Daška Osonjački „Selo broji 441 dušu

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

Popovac UDK: 911.37(497.5-3 Baranja)(091)

Svakodnevno se susrećemo sa podsjetnicima na prošlost, radilo se to o staroj fotografiji, stolici na kojoj sjedimo, ili pak kući u kojoj živimo. Često se pak događa da je ta prošlost toliko upletena u svakodnevicu da ju je od nje nemoguće dijeliti. Bilo kako bilo, tradicija je nešto čemu treba posvetiti pažnju, definirati i razviti svijest o potrebi čuvanja autentičnosti živuće prošlosti. Niz je baranjskih sela primjer suživota prošlosti i sadašnjosti. Stambena i sakralna arhitektura postojani je temelj tradicije u nepostojanom etničkom mozaiku Baranje. Nenametljiva, praktična i visoko funkcionalna rješenja stare gradnje osigurale su njeno stoljetno korištenje bez promjena u funkciji objekta, uz tek manje intervencije u izgledu. Cilj ovog rada je kroz šture povijesne podatke i usporedbe sa prikazati crtice iz prošlosti baranjskog sela Popovac.

Ključne riječi: Popovac, Baranja, Bansko brdo, Karašica, arhitektura, stanovništvo, suživot.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

Povijesni zapisi i arhivska građa pokazali su kako je za rekonstrukciju života Popovca najzahvalnije razdoblje od sredine 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. Svi navedeni podatci i zaključci vrijede za taj vremenski period. Neki podatci se možda i čine istrgnutim iz konteksta što kod nekih i jest slučaj te njihova vrijednost zbog toga nije opća niti stavljana u odnos sa drugim povijesnim razdobljima osim sa suvremenim stanjem radi zornijeg prikaza odnosa sadašnjosti i prošlosti.

Za prikaz demografskih karakteristika kao osnovica je uzeto međupopisno razdoblje od 1857.-1910. Iako postoje i raniji podatci o broju stanovnika na ovom prostoru, promatrano je razdoblje od 1857. godine, prvog popisa stanovništva na području Hrvatske organiziranog i provedenog na suvremenim demografskim načelima (Šašlin, 2005.). Za analizu prostorne organizacije i rastera ulica korišten je plan iz 1865. godine, a priložen je i plan gradnje kuće iz 1910. Time bi vremenski okvir ovog rada bila druga polovica 19. i prvo desetljeće 20. stoljeća. Podatci su šturi te su ponuđene njihove potencijalne interpretacije. Svi podatci preuzeti su iz izvora te su istaknuti kurzivom i preneseni u svom izravnom obliku, a to se odnosi i na sam naslov1 .

Korišteni su podatci iz različitih perioda s obzirom da se u slučaju prirodnogeografskih karakteristika radi o trajnijoj kategoriji. Dva su možda najvažnija čimbenika u geografskom smještaju Popovca. Prvi je položaj uz Bansko brdo pa se tako spominje kako je selo smješteno u ravnici iz područja juga ima vinorodno brdo te nije podložno nikakvim neprilikama“ (Sršan, 1999.) Takav položaj činio je uzgoj vinove loze mogućim, a gradnje cijelih gospodarstava tj. preseljenje na više nadmorske visine govore tome u prilog. Naime, na Banskom brdu zastupljene su gajnjače. U svom prirodnom obliku obično su to šumska i veoma dobra poljoprivredna tla, a pogodna su i za uzgoj vinove loze.

U izvorima se također navodi kako stanovnici Popovca imaju mogućnost krčiti šumu, ako im nije teško potruditi se (Zeiler, 1998.). Danas je prirodni vegetacijski pokrov na ovom području u velikoj mjeri reduciran, najvećim dijelom uslijed antropogenih činitelja. U nizinskom prostoru prirodnu vegetaciju su činile šume hrasta lužnjaka i običnog graba, dok su na Banskom brdu to bile šume hrasta kitnjaka i graba. Iz tog perioda sačuvani su i oronimi Jartsovo brdo, Goldberg, Franzosenberg, Klenovacz, Venusberg, Joklsberg, Obzier.

Osim položaja uz Bansko brdo, važan je bio položaj uz Karašicu koja se u narodu zove rijekom iako po hidrografskim elementima spada u kategoriju potoka.

