Darko Varga i Zdenko Samaržija Prilozi za političku biografiju baruna Antuna Gustava Hillebrandt von Prandaua

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Darko Varga (Bilje) i Zdenko Samaržija (Koška) UDK: 929.52 Prandau

Za pomoć u transkripciji i prevođenju izvora najljepše se zahvaljujemo Ziti Jukić i Dunji Varga.

Autori se u radu bave političkom biografijom valpovačkog vlastelina, baruna Gustava Hillebrandta von Prandaua koji je u hrvatskoj javnosti najčešće prikazivan kao mecena u kulturi, donator, jedan od utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda i njegov prvi predsjednik, podupiratelj glazbe i glazbenika, umjetnika. Barun Gustav Prandau bio je gradski zastupnik za osječki Gornji grad, lobist u Pešti i Beču za izgradnju željeznice u Slavoniji i za druga pitanja od interesa za grad Osijek. Manje je, međutim, poznata njegova aktivnost kao zastupnika u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru i u zajedničkom parlamentu u Budimpešti kao i njegove aktivnosti i inicijative kao i odličja koja je primio ili za koja je bio predlagan za svoj rad i djelovanje.

Ključne riječi: Barun Gustav Hillebrandt von Prandau, valpovačko vlastelinstvo, političar

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Percepcija o barunu Gustavu Hillebrandtu von Prandau ne seže dalje od aktivnog (i agilnog) valpovačkog vlastelina, brižnog oca kćerima, podupiratelja mnogih glazbenika i drugih umjetnika te utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda, čiji je prvi predsjednik. Barun Prandau bio je gradski zastupnik Osijeka, kao predstavnik Gornjega grada, zastupnik u Hrvatskom saboru i zastupnik u zajedničkom Ugarsko-hrvatskom parlamentu te lobist u Beču i Pešti za izgradnju željeznice u Slavoniji. Literatura, dakle, ne pruža cjelovitu

Gustav Prandau, prvi predsjednik Glazbenog zavoda 1827.-1828. sliku o njegovom političkom djelovanju i cilj ovog rada je dopuniti njegov životni curriculum

Kasnija litografija F. Liedera iz 1845, i prikazati baruna Prandaua i kao političara. vel. 39,3 x 31 cm Vlasnik: Povijesni muzej Hrvatske. Vrela i literatura Za razumijevanje njegove političke djelatnosti dragocjeni su Zapisnici grada Osijeka1 i arhivski fondovi Trgovačkoobrtničke komore2, iz kojih se može rekonstruirati i dio lobističkih aktivnosti gradskog zastupnika baruna Prandaua.

Aktivnost u Ugarsko-hrvatskom parlamentu vidljiva je iz zapisnika sa sjednica Gornjeg, staleškog, i Donjeg, zastupničkog, doma parlamenta3 te iz pismena iz oba doma Parlamenta (zbirke odluka, zakona kao i predstavki), koje su, kao i podaci iz Državnoga arhiva u Osijeku, većim dijelom publicirani. Značajni izvori su zapisnici sa sjednica Ministarskog vijeća4 (danas bi rekli Ugarsko-hrvatske vlade). Djelatnost

1 Zapisnici grada Osijeka 1861.-1866., priredio Stjepan Sršan, Osijek 2004., (kasnije Zapisnici 1861.1866.); Zapisnici grada Osijeka 1867.-1875., priredio Stjepan Sršan, Osijek 2005. (kasnije Zapisnici 1867.-1875.); Zapisnici grada Osijeka 1876.-1886., priredio Stjepan Sršan, Osijek 2006., (kasnije

Zapisnici 1876.-1886.). 2 Državni arhiv Osijek, fond Trgovačko-obrtnička komora. 3 Postoje četiri skupine spisa: Dnevnici Donjeg [zastupničkog] doma parlamenta i Spisi Donjeg [zastupničkog] doma parlamenta, Dnevnici Gornjeg (staleškog) doma parlamenta i Spisi Gornjeg (staleškog) doma parlamenta. Višetomna izdanja uvelike olakšavaju rekonstrukciju političkoga života Ugarske i zemalja pod njenom krunom u razdoblju austrijskoga parlamentarizma. Országgyűlés képviselőházi napló (Dnevnici

Donjeg doma parlamenta), Buda 1872 – 1875., I – XX. (kasnije KN); Országgyűlés képviselőházi irományok, Budim 1872. (Spisi Donjeg doma parlamenta) (kasnije KI). Országgyűlés főrendi házának irományai (Spisi Gornjeg doma parlamenta), Országgyűlés főrendi házának naplója (zapisnici Gornjeg doma parlamenta). 4 Državni arhiv u Budimpešti - Magyar országos levéltár, Arhivski fond Zapisnik mađarskog kraljevskog ministra-predsjednika [zapisnici Ministarskog savjeta]) (kasnije MOL).

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

baruna Prandaua pomno su pratili njegovi suvremenici. Često ga se u međusobnim pismima spominju Strossmayer i Rački5 .

Drugim riječima, građa je, bilo publicirana ili ona arhivska; bilo na hrvatskom, njemačkom ili mađarskom jeziku, opsežna i pruža uvid u političku djelatnost baruna Prandaua – literatura je vrlo oskudna i nije fokusirana na baruna Prandaua, među ostalim, političara (i gospodarstvenika) i lobistu.

Austrijski vladar je 16. siječnja 1861. godine odobrio Naputak za privremeno uređenje županija, slobodnih kraljevskih gradova, povlaštenih trgovišta i seoskih općina u kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Sukladno Naputku gradonačelnik Osijeka Vjekoslav Schmidt je zamolio bana Josipa Šokčevića da odredi Josipa Jurja Strossmayera za povjerenika za gradske izbore u Osijeku6. Na tim je izborima barun Gustav Prandau izabran za gradskog zastupnika, kao predstavnik Gornjega grada7 .

Barun Prandau sudjeluje u radu Skupštine 23. ožujka 1861. godine na kojoj se razmatra poslanica bana baruna Josipa Šokčevića o izboru zastupnika za Sabor trojedne kraljevine i ostala pitanja vezana za uređenje municipijah. 8

U zapisniku od 9. ožujka 1863. godine nalazimo i na zahvalu baruna Prandaua gradskim zastupnicima što su bili nazočni ukopu njegove majke9 .

Na sjednici održanoj 31. ožujka 1864. godine saslušano je izviješće odbora koji je trebao predložiti lokaciju sirotišta koje bi se gradilo iz Hutler-KollhoferMonspergerove zaklade. Prijedlog odbora bilo je mjesto između Donjeg i Novog grada. Zastupnik Josip Prukner prigovorio je na taj prijedlog „što o dolnjem gradu jedna strana srbljah obitava, uslěd medjuvremeno proměnjenih administrativnih odnošajah jošt Slavna županija Virovitička, u pogledu ustupljenja saslušati imala...“

Prukner se bojao da bi (hipotetskim) odcjepljenjem Donjeg grada, Gornji grad ostao bez sirotišta. Skupština je odbacila prigovor s obrazloženjem da je sirotište opće dobro „bez razlike na věroizpovedanje“ i pozvala se na zapisnik od 29. kolovoza 1858. godine po kojem je zemljište za izgradnju sirotišta već ustupljeno, „da se sirotište u nutarnjem gradu podići nemože, da se u dolnjem gradu sagradi, buduć je najglavniji

5 Korespondencija Rački-Strossmayer, priredio Ferdo Šišić, Zagreb 1928 – 1931., I., II., III., IV. (Kasnije

Rački-Strossmayer). 6 Zapisnici 1861.-1866., 8. 7 Zapisnici 1861.-1866., 10. 8 Zapisnici 1861.-1866., 17.,19. 9 Zapisnici 1861.-1866., 163.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

zakladitelj blage uspomene Josip Huttler, kojega zaklada sama dovoljna bi za utemeljenje sirotišta bila, dolnjovarošac… U manjini preostavša g.g. zastupnici imenito v.g. barun Gustav Prandau naglasuje, s razloga što mu položaji u pitanju stojećih gradjevnih městah poznati nisu, ni za jedno; toga je pako mnenja, da se predmet ovaj njeg. Veličanstvu na rěšenje podastre.“10

1865. godini barun Prandau bio je aktivniji u radu gradske skupštine. Nazočan je na više sjednica nego je to bio godinu dana ranije. Na sjednici 13. srpnja 1865. godine raspravlja se o inicijativi c. kr. poručnika Ljudevita Rajera „da mu se od strane grada za uživotvorenje tělověžbališta u Osieku potpora pruži...da bi se za lětno tělověžbalište, baščica učitelja Humla u normalnoj učioni u nut. gradu upotrěbiti mogla, za zimu pako jedna erarialna kazamata unajmila, u koju bi svrhu tada grad i šest fatih drvah za grějanje davao, predlažući podjednako i osnove potrebni za ovaj zavod spravah, koje bi 420 for. a.vr. stajale.“

Barun Prandau priložio je 100 forinti u srebru za nabavku gimnastičkih sprava pa skupština zaključuje „Glavna skupština nenalazeći se u položaju, obzirom da grad u ovaj par, predstojećom neodloživom gradnjom svihkolikih učionskih zdanjah, znatne će terete snositi imati, za podizanje tělověžbališta, ovoga bezprigovorno takodjer koristnoga zavoda za sada znatniju kakovu novčanu pripomoć pružati zaključuje pristav uz prědlog g. baruna Hillepranda Prandau-a, koga velikodušni daru 100 for.a.vr. za nabavu potrebitih tělověžbalskih spravah sa zahvalnostju prima, ostali potrebiti iznos u ovu svrhu putem dobrovoljnih prinesakah sabrati“11 .

Barun je nazočan sjednicama Skupštine 27. srpnja i 10. kolovoza 1865. godine. Nazočan je i sjednici 24. kolovoza 1865. godine kada se raspravljalo o prigovoru protiv besplatno ustupljenog zemljišta za gradnju kasina i kazališta u Gornjem gradu12 .

