Ludwig Bauer Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru knjige Tome Živka “Sretni Martin

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...

Zagreb UDK: 821.163.42.09=112.2=163.42

Autor se u članku bavi procesom i fenomenom prerastanja prikupljene donaušvapske građe u likove proze, prvenstveno na primjeru proznog djela Sretni Martin . Proze se u ovoj knjizi temelje upravo na izrazitim likovima i njihovim ponešto apstrahiranim sudbinama. Autor kroz članak odgovara na brojna pitanja koja se dotiču literarnog štiva i izričaja, kao i književne građe i književnih likova.

Ključne riječi: donaušvapska povijesna građa, Sretni Martin, Tomo Živko, Njemačka zajednica Osijek, pozitivne predrasude o Nijemcima, ideal kulture

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...

U okviru svojih napora usmjerenih prije svega na čuvanje i afirmiranje donaušvapske kulture i civilizacije Njemačka zajednica iz Osijeka izdala je 2008. godine knjigu pripovijedaka Sretni Martin1 kojoj je autor Osječanin Tomo Živko. Knjiga Sretni Martin izrijekom je, izborom građe i sadržajem posvećena sudbini tipičnih predstavnika donaušvapske populacije, a taj karakter knjige konstruktivno je poduprt činjenicom da je Sretni Martin objavljen dvojezično, na hrvatskom i njemačkom jeziku.

Izbor tipičnih predstavnika Podunavskih Nijemaca - autor je svjesno išao za tim da prikaže povijesnu sudbinu pripadnika te etničke skupine i da ilustrira stavove koje o cijeloj skupini neposredno iznosi. Na taj način podunavskošvapska sudbina postaje izvorište poetike proze pa gotovo i poetika sama.

Argumente koji potkrepljuju takav stav iznijet ću u daljnjem dijelu ovog izlaganja2 , odnosno eseja, ali prethodno valja navesti nekoliko općenitijih postavki.

Povijesna sudbina Podunavskih Švaba izuzetno je izazovna i zavodljiva književna građa. Izazovna prvenstveno time što je tema još uvijek nedovoljno poznata, a zavodljiva ili privlačna prvenstveno zbog emotivnog naboja koji u sebi nosi. Taj se pak emotivni naboj oslanja na bolno prožimanje individualnih sudbina s kolektivnom, na prožimanje individualnih života s poviješću. Prožimanje pak s poviješću neizbježno je traganje za istinom, skrivenom i prešućivanom, ali i ne do kraja sasvim jasnom i onima koji su je proživjeli; dakle – traganje za istinom nekih prošlih vremena koja se i danas razotkriva. Jesu li Podunavski Švabe nastali kao nova, specifična grana njemačkog narodnog ili kulturnog i civilizacijskog korpusa nekom povijesnom zabunom, ili je povijesna uloga njihova dolaska u krajeve koje su napustili Turci u ubrzanom oslobađanju Podunavlja nakon poraza kod Beča ispunjena europeizacijom tih krajeva? Možda je oboje istina, ili bar djelomična istina. Nedvojbeno je da je iza organiziranja seobe ulmskim kutijama, iza čina slanja njemačkih kolonista u malarične predjele Podunavlja bio određeni povijesni dizajn, racionalna i racionalizirana namjera. Nedvojbeno jest i to da su njemački doseljenici stvarali novu civilizaciju i materijalnu kulturu, ali je također nedvojbeno da su ubrzo nakon organiziranog naseljavanja u novu domovinu, ili čak nove domovine, bili prepušteni samima sebi.

