Jelena Červenjak Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada Osijeka u 19. stoljeću

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

mr. sc. Jelena Červenjak UDK: 655(497.5 Osijek)”18” Evanđeoski teološki fakultet 929 Laubner, D. Osijek Pregledni rad Primljeno: 30.09.2010. Prihvačeno: 04.10.2010.

U radu je obrađen lik i djelovanje Osječanina Dragutina Laubnera, kako su ga suvremenici prošloga stoljeća nazvali, najmarkantnije osobe grada Osijeka 19. stoljeća. Taj zapažen epitet zaslužio je aktivnim djelovanjem u gospodarskim, političkim, kulturnim i društvenim područjima grada Osijeka, koje je dosegnulo vrhunac usponom i uređenjem osječkog tiskarstva.

Ključne riječi: Dragutin (Carlo) Laubner, Osijek, 19. stoljeće, tiskarstvo˝.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

Dragutin Laubner rođen je pod imenom Carlo, što, doduše, u kroatiziranom obliku glasi Dragutin. Carlo Laubner, posjednik tiskare, kako je upisan u knjizi Zavičajnika grada Osijeka zavičajnost je imao od 1857. na temelju zavičajnosti svoga oca Carla. Potječe iz gornjogradske obitelji Laubner, od oca Carla Laubnera (rođenog 14. listopada 1814.) i majke Ane Laubner rođene Delegman (18. rujna 1820.), koji su se vjenčali 18. studenoga 1846.1 U braku su imali četvero djece, kći Eleonoru (9. veljače 1848.)2 te tri sina, Adama (21. prosinca 1853.)3 , Josefa (6. veljače 1856.)4 i Carla (24. srpnja 1859.)5 .

Prema podacima iz knjige zavičajnika može se uočiti da se Carlo oženio sa 11 godina mlađom Thelkom rođenom Gotzy iz Battaszeka, mađarskog mjesta nedaleko od današnjih gradova Baje i Mohača. Thelka je rođena 1870., a umrla u Osijeku 10. rujna 1936. Carlo (Dragutin) i Thelka nisu imali djece. Budući da u matičnim knjigama vjenčanih (Gornji grad, Tvrđa, Donji grad) nema podataka o njihovom vjenčanju, velika je vjerojatnost da se nisu vjenčali u Osijeku. *

Obitelji Laubner živjele su u Osijeku krajem 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća u vrijeme kada tiskarstvo u gradu na Dravi, a i znatno šire, postaje i biva vrlo zapažena gospodarska grana u kojoj će aktivnosti Dragutina Laubnera dostići vrhunac.

Laubnerovo rođenje i najranija mladost zbili su se u trenutku snažnog razvoja i procvata grada Osijeka, koji je razmjerno visokom zastupljenošću imigracijske sastavnice6 u ukupnom kretanju stanovništva (zbog svoje multifunkcionalne uloge) i specifičnom ekonomsko – socijalnom strukturom stanovništva (zbog koncentracije

1 Državni arhiv u Osijeku (dalje DAOS), Matica vjenčanih Gornji grad, br. 565 2 Isto, Matica rođenih rimokatolika (1843. – 1855.), Gornji grad, br. 559 3 Isto. 4 DAOS, Matična knjiga rođenih rimokatolika (1855. – 1870.), Gornji grad, br. 560 5 Isto. 6 Migracije su tada bile etnički složene. Prema regionalnom podrijetlu stanovnici Osijeka bili su rodom iz samoga grada, iz Austrije i Ugarske (Štajerske, Kranjske, Koruške, Tirola, Donje i Gornje Austrije, Češke,

Moravske, Galicije i Južne Ugarske, tj. Baranje) te s područja hrvatsko – slavonskih županija (Virovitičke,

Srijemske i Požeške). Primjerice, 1900. godine rođenih Osječana je 46,58%, pridošlih iz Austrije i Ugarske 31,72%, a s područja hrvatsko – slavonskih županija 21,70%. Deset godina potom u Osijeku je rođeno 40,45%, pridošlih iz Austrije i Ugarske u Osijeku je 32,15%, a s područja hrvatsko – slavonskih županija 27,40% stanovnika. U migracijama su znatan udio imali doseljeni, autohtoni elementi s njemačkim govornim jezikom iz središnje Europe. (Vidi: Mirko KORENČIĆ, Naselja i stanovništvo SRH, 1857 – 1971.,, Zagreb, 1979.; Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Židovi u Osijeku (1918. – 1941.), Osijek, 2005.)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

