Zlatko (Osvald) Bender Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera

„DABIH“ Društvo prijatelja Austrijanaca u BiH Banja Luka UDK: 75 Bender, F.

(Poseban osvrt na obnovu i unutrašnje uređenje sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini, u 19. i početkom 20. stoljeća)

Tema rada je djelovanje i rad Ferdinanda Bendera. Riječ je o Austrijancu koji je došao u Bosnu i Hercegovinu u vrijeme kada je Austro-ugarska Monarhija nastojala gospodarski i kulturno integrirati Bosnu i Hercegovinu, nakon višestoljetne vlasti Turaka Osmanlija.

Ključne riječi: Ferdinand Bender, Austrijanci, Bosna i Hercegovina

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera

Na samom početku ovoga rada želim skromno istaknuti da je Ferdinand Bender moj djed, te da sam istraživanju ove teme pristupio s posebnim emocijama u kojima sam cijelo vrijeme osjećao ponos na njegov rad i doprinos koji je utkao u kulturu na području Bosne i Hercegovine u sklopu prostrane tadašnje Austro-Ugarske Monarhije. Ferdinand Bender rođen je 29. prosinca 1874. godine u austrijskom mjestu Schweidnitz Preusen od oca Ferdinanda i majke Marije Bursk. (Doista znakovito jer se to zbilo samo nekoliko mjeseci uoči bosansko-hercegovačkog ustanka (1875. – 1878.), koji će u potonjim godinama i desetljećima osigurati slom uprave Osmanskoga Akademski slikar Ferdinand Bender Carstva na tom području i dolazak austrijske uprave i vlasti na područje Bosne i Hercegovine). Ferdinand Bender je obrazovanje i titulu akademskog slikara stekao u Austriji, a u Bosnu i Hercegovinu, tj. u Sarajevo, dolazi početkom 20. stoljeća, i to vjerojatno na poziv ondašnjih vlasti. Najvjerojatnije, ali ponovo znakovito, dolazi 1908. nakon aneksije Bosne i Hercegovine od strane Austro-Ugarske Monarhije i potpunog odlaska turske vlasti. Slikar Ferdinand Bender vjenčao se 8. srpnja 1925. godine s Marijom Kristan, koja je rođena u Sarajevu. Otac joj je Rudolf Kristan, a majka Julija rođ. Krokoscher. Podaci su zapisani u knjizi Matice vjenčanih u Rimo-katoličkom župnom uredu u Sarajevu.

Prvobitno Benderovo djelovanje vezano za Bosnu i Hercegovinu, i to katolički crkveni krug vezuje se uz austrijsku vlast na tim prostorima u vrijeme kada je Austro-Ugarska Monarhija unijela zamah europeizacije na području graditeljstva i likovne umjetnosti. Boja postaje glavni element ugođaja kolorističke obrade fasada, polikromije interijera, vitraja koji unose optičku harmoniju unutarnje dekoracije i atmosfere pa se tako tada pojavio niz novih slikarskih tema i novih načina oslikavanja u kojima su slikari primjenjivali nove tehnologije koristeći pri tome i postojeće / stare tehnologije.

U ovom kratkom prikazu posebice bih istaknuo djelovanje i rad Ferdinanda Bendera pri obnovi oltara crkve sv. Antuna Marija i Ferdinand Bender

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera

Padovanskog u Sarajevu. To se dogodilo u vrijeme cjelokupne obnove tog sakralnog objekta, koja je izvedena po projektu znamenitog arhitekta Josipa pl. Vancaša. (Prema nekim izvorima to je bio posljednji Vancašev projekt nekog sakralnog objekta.) Nova crkva sv. Antuna Padovanskog podignuta je na mjestu istoimene trošne i gotovo srušene crkve, koja je izgrađena 1882. godine. Budući da je do 1905. godine bila privremeno zatvorena, u Sarajevu je 1903. godine osnovano Društvo za gradnju, čiji su članovi novac darivali u fond za obnovu crkve sv. Antuna Padovanskog koja je izvedena u razdoblju od 1912. do 1913. pod stručnim nadzorom Franje Holca; interijer je oblikovan do 1914. godine. Crkva je izgrađena u vidu trobrodne bazilike s peterostranom oltarskom apsidom i poprečnim transeptom u kome su sakristije i oratorij iznad njih. U bočnim lađama, međusobno odvojenima zidom, situirane su po tri kapelice u kojima, umjesto ranijih oltara i ispovjedaonica stoje oltarne slike i mala klecala, te pet velikih drvenih postaja križnog puta kipara Zdenka Grgića. Crkva ima križno-rebraste svodove. Visoki nadzid srednjeg broda i prozore u svakom tramveju, kao i pet prozora u oltaru, koji su ukrašeni izvanrednim vitrajima. U sjeverozapadnom dijelu crkve nalazi se prislonjeni zvonik masivnog kubusa, visok 43 metra, na kome su kipovi sv. Antuna i reljefna skupina Svetog Trojstva. Balkonska ograda zvonika i fasadna plastika nose obilježje cvjetne gotike. Uz crkvu se nalazio samostan građen između 1893. i 1894. u neogotičkom stilu po projektu arhitekte Karla Paneka. (Iako je

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera

samostan renoviran između 1962. i 1978. godine, te 1983. i 1985. godine tokom ratnih djelovanja 1992. do 1995. godine na prostoru Bosne i Hercegovine, tj. Sarajeva, samostan i crkva su oštećeni u krovnim dijelovima i na bočnim zidovima. Izuzetno vrijedni prozorski vitraji Ive Dulčića oštećeni su na mnogo mjesta.)

Prema zapisima Dr Franje Blaževića pod nazivom „Crkva sv. Ante Padovanskog“ u Sarajevu, 1917. godine, strana 53., medaljone je oslikao akademski slikar Ferdinand Bender (što se može vidjeti na strani 14.) Časopis „Naša misao“ u Sarajevu, iz 1914. godine je objavio tekst u kojem govori da je on „raznim ukrasima iskitio“ zidove i plafon u istoj crkvi.