Nedvojbeno je također da su onda kada su svoj prvotni zadatak civiliziranja naseljenih područja, uz mnoge žrtve, konačno uspjeli ostvariti – postali žrtve svoga porijekla i pripadnosti, postali su posljednje žrtve Drugog svjetskog rata. Neopravdani progon, demonizacija i prisilno iseljavanje Podunavskih Švaba nakon Drugog svjetskog rata lišili su čitava područja onoga što je od početka 18. do prve polovice 20. stoljeća bio njihov civilizacijski kvasac. Na ispražnjenim prostorima s kojih su protjerani Švabe

1 Tomo Živko, Sretni Martin, izdanje na hrvatskom i njemačkom jeziku, Osijek, 2008. 2 Kao što je već ustaljena praksa, ova je tema iznesena u obliku usmenog izlaganja na redovitom Simpoziju

Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, 2009.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...

stvarala se nova demografska neravnoteža koja će kasnije bitno pridonijeti ratnim tragedijama kakvu simbolizira Vukovar.

Individualne sudbine Podunavskih Švaba ispreplitale su se sa zajedničkom sudbinom kao niti istog, jedinstvenog tkanja. Unutar toga tkanja, krivudav, a uvijek prepoznatljiv put svake niti nužno je morao biti dramatičan. Kakvog li literarnog izazova!3

Zbog te povijesne veze između individualnih sudbina i dramatične kolektivne, povijesne podunavskošvapske sudbine, svaki je pisani rad o tome nosio u sebi tendenciju da bude istodobno i literatura i kronika. Spomenuta dramatika, konkretizirana i individualizirana, dobivši konkretan ljudski lik i ime vodila je prema književnom izražavanju, pa i književnoj recepciji, i ona djela koja nisu izvorno imala takve ambicije, primjerice, i ona djela koja su svoji autori zamišljali kao memoaristiku, kao što je slučaj kod autora poput Vilme Vukelić ili Terezije Moho. S druge strane, i ona djela koja su imala ambicije biti čista književnost – nisu se mogla osloboditi viđenja individualne sudbine kao niti unutar spomenutog većeg povijesnog tkanja. Bio sam svjestan toga i kada sam svojem romanu iz 1990., koji je bio prvo izrazito književno uobličenje podunavskošvapske sudbine u novijem vremenu, u naslov unio riječ kronika. 4

U tom kontekstu podjednako je logično koliko i neizbježno da prozna knjiga Sretni Martin bude, uz sve ostalo, i kronika; kronika borbe, ustrajnosti, stradanja i odolijevanja, ako ne i pobjede... Jer nisu li oni koje je nemoguće poraziti zapravo pobjednici? Isto je tako logično da nam je gotovo nemoguće pouzdano odrediti je li ovdje riječ o međusobno povezanim, ali samostalnim novelama, pripovijetkama ili o labavo strukturiranom romanu. Jer sve su niti ljudskih sudbina predočene u ovom djelu dio istog tkanja.

Isto je tako na prvi pogled jasno da autor polazi od konkretne građe, od konkretnih ljudi, od konkretnih sudbina. Nerijetko se ne možemo oteti dojmu da je sve to doslovna, istinska, realna kronika, doslovan zapis o životima stvarnih, sasvim konkretnih ljudi. Štoviše, način pripovijedanja, procédé, duboko je uronjen u svijet svojih likova i njihovih života; svatko je od tih likova mogući pripovjedač, i to ne pripovjedač artist, koji će svoga čitatelja pridobiti virtuoznošću svoga iskaza, nego pripovjedač svjedok, kojemu je više od svega stalo do istine. Rezultat je svakako potresna literarna istina koja povijesnu istinu reproducira stvarnije, potresnije i vjernije nego što to čine službene, pisane, znanstveno utemeljene povijesti.