1 1764 su najposlušniji podanici u Banu ponovno molili za izgradnju „vlastite crkve“ i dodali da je „od kada su doselili u selo Ban „sklopljeno 110 brakova“ i „selo broji 441 dušu“. (Zeiler, 1998.)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

Karašica se formira na južnim obroncima planine Meček, u Hrvatskoj ima karakter nizinskog vodotoka, područjem općine Popovac teče u dužini od 7,74 km, jedini je prirodni vodotok ovog područja, te je danas u potpunosti osigurana nasipima. Prvotna regulacija toka završena je početkom 19. stoljeća do kada je bila obrasla trskom i rijeku se može prijeći samo na naznačenim mostovima i mostićima (Zeiler, 1998.). Karašica je naime do svoje regulacije vrlo često plavila okolni prostor koji je stoga bio močvaran, a što je otežavalo i komunikaciju ovim područjem. Takav zaravnjen i plavljen prostor prepoznatljiv je i u toponimima sačuvanim na kartografskim izvorima iz 19 st. od kojih se većina njih koristi i danas kao što su Poganska bara, Hadšinova bara, Široka livada gornja, Široka livada dolnja, Stara szkela, Velika veka, Remetin veka.

Od podataka koji su proučeni, u pravilu je ukupan broj njemačkog stanovništva jasan, dok su druge skupine stanovnika razvrstavane po nedefiniranom kriteriju pa se tako navodi kako stanovnici zemljišta pripadaju „dvijema nacijama : pravoslavci i Nijemci“ (Zeiler 1998) ili se pak stanovništvo dijeli na Nijemce i Ilire (Sršan, 1999.). Na slikovnim prikazima koristim naziv „Ostali“ ne ulazeći u raspravu o tome. Zanimljivo je primjerice usporediti ukupan broj stanovnika Popovca 1900. godine koji je iznosio 2472 stanovnika sa zadnjim popisom stanovnika iz 2001. godine u kojem broj stanovnika u ovom slučaju općine Popovac (odnosi se na sela Branjina, Kneževo i Popovac) iznosi 2427. Isto tako zanimljivo je primjerice usporediti postotni udio njemačkog stanovništva navedene godine s brojem stanovnika hrvatske nacionalnosti prema popisu iz 2001. Iz priloženog se vidi da je postotni udio gotovo jednak.

Etnička struktura Popovca 1900. godine (prema: Zeiler, 1998.) Etnička struktura Popovca 2001. (Izvor: DZS)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

U razdoblju koje se obrađuje vidljiv je i značajan porast broja učenika u školi pa tako 1896. godina bilježi maksimalni broj učenika od 486, dok je on desetljeće prije toga bio gotovo dvostruko manji 256 (Zeiler, 1998.). Zanimljivo je da u toj godini maksimalnog broja učenika djecu poučava troje učitelja i to Josef Mayer, Mathias Faller te Maria Reiner - prva žena koja obavlja tu dužnost u Popovcu.

O obiteljskom životu saznajemo iz izvora koji govore o životu kraja 18. stoljeća, međutim smatram da se ovakve navike nastavljaju i u 19. stoljeće pa se podatci mogu tumačiti kao običaj. Piše se tako da u jednoj njemačkoj kući uglavnom stanuje samo 1 obitelj, a u iliričkim se nađe ne često 3, 4 i više obitelji da zajedno stanuju“ (Sršan, 1999.). Iz navedene tvrdnje jasno je kako i ovdje stanovništvo njemačkog porijekla živi u nuklearnim obiteljima. Takav način života kao i manji broj članova kućanstva treba povezati s namjerom da se gospodarstvo ne dijeli tj. posjed ne cijepa u manje dijelove. Moguće je stoga da se širenje i izgradnja posjeda na Banskom brdu mogu objasniti i pomanjkanjem prostora.

Osnova za analizu izgleda sela u 19. stoljeću jest katastarski plan iz 1865. godine. Radi se o vrlo vrijednom izvoru za proučavanje razvoja i transformacije prostora, naime svi podatci koji se upisuju u katastarsku dokumentaciju dobivaju se terenskim radom... svaka čestica izmjerom dobiva svoj broj te je ucrtana u katastarski plan i upisana u upisnik čestica...katastarski plan prikazuje položaj čestice, njezin prostorni obuhvat i granice... za svaku česticu navedeno je ime njezina posjednika s kućnim brojem ili adresom, površina čestice, njezin način korištenja (kultura) te klasa zemljišta... (Slukan Altić, 2003.).

Očito je poklapanje i male promjene u rasteru ulica središnjeg, najstarijeg dijela sela, sa suvremenom dispozicijom. Sudeći prema brojevima kuća, prva ulica koja je formirana je današnja ulica Matije Gupca. Naime, tijekom 19. stoljeća kuće nisu imale adresu u današnjem smislu, nego tzv. popisni broj kuće. To znači da je svaka kuća nakon gradnje dobivala brojčanu oznaku, ali ne po ulicama kao danas, nego su sve kuće unutar jednog naselja imale brojeve od jedan nadalje (Slukan Altić, 2003.). Taj je postupak opisan kao „stjerivanje kuća u red po numeri“ (Galiot – Kovačić, 2008.). Uvođenjem novih materijala, načina gradnje i postavljanjem kućnih brojeva namjeravalo se spriječiti česte požare, produžiti trajanje zgradama te poboljšati kvalitetu stanovanja“ (Galiot – Kovačić, 2008.).