Zastupnici na Skupštini 4. travnja 1866. godine razmatrali su nacrt zgrade sirotišta i usvojili ponuđeno rješenje koje će se „Visokom Kr. naměstičkom Vieću směrno predstaviti... Podjedno se ima Visoki g. Hilleprandu baronu Brandau - u kojega se blagovoljnom zauzimanju pripisati ima da će se ovo, toli žudjeno i kroz toliko vremena očekivano uživotvorenje naměre blage uspomene gornjih zakladateljah, sad već zajamačno udělotvoriti, od strane grada pismena zahvala izjaviti.“13

Na sjednici skupštine 14. lipnja 1866. godine pročitan je odgovor baruna Prandaua kojim se zahvaljuje za priznanje koje je dobio od grada za njegovo zalaganje „oko

10 Zapisnici 1861.-1866., 246. 11 Zapisnici 1861.-1866., 338. 12 Zapisnici 1861.-1866., 342., 346., 349. 13 Zapisnici 1861.-1866., 387.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

predmeta sirotišta i štedionice“. Na istoj sjednici satnik Dragutin Herrman izvještava „da je prineskom g. baruna Gustava Prandaua za tělověžbalačku učionu 134 for.80 kr.a.vr. sabrano, no da nabavljene sprave i priredjena ovu svotu i to račun Fr. ml. Wagnera sa 40 for. a.vr. nadmašuju, predlažući, da se ovaj iznos iz gr. blagajne podmiri, kao i za nabavu potrebite sprave kozao (bock) zvane iz gr.blagajne prinese.“14

Za vrijeme Austrijsko-pruskog rata došao je gradu dopis upućen 6. srpnja 1866. godine od Visokog Kraljevskog namjesničkog vijeća, da se organizira zbrinjavanje ranjenika. Skupština je procijenila da za ovu svrhu treba osigurati 2000 forinti u srebru. Smještaj 50 ranjenika predvidjeli su smjestiti u Gradski vrt, a u slučaju pomanjkanja prostora u prostorije gradskog strelišta. Na sjednici 12. srpnja 1866. godine Skupština je od baruna traži zajam „Ponudjeni ovom prigodom po presvětl. gospodinu baronu Gustavu Hillepr. Prandau gr. zastupniku, obćini grada ovoga u pomoć za predrečenu čověkoljubivu cěl u zajam dve hiljade for.a.vr. na tri godine bez kamata s’ primetbom, da jih grad u gornjem roku po mogućnosti otplaćuje zatim dobrovoljni prinesak za sebe i svoju viskr. g. suprugu na korist po gradu u obskrbu preuzeti se imajućih ranjenikah jednu hiljadu for.a.vr. primaju se sa iskreno srdačnom zahvalnošću, te se zaključuje, na ovi koli domoljubni toli plemeniti prinesci, u ime vascělog obćinstva, kom je time prilika pružena svom bližnjeljubivom poduzeću, tim krepčije pristupiti, pismenu zahvalu izjaviti.“15

Već 2. kolovoza 1866. godine stiže dopis c. kr. zemaljskog glavnog vojenog zapoviedničtva od 26. srpnja 1866. kojim se sa zahvalnošću izražava priznanje za opskrbu vojnika te umoljava da se isto to izjavi i g. g. Gustavu Baronu Prandau i Petru Grofu Pejačeviću, što je Skupština i učinila16 .

Barun Prandau daruje u svoje i u ime svoje supruge, obterećenoj bolnici 1000 forinti o čemu je izvijestio odbor za smještaj ranjenih i bolesnih vojnika na sjednici skupštine 27. rujna 1866. godine17 . „Odgovor presv.g. Gustava baruna Prandau, kojim onih na liečničku něgu c.kr. ratoboracah prinešenih 1000 f.a,vr. od svoje i od strane presv. si gospodje supruge gradskoj bolnici prikazuje. Na velikodušnom i obilatom ovom daru zaključuje glavna skupština na usklik „živio“ presvětlim darovateljem pismenu zahvalu poslati.Ujedno pako priležeći u privr. ostavnoj blagajni upitnih na liečničku něgu i obskrbu prvobitno naměnjenih hiljada for.a.vr. uslied gornjeg dopisa i opredělěnju doznačuju u prihod gr. bolničkoj blagajni. O čemu se gr. blagajna izplate o bolnice nadzorničtvo shodno uredovanja radi obaviešćuje.“18

14 Zapisnici 1861.-1866., 402., 403. 15 Zapisnici 1861.-1866., 407., 408. 16 Zapisnici 1861.-1866., 409., 412. 17 Zapisnici 1861.-1866., 417., 418. 18 Zapisnici 1861.-1866., 427.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

7. ožujka 1868. godine pod predsjedavanjem grofa Petra Pejačevića od Virovitice, kraljevskog povjerenika za obnovu poglavarstva i zastupstva, održana je konstituirajuća sjednica novog saziva gradske Skupštine i poglavarstva Osijeka. Prandau je nastavio mandat iz prošloga saziva19 .

Na sjednici 31. ožujka barun je bio odsutan, tako da je svečanu prisegu dao 7. travnja što je potvrđeno zapisnikom sjednice održane 14. travnja 1868. godine, kada je bio nazočan sjednici na kojoj traži bolovanje „Prijava zastupnika Gustava baruna Prandaua, da uslied liečničke naredbe Gleichenberške toplice upotrebljavati mora, te zbog duže vremena gr:skupštine ne polaziti nemože.“20

Barun je nazočan sjednicama održanim 18. srpnja i 26. kolovoza 1868. godine21 .

15. veljače 1869. godine skupština grada dobila je dopis Visokog kraljevskog Namjesničkog vijeća kojim se priopćava da je „Njegovo c.k. Apoštolsko Veličanstvo, sa Njenim Veličanstvom kraljicom 8. ožujka t.g. posietiti grad Zagreb, stoga da se uslied radostnog ovog dogadjaja nastoji, da odlične i što sjajnije deputacije municipijah na poklon Njihovim Veličanstvom u Zagreb dodju.“

Skupština je zaključila da će poslati deputaciju na čelu s načelnikom Dr. Antunom Stojanovićem. Za članove deputacije izabrani su „presvetli g. grof Ladislav Pejačević Našički kao začastni ovogradski gradjanin, presvetli gosp. Gustav barun Prandau, Velemožni g. savjetnik kr: Namjestičkog Vjeća Jovan pl. Jurković, poglavita gospoda odvietnici Petar Malači, Stiepan Kugler kao ovdašnji gradjani.“

Donesena je i odluka da izaslanicima grad ne može platiti dnevnice22 .

1869. godine isticao je ugovor o zakupu Drvljanika br.1 i 2 pored Drave koje je zakupilo Valpovačko vlastelinstvo. Dunavsko parobrodarsko društvo tražilo je prostor u Gornjem i Donjem gradu za pristaništa te je grad namijenio taj prostor za nova pristaništa i agencialna mjesta. Senator Ivan Stahuljak kao predsjednik odbora za parobrodarsko odpravničtvo dobio je zaduženje preuzeti Drvljanike i privesti ih novoj svrsi 23 te je o stanju na terenu iscrpno izvijestio Skupštinu24. Prandau podnosi molbu „… da mu se 400 čet. hv. od gradskog zemljišta ili od dosada u zakupu držanog, ili ako to više

19 Zapisnici 1867.-1875., 60., 61. 20 Zapisnici 1867.-1875., 73., 85., 90. 21 Zapisnici 1867.-1875., 111.,125. 22 Zapisnici 1867.-1875., 188. 23 Zapisnici 1867.-1875., 230. 24 Zapisnici 1867.-1875., 256., 257.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

moguće nije, kraj garnizonske bašće uz primiernu zakupninu na najmanje 6 godinah danah za drvljanik u zakup dali. Glavna skupština zašilje odbor pod predsiedničtvom gradskog senatora g. Ivana Stahuljaka sastojeći se iz g.gr.: miernika Aleksandra Lužinskoga i g.g.gr: zastupnikah Ivana Lajpziga, Ilije Mohla i Josipa Heima, koji će obzirom na dobročinstva po g. molitelju gradu ovom u velikoj mjeri učinjena, nemanje i obzirom na okolnost, da g. molitelj traženo gradsko zemljište za smieštanje ogrievnih drvah potriebuje, svakako oko toga nastojati imati, da prikladno zemljište gradsko iznadje, visinu zakupnine, a i vrieme zakupa ustanovi i onda o tome svoj prědlog skupštini čim prije podnese.“25 1870. godine gradski zastupnik Josip Ritteser predlaže Skupštini da se Drvljanik ponovo da u zakup barunu Prandau. „Obzirom na izgled, da će se za ovaj dosada po presv: g. barunu Prandauu u zakupu držani grads. drvanik daleko veća zakupnina od dosadanje polučiti, glavna skupština prědlog ovaj usvaja s time, da se taj drvanik, pošto se još nezna, dali će i kada c.k.I.povlašteno dunavsko parobrodarsko družtvo za agenciju uzeti, od 1. studenoga t.g. počam na neizvjesto vrieme izakupi pod uvjetom, da će ga dotični dostalac svagda posle jednomjesečnog odkazanja gradu ustupiti imati,-te odredjuje rok dražbe na dan 21. listopada t.g. Dočim će ovaj rok dražbe gr: računovodja g. Josip Stuparović u području gradskom običnim načinom proglasiti dati, imati, ujedno će se o ovom iznovnom izakupljenju i pres. g.barun Prandau obavjestiti.“26

Na Skupštini 7. listopada 1872. godine gradski podbilježnik Petar Modestia u ime povjerenstva podnosi izvješće na molbu sjedinjenoga ugarskoga parobrodarskoga družtva u Pešti, za mjesto drugog pristaništa i mjesto za agenciju između Tvrđave i Gornjeg grada „…da na gornjogradskoj dravskoj obali za pristajanje brodovah u obće drugoga prikladnog miesta neima osim onoga, koji se počam od zemljišta Hartl-Füllerovog do prvog repina prema pukovnijskom vrtu uzduž tako zvanog Prandauovoga drvarskog dvorišta proteže, te da s’ tog rečenom družtvu izakupljenjem za vrieme od 20 godinah počam od 1. siečnja 1873. ustupi komad prostora od Prandauovoga drvarskog dvorišta i to kako je u privitoj skici pod c. i d. naznačen naime od kraja sokačića, koji se kraj Flambachove šupe i Katzenthalerova vrta proteže, do ugla rečenoga dvorišta i širini od 15 hv. a pošto je tamo za podizanje agencije i drugih potrebitih zgradah najprikladnije mjesto, da se u tu svrhu ustupi od obale dravske....“27

Zaključak skupštine, među ostalim, bio je „Budući se u ovom sada sjedinjenom ugarskom parobrodarskom družtvu u gornjem gradu za agenciju ustupljenom mjestu nalazi jedan komad, naime jedna četvrtina od izakupljenoga gradskoga drvljenjaka; to zaključuje glavna skupština nadalje zakupniku toga drvljenjaka g.barunu Prandauu upitni komad odkazati i njega pozvati, da isti do.1. sječnja 1873. gradu na razpoloženje stavi.“28