A od kardinala Vinka Puljića, koga sam sreo u Banjaluci prilikom održavanja simpozija vezanog za rad i djelovanje trapista, saznao sam

da su oltarne slike koje je izradio moj djed Ferdinand Bender skinute i da se nalaze arhivirane u Sarajevu.

Prije dvadeset godina počela je restauracija crkve sv. Ante Padovanskog u Sarajevu kada je unutrašnji dio crkve u potpunosti izmijenjen i osuvremenjen. Na crkvi je također uređena i nova fasada.

Djelovanje i rad Ferdinanda Bendera, Austrijanca i znamenitog akademskog slikara, možemo pratiti u smislu značajnog doprinosa slikarstvu i likovnoj umjetnosti u Austriji, ali i u Bosni i Hercegovini, posebice u oslikavanju unutrašnjosti sakralnih objekte, i to ne samo na primjeru crkve sv.

Oltar crkve sv. Ante Padovanskog u Sarajevu

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera

Kip bratovštine u novoj crkvi

Obnovljena crkva sv. Ante Padovanskog u Sarajevu Antuna u Sarajevu nego, prema nekim raspoloživim izvorima, i na oslikavanju crkava i u drugim mjestima diljem Bosne i Hercegovine. Također prema pisanju (Mazalića) Ferdinand Bender je radio zidne slikarije i u Begovoj Džamiji u Sarajevu.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 335-340 Zlatko (Osvald) Bender: Djelovanje i rad akademskog slikara Ferdinanda Bendera

Sažetak

Djelovanje i rad Ferdinanda Bendera, Austrijanca i znamenitog akademskog slikara, možemo pratiti u smislu značajnog doprinosa slikarstvu i likovnoj umjetnosti u Austriji, ali i u Bosni i Hercegovini, posebice u oslikavanju unutrašnjosti sakralnih objekte, i to ne samo na primjeru crkve sv. Antuna u Sarajevu nego, prema nekim raspoloživim izvorima, i na oslikavanju crkava i u drugim mjestima diljem Bosne i Hercegovine. Također, prema pisanju (Mazalića) Ferdinand Bender je radio zidne slikarije i u Begovoj Džamiji u Sarajevu.

(Besonderer Rückblick auf die Renovierung und Innenausstattung der sakralen Objekte in Bosnien und Herzegowina im 19. Jahrhundert und Anfangs des 20. Jahrhunderts)

Zusammenfassung

Die Wirkung und die Arbeit des Österreichers Ferdinand Bender, einem bekannten Akademiemaler, kann man in Rahmen seines bedeutenden Beitrags der Malkunst und der bildenden Kunst in Österreich, aber auch in Bosnien und Herzegowina, verfolgen. Das sieht man vor allem beim Bemalen der Sakralobjekte und nicht nur im Beispiel der Kirche des Hl.Antonius in Sarajevo, sondern auch, nach einigen zugänglichen Quellen, beim Bemalen der Kirchen und anderer Objekte in Bosnien und Herzegowina. Nach den Berichten von Mazalić bemalte Ferdinand Bender auch in der Beg-Moschee in Sarajevo.

Schlüsselwörter: Ferdinand Bender, Österreicher, Bosnien und Herzegowina

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

UDK: 930.85(497.5 Vukovar=112.2)(091) Njemačka zajednica – Zemaljska udruga 930.85(497.5 Vinkovci=112.2)(091) Podunavskih Švaba Vinkovci

Autor u radu daje primjere međusobne suradnje između triju naroda – Hrvata, Nijemaca i Austrijanaca kroz njihov zajednički rad u kulturnim, športskim i drugim društvima na području Vukovara i Vinkovaca u razdoblju između 1918. i 1930. godine. Unatoč žestokim napadima provladinih stranaka, 1922. godine u Vukovaru je otvoren Hrvatski dom, a 1926. godine je u Vinkovcima održan sokolski slet Hrvatskog sokola. Za gradnju Hrvatskog doma zaslužni su Nijemci, a i u Hrvatskom sokolu u Vinkovcima istaknutu su ulogu imali pripadnici njemačke manjine.

Ključne riječi: Nijemci, Austrijanci, Vinkovci, Vukovar

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

O dolasku Nijemaca i Austrijanaca na prostore istočne Slavonije i Srijema nema potrebe ovdje raspravljati. O njima i njihovom življenju na ovim prostorima najvećma se piše kroz biografije uspješnih pojedinaca ili se opisuje njihov tragičan kraj poslije Drugoga svjetskog rata, ali sveobuhvatnog prikaza ove teme još nemamo. Malo se piše ili raspravlja o tome kako su se oni uklopili u društveni život mjesta u kojem su živjeli.

U svemu tome važno je naglasiti bitne činjenice. Prvo, da se radi o migraciji pretežito imovinski najslabijeg njemačkoga društvenog sloja koji je, trbuhom za kruhom, odlazio da traži sebi komad zemlje koja će mu osigurati život. Među tim doseljenicima bilo je nešto i obrtnika, ali su oni, kao i trgovci, dolazili drugim putevima i u drugoj organizaciji. Ono što karakterizira to doseljavanje je saznanje ovdašnjega domorodačkog stanovništva da se doseljavala sirotinja kao što su i oni većinom bili.