Kao što je vidljivo na poleđini katastarskog plana u 19. st. se susrećemo s nekoliko formulacija imena naselja: Baan2 Baranya 1855., Markt Baan in Ungarn

2 Porijeklo imena naselja objašnjava kao „ime koje najvjerojatnije potječe od slavenske plemićke titule

Ban=Banus; koju je nosio nekadašnji vlasnik naselja“ (Zeiler, 1998.) Ili pak od titule bán koja je vjerojatno turkijskog podrijetla. (Međeral – Sučević, 2006.) Drugi dio imena upućuje na položaj mjesta u baranyavarskom okrugu. Hrvatsko ime dolazi od činjenice da je Popovac bio središte lokalne katoličke župe i pravoslavne parohije (Međeral – Sučević, 2006.).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

Katastarski prikaz Popovca iz 1865. Comitat Baranya Steueramt Darda iz 1865., Baranya Báan Mezovaros Petsétje iz 1887. Osim toga na samom planu moguće je vidjeti naknadno upisane promjene (radi se o reambulaciji). Svi podatci dobiveni reambulacijom docrtavaju se u stari katastarski plan crvenom bojom (Slukan Altić, 2003.). Iz izvora također saznajemo da je 12.1. 1904. Ban preimenovan u Baranyaban (Zeiler 1998). Da je to uistinu tako vidi se i na priloženom nacrtu kuće gdje je ime mjesta Baranyabán, a datum 1910. Majus 29.

Analizom katastarskog plana jasno se razaznaje položaj crkve sv. Josipa koja zajedno sa školom predstavlja središte mjesta, te pravoslavne crkve. Od imena ulica navode se: Arpad utcza, St. István utcza, Vásár utcza. Zadnju je moguće povezati sa popovačkim sajmištem do kojeg je vodila.

Analizom katastarskog plana moguće je utvrditi sljedeće: dominantna izgradnja svodi se na privatnu stambenu arhitekturu, sakralnu arhitekturu (crkva, groblje, križevi) te uvjetno rečeno javnu gradnju kao što je primjerice škola, župni stan (uzdržavaju je župljani svojim sredstvima, gradi se izdatcima biskupske blagajne ili ju pak gradi crkvena zajednica). Na temelju numeriranja kuća moguće je utvrditi da je

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

crkva očito središte naselja, a i jezgra prvog naselja bila je u njenoj okolini vjerojatno nešto sjeverozapadnije. Na temelju pisanih podataka selo je u prvoj fazi izgradnje bilo nekvalitetnije građeno – kuće su bile drvene, a naknadno na njihovim mjestima nastaju novije kuće kvalitetnije gradnje te je u vrijeme sredine 19. st. selo već imalo formiranu fizionomiju ušorenog sela koja se zadržala do danas. Središte sela je kao što je već rečeno, bilo oko crkve. U tom središnjem dijelu uz crkvu nalazio se i svećenikov stan, nova zgrada izgrađena je 1860. godine, stara se nalazila na istom mjestu, nekad je to bila škola, a prije toga i stambena zgrada, tako da se može reći da je u vrijeme kad je doselio svećenik, a to je prema podatcima 1789., već postojalo više od 77 kuća uz uvjet da uistinu postoji veza između kućnog broja i kronologije gradnje. Istovremeno treba pretpostaviti postojanje druge jezgre oko današnje pravoslavne crkve.

Prva faza naseljavanja i stambene izgradnje bila je vjerojatno stimulirana besplatnim građevnim materijalom, jer kako izvori navode novi stanovnici Popovca, za novac ne kupuju drva koja im pripadaju po urbaru, čak i građevinska drva dobiju besplatno od vlastelinstva u naznačenoj šumi“ (Sršan, 1999.). Već krajem 18. stoljeća počinje gradnja kvalitetnijih stambenih objekata. Tako 1785. još postoje stare kuće sagrađene od drveta, ali se vide i nove izgrađene od čvrste opeke (Sršan 1999.). Popovac tako ne zaostaje za općim trendovima prostornog planiranja ruralnog prostora onog vremena na istoku Hrvatske. Do polovice 18. stoljeća nema planiranih ulica, a kuće su bile razbacane i raštrkane (Galiot Kovačić, 2008.) ali i šireg prostora habsburške monarhije jer u Beču je 1772. objavljen popis pod nazivom „Glavna uputa za naseljavanje“. Prema tom popisu postoje tehničke norme za osnivanje naselja, oblikovanje kučišta, za gradnju kuće i ostalih zgrada. Precizno je određena širina ulica, kućišta, za gradnju kuće i ostalih zgrada koje moraju biti postavljene na istoj strani dvorišta i na granici prema susjedu (Galiot– Kovačić, 2008.). Priloženi plan Popovca odaje upravo te karakteristike prostorne organizacije. Očit je pravilni raspored kuća s obje strane nekoliko glavnih ulica. Kuće su