25 Zapisnici 1867.-1875., 263. 26 Zapisnici 1867.-1875., 340., 341. 27 Zapisnici 1867.-1875., 493. 28 Zapisnici 1867.-1875., 495.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Skupština je 19. prosinca 1873. godine „... razmatrala molbu odvjetnika u Osijeku Ante Rukavine, punomoćenika preuz. gosp. baruna Prandaua, da se od gradskog drvljanika kod Drave blizu gornjeg grada prostor od 300 čhv. na onom miestu, gdie kuća leži, odciepi, ter preuz.gosp: barunu Prandau na daljnju jednu godinu u zakup dade uz cienu, koja će se bez svake potežkoće lahko ustanoviti. Glavna skupština uvaživ, da preuzvišeni gospodin barun Prandau želi i nadalje jedan dio od dosada u zakupu imanog gradskog drvljanika u zakupu zadržati samo radi toga, da ogrevna drva svoja, opredieljena osobito kao poklon za siromašne osiečke stanovnike i za ine deputate onde smiestiti može, nalazi ovoj molbi zadovoljiti, te dozvoliti, da se od istog drvljanika prostor od 300 čet.▫ na onom miestu, gdie kuća leži, odciepi, ter Njegovoj Preuzvišenosti na daljnju godinu t.j. od 1. siečnja do konca prosinca 1874. uz cienu medjusobno ustanoviti se imaju u zakup dade ipak samo za gornju t.j: njegovu vlastitu porabu.“29 1874. godine barun Prandau traži u zakup dodatnih 100 čhv. uz već zakupljenih 300 čhv. na gornjo-osiečkom drvljaniku za smieštanje ogrievnih drvah. Skupština je odlučila uputiti odbor na lice mjesta kako bi istražila „da li se onde razpoloživih 100 čhv. gradskog zemljišta nalazi, i u slučaju jestnom, da odmah g.molitelju dotično njegovom punomoćniku g. odvjetniku Anti Rukavini taj prostor od daljnjih 100 čhv. uz dosadanje uvete i preda.“30

Prandau je sudjelovao novčanim prilozima i u izgradnji i funkcioniranju osječke bolnice. Gradski odvjetnik Franjo Werovski 1870. godine izvještava Skupštinu da je „g: Gustav barun Prandau kao uknjiženi jamac svoj dug od 100 for:srebra ili 105 for:av. sa 6% trogodišnjom kamatom od 18 for:av.skupa dakle 123 for:av. dobrovoljno platio“... što je i doznačeno bolničkoj blagajni „… a zatim bolnička i ovogradska ostavna blagajna shodnoga uredovanja radi obavjesjuju i to bolnička blagajna time, da pres. gosp. Gustavu barunu Prandauu vrhu plaćenoga duga brisovnu namiru izdati imade.“31

1870. godine grad intenzivno radi na gradnji Realne gimnazije čiju su gradnju poduprli mnogi slavonski velikaši, među ostalima Pejačevići, braća Khuen, grofica Julija Janković, pl. Dragutin Mihalović i pl. Ivan Kapistran Adamović32. Grad je i Gustavu Prandau poslao poziv da se pridruži ovoj akciji. „Presv. gosp. Gustav barun Prandau na poziv od 7a ožujka 1870. br.88. da i on po primjeru druge g.g.slavonskih velikašah na podignutje i uzdržavanje višje realke u gradu Osieku prinesak učini, odgovara, da premda

29 Zapisnici 1867.-1875., 536. 30 Zapisnici 1867.-1875., 569., 570., 571. 31 Zapisnici 1867.-1875., 321., 322. 32 Zapisnici 1867.-1875., 27., 28.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

priznaje plemeniti cilj i namieru toga zavoda, ipak u tu svrhu iz temeljitog razloga ništa doprineti nemože.“33 1872. godine poglavarstvo predlaže memorandum kojim će se od Hrvatskoga sabora tražiti da se Realna gimnazija proglasi zemaljskim zavodom i uzdržava o zemaljskom (državnom) trošku, a da se od glavnice zaklade gospode slavonskih velikaša i o gradskom trošku izgradi trgovačka i obrtnička škola. „Uslied toga izdati će se o tome memorandum, te će se takovi priobćiti saborskim sastupnikom grada ovoga preuzv. gospodinu Gustavu barunu Prandauu i velem. gosp. Jovanu pl. Jurkoviću i isti umoliti i ovlastiti, da kako u saborskom peticijalnom odboru, tako i u samom Visokom saboru upitnu radi pripomoći za realku podnešenu molbu s’ izraženom u memorandumu sadanjem željom grada ovoga zagovaraju i zastupaju.“34

Grad je od 1871. godine radio na predmetu povratka „generalskog vrta“ gradu. Taj prostor koristila je vojska i gradu je uvjetovala izgradnju kasarne za 1. bataljun pješaštva i paviljon za časnike tog bataljuna u zamjenu za „generalski vrt“.

Predstavnici štedionice iz Slavonije vijećali su 31. listopada 1872. godine u Osijeku i zaključili da se „… zemaljske, izvan zemlje nalazeć se zaklade u zemaljsku upravu predadu i da se po broju pučanstva i po visini poreznih prinesah odgovarajući iz onih zakladah u obćem, a napose već sada dio novacah iz prodaje krajiških šumah u utrženih do njihove porabe za komunikacionalne svrhe u Slavoniji uloži...“ „Glavna skupština uvažava, da su oba ova predmeta od najveće važnosti za razvitak Slavonije i za njenu znamenitost na borilištu svjetskog prometa, pa svrh toga da su i sasvim pravedna zaključuje obe molbe upitnih slavonskih novčanih zavodah i to prvu Visokoj kr: Zemaljskoj Vladi odielu za unutarnje poslove, a drugu Visokom kr: Zajedničkom ministarstvu financijah od svoje strane što toplije predstavkama preručiti. Dočim se ovom prigodom saznalo, da se je veleštovani član ovoga zastupstva i narodni zastupnik gornjo i nutarnjeg grada Osjeka preuzvišeni gospodin Gustav barun Hillebrand od Prandau kod njeg. preuzvišenosti zajedničkoga ministra financijah radi ustrojenja upitne podružne banke za Slavoniju u Osieku moćnim svojim uplivom svojski zauzeo; to glavna skupština koliko u priznanju ovog njegovog moćnog zauzimanja toliko za svako drugo zasviedočeno zauzimanje i nastojanje gdie se radi o probitku zemlje Slavonije, a napose grada Osieka jednodušno zaključuje Njegovoj Preuzvišenosti gospodinu Gustavu barunu Hillebrandu od Prandaua svoju srdačnu zahvalnost u zapisnik staviti.“35

Skupština grada koja je održana 17. prosinca 1872. godine, na kojoj je bio nazočan u barun Prandau, zaključila je da se treba obratiti „Visokoj kr: Zemaljskoj Vladi odielu za

33 Zapisnici 1867.-1875., 328. 34 Zapisnici 1867.-1875., 480. 35 Zapisnici 1867.-1875., 497., 498.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

bogoštovlje i nastavu s’ predstavkom, da bi Visokoista predstaviv c.kr: zajedničkom ratnom ministarstvu stanje stvari o upitnom „generalskom vrtu“ kako u istini jeste, moćnim svojim uplivom blagohotno zauzeti se blagoizvolila, da se taj vrt uz ponudjenu odštetu godišnjih 300 for: ovoj obćini što prije povrati.“36 . Na istoj sjednici razmatrana je zamolnica odbora, kojeg su ovlastili mnogi slavonski novčani zavodištedionice, da se osnuje „posebna podružnica narodne banke, dotirana s’ dva miliuna forintih za Slavoniju u Osijeku ustanovi...“ 1. ožujka 1873. godine na sjednici Skupštine pročitano je izvješće saborskih zastupnika grada Osijeka baruna Prandaua i Jovana pl. Jurkovića od 16. veljače 1873. godine o Zapisnik s 10. sjednice sabora kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, 1872.g učinjenom u Pešti u predmetu povrata gornjogradskog „generalskog parka“ gradu Osijeku. U tu svrhu su u zajedničkom Ministarstvu rata učinili shodne korake, objasnili sve momente koji dosadašnje navode vojnih vlasti nedvojbeno pobijaju i zahtjev grada nepobitnim dokazuju „te da po onome što jim je na razloženje njihovo rečeno, imadu povoda držati, da je isto razbistrenju stvari znatno prinielo tako, da je sva nada, da će ova pravedna stvar grada i povoljno riešenje zadobiti i da su ovaj najkraći put za posredovanje njihove s’ toga odabrali, i poprimili, što jim za nenadani slučaj bezuspješna nada ostvarit ostaje i drugi još put saborske peticije u Zagrebu.“

Skupština je primila ovo izvješće na vrlo povoljno znanje te je odlučila Gustavu barunu Prandau i Jovanu pl. Jurkoviću zbog njihovog svojskog nastojanja i zauzimanja oko probitka grada ovoga svoje podpuno priznanje pismenom zahvalnicom izraziti37 .

U izviješću gradonačelnika Nikole Živanovića, na sjednici skupštine od 28. lipnja 1873. godine o rezultatima deputacije koja je poslana u Peštu zbog pripomoći za ovdašnje novčarske zavode, možemo pročitati „... da je deputacija ova od svih Visokih licah, kod kojih se je predstavila, neočekivano odlično primljena, a naročito, da su joj u njenom zadatku izvanredno na ruci bili preuzv: gos:hrv:slav:dalm: ministar Petar grof Pejačević,

36 Zapisnici 1867.-1875., 496., 497. 37 Zapisnici 1867.-1875., 510., 511.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

preuzv:gosp: kr: ugarski ministar trgovine Josip grof Zichy, preuzv:gosp: kr: ugarski ministar financijah Dragutin pl: Kerkopay i ovogradski saborski zastupnik preuzv:gosp: Gustav barun Prandau. Glavna skupština uzimajući izviešće ovo na povoljno znanje pobudjenom se nalazi preuzv:gosp:kr: ugarsko ministru trgovine Josipu grofu Zichy i preuzv: gosp. kr: ugarskom ministru financiji ukazano odličje i podupiranje njenom zadatku, ne inače i ovogradskom saborskom poslaniku preuzv: gosp: Gustavu barunu Prandauu, koji je takodjer pridružujuć se izaslanoj deputaciji takovoj svojim moćnim uplivom na ruku išao, pismeno izraziti svoju smiernu zahvalnost a ujedno preuzv:gosp:hrv:slav:dalm: ministru Petru grofu Pejačeviću povodom predstojećem mu sutra imendanu brzojavom čestitati.“38

Barun Gustav Prandau nazočan je konstituirajućoj sjednici koju je vodio Mirko Kršnjavi veliki župan Županije virovitičke i vladin povjerenik za rukovođenje izbora jedne trećine gradskih zastupnika i za izbor načelnika.39

Na sjednici 5. lipnja 1875. godine konstatirano je „da su od g.g gradskih zastupnikah i to od preostavših neizžriebanih Preuzv.g. barun Prandau, a od novo izabranih g. Pavle Kolarić opravdano odsutni i to prvoimenovani budući je na sabor odputovati morao, a drugo imenovani bolesti svoje radi. Zavierenje ovoga potonjega odgodjeno je uslied toga na ono vrieme, kad u položaj dodje tomu zahtievu odgovoriti.“40

Barun Prandau nazočan je sjednicama skupštine 7. kolovoza, 11. rujna i 27. studenoga 1875. godine.