industrije, obrta i trgovine)7 vrlo brzo dosegnuo višestruke razvojne procese.8 Povoljan položaj Osijeka snažno je privlačio trgovce i obrtnike iz svih dijelova Monarhije, što je također pospješilo gospodarski razvoj. U migracijama su znatan udio imali Nijemci i Austrijanci te Židovi, koji su razvijali trgovačko – obrtničku djelatnost kao i Mađari, koji su privučeni mogućnošću kupovine jeftine zemlje. Iako je gospodarski razvoj pod značajnim utjecajem demografskih kretanja, još je više demografski razvoj u Osijeku uvjetovan društveno – ekonomskim razvojem. Naime, osnovnu podlogu demografskim kretanjima na tlu Osijeka davao je razvitak tvorničke industrije te trgovinsko prometno značenje Osijeka, kao značajnoga podravskoga središta.9

Sastav stanovništva Osijeka prema popisima iz 1900. i 1910. godine

Godina Hrvati Nijemci Mađari Srbi Židovi Ostali Ukupno

1900. 7 419 12 436 2 297 2 092 2 027 1 112 27 383

1910. 12 625 11 269 3 729 2 889 2 299 1 203 34 014

Vrela: Mirko KORENČIĆ, Naselja i stanovništvo SRH, 1857-1971., Zagreb, 1979., 487.; Melita ŠVOB, Židovi u Hrvatskoj, I. knjiga, Zagreb, 2004., 57., 93., 97., 368.

7 Alica WERTHEIMER-BALETIĆ, “Stanovništvo Osijeka i osječkoga kraja, 1948.-1991.”, HAZU Anali

Zavoda za znanstveni rad u Osijeku, sv. 12, Osijek, 1996., 10. 8 Poticaj gospodarskom i demografskom razvoju Osijeka dali su na prijelazu 19. i početku 20. stoljeća tri važna činitelja: pojačana izgradnja prometnica (naročito željezničkih), pojačano iskorištavanje slavonsko – podravskih šuma te jačanje prerađivačke industrije (drvne, prehrambene, tekstilne, kožne i drugih). Sve je to u Osijeku omogućilo snažniji razvoj trgovine, obrta i industrije te jačanje kapitala pojedinih osječkih trgovačkih i industrijskih obitelji. Značajno velika doseljavanja u osječki kraj davala su krajem 19. i početkom 20. stoljeća tom kraju karakteristike etničke raznolikosti i ekonomsko – socijalne profiliranosti. Osijek postaje multinacionalni grad u kojem su narodi i vjeroispovijesti označili različitost životnih navika, jezikâ, tradicijâ i kulturne baštine. Hrvati su s Austrijancima, Mađarima,

Nijemcima, Srbima, Židovima i drugim narodima zajednički gradili i stvarali skladan suživot pridonoseći gospodarskom i kulturnom uzdizanju. Prožimanjem kulturâ i utjecajâ, poštivanjem vjerske pripadnosti te prihvaćajući različitosti, u Osijeku se razvijao skladan suživot. Dobri duh grada uz Dravu postajao je sve izrazitiji ženidbenim vezama, u kojima se „pretakala“ nacionalna raznolikost i jačala gospodarska, kulturna, vjerska i politička snaga Osijeka, koji je tada veličinom, brojem stanovnika, gospodarstvom, povijesnim i kulturnim naslijeđem pokrajinsko, upravno, prosvjetno, kulturno, zdravstveno i ino središte. (Vidi: Ive MAŽURAN – Josip VRBOŠIĆ, Osijek na obalama stoljeća, Osijek, 1998., 10.;

Stanislav MARIJANOVIĆ, Hrvatsko pjevačko društvo „Lipa“ u Osijeku 1876. – 1986., Osijek, 1987., 22. – 25.; Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu stoljeća (1868. – 1918.), Osijek, 1997., 11. – 15.) 9 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet…, n. dj., 78., 79.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

Broj Nijemaca u Osijeku u razdoblju od 1880. – 1910. godine

1880. % 1890. % 1900. % 1910. %

8 970 49,28 10 657 53,88 12 436 49,9 11 269 35,9

Vrelo: Joso LAKATOŠ, Narodna statistika, Zagreb, 1913., 27.

