja koji bi mogao pogubno djelovati na niže slojeve pučanstva, Ivan Pederin, Austrijska cenzura… str. 366. br. 39. 99 Ivan Pederinm, Austrijska cenzura… str. 43. 100 Hrvati, Česi, Rumunji i Srbi našli su se na strani dinastije protiv Nijemaca i Mađara.Tako i Jaroslav

Šidak, Studije iz hrvatske povijesti za revolucije 1848-49, Zagreb, 1979. osobito Listopadska revolucija u Beču i politika austroslavizma, str. 249-289. 101 M. V[eži]ć, Dopisivanje grofa Corberona s kaljem hanoveranskim o hrvatskom pokreu g. 1848-9-.

Vienac, XII(1880) br. 26-36. 38, 39. 102 R[udolf] M[aixner], Edgr Corberon, Annales de l’ Institut Français de Zageb, 2(1938) br. 5-6.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

a hanoveranski kralj je prijateljevao s Radetzkim. Hrvate je doživljavao kao junački vojnički narod. U pismima svom prijatelju hanoveranskom kralju vidio je ilirizam kao pokret protiv nametanja mađarskog jezika i pokret koji je imao uporište na Dvoru. Hrvati, ne Mađari borili su se pod feldmaršalom grofom Janom Radetzkim u Lombardiji. Kad je kralj Ferdinand smijenio Jelačića s položaja bana, pronijele su se vijesti da je on zatočen. Tada su Krajišnici pograbili oružje i htjeli krenuti u Innsbruck da oslobode svog bana. Međutim 10. lipnja 1848. puk je klicao Jelačiću u Beču, iako je on još uvijek bio smijenjen. U to doba Jelačić je dao uhititi grofa Dioniza Sermagea jer se dopisivao s Kossuthom i bunio seljake protiv vlasti u Hrvatskoj. Pod Jelačićem je vojevao i grof Albert Nugent Westmeat, sin istoimenog domaršala, Irca u habsburškoj službi koji je 1813. istjerao Francuze iz sjevernojadranskog prostora. U to doba je i Jelačićev otac Franjo, barun, vojevao kao general protiv Francuza. Corberon je kao očevidac opisao bitku kod Pakozda u kojoj su Mađari imali veliku premoć u topništvu. Jelačić ih je htio stjerati u neki klanac gdje bi im topništvo bilo malo pomoglo, ali je pao mrak. Ujutro Mađara više nije bilo na bojišnici, povukli su se da brane Budimpeštu. Jelačić je krenuo u Beč. Prema Corberonu, tu je bilo malo borbi, revolucionari su se lako predavali. Slijedila je bitka kod Schwechata u kojoj su Mađari pretrpjeli poraz iako su i tu imali topničku nadmoć. Dana 29. listopada 1848. pisao je ruski car Nikolaj Jelačiću pismo puno priznanja zbog njegovog uspješnog vojevanja, a Ferdinand ga je odlikovao ordenom Leopoldova reda. Kad je 2. prosinca 1848. Franjo Josip naslijedio prijestolje, Ferdinand se ispričao Jelačiću i povukao se u Prag. Za vojevanja u Mađarskoj vojska nije voljela Winidsch-Graetza i tražila je da Jelačić bude vrhovni zapovjednik. Mađari su tada dobili pomoć od Poljaka koji su hrlili u mađarsku vojsku, a revolucionarni tisak onda je, tako Corberon, napadao sve što je čestito i lijepo.

Apsolutizam koji je slijedio i koji je želio srediti financije i upravu u Hrvatskoj, Corberon je opisao negativno, a istaknuo je da će za apsolutizma plemstvo i baš velikaši gubiti. Reforme su izazivale nesimpatije kod Hrvata koji nisu voljeli birokrate.

Metternich, koji je bio za čuvanje Turske otišao je 1848., a Jelačić je na svoju ruku poslao svog pobočnika, dalmatinskog namjesnika Lazara Mamulu u Crnu Goru. Kad je Omer-paša Latas krenuo 1853. da umiri Bosnu i pokori Crnu Goru, kralj je stigao u Zagreb da se savjetuje s Jelačićem i Austrija je zaštitila Crnu Goru diplomatskim putem, a i prijetnjom oružjem.103 Prodor na jugoistok je počeo slijedeći tragove dubrovačke trgovine s Osmanima, pa Mate Rukavine i Napoleona koji je osvojio Dalmaciju nadajući se da će preko tog starog dubrovačkog trgovačkog puta moći pribaviti sirovine iz Levanta koje poslije poraza kod Trafalgara nije više

