Lidija Dujić Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

Zagreb UDK: 792(497.5)(091)

Autorica u radu predstavlja doprinos tri obitelji razvoju hrvatskog teatra: obitelj Freudenreich, obitelj Šenoa i obitelj Strozzi. Poseban je naglasak stavljen na doprinos njemačke obitelji Freudenreich čiji su brojni članovi sudjelovali u izgradnji kazališnog života u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. i prvoj polovici 20. stoljeća.

Ključne riječi: hrvatska teatrologija, Freudenreich, Šenoa, Strozzi, njemačko kazalište u Hrvatskoj

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

I.

Povijest hrvatskoga glumišta zabilježila je tri značajne kazališne obitelji – Strozzi, Šenoa, Freudenreich. Pritom su najsnažnije osobnosti u tim obiteljima – Marija Ružička-Strozzi, August Šenoa i Josip Freudenreich – bili suvremenici. Najveća hrvatska kazališno-glazbena dinastija Strozzi1 u ovom se kontekstu2 spominje samo zbog dodira s Freudenreichovima. Josip Freudenreich preporučio je, naime, Leopolda Ružičku (oca Marije Ružičke-Strozzi) Dimitriju Demetru za zagrebački orkestar, potom se spominje da je poučavao glumi Mariju Ružičku-Strozzi koja je debitirala s 18 godina, a i svoje je posljednje uloge u visokoj životnoj dobi odigrala opet u Freudenreichovim Graničarima. I njezina se kći Maja Strozzi-Pečić, vrhunska operna pjevačica, školovala dijelom u Zagrebu upravo kod Freudenreichove supruge Karoline Norweg.3 Obitelj Strozzi (Marija Ružička-Strozzi, Tito Strozzi, Maja Strozzi-Pečić, Boris Papandopulo, Eliza Gerner-Strozzi) bila je, dakle, najveća dinastija; obitelj Šenoa – najmalobrojnija ali najutjecajnija; obitelj Freudenreich – najbrojnija ali marginalizirana. Znači li to da je plasirana pa i općeprihvaćena slika ključnih kazališnih obitelji hrvatskoga glumišta druge polovice 19. stoljeća zapravo asimetrična njihovoj stvarnoj scenskoj veličini?

Tekst Josip Freudenreich – bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta4 već se osvrnuo na činjenicu da Josip Freudenreich i August Šenoa nisu bili samo suvremenici i suradnici, nego i suparnici. I jedan i drugi su, međutim, svojom veličinom zaklonili ostale članove svojih obitelji koji su također participirali u kazališnom životu te bismo rekonstrukcijom kazališnih portreta članova obiju obitelji vjerojatno mogli točnije identificirati ili iznijansirati i odnose između Josipa Freudenreicha i Augusta Šenoe. Tek bi nas takva revalorizacija mogla osloboditi paušalnih ocjena koje se pojavljuju u navedenom rasponu: suvremenici-suradnicisuparnici.

Zanimljivo je svakako i to da je o širini kazališnih interesa članova i jedne i druge obitelji – oduševljeno! – svjedočila i pisala ista autorica: Antonija K. Cvijić. II.

Antonija Kasovitz-Cvijić supotpisuje Rodoslovlje porodice Freudenreich s Aleksandrom Freudenreichom. Iz toga je većeg obiteljskog stabla izvedena tablica

1 Prema tekstu Stoljeće jedne dinastije preuzetom s mrežnih stranica Hrvatskoga narodnog kazališta u

Zagrebu: http://www2.hnk.hr/hr/novosti.php?id=257 2 Unatoč mnogobrojnim njemačkim referencama obitelj je Strozzi izvan fokusa našega interesa jer je prije svega riječ o obitelji moravsko-firentinskih korijena (napomena Lidije Dujić). 3 Prema tekstu Stoljeće jedne dinastije preuzetom s mrežnih stranica Hrvatskoga narodnog kazališta u

Zagrebu: http://www2.hnk.hr/hr/novosti.php?id=257 4 Ludwig Bauer - Lidija Dujić: Josip Freudenreich – bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta, Godišnjak Njemačke zajednice/DG JAHRBUCH, Osijek, 2009., str. 267. - 276.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 dr. sc. Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

Genealogija kazališnih Freudenreichâ u kojoj se navode oni članovi obitelji koji su se bavili nekom kazališnom djelatnošću.5

Carolus Franciscus Fuchs glumac, pjevač i plesač r. 1763. u Moravskoj † 1832. u Novoj Gradiški