Barun Prandau nazočan je sjednici koja je održana 22. travnja 1876. godine na kojoj je održana „u svrhu izžriebanja jedne trećine gradskoga zastupstva i izaslanja dotičnih izbornih povierenstavah glavna skupština sl. i kr. grada Osieka.“41 U slijedećim godinama nema zabilježene aktivnosti baruna Prandaua kao gradskog zastupnika sve do 1881. godine kada se ponovo javlja u gradskoj politici. Zanimljiv je podatak da je 1876. godine za zastupnika izabran Ante Rukavina, Prandauov odvjetnik, koji je gradski zastupnik od 1876. do 1884. godine, a od 1881. do 1884. podnačelnik grada.

„Godine 1881. dana 21. srpnja obdržavana je u nutarnjogradskoj viećnici pod predsjeničtvom presvietlog gospodina Mirka pl. Kršnjavia velikoga župana županije virovitičke kao vladinog povjerenika za obnovu gradsku i izbor gradskoga načelnika, u pritomnosti g.g. gradskih častnikah senatora Vase Atanasijevića, satnika Petra Modestia

38 Zapisnici 1867.-1875., 524. 39 Zapisnici 1867.-1875., 601. 40 Zapisnici 1867.-1875., 604. 41 Zapisnici 1876.-1886., 23.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

i velikog bělježnika Ante Ioannovića, zatim g.g. novoizabranih gradskih zastupnikah: Franje Sedlakovića, Adolfa Freunda, Vjekoslava Stolića, Antuna Maulbeka, Ladislava Rogačija, Salamona Langa, Gustava baruna Hilepranda od Prandaua, Antuna Rukavine, Lavoslava Ittlingera, Franje Nubera, Huge Marinovića, Stiepana Heima, Josipa Springera, Josipa Sedlakovića, Dragutina Šandora, Nikole Živanovića, Jovana Neškovića, Josipa Jankovića, Slavoljuba Strobacha, Franje Faista, Dragutina Engelhardta, Mate Grškovića, Gjoke Mavrodića, Hinka Schmidta, Luke Mesarovića, Sofronije Poznanovića, Davida Hermana, Teodora Trangera, Franje Fabiana, dr-a (Josipa) Kalivode, Andrije Altgayera, Miroslava Broschana, Ignje Florschütza, Waltera baruna Wildburga i Ignje Wagnera glavna skupština sl. i kr. grada Osijeka radi izpitivanja i odobrenja izborah, radi konstituiranja i zavjerenja novoizabranog gradskog zastupstva, zatim radi sudjenja o podnešenih prigovorih i napokon radi izbora gradskog načelnika.“42

Sjednicu je vodio pl. Mirko Kršnjavi koji je naglasio da nije našao dokaza da je netko izabran protivno zakonu od 28. siječnja 1881.

Bio je barun Prandau i član slavne Banske konferencije u Zagrebu 1860/61. godine koja je donijela odluke važne za modernizaciju Hrvatske i Slavonije.

Između 1861. i 1868. godine barun Prandau pristajao je uz unionističku politiku, što je, uostalom, bila temeljna politika umalo svih hrvatsko-slavonskih magnata. U nagodbenom sustavu bio je pristalica njezine revizije i član Hrvatskog kraljevinskog odbora za pregovore. No, kada revizija Hrvatsko-ugarske nagodbe (1873. godine) nije u cijelosti uspjela, premda jest sačuvala bitne elemente hrvatske državno-pravne individualnosti, barun Prandau ostao je u Saboru kao zastupnik grada Osijeka samo do isteka mandata, tj. do 1875. godine, i nije se više bavio visokom politikom, ali se zato još više posvetio dobrotvorstvu.

Rasprava o Hrvatsko-ugarskoj nagodbi bila je opsežna i burna. Dok su jedni sabornici bili za uređivanje odnosa s Bečom, bez posrednika, drugi su bili skloni Ugarskoj i tražili su čvršće vezivanje uz Mađare, treći se uopće nisu slagali s pregovorima s monarhijskim središtima moći. Neki su pristali uz Mađare iz mržnje prema Beču, neki su u snažnijoj Ugarskoj vidjeli mogućnost čvršćega otpora prema Beču, a neki su, poput većine aristokrata, vidjeli u tom savezu priliku za restauraciju feudalizma. Vodeći unionisti bili su Mirko Bogović, grof Julije Janković, barun Lazar Hellenbach, Aleksander Fodroczy, Jovan Živković, Petar Horvat, Janko Car, Mijo Košćec, Aurel

42 Zapisnici 1876.-1886., 251.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Kušević, grof Stjepan Drašković, grof Rikard Sermage, grof Miroslav Kulmer, grof Hinko Khuen, barun Gustav Prandau i barun Sigismund Ottenfels43 .

Nakon pada bana Raucha, kralj 21. siječnja 1871. godine, imenuje Kolomana Bedekovića banom. U međuvremenu raspisani su izbori za Hrvatski sabor. Narodna stranka je 1. svibnja izdala proglas „kojim obećaje da će se boriti za cjelokupnost, samostalnost i neodvisnost Hrvatske... Od 65 zastupnika dobiju unioniste samo 13, Starčević bude izabran u Krapini, a narodnoj stranci pripade 51 kotar.“44

Iz korespondencije između Strossmayera i Račkog pratimo događaje iz toga doba, a njihovi komentari olakšavaju razumijevanje okolnosti u kojima je djelovao barun Prandau.

Strossmayer piše Račkom: „Rim 28. novem., 1871. godine, ... Ovih dana dobio sam od Preradovića pismo. On veli, da je imao priliku dva puta se sastati sa Lónyajem (predsjednik Ugarske vlade, op. autora) i razgovarati o naših stvari. Lonyay je-veli- pripravan s nami se sporazumjeti i u tu svrhu pozvat će prije sabora neke glavnije ljude Narodne stranke, da se s njimi porazgovori. Izmeđ tih ljudi ako bi bilo izgleda, da bi se moglo sporazumjeti- ja ne bi mario tu žrtvu učiniti. Ja sam dakle odgovorio Preradoviću, da bi ja samo u onom slučaju u Peštu doći mogao, ako bi on (Lonyay) u načelu poprimio ono, o čem sam mu prije odlaska svoga u Italiju govorio;to jest: naše posve neodvisne finansije, tako da samo ono u stanovitih rata plaćamo, što po pravednomu ključu na općenite stvari plaćati imamo. U ostalom, sva administracija u zemlji da nam je posve neodvisna. Drugo, da se ministar predsjednik madžarski posve odrekne upliva na imenovanje bansko. Mi bi se tada u nutarnjosti organizovali po našoj volji i po našoj potrebi. I integritet zemlji da se vere ac realiter povrati. Samo ako bi Lonyay u načelu ovo kano temelj i ishodište za Nagodu poprimio, i ako bi kod svoje portaje promijenjenu Nagodu za kabinetsko pitanje proglasiti htio, samo tada bi ja spreman bio u Beč ili u Peštu doći... Ja mislim, da ako mi možemo u našoj zemlji, pod uvjetih korisnih za naš narod dobiti kormilo u ruke, da bi to Čehom i Slavjanom uopće više hasnilo, nego da u današnjoj anarhiji još i dalje opstojimo.“45

U to vrijeme barun Prandau je član Unionističke stranke.

Strossmayer piše Račkom (4. prosinca 1871. godine): „… po mom mnijenju - najbitnija stvar naše finansije. Upravo ih obratiti, i Madžarom dati, što po pravednomu ključu dati moramo, ostalo pako mora nami ostati na slobodno raspoloženje. Tijem načinom bitno će biti, da Madžare, što se naše administracije tiče, posve istisnemo iz zemlje. Bitno je opaziti, da ćemo mi za skupne poslove samo ono platiti, što po Madžarih i za nas nagođeno. U tu svrhu imaju nam se dati autentični podaci, na kojih se osniva Nagodba među Austrijom

43 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 204., 205. 44 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 281. 45 Rački-Strossmayer, IV., 418.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

i Ugarskom. Mi imamo pri ruci data, da su nas Madžari prevarili. Kombinacija Jaićeva posve je osnovana. Kao što sam Vam, prijatelju, u posljednjemu pismu pisao, mi nemamo odbiti Nagodbu, ali i nemamo se čega strašiti. Ne pođe li nam za rukom, nastavit ćemo borbu, i pobjeda tijem će biti potpunija. Dakle, s pouzdanjem, ali i bez ikakvoga straha i bez ikakve mlitave popustljivosti, imamo k djelu pristupiti.“ 46

Raskol među unionistima nije oslabio tu hrvatsku političku opciju već je otvorio mogućnosti koaliranja s manje radikalnim predstavnicima drugačijih pogleda na hrvatsku zbilju i budućnost. Antun Vakanović je bio pod utjecajem baruna Levina Raucha što dovodi do smjene mnogih župana. Grof Ladislav Pejačević, barun Gustav Prandau, nadbiskup Josip Mihalović i Koloman Bedeković ostavljaju Vakanovića dok neki unionisti kandidiraju samostalno.“Rauchovci“ dobiju 20 kotara, samostalni unionisti 8, a narodna stranka 47. U saziv sabora Vakanović je pozvao i 47 virilista (prelata, župana i velikaša) koji su, uglavnom, bili unionisti.

Hrvatski povjesničar Rudolf Horvat piše „Ugarski ministar-predsjednik grof Lonjaj predloži, neka se unioniste sporazume s nar. strankom... koja je već prije tražila reviziju nagodbe i takovog bana, u kojega bi mogli imati povjerenja, n.pr. Dragutina pl. Mihalovića, vlastelina u Feričancima. Posredovanjem baruna Prandaua i nadbiskupa Mihalovića stupe unioniste u narodnu stranku pod uvjetima, da se izmedju njih bira polovica odaslanika u zajednički sabor i u kraljevski sabor, koji će revidirati nagodbu“47

Sabor počinje s radom 15. lipnja, a 9. lipnja u „kraljevinski odbor“ izabrani su: Strossmayer, Mažuranić, Prandau, Mrazović, Vončina, Prica, Živković, P. Horvat, Ante Jakić, Nikola Krestić, Miroslav Kraljević i Svetozar Kušević.