103 Ivan Pederin, Dalmacija i Hrvati… str. 338-340. Hrvatski državni arhiv , Redarstveno ravnateljstvo,

Zagreb, 1851-1859. Kut. 1. sv.1.617/R.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

mogao dobaviti iz prekomorja.104 Interesi Hrvata i Dvora postali su sukladni i Dvor je prihvatio Jelačićev savjet i otpočeo širenje na jugoistok. To je bio put prema Strossmayerovoj Jugoslaviji koja je nešto posve drugačije od Karađorđevićevske Jugoslavije. Za ilirizma su počeli odnosi Hrvata i Čeha koji su se kasnije burno i plodno razvijali, osobito kad smo mi poslije 1868. počeli izgrađivati naš državni aparat jer smo postali kraljevina Hrvatska-Slavonija koja više nije bila podložna Ugarskom namjesničkom vijeću pa je imala svoj novac da taj aparat plati.105 Nacrt za hrvatski državni aparat izradio je Ivan Mažuranić za boravka u Beču krajem 1860-ih godina. On je tada osnovao Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti.106Akademija se nazvala jugoslavenskom da ne bi Srbi osnovali akademiju u Beogradu, a ako bi se to dogodilo u toj akademiji bi čelnici bili pravoslavni svećenici koji nisu voljeli Hrvate jer su katolici. Matica je dobila novac da pokrene «Vienac», to najvažnije poduzeće u svih pet stoljeća hrvatske književnosti, 1874. osnovano je u Zagrebu i «Sveučilište Franje Josipa». Ako bismo željeli nešto reći o Jugoslaviji kakvu je zamišljao Strossmayer s narodnjacima onda bismo trebali pogledati Kukuljevićeve stihove:

Tebi se je stavit Bože! htjelo

Jugoslaviji Hrvatsku na čelo

Da duhovnom silom napred krene braću Srblje, Bugare, Slovene107

Bila je to nada koja nije bila nerealna, jer smo mi Hrvati tada bili najrazvijeniji narod među južnim Slavenima.

Međutim, s druge strane prodor Carevine na jugoistok koji je bio u hrvatskom nacionalnom interesu nije bio u mađarskom interesu, jer je to značilo da Mađarska nikad neće dobiti Dalmaciju gdje je Kossuth namjeravao stvoriti znatno brodovlje da bi Mađarska postala pomorska sila. Suprotnost Budima prema Dvoru i Zagrebu koja je počela kad je Balassa tražio Dalmaciju sad se produbila. Mađarska je bila bojovno nacionalistička. Beč je obuzdao njezin nacionalizam tako da se diskretno stavio iza Hrvatske, ali tako je došlo do antagonizma što se nije smirivao pa je Mađarska bila stalno protivna prodoru na jugoistok, a Dalmacija je postajala sve više zahtjev talijanske iredente.108

104 Ivan Pederin, Dalmacija, Dubrovnik, Kotor i Francuzi, Dubrovnik, N. S. Godište XVII (2006) br. 4. str. 18-41., Isti, Pitanja Crne Gore i Albanije poslije okupacije Bosne i Hercegovine, Vjesnik Državnog arhiva u Rijeci, XLII-XLVIII.(2006) str. 193-212. 105 Ivan Pederin, Hrvatska pisma u Prag, Zagreb, MH. 2009. 106 Ivan Pederin, Politička djelatnost Ivana Mažuranića 1860-ih godina u Beču, Hrvatska obzorja,

IV(1996) br.3. str.604-612. 107 Vienac, Molitva hrvatskog rodoljuba, III(1871) str.311-312 108 Ivan Pederin, Italia irredenta i Dalmacija do 1919., Zbornik radova s Međunarodnog znanstvenog skupa

Talijanska uprava na hrvatskom prostoru i egzodus Hrvata (1918/1943) Zagreb, 2001. str. 303-348.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Sažetak

Pod ilirizmom (1832. – 1849. godine) podrazumijeva se „hrvatski nacionalni preporod“. Na početku se taj termin osporava kao previše pompozan i zamjenjuje ga izgradnja „modernog aparata nacionalne države“. Utvrđuje se da ilirizam zaostaje četrdeset godina za mađarskim i češkim „preporodom“. Sve počinje Jozefinizmom. Tada dolaze francuski ratovi, u kojima je sudjelovala i jedna skupina hrvatskih generala. Pokušaji reformi Josipa II. bili su neuspješni, ali nakon Bečkog kongresa počinje oprezna, postupna modernizacija, magnati se djelomično razvlašćuju, nastaju upravni krugovi, uvodi se moderni austrijski građanski Zakonik, počinju znanstvena istraživanja, arheologija, filologija, Ludovicianum, gradski park u Budimpešti, djelatnost oba grofa Szécheny, Ferenca i Istvana, procvat gospodarstva. To nije pokret „rastućeg građanstva“, već magnata, tu treba spomenuti i grofa Festeticsa i grofa Grassalkovicza, u Češkoj grofa Kinskog i druge. Među nacionalnim znanstvenicima mnogi češki učenjaci imaju njemačka imena, kao što su Anton Jungmann i Frantisek Rieger.