Josip, mlađi osnivač hrvatskog kazališta, glumac, pjevač i dramatičar r. 1827. u Novoj Gradiški † 1881. u Zagrebu

glumac zvan “Grga” r. 1822. u Novoj Gradiški † 1862. u Šamcu n/S Josip, senior glumac u djetinjstvu, kapelnik r. 1796. u Zagrebu † 1836. u Zagrebu

Karolina, rođena Zappe /Norveg/ supruga Josipova, glumica i pjevačica r. 1859. u Lavovu † 1886. u Zagrebu

Dragica, udata Grahor glumica zvana “Linčika” r. 1859. u Lavovu † 1886. u Zagrebu

glumac r. 1862. u Zagrebu † 1937. u Zagrebu Klara, rođena Kistler supruga Dragutinova, glumica vjenčana 1918.

Marija – Micika glumica i pjevačica r. 1863. u Zagrebu † 1944. u Zagrebu

Zvonimir glumac i pjevač r. 1865. u Zagrebu † 1906. u Zagrebu

Vera, udata Gerersdorfer pjevačica r. 1889. u Zagrebu † 1955. u Zagrebu

Aleksandar kazališni dobrovoljac r. 1892. u Zagrebu

Iz Rodoslovlja se može vidjeti da su Josip i Karolina Freudenreich imali devetero djece – uz imena četvero budućih glumaca (Dragica, Dragutin, Marija, Zvonimir)

5 Riječ je o dva dokumenta preuzeta iz građe Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Veći dokument Rodoslovlje porodice Freudenreich prikazuje obiteljsko stablo koje su sastavili Antonija Kasovitz-Cvijić i Aleksander Freudenreich. Manji rukopisni dokument naslovljen je Genealogija kazališnih Freudenreichâ, nepotpisan je i sadrži oznaku

BE.8A (napomena Lidije Dujić).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

spominju se i imena umrle djece: Ljudevit (1857. - 1859.), Josip (1861. - 1866.), Josip (1864. - 1864.), Olga (1867. - 1868.) i Josip (1873. 1876.). Činjenice su ipak drugačije, a otkriva ih ponovno Antonija K. Cvijić:

Ljubljena ga Lina u 30-godišnjoj zajednici obdarila preobilatim blagoslovom, sa 27 djece! Opstanak dinastije nije dakle nikada bio ugrožen! On se pak radovao dolasku svakog malog Freudenreichića, jedino ga srdilo, što se krsno njegovo ime ni kraj tolikih nasljednika ne može da sačuva. Tri je sinčića krstio imenom Josip, a svaki bi zarana otišao u nepovrat. Tad je kušao sreću s malom Josefinom, ali ni njoj ne bje dosudjen dulji vijek. Napokon je napustio tu taštu želju, to radije, što su mu preostala djeca (njih četvero) bila zaista sama teaterska krv. Svako je od njih udarilo svojim putem, svojom dramatskom strukom.6

Dvoje Freudenreichove djece – Dragutin/Karlek i Marija/Micika – i rođeni su doslovno u kazalištu, točnije u zgradi staroga kazališta na Markovu trgu. A kako je izgledalo odrastanje u glumačkoj obitelji Freudenreich, čitamo iz pera iste autorice: Ti rodjeni mali komedijaši znali bi roditeljski stan pretvoriti u pozornicu, na kojoj bi zajedno sa starijim susjedom Andrijom Fijanom, stvarali i izgradjivali originalno zamišljene scene. Sami bi se udešavali, šminkali, drapirali se majčinom garderobom, te upotrebljavali dugačke njene čarape, koje su im dopirale do bokova, kao trikot. Na velikoj pozornici, na kojoj su vrlo rano istupili, snašli su se istom lakoćom i ležernošću, pa su općinstvo upravo zadivili spretnom svojom igrom (...).7

Obično bi ih zatekao, kako čitav stan preudešavaju u pozornicu, improviziraju predstave, koje bi Karlek rukovodio. Bio je autor, redatelj i glumac, a ostala ga manja braća pažljivo slušala. Mala Micika čučila bi ispod glasovira, čekajući na svoj “nastup” pa bi tralalikala, kako bi čula od majke, operne i operetne subrete. U momentalnom gnjevu otac bi toj djeci strogo zabranio da se ikoje posveti teatru, ali začas bi i njega zahvatio neodoljivi čar pozornice, pa bi velikim zanimanjem dječju igru stao ispravljati i režirati.8