Ovi su sastavili nuncij (poslanicu, op. autora) u kojem 6. studenog zatraže „1. neka hrv. izaslanici na zajed. saboru sami biraju izmedju sebe 5 članova delegacije, a ne da ih bira zajednički sabor; 2.neka bana imenuje kralj bez prijedloga i protupotpisa ugarskog ministra-predsjednika; 3. neka se banu dade naslov: „zemaljski ministar Dalm. Hrvatske i Slavonije; 4. neka Hrvatska „svojim financijama i državnim dobrom samostalno upravlja, plaćajući zajedničkoj ug.drž. blagajni redovite svote, koje bude dužna doprinositi za skupne poslove“; napokon 5. hrv. ministar u Pešti ne smije uplivati u hrv. autonomiju, već neka u minist. Vijeću zastupa hrv. interese.“48

Rački piše Strossmayeru 13. srpnja 1872. godine: „Ja se nikako ne mogu složiti s nazori prijatelja Miškatovića o sadašnjoj situaciji našoj. Istina, i ja držim, da se naša akcija imade usredotočiti oko revizije. Ali imali bismo prije paziti, da što ne učinimo, što nam ovu

46 Rački-Strossmayer, IV., 419. 47 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 284. 48 R. Horvat, Najnovije doba hrvatske povijesti, Zagreb 1906., 284., 285.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

akciju unaprijed slabi. Videći naši madžaroni i Madžari slabost Narodne stranke, bit će oni s tim drzovitiji, a ne vjerujem, da će naši ljudi odoljeti njihovoj navali. K tomu uzmite, kako je regnikolarna deputacija sastavljena; od naše šestorice, osim Vas i Mrazovića, ostali će se zadovoljiti malimi koncesijami, koje stoje u protuslovlju sa zahtjevi i dosadašnjimi načeli Narodne stranke. U onoj drugoj šestorici imate ljudi, koji-kanoti Prica- branit će madžarsko stanovište žešće od samih Madžara, a u Svetozaru Kuševiću imate madžarsku uhodu, koji će izdavati Lónyayu radnju hrvatske deputacije. Ova nije dakle sastavljena iz onako jednoličnih elemenata, kano što bi ona od 1866. godine. Ja sam stoga mnijenja, da ustrajete do kraja, ali bojim se, da će moja, ne baš povoljna predviđanja, obistiniti. Svakako je madžarska politika o ugarskoj državnoj ideji za taj čas pobjedu stekla. Dosada su samo madžaroni smatrani kano nosioci te ideje; sada su ju prihvatili također narodnjaci. Tako tumače držanje Narodne stranke i češki i srpski listovi... Miškatović se vara, da bi protivnici bili primili onu drugu alineju. Oni su izrično odbijali svaki passus proti sadašnjoj vladi i svako zahtijevanje za promjenu vlade. Lónyay imade sada zastupnika Narodne stranke u saboru ugarskom, a preko svojih memeluka može ih uvijek desavuirati; a to je za nj dosta... Ako je Prandau ondje, izvolite mu pripomenuti o Kochu (Franzu Xaveru Kochu pohrvaćeno i puno poznatije Franji Ksaveru Kuhaču, op. autora); ovaj bi rado znati, na čem je.“49

Rački piše Strossmayeru 21. srpnja 1872. godine: „Članovi regnikolarne deputacije bez iznimke pitaju svaki dan za Vas, jer bi rado da ona počne raditi. I ja se slažem s tim mnijenjem, jer držim, da biste Vi ovdje imali najprije biti složni, prije nego se u Pešti sastanete s ugarskom deputacijom, i ne spominjući slučaja, ako bi Lónyay, kano što je i Mažuraniću pisao, imao doći ovamo polovinom kolovoza. A znadete, da ćete imati dosta posla, jer će se imati- žalibože- boriti u našoj deputaciji... Barun Prandau odilazi na 4-5 nedjelja, ali može se i bez njega raditi; on nije i onako za posao.“50

Rački piše Strossmayeru 13. rujna 1872. godine: „Danas mi je Bartolović donesao svoju spomenicu o reviziji financijalnoga pitanja i statističke podatke o prihodu naše kraljevine god. 1869-1871. Spomenica čini mi se dosta razgovijetna i opširna. Ona brani odjeljenje hrvatskih financija od ugarskih, ali raspravlja i o drugih načinih. Pošto je ovo pitanje povjereno pododboru kraljevinskoga povjerenstva, ne bi bilo zgorega, da se predade Mažuraniću..“51

Strossmayer piše Račkom 25. listopada 1872. godine: „Od ovuda (Iz Budimpešte, gdje su se sastale hrvatska i ugarska regnikolarna deputacija, op. autora) još Vam ne znam ništa izvjesna pisati. Jučer je pročitan rad Jakićev, po kojemu zahtijeva, da se ključ krivi popravi i od državnoga duga samo jedan dio nami na teret upiše. U ostalom zahtijeva se naša financijska neodvisnost. Imamo se boriti sa memeluci, a najveći memeluk Prica…“52

49 Rački-Strossmayer, IV., 454., 455. 50 Rački-Strossmayer, IV., 456. 51 Rački-Strossmayer, IV., 457. 52 Rački-Strossmayer, I., 190.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Ustanovljena je hrvatsko-slavonsko-dalmatinska regnikolarna deputacija koja se 27. listopada 1872. sastala u Budimpešti na zajedničkoj sjednici s mađarskim parlamentarnim izaslanstvom pod predsjedanjem grofa Antuna Mailátha. Izaslanstvo su činili Strossmayer, Mažuranić, Prandau, Mrazović, Vončina, Prica, Živković, Horvat, Jakić, Krestić, Kraljević i Kušević53 .

Predsjednik hrvatskog izaslanstva bio je Ivan Mažuranić54 .

Strossmayer piše Račkom 3. studenoga 1872. godine: „Mi smo ovd, među sobom barem, posao svršili. Naša su načela posve prodrla. Barem je prvi korak korektan. Što će biti dalje, Bog zna. Prica dao (je) `a part votum (izdvojeno mišljenje, op. autora). Po njegovu bi se autonomija naša još na uže stegnula. On misli, da se banovo ime i čast uništi. Mjesto njega da bude na čelu našoj vladi ministar, predlogom i potpisom ministra predsjednika ugarskoga. Taj naš ministar bio bi član peštanskog ministarskog vijeća i š njim solidarno peštanskom saboru odgovoran, a odgovoran- i to on sam-i našemu saboru za naše domaće posle. Uz njega su pristali barun Prandau, P(etar) Horvat, Kraljević, Kušević. Krestića ovdje nije bilo. Osim Price svi su pristali uz nas; ali, ako naš prijedlog propane kod Madžara, kô što će po svoj priliki propasti, onda ćeju oni povratiti se k prijašnjem prijedlogu, o komu mislim da je Lónyayjevo maslo. Naš predlog će se sad poslati Lónyayu i ugarskoj regnikolarnoj deputaciji. Ja ću se vratiti kući, a u odlučni čas opet amo doći, da Madžarom svoju reknem. Poslije toga odilazim u blažije podnebje i to po svoj prilici u Rim, gdi mi je poleg Voršaka i našeg zavoda najlaglje i najudobnije. Sto hiljada puta i t.d.“55

Strossmayer se povlači iz rada delegacije što zbog bolesti što zbog neslaganja sa stavovima Price, Prandaua i njihovih istomišljenika56 .

Na drugoj zajedničkoj sjednici oba izaslanstva održanoj u Budimpešti 29. lipnja 1873. u delegaciji više nema biskupa Strossmayera. U hrvatskom izaslanstvu bili su Mažuranić, Kraljević, Mrazović, Horvat, Prandau, Krestić, Jakić, Vončina, Kušević i Živković57 .

U međuvremenu je umro predsjedavajući Antun Maylath, a predsjedavanjem nastavlja László Szögvény. Nakon više izmijenjenih prijedloga, usmenih konzultacija, nastavljeni su pregovori radi usklađivanja te je sporazumom dviju strana donesen prijedlog zakona58 .

53 KI, br. 476, 237. 54 KI, br. 476, 239. 55 Rački-Strossmayer, I., 192. 56 Rački-Strossmayer, IV., dodaci. 57 KI, br. 476, 239. 58 KI, 476, 240.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Prijedlog Zakona usvojile su deputacije na zajedničkoj sjednici u Budimpešti 29. lipnja 1873. godine59 .

4. rujna 1872. godine car je otvorio konstituirajuću sjednicu Parlamenta u kraljevskoj palači u Budimu i kojoj je dao smjernice rada zajedničkog Parlamenta, Gornjeg i Donjeg (zastupničkog) doma.

Na 56. sjednici Donjeg doma parlamenta održanoj 17. prosinca 1872. godine na kojoj se glasovalo za zakon o podizanju 54 milijuna srebrnih forinti državnog zajma, Prandau nije bio nazočan, kao ni većina zastupnika Hrvatskog sabora60 .

Na 113. sjednici održanoj 18. ožujka barun Prandau daje glas za prijedlog zakona poreza na osobnu dobit. Glasovao je i za zakon o taksenim markama i ostalim prinadležnostima na 114. sjednici održanoj 19. ožujka, a na 121. sjednici održanoj 28. ožujka nije bio nazočan61 .

Kada se 2. veljače na 202. sjednici usvajao zakon o ovisnim troškovima mađarske istočne željeznice Prandau nije bio nazočan62. Na 223. sjednici 21. travnja zastupnici su odobrilo barunu Prandau 6 tjedana odmora da bi oporavio zdravlje63 .

Biskupa Strossmayera oklevetali su da podupire list „Die Drau“ i stoji iza negativnog pisanja o barunu Prandau.

Strossmayer piše Račkom krajem studenog 1874. godine: „Ja sam i na druge potvore i klevete miran ostao, pak ću i sad miran ostati, a iskreno ispovijedam, da mi je tkogod prije godinu dvije dana rekao: Ti ćeš prema Mažuraniću i svojoj vlastitoj stranki jednom se braniti imati, da u potajnom savezu stojiš s „Dravom“- ja bi to za sanjariju i nemogućnost držao. Proti „Dravi“-velim- koja je, dok je sa Pejačevići i sa Prandauom u vezi bila, na me i na moj značaj jed i otrov rigala! Otkale ta kleveta, proti kojoj bi se ja braniti i neku izjavu učiniti morao? Evo izvora! Vi znate, prijatelju, da Vam je Frič jednom rekao, kako bi u redu bilo, da ja nekakovu izjavu učinim. Ovdje u Osijeku kupili su se potpisi na slavu i hvalu barona Prandau-a, i to ponukovanjem vlade. Tom prilikom

59 Rački-Strossmayer, I., 224. - 228. 60 KN, 1872 – 1875., III., 346., 347., 348. 61 KN, 1872 – 1875., VI., 128., 129., 168., 169., 318., 319. 62 KN, 1872 – 1875., IX., 183., 184., 185. 63 KN, 1872 – 1875., X., 117., 118.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

i na mene se navalilo, kako bi ja neku izjavu učiniti morao, budući da je „Drava“ vijest donijela, da sam ja s nadvojvodom Albrechtom Bog zna što o Prandau-u govorio. Ja sam to s prezirom odbio, budući da niti mom zvanju, niti mome položaju se ne pristoji, tuđe gaće i košulje prati. Barun Prandau hoće i želi svoga negdašnjega klijenta Franka uništiti. Njemu banov zet (Dr. Napoleon Špun-Strižić), deputarac valpovački, kano Staatsanwalt, mora biti u ruci. Baron Prandau, Frič (tadašnji urednik „Agramer Zeitunga“), banov zet it.d.to su ljudi, koji su našli i banu natovarili, da ja s „Dravom“ općim i da ona moje misli rasprostire. Sad ja pitam svakoga, koji duše ima, je li vrijedno i dostojno, da se ja u klevete takih ljudi obazirem. Frič je svoju nesposobnost, otkad uređuje „Agramericu“, jasno dokazao. Baron Prandau, s kojim ja, međutim, želim u dobrom odnošaju ostati, ništ ne znači, a o banovom zetu držim, da mu se prijatelji izbiljam Bogu moliti moraju, da pri sebi ostane. Zašto mislim, odmah ću reći. Ono, što prijatelj Mato u svom pismu veli, da je Frank dobro obaviješten, što kod mene biva, nema nikakve vrijednosti. Svatko zna da je moja kuća otvorena. Pri stolu ne može se šutiti i o dnevnih pitanjih ne govoriti. Lako da se tijem načinom jedna ili druga riječ odnese u Osijek... 64“

Nakon tri godine rada u Donjem domu, ponovo je dobio trogodišnji mandat od Hrvatskog sabora za zajednički Donji dom parlamenta u Pešti.