Prvi koraci u novoj sredini bili su teški i mukotrpni. Nepoznavanje jezika, grčevito traganje za komadićkom zemlje, uz istodobno osiguravanje minimuma egzistencijalnih potreba, tjerali su doseljenike da se drže zajedno – kao zatvorena cjelina. Bile su u pitanju i dvije različite kulture, različiti jezici, sa svojim shvaćanjem morala, i različitim ponašanjima u svim sferama života. Život je tjerao doseljenike da moraju učiti prvo jezik, shvatiti običaje kraja u kojem žive, da se moraju uklopiti u društvene tokove i u vjerski život. Katolički dio Nijemaca i Austrijanaca prvi je počeo kontaktirati s domorodcima. Može se slobodno naglasiti da je baš vjerski život bio presudan za stvaranje povoljne klime u odnosima Nijemaca i Hrvata.

U tim odnosima nije bilo nikakvih povijesnih netrpeljivosti ili antagonizama. Hrvati su ove došljake doživljavali kao sebi ekonomski jednake. Njihovo teško preživljavanje bilo je jednako kao i njihovo. U toj oporoj bitki za održanje, jedni druge nisu smatrali konkurencijom. Pogotovo što je njemačka populacija bila ona radna, žuljevita.

Kako su se generacije smjenjivale tako su se ove dvije etničke cjeline sve više upoznavale i zbližavale. Kao što i danas hrvatska druga generacija gastarbajtera svojom domovinom doživljava zemlju u koju su došli njihovi roditelji, tako su i Nijemci i Austrijanci, Hrvatsku počeli doživljavati svojom domovinom o čemu još biti riječi.

O dolasku Nijemaca i Austrijanaca na prostore Vinkovaca i Vukovara ovdje ćemo samo šturo. Tek toliko, da uočimo njihovu brojnost.

Popisi stanovništva pokazuju da je njihov broj od Austro - ugarske nagodbe do 1921. godine, kretao se u prosjeku 36,81 % u Vinkovcima i 36,45 % u Vukovaru, uz blage oscilacije. Te su oscilacije većim dijelom rezultat blagog porasta broja Hrvata i nisu imale podloge u nekim političkim zbivanjima.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

Kretanje broja Nijemaca u Vinkovcima i Vukovaru:

Godina

Broj Nijemaca % Ukupno

Broj Nijemaca % Ukupno

1880. 1832 34,71 5277 3128 36 8741 1890. 2383 40,07 5946 3783 40 9494 1900. 2896 38,19 7582 3537 36 9719 1910. 3160 34,27 9220 3502 33,8 10359 1921, 2667 26,25 10160 2671 26,07 10242

O situaciji iza 1981. godine bit će još govora.

Činjenice pokazuju da su Nijemci veoma brzo prihvatili Hrvatsku kao svoju domovinu. Poslužit ćemo se pismom mladoga diplomiranog arheologa i doktora znanosti Viktora Hoffillera, koji je 1901. godine napisao pismo iz Beča svom nekadašnjem srednjoškolskom profesoru Josipu Brunšmidu u Zagreb gdje je ovaj bio ravnatelj Arheološkoga muzeja. Hoffiller je napisao pismo s toliko puno domoljubnoga zanosa da bi ga danas, prema čudnim kriterijima, proglasili hrvatskim nacionalistom.

Hoffiller tako, između ostaloga, piše kako ga srce vuče za domovinom i da ako mojih sila trebate, izvolite s njima raspolagati. To je napisao u trenutku kad su mu njegovi profesori nudili mjesto u jednom Beču.1 Ovaj domoljubni Hoffillerov zanos očito nije jedini primjer, već je to bio jedan od mnogih primjera odnosa Nijemaca, koji su rođeni u Hrvatskoj i koji su prigrlili Hrvatsku kao svoju istinsku domovinu.

Ukazujemo na ovaj primjer jer on najbolje ilustrira odnos svih Nijemaca koji su bili čimbenici hrvatske kulturne djelatnosti, ali ne samo kulturne djelatnosti već daleko širega obima.

Stvaranje Kraljevine SHS u mnogo čemu je izmijenila prilike u novoj državi. Nijemci se nisu smatrali ni najmanje krivima za bilo što, kao i Hrvati, ali zato su drugi smatrali da su oni ratni gubitnici. Pobjednici su, od prvoga srpskog ustanka na ovamo otvoreno izražavali netrpeljivost prema Nijemcima, iako i Hrvati nisu ništa bolje prolazili.

Lokalni su Srbi u novoj državi dobili snažnu potporu dvora i beogradske vlade, kojom su trebali zavladati u lokalnoj sredini. Bitke na lokalnim i općim izborima, u Vinkovcima i Vukovaru, zaoštravali su borbu za svaki glas. U tome svjetlu svatko hrvatsko društvo u krajnjem cilju vodilo je ka snaženju nacionalnoga bloka. Stoga ulazak Nijemaca u ta društva gledana su prijekim očima.

1 Z. Virc, Vinkovci i Hoffiller, Godišnjak MHV, br. 8, Vinkovci, 1980., 233-234.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

No vratimo se statističkim podacima koji rječito govore što se događalo sa Nijemcima iza stvaranja kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca).

Kretanje broja Nijemaca između dvaju popisa

VINKOVCI VUKOVAR

Godina

Broj Nijemaca % Ukupno

Broj Nijemaca % Ukupno

1880. 1832 34,71 5277 3128 36 8741 1890. 2383 40,07 5946 3783 40 9494 1900. 2896 38,19 7582 3537 36 9719 1910. 3160 34,27 9220 3502 33,8 10359 1921, 2667 26,25 10160 2671 26,07 10242

Smanjivanje broja Nijemaca u prvom popisu poslije I. svjetskoga rata, gledano u postotku, djeluje vrlo pesimistično. U Vinkovcima je to smanjenje 8,02 %, a u Vukovaru 7,73 %. Kad to promatramo brojčano, onda to u Vinkovcima iznosi 493 Nijemca manje, a u Vukovaru je to tek 117 Nijemaca. Za jedan dio njih možemo pretpostaviti da je bio zaposlen u državnim službama i da su novoj vlasti bili nepoćudni.