Prvi zajednički nastup Freudenreichove djece proglašen je malom umjetničkom senzacijom, a zbio se 1869. godine. Bilo je to u Huttovoj komediji To bijah ja, ili zlobna susjeda. Pišući kasnije uglavnom prigodno o pojedinim članovima obitelji Freudenreich, dnevni je tisak često isticao da su ta djeca nastupala i onda kad još njihova imena nisu bila izpisana na kazališnim ceduljama, a kad su dosegla životnu dobu od 5, 6 ili više godina pokazalo se da je četvero od ove brojne djece Josipa Freudenreicha

6 Antonija K. Cvijić: I opet se diže stari zastor! – tekst napisan povodom 60. godišnjice rođenja i 40. godišnjice kazališnoga rada Dragutina Freudenreicha; tiskani separat s vinjetama (vlastoručni drvorezi Franje Freudenreicha), Narodno kazalište u Zagrebu, 1922.; preuzeto iz građe Odsjeka za povijest hrvatskog kazališta Zavoda za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU, str. 4 (napomena Lidije Dujić). 7 Ibid., str. 4. - 5. 8 Antonija K. Cvijić: Josip Freudenreich, Konferensa gdje Antonije K. Cvijić u Narodnom kazalištu prigodom 50-te obljetnice njegove smrti 28. travnja 1881., Novosti, broj 116, 28. aprila 1931., str. 7.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

već posvećeno kazalištu!9 Prema broju sačuvanih napisa čini se ipak da su miljenici hrvatskoga kazališta bili Dragutin/Karlek i Marija/Micika, dok su Dragica i Zvonko uglavnom zapamćeni kao najodličnija sentimentalna ljubavnica i šarmantan operni i operetni tenor i glumac. 10

Nesiguran i neugodan socijalni status glumaca11 naveo je Josipa Freudenreicha na to da sina Dragutina pošalje u vojničku školu u Turanj kraj Karlovca. Nakon završene kadetske škole na vojnim vježbama u Dubrovniku doživio je nezgodu te je radi slaboga vida kasnije otpušten iz vojske. Kao što se za vrijeme vojne obuke i službe bavio kazalištem, tako je i kasnije radeći u kazalištu, preživljavao od svakojakih drugih poslova – bio je primjerice konobar, ali i agent za gramofone. Publika ga je smatrala najjačim predstavnikom Freudenreichove glumačke dinastije te najuspjelijim interpretom molijerovskih likova. Matoš je za njega pisao da je od svih glumaca možda najviše Zagrepčanin, a od svih glumica najviše – muškarac12 dok je Ogrizović bio oduševljen njegovim glumačkim kreacijama:

Nije dakle apsurdno reći, da je Freudenreich rodjeni starac. I ti starački likovi nisu tek maskom takovi nego igrom – u kojoj se on poguri, drhće nogama i rukama (i prstima), trza glavom i usnom – glasom reskim i piskutljivim, bolnim i oporim, srditim i katkad misterijoznim, (...), onda mu vjerujemo, da trpi ili s tragike ili s komike svoga lica; vjerujemo čak i onoj sijedoj bradi, da je njegova. (...) On je sustvaralac, suautor, te po intuiciji i inteligenciji svojoj pravi umjetnik, kakova možemo mirne duše pokazati svakom strancu kao dokumenat naše kulture.13

Njegova glumačka biografija u mnogome oponaša očevu – glumac, pjevač, redatelj... u diletantskim predstavama, s putujućim družinama, ili na sceni nacionalnog kazališta.

Kako je imala lijep glasić, Marija/Micika već je kao dijete počela učiti pjevanje. Bila je prva naša operna primadona, ali je nastupala i u opereti i u drami gdje je najčešće glumila naivke. U kazalištu je nastupila prvi put 1881. godine, pjevala je i u novom kazalištu 1895. u prvoj hrvatskoj operi Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskog,

9 Milan Katić: Životni put velike hrvatske umjetnice Micike Freudenreich, Nova Hrvatska, br. 19, 23. siečnja 1944., str. 8. 10 Antonija K. Cvijić: Josip Freudenreich, Konferensa gdje Antonije K. Cvijić u Narodnom kazalištu prigodom 50-te obljetnice njegove smrti 28. travnja 1881., Novosti, broj 116, 28. aprila 1931., str. 7. 11 Usp.: Ludwig Bauer - Lidija Dujić: Josip Freudenreich – bečkim pučkim teatrom protiv hrvatskoga njemačkog kazališta, Godišnjak Njemačke zajednice/DG JAHRBUCH, Osijek, 2009., str. 271. 12 Antun Gustav Matoš: Mali kinematograf, u: Sabrana djela, knjiga 15: Feljtoni, impresije, članci, JAZU-

Liber-Mladost, Zagreb, 1973., str. 91. 13 O.: 30-godišnjica umjetničkog rada Dragutina Freudenreicha, Hrvatska pozornica, br. 27, Zagreb, 2./