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

okrenute pročeljem prema ulici, u njih se ulazi s dvorišne strane preko trijema. Posjed je okupljen. Na originalnom tlocrtu i bokocrtu tipične kuće onog vremena, danas u narodu poznate kao „nabijača“ ili „švapska kuća“ vidljiva je visoko funkcionalna organizacija stambenog prostora, koja obuhvaća ne samo kuću za stanovanje već i gospodarske zgrade (staja, svinjac i sl.). Izduženost posjeda je izrazita, nastala nizanjem dijelova posjeda (kuća, prednje dvorište, stražnje dvorište, voćnjak, njiva). Stambena arhitektura, raspored zgrada, organizacija prostora, gospodarskih prostora kao i materijali od kojih se zgrade grade izuzetno su kvalitetni, o čemu svjedoči i njihova često stoljetna kontinuirana upotreba. Postojanje kvalitetnih gospodarskih zgrada bio je preduvjet za razvoj poljodjelstva i gospodarenja uopće, pa tako postoje primjeri gdje je godina izgradnje istaknuta na gospodarskim zgradama ranija od godine izgradnje same kuće. Na priloženom planu gradnje naveden je datum 29. svibnja 1910. Osnovna organizacija preživjela je do danas, dimenzije kao ni broj posjeda nisu se puno mijenjale s obzirom da, kao što je bilo prikazano, ni broj stanovnika nije značajnije rastao, već se selo širilo gradnjom novih posjeda.

Crkva je izgrađena 1778. godine po zahtjevu mještana posvećena svetom Josipu i blagoslovljena. Izgrađena je od dobrog materijala. Šindrom pokriven krov i limom pokriven toranj, pod je popločan opekom (Sršan, 2004.). Izvorne dimenzije su joj bile 17.7 m sa 9.7 m pa bi odnos duljine i širine bio približno 2:1. Na priloženom planu vidimo crkvu s tlocrtom kakav je i danas. Naime, s vremenom je crkva postala premala za velik broj vjernika pa je 1860. proširena je sa dva oratorija i seljanin s kućicom bez zemlje Franz Schlliter donirao je 5000 guldena za sat na zvoniku (Zeiler, 1998.).

Popovačko groblje prostire se od same crkve prema sjeveru idući ravno po odgovarajućoj ulici (današnja ulica Vladimira Nazora), ograđeno je jarkom i blagoslovljeno.

Ta je kuća smještena u glavnoj ulici i navodi se kako je prvo bila seljačka a tek naknadno prenamijenjena za potrebe župnika. Nalazi se zapadno od crkve, susjedi od sjevera Ivan Getto, od juga škola. 1822. se godine na veliku štetu župnika srušila. 1828. je izdacima iz biskupske blagajne potpuno obnovljena, ponovno izgrađena i dovedena u odlično stanje. Na priloženom planu jasno se ističe svojim tlocrtom. Prema ulici ima pet prostorija, od kojih je 3 za župnika, a dvije za pomoćnika ( Sršan, 2004.).

1887. crkvena zajednica je izgradila novu školsku zgradu (Zeiler, 1998). Prema podatcima znamo i gdje se škola nalazila prije toga, s obzirom da je bila spojena s kućom učitelja moguće je točno i na planu odrediti njen smještaj. Smještena u glavnoj

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

ulici u zapadnom nizu kuća, od crkve malo niže prema jugu, sjeverno od nje nalazila se župna kuća, a na jugu posjed Đure Petza (Sršan, 2004.).

Od samog početka vjera je imala važnu ulogu u okupljanju i oblikovanju zajednice. Velik dio društvenog života odvijao se ili posredno imao veze sa crkvom, što se odražava i u središnjem položaju crkve. U rekonstrukciji svakodnevnih navika tadašnjeg stanovništva stoga je olakšavajuća okolnost upravo ta što je velik dio kulise u kojoj se život odvijao još uvijek sačuvan. Ako se malo poigramo podatcima moguće je dobiti uvid u izgledu života 19. stoljeća. Bogoslužje počinje nedjeljama i blagdanima u zimi u 10 sati , a ljeti u 9 (Zeiler, 1998). Vjernike su na bogoslužje zvala tri zvona od kojih je najmanje ujedno i najstarije izliveno 1755. u čast sv. Roka, blagoslovljeno u Grazu, te je svjedok najranijeg doseljenja Nijemaca u Popovac. U Grazu je 1779. izliveno i najveće zvono posvećeno Sv. Križu (257.6 kg) odmah po izgradnji same crkve. Srednje po veličini zvono je ujedno i najmlađe, izliveno 1829., posvećeno sv. Stjepanu Kralju Ugarske (Sršan, 2004.). Prije mise mještani bi se okupljali pred crkvom prolazeći pored kamenog križa koji i danas stoji pred crkvom, a izgrađen je 1829.