Bez obzira bili oni Nijemci ili Austrijanci, prema njima se odnosilo odbojno. Pripadali su državi s kojom je Srbija bila u stalnim sukobima različitih razmjera i načina. Ništa im nije pomagalo da su oni već nekoliko generacija živjeli na ovim prostorima i što sa službenom politikom nekadašnje Austro-Ugarske monarhije nisu imali baš nikakve veze.

Hrvati su nešto bolje prolazili jer su oni, prema službenoj politici, bili jedno od tri plemena koji su činili jugoslavenski narod. Za čitavo vrijeme države nije im se zaboravljalo da su se nedavno borili protiv srpske države.

U takvoj situaciji kad službena politika ne prihvaća jedan narod, Nijemcima nije preostajalo ništa drugo već da se priklone onima s kojima su i prije živjeli u miru i međusobnom poštovanju. Istina, postojala je Njemačka stranka, ali ona još uvijek nije uspijevala okupiti većinu svojih sunarodnjaka. Ilustracije radi, Njemačka stranka je 1923. godine na izborima za Narodnu skupštinu u vinkovačkom kotaru dobila tek 152 glasa.2 Ovo rječito govori da su Nijemci još uvijek stranački podijeljeni. Već 1925. godine na izborima, opet za Narodnu skupštinu, Njemačka stranka dobila je dvostruko

2 Ivica Miškulin, Parlamentarni izbori u vinkovačkom kotaru između dva svjetska rata, monografija

Vinkovci, 115.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

više glasova, čak 332 i bila je po rezultatima glasovanja druga, iza HSS.3 Ovi podaci govore o postupnom priklanjanju Nijemaca vlastitoj stranci. Nazočnost Nijemaca u kulturnim društvima Vinkovaca i Vukovara pokazuje da je bilo Nijemaca koji su i dalje ostali aktivni u hrvatskim društvima što bi upućivalo i na njihovo stranačko opredjeljenje.

Hrvatske su stranke pokušavale što više privući njemačko stanovništvo, dok su srbijanske stranke pokušavale na sve načine razbiti to savezništvo jer su u pitanju bili rezultati glasovanja na lokalnim, i što je još važnije, na državnim izborima – za narodnu skupštinu.

Na dva primjera vidjet ćemo kako su metode političke borbe bile nesmiljene i kako su te borbe nosile u sebi neke najave kasnijeg srpskoga semitizma, ali i genocidnoga ponašanja. Kronološki, prvo ćemo se posvetiti Vukovaru.

Prvi se primjer odnosi na nastali konflikt u povodu otvorenja Hrvatskog doma u Vukovaru 1922. godine, a drugi na održavanje sokolskoga sleta Hrvatskog sokola u Vinkovcima 1926. godine.

Od samoga početka nove države, Srbi su nastojali zagospodariti na ovim prostorima u svim sferama društvenoga i političkog života, a to nije moglo ići bez gospodarskog, društvenog, a naročito kulturnog pritiska. Gradnja Hrvatskoga doma u Vukovaru bila je trn u oku vlastima, ali i pojedinim strankama.4 Bilo je to vrijeme ministrovanja i čvrste ruke prečanina Svetozara Pribičevića.

Pokraj svih tih društveno-političkih okolnosti, stara ideja izgradnje Hrvatskog doma ipak je doživjela svoje oživotvorenje. Počelo je još daleke 1902. godine kad je Vjekoslav Gretschl bio je predsjednik „Dunava“ i on je prvi predložio pokretanje akcije za skupljanje sredstava za osnivanje i izgradnju Hrvatskog doma. Tijekom skupljanja donacija naročito je bio aktivan Laudenbach, dok je Đuro Schwerer ostavio svoju kuću (kao imovinu) za gradnju Doma. Tijekom tih austro-ugarskih dana, ali i kasnije, aktivni su u „Dunavu“ Fran Türk i Aleksander Peheim. A „Dunav“ je bio glavni nositelj kulturnih i drugih aktivnosti. Među aktivistima, ali i članovima odbora, spominju se još Aleksander Najpar i Gotfried Eder. Tražeći pogodnu lokaciju za Dom u prvi plan je došao prostor oko svratišta Lav u vlasništvu Eltzovih.

U početku je grof Karlo Eltz tražio zgradu Ressource-a i za svratište Lav (bio je povezani kompleks) 2,000.000 kruna, a na koncu je društvo Hrvatski dom kupilo samo zgradu Ressource-a za 300.000 kr. Već Eltzovo prodavanje samo jedne zgrade bio je znak dobre volje jer je bio mimo njegovih gospodarskih interesa. Više je nego

3 Ivica Miškulin, Parlamentarni izbori u vinkovačkom kotaru između dva svjetska rata, monografija

Vinkovci, 116. 4 Srijem, Vukovar, 15. srpnja 1922., 1.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

očito da je grof popustio shvaćajući društveno značenja Doma za Hrvate, ali i za Nijemce koji su u toj akciju zdušno sudjelovali. Taj benevolentni stav prema cijeloj akciji vidjet će se još nešto kasnije.

Nijemci su, kako smo već naveli, u svim tim događanjima bili neobično aktivni. Tako je u prvoj upravi – Privremenom odboru Fran Türk bio predsjednik, Šandor (Aleksandar) Najpar potpredsjednik, tajnik je bio Aleksander Peheim, a odbornici su bili: Ignatz Srekeis, Gotfried Eder, Hinko Steiner (Horvat, 90). Oni će i poslije otvorenja Doma biti u upravi kad se, osim već spomenutih, spominju Leon Baumgartner, Josip Puches i Spitznagel. Akcija koju su podržali Hrvati i Nijemci morala je uroditi plodom.

Projektant zgrade bio je arhitekt Aleksandar Freudenreich, inače veoma aktivni član „Hrvatskoga sokola“.

