Augustin Lukačević Arminije (Hermann) Heruščanin

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin

u čast, jer se isticalo da su Angli i Sasi zauzeli Veliku Britaniju osokoljeni njegovim pobjedama.

Oduševljenje za pobjede Arminija Heruščanina splasnulo je poslije I. i II. svjetskog rata, zbog toga što su se na nj pozivali revanšisti, no konačno je 2009. održana sveopća germanska proslava. Trinaest milijuna eura potrošeno je za izložbu o Hermannu der Cheruskeru, koju je otvorila sama njemačka kancelarka Angela Merkel, a tom prilikom bilo je izloženo i 50 kg srebra koje su Germani oteli od Rimljana. Britanci su posudili svoju skulpturu Germania, a čak su iz Firence dobavljeni anali rimskog pisca Tacita, koji je opisao njegove ratne pobjede, naročito sukob u Teutoburškoj šumi. U toj ponovnoj euforiji i Amerikanci ga ponovno zovu Hermann The German i ponovno vrednuju njegovu povijesnu pobjedu.

U doba Hermana Heruščanina, Rimsko carstvo je već prešlo rijeku Rajnu i Dunav, te osvojilo provinciju Germaniju sve do Elbe, a rimski brodovi su plovili rijekama sve do Sjevernog mora i do obala Danske. Nakon osvajanja Galije Cezar je 55. godine pr.Kr. sagradio most preko Rajne i na taj način izvukao mrzovoljne Germane iz povijesnog mraka. Rimski su vojnici već bili zauzeli Egipat, Španjolsku, Palestinu, a nezasitni carevi legitimirali su se pred rimskim pukom stalnim ratovima. S obzirom da je bio izgrađen sistem latifundija, na kojima su se obrađivale sve veće površine, ukazala se potreba za što više robova, te se išlo u okupacijske pohode. 16. godine prije kr. odučio je car August poduzeti pohod s dalekosežnim posljedicama tj. proširiti rimsko carstvo do Elbe.

Prije toga je osvojena Švicarska, pa Balkan, a na Rajni su izgrađene vojne utvrde. Rimska vojska, opremljena i izvježbana, u proljeće 12. godine prije Kr. prodire duž rijeke Lippe i Maine u neku vrstu “trećeg svijeta”, gdje nalaze prilično gusto naseljeno područje slobodnih ljudi, koji su slobodno nosili oružje, a odluke su donosili na plemenskim vijećima. Zajedništvo Germana sastojalo se samo u činjenici, da su govorili slično, da im je vjera bila slična i da je postojalo saznanje o nekom praocu «Mannusu», i to su bili jedini tragovi zajedništva. U to doba, međutim, Rimljani su bili nadmoćni germanskim plemenima, koje su uz to i smatrali običnim primitivcima, koji si maste kosu maslacem, tipičnog divljačkog ponašanja. U početku su ljuti i hrabri, ali kod prave opasnosti bježe. Rimljani su uvodili svoj Pax Romana, te su svi oni, koji se nisu pokorili, pretvoreni u robove ili jednostavno ubijeni. Bili su vezani lancima ili za vrat ili za ruke, što se održalo sve do srednjeg vijeka. Osim što su pobijeđene ubijali i porobljavali, raseljavali su ih u druga područja, a plemstvo je obično likvidirano. Već 9. godine prije Krista Rimljani su tako došli do Elbe, odakle su ih promatrali mrzovoljni Langobardi. Njima su Rimljani pripremali istu sudbinu, a Langobardi osvetu.

Nakon osvajanja germanskog područja između Rajne i Elbe, Rimljani su počeli uvoditi civilizaciju prema svojim kriterijima. Vojsku su slijedile armije trgovaca te je

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin

nastala živa razmjena. Iz Germanije su se izvozili razni mirisi, sušena riba, dimljena riba, jantar i koža, te srebrna i olovna rudača. Čitava dobit išla je caru, koji je opet financirao vojsku i druge javne potrebe. Germanija se podijelila na prijatelje i neprijatelje Rima. Mnogi koji su se osjećali okupiranima, pobjegli su preko Elbe u Marbodovu - germansku državu, koja je postajala sve veća opasnost za Rim. Germanima je naročito smetao porez koji su uveli Rimljani, te rimsko pravo kojemu su se morali pokoriti, kao i oduzimanje oružja.