Prije mise uvijek prethodi propovijed koju je u danom periodu držao svećenik Leopold Franz Saghy (1845.-1870) a kasnije njegov naslijednik Attila Uray (1870.- 1905.). Blagdane sajma, dane postova i Kraljeve dekrete proglašavna vjernom narodu s ambona (Sršan, 2004.).

Pod pjevanom misom svira učitelj orgulje te s narodom pjeva primjerene pjesmice (Zeiler, 1998). Malo životniji podatak je kako mještanima za sjedenje služe klupe koje treba popraviti, a da su i orgulje pokvarene (Sršan 2004.).

O tome kako je narod izgledao znamo samo kako postoje razlike u odijevanju, utoliko da se Nijemci (se) oblače njemački, a iliri ilirički (Sršan 1999.), ali i da u selu već 1785. postoje dva njemačka krojača (Sršan 1999.) pa stoga tada nije potrebno napuštati selo da bi se odjeća osigurala. Konoplja koja je služila za izradu odjeće proizvodila se lokalno - poznato je da njemački doseljenici iz Bačke donose konoplju, početkom 19. stoljeća u Srijem, a u drugoj polovici u srednju Slavoniju (Galiot-Kovačić, 2008.). Ako je suditi po ovom podatku, korištenje konoplje u Baranju je došlo prije nego u Slavoniju što je i logično s obzirom na manju udaljenost. Za period koji se pokušava prikazati ovim radom važna je i konstatacija kako se intenzivne promjene u tradicijskom odijevanju događaju se u posljednjoj četvrtini 19. i prvoj polovici 20. stoljeća kada su se prihvaćali utjecaji njemačkih doseljenika. Postupno je napušteno ručno tkanje, najprije u njemačkim, a kasnije i u hrvatskim obiteljima (Galiot Kovačić, 2008).

Gospodarske i radne aktivnosti stanovnika Popovca u 19. stoljeću nije jednostavno interpretirati iz šturih podataka. Tako iz 18. stoljeća znamo da mlinove na vodi nemaju, već postoji u privatnim rukama jedan suhi mlin 3. klase (Sršan, 1999.). U tzv. suhim

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

mlinovima – suvarama, mljele su se žitarice potrebne ljudskoj i životinjskoj prehrani te su imale značajnu ulogu u seljačkom gospodarenju jugoistočnog dijela Slavonije, posebno u 19. stoljeću (Galiot –Kovačić, 2008.).

O stoci koja se uzdržavala znamo da kod Nijemaca krave donose najviše koristi, a Iliri sa svinjama imaju određene koristi (Sršan 1999.). Da je proizvodnja mlijeka, mliječnih proizvoda bila uspješna pokazuje i udruženje mljekara osnovano 1899. (Zeiler, 1998.). Osim stočarstvom, stanovništvo se bavilo i povrtlarstvom a i brojni šljivici opstali su i do danas.

Zna se da je u Banu postojao i rudnik. Nije moguće utvrditi kad je on počeo s radom, međutim postoji podatak da je 1906. već bio u funkciji, a izgled njegovog ulaznog prostora poznat je sa fotografije iz 1912. godine. Kad je rudnik počeo s radom upitno je, ali vjerojatno je to bilo u vremenu obuhvaćenom u ovom radom.

Podataka je malo i podložni su više ili manje vještim interpretacijama, a ovaj rad je samo jedna od njih. Baranja je specifičan prostor, u kojem vrijednosti materijalne kulture ne dolaze do izražaja jer vrlo uspješno ispunjavaju funkciju koja im je dana prije gotovo jednog stoljeća. Nema monumentalnosti već je idealna funkcionalnost upravo ono što baštinimo naslijeđenom arhitekturom i organizacijom prostora u selima poput Popovca. Zato je važno težiti razvijanju svijesti i njegovanju baštine. Cilj ovog rada jest da pomogne prepoznati prošlost u sadašnjosti, tradiciju u suvremenosti i istovremeno- njihovu nedjeljivost.