Svečano otvorenje Hrvatskoga doma, nakon samo godinu dana gradnje, bilo je 8. i 9. srpnja 1922.,5 što je bila kruna uspjeha i velikih napora koje su činili Hrvati, uz pomoć drugih nacionalnosti, kako bi izgradili prostor – mjesto svojega budućeg okupljanja.

Takva gradnja bila je moguća u ono vrijeme jedino materijalnim žrtvama pojedinaca. Da se nije žalilo truda, govori činjenica da je dom izgrađen samo u godinu dana, a to ujedno znači da su materijalne mogućnosti donatora bile dovoljne za uspješnost poduhvata. Hrvatsko stanovništvo u Vukovaru, i njima naklonjeni poglavito Nijemci, obuzimala je euforija oko uspjeha ovakvog velikog poduhvata, jer su svi bili svjesni što će značiti Hrvatski dom u društvenom životu grada. Stoga je i proslava bila velebna uz nazočnost, kako su izvještavale lokalne novine, preko sedam tisuća ljudi (grad je tada brojao oko 10.000 stanovnika).

Zavist zbog brze i uspješne gradnje i završetka, ali i zbog strahovanja da će dom ojačati protivničke stranačke pozicije i da će se time zaustaviti zauzimanje prevlasti iskazivano je na protivničkoj strani veoma grubo.

Bilo je to ujedno i političko podozrenje, koje najbolje ilustrira činjenica, da su u vrijeme proslave otvorenja doma, na Dunavu bili usidreni monitori i da su s prijeke strane Dunava bili stacionirani odredi jugoslavenske vojske.

Pridavati otvorenju doma bilo kakvo drugo značenje, osim društvenog i kulturnog, bilo je logično jedino u režimima koji su gajili nepovjerenje prema drugima i koji su se osjećali ugroženima. Da je takav odbojan stav bio uvriježen kod većine srpskoga entiteta pokazuje činjenica da su srpska društva odbila sudjelovati u svečanosti otvorenja Doma.

5 Vlado Horvat, Spomenica o radu Hrvatskog kulturno-glazbenog društva „Dunav“ u Vukovaru, 21.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

Pojava monitora na Dunavu i koncentracija vojske na lijevoj obali Dunava neobično podsjeća na događaje od sedamdesetak godina kasnije. Kao da su ti događaji oko otvorenja doma bili njihova pretpremijera. Naravno da pojava monitora i vojske nije omela svečanost. Oni su samo zorno pokazali kolika se važnost pridavala tom činu. Utoliko je sudjelovanje Nijemaca u ovoj proslavi dobivalo posebno značenje. Jer oni se nisu libili sudjelovati u svečanostima.

Grof Dragutin Eltz imao je velikoga udjela u nastajanju Hrvatskoga doma jer je otkupljena zgrada za kupca pogodnu cijenu što mu je Türk priznao na otvorenju doma. Türk je naglasio njegove velike zasluge za dom, za njegovu slogu i ljubav s vukovarskim Hrvatima i zbog toga grof je izabran za kuma doma.

Vikar Mato Pavić, poslije posvete doma, naglasio je: Nas Hrvate ne straše njemačka imena, naprotiv ja znadem ime Strossmayer, koje mnogo znači za naš narod, ja znadem kod Slovenaca imena slovenačkih preporoditelja Bleiweisa i Einspilera, kod Čeha Jungmana i Riegera. Mi se njemačkih imena ne bojimo, mi smo jaki tako, da prirodjujemo i privlačimo.6

Türk je u svom pozdravnom govoru naglasio … i želim, da ovaj Dom bude dom ljubavi i sloge svih sugrađana Vukovara.7

Eltz mu odgovara, kad je kao kum proglašavao otvorenje, da ovaj dom bude na ponos grada Vukovara i čitavog hrvatskog naroda, za čiji rad napredak moramo svi složno raditi.8

U svečanosti sudjelovala je tajnica zabranjene „Hrvatske žene“ Slava Fürst koja u nekoliko navrata naglašava domovinsku ljubav . . . kao jaču od svega na svijetu.9

Predsjednik društva Hrvatskoga doma dr. Fran Türk prigodom otvorenja doma naglasio je da dom treba (biti) stjecište svih čestitih Hrvata, da bude dom ljubavi i sloge svih sugradjana u Vukovara.10 .

Osim iskazivanja vojne sile još je bio jedan iskaz netrpeljivosti prema ovom događaju. Anonimni Vukovarac poslao je u osječki radikalske novine „Stražu“ pjesmu u kojoj komentira otvaranje Hrvatskoga doma. On se u toj pjesmi ruga lažnim Hrvatima, ali i Židovima, koji su veoma aktivni u hrvatskim udrugama. Optužuje ih da su oni ti koji zavadjaju s bratom brata pri tom misleći na odnose između Hrvata i Srba. Samo u ovom iznesenom navodu sintetizirana je bit pjesme, iako je pjesma „nabijena“ krivim političkim shvaćanjima.