U to je vrijeme Arminije Heruščanin živio već od 8. godine prije Krista u Rimu, u konviktu s ostalim dječacima koji su predstavljali elitu budućnosti. To su bila djeca asimiliranih plemića druge generacije, a trebali su nakon školovanja upravljati marionetskim državama u Germaniji. Kao izobraženi vojnik, plemenitog roda i odlikovan, Arminius je nosio rimske oznake kao i željezni oklop, purpurnu togu te kacigu kao svi vojni zapovjednici. Već od 5. godine nakon Krista upućen je s rimskom vojskom u pohod. Trebalo je likvidirati Marbodovu državu koja je prijestolnica bila Budweiss (Budjejovice) gdje su se skupljali izbjeglice iz bivših slobodnih germanskih područja, kao i ostali nepokoreni Germani. Na Marboda je krenula vojska od oko 200.000 vojnika, a među njima je bio i Arminije.

Međutim, za vrijeme pohoda u provinciji Dalmaciji živjeli su pobunjeni Iliri, zbog čega je Rim morao najprije ugušiti nemire u tom dijelu zemlje. Za vrijeme tih balkanskih ratova Arminije je, kao i ostali germanski pitomci u rimskoj vojsci, imao priliku studirati rimsku taktiku i način ratovanja: brze prodore, opsadu, način nastupa pješadije koja je najprije bacala svoja teška koplja koja bi se zabila u štitove protivnika i na taj način kod obaranja štitova dala priliku za napad na tijelo. Iza toga je slijedio smrtni udarac. No posebice su izučili disciplinu, što je bio rimski ključ za uspjeh, s obzirom da su germanski ratnici bili neorganizirani i nedisciplinirani. Nakon što su ugušeni nemiri u Iliriku, vratile su se pomoćne trupe Heruščana u domovinu. Zbog općeg nezadovoljstva zapadne Germanije i zbog gladi, Arminius je svojim sunarodnjacima predočio ratni plan. U rujnu 9. godine pr. Kr. rimski vojskovođa naletio je na otvoreni nož. Pri tome je Arminije igrao dvostruku igru, jer je istovremeno pripremao ustanak svojih zemljaka, a predstavljao se pred Varusom i ostalim Rimljanima kao njihov prijatelj. Nakon 2000 godina izišle su na vidjelo mnoge činjenice, koje su dovele do katastrofalnog poraza. Arminius je mjesecima uvjeravao Varusa u svoje prijateljstvo i na prijevaru usmjerio čitavu vojsku na uski šumski put, te su rimske kolone dugačke 10 km Germani napali s leđa i sa svih strana iz šume, što je podrobno opisao Tacitus u svojim Analima, a Anale je opet napisao na temelju uvida u senatski arhiv u Rimu. Iz zaštite šume Germani su napali rimske bokove. Rimljani su se ipak sredili, iako oslabljeni, uspjelo im je prvog dana na večer uspostaviti čvrsti logor, sve što je bilo suvišno, tj. opremu i zaprežna kola Varus je dao spaliti. Drugoga dana marš je nastavljen u boljem poretku, no Germani su opet napadali bočno i rimskom ustroju nanijeli teška oštećenja. Trećeg dana napadali su Germani, naročito

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin

oni koji su željeli prigrabiti plijen, iako se rimski vojni poredak raspao. Neki dijelovi su se pokušali povući, tako da su legije marširale cijelu noć. U ranu zoru četvrtog dana opet je uslijedio napad, istovremeno je pala strašna kiša. Čitava povorka zapela je u blatu i na slobodnom prostoru Germani su okružili rimske legije u borbi izbliza, posjekli sve što im se našlo na putu.