Hrvatska se 1790. godine podređuje Mađarskom namjesničkom vijeću i time postaje pars adnexa, ne baš Regnum sozium. Tada od dvora dolaze inicijative za modernizaciju, izgradnja modernih lučkih postrojenja, svjetionika, terezijanski obrazovni sustav. Ali nakon toga jedva da slijedi nacionalno buđenje. U godinama 1832., 1835., 1839. cenzura se postupno ublažava, a 1840ih postaje sve nemoćnija sve do njenog ukidanja 1848. Nacionalno buđenje dolazi nakon tih reformi cenzure i predvode ga magnati, prije svega grof Janko Nepomuk Drašković, koji je imao osobne veze s dvorom, zatim barun Franjo Kulmer koji je održavao veze s grofom Kolowratom i drugi. Hrvatski preporod izbija naglo i posebno je strastven. Žele biti priznati kao Regnum sozium svete Krune. To je dinastički, legitimistički i jedva liberalni pokret, po čemu je u suprotnosti s liberalnim Lajosom Kossuthom. Istraživanje arhivskih spisa je pokazalo da je ban, artiljerijski general grof Josip Jelačić bio u tajnoj službi i zbog toga posebno utjecajan na Dvoru. Nakon sloma revolucije Jelačić je započeo prodor na jugoistok. Dvor je slijedio njegove preporuke i prve korake koje je učinio Jelačić. Nakon neuspješnog „tengerre Magyar“ uslijedio je prodor na jugoistok u vremenu do prvog svjetskog rata. Ovaj savez visoke hrvatske vojske i Dvora potisnuo je Italiju s Jadrana.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 277-304 Ivan Pederin: Bečki Dvor i ilirizam

Der Wiener Hof und der Illyrismus

Zusammenfassung

Unter Illyrismus (1832-1849) ist die „kroatische nationale Wiedergeburt“ zu verstehen. Anfangs wird dieser Terminus als zu pompös in Frage gestellt und durch Aufbau des „modernen nationalstaatlichen Apparates“ ersetzt. Es wird festgestellt, daß der Illyrismus vierzig Jahren nach der ungarischen und tschechischen „Wiedergeburt“ zurückbleibt. Alles beginnt mit dem Josephinismus. Dann kamen die Franzosenkriege, in denen eine Gruppe von kroatischen Generalen zum Zuge kam. Die Reformversuchen Josephs II. waren ein Mißerfolg, aber nach dem Wiener Kongreß beginnt eine vorsichtige schrittweise Modernisierung, die Magnaten werden zum Teil entmachtet, es entstehen Verwaltungskreise, das moderne österreichische bürgerliche Gesetzbuch wird eingeführt, es beginnen wissenschaftliche Forschungsarbeiten, die Altertumswissenschaft, Philologie, das Ludovicianum, das Stadtwäldchen in Budapest, die Tätigkeit der beiden Grafen Szécheny, Ferenc und István, das Wirtschaftliche aufblühen. Es ist keine Bewegung des „aufstrebenden Bürgertums“, sondern der Magnaten, da ist der Graf Festetics und Graf Grassalkovicz auch zu nennen. In Tschechien Graf Kinski u. a. Unter den nationalen Wissenschaftlern viele tschechische Gelehrte mit deutschem Namen, wie Anton Jungmann und Frantisek Rieger.

Kroatien unterstellt sich 1790. dem Ungarischen Statthaltereirat und wird dadurch zur pars adnexa, nicht gerade zum Regnum sozium. Dann gehen Initiativen der Modernisierung vom Hof aus. Der Ausbau von modernen Hafenanlagen, Leuchttürmen, theresianischen Schulwesens. Das wird aber kaum von einem nationalen Erwachen gefolgt. In den Jahren 1832, 1835, 1839. wird die Zensur schrittweise gemildert, in den 1840er Jahren wird sie immer mehr machtlos bis zur Aufhebung 1848. Das nationale Erwachen folgt diesen Reformen der Zensur und wird von Magnaten angeführt, vor allem vom Grafen Janko Nepomuk Drašković, der persönliche Verbindungen zum Hofe hatte, dann vom Freiherrn Franjo Kulmer, der Beziehungen zum Grafen Kolowrat in Wien unterhielt u.a. Die kroatische Wiedergeburt bricht jäh aus und ist besonders leidenschaftlich. Man will als Regnum sozium der heiligen Krone anerkannt werden. Es ist eine dynastische, legitimistische und kaum liberale Bewegung, was sie in Gegensatz zu dem liberalen Kossuth Lajos setzt. Das Erfoschen von Archivunterlagen ergab, dass der Banus Feldzeugmeister Graf Josip Jelačić ein Geheimdienstler war und daher besonders einflußreich bei Hof. Nach dem Zusammenbruch der Revolution leitete Jelačić den Drang nach Südosten ein. Der Hof folgte seinen Empfehlungen und den ersten Schritten, die Jelačić machte. Dem Mißerfog tengere Magyar folgte der Drang nach Südosten in der Zeit bis zum ersten Weltkrieg. Diese Allianz der hohen kroatischen Militärs und des Hofes verdrängte auch Italien aus der Adria.

Schlüsselwörter: Habsburger Monarchie, Nationalsprachen, Reformen, Joseph der Zweite, Aufbau des modernen Staates

304