6 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1. 7 Jugoslavenski Dnevnik, Novi Sad, br. 251, 1931., 8. 8 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1. 9 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1. 10 Srijem, br. 29, 15. srpnja 1922., 1.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

Ko da Vas je golub biro, Draga braćo, vi „Hrvati“. Od kuda. ste, ko Vas skupi ? A ko će Vas živi znati! Iz Zagorja dičnog niste. Ne spominjem druge kraje, Koji su vam dedi bili, — Nek vas „tajfl” sami znaje. Al’ Hrvati pravi- da ste, Ne verujem, ma ko kaže, I ako se isprsiste. Bar ime vam to ne laže. Palestinu zemlju staru, I Virtemberg ako znate, To su zemlje što ovamo, Posejaše te „Hrvate“ Ti Hrvati kavge traže, Zavadjaju s bratom brata, Od sad takih ovde biće, A nestaće svih Hrvata! To su iskren’ reci naše. Draga braćo,da ih znate, A sad evo kola vašeg, U koje se vi hvatate: Tirk i Najpar, Zebec, Eder, Pehajm, Švagel, Tes i Jeger, Šterl, Pifat i Vanberger, Koh, pa Krejči i Gumringer, Puhes, Ditrih, Hercog, Gruber, Špicer, Gotfrid, Satler, Huber, Stari, Pifat i Vajdinger, Sendjerdj, Švagl, Elc i Feger, Glac, Celina, Kajzer, Šefer, svi drugi tamo - amo, Amo, da se poigramo! Vukovarac

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

Anonimni Vukovarac očito ponajviše cijeni Hrvate iz Zagorja – iz Zagorja dičnog niste, što smo devedesetih godina prošloga stoljeća imali puno puta čuti. Predbacuje „Vukovarac“ većini kako nisu pravi Hrvati te ih po prezimenima svrstava među Židove (Palestina) i Nijemce (Virtemberg, misli na njemačku pokrajinu Würtemberg). Slijedi teška optužba kako Ti Hrvati kavgu traže i time želi unijeti neslogu među većinom. Slijedi također teška optužba A nestaće svih Hrvata. Kako vidimo to predviđanje napisano je daleko prije nego se dogodila 1945. i 1991. godina.

U završnom dijelu autor se ruga, prvo Hrvatima pa i ostalima koji nesebično pomažu Hrvatima, kako to zbog prezimena nisu nikakvi Hrvati.

Sve spominjani bili su većinom ugledni ljudi koji su svojim radom postali uspješni. Od nabrajanja nije se „spasio“ ni grof Eltz. Rugati se njihovoj etničkoj pripadnosti zaista je neukusno.

Između ovih 32 spomenutih osoba, njih šest je likvidirano 1945. To su gradonačelnik Fran Türk, ljekarnik Nikola Zebec, ing. kožarstva Đuka Eder, trgovac Stjepan Thes, lončar Ivan Koch, službenik Jakob Feger i gradonačelnik Đuro Szentgyörgy. Odmah treba iz njih izdvojiti Zebeca i Szentgyörgy-a koji nisu bili Nijemci, ali su imali isti „smrtni grijeh“ jer su surađivali sa Hrvatima. Daleko su blaže kažnjeni, jer su uspjeli ostati živi trgovac Antun Gottfried i krojač Karlo Kajzer.11

Pojedinačno navoditi njihova zanimanja, koje su dužnosti u gradu obnašali, ovdje bi bilo preopširno. Njihova opredijeljenost, odnosno suradnja s Hrvatima skupo ih je stajala, jer su većina njih neposredno iza „oslobođenja“ Vukovara (12. travnja 1945.) platili najskuplju cijenu. Lišeni su života na razne načine, bez suđenja i sa presudama napisanim naknadno.

Ovu pjesmu možemo protumačiti i kao jal što su Hrvati potpomognuti Nijemcima uspjeli ostvariti ovakav uspjeh i otvoriti Hrvatski dom. Ona je izraz i zavisti što se nije uspio razbiti miran suživot između ova dva naroda.

Organizatori otvorenja Hrvatskoga doma, svjesni ispravnosti svojih dobrih odnosa, nisu htjeli prikrivati ovaj napad. Najvjerojatnije je da većina Vukovaraca nije pratila osječke novine pa im taj napad i nije bio poznat. Mogli su ga i prešutjeti jer im nije mogao štetiti, ali to nisu učinili, jer su u tom pamfletu vidjeli samo zlobu. Zato su u istim novinama (Srijemu), u kojima je bio izvještaj s proslave otvorenja (15. srpnja 1922.) prvo pretiskali radikalsku rugalicu, ali i odgovorili istom mjerom. - Taj blesan, u nadi će vukovarskim, radikalima poći za rukom izazivanje Hrvata prigodom svečanosti otvorenja „Doma”, mnogo bi pametnije uradio, da je spjevao na primjer ovakovu pjesmu:

11 Podaci uzeti knjige Mirka Kovačića, U potrazi za istinom (martirij Hrvata u Vukovaru 1941.-1945.)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

U našoj stranci ist ein Mangel, - Molim gospon Tingl-Tangl! Ništa više garikein sreći! Od kad kod nas Lojzl Gretschl Vodi listu Slavoserbsku! Ne smeta nas ime Robi, Ne smeta nas ime Kobi; Ne smeta nas ime Keszler –Bio doktor, bio dreksler. Bio Moric, bio Iso, Bio Madjar, bio Turčin! Pešta, Meka, slavni Surčin Vodi narod Slavoserbski . . . Sontag, Montag, Dienstag, Mitvoch tenor bundeva i mačoš Koch; Oh! i bruder šampion Jovo kao lampion našeg bratskog kao krancla ispod ruke vodi Francla, vodi narod Slavoserbski . . . i t. d., i t. d.

Ovaj odgovor također ima svoju oštricu. Ruga se Srbima, jer su oni u svojoj tobožnjoj brizi za čistoćom svoga pokreta, zaboravili da u svojim redovima i sami imaju članova druge narodnosti. Iz primjedbi i ruganja u odgovoru, vidimo da su Nijemci uključeni u rad, društveni i politički, na obje strane, no istini za volju, vlastita istraživanja međuratne vukovarske povijesti, daju mi za pravo zaključiti da je većina Nijemaca ipak bila više okrenuta hrvatskim društvima.

Ovi događaji u Vukovaru 1922. godine rezultat su dugogodišnjih neslaganja koji sežu još iz vremena od 1848. godine. Trvenja su bila stalna jer je srpska manjina stalno nastojala preuzeti vlast u Vukovaru što Hrvatima, naravno, nije bilo po volji. Ta trvenja, iza 1918. godine dobila su posve drugu dimenziju jer je Županija srijemska bila produžena ruka velikosrpske politike, a tu je bila policija i svi prateći upravni organi vlasti u oblasti uprave, sudstva, gospodarstva, školstva i ostaloga javnog života.