Tacit opisuje: Na mjestima su ležali leševi na gomili, tlo je bilo klizavo od krvi i utroba. Zarobljen je i Varus, kome su odsjekli glavu. Germanski konjanik ju je u torbi nosio u slobodni germanski predio gdje je vladao Marbod nad Langobardima, Markomanima, Anglima, Sasima, Semnonima, Suevima i brojnim izbjeglicama, s pozivom na opći ustanak. No Marbod se nije htio pridružiti Arminijusu i njegovoj vojsci, bez obzira što je rimska vojska u bezglavu bijegu napustila Germaniju s desne strane Rajne i povukli se u područje s lijeve strane. Konjanik je već natrulu glavu Varusa nosio u Marbodu tražeći savez, u čemu bi se mogla formirati vojska od 100.000 momaka. No Marbod nije prihvatio ponudu, nego je natrulu glavu Varusa poslao u Rim.

U Rimu je nastala uzbuna. Zbog učvršćenja granica na Rajni, car August je u zimi 9./10. godinu nakon Krista skupio nove legije koje su se sastojale uglavnom od prosjaka i kažnjenika. Vojskovođa Tiberius poveo ih je na Rajnu, jer se bojao direktnog germanskog napada na Rimsko carstvo. No, Germani su propustili šansu. Borbe su se vodile promjenjivim uspjehom između Labe i Elbe, no do uspostave totalne i neograničene vlasti Rima na tom području nikada više nije došlo.

Brat Arminijev, Flavije koji je također bio u rimskoj službi, vikao je bratu preko rijeke Weser “Carstvo je nepobjedivo”. No Arminije ili Herman odgovorio je da nikad neće izdati domovinu. U ljeto 16. godine sudarili su se Germani s rimskom vojskom u bitci u kojoj se pet sati ubijalo u jednoj i na drugoj strani. Leševi i oružje pokrilo je polje u kvadratu od 15 km. Arminije je bio ranjen, pobjegao je zahvaljujući tome, što si je lice namazao krvlju i na taj način se prikrio. S obzirom da Rimljani nisu imali konačnog uspjeha, tadašnji car Tiberije je povukao svoju vojsku i odustao od totalne okupacije područja preko Rajne. Službenog povlačenja nije doduše bilo, ali je od daljnjeg osvajanja odustao.

Sad je nastao takoreći, bratoubilački rat među Germanima. Arminije je nazivao u pomoć germanskog boga Wodana i napao Marboda, koji je vladao s desne strane Elbe. Marbod je svrgnut u 18. godini p.K, a već brzo nakon toga ubijen je i Arminije od “svojih srodnika”, no vrlo je vjerojatno da su to učinili rimski špijuni.

Na taj način i u to vrijeme nastale su velike prekretnice u svjetskoj povijesti, jer se dokazalo da Rim nije nepobjediv. Istovremeno s pojavom kršćanstva i Isusa Krista, protiv svjetske sile na Tiberu razvila se teologija i ljubav prema bližnjemu, a na to je Arminije odgovorio mačem i ognjem.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin

Nakon rimskog poraza i pobjeda Germana preokrenuo se tadašnji svijet. Tijek se osvajanja nije se više kretao u smjeru sjevera nego obratno, u pravcu juga. Razjedinjena germanska plemena sklapaju saveze i nastoje prodrijeti u Rimsko carstvo, što im postupno i uspijeva. Za to su postojali mnogi motivi. U prvom redu zima i oskudica, te narodi koji su provaljivali iz Azije i potiskivali Germane, u želji za plijenom i želji za toplim krajevima gdje je bilo više izobilja nego na hladnom sjeveru. Iako je Limes sprječavao “Barbarima” da prodiru u Rimsko carstvo, ipak se to događalo, bilo savezništvom, bilo silom.