III.1913. (uz autorov inicijal O. dopisano je prezime Ogrizović; napomena Lidije Dujić).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

a nakon što je 1911. otpuštena s motivacijom š t e d nj e, u kazalištnom proračunu14 preuzima mjesto profesorice pjevanja u Glazbenom zavodu. Naslijedila je majku u ulozi Karoline u očevim Graničarima. Štoviše, ista je uloga označila i njezin posljednji kazališni nastup 1933. godine – bili su to zadnji Graničari u kojima je nastupilo troje Freudenreicha (Micika kao Karolina, Dragutin kao Grga te Aleksandar kao Križić). S kakvim je osjećajem Micika Freudenreich sišla s pozornice, potvrđuje pismo nećaku Aleksandru u kojem iznosi svoje posljednje želje, između ostalog da se na kazalištu ne izvjesi crna zastava i da kazalište ne bude na mojem pogrebu oficijelno zastupano. Kazališna je uprava sa mnom tako iznimno postupala, da hoću da i kod moga sprovoda postupa iznimno.15 Ipak, u svom je oproštajnom govoru Branko Gavella još jednom apostrofirao glumačke profile Freudenreichovih:

Ako je Fijan na našoj pozornici predstavljao likove gospara i heroja, markiza Strozzi sjajne heroine, Dragutin Freudenreich u svojim karakternim ulogama sve značajke ljudskog družtva a Zvonko Freudenreich mladost i polet, onda je Micika Freudenreich predstavljala izraziti tip mlade Zagrebčanke, i svu svježinu zagrebačke “puce”.16

Kazališni korijeni obitelji Freudenreich – od djeda Karla, glumca i pjevača u njemačkoj družini, s kojim je nastupao i njegov sin Josip (otac Josipa Freudenreicha, utemeljitelja hrvatskoga kazališta), preko majke Klare, pjevačice, i brata Franje/Grge, glumca – višestruko su ojačani brakom Josipa Freudenreicha i Karoline Norweg, prve subrete na hrvatskoj pozornici. I ona je dolazila iz ugledne umjetničke obitelji – djed joj je bio glasoviti bečki glumac, pjevač i pjesnik Blumenfeld. Među ostalim članovima obitelji Freudenreich trebalo bi još spomenuti i Aleksandra koji je svoje kazališne talente objedinio osnivanjem amaterskog društva Matica hrvatskih kazališnih dobrovoljaca gdje je djelovao kao tajnik, dramaturg, glumac, redatelj, umjetnički rukovoditelj.

Freudenreichovsku glumačku predestinaciju sažela je Marija/Micika Freudenreich u spomenici Zbora hrvatskih kazališnih dobrovoljaca ovako:

Kakav otac – takav sin, kakva majka – takva kći, takovi smo mi!

Teatru smo robovali Freudenreichi svi!17 III.

August Šenoa s kazalištem je bio povezan višestruko – kao kazališni kritičar, dramaturg, prevoditelj, umjetnički ravnatelj i autor jedinoga dramskog teksta u svojoj žanrovski razgranatoj biografiji. Riječ je o komediji Ljubica iz 1868. godine koja se

14 Milan Katić: Životni put velike hrvatske umjetnice Micike Freudenreich, Nova Hrvatska, br. 19, 23. siečnja 1944., str. 8. 15 Jedna od posljednjih želja Micike Freudenreich, Hrvatska pozornica, 23. I. 1944., br. 19, str. 6. 16 C.: Posljednji Freudenreich na kazališnim daskama/Prigodom smrti umjetnice Micike Freudenreich,

Hrvatska pozornica, 23. I. 1944., br. 19, str. 5. 17 Ibid.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