Na 9. sjednici parlamenta 8. rujna 1875. godine gospodin zastupnik Ivan Tombor podnio je predsjedniku parlamenta vjerodajnice za baruna Prandaua65 .

Na 13. sjednici održanoj 14. rujna 1875., Antun Molnar iznosi “Poštovani zastupnički dome! U ime verifikacijskog odbora imam sreću i čast javiti da je verifikacijski odbor na svojoj današnjoj sjednici uzeo u razmatranje izabrane zastupnike: Miloša Dimitrijevića izabranog 2. rujna u Kulpinu, županije Bač-Bodrog, nadalje baruna Gustava Prandaua koji je u hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru izabran za zajednički parlament država mađarske svete krune.66

5. svibnja 1876. godine članovi Donjega doma iznova su razvrstani su u razrede. Barun Prandau bio je u V. razredu zajedno s Mirkom Horvatom, Dragutinom Pustom i Lavoslavom Šramom67. Na 191. sjednici održanoj 15. prosinca 1876. godine barun Prandau glasovao je za Zakon o proračunu za 1877. godinu na prijedlog financijskog odbora. Većina zastupnika iz Hrvatske nisu bili nazočni glasovanju68 .

64 Rački-Strossmayer, IV., 421., 422. 65 KN, 1875., I., od 30. kolovoza do 20. studenog 1875., 37. 66 KN, 1875., I., od 30. kolovoza do 20. studenog 1875. 56. 67 KN, 1875., VI. 131. 68 KN, 1875., VI. 262.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Očito je barun Prandau često pobolijevao jer je na 250. sjednici održanoj 14. lipnja 1877. godine barun Prandau ponovo traži odmor od 6 tjedana „ jer zbog popravljanja zdravstvenog stanja prisiljen je putovati u Karlsbad.“69 Parlament mu odobrava dopust, ali već 8. studenog 1877. godine na 301. sjednici glasuje za Zakon o osnivanju austrijskomađarskog bankarskog društva na prijedlog odbora za bankovna pitanja70 .

Značajna inicijativa za pripajanje Vojne krajine matici pokrenuta je krajem 1877. godine i barun Gustav Prandau Prijedlog odluke o pripajanju Vojne krajine je supotpisnik te inicijative. Istina, to je bio tek početak dugog i Hrvatskoj i Slavoniji. Képviselőházi irományok, 1875., XX., 645. mukotrpnog procesa, mnogobrojnih rasprava i rada raznih povjerenstava. Iz zapisnika Donjeg doma parlamenta nema njegovih diskusija o tom niti o bilo kojem pitanju koje su postavili zastupnici iz Hrvatske.

Značajna je 308. sjednica na kojoj je usvojen Zakon o krajiškim željeznicama i, naravno, pokretanje inicijative o pripajanju Krajine. Na 308. sjednici zajedničkog parlamenta 21. studenog 1877. godine, zastupnik Ivan Tumbor predao je prijedlog odluke o pripajanju Vojne krajine Hrvatskoj i Slavoniji71. Prijedlog je predao na hrvatskom jeziku, a slijedilo je 26 potpisnika, među kojima i potpisi baruna Prandaua, Ladislava Pejačevića i dr.

Odbor za carinu i trgovinu predložio je Donjem domu zakon kojim se između država pod ugarskom krunom sa državama i kraljevstvima Njegovog veličanstva treba potpisati carinska i trgovačka unija i opće carinske tarife na austrijsko-ugarskom

69 KN, 1875., XI. 74., 75. 70 KN, 1875 – 1878., XIII., 187. 71 KN, 1875 – 1878., XIII. 249; KI, 1875., XX., 645 - 690.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

carinskom području. Na 354. sjednici od 19. veljače 1878. godine, barun Gustav Prandau, Dragutin Mihalović i zastupnik Mukić glasali su protiv tog zakona, dok su ostali zastupnici iz Hrvatske: Koloman Bedeković, Marijan Derenčin, Konrad Filip, Lovro Vidrić, Ivan Vončina, Aleksandar Vukašinović, Ivan Tombor, Mirko i Petar Horvat, Antun Jordan, Josip Malec , barun Ljudevit Ožegović, grof Ladislav Pejačević, Dragutin Pust, Radislav Rubido, Lavoslav Schramm, Jovan Šteković glasali za prijedlog zakona. Nisu bili nazočni glasovanju: Antun Jakić, Bazil Kotur, Ivan Kukuljević, Josip Miškatović, Matija Mrazović, Živko Ogyić, grof Petar Pejačević, Stjepan Šašić, Viktor Špišić i Dragutin Konrad72 .

Na 362. sjednici, 28. veljače 1878. godine nije nazočan izglasavanju zakona o ugovoru austro-ugarskog parobrodarstva i pošta. Nije nazočan ni 30. ožujka na 373. sjednici parlamenta kada se glasovalo o zakonu koji je vezan za 80 milijuna forinti duga Narodne banke, kao ni na 418. sjednici, 22. lipnja kada je usvojen zakon o sporazumu s austrijskom Narodnom bankom o oslobađanju 80 milijuna forinti duga73 .

21. veljače 1885. godine, na 78. sjednici Donjeg doma, u raspravi o reformi parlamenta, zastupnik Dániel Irányi kritički je govorio o biranju zastupnika u Gornji dom: „..ako i Hrvati budu birali-mislim tu na predstavnike Gornjeg doma (plemenitaše,DV.)- onda će se u Gornji dom parlamenta useliti Starčevićev duh i onda će raspravu učiniti nemogućom. Neka hrvatski magnati zahvale gospodinu zastupniku (predlagatelju, DV.), (Tako je!, ljevica i krajnja ljevica), Pejačevići, Jankovići, Erdödyi, Draškovići, baruni Prandau, ja ih od takvih optužbi ne držim potrebnim braniti. (blago odobravanje na lijevoj i krajnje lijevoj strani)74

Barun Prandau, nije konzumirao svoje pravo biti zastupnikom Gornjeg (velikaškog) doma zajedničkog parlamenta (od 1869. do smrti 1885.) jer nije potvrdio svoj mandat, koji su mu osiguravale vjerodajnice cara, nego tražio oslobađanje od obveza i nikada se nije se pojavio na konstituiranju Gornjeg doma parlamenta mada je car i za njega redovito slao vjerodajnice-dokumente da ima pravo biti zastupnikom Gornjega doma75 .

72 KN, 1875 – 1878., XV., 327., 328. 73 KN, 1875 – 1878., XVI., 111., 246.; KN, 1875 – 1878., XVII., 244. 74 KN, 1884 - 1887., IV., 307. 75 Országgyűlés főrendi házának irományai (spisi Gornjeg doma parlamenta), između 1869. i 1887. godine.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Godine 1860. počinje intenzivna gradnja željeznica u Monarhiji. Posljedica gradnje željeznica bila je potreba reguliranja vodotokova zbog poboljšavanja prijevoza roba u kombinaciji brod-željeznica.

Između 1861. i 1868. godine barun Prandau lobira za izgradnju Alföldskofiumanske željeznice koja je trebala uključiti i Osijek u željezničku mrežu Monarhije. „U tu svrhu sastavi se u krilu trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju poseban odbor, u koji udju i članovi stojeći izvan komore. Tako su na primjer u istom odboru bili kao članovi: dr. Josip Juraj Strossmayer, biskup djakovački; barun Gustav Hilleprand Prandau, vlastelin valpovački, i Höcker, glavni upravitelj dobara kneza Schaumburg-Lippea u Virovitici. Preuzvišeni gospodin biskup Strossmayer bio je dapače mnogo godina i predsjednik toga odbora. Već 24. travnja 1861. otputi se iz sredine tog odbora izabrana deputacija u Beč k vladi, da izmoli sredstva za uređenje rijeke Drave od ušća do Barcsa.“76

U zapisniku Skupštine grada Osijeka održane 11. kolovoza 1862. godine čitamo da (svietli) ban „… javlja, da je u svrhu viećanja vrhu pitanja kako i s kojimi sriedstvi bi se glavna hrvatsko-slavonska pruga željeznička, a uz ovu koje savezne pruge osnovati i izvesti imale odlučio dana 20. i sljedećih mjeseca kolovoza tg. u Zagrebu obdržavati sbor sastavljen iz prosvietljenih veleposjednikah i drugih izkusnih licah, te pozivlje ovogradsko poglavarstvo, da sporazumno sa zastupničtvom ovogradske obćine izabere i pošalje jednog povjerenika, koji će kod otog viećanja učastvovati. Zaklj.: Ovogradska skupština primivši s radošću ovaj na promicanje blagostanja naše domovine smierajući visoki poziv jednoglasno izabra za povjerenika ovog sl. i kr. grada, u struci prometa, trgovine i obrtnosti veleiskusnoga svog sugradjanina i gradskog zastupnika g. Josipa Pruknera, koji će po poznatom svom domoljublju- imajući pred očima ne samo obće blagostanje ciele domovine, nego i posebne interese ovoga grada kod napomenutoga vijećanja u sporazumljenju sa Visokorodnim gosp. baronom Gustavom Prandauom okolo toga nastati, da se zaključi, da se u mriežu željeznice, što se u našoj domovini gradila bude i grad Osijek povuče. U koju svrhu će se napomenutom g.povjereniku od strane ove skupštine u ime grada Osieka vjerodajno pismo izdati. Dočim se ova skupština od domoljublja gosp.izabranog povjerenika nada, da će se ovog cieloj domovini koristnog posla svesrdno latiti: odredjuje mu ujedno 6 for.avr. na dan u ime dnevnicah, koje će mu ovogradska komorska blagajna u svoje vrieme izplatiti, a i putne troškove nadoknaditi…“77