Literatura:

Galiot - Kovačić, J.: Gospodarski i kulturni utjecaji njemačkih doseljenika na tradicijski život Slavonije,

Baranje i zapadnog Srijema, od početka 18. stoljeća do 1941. godine, Etnološka istraživanja,

Ministarstvo kulture Uprava za zaštitu kulturne baštine Konzervatorski odjel u Osijeku,

Ured za zaštitu kulturne baštine u Vinkovcima, 2008. (str 213. – 230.) Međeral-Sučević, K.: Usporedni pregled hrvatskih i mađarskih baranjskih ojkonima, Folia onomastica

Croatica, 15, 2006 (str. 173-189) Slukan Altić, M.: Povijesna kartografija – Kartografski izvori u povijesnim znanostima, Izdavačka kuća Meridijani, Samobor, 2003 (str. 274. – 277) Sršan, S.: Kanonske Vizitacije ( Visitationes Canonicae) knjiga I – Baranja 1729.-1810. Državni arhiv u Osijeku, 2003. Sršan, S.: Kanonske Vizitacije (Visitationes Canonicae) knjiga II – Baranja 1829.-1845. Državni arhiv u Osijeku, 2004. Sršan, S. : Baranja 1785. godine, Državni arhiv u Osijeku, 1999. (str 76. – 81.) Šašlin, P. : Stanovništvo Baranje – bilježja i procesi , Izdavačka kuća Meridijani, Samobor, 2005. Zeiler, J.: Familienbuch Popovac (Ban), Schwäbische Türkei 1750.- 1945. Mit den Filialgemeinden

Branjina=Kisfalud, Knezevo=Lak, Podolje=Bodollya und Sarok, Winnenden, 1998. Prostorni plan uređenja Općine Popovac, Zavod za prostorno planiranje d.d. Osijek, 2006.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

Sažetak

Niz je baranjskih sela primjer suživota prošlosti i sadašnjosti. Stambena i sakralna arhitektura postojani je temelj tradicije u nepostojanom etničkom mozaiku Baranje. Cilj ovog rada je kroz šture povijesne podatke i usporedbe prikazati crtice iz prošlosti baranjskog sela Popovac. Povijesni zapisi i arhivska građa pokazali su kako je za rekonstrukciju života Popovca najzahvalnije razdoblje od sredine 19. stoljeća do prvih desetljeća 20. stoljeća. Tako je za prikaz demografskih karakteristika kao osnovica uzeto međupopisno razdoblje od 1857.-1910. Za analizu prostorne organizacije i rastera ulica korišten je plan iz 1865. godine, a priložen je i plan gradnje kući iz 1910. Time bi vremenski okvir ovog rada bila druga polovica 19. i prvo desetljeće 20. stoljeća. Podatci su šturi te su ponuđene njihove potencijalne interpretacije.

U geografskom smještaju Popovca prvi važan čimbenik je položaj uz Bansko brdo, a drugi položaj uz Karašicu koja se u narodu zove rijekom, iako po hidrografskim elementima spada u kategoriju potoka. Od demografskih podataka koji su proučeni zanimljivo je primjerice usporediti postotni udio njemačkog stanovništva 1900. godine sa brojem stanovnika hrvatske nacionalnosti prema popisu iz 2001. Iz priloženog se vidi da je postotni udio gotovo jednak (69 %). 1896. je pak zabilježen maksimalan broja učenika, a djecu poučava troje učitelja je to Josef Mayer, Mathias Faller te Maria Reiner prava žena koja obavlja tu dužnost u Popovcu.

Analizom priloženog katastarskog plana iz 19. stoljeća moguće utvrditi sljedeće: dominantna izgradnja svodi se na privatnu stambenu arhitekturu, sakralnu arhitekturu (crkva, groblje, križevi) te uvjetno rečeno javnu gradnju kao što je primjerice škola, župnikov stan.

Nakon prve faze naseljavanja i stambene izgradnje koja je bila vjerojatno stimulirana besplatnim građevnim materijalom, već krajem 18. stoljeća počinje gradnja kvalitetnijih stambenih objekata. Postojanje kvalitetnih gospodarskih zgrada bio je preduvjet za razvoj poljodjelstva i gospodarenja uopće pa tako postoje primjeri gdje je godina izgradnje istaknuta na gospodarskim zgradama ranija od godine izgradnje same kuće. Na priloženom planu gradnje obiteljske kuće naveden je datum 29. svibnja 1910. Crkva je izgrađena 1778. godine po zahtjevu mještana i posvećena svetom Josipu i blagoslovljena. Velik dio društvenog života odvijao se ili posredno imao veze sa crkvom, što se odražava i u središnjem položaju crkve.