od ostalih Šenoinih književnih djela razlikuje i po tome što je doživjela – neuspjeh, i kod kritike i kod publike. Najjače je odjeknula kritika Ivana Perkovca koji je komad nazvao dramatizirani feljton u kojem Šenoa želi uštipnuti još i jednu (...) izvrnutu Hrvaticu, (...) pecnuti taštu ženu činovničku i blaziranu joj kćer, a takva junakinja po Perkovčevu mišljenju ne može biti predmetom nikakve umjetnosti, jer nije zanimljiva već odurna. 18 Kao i većina drugih Šenoinih likova, i ova je purgerska kći-lihvarica načinjena prema stvarnom predlošku. Navodno je to bila Rozi Finger (s Kipnog/ Ilirskog trga) ili izvjesna gospodična Mandelstein (iz Bregovite/Tomićeve ulice); u svakom slučaju – strankinja. Das ist ja Frajln Roza, wie sie leibt und lebt, govorilo se u parteru. Zato je jedan gospodin, koji se osjetio također pogođenim u komediji (Biberović?), a podboden od brata Frajln Roze, zatražio na sjednici kazališnog odbora da se prikazivanje “Ljubice” zauvijek zabrani. I sami su se glumci (...) ustručavali da prime podijeljene im uloge. 19 Naslovnu ulogu igrala je Slovakinja Marija Adelsheimova, koja je kao živi inventar prešla iz njemačkog teatra u hrvatski. 20 Kasnija je kritika bila naklonjenija Šenoi i pokušala obraniti Ljubicu kao još jednu Šenoinu lekciju o nehrvatstvu i ulozi hrvatske žene: U svojoj komediji šiba Šenoa prazninu, glupost, laž, kaćiperstvo i brbljanje tadanjih zagrebačkih žena “iz društva” i – (...) – nastoji pokazati ondašnjoj hrvatskoj ženi, gdje joj je mjesto i put, i tako je osposobiti za dobru suradnicu u stvaranju narodnih, prosvjetnih i društvenih dobara21, odnosno plasirati jak ton patriotizma, onog Šenoinog akcentiranoga hrvatstva koje je istodobno i ogorčena negacija i opozicija svemu nehrvatskom u Zagrebu. 22 Ukratko, u Ljubici je Šenoa manje dramski pisac a više socijalni pedagog – sasvim u skladu s temeljnim tezama iznesenim prethodno u programatskom članku O hrvatskom kazalištu (Pozor, 1866.):

Nijedna grana literature ne djeluje toli silno na narod koliko kazalište, nijedan zavod nije toli spreman da sije među narod uzvišene misli kao što kazalište, onaj prostor gdje se u uskom okviru prikazuju sve sjajne kreposti, sve crne opačine, sva slavna djela djedova.

Najpoučnija knjiga, najsjajniji govor parlamentarni ne djeluju toli živo kao dramatika.23

18 Ivan Perkovac: Ljubica (1868), [Dramatizirani feljton] u knjizi: August Šenoa u očima kritike, Djela

Augusta Šenoe, priredio Dubravko Jeličić, Globus, Zagreb, 1983., str. 19. 19 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište,

Zagreb, 2001., str. 10. – kritika Slavka Ježića u kojoj se poziva na tekst Antonije Kassowitz-Cvijić (napomena Lidije Dujić). 20 Ibid. – kritika Slavka Ježića (napomena Lidije Dujić). 21 Vladimir Kovačić: Ljubica (1937), [Jetki satirični ton] u knjizi: August Šenoa u očima kritike, Djela

Augusta Šenoe, priredio Dubravko Jeličić, Globus, Zagreb, 1983., str. 25. 22 Julije Benešić: August Šenoa: “Ljubica” (1912), [Poslije četrdeset i četiri godine] u knjizi: August Šenoa u očima kritike, Djela Augusta Šenoe, priredio Dubravko Jeličić, Globus, Zagreb, 1983., str. 23. - 24. 23 Dubravko Jelčić: August Šenoa, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2006., str. 101.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

Na ideje koje je promicao u svojim tekstovima spoticao se Šenoa u praksi. Kao gorljivi zagovornik kazališta-narodne škole, prigovarao je Demetru što favorizira germansku dramu, prešućivao Freudenreicha i ismijavao njemačke glumce: Bilo je tu dakako kojekakvih predstava, osobito kad su ovejani Švabe prikazivali hrvatske uloge. Dozovite si u pamet prvu predstavu “Mejrime”. Njemica Ziegler, žena pristara, nelijepa, koja nije ni pisnula hrvatski, prikazivala je “zamamnu divnu Mejrimu”. Strahovito li je žvakala Banove stihove: “ž”, “š”, “č”, “ć”, svi ti glasovi letjeli kao prskavci iz germanskih ustiju. Il uzmite si Nijemca Stefana koji je prikazivao vrijednog starca Novaka. Pa i domaće sile izim Freudenreicha (Živan), da ste vidjeli, npr. staroga Vejca koji je pod ruhom tamničara unišao sa pola brka i sa fesom snimio vlasulju i motao jezikom kao da deklamira kakvu kinesku čitulju. Nu mi smo pljeskali, gromovito pljeskali. A danas? Nek dođe koje manje njemačko društvo, nek se mjeri s našim! Poniknulo bi nikom.24