Krajem 1862. godine osniva se u Beču Alföldska željeznica d. d. na kojoj se definira potreba izgradnje željeznice, koja bi izvoznu luku Rijeku povezala sa

76 Nikola Atanasijev Plavšić, Trgovačko-obrtnička komora za Slavoniju, U prvih pedeset godina njenoga opstanka,1853.-1903., po nalogu predsjedništva komore napisao, Osijek 1904., I. 65. 77 Zapisnici 1861.-1866., 116.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

žitorodnim dijelovima Monarhije (Alföld), kako Mađari nazivaju banatsku i bačku ravnicu. Nije bio određeno mjesto prijelaza preko Dunava. Bile su ponuđene dvije opcije: prijelaz Dunava kod Bezdana s odvojcima za Villany i Osijek, a druga između Gomboša (Bogojeva) i Dalja za Osijek i preko Drave dalje za Villany. „Trgovačkoobrtnička komora za Slavoniju u sporazumu s željezničkim odborom otpravi u tom pitanju spomenicu u Beč, te zamoli tada u Beču bivšeg Ladislava pl . Jankovicha - Vučinskog, da kao Slavonac kod rečenog željezničkog društva zastupa interese Slavonije i nastoji, da se u smislu otposlate spomenice, željeznica vodi preko Dunava kod Gomboša, a ne preko Bezdana.“78

Janković je dobro zastupao interese jer je ovaj prijedlog usvojen. Plavšić u svom radu priznaje grešku „Kamo sreće, da se prijedlog željezničkog odbora slavonskog nije tada uvažio, i da se je alfoldska željeznica ipak vodila preko Dunava kod Bezdana; nebi u tom slučaju kašnje željeznica u Brod bila građena iz Dalja, nego iz Osijeka, a možda bi već tada i alföldska željeznica bila od Osijeka produžena dalje prema Rijeci. Nakana trgovačke komore i željezničkog odbora bila je dobra, ali vrijeme poslije stvorilo je druge odnošaje, na temelju kojih se je promijenila i prometna politika, uslijed koje je napokon grad Osijek ostao bez izravne željezničke sveze kako sa Bosnom tako i sa Rijekom.“79

Kako su tekle aktivnosti Skupštine Osijeka i gradskog zastupnika baruna Prandaua u svezi izgradnje Alföldsko-riječke željeznice možemo vidjeti iz zapisnika Skupštine. Na sjednici 24. kolovoza 1867. godine razmatrao se podnesak više građana da prijelazna točka željezničke pruge preko Dunava bude Gomboš-Erdut budući da tim prijelazom „procvětna budućnost i gradu ovom i zemlji čitavoj ujamčuje - odaslanstvo izašilje, koje bi kod Visokog kr.ugarskog ministarstva za komunikacije prědlog za predpozvanu prelaznu točku poduprlo. Uvažavajući glavna skupština ozbiljnost magnovenja po čitavu budućnost i grada ovoga i čitave zemlje ter predočiv si štetene za grad poslědice, ako bi se doista města Gomboš-Erduta, Bezdan-Batina prelaznom točkom dolnjougarske željeznica opredělila, zaključuje prvorečenu prelaznu točku krepko podupirati. Posmotriv pako važnost predmeta, koji po svom izvan običnom značenju i izvanredne korake za osiguranje uspěha i zahtěva i zaslužuje, izašilje se od strane grada deputacija, koja će kod Visokog kr. Ugarskog Ministarstva za komunikacije i Visoke kr. dvorske kancelarije lično predstati, ter preporučiv milostivnomu obziru grad ovaj, kog je budućnost za razvitak duševnoga napredka zemlje odlučni činbenik razložiti odnošaje sa kojih ne samo po tome, što pruga, koja bi preko Gomboš-Erduta u Slavoniju prešla, u svojoj duži prama jadranskom moru kraća, no što osilni narodno gospodarstveni obziri ove u svačem obilujuće zemlje jedino na uredjeno obćilo uzčekuje, da se zemlja na ovaj stupanj procvětanja podigne koji joj je po prirodi naměnjen i koji se prema političkim odnošajem Evrope zahtěva. Za predvoditelja gr. deputacije ima se presvětli g.grof. Ladislav ml. Pejačević umoliti, a za

78 Zapisnici 1861.-1866., 69. 79 Zapisnici 1861.-1866., 69., 70.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

članove izabiraju se pogl.g.gr.sudac Věkoslav Šmidt, g.g. zastupnici Dr Vaso Atanasiević, Josip Čordašić zatim tajnik trg.obrtničke komore Dr Josip Pozner. Za dati izaslanoj ovoj gr:deputaciji i spoljašnji vid službenosti dodaje im se gr.kaplar Adam Tabaković. Članovam izabrane ove deputacije opredjeljuju se dnevnice i to po osob na dan 10 f.av. uz naknadu putnoga troška, a gr:kaplaru uz naknadu putnoga troška 4 f.a.v. dnevno. O čemu se gr: blagajna time shodnoga uredovanja ubavěstjuje, da članovam deputacije na potraživanje predujam od 100 f.av. po osob izplati. Buduć pako, da je odaslanstvo živi izraz ocěne predmeta, te buduć da bi po važnosti nazočnog predmeta želiti bi bilo, da deputacija što obilatije i sjajnije zastupljena bude imaju se pismeno umoliti i to Pres. g. barun Gustav Prandau, Poglav: g. Drag.pl. Mihalović, g.g. Hugo Marinović, Marko Aksentiević, Franjo st: Wagner, Dimit.Tajčević, Drag. Mergentaler, Ferdo Redlštein, Thürner, Hiller Dragutin, Lajpcig Ivan, Reisner pl:Imro, da bi se obzirom na velju po grad ovoj važnost predmeta, nežaleći troška izaslanoj deputaciji pridružili. Ujedno će deputacija odnoseći se na ovaj predmet memorandum predimenovanim Visokim městom podastrti imati. Postavljanje ovoga poverava se gr: beležniku Vasi Atanasieviću, koji se tada u dva jednoglasna primerka prepisati ima. Za da polazka sporazuměti će se izaslanstvo sa presv:g. predvoditeljem.“80

Na glavnoj skupštini Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju od 14. listopada 1867. godine osnovan je i utvrđen Slavonski željeznički odbor. Predsjednikom odbora imenovan je grof Ladislav Pejačević. Odbor je trebao izvršiti snažni utjecaj na javno mnijenje. Zadatak odbora bio je usmjeriti sva moguća i dopuštena sredstva za namicanje novaca za povoljno rješenje željezničkog pitanja81. Novoosnovani fond morao je o novčanim sredstvima podnositi račune Željezničkom odboru. U novoosnovani fond Gradsko poglavarstvo je odmah u listopadu 1867. godine doznačilo 1.000 forinti iz gradske blagajne kao prilog za izgradnju željezničkog prijelaza kod Erduta.

Skupština Grada Osijeka je 14. listopada 1867. godine odlučila poslati zahvalnicu grofu Ladislavu Pejačeviću što je prihvatio pripravno i dragovoljno voditi gradsku deputaciju kod Visokih oblastih. Skupština je još zaključila: „Ujedno se imaju zamoliti preuzvišeni g. biskup djakovački Juraj Strossmayer, preuzvišeni g. Petar grof Pejačević veliki župan Ladislav ml:grof Pejačević i baron Gustav Prandau, da svojim uplivom i prilozi poznatoj skrbi za blagostanjem zemlje i naroda, osnivanju ovoga fonda kojim se za boljom budućnosti zemlje raditi, směra pritekli, zatim grad Požega, da bi obazrěv se na svrhu za kojom se teži, tako od strane obćine, kao i sabiranjem prilogah med obćinstvom, podhvat ovaj poduprla.“82

80 Zapisnici 1867.-1875., 32., 33. 81 Z. Živaković – Kerže, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Osijek 1996., 110. 82 Zapisnici 1867.-1875., 39.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Bogojevska kompa

Do 22. listopada poduzetnici su obećali prineske za izgradnju Alföldsko-riječke željeznice. Realizirali su ih do 24. listopada doznačivši sredstva u zgradi Magistrata u Tvrđi83 .

„20. prosinca 1870. godine predana je za promet dionica Sombor-Osijek i OsijekVillany u dužini od 113 km, zajedno s bogojevskom kompom i obalnim šinama. Pošto do tada nije bila gotova parna kompa, od 20. prosinca 1870. godine do 23. svibnja 1871. godine prijevoz roba i osoba morao se ostvariti s parobrodom. Nakon toga, do 11. studenog 1871. godine u prometu je jedna parna kompa, a od 11. studenog 1871. godine dvije parne kompe pomagale su prijelaz preko Dunava.“ 84

Barun Prandau odlikovan je nekoliko puta za političke zasluge.

15. sjednica Ministarskog vijeća 22. veljače 1872. godine donijela je odluku koju je potvrdio 24. ožujka svojim potpisom car Franjo Josip.

Točka 5. zapisnika:

83 Z. Živaković – Kerže, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868.-1918.), Osijek 1996., 110. 84 T. István, Rohonyi Lajos kutatásai a MÁV Szegedi Igazgatóság történetéhez , A Közlekedési Múzeum

Évkönyve VII. 1983-1984., 181 - 221.; Közlekedési dokumentációs vállalat, Budimpešta 1985., 194.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

„Slijedom predstavke gospodina premijera, Vijeće ministara suglasno je da barunu Gustavu Prandau iz Hillebranda i grofu Pálu Eszterházyju zbog njihovih izvrsnih zasluga u promicanju javnog dobra, kao najviše priznanje, dodijeli čast unutarnjeg tajnog savjetnika bez naknade“85

Na 61. sjednici Ministarskog vijeća 17. prosinca 1873. pod točkom 2. „ Premijer izvješćuje da mu je hrvatsko-slavonski ban priopćio predaju predstavke za odlikovanjem baruna Gustava Parandaua Hillepranda s prvim razredom reda željeznog križa, a viteza Bartola Smaiča II. razredom reda željeznog križa, radi potpore.

Vijeće ministara ne smatrajući aktualnim ova odličja, ovaj prijedlog ne želi poduprijeti. 86

4. sjednicom Vlade održanoj 18. siječnja barunu Gustav Prandau dodijeljen je red Franje Josipa za sudjelovanje u radu na reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe te za humanitarni rad pri elementarnim nepogodama i za epidemije kolere. Pod točkom 4., zapisnika: „Premijer izvješćuje da ga je gospodin hrvatsko-slavonski ministar potražio dopisom glede posredovanja u najvišim krugovima za slijedeća najviša priznanja, i to B Gustavu Prandauu Hilleprandtu za njegovo opće poznato dobročinstvo, posebice zbog zasluga oko ublažavanja jadi tijekom elementarnih nepogoda i epidemije kolere, nadalje kao priznanje za njegov trud u donošenju javnopravnog sporazuma između Ugarske i Hrvatske u protekloj godini, dodijeli red Franje Josipa;S odobravanjem prima se k znanju.“87

Barun Prandau umro je 1885. godine u Donjem Miholjcu. Prema vlastitoj želji prevezen u Valpovo te je uz crkvene obrede i uz mnoštvo naroda i sahranjen u obiteljskoj grobnici u kapeli Sv. Roka.