Podatci nam također omogućavaju izdvojiti neke od crtica iz svakodnevnog života kao npr. da su klupe u crkvi bile malo klimave, orgulje pokvarene ili pak da su postojale razlike u odijevanju između Nijemaca i Ilira. Od podataka o gospodarstvu znamo da se uzgaja uglavnom stoka, proizvode se mliječni proizvodi, a 1899. osnovano je i udruženje mljekara. Osim tog poznat je i podatak da je već 1906. bio u funkciji rudnik, ali povijesni izvori o njemu šute.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

Zusammenfassung

Eine Reihe von Dörfern in Baranja ist ein Bespiel einer Verbundenheit der Vergangenheit und der Gegenwart. Wohn- und Sakralarchitektur sind eine beständige Grundlage der Tradition in dem unbeständigen ethnischen Mosaik von Baranja. Ziel dieser Arbeit ist, durch karge historische Angaben und Vergleiche, kurze Geschichten aus der Vergangenheit des baranjaer Dorfes Popovac darzustellen. Historische Verzeichnisse und Archivstoff zeigten, dass zur Rekonstruktion des Lebens von Popovac die Zeitspanne von der Mitte des 19. Jahrhundertes bis zu den ersten Jahrzehnten des 20. Jahrhundertes die günstigste ist. So wurde zur Darstellung der demografischen Eigenschaften die Zeitspanne zwischen den Zählungen von 1857 – 1910 als Grundlage genommen. Zur Analyse der räumlichen Organisation und des Straßenrasters wurde der Plan aus 1865 genommen und auch der Hausbauplan aus 1910 wurde beigelegt. Dadurch wäre der Zeitrahmen dieser Arbeit die zweite Hälfte des 19. und das erste Jahrzehnt des 20. Jahrhundertes. Die Angaben sind karg, so wurden ihre möglichen Interpretationen angeboten.

In der geografischen Lage von Popovac ist der erste wichtige Umstand die Lage neben dem Berg Bansko brdo und der zweite die Lage neben der Karašica, die vom Volke Fluss genannt wird, obwohl sie nach hydrographischen Elementen in die Kategorie der Bäche gehört. Von den erforschten demographischen Angaben ist, z.B., interessant, den Prozentanteil der deutschen Bevölkerung im Jahre 1900 mit der Bevölkerungszahl kroatischer Nation gemäß Verzeichnis aus 2001 zu vergleichen. Aus der Beilage ist ersichtlich, dass der Prozentanteil fast gleich ist (69 %). 1896 wurde die maximale Anzahl von Schülern verzeichnet und die Kinder wurden von drei Lehrern unterrichtet und zwar sind das Josef Mayer, Mathias Faller und Maria Reiner, die erste Frau, welche dieses Amt in Popovac verrichtete.

Durch eine Analyse des beigelegten Katasterplans aus dem 19. Jahrhundert ist folgende Schlussfolgerung möglich: der dominante Bau bezieht sich auf private Wohnarchitektur, sakrale Architektur (Kirche, Friedhof, Kruzifixe) sowie, bedingt gesagt, den öffentlichen Bau wie zum Beispiel die Schule, das Pfarrhaus.

Nach der ersten Phase der Ansiedlung und des Wohnungsbaues, die wahrscheinlich mit kostenlosem Baumaterial unterstützt wurde, beginnt schon Ende des 18. Jahrhunderts der Bau von besseren Wohnobjekten. Das Vorhandensein von guten Wirtschaftsbauten war eine Bedingung zur Entwicklung der Landwirtschaft und der Wirtschaft im Allgemeinen, so gibt es auch Beispiele wo das Baujahr an den Wirtschaftsgebäuden älter ist als das Baujahr des Hauses. Auf dem beigelegten Bauplan des Familienhauses steht das Datum vom 29. Mai 1910. Die Kirche wurde 1778 gebaut, auf Verlangen der Bewohner, und wurde dem heiligen Joseph gewidmet und eingeweiht. Ein Großteil des Gesellschaftslebens fand in der Kirche statt oder war indirekt mit der Kirche verbunden, was auch die zentrale Lage der Kirche zeigt.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 363-376 Daška Osonjački: „Selo broji 441 dušu“

Die Angaben ermöglichen uns auch, einige Kurzgeschichten aus dem Alltag darzustellen, wie z.B. dass die Bänke in der Kirche ein wenig wackelig waren, die Orgel kaputt oder, dass es Unterschiede zwischen der Kleidung der Deutschen und der Illyrern gab. Von Angaben bezüglich der Wirtschaft wissen wir, dass meistens Vieh gezüchtet wurde, Milchprodukte erzeugt wurden und 1899 wurde auch ein Milchverein gegründet. Außerdem sind auch die Angaben bekannt, dass schon 1906 das Bergwerk tätig war, aber die historischen Quellen verschweigen das.