Ovakva su razmišljanja i kritičarska hrabrost motivirani činjenicom da je ponijemčenim Zagrebom vladalo njemačko kazalište te da su glumci bili bez ikakve glumačke naobrazbe – naturalisti, ljudi koji su morali pogađati kako će glumiti. 25 Dodatnu strast raspirivao je i četvrtak, jedini dan kada se u kazalištu davala hrvatska drama. Na tim se đačkim predstavama bjesomučno pljeskalo svemu slavenskom, između ostaloga i zato jer je predstavama prisustvovao po službenoj dužnosti i ravnatelj gimnazije Premrù koga su smatrali zloglasnim germanizatorom. Na inhibiciju stranca koji je stvarao hrvatsku (čitateljsku) publiku, a sam je kao dijete imao instruktora za hrvatski jezik, upozorio je Ivan Pederin tvrdnjom da je Šenoa bio korjenit jer je želio stvoriti tržište za hrvatsku industriju knjiga koja se sada razvijala i zbog toga mu je smetao obrazovani sloj koji je spadao u njemačko tržište knjiga. 26 Na Šenoinu tezu o superiornosti kazališta nad svim granama književnosti već je ukazano. IV.

Sklonost prema kazalištu naslijedio je August Šenoa – baš kao i njegova braća Aurel i Julije – navodno od majke.27 Trojicu plavokosih dječaka biskupskog sladopeka poznavala je cijela Vlaška ulica po kazališnim predstavama kojima su zabavljali susjede nedjeljom popodne – za ulaznicu od jednoga novčića, ili besplatno. O malim glumcima, s puno simpatija i gotovo beletrizirano, piše Antonija Kassovitz-Cvijić28:

24 August Šenoa: Josip Plemenčić/† dne 11. travnja, u knjzi Članci, kritike, govori, zapisi, pisma, Djela

Augusta Šenoe, priredili Dubravko Jeličić i Krsto Špoljar, Globus, Zagreb, 1983., str. 193. 25 Ibid. 26 Ivan Pederin: August Šenoa u odnosu s austrijskom i njemačkom književnošću i političkom ideologijom,

Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice/VDG JAHRBUCH, Zagreb, 1996., str. 36. 27 Usp. Dubravko Jelčić: August Šenoa, Naklada Slap, Jastrebarsko, 2006., str. 97. 28 Prezime se pojavljuje u onom obliku u kojem ga donosi navedeni izvor – K., Kassovitz, Kasovitz (napomena Lidije Dujić).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

Ispred ljekarne bile su zabite dvije starinske široke klupe. Ondje bi posjedao narod iz Remeta i Bukovca, pa i čak iz Sesveti, dok im je poštovani Gospon Magister priregjivao lijekove protiv suhe bolesti, trakavice i dječjih glista. Ondje bi se našla i pokoja baba, što bi znala gatati iz Traumbucha ili pričati pokoju zgodicu iz zagrebačke prošlosti. Priprostom ovom domjenku, u koji bi se živom riječju uplitali granešinski kumeki i kumice, pribivali su često Šenoini sinovi. Iza ljekarnikove kuće bilo je prostrano dvorište, a za njim vrt, koji je sezao do potoka Medveščaka, zastrta sa ove strane sa gustim šikarjem. Ispred naravnih ovih kulisa trebalo je dakle jedino razastrti oduži komad domaćeg konopljenog tkanja, da služi za zavjesu. Historijski prizori, što ih je (August, op. a.) crpao iz stare neke kajkavske knjige, što ju izbaciše iz Haulikove knjižnice, zanimali su ga najvećma, gdje se radilo o zagrebačkim prilikama. Brat mu Julije, dosjetljiv i pun sad šale, nije nikada zalazio tako duboko u narodni život, ali je tankim espiritom već i onda volio žigosati gragjanske naše prilike. Julije je bio i vješt glumac, rogjeni komik. Kad god bi on glumio Augustovu koju dramu, on bi je zasladio zgodnim mještanskim humorom, doskočicama iz svagdanjega života. Nikada ne bi ponavljao iste, već za svaku reprizu improvizirao nove. Kao što je tu mladež zadovoljio prirodni okoliš umjesto kulisa, tako isto nije mnogo marila za kostim. Bogatuna markirali su lancem od debelih kestena ili žira oko vrata, potepuha zasukanom hlačnicom, kaputić preokrenut na obrnutu stranu nadomještao je plašt ili mantilu. Tim većma izrađivali su mimiku, a napose živahnu i karakterističnu igru ličnih crta. Dječje predstave na ljekarnikovu dvorištu proslijedile su u kraćim razmacima svake nedjelje popodne, te u općinstvu stanovitih slojeva nailazile na veliko zanimanje.29

Djeca Šenoinih u djetinjstvu su se igrala kazališta kao i djeca u obitelji Freudenreich. No, za razliku od Freudenreichovih kojima je kazalište postalo i profesionalni i životni izbor, članovi obitelji Šenoa imali su svoja građanska zanimanja, a kazalištem su se bavili čini se dijelom radi osobnoga zadovoljstva, a dijelom radi očuvanja obiteljskih tradicija.