U Gornjem domu zajedničkog parlamenta, na inicijativu Ministra unutrašnjih poslova, barun Gustav Hilleprand-Prandau izostavlja se s popisa članstva Gornjeg doma zbog smrti88, iako to svoje plemićko pravo nije nikada konzumirao.

Na II, sjednici Gornjeg doma parlamenta, u Pešti, 28. rujna 1885., pod predsjedavanjem baruna Pala Sennyeya „Zapala me tužna dužnost objaviti, da su za vrijeme stanke zasjedanja umrli:....baruni Gustav Prandau-Hilleprand... barun Prandau ne samo da je bio velikodušan, darežljiv plemić, otac siromašnima i nemoćnima nego je kao

85 MOL, kutija 27, 10R/37, 1872.02.22., spis br. 636. 86 MOL, kutija 27, 3R/11, 1873.12.17., spis br. 36. 87 MOL, kutija 27, 2R/14, 1874.01.18., spis br. 36. 88 FI,Országgyűlés főrendi házának irományai (dokumenti Gornjeg doma parlamenta), Pest 1886., III., 93.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

zadnji potomak svoje ugarske loze, bio potpuno privržen i odan mađarskoj svetoj kruni na širokom području i služio je kao primjer.“ 89

Predsjedavajući je još predložio da se umrli članovi Gornjeg doma parlamenta upišu u spomenicu parlamenta, što su svi s odobravanjem podržali.

U Ljetopisu franjevačkog samostana u Osijeku 23.svibnja 1885. godine piše: „Na svom posjedu u D. Miholjcu umro je barun Gustav Hilleprand Prandau, vlasnik posjeda Valpova i Donjeg Miholjca. Tijelo je prenešeno u Valpovo, a 27. je svečano sahranjeno u postojeću grobnicu. Barun je bio veliki dobročinitelj naroda i siromaha, drag svima.“90

I predstavnici grada Osijeka oprostili su se od baruna Prandaua na sjednici gradskog zastupstva 27. lipnja 1885. godine „... Nakon konstatovanja, da su svi gradski zastupnici osim jednoga prisutni otvori poglaviti gradonačelnik sjednicu davši toplimi riečimi izraza veljoj tugi nad težkim i osjetljivim gubitkom, koji je smrću preuzvišenosti Njegove Gustava Prandaua darežljivoga dobročinitelja, ter smrću veleuvažena i uzornoga gradjanina Antuna Maulbeka zastupstvo ovo zadesio, na što svi prisutni u znak častne uspomene poustajaše.“91

Barun Prandau sudjelovao je u radu Skupštine grada Osijeka, Hrvatskom saboru, Donjem domu Ugarsko-hrvatskoga parlamenta i bio lobist za slavonske željezničke projekte.

Kao parlamentarac, nije bio previše glasan. Često je izostajao sa sjednica i tražio dopuštenje za dulja izbivanja iz rada Parlamenta. Kao i većina plemića, bio je unionist i nije se odmaknuo od ideologije koju prihvaća tada većina plemića – taktiziranjem izazivati nepovjerenje u demokratski parlamentarizam, otezati donošenje i najjednostavnijih akata i ponašati se deputaški; svojski se zalagao za osnivanje delegacija prema višim razinama vlasti, osobito ako je središte političke moći bilo u Mađarskoj, kako bi dotične više razine vlasti utjecale na što više političkih odluka.

Nije bio omiljen u nacionalno osviještenim hrvatskim krugovima, pravaških orijentacija i narodnjaka okupljenih oko Strossmayera.

Ukratko, nije bio rasan političar kojeg bi pamtili po jasnim političkim stavovima ili projektima već pouzdan aparatčik unionističke orijentacije, uvijek spreman na obranu staleških interesa, najjače vidljivih prilikom donošenja i reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe. U tom duhu valja promatrati i njegov potpis na inicijativi o pripojenju Vojne krajine Hrvatskoj i Slavoniji.

89 FN ,Országgyűlés főrendi házának naplója (zapisnici Gornjeg doma parlamenta), Pest 1886., II., 6. 90 Osječki ljetopisi 1686.-1945., preveo Stjepan Sršan, Osijek 1993., 217. 91 Zapisnici 1876.-1886., 477.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Lucidni Strossmayer u dvije je rečenice nepogrešivo sažeo političku djelatnost baruna Prandau. U pismu Račkomu od 25. svibnja, Strossmayer piše: „..Jamačno ćete, prije nego što ovo pismo budete čitali, saznati, da je Prandau umr’o. Mjesto jednog neprijatelja, sad dobivamo u Valpovu i Miholjcu dva neprijatelja. S Bogom....“92 . Dodajmo: Normanne i obitelj Mailáth de Székhely, koji su bračnim vezama došli do posjeda baruna Prandaua.

Valpovački vlastelin barun Gustav Hillebrandt von Prandau u hrvatskoj javnosti najčešće je prikazivan kao mecena u kulturi, donator, jedan od utemeljitelja Hrvatskog glazbenog zavoda i njegov prvi predsjednik, podupiratelj glazbe i glazbenika, umjetnika. Cilj ovog rada je prikazati baruna Prandaua iz jednog drugog kuta i dopuniti sliku o ovom posebnom čovjeku.

Barun Gustav Prandau bio je gradski zastupnik za osječki Gornji grad, lobist u Pešti i Beču za izgradnju željeznice u Slavoniji i za druga pitanja od interesa za grad Osijek. Manje je, međutim, poznata njegova aktivnost zastupnika u Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskom saboru i u zajedničkom parlamentu u Budimpešti kao i njegove aktivnosti i inicijative kao i odličja koja je primio ili bio predlagan za svoj rad i djelovanje.

Kao predstavnik unionističke stranke, barun Gustav Prandau sudjelovao je u više inicijativa koje je pokrenuo Hrvatsko-slavonski sabor. Potpisnik je inicijativa, ali nije sudjelovao u raspravama u zajedničkom parlamentu. Sudjelovao je u donošenju Hrvatsko ugarske nagodbe 1868.godine, kao i u radu odbora i Hrvatsko-slavonskog povjerenstva koje je radilo na reviziji Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868.godine. Bio je član željezničkog odbora Trgovačko-obrtničke komore za Slavoniju iz Osijeka, zalagao se za pripojenje Vojne krajine Hrvatskoj i Slavoniji, bio je zastupnik u skupštini grada Osijeka. Ne previše glasan, ali je ipak sudjelovao u aktivnoj politici koja ima sudbonosno značenje i za današnju Hrvatsku: Nagodba iz 1868. godine i revidirana Nagodba iz 1873. ( zakon XXXVI.) su dokumenti koji su ugrađeni u temelje današnjeg suvremenog Ustava Republike Hrvatske kao dokazi kontinuiteta hrvatske državnosti. Barun Prandau, iako nije zastupao stavove koji bi jačali hrvatsku autonomiju u sklopu zajedničke države Austro-ugarske, aktivan je sudionik uređenja državno-pravnih odnosa između kraljevine Hrvatske Slavonije i Dalmacije i kraljevine Mađarske.

Barun Gustav Prandau značajan je proizvođač hrastovih dužica koje je izvozio u Francusku i druge dijelove Europe, a za uspješnost svojih proizvoda na svjetskim i državnim izložbama nagrađivan je mnogim priznanjima.

92 Rački-Strossmayer, III., 179.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 199-226 Darko Varga i Zdenko Samaržija: Prilozi za političku biografiju baruna Antuna...

Zusammenfassung

Der valpovoer Großgrundbesitzer Baron Gustav Hillebrandt von Prandau wurde meistens als Kunstförderer dargestellt, einer der Gründer der Kroatischen Musikanstalt und ihr erster Vorsitzende, Förderer der Musik und der Musiker, der Künstler. Das Ziel dieser Arbeit ist, den Baron Prandau aus einer anderen Sicht darzustellen und das Bildnis dieses besonderen Mannes zu ergänzen.

Der Baron Gustav Prandau war städtischer Abgeordnete für die osijeker Oberstadt, in Pest und Wien Lobbyist für den Bau der Bahn in Slawonien und für sonstige Fragen von Interesse für die Stadt Osijek . Doch weniger bekannt ist seine Tätigkeit als Abgeordneter in dem Kroatisch-slawonisch-dalmatinischen sabor (Parlament) und in dem gemeinsamen Parlament in Budapest, sowie auch seine Tätigkeit und Initiative und Auszeichnungen, die er erhielt oder für die er, für seine Arbeit und sein Wirken, nominiert wurde.

Als Vertreter der unionistischen Partei nahm Baron Gustav Prandau an mehreren Initiativen teil, welche von dem Kroatisch-slawonischen sabor (Parlament) ergriffen wurden. Er ist Unterzeichner der Initiativen, nahm aber an den Diskussionen im gemeinsamen Parlament nicht teil. Er nahm an der Verabschiedung der kroatisch-ungarischen Abmachung 1868 sowie an der Arbeit des Ausschusses und der kroatisch-ungarischen Kommission, die an der Revision der kroatisch-ungarischen Abmachung aus 1868 arbeitete, teil. Er war Mitglied des Bahnausschusses der Handels-Gewerbekammer für Slawonien aus Osijek, setzte sich für den Anschluss der Millitärgrenze an Kroatien und Slawonien ein, war Abgeordneter in der Versammlung der Stadt Osijek. Er war nicht zu laut, nahm aber trotzdem an der aktiven Politik, die auch für das heutige Kroatien eine schicksalhafte Bedeutung hatte, teil: die Abmachung aus 1868 und die revidierte Abmachung aus 1873 ( Gesetz XXXVI.) sind Dokumente welche, als Beweise der Kontinuität der kroatischen Staatlichkeit, in die Grundlagen unserer modernen Verfassung der Republik Kroatien eingebaut wurden. Der Baron Prandau war, obwohl er keine Stellungen vertrat, welche die kroatische Autonomie innerhalb des gemeinsamen Staates von Österreich-Ungarn gefestigt hätten, ein aktiver Teilnehmer der Regelung staatlich-rechtlicher Verhältnissen zwischen dem Königsreich Kroatien Slawonien und Dalmatien und dem Königsreich Ungarn.

Der Baron Gustav Prandau war ein bedeutender Hersteller von Eichendauben, die er nach Frankreich und in andere Teile Europas exportierte und für den Erfolg seiner Produkte wurde er auf Welt- und Staatsausstellungen mit zahlreichen Preisen belohnt.

Schlüsselwörter: Baron Gustav Hillebrandt von Prandau, valpovoer Großgrundbesitz,

Politiker