Već u I. stoljeću poslije Krista, Goti su se “spustili” iz Skandinavije, pokorili mnoga germanska plemena ili se s njima udružili, te prodrli na istok sve do Egejskog mora, te na jug gdje su zauzeli Galiju i na koncu i sam Rim. Tu su osnovali i svoje kraljevstvo, u koje su spadali i naši današnji krajevi, tako da ostatke gotske kulture možemo naći u Kninu, Drnišu, Iloku, Dalju, B. Manastiru, Sisku, Puli, Vrlici i drugim hrvatskim mjestima. Franci, ujedinjeni u savez s još nekim drugim plemenima prodiru također na jug, te u 5. stoljeću stvaraju državu, koja zauzima veći dio Zapadnog rimskog carstva i rimskih pokrajina.

Angli i Sasi, kako je već rečeno, ohrabreni germanskim pobjedama, prodiru u Veliku Britaniju i jedan dio osvajaju, te stvaraju temelje za jednu veliku kulturu i jedno veliko carstvo. Langobardi također prelaze iz svog područja oko Elbe -Limes, zauzimaju donju Austriju, zavalu između Tise i Dunava, svladavaju druge Germane tj. gepidsko kraljevstvo, prodiru u Italiju, osvajaju jedan veliki dio, a posljedice njihove vlasti i danas se mogu uočiti u nazivu sjeverne Italije - Lombardija. Najzanimljiviji put su, međutim, obavili Vandali, koji su ranije bili smješten i u Šleskoj i zapadnoj Poljskoj. I oni su prešli zajedno s Alanima i Suevima Rajnu, prodrli u Hispaniju, gdje su se najprije nakon 20-godišnjeg seljenja naselili, no protjerani su od zapadnih Germana čak u sjevernu Afriku, prešavši ribarskim brodicama Gibraltar, te osnovali kartašku državu, u koju su uključili Baleare, Korziku, Sardiniju i Siciliju. Ovaj prikaz seoba Germana samo je ilustrativan i površan, jer nije bilo moguće obuhvatiti sva germanska plemena i sva povijesna zbivanja.

Srednja Europa nije ni prije bila gusto naseljena, a nakon preseljenja germanskih plemena na jug, na prostore između Odre i Nise s jedne strane, te Elbe s druge strane, naselila su brojna slavenska plemena, koja su se i ranije miješala s Germanima, zajedno se doselila ranije ili kasnije iz zajedničke pradomovine svih indoeuropskih naroda. Slaveni su se selili na slobodne prostore uz rijeke, a djelomično su bili na to prisiljeni prodorom Huna i Avara. Na germanska područja poslije njih, a i skupa s njima naselili su se i proširili brojni Slaveni, pri čemu je nužno nabrojiti najznačajnija plemena: Bodrice (Obodritten), Ljutice (Wilzen), zatim Poljani, Pomorani, Česi, Vislani, Slovaci i - Hrvati. Hrvati su se nalazili u tom području i na području današnje Češke, gdje su hrvatske dinastije čak i vladale, pa čak i neki češki sveci potječu od hrvatskih predaka.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin

Istovremeno, jedan dio Hrvata ostao je i dalje na području oko Karpatskog gorja, skupa s Bužanima i Volinjanima i Drvljanima. Pa i preko tog područja selili su se Hrvati u današnju postojbinu na zamolbu cara Heraklija koji je i tražio da mu pomognu u borbi protiv Avara. Kako je i ranije bilo seoba, a i kasnije, u 7. stoljeću, to seljenje je prema oskudnim podacima izvelo oko 300.000 - 500.000 duša, a vojska je brojila oko 80.000 ljudi. Obećao im je zemlju koju osvoje od Avara i ostvario to kada su napustili bojište. Drugi dio Hrvata se spustio preko Slovenije u Dalmaciju, te također porazio Avare, zauzevši njihove prostore.