Svojevrsnu rekonstrukciju obiteljskoga stabla napravio je Zdenko Šenoa na temelju dokumenta Lebens Szenen/Prizori iz života što ga je krasopisnom goticom načinio rodonačelnik obitelji – pekar Johann Schöynoha. Ne zna se pouzdano je li bio podrijetlom iz Češke ili iz Moravske, ali se zna da je živio pod budimskim brijegom – još se i danas jedan brežuljak tamo zove Svábhegy/Švapski brijeg – i da je bio u braku s Annom Marijom Antonijom rođenom Gammel, njemačkoga (ili austrijskoga) podrijetla. Jednako su tako nejasne okolnosti pod kojima je njegov sin slastičar Alois (kršten Gaspar) ili V(j)ekoslav dospio na zagrebački biskupski dvor. Uz taj dolazak Zdenko Šenoa bilježi i komentira promjene u načinu pisanja obiteljskoga prezimena: (...) u Zagrebu se Alois potpisuje kao Schönoa, što je uz Schöynohu i Schenohu treća, na germanski dotjerana, varijanta obiteljskog prezimena. Četvrtu je dao njegov najstariji sin.

29 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište,

Zagreb, 2001., str. 19. – tekst Antonije Kassowitz-Cvijić (napomena Lidije Dujić).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

Da August Šenoa nije kroatizirao prezime, njegov bi ugled bio skromniji. 30 U braku s Theresom Rabats, Alois je dobio najprije Augusta (1838.), zatim Teodora (1841.) koji je ubrzo i umro, potom Juliusa (1845.) koji će kasnije postati skrbnikom Augustovoj djeci, te Aurela (1847.) – nakon čijega je rođenja umrla i Theresa. Za nadgrobni je spomenik voljenoj supruzi Alois sastavio tri varijante teksta – original je dakako opet bio na njemačkome.31 Desetljećima je biskupski sladopek Alois zapisivao i recepte koristeći se bečkim mjerama (Wiener Pfund, Wiener Unza, Wiener Loth, Wiener Seidel) i žargonom njemačkoga jezika Podunavlja s početka 19. stoljeća. 32 S druge pak strane, u svjedodžbi o završenom prvom razredu cistercitske gimnazije u Pečuhu za Augusta stoji da je po narodnosti Horvát. 33

I prije Augusta Šenoe jedan se član obitelji povezuje s kazalištem. Bila je to Barbara, najmlađa sestra djeda Aloisa, koju su pomodno zvali Babette. U mladosti je navodno bila pjevačica u Rumunjskoj, a u starosti se nastanila kod brata u Zagrebu. Unatoč gluhoći, nepoznavanju hrvatskog jezika i svojoj uvrnutosti, redovito je odlazila u kazalište na abonirano mjesto, koje joj je za života osigurao nećak August, a nakon njegove smrti mlađi Julius34 – bilježi Zdenko Šenoa.

U obiteljskom stablu Šenoinih kazalištem su se bavili: • August Šenoa • Julije Šenoa

• Isabela Podrmansky • Milan Šenoa

• Branimir Šenoa

• Zdenko Šenoa

Julije Šenoa (1845. - 1897.) pojavljuje se najprije kao glumac u spomenutim dječjim predstavama, a potom i kao pisac, glumac, scenograf i vjerojatno redatelj elitnoga zagrebačkog muškog kluba Kvak. Njegovi kazališni komadi (Skupi liek, Kobna cvjetača, Pagat ultimo...; izbor tiskan u knjizi Sbirka kvakačkih šaljivih popievaka i inih sastavaka, 1899.) uklapaju se u produktivnu struju veselih igara, lakrdija i sličnih humorističkih oblika koji su na našim pozornicama zaživjeli kao njemačka izvorna ili prevedena djela, a zatim postali i dijelom nacionalnoga repertoara. O Julijevoj supruzi Isabeli Podrmansky poznato je samo to da je bila glumica.