Schlüsselwörter: Popovac, Baranja, Banus-Berg (Bansko brdo), Karašica, Architektur,

Bevölkerung, Zusammenleben

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 375-380 Ivan Ćosić-Bukvin: Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938.

Vrbanja UDK: 323.15(497.5-112.2)

Autor u članku donosi prijevod članka iz časopisa “BilderWoche” izdanoga u Novome Sadu o Božiću 1937. i Novoj godini 1938. Članak iz časopisa donosi zanimljivu reportažu na njemačkom jeziku o životu Švaba u selima Cvelferije – Račinovcima i Drenovcima.

Ključne riječi: Cvelferija, Švabe, Račinovci, Drenovci, “Bilder-Woche”.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 375-380 Ivan Ćosić-Bukvin: Nešto o Švabama u Cvelferiji iz godine 1938.

Prije izvjesnog vremena dobio sam u ruke časopis «Bilder-Woche» s oznakom tiska «Novi Sad, Weihnachten 1937. Neujahr 1938», cijenom koštanja od 6 dinara, i to 52 broj u prvoj godini izlaženja tj. 1937., i 1 broj u drugoj godini izlaženja tj. 1938. Časopis je kao što se da zaključiti, tiskan kao Božićni primjerak i obuhvaćao je uglavnom i takove teme s vijestima i ostalim zanimljivostima za Podunavske Švabe u Jugoslaviji (kako stoji i u uvodnom objašnjenju za časopis). Listajući časopis s iznenađenjem sam otkrio na stranicama 12. i 13. tekst popraćen s pet slika, koji je posvećen Švabama u Bačkoj, Srijemu i Slavoniji točnije veći dio teksta bio je posvećen životu Švaba u Račinovcima te ponešto i onim u Drenovcima. Tekst i prilozi potpisani su s inicijalima S. R., dok čitav prilog nosi naslov “Schwabendorf an der Grenze des Orients” ili “Njemačko selo na Granici s Orijentom”.

Zahvaljujući mojoj prijateljici i njezinom donekle dobrom poznavanju njemačkog jezika te mojem poznavanju povijesnih okolnosti življenja Švaba na prostoru Cvelferije, spomenuti prilog u prijevodu koji je najbliži originalu predstaviti ću na ovome značajnom skupu, ne bi li dao novi doprinos proučavanju i rasvjetljavanju dvostoljetnog bivstvovanja ovog puka u Srijemu.

«Čovjek bi mogao nazvati Slavoniju, zemljom neograničenih mogućnosti otkrića, kada ide u potragu za Nijemcima. Uvijek ponovo može se u različitim smjerovima nabasati na njemačka sela, iako bi to čovjek jedva pretpostavio po nazivu sela koja zvuče strano. Često je to odvojeno naselje u stranoj okolici, ali se ona tamo zadržavaju i dobivaju na važnosti, ona su bogata djecom i povećavaju se kroz težak rad posjedovlasnika.

Drugom velikom „njemačkom seobom“ trebala bi se zvati migracija Nijemaca iz Banata i Bačke u Slavoniju. Koje snage su sakrivene u tim zdravim seljačkim spolovima, što može dati uvijek nove koloniste, jedva da su strahote i trud prvih akcija naseljavanja prevladane i preboljene.

Da li je samo nestašica zemlje u novoj domovini koja je brzo postala preuska, pustila te Nijemce u potragu za novom zemljom? Sigurno nije. Prije vjerujem da je to izobilje snage koja te vojnike zemlje tjera u daljine u slobodno osvajanje plugom.

Godine 1880.-1890. bački Nijemci spustili su se u ravnice Save (Posavina) i gradili su tamo dok njihova bijela sela nisu došla do granice s Bosnom. Što su pronašli, sličilo je na daleku pustoši, koju su njihovi preci na Dunavu i Tisi jednom groznu zemlju uredili. Također i ovdje morali su iskrčiti šume i grmlje i osušiti močvaru.

Tako je isto osnovano i selo Račinovci u blizini Bosne, kojeg sam upoznao prošloga ljeta i naučio cijeniti, i koje je na meni vježbalo svoju moć privlačenja i bez da sam si želio razjasniti, zašto. Čiste bijele kuće koje se nižu u liniji u širokim ulicama, ne razlikuju se od njemačkih kuća u osrednje velikome selu u Bačkoj. Također ovdje ista bijela boja i zabati koji su okrenuti ulici. U unutrašnjosti je otvoreni ulaz, gospodarska zgrada, u kojoj gakće i kokodače perad i visoke bale sijena koje stoje složene jedna na drugu. Ista radna dozvola za kosidbu (žetvu) i vršidbu žita (žitarica); isti ljudi napokon u svojoj ozbiljnoj potrazi za