Sažetak

Jedan od najsudbonosnijih svjetskih događaja je pobjeda Arminijusa Heruščanina, Hermanna der Cheruskera u Teutoburškoj šumi koja je za posljedicu imala suzbijanje rimske invazije na sjever, osvajanje Rimskog carstva putem prodora germanskih plemena na jug, prodiranje slavenskih plemena na zapad u područje između rijeka Elbe i Odre, među njima i Hrvata te seoba Hrvata na jug. Bitka u Teutoburškoj šumi odigrala se 9. godine nakon Krista i imala je, gleda li se slijed naknadnih događaja s dostatne vremenske distance, značajne i dalekosežne posljedice. Uz to, pobjeda Germana nad Rimljanima upravo u Teutoburškoj šumi i pod vodstvom Arminija Heruščanina bila je prvi znak svim drugim osvajačima da Rimsko carstvo ipak nije nepobjedivo. Zahvaljujući rimskom obrazovanju i vojnoj edukaciji upravo u rimskim redovima, Arminije Heruščanin imao je taktički jednostavan zadatak poznajući slabe točke rimskih legija. Nakon ovog poraza Rimskog carstva, Angli i Sasi shvatili su da je jugoistok Europe praktički otvoren pa su kasnije, zajedno s Gotima, Vandalima i drugim osvajačima, krenuli u Europu. Ne čudi stoga da je Arminije Heruščanin omiljen i u Britaniji, pa čak i u SAD-u gdje ga nazivaju “Hermann the German”.

Na taj način su - gledajući dalekosežno - događaji od početka prvog milenija i nakon pobjede u Teutoburškoj šumi, Hrvati dobili mogućnost da dosele na jug, na toplo more da steknu prekrasnu zemlju, bogatu i plodnu, te da izbiju na prekrasno Jadransko more koje spada među najljepša na svijetu. Na taj način povezana je Hrvatska povijest od davnina s germanskom tj. njemačkom povijesti, što se protezalo kroz stari i srednji vijek, pa i do današnjih dana.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 389-396 Augustin Lukačević: Arminije (Hermann) Heruščanin

Hermann der Cherusker

Eins der schicksalhaftesten Weltereignisse ist der Sieg von Hermann des Cheruskers im Teutoburger Wald, dessen Folge die Abwehr des römischen Durchbruches nach Norden, die Eroberung des Römischen Imperiums durch Sturm der germanischen Stämme nach Süden, Durchbruch der slawischen Stämme nach Westen in das Gebiet zwischen der Flüssen Elbe und Oder, unter ihnen auch der Kroaten, und die Wanderung der Kroaten in den Süden war. Die Schlacht in dem Teutoburger Wald fand im 9. Jahr nach Christus statt und hatte, die Folgen der nachträglichen Ereignisse aus genügendem historischem Abstand betrachtend, bedeutende und weittragende Folgen. Dazu war der Sieg der Germanen über die Römer, gerade im Teutoburger Wald und unter der Führung von Hermann des Cheruskers, ein erstes Zeichen an alle anderen Eroberern, dass das Römische Imperium doch nicht unbesiegbar ist. Dank römischer Bildung und militärischer Ausbildung gerade in römischen Reihen hatte Hermann der Cherusker eine taktisch leichte Aufgabe, da er die Schwachpunkte der römischen Legionen kannte. Nach dieser Niederlage des Römischen Reiches begriffen die Anglen und Sachsen, dass der Südosten Europas praktisch offen ist und traten später, zusammen mit den Goten, Wandalen und anderen Eroberern, ihren Weg nach Europa an. Deshalb ist nicht erstaunlich, dass Hermann der Cherusker in Britannien, sogar in den USA, wo er “Hermann the German” genannt wird, beliebt ist.

Auf diese Weise bekamen – weitgreifend betrachtet – durch die Ereignisse vom Anfang des ersten Millenniums und nach dem Siege in dem Teutoburger Wald, die Kroaten die Möglichkeit, in den Süden an das warme Meer zu siedeln, ein wunderbares, reiches und fruchtbares Land zu erobern und an das herrliches Adriatische Meer, das zu den schönsten der Welt gehört, durchzudringen. Auf diese Weise ist die Geschichte von Kroatien seit Urzeiten mit der germanischen bzw. deutschen Geschichte verbunden, was sich durch das Altertum und das Mittelalter bis zu den heutigen Zeiten erstreckte.

Schlüsselworter: Hermann der Cherusker, Teutoburger Wald

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien...