Prema statističkim podacima jasno je da je Osijek krajem 19. stoljeća pretežito njemački grad. Od 1857. do 1880. broj Nijemaca se u cijeloj Hrvatskoj gotovo udvostručio. Međutim, u samom Osijeku njihov se broj do 1900. učetverostručio, što novim doseljavanjem, što prirodnim prirastom Nijemaca u gradu. U odnosu na ostale hrvatske gradove Osijek je imao 1880. najniži postotak stanovništva koji su iskazali kao svoj materinski jezik hrvatski (41,11%). Međutim, istodobno je Osijek imao najveći postotak žitelja kojima je njemački jezik bio materinski (49,28%).10

Jezični sastav stanovnika u Zagrebu i Osijeku u 1880. godini

Grad Hrvatski srpski ili Njemački Mađarski Češki Slovenski Ostali Zagreb 20 895 2 687 584 604 3 931 577

Osijek 7 482 8 970 1 152 327 125 -

Vrelo: Dragutin PAVLIČEVIĆ, Narodni pokret 1883., Zagreb, 1980., 140.

Kao multinacionalni grad s izrazitim multikulturalnim utjecajima i sadržajima, Osijek je bio vrlo zanimljivo područje za ulaganja pa su tijekom uzavrelog industrijskog i financijskog života krajem 19. i početkom 20. stoljeća pripadnici pojedinih vjerskih/ religijskih, nacionalnih i/ili kulturnih zajednica imali golem udio u gospodarskom, društvenom, političkom, kulturnom, vjerskom i inom životu grada uz Dravu.

Povijest osječkog tiskarstva seže u 18. stoljeće, kada su franjevci11 u Tvrđi otvorili prvu tiskaru u Osijeku, a ujedno i u Slavoniji.12 Obitelj Divald preuzima franjevačku

10 Mirjana GROSS, Agneza SZABO, Prema hrvatskom građanskom društvu, Zagreb, 1992., 55. 11 Franjevci i isusovci dolaze u Osijek s carskom vojskom 29. rujna 1687., tri dana nakon što su Turci napustili Osijek (26. rujna). 12 Franjevačka tiskara nije radila za širu javnost, već samo za potrebe svojih osnivača, pa su stoga tekstovi svjetovnog sadržaja samo izuzetak. Kako tvrđavska – komorska općina nije bila zadovoljna radom

Franjevačke tiskare zbog slabe opremljenosti i malih prihoda, zabranila je njen rad bez carskoga privilegija, odnosno dozvole. Općina je stoga odlučila uzeti tiskaru u svoju nadležnost i predati je drugim tiskarima koji bi mogli više i bolje raditi. (Vidi: Z. ŽIVAKOVIĆ – KERŽE, S tradicionalnih na nove puteve, Osijek, 1999.)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

tiskaru 1775. te su tekstovi nabožnog sadržaja zamijenjeni tiskanjem velikog broja knjiga i kalendara. Tiskara Martina Alojzija Divalda bila je prva osječka svjetovna tiskara, koja je opstala sve do 1857. Budući da je u to vrijeme bila jedina tiskara na cjelokupnom području Slavonije, razumljiv je njen snažan utjecaj na kulturni, prosvjetni i ekonomski razvoj Osijeka i Slavonije.13

U svom dugogodišnjem djelovanju nije uspjela dobiti odobrenje od Namjesničkog vijeća za izdavanje novina sve do 1848. godine, kada je „u Divaldovoj tiskari zaživio Pučki govornik za domovinu, slobodu i zakon“14 .

Prvo glasilo u Osijeku, koje je izdavala Divaldova tiskara, izlazilo je na njemačkom jeziku, što pored mađarskog dokazuje i intenzivan njemački utjecaj15 na građanstvo.16 Mnogi su tekstovi pisani u prosvjetiteljskom duhu, poticani potrebom privrednoga i prosvjetnoga uzdizanja17 naroda ovoga kraja.18

Dvije godine prije Laubnerovog rođenja prestaje djelovanje obitelji Divald, koja je u tri generacije (od 70 – ih godina 18. stoljeća) ostavila dubok trag u osječkom tiskarstvu, odnosno postavila temelje njegovom daljnjem razvoju jer je 1857. CarloLehmann, osječki knjižar i knjigoveža, prekupio Divaldovu tiskaru i smjestio ju u Tvrđu, u Hauptgasse 75 (današnju Kuhačevu ulicu) izdavajući prve osječke lokalne novine „Esseker Lokalblatt und Landbote“.19

U vrijeme Laubnerova usavršavanja značajan tiskarski obrt u Osijeku krajem 19. stoljeća imali su i Eugen Ruppert, Josip Mederšicki i Alois (Vjekoslav) Schaffer. Gotovo istodobno u osječkom tiskarstvu javljaju se Gustav Wagner, inženjer i vlasnik ljevaonice u Osijeku, i novinar Jakov Frank, koji su od 1868. izdavali osječki dnevnik „Die Drau“, kojeg Frank 1876. prodaje tiskaru Juliju Pfeifferu. (Do kraja Prvoga svjetskoga

13 Marija MALBAŠA, Osječka bibliografija, sv. I., Osijek, 1981., 8. 14 Marina VINAJ, Povijest osječkih novina (1848. – 1945.), Muzej Slavonije Osijek, Osijek, 1998., 6. – 7. 15 Najutjecajniji germanizator bila je sama vojska i gradsko satništvo, čiji je uredovni jezik bio njemački.

Poslovni svijet i viši društveni krugovi, za koje je često upotreba njemačkog jezika bila pitanje ugleda i prestiža, služili su se većinom njemačkim jezikom i u poslovnim, ali i u drugim sferama javnog i privatnog života. Širenje njemačkog jezika sredinom 18. st. pridonijele su i njemačke putujuće kazališne družine te doseljeni Židovi koji su se tim jezikom služili u poslovnom životu. Otuda velik broj bibliografskih njemačkih ili dvojezičnih tekstova, što se do 19. st. razvilo do te razine da su se mnogi dokumenti (izvještaji, pravilnici, statuti, i slično) tiskali na oba jezika. (Vidi: M. MALBAŠA, Osječka bibliografija..., n. dj., 9.) 16 M. VINAJ, Povijest osječkih...,n. dj., 8. – 10. 17 Polovinom 19. stoljeća ilirski pokret osjeća se i u Slavoniji, dakle i u Osijeku. Nakon što 1847. hrvatski jezik postaje službeni, opada intenzivna upotreba latinskog i njemačkog jezika, a jačanje nacionalne svijesti u Osijeku dostiže vrhunac osnivanjem Prve hrvatske dioničke tiskare i prvog hrvatskog dnevnika u Osijeku, Narodne obrane 1902. (Vidi: M. MALBAŠA, Osječka bibliografija..., n. dj., 10.) 18 Z. Živaković – Kerže, S tradicionalnih…, n.dj., 95. 19 M. Vinaj, Povijest osječkih..., n. dj., 10.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

rata Pfeifferova je tiskara u Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji bila druga po veličini iza Zemaljske tiskare Narodnih novina.)

Svoja prva tiskografska iskustva Dragutin Laubner stječe u osječkoj tiskari Jakoba Franka. Usavršavao se u nekoliko većih tiskara u Njemačkoj i Austriji, a 1877. na Frankovu preporuku odlazi u Zagreb, u tiskaru „Agramer Presse“. Nakon petogodišnjeg djelovanja Laubner se vraća u svoj rodni grad i 1882. osniva u Osijeku malu tiskaru u Kapucinskoj ulici. Već je iduće godine kupio tiskaru Josipa Mederšickog. 20

U osječkom tiskarstvu Laubner se značajno pojavljuje od 1. listopada 1885., kada tri puta tjedno izdaje novine „Slawonische Presse“, koje od 1893. postaju dnevni list, nakon što je preuredio tiskaru, obnovio ju novim uređajem i preselio u vlastitu kuću. „Slawonische Presse“ izlazile su gotovo četiri desetljeća, a Laubner u njima nije pisao, iako je bio vlasnik, glavni urednik, izdavač i tiskar tih novina. Već na početku svog djelovanja dobiva pohvalu, točnije nagradu za uspješan rad 1885. na Općoj zemaljskoj izložbi u Budimpešti na kojoj je izlagao razne „tiskovine“, a već iduće godine sudjeluje i izlaže u milenijskoj izložbi. U Laubnerovoj je tiskari 1889. bilo zaposleno 15 radnika od 14 do 40 godina. Radnoga reda nije bilo, a u tiskari se radilo svakodnevno od 7.00 do 19.00 sati, s propisanim odmorom za doručak i ručak. Tiskara je radila na plinski motor s dvije konjske snage. Unaprjeđujući i šireći proizvodnju 1910. njegova je tiskara imala 5 brzotisnih strojeva, boston – prešu i stroj za otiskivanje. Rasvjeta i pogon bili su plinski. Tada se radilo 9 sati dnevno. U tiskari je radilo osam slagara i jedan tiskar, četiri slagarska i dva tiskarska naučnika te šest pomoćnih radnika.21

Pored uspješno obrađenih svakodnevnih aktualnih tema grada Osijeka, tiskara se prihvatila izdavanja raznovrsnog zabavnog materijala te informacija koje je Dragutin Laubner kao uglednik grada Osijeka prikupio od mnogobrojnih poznanika iz visokih društvenih krugova, kojima je i sam pripadao. Tako je objavio katalog svoje tiskare, koja je sadržavala čak i slike strojeva koji su omogućavali rad i izdavanje novina. „Schrift – Proben von Carl Laubners Buchdruckerei Essegg – Oberstadt. Druck der eigenen Anstalt. Predgovor na hrvatskom i njemačkom jeziku. Donosi slike strojeva.“22 Dvadesetak godina (1892. – 1915.) „Slawonische Presse“ izdavale su i kalendar „Essegg Bote“ s opsežnim zabavnim dijelom te dodatkom „Jahres – Chronik der k. Freistadt Essegg“, godišnja kronika koja je prikazivala mnoge zanimljivosti iz života grada Osijeka. U ovom zanimljivom i raznovrsnom nizu izdanja tiskanih kod Laubnera, našao se i stručni časopis „Pravnik“, ali i jedino književno djelo, „Sitne pjesme“ Augusta Harambašića (1884.) te mnogobrojni izvještaji i pravila raznih društava, poduzeća i škola. Vrlo značajno izdanje za ugled tiskare Dragutina Laubera jest „Prva hrvatska enciklopedija“ u dva dijela, otisnuta 1887.23 Također, ova je tiskara izdala 18 brojeva lista Hrvatsko

20 M. MALBAŠA, Osječka bibliografija..., n. dj., 579. 21 Ista, Povijest tiskarstva u Slavoniji, Zagreb, 1978., 44. – 45. 22 Ista, Osječka bibliografija..., n. dj., 207. 23 „Od turskog do suvremenog Osijeka“, Zavod za znanstveni rad HAZU u Osijeku, Osijek, 1996., 265.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

– srpske koalicije „Samostalnost“.24 Uslijed burnog razdoblja, tiskara se prilagođavala prilikama, unatoč izraženom karakteru novina. Tako se u tisku imalo prilike vidjeti i njemački jezik, a ponekad i ćirilično pismo. Uz navedeno, u smislu osječke svakodnevice, u Laubnerovoj tiskari objavljivane su i osmrtnice tada istaknutih Osječana. Neki od njih su: umirovljeni pučki učitelj Vjekoslav Fragner (1896.), posjednik Andrija Šarčević (1887.), trgovac u Osijeku Edmund Schreiber (1889.), veletrgovac i općinski vijećnik kraljevskog i slobodnog grada Osijeka Ferdinand Sedlaković (1891.), major u mirovini Adolf Solenghi (1893.), odvjetnik i tajnik odvjetničkoga odbora Mato Stefinović (1893.), veleposjednik i utemeljitelj Tvornice žigica Emerich Resiner (1901.), liječnik u mirovini i posjednik zlatnog križa zasluge, Karl Schwarzenbrunner (1901.), vitez odličja željezne krune 3. klase, posjednik ratnih medalja, medalja jubilarnih zasluga, posjednik službenog vojnog znaka za časnika 3.klase, komandant 7. pješačke divizije Emanuel Scheiner (1901.), Josipova suprugaTheresa Sedlaković (1904.), privatnik, veletrgovac i posjednik viteškog križa reda cara Franje Josipa I. Joseph (Josip) Sedlaković25 (1910.), posjednik zlatnog križa zasluge s krunom, član i predsjednik evangeličkog crkvenog vijeća, začasni nadzapovjednik zapovjedničkog vijeća osječkog gornjogradskog dobrovoljnog vatrogasnog društva i utemeljitelj današnjeg Muzeja Slavonije Franjo Sedlaković (1910.)26 , Franjina udovica

24 M. VINAJ, Povijest osječkih..., n. dj., 29. 25 Josip (rođeni rimokatolik 1822. u Našicama) i Tereza, rođena Axmann, Sedlaković (rođena rimokatolkinja 31. siječnja 1828. u Osijeku) imali su četvero djece: Dragutina, Eugena, Anu, Franju Ladislava i Mariju. Josip, trgovac drvima iz Našica, pokrenuo je uspješan posao preprodajom drva, što mu je pošlo za rukom zbog toga jer je našički kraj bio bogat šumama, a one su pak nudile izrazitu kvalitetu drveta. Po dolasku u grad na Dravi uspješno je nastavio posao te se istaknuo radom i postepeno postajao sve veći uglednik grada Osijeka. Na temelju popisa zavičajnika (građana) od 1857., Josip je stekao zavičajno pravo u gradu Osijeku, a ubrzo je postao i gradski zastupnik. Kao uglednik grada Osijeka obavljao je mnoge poslove od velikog značaja za grad Osijek.

Tako je bio predsjednik Odbora za gradnju župne crkve sv. Petra i Pavla, komorski vijećnik Akcijskog odbora za proširenje gornjogradskog kolodvora,član Odbora izgradnju željeznice od Osijeka preko Đakova u Vrpolje, član Željezničkog odbora za grad Osijek, koji je donirao novce za izgradnju željezničkog prijelaza kod Erduta. 26 Veletrgovac drvetom Franjo Ladislav Sedlaković rođen je u Osijeku 13. travnja 1850. kao rimokatolik. Nastavio je očevu reputaciju u gradu. Već za očeva života Franjo se uključio u aktivnosti života grada Osijeka. 17. siječnja 1877. darovao je gradu, zajedno s trgovcem Dragutinom Franjom Nuberom, vlastitu numizmatičku zbirku od oko 2 700 primjeraka novca, numizmatičke literature, medalja, arheoloških predmeta, ptica i leptira, porculana i oružja. Tako je postao osnivačem današnjeg Muzeja Slavonije. Franjo je bio član, odnosno jedan od predstavnika, Osječkog dioničkog društva za konjsku željeznicu, koje je 27. lipnja 1885. sklopilo ugovor s gradom Osijekom i njime dobilo pravo za gradnju konjske željeznice u Osijeku na relaciji od Gornjeg grada kroz Tvrđu u Donji grad. Bio je i predsjednik udruge „Humanost“. Nakon očeve smrti naslijedio je veliku drvaru koja se nalazila preko puta Sudbene palače, u današnjoj Europskoj aveniji i dijelom na sjevernoj strani

Šetališta Petra Preradovića. Tvrtka je stečenim zaslugama dobila „Viteški križ reda Franje Josipa“, budući da su vlasnici Josip, a zatim Franjo Ladislav bili značajni donatori. 80 – ih godina 19. stoljeća preselio je u

Beč, gdje je surađivao s Numizmatičkim društvom, koje mu je 1890. dodijelilo spomen medalju „Uspomena utemeljenja bečkog numizmatičkog društva“. Bio je i jedan od članova osječke masonske lože „Budnost“. U

Osijek se vratio 1890. godine. Drugim brakom s Margitom (rođenom Nalesnyik) prešao je na evangeličku vjeru, a ubrzo potom postao je predsjednik Evangeličke crkvene općine. Kao član crkvenog vijeća aktivno je sudjelovao u dugogodišnjem prikupljanju sredstava za izgradnju Evangeličke crkve u Osijeku. Prigodom svečanog otvorenja te crkve graditelj Ivan Domes, stariji, osobno je Sedlakoviću predao ključeve crkve. Franjo

Sedlaković umro je 19. listopada 1910. u 59 godini života.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

Anna Margit Sedlaković (1910.), posjednik pivare, veleposjednik i posjednik zlatnog križa zasluge Kajetan Šeper (1914.), Kajetanova supruga Maria Šeper (1914.), posjednik i općinski vijećnik kraljevskog i slobodnog grada Osijeka Coloman Šeper (1917.) i mnogi drugi. Osim istaknutijih osječkih uglednika, Laubnerova je tiskara objavljivala i osmrtnice manje poznatih Osječana, primjerice Rudolf Schöpfer (1896.) i Theresia Seidling (1903.).27

Godine 1915. Laubner zbog zdravstvenih razloga prodaje svoju tiskaru Antunu Rottu iz Vinkovaca, gdje je u početku svoje tiskarske djelatnosti imao i filijalu, odnosno vinkovačku podružnicu osječke tiskare. Laubner je 1917. osječki dnevni list „Slawonische Presse“ predao dugogodišnjem suradniku Carlu Bendi, glavnom uredniku novina. Tiskara Antuna Rotta je do 1919. nosila naslov „Tiskara Dragutina Laubnera nasljednik Antun Rott“, a potom „Tiskara Antuna Rotta“, koja je kao takva djelovala do 1941.28

Po svom agilnom djelovanju u gradu Laubner je bio jedna od najmarkantnijih osoba u Osijeku 19. stoljeća. Bio je dugogodišnji potpredsjednik Trgovačko – obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku od 1893. do 1902. te njen predsjednik 1902. godine. Kao takav sudjelovao je u mnogim projektima unaprjeđenja Osijeka. Primjerice, proširenje gornjogradskog kolodvora 1898., potom izgradnja željeznice Osijek – Đakovo – Vrpolje 1904. te izgradnja željeznice Osijek – Belišće 1907.29 Istodobno je u više mandata dugogodišnji gradski zastupnik30, predsjednik Prometnog skladišta, predsjednik Okružne blagajne31, član ravnateljskog vijeća više osječkih zavoda i poduzeća te nadzapovjednik gornjogradskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.32

U posljednjim godinama svoga života, uoči Prvog svjetskog rata, bio je i član njemačkog društva „Schlaffaria“, koje je imalo za cilj ujediniti osobe njemačkog govornog područja. Osnovano je u Pragu krajem 19. stoljeća. Taj podatak govori i o tome da je Dragutin Laubner i izvan Osijeka i hrvatskih granica njegovao vezu s njemačkim korijenima i te im je ostao vjeran i aktivan sve do prvog desetljeća 20.stoljeća, odnosno do svoje smrti, o čemu svjedoče zapis iz osječkog dnevnika „Die Drau“.33

27 Muzej Slavonije Osijek (dalje MSO), Odjel hemeroteka, Zbirka osmrtnica. 28 „Od turskog do suvremenog...“, n. dj., str. 265., 371.; M. Vinaj, Povijest osječkih..., n. dj., 31. 29 Z. ŽIVAKOVIĆ-KERŽE, Urbanizacija i promet…, n. dj., 17., 116., 119. 30 O tome svjedoče „Skupštinski zapisnici od godine 1906.“, u kojima se vodila evidencija prisutnih zastupnika te aktualna problematika grada. Primjerice, 1. veljače 1906. Dragutin Laubner bio je na skupštini gradskog vijeća te svoju nazočnost potvrdio potpisom. 31 Ive MAŽURAN, Građa o radničkom pokretu Osijeka i Slavonije (1867. – 1894.), Osijek, 1967., str. 362. 32 M. MALBAŠA, Povijest tiskarstva…, n. dj., 44., 45; I. MAŽURAN, Građa o radničkom..., n. dj. 319.; M.

VINAJ, Povijest osječkih..., n. dj., 14., 31. 33 „Lokalnachrichten”, Die Drau, Osijek, 24. lipnja, 3.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

Vijest o smrti Dragutina Laubnera, koji je preminuo u Osijeku 22. lipnja 1919., oglasilo je Ravnateljstvo „Osječkog Prometnog skladišta d.d.“ u njegovim novinama „Die Drau“ 24. lipnja 1919.34

U ovom kratkom prikazu istaknut je, odnosno samo naznačen, Laubnerov značaj i doprinos razvoja osječkog tiskarstva krajem 19. i početkom 20. stoljeća te njegova angažiranost u gospodarskom, političkom i društvenom životu grada na Dravi, po čemu je dobio laskavi naziv „najmarkantnija osoba grada Osijeka na prijelazu stoljeća“.

Sažetak

Obitelj Laubner živjela je u Osijeku krajem 19. i u prvom desetljeću 20. stoljeća u vrijeme kada tiskarstvo u gradu na Dravi, a i znatno šire, postaje i biva vrlo zapažena gospodarska grana. Djelovanje Laubnerove tiskare veže se od 1. listopada 1885., kada izdaje tri puta tjedno novine „Slawonische Presse“, koje nakon osam godina izlaženja postaju dnevni list. Dvadesetak godina (1892. – 1915.) „Slawonische Presse“ izdavale su i kalendar „Essegg Bote“ s opsežnim zabavnim dijelom te dodatkom „Jahres – Chronik der k. Freistadt Essegg“, godišnja kronika koja je prikazivala mnoge zanimljivosti iz života grada Osijeka. Tiskao je i stručni časopis „Pravnik“, ali i jedino književno djelo, „Sitne pjesme“ Augusta Harambašića (1884.) te mnogobrojne izvještaje i pravila raznih društava, tvornica i škola. Značajno izdanje je „Prva hrvatska enciklopedija“ objavljena u dva toma, otisnuta 1887. U tiskari je objavljeno i 18 brojeva lista Hrvatsko – srpske koalicije „Samostalnost“.

Djelovala je do 1915., kada Laubner, zbog zdravstvenih razloga, prodaje svoju tiskaru Antunu Rottu iz Vinkovaca. Tiskara je do 1919. nosila naslov „Tiskara Dragutina Laubnera nasljednik Antun Rott“, a potom „Tiskara Antuna Rotta“ do 1941. godine.

Po svom agilnom djelovanju u gradu Laubner bio je jedna od najmarkantnijih osoba u Osijeku 19. stoljeća. Bio je dugogodišnji potpredsjednik Trgovačko – obrtničke komore za Slavoniju sa sjedištem u Osijeku od 1893. do 1902. te njen predsjednik 1902. godine. Kao takav sudjelovao je u mnogim projektima unaprjeđenja Osijeka. Primjerice, proširenje gornjogradskog kolodvora 1898., potom izgradnja željeznice Osijek – Đakovo – Vrpolje 1904. te izgradnja željeznice Osijek – Belišće 1907. Istodobno je u više mandata dugogodišnji gradski zastupnik, predsjednik Prometnog skladišta, predsjednik Okružne blagajne, član ravnateljskog vijeća više osječkih zavoda i poduzeća te nadzapovjednik gornjogradskog Dobrovoljnog vatrogasnog društva.

34„Osmrtnica“, Die Drau, Osijek, 24. lipnja 1919., 4.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 153-162 Jelena Červenjak: Tiskar Dragutin Laubner - najmarkantnija osoba grada...

Zusammenfassung

Die Familie Laubner lebte in Osijek am Ende des 19. Jahrhunderts und im ersten Jahrzehnt des 20. Jahrhunderts, in der Zeit, als die Buchdruckerkunst in der Stadt an der Drau, und noch weiter, ein bedeutender wissenschaftlicher Zweig war. Die Wirkung der Laubner Druckerei begann am 1. Oktober 1885 als die Zeitschrift „Slawonische Presse“ dreimal in der Woche herauskam. Nach acht Jahren wuchs die Zeitschrift in eine Tageszeitschrift. Etwa 20 Jahre (1892-1915) gab die „Slawonische Presse“ den Kalender „Esseg Bote“ mit einem umfangreichen Unterhaltungsteil und der Zugabe „Jahres-Chronik der k. Freistadt Esseg“ heraus. Die Jahreschronik stellte viele interessante Sachen aus dem Leben der Stadt Osijek dar. Man druckte auch die Fachzeitschrift „Pravnik“, ein Literaturwerk „Sitne pjesme“ von August Harambašić (1884) und zahlreiche Berichte und Regeln verschiedener Gesellschaften, Fabriken und Schulen. Eine bedeutende Ausgabe ist „Die erste kroatische Enzyklopädie“, die in zwei Bänden veröffentlicht wurde und im Jahre 1887 gedruckt wurde. In der Druckerei veröffentlichte man auch 18 Ausgaben der Zeitschrift der kroatisch-serbischen Koalition „Samostalnost“. Sie wirkte bis 1915 als Laubner wegen Gesundheitsgründen seine Druckerei Antun Rott aus Vinkovci verkaufte. Bis 1919 hatte die Druckerei den Titel „Die Druckerei von Dragutin Laubner, der Erbe Antun Rott“ und danach bis 1941 „ Die Drückerei von Antun Rott“.

Wegen seiner agilen Wirkung war Laubner in Osijek eine der markantesten Personen des 19. Jahrhunderts. Er war von 1893-1902 Vizepräsident der Handels- und Gewerbekammer für Slawonien mit dem Sitz in Osijek und ihr Präsident im Jahre 1902. Er nahm an vielen Projekten für die Förderung der Stadt teil. Zum Beispiel, an der Erweiterung des Bahnhofs in der Oberstadt im Jahre 1898, dann am Ausbau der Eisenbahnstrecke Osijek-ĐakovoVrpolje im Jahre 1904 und der Eisenbahnstrecke Osijek-Belišće im Jahre 1907. Gleichzeitig war er in mehreren Mandaten Stadtvertreter, Präsident des Verkehrslagers, Präsident der Kreiskasse, Mitglied des Leiterrates in mehreren Anstalten und Firmen in Osijek und der Oberbefehlshaber der Freiwilligen Feuerwehrgesellschaft in der Unterstadt.

Schlüsselwörter: Dragutin (Carlo) Laubner, Osijek, 19. Jahrhundert, Buchdruckerkunst.