U plodnom susretu pisca s najdramatičnijim trenucima povijesti događa se u pravilu i dramatično ispreplitanje građe i poetike. Kao da ti zbijeni fokusi povijesnih

3 O toj sam temi nešto podrobnije referirao u okviru Simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu pod naslovom U OKRILJU HEGELA I KANTA – POVIJESNO ISKUSTVO

PODUNAVSKIH ŠVABA KAO LITERARNA GRAĐA; objavljeno 2002. godine. 4 Kratka kronika porodice Weber, Sarajevo, 1990; Zagreb, 2000; Zagreb, 2007.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...

nemira od autora traže minimum intervencije: valja što jednostavnije zapisati činjenice da bi se postigao maksimum efekta. Jesu li novele Mihaila Šolohova onako potresne zbog njegova majstorstva ili zato što mu je povijest revolucije i građanskog rata nudila takvu građu? Isto bismo pitanje mogli postaviti, primjerice, i u vezi s novelama, najpotresnijim dijelom književnog opusa suvremenog hrvatskog pisca Miljenka Jergovića. Očito je da u nekim nesretnim momentima povijesti, a sretnim momentima književnosti dolazi do zagrljaja stvarnosti i zapisivača, a u tom zagrljaju građa postaje poetika. Veliki je cilj umjetnosti stvarati iluziju u koju će se vjerovati, takozvanu umjetničku istinu; veliki je pak domet umjetničke istine njezina bolna podudarnost s istinom stvarnosti. Tomo Živko u tome je u velikoj mjeri uspio. Ali ovim je prethodnim konstatacijama upozoreno na određeni raskorak koji ćemo podrobnije razmotriti.

Prije toga treba istaknuti kako je posebna vrlina ove nevelike knjige što je tragičnost povijesti nije pretvorila u proznu jadikovku. Usprkos grubim igrama koje velika povijest igra s malim ljudskim sudbinama, knjiga nam nudi pohvalu, odu istodobno humanom i nacionalnom duhu, stvarnih pobjednika – onih koji su opstali i ostali.

Upravo u tom kontekstu vrlo je zanimljiv naznačeni raskorak između subjektivnog stava autora o svojim junacima i objektivne slike koju je zahvaljujući svome talentu, kao i odgovornom pristupu građi, pretvorio u istinu djela; riječ je dakle o dojmu koji je ostvarila proza, tj. djelo oslobođeno direktnog autorskog iskaza. Taj se raskorak sastoji uglavnom u tome kako Živko pristupa porijeklu ili razlogu tipičnih karakteristika svojih likova i u tome kako se te karakteristike mogu doživjeti na temelju čitanja i analize njegove proze.

Riječ je o tzv. pozitivnim predrasudama o Nijemcima. One su podjednako česte i karakteristične za europske kulture kao i germanofobija pa su nerijetko i jedan od glavnih uzroka ili bar goriva germanofobije. Referirao bih s ovdje ponovno na tekst u kojem sam analizirao Križanićevu germanofobiju u glasovitoj Politici. 5 Veliki slavenofil i jedan od najizrazitijih slavenskih germanofoba u toj knjizi pripisuje Nijemcima poštenje, radinost, temeljitost i znanje. Te se karakteristike uvijek spominju kao nešto što bi Slaveni trebali slijediti, u što bi se trebalo ugledati. U ovom razmatranju sporedno je što kod Križanića izlazi da Nijemce zbog svega toga valja mrziti. Ono na što želim ukazati jest Križanićev stav da Slaveni sve to mogu biti i činiti jednako dobro kao Nijemci ili čak bolje. U njegovoj svijest Slaveni nisu manje sposobni zato što su po nekim općim karakteristikama, onako kako on to navodi, inferiorni zločestim Nijemcima. Slaveni nisu po njegovom uvjerenju genetski predodređeni da budu manje pošteni, manje radini, manje temeljiti, iako ih ne smatra bolje obdarenima

5 Nijemci u Križanićevoj “Politici”, objavljeno u Jahrbuchu VDG-a, 1999. godine /godište 1998/; str. 85-94

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...

znanjem, odnosno nigdje to ne ističe, ali znanje se nesumnjivo stječe, nitko se ne rađa obrazovanim pa je sasvim nedvojbeno da se ni uz najbolju volju za tu vrstu pristranosti – znanje ne može pripisati genima.