Ovaj pritisak, koji je iza 1918. godine bio zaokružen velom bratstva i pričom o jednom narodu sa tri plemena, bio je grčevit i išao je nauštrb hrvatskih interesa.

Nijemci, od kad su krajem 19. stoljeća počeli sve više ulaziti u društveni život, bili su po prirodi stvari više okrenuti Hrvatima. U stranačkom životu bili su višemanje neopredijeljeni. Veća okrenutost, u društvenom životu prema Hrvatima bila je logična jer su Srbi stalno bili podozrivi prema „švabama“ kako su oni govorili. Pa i

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

antisemitizam, koji iskazuje ova „radikalska“ pjesma, samo je jedan dokaz više, da je on daleko stariji od nemilih događaja iz vremena 1941. – 1945. * * *

U Vinkovcima je bila posve druga situacija. Prvo razdoblje Vojne krajine bilo je vrijeme koje nije dopuštalo nikakve nacionalizme. Ukidanjem Vojne krajine polako nestaje onaj njemački upravno-vojni dio stanovništva, a počinje doseljavanje Nijemaca. Nijemci u Vinkovcima veoma brzo, iz svoje sredine, daju pojedince koji u društvenom životu Hrvatske postaju istaknuti znanstvenici, ali su oni i drugim sferama nadgradnje. Samo se prisjetimo, primjerice Josipa Brunšmida kao možda najistaknutijeg primjera.

U Austro-Ugarskoj, a potom i u Kraljevini SHS, vinkovački Nijemci sporadično imaju poneko svoje društvo, no isto tako oni se polako sve više uklapaju i u društveni život.

Samo primjerice u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu, njemački jezik bio je zapovjedni sve do dvadesetih godina prošloga stoljeća. U lokalnom tisku nije bilo nikakvih komentara o njemačkom življu. Uopće, taj miran suživot, u kojem je došlo do upoznavanja njemačke kulture svih oblika življenja i njihova preuzimanja, imalo je pozitivnoga utjecaja na postupno uključivanje Nijemaca u raznolika hrvatska društva.

Kad je Svetozar Pribičević raskrstio s kraljem i kad je Stjepan Radić započeo približavanje kraljevskom dvoru te ušao u vladu, hrvatski pokret dobio je na poletu. U lokalnim sredinama to se osjetilo u pojačanom radu društava. Ovakva društvena kretanja bila su velika prijetnja te se moglo očekivati da će na budućim skupštinskim izborima biti nepovoljni rezultati za politiku dvora.

U takvim političkim okolnostima u Vinkovcima je „Hrvatski sokol“ organizirao 31. srpnja i 1. kolovoza 1926. IV. župski slet Hrvatske sokolske župe Strossmayerove. Bilo je velebno okupljanje od 1.074 vježbača uz nazočnost velikoga broja gledatelja.

Sve je prošlo u najboljem redu, ali se u beogradskoj „Reči“ pojavio dopis sa naslovom Separatistički slet u Vinkovcima ispod kojeg se autor potpisao kao Slavonac. U članku, koji je sadržajem očito radikalski, navodi se vrlo politikantskim jezikom između ostalog i ovo:

Ali, da bi čitaocima bilo jasno ko su zapravo ti Hrvatski sokolovi, bar oni koji vode u tom sokolstvu glavnu reč, dovoljno je pročitati sledeća imena tih novopečenih, punokrvnih Hrvata: Aleksander Tropš, Johan Hoge, N Rosencvajg, Frank Rok, Šosberger, Josef Hesner, a koji ujedno fungira kao predsednik nemačkog pevačkog društva, a u samoj hrvatskoj sokolskoj fanfari fungiraju, kao glavni Ludvig Nigman nemački podanik i Arnut Komini talijanski podanik, dobrovoljac i fašista koji je za vreme Danuncijeve makaronade maltretirao naš narod na Rijeci.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

Eto, ti takovi novopečeni Hrvati danas hoće da predstavljaju „Veliko Hrvatstvo“ . . . Na sve ove mizerne fanfaronade tuđinskih izmećara, ne bi bilo vredno ni osvrtati se, . . .

Osim Rosenzweiga, koji je bio Židov, ostali su Nijemci i bili su ugledni i cijenjeni građani. Ludwig Nigmann bio je uspješni voditelj sokolske fanfare, koja se smatrala najboljom limenom glazbom u gradu, došao je na mjesto voditelja – dirigenta zbog svoje profesionalnosti. Nit je njemu smetalo da vodi u pro-hrvatskom športskom društvu fanfaru niti je upravi „Hrvatskoga sokola“ smetalo što on nije Hrvat. Upravo ovaj primjer jasno pokazuje otvorenost na suradnju Nijemaca i Hrvata u interesu dobrobiti domovine. Pridavati tome neka druga značenja, osim domoljublja, stvarno je neprihvatljivo. Talijana Kominija također nije potrebno braniti, pogotovo od ovakvih napada i upravo od onih koji su omogućili da se dogodi Danuncijeva makaronada i izgubi Rijeka na duže vrijeme. Hoge je bio predsjednik „Hrvatskog sokola“, a Tropsch jedan od vodeći stručnih ljudi u Sokolu, dok su ostali bili aktivni u upravi.

U svemu tome Slavonac je očito bio zadrti radikal, koji u svom jalu nije mogao otrpjeti dobrosusjedske odnose. Da se podrobnije prouči ovdje neobjavljeni dio članka, vidjelo bi se kako se već 1925. godine koristi neka argumentacija koja je postala „moderna“ tek iza 1945. godine i koja se pripisivala njemačkom narodu. Istini za volju, u Vinkovcima toga doba bio je gradonačelnik, također radikal, veleposjednik Nikola Janković o kojem su Hrvati imali dobro mišljenje zbog njegovih posve drugih stavova o odnosu među narodima.