30 Marija i Zdenko Šenoa: Biskupski sladopek, Školska knjiga, Zagreb, 1993., str. 22. - 24. 31 Ibid., str. 32. 32 Ibid., str. 69. 33 Ibid., str. 41. 34 Ibid., str. 46.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

U svijet kazališta Milan Šenoa (1869. - 1961.) ulazi prijevodima uglavnom iz njemačkih obrada i izvornika kojima podupire intendantsku politiku Stjepana Miletića. Miletić mu je uzvratio usporedbom da je za nacionalnu sredinu učinio koliko i Ludwig Tieck za njemačku.35 Napisao je desetak jednočinki objedinjenih u knjizi Dialozi i dramoleti te nekoliko povijesnih dramskih komada (Kneginja Dora, Ban Pavao, Robovi). Posebno je zanimljiv njegov dramski prvijenac, šekspirijanska komedija Kako vam drago (1893.) kojom revalorizira jedan od najproduktivnijih mitova hrvatske književnosti – Cvijetu Zuzorić, pjesnikinju bez pjesama, muzu koja je spojila dvije renesansne obale. U glumačkoj podjeli uloga Marina Držića pripala je Andriji Fijanu, a uloga dubrovačkih plemića Ive Fijuge i Dinka Ranjine – Dragutinu i Zvonimiru Freudenreichu.

Branimir Šenoa (1879. - 1939.) bio je prvi stalni scenograf i kostimograf u nacionalnom kazalištu. No, o tome postoji vrlo malo dokumentacije jer se na kazališnim ceduljama u to vrijeme vrlo rijetko navode imena scenografa i kostimografa. Spomenimo ipak kao kuriozitet da je posljednju scenografiju Branimir Šenoa radio za očeva Prosjaka Luku (1938.) u dramatizaciji i režiji Tita Strozzija.

I Milanov sin Zdenko Šenoa (1918. - 2005.) pokazivao je različite kazališne interese. Napisao je i s prijateljima izveo komediju Onaj četvrti, djelovao u Družini mladih Vlade Habuneka te sudjelovao u pripremama izložbe Povijest zagrebačkog kazališta (1947.).

V.

U pokušaju da se dominantno njemačko kazalište potisne i zamijeni hrvatskim kazalištem, ključnim su se protagonistima pokazala dvojica stranaca, Hrvata njemačkoga podrijetla – Josip Freudenreich i August Šenoa, obojica odgojena na tradiciji njemačkog te posebno bečkog kazališta. 36 Dok je Freudenreich bio zadovoljan time da njemački jezik na pozornici bude zamijenjen hrvatskim te nastavio izvoditi i proizvoditi kompromisan repertoar, Šenoa se upustio u široko razračunavanje s njemčarijom – kako u književnosti, tako i u kazalištu. Kao suvremenici, u tim su se svojim misijama neminovno susretali, sukobljavali, ali i prešućivali, i ismijavali. Obraditi široki raster njihovih odnosa, bio bi sljedeći korak ovoga istraživanja.

35 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište,

Zagreb, 2001., str. 24. – tekst Antonije Bogner-Šaban (napomena Lidije Dujić). 36 Obitelj Šenoa i Hrvatsko narodno kazalište, priredio Branko Hećimović, Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Odsjek za povijest hrvatskog kazališta i Hrvatsko narodno kazalište,

Zagreb, 2001., str. 7. – tekst Branka Hećimovića (napomena Lidije Dujić).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 235-246 Lidija Dujić: Njemačke obitelji na scenama hrvatskih kazališta

Hrvatsku su teatrologiju posebno obilježile tri kazališne dinastije: Freudenreich, Šenoa, Strozzi. Pritom su presudnu ulogu u definiranju hrvatskoga kazališta – točnije, njegovu preoblikovanju iz dotadašnjega njemačkog (hrvatskog) kazališta – imali Josip Freudenreich i August Šenoa. Hrvati njemačkih korijena stvorili su hrvatsku kazališnu publiku, a članovi njihovih obitelji dominirali scenama hrvatskih kazališta druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća.

Zusammenfassung

Die Theaterwissenschaft in Kroatien bezeichneten drei Theaterdynastien: Freudenreich, Šenoa und Strozzi. Eine entscheidende Rolle in der Definierung des kroatischen Theaters hatten Josip Freudenreich und August Šenoa und zwar in der Verformung aus dem damaligen deutschen (kroatischen) Theater. Das kroatische Theaterpublikum kreierten die Kroaten mit deutscher Herkunft. Ihre Familienmitglieder dominierten auf den Szenen der kroatischen Theater in der zweiten Hälfte des 19. Jahrhunderts und in der ersten Hälfte des 20. Jahrhunderts.

Schlüsselwörter: kroatische Theaterwissenschaft, Freudenreich, Šenoa, Strozzi, Deutsches

Theater in Kroatien.