Institut für Deutschlandforschung Ruhr-Universität Bochum Njemačka

Innen- und Außenpolitik als Symptome des Verhältnisses zwischen deutscher Minderheit und jugoslawischer Regierung (Njemačka narodnosna skupina u Jugoslaviji 1918-1941. Unutarnja i vanjska politika kao simptomi odnosa između njemačke manjine i jugoslavenske vlade), Peter Lang, Frankfurt na Majni et. al., 2009.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 397-400 Mirjana Stančić: Johann Böhm: Die Deutsche Volksgruppe in Jugoslawien...

Njemački povjesničar Johann Böhm, rođen 1929. u Siebenbürgenu, njemačkoj povijesnoj pokrajini u Rumunjskoj, svojim je brojnim studijama i monografijama iz novije njemačke povijesti, od 1918. do 1945., dao značajan doprinos njemačkoj historiografiji, te je 2006. nagrađen ordenom za zasluge Savezne Republike Njemačke. Od 1989. izdaje u vlastitoj nakladi „Halbjahresschrift für südosteuropäische Geschichte, Literatur und Politik“ (Polugodišnjak za povijest, književnost i politiku Jugoistočne Europe). Njegova najnovija monografija, „Njemačka narodnosna skupina u Jugoslaviji 1918-1941. Unutarnja i vanjska politika kao simptomi odnosa između njemačke manjine i jugoslavenske vlade“, objavljena u Frankfurtu na Majni 2009., obrađuje povijest njemačke narodnosne skupine u razdoblju podjednako presudnom i tragičnom za život i opstanak ove zajednice na tlu Jugoslavije. Počeci naseljavanja Nijemaca sežu u 9. stoljeće, kad se prvi pripadnici njemačkih plemena zalaganjem slovenskih feudalaca i salzburškog nadbiskupa naseljavaju u sjevernim dijelovima prostora koji će stoljećima kasnije postati Kraljevinom SHS i Jugoslavijom. Najbrojniji u Sloveniji, sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji, Vojvodini i sjevernoj Bosni, Nijemci su naseljavali te krajeve osobito u razdoblju od 16. do kraja 19. stoljeća, slijedeći migracijsku politiku Habsburške monarhije. Njezinim su raspadom izgubili svoju državno-pravnu podlogu koja im je garantirala politički i kulturni integritet, te su se od 1918. kao nacionalna manjina trebali snalaziti i prilagođavati novim političkim opcijama. Ta je prilagodba u uvjetima novonastale Jugoslavije, tema Böhmove knjige.

Monografija je podijeljena u dvije velike kronološki koncipirane cjeline. U prvoj autor obrađuje parlamentarizam u Kraljevini SHS od 1918. do proglašenja diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. i unutarnje političke napetosti koje su se neposredno odrazile na položaj njemačke zajednice. U drugoj se cjelini bavi njemačkom manjinom u Jugoslaviji i njezinim odnosom prema autoritarnoj vlasti u razdoblju od 1928. do 1941.

U prvoj rečenici svojeg predgovora Böhm ističe da je istraživanje povijesti njemačke manjine u bivšoj Jugoslaviji u vremenu između dva Svjetska rata nepotpuno („lückenhaft“, str. 9) i da je o toj temi objavljeno malo radova („nur wenige Veröffentlichungen“, str. 9). Tome – odmah na početku – želim proturječiti upućujući na opsežne radove Dušana Bibera, Josipa Mirnića, Branka Bešlina, te brojne monografije i zasebne studije Vladimira Geigera, kao i brojne studije i članke objavljivane u ovom Godišnjaku. (Böhm u prikazu stanja istraživanja i opsežnoj bibliografiji ne navodi Mirnića, ni Bešlina, a od Geigera samo dvije studije). No, Böhm nas tom opaskom ipak uvodi u monografiju, koja na 427 stranica svjedoči o ozbiljnosti i izvrsnosti njegovog projekta.

Monografija je pisana tradicionalnim konvencionalnim stilom, a nastala je temeljem isto takvog dugogodišnjeg istraživanja. Knjiga je pregledna, pristupačna i razumljiva svakom, čak i čitatelju koji nije vičan povijesnim raspravama. Smatram