Već na samom početku svoga Predgovora autor se izrijekom – ma kako parcijalno, a vidjet ćemo da to parcijalno jest – opredjeljuje za pozitivne predrasude o Nijemcima, navodeći kako se prije više do dva i pol stoljeća velika skupina dobrih (istaknuo – L. B.) ljudi… spustila Dunavom. Ali već u istom tom predgovoru autor suzbija svoju ishodišnu inklinaciju da su neki ljudi apriorno dobri i, ponovno izrijekom, izražava podršku stavu koji će argumentirati cijela njegova knjiga: Ne rađaju se ljudi kao ubojice, razbojnici, pljačkaši, prevaranti – ukratko vojnici zla koji preziru tuđi ljudski život i tuđa dostignuća i tuđu imovinu. Oni nastaju krivim naukom obiteljskog i društvenog okruženja.

U proznim tekstovima koji slijede, u sve četiri međusobno povezane novele, ponavlja se ista dihotomija. Na jednoj strani imamo ovakav stav: Prema prokletstvu Podunavskih Švaba, ugradili su potomstvu u gene (istaknuo – L. B.) da se samo poštenim radom i štednjom treba stjecati da bi se stečeno opet poštenim radom i štednjom dalje uvećavalo, i tako u nedogled. Na drugoj strani čitamo: Nije Martin povjerovao u nametnutu mu teoriju “arijevskog Übermenscha” (istaknuo – L. B.) jer njemu je svaki kupac koji je ušao u njegovu trgovačku radnju bio čovjek i kupac, a ne Židov, Ciganin, Srbin, Hrvat ili Nijemac.

Bilo bi nepravedno prema cjelini knjige citatima pokazivati kako je ona usmjerena na slikanje vrlina svojih likova, Podunavskih Švaba; cijela je knjiga tome podređena. Cjelina knjige uvjerava nas kako su svi odabrani likovi marljivi, pouzdani, dosljedni, inovativni, istinoljubivi i iznad svega pošteni. S obzirom da je to pokazano kroz određene životne situacije, dobro motivirano, uvijek pokazano, slikano, kako sam se već izrazio, a to je u književnosti uvjerljivije od svake tvrdnje, u književnosti je pisac dužan pokazivati, a ne kazivati – dakle, s obzirom na sve to, kvalitete opisanih junaka postaju književna istina.

Ali koliko je to povezano s genetikom? Da jest, onda bi svi Podunavski Švabe bili isti takvi. Da jest, onda odabrani junaci Živkove knjige ne bi bili zgroženi nad ponašanjem svojih sunarodnjaka koji Kulturbund od kulturne pretvaraju u političku, agresivnu i represivnu organizaciju. Jer da se socijalne karakteristike kao što je moralno ponašanje u zajednici doista prenose genetski, onda bi se jednako prenosile i one karakteristike koje izazivaju moralno gnušanje. U kontekstu knjige neprekidno se pokazuje da se ti divljenja vrijedni Živkovi likovi neprekidno nalaze pred iskušenjima; njima rješenja nisu unaprijed dana, tj. genetski. Oni su takvi zato jer to odabiru.

Nesumnjivo jest da je dio onoga što Živko pripisuje svojim junacima doista karakteristika tipičnog, iako ne baš svakog njemačkog čovjeka, ali u kontekstu knjige sasvim je jasno da je to pitanje opredjeljenja. Ti “pozitivni” Švabe marljivi su, moralni,

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...

dosljedni prije svega zato što su to ideali njihove skupine, ideali njihove kulture i civilizacije. Ima i sasvim drugačijih pojedinaca, konačno – nacisti su bili inkarnacija zla i sve obrnutoga, ali nisu zastupali ideale koji su trajno imanentni njemačkoj civilizaciji i kulturi, kulturi koja svoja uporišta ima u Goetheu i Kantu, u Heineu i Thomasu i Heinrichu Mannu.