Nijemci i Austrijanci, prema iznesenom, živjeli su u miru i međusobnom poštovanju sa domaćim stanovništvom, jer su svi većinom potjecali iz siromašnijih slojeva.

U prvoj polovini 20. st. došlo je međusobne suradnje u društvenom životu. Ta suradnja je dovela do obogaćivanja kvalitete življenja, bila je trn u oku Srba, koji su nastojali da među njima dođe do razdora. U objavljenim pamfletima, koristi se rječnik koji je bio aktualan iza 1945. i koji je u novije doba ponovo bio istican.

Svi ti prijepori, koji su dolazili sa strane, nisu ni najmanje zaustavili tu suradnju i razumijevanje između Hrvata i Nijemaca.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

Sažetak

Iza 1918. godine, kad su Hrvati, Nijemci i Austrijanci bili poražena strana, u novoj je državi došlo do zaoštravanja odnosa jer su vlasti i njezine pristaše sa podozrenjem gledale na međusobnu suradnju ovih triju naroda u radu kulturnih, športskih i drugih društava.

U primjerima se vidi kako je ta suradnja doživjela žestok napad provladinih stranaka. Prvi je primjer otvorenje Hrvatskog doma u Vukovaru 1922. godine, a drugi održavanje sokolskoga sleta Hrvatskog sokola u Vinkovcima 1926. godine.

Otvorenje Hrvatskoga doma u Vukovaru 1922. za čiju su gradnju zaslužni i Nijemci (Vjekoslav Gretschl, Laudenbach, Đuro Schwerer, Fran Türk, Aleksander Peheim, Aleksander Najpar i Gotfried Eder) uključujući tu i grofa Dragutina Eltza, izazvali su kod srpskih radikala veliko nezadovoljstvo. To se očitovalo oštrim napadom kroz satiričnu pjesmu objavljenu u osječkom radikalskom glasilu „Straža“. Prijetnje izrečene u toj pjesmi, nažalost, su se ostvarile iza 1945. godine.

U Vinkovcima je „Hrvatski sokol“ uspješno organizirao 1926. godine IV. župski slet. U beogradskoj „Reči“ pojavio dopis sa naslovom Separatistički slet u Vinkovcima. U članku, koji je sadržajem očito radikalski, napada se tobožnje hrvatstvo pojedinaca koji pripadaju njemačkim narodu (bankovni činovnik Aleksander Tropš, geodeta Johan Hoge, tapetar Frank Rok, Šosberger, poduzetnik Josef Hesner, kapelnik Ludvig Nigman). Ovi svi na svu sreću nisu doživjeli tragičnu sudbinu.

Međutim, svi ti prijepori, koji su dolazili sa svih strana nisu ni najmanje zaustavili tu suradnju i razumijevanje između Hrvata i Nijemaca.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 341-354 Zlatko Virc: Suradnja Nijemaca i Hrvata u društvenom životu Vukovara...

Die Zusammenarbeit der Deutschen und Kroaten im Gesellschaftsleben von Vukovar und Vinkovci

Zusammenfassung

Nach dem Jahr 1918, als Kroaten, Deutsche und Österreicher die besiegte Partei in dem neuen Staat waren, kam es zu einem Zuspitzen der Beziehungen, weil die Regierung und ihre Anhänger mit Misstrauen die gegenseitige Zusammenarbeit dieser drei Völker innerhalb der Tätigkeiten von Kultur-, Sport- und sonstiger Gesellschaften verfolgte.

Im einigen Bespielen erlebte diese Zusammenarbeit heftige Angriffe der ProRegierungsparteien. Das erste Beispiel ist die Eröffnung des Kroatischen Heimes in Vukovar 1922, das zweite die Veranstaltung des Sokol-Treffens des „Hrvatski sokol“ (Kroatischer Falke) in Vinkovci 1926.

Die Eröffnung des Kroatischen Heimes in Vukovar 1922, bei dessen Bau auch die Deutschen Verdienste haben (Vjekoslav Gretschl, Laudenbach, Đuro Schwerer, Fran Türk, Alexander Peheim, Alexander Najpar und Gotfried Eder) einschließlich den Grafen Dragutin Eltz, verursachten bei den serbischen Radikalen große Unzufriedenheit. Das äußerte sich durch einen scharfen Angriff mittels eines satirischen Gedichtes, das im Osijeker Radikalblatt „Straža“ („Die Wache“) veröffentlicht wurde. Die in diesem Gedicht ausgesprochenen Drohungen erfüllten sich, leider, nach 1945.

In Vinkovci veranstaltete der „Hrvatski sokol“ („Kroatischer Falke“) im Jahre 1926 erfolgreich das IV. Pfarre-Treffen. Im Belgrader „Reč“ („Das Wort“) erschien ein Brief mit dem Titel Separatiststisches Treffen in Vinkovci. Im Artikel, dessen Inhalt offensichtlich radikal ist, wird das angebliche Kroatentum der einzelnen Personen, die dem deutschen Volke angehören (der Bankbeamte Alexander Tropsch, der Geodet Johann Hoge, der Tapetenmeister Frank Rok, Schosberger, der Unternehmer Josef Hesner, der Kapellmeister Ludwig Nigmann) angegriffen. All diese Personen erlebten, zum Glück, kein tragisches Schicksal.

All diese, von der Seite kommende, Streitigkeiten, konnten nicht aufs Mindeste diese Zusammenarbeit und das Verständnis zwischen den Kroaten und Deutschen aufhalten.

Schlüsselwörter: Deutschen, Österreicher, Vinkovci, Vukovar