Jadranka Grbić Jakopović Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija: Aleksandar Gahs (Požega, 1891- Zagreb, 1962), teolog, etnolog i …„svestrani uzor jedne sjajne duše

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

prof. dr. sc. Jadranka Grbić Jakopović UDK: 39(497.5) Odsjek za etnologiju 39-05 Gahs, A. i kulturnu antropologiju Izvorni znanstveni rad Filozofski fakultet Primljeno: 30.09.2010. Zagreb Prihvaćeno: 02.10.2010.

Autorica u radu prikazuje biografske i bibliografske podatke te analizu teorijsko-metodoloških zamisli teologa i etnologa Aleksandra Gahsa (1891-1962). Poseban naglasak stavlja se na njegove radove koji se odnose na odnos znanosti religijâ i etnologije, kritiku evolucionizma i inauguraciju kulturnohistorijske metode, inače u etnologiji i jedine metode od njezina konstituiranja kao samostalne znanosti od kraja 19. i početka 20. st. do sedamdesetih godina 20. st.

1 Škreblin 1963:127. Ključne riječi: etnologija, Aleksandar Gahs, kulturnohistorijska metoda

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

Hrvatska etnologija kao samostalna znanost utemeljena je prije stotinjak godina točnije, krajem 19. stoljeća. Njezinim utemeljiteljem smatra se Antun Radić kojemu je filološko obrazovanje pružilo dostatan uvid u ondašnje etnološke tijekove u Europi. Radićeva disertacija O nekim eshatološkim motivima u hrvatskoj književnosti 2 zadirala je u područje folkloristike i etnologije3 i kvalificirala ga je za etnološki rad. U svojem programatskom tekstu «Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu» objavljenom u drugom broju Zbornika za narodni život i običaje južnih Slavena 1897.g. definirao je terminološke te teorijsko-metodološke smjernice za nastanak «jedne nove znanosti» tj. narodoznanstva ili etnologije (Radić, 1897.) koje upućuju na izravan utjecaj ondašnje europske /srednjoeuropske etnološke znanstvene misli, osobito one iz zemalja njemačkoga govornog područja, na hrvatsku. Stoga i samoga Radića istraživači i proučavatelji nastanka i razvoja hrvatske etnologije nazivaju srednjo/ europskim Volkskundlerom (Belaj, 2002:121). Njegove teorijsko-metodološke postavke prihvatili su brojni sljedbenici, među kojima su svakako najznačajniji Milovan Gavazzi i Branimir Bratanić. Njih trojicu, slikovito ali sasvim opravdano u najnovijoj knjizi koja se bavi poviješću znanosti (napose etnološke) i svjetonzora Suzana Leček i Tihana Petrović Leš nazivaju „očevi osnivači“4. No, premda je Radićeva „Osnova…“ pokrenula planski, organiziran i (gotovo) usustavljen etnografsko-folkloristički i etnološki rad u Hrvatskoj, koji je poduprt i pokretanjem publikacije, naime navedenoga časopisa Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, još su protekla skoro dva desetljeća dok etnologija nije dobila svoje „mjesto pod suncem“: postavši sveučilišni studij5 .

Međutim, iako ne sasvim u „očeve osnivače“ ali svakako među one znanstvenike, koji se također mogu pribrojiti tome krugu srednjo/europskih Volkskundlera, sljedbeniku srednjo/europskih i Radićevih ideja, jest teolog i etnolog Aleksandar/Alexandar Gahs/Gas6, prvi profesor prvih etnoloških kolegija na hrvatskom sveučilištu, profesor s prvom katedrom s doista etnološkim sadržajem (Katedra za uporednu nauku o religijama) i suradnik najpoznatijih i najuglednijih europskih etnologa prve polovice dvadesetoga stoljeća7 .

2 Predana 1892., objavljena 1893, SD XV. 3 Raspravljao je npr. o Rusalkama, uskrsnim jajima, predodžbama o odlasku na drugi svijet, o rajskom drvetu, o vjerovanjima o dugi i sl. 4 Usp. Leček, Petrović Leš 2010. 5 Katedra za etnologiju na Filozofskom fakultetu osnovana je 1924.g. , usp. Belaj 1998. 6 Ove se varijante imena i prezimena pojavljuju u dokumentima i sl. 7 Usp. Doppelhammer 1963, Gavazzi 1964, Belaj 1998, Hrvatski biografski leksikon 1998.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

Njegov je profesorski i znanstveni rad prvenstveno vezan uz Bogoslovni fakultet u Zagrebu8. No, zahvaljujući izvrsnosti svoga rada i istraživanja, imao je prilike prezentirati svoj rad pred najuglednijim europskim i svjetskim znanstvenim auditorijem.

Bibliografija radova Aleksandra Gahsa ukazuje da je redovno objavljivao radove od 1924.g. na dalje. Posljednji rad objavio je 1946/7., no taj je, iz političkih razloga, dijelom «retuširan». Doduše 1952.g. napisao je još jedan rad, ali to je bila interna skripta za studente Bogoslovnoga fakulteta, time dostupna tek užoj publici.

Aleksandar Karlo Gahs (s navedenim varijantama u dokumentaciji: Alexandar, Aleksandar, Gas) rođen je u Požegi 10. srpnja 1891. godine. Roditelji su mu bili Antun, gostioničar u Požegi na Trgu Franje Josipa, danas preimenovanoga u Trg sv. Trojstva br. 23 i Suzana, rođena Lenner (s varijantom u dokumentaciji: Lener). Antun se rodio oko 1856. godine u Dubokoj gdje se nalazila staklana na Papuku (iznad današnje Velike)9. Antunov otac, dakle Aleksandrov djed, zvao se Ivan i bio je staklarski radnik. Rođen je oko 1822. godine u Kaposváru u Ugarskoj. Majka Antunova, tj. Aleksandrova baka, zvala se Liza a djevojačko joj je prezime bilo Pongrac.

Suzanini roditelji bili su Matija i Magdalena Lenner, a Suzana se rodila oko 1862. godine u mjestu Petard u Ugarskoj10 .

Prema ondašnjem vođenju demografskih i statističkih podataka prilikom popisa stanovništva, u dokumentima se nije navodila nacionalnost nego samo materinji jezik, koji je za Gahsove i Lennerove bio njemački. U nedostatku preciznijih podataka, pretpostavlja se stoga da su bili Austrijanci ili Nijemci koji su kroz više generacija kao ekonomski migranti selili po Austro-Ugarskoj Monarhiji, a takva je mobilnost stanovništva bila tada sasvim uobičajena pojava. Antun i Suzana vjenčani su 1881.

Aleksandar Gahs završio je požešku gimnaziju 1910. nakon čega u razdoblju od 1910. do 1911. godine studira medicinu u Beču. Međutim, izgleda da ga ovaj studij ne zadovoljava, a moguće je i da prelazi materijalne mogućnosti njegovih roditelja

8 Taj je fakultet iz ideoloških razloga nakon Drugoga svjetskog rata bio izdvojen iz sustava i sastava

Sveučilišta u Zagrebu, te mu je prostor djelovanja, iza 1945.g. kroz duže vrijeme bio ograničen. Ipak, ostaje veliko pitanje zbog čega je, barem studentima etnologije, bio nedovoljno poznat i prije toga razdoblja. Ta žalosna činjenica naime objašnjava (ili možda ne???) Gahsovu neprisutnost i u kasnijem periodu, naime u hrvatskoj etnologiji i onda, kada su stege socijalističkoga režima spram Katoličke crkve popustile. Napokon, u nedostatku odgovora ostaje samo žalosna konstatacija da se Gahs i u novijim radovima koji se tiču povijesti hrvatske etnologije spominje tek s rečenicom ili dvije. Stoga rijetki i prigodni komplimenti radu ovoga doista europski poznatoga i priznatoga teologa i etnologa iz redova etnološke struke (kao npr. nekrolog iz pera Milovana Gavazzija) tek minimalno opravdavaju to svojevrsno i začudno ignoriranje. 9 U Dubokoj je staklana osnovana između 1850. i 1856.g. Gahsovi su već 1881.g. bili gostioničari u

Požegi na (navedenom) glavnom trgu. 10 Podatke o obitelji Gahs i Lenner prikupio je i dao mi na uvid i korištenje gospodin Goran Hruška,

Državni arhiv Požega, na čemu se zahvaljujem.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

(Gavazzi 1962:148) pa se vraća u Hrvatsku te u razdoblju od 1911. do 1915. godine studira i završava Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Godine 1915. zaređen je za svećenika i ubrzo potom odlazi na službu duhovnoga pomoćnika u Hrvatsku Kostajnicu (1915.1916.), zatim Kutjevo (1916.- 1919.), Zagreb (1919.) i napokon Krapinu.

Nakon toga, 1920. odlazi na specijalistički (viši) studij teologije u Francusku, u Lyon, gdje brani doktorsku disertaciju pod naslovom: De his quae recentiores religiosi disquisitionis suppendan (“O onima koji procjenjuju skorašnje religijske rasprave”).

No, još za vrijeme kapelanske službe u Slavoniji raste njegov interes za etnologiju, antropologiju i prahistoriju (napose antropogenezu, paleontropologiju i paleolitik…) te: «zbog talenta, znanja više jezika i ambicija za naučni rad bude poslan u Enghien (Belgija) na studij u tamošnjem misijskom zavodu…» (Gavazzi 1962:148). Iza toga odlazi u Beč, gdje na Filozofskom fakultetu upisuje specijalistički studij iz etnologije i povijesti religije, te dvije godine, dakle u razdoblju od 1921. do 1923. sluša predavanja jednoga od najpoznatijih i najuglednijih europskih i svjetskih znanstvenika, etnologa patera Wilhelma Schmidta11, pod čijim utjecajem prigrljuje kulturnohistorijsku metodu. Međutim, svakako valja naglasiti da je u svom plodnom radu Aleksandar Gahs, iako poštujući načela dotične metode išao i korak dalje: „…premda je odlučno pristajao uz bečki ogranak kulturno-historijske škole, išao je i svojim vlastitim putevima napose npr. u prosuđivanu vrstanja i odnosa dvaju osnovnih matrijarhatskih kulturnih krugova te škole i uopće u pogledu klasifikacije kultura (isp. npr. u radu ‘Brak’ pa veće djelo ‘Znanost i religija’“ (Gavazzi 1964:149)12 .

Boravak u Beču i njegov znanstveni interes urodili su susretima i s drugim onodobnim autoritetima s područja humanističkih i društvenih znanosti: Robertom von Heine-Geldernom, Paulom Schebestom, Wilhelmom Koppersom, Oswaldom Menghinom i dr. S njima je dugi niz godina održavao suradničko-kolegijalne (i prijateljske) veze.

Osim što je bio Schmidtov student, postao je i više od toga –suradnik. Sam Schmidt koji je u 12 svezaka napisao rekonstrukciju najstarijih religija ljudskoga roda, 9. je svezak posvetio Gahsu (1952.) riječima: «…svojem vjernom učeniku i suradniku na novim područjima…» (Vuletić 1963, prema Svirac 2006:303).

11 Wilhelm Schmidt (1868-1954), austrijski lingvist i etnolog, predstavnik tzv. „bečke /katoličke etnološke škole“; posebno su mu istaknuti radovi s područja lingvističke i religijske etnologije i antropologije; predstavnik kulturnohistorijske metode, autor brojnih, europski i svjetski poznatih djela, među ostalima

Handbuch der Methode der Kulturhistorischen Ethnologie u kojoj, među ostalim razlaže teoriju kulturnih krugova, naslanjajući se na utemeljitelja te metode njemačkoga etnologa Fritza Roberta Graebnera (1877-1934).˝Kulturnohistorijska metoda je u hrvatskoj etnologiji do 70-godina 20. st. bila jedina istraživačka metoda; iako i danas važeća u jednoga dijela etnologa, od tada ju počinju potiskivati druge, iznjedrene tijekom 20. stoljeća, doduše i u Austriji i u Njemačkoj, ali i u drugim zapadnoeuropskim zemljama, te one američke provenijencije. 12 Usp. kasniji komentar o radovima koji se odnose na povijesni razvoj braka i obitelji.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

Po povratku u Zagreb 1923. godine postavljen je za sveučilišnog učitelja na Bogoslovnom fakultetu gdje je vodio Katedru za povijest religija. Godine 1924. postao je izvanredni, a 1926. redovni profesor, te je tu dužnost obnašao do umirovljenja 1960.

Osim profesorskih i znanstvenih djelatnosti, što podrazumijeva istraživanje, pisanje i objavljivanje radova u Hrvatskoj, Gahs je bio izuzetno prisutan na međunarodnoj znanstvenoj sceni izlaganjima na znanstvenim skupovima, publiciranjem radova u zbornicima dotičnih skupova i ostalim značajnim angažmanom. Tako je primjerice, sudjelovao u osnivanju Etnološkog društva u Leipzigu, na međunarodnim kongresima religijske etnologije u Nizozemskoj (1922.), Italiji (1925.), Luksemburgu (1929.), sudjelovao na (Prvom) zasjedanju međunarodnog kongresa antropoloških i etnoloških znanosti u Londonu (1934.), na (Šestom) zasjedanju Međunarodnog kongresa za povijest religija u Bruxellesu. Držao je predavanja u bečkom Antropološkom društvu, Etnološkom seminaru Bečkoga sveučilišta i dr.13 .

Zbog studijskoga rada (proučavanje građe) boravio je u Beču, Hamburgu, Kopenhagenu, okolici Nürnberga.

Istražujući i valorizirajući međunarodni znanstveni doprinos i reputaciju, Gahsovi biografi, uvažavajući njegov rad u cjelini, ističu da je moguće svjetskoj znanstvenoj javnosti najpoznatija njegova studija „Kopf-, Schädel- und Langknochopfer bei Rentiervölkern“ 14 koja je objavljena u svečanoj Spomen-knjizi prilikom 60-godišnjice života W. Schmidta u Beču 1928. godine. U njoj je pomoću etnološke građe sjevernoazijskih naroda komparativnom analizom i interdisciplinarnim pristupom protumačio prapovijesne nalaze spiljskog medvjeda u Drachenlochu i Peterschöhle kao primicijsku žrtvu Najvišem Biću.

Godine 1938. kratka mu je biografija objavljena u International Directory of Anthropologist u Washingtonu.

Na hrvatskoj znanstvenoj sceni njegovo ime bilo je poznato po brojnim člancima u Bogoslovskoj smotri15, Hrvatskoj enciklopediji16, izdanjima Hrvatske bogoslovske akademije17 i javnim predavanjima, a studentsku literaturu obogatio je brojnim skriptama18. U razdoblju od siječnja 1932. do ožujka 1933. godine držao je tečaj na Radio-stanici Zagreb za područje etnologije, etnografije i prapovijesti.

13 Usp. Doppelhammer 1963. 14 U prijevodu: “Žrtvovanje glave, lubanje i drugih kostiju kod naroda sobova” (Narod sobova = plemena u sjevernoazijskim tajgama). Prijevod: R.T. 15 Npr. studija „Religija prakulture“ izlazila je u Bogoslovskoj smotri tijekom 1924., 1925. i 1926. godine. 16U Hrvatskoj enciklopediji autor je članaka /natuknica: Animizam, Astralni kult, Brahma, Brahmanizam,

Brak, Budha, Budhizam Čovjek (u prethistoriji), Demonizam, Dobni razredi, usp. Hrvatska enciklopedija 1941., 1942. 17 Rasprave „Krapinski čovjek i njegovi suvremenici“, 1928. i „Historijski razvoj porodice“, 1932. 18 Npr. „Povijest i psihologija religije uopće“ 1936. u nekoliko izdanja, u zadnjem pod naslovom „Religija i magija u povijesti ljudskoga roda“ 1946/1947.?, „Znanost i religija“ 1952.

U njegovoj su ostavštini ostali brojni rukopisi. Jedan od njih je rasprava o dinastičkim kulturama i vladarima u Africi, napose u Kongu, koja je nastala stjecajem ne slučajnosti nego upravo sretnih okolnosti. Naime, kao uglednoga poznavatelja tradicijske kulture izvaneuropskih naroda, godine 1943. Gahs je pozvan u Maticu hrvatsku koja je tada čuvala rukopis Julija Kempfa „Afrički dnevnik Dragutina Lermana“ da ga uredi, što je on i učinio. O tome je podnio izvještaj od 33 stranice pisane rukom. No, osim što je uredio dotični rukopis, isti mu je poslužio da uz pomoć svojih dotadašnjih znanja i spoznaja, napiše jednu opširnu studiju/raspravu na temu dinastičkih kultura i vladara Afrike19 .

Nadalje, gotovo sva poglavlja općega uvoda skripata „Religija i magija“ (također u rukopisu) jesu čitave rasprave, npr. o opstojnosti prapovijesne drvene i koštane industrije, o religiji najstarijih naroda ili kako je i sam navodio „tzv. primitivnih naroda“. U kontekstu ovoga posljednjeg napisao je i posebna poglavlja: „Vjerodostojnost izvještaja i autohtonost podataka o religiji“. Obrađujući primitivne biljogojce napisao je dvije rasprave: „Povijest kultiviranog hranjivog bilja“ i „Spiritous i narkotik kao «droga života» kod primitivnih i kasnijih biljogojaca“ koje su također ostale u rukopisu.

U rukopisu je ostalo nedovršeno, ali po osobnom testamentu životno djelo: „Studien über esoterische Kulte und über das Menschenopfer“20, na njemačkom jeziku21 .

Glavne teme kojima se bavio ubrajaju se u područja: znanosti religijâ u teologiji, etnologija, prapovijest, prakulture, magija, ezoterijski kultovi, šamanizam, porijeklo ljudske žrtve, povijesni razvoj obitelji i dr. Radovi su mu teorijsko-metodološkoga karaktera potkrijepljeni impozantnom empirijskom građom. Neki od njih imaju polemično-znanstveni ton.

Bio je urednik dvaju misijskih časopisa: Crnče (1930.-1942.) i Jeka iz Afrike (1929.-1943.)22 .

19Matica hrvatska nikada nije objavila Kempfov rukopis («Afrički dnevnik» D. Lermana objavljen je 1989. u Zagrebu, u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske i u redakciji etnologinje Aleksandre Sanje

Lazarević) a i dotični je Gahsov rad ostao u rukopisu. No, u tom kontekstu postoji podatak da se Gahs potpisao ili potpisivao (nije jasno iz teksta) kao drugi Požežanin misleći pri tome na Lermana kao prvoga Požežanina. Međutim, da se takvim nadimkom potpisivao, vidljivo je također iz jedne posvete

Milovanu Gavazziju iz 1939.g., Svirac:2006:306. 20 U prijevodu: „Studije o ezoterijskim kultovima i ljudskim žrtvama“, prijevod: J.G.J. 21 Usp. Doppelhammer 1963, Gavazzi 1964. 22 Blažena Marija Terezija Ledochowska godine 1889. pokrenula je dva misijska časopisa: Jeka iz Afrike i Crnče. Ovi su listovi izlazili na više jezika, a između dva rata i na hrvatskom. Misijski list Jeka iz

Afrike, koji je bio katolički mjesečnik za promicanje misijskog rada za Afriku, izlazio je u Zagrebu (Draškovićeva ulica 12) od 1929. god 1943. godine. Drugi misijski list pod imenom Crnče, koji je bio misijski mjesečnik za katoličku mladež, isto tako izlazio je u Zagrebu (Draškovićeva ulica 12) od 1930. do 1942. godine. Oba časopisa izdavalo je Društvo sv. Petra Klavera za afričke misije. Uređivao ih je Aleksandar Gahs. Časopisi su služili za promicanje misijskog rada za Afriku, a pisma i izvješća misionara i misionarki Gahsu su, među ostalim, poslužili kao etnografska i općenito građa («s terena») za istraživanje.

Odnos teologije i znanosti religijâ s jedne strane i etnologije s druge, bila je jedna od glavnih točaka Gahsovoga znanstvenog interesa. Povodeći se za njim, kao svojim životnim i profesionalno-znanstvenim ciljem, te slijedom toga nastojeći odrediti mjesto znanosti religijâ u teologiji, a : „Da se potpuno vidi što je znanost religijâ, dodat ću…njenu svezu s etnologijom“ (Gahs 1924a:1), jedan od prvih radova koje je Gahs napisao jest rad pod naslovom „Znanost religijâ u teologiji“. Nakon uvodnoga dijela u kojem razlučuje tri glavne grane znanosti religijâ (hierografiju kao deskriptvni dio, hierologiju kao pragmatičnu povijest factum religiosum-a i hierozofiju koja istražuje izvore religije te njezinu objektivnu i subjektivnu vrijednost, individualnu i kolektivnu), autor se usredotočuje na nužnost uvažavanja etnološke znanosti. Već u to doba, premda u Hrvatskoj bez pravih etnologa profesionalaca23 , ali potkovan znanjem sa studija po europskim sveučilištima, Gahs luči etnografiju i etnologiju. Sukladno tadašnjoj praksi, smatra da se etnografijom mogu baviti i neprofesionalci, primjerice misionari, kolonijalni činovnici i članovi znanstvenih ekspedicija. Etnolozi su međutim, u širem smislu „kulturni historici“, a određujući njihov predmet istraživanja, tvrdi da su njihovo specijalno područje „tzv. primitivni narodi“ (Gahs 1924b:191). Bez etnologije se uopće, prema Gahsu, ne može svladati cjelokupna znanost religijâ. Naime: „Premda je ‘factum religiosum’ činjenica svoje vrste, ipak ostaje dio kulture. Prema tome spada i u znanost, koja se bavi pojavama kulture uopće. Hierognoza24 ima dakle mjesta i na fakultetu ‘filozofskom’ (des Lettres et des Sciences). Ovu vezu s ‘naukom o kulturi’ ne smije hierognoza nikada zaboraviti. ‘Factum religiosum’ ne može se potpuno razumjeti, napose u njegovim abnormalnim pojavama ako se puste s vida ostali elementi kulture i njihov historijski razvoj“(Gahs 1924a:9). U daljem obrazlaganju povezanosti znanosti religijâ i etnologije napominje da je hierografija dio opće etnografije (uključivši i tzv. folkloristiku, Volkskunde); hierologija je opet dio opće kulturne povijesti ili etnologije (Völkerkunde) u širem smislu; u užem pak smislu etnologija prema Gahsu, označava kulturnu povijest tzv. primitivnih naroda. Napokon: „…naravni saveznici etnologije i hierologije su još dvije discipline, prehistorija i lingvistička paleontologija koje ostaju historijske discipline, makar imaju posebne metode. Njihova je značajka što zajedno s etnologijom u užem smislu otkrivaju prapovijest (Urgeschichte) roda ljudskoga“ (Gahs 1924a:10). I dalje: „Etnologija daje meso na kostur prehistorije i ulijeva cijelom organizmu dušu, a obje znanosti zajedno s lingvistikom odnosno lingvističkom paleontologijom izgrađuju povijest kulture, a napose i religije najvećeg dijela čovječanstva i najstarijih vremena. Tu povijest dokumentarna historija nužno pretpostavlja i na nju se nadovezuje s relativno malenim područjem i malenim brojem vijekova. Odatle se vidi posebna

23 Kako je već navedeno u bilješci br. 5, Katedra za etnologiju pri Filozofskom fakultetu u Zagrebu osnovana je 1924.g., usp. Belaj 1998. 24 Za termin „hierognoza“ Gahs navodi da ga neki autori uvode za cijelu znanost religijâ.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

važnost etnologije za hierologiju“ (Gahs 1924b:193). Ovaj „Gahsov trolist“ koji dakle čine etnologija, prehistorija i lingvistička paleontologija, ipak prema njemu, nije sasvim dovoljan za ozbiljan znanstveni rad. Naime, ističe nužnost „kooperacije stručnjaka“ ili kako bi se danas reklo: interdisciplinarnost. Prema Gahsu hierolozi treba da surađuju s cijelim nizom znanosti i znanstvenih disciplina i to kako slijedi: s teologijom u najširem smislu, etnografijom i etnologijom, arheologijom, lingvistikom, paleontologijom, filozofijom, poviješću, pretpoviješću psihologijom, sociologijom i etikom25 .

Istu problematiku i odnos etnologije i hierologije nastavio je u drugom teorijskometodološkom radu pod naslovom „Metoda etnologije i hierologije“ (objavljen iste tj. 1924.g.)26. Uz pregled razvoja antropologije osobito u drugoj polovici 19. stoljeća, odvajanja fizičke/biološke od kulturne/socijalne antropologije u Americi, Velikoj Britaniji i zemljama kontinentalne Europe