Dio te kulture upravo je i Živkov napor da pokaže Nijemce koji njeguju navedene vrline, koji su spremni i stradati u ime pravde i poštenje. Zapravo je cijela njegova knjiga, nastala na stvarnoj građi koju je prikupio preko svoje supruge apatinske Švabice i njene majke, žive enciklopedije događaja u podunavsko-švapskoj zajednici, cijela je ta knjiga izraz opredjeljenja čovjeka koji sam nije Nijemac da afirmira kvalitete koje mu imponiraju, za koje smatra da trebaju biti uzor, koje bi mogle biti oznaka nijemstva, sasvim drugačijeg od onog šablonskog shvaćanja prema kojem su svi Nijemci fašisti, zločinci i krivci za zločine Hitlerovih sljedbenika.

Nedvojbena je to pohvala specifičnom nijemstvu, ali nikako papirnata, ishitrena, ili isticanje na tuđu štetu, nego je čvrsto utemeljena pohvala vrlinama koje valja cijeniti i na koje valja biti ponosan. Nisam sklon genetičkim teorijama, čak i bez obzira na argumentaciju koju ovdje iznosim, štoviše nepovjerljiv sam prema nečijoj apriornoj predodređenosti ili odabranosti, ali vjerujem da se pripadnost nijemstvu ogleda i u njegovanju i prenošenju iz generacije u generaciju vrlina i ideala kao što je marljivost, ustrajnost, poštenje, odanost i razumnost. Zadovoljstvo je čitati knjigu koja takvom svjetonazoru daje uvjerljive argumente, pridodajući onim uobičajenim svojstvima njemačkog nacionalnog bića još neke značajne karakteristike: sposobnost traženja oprosta i sposobnost opraštanja, kao i ljubav prema stečenoj domovini koja ne mora biti u koliziji s ljubavlju prema svome rodu.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 227-234 Ludwig Bauer: Književna građa i poetika književnog lika - analiza na primjeru...

Referat se bavi prerastanjem prikupljene donaušvapske građe u likove proze, prvenstveno na primjeru proznog djela Sretni Martin6. Proze se u ovoj knjizi temelje upravo na izrazitim likovima i njihovim ponešto apstrahiranim sudbinama. Likove Nijemaca-doseljenika-autohtonih naseljenika prethodno divljih i nekultiviranih prostora obilježavaju većinom tzv. pozitivne predrasude o Nijemcima, ali ujedno vrijedne kvalitete kojima se pripadnici te manjine zaista odlikuju. Analiza želi pokazati da su te karakteristike zapravo ideali određene kulture pa postaju obilježja ne nekim genetskim ili sličnim nasljeđem nego opredjeljenjem.

Zusammenfassung

Im Referat handelt es sich um die Entwicklung der gesammelten donauschwäbischen Stoffe in Literaturgestalten, vor allem auf dem Beispiel des Prosawerks „Der glückliche Martin“. Die Prosa basiert sich in diesem Buch auf deutliche Gestalten und ihre ein bisschen abstrahierte Schicksale. Die Gestalten der Deutschen Ansiedler - der autochthonen Kolonisten, auf die einstigen wilden und unkultivierten Gebiete, bezeichnet man meistens mit positiven Vorurteilen über die Deutschen. Gleichzeitig stellt man aber auch die guten Qualitäten, die die Angehörigen dieser Minderheit bezeichnen, dar. Mit dieser Analyse wollte man eigentlich zeigen, dass diese Charakteristiken eigentlich die Ideale einer bestimmten Kultur sind und, dass sie, auf diese Weise, die Kennzeichnungen einer Einstellung und nicht der genetischen oder ähnlichen Erbschaft sind.

Schlüsselwörter: Donauschwäbischer Geschichtsstoff, „Martin im Glück“, Tomo Živko,

Deutsche Gemeinschaft Osijek, positive Vorurteile über die Deutschen, Kulturideal.

6 Tomo Živko, Sretni Martin, izdanje na hrvatskom i njemačkom jeziku, Osijek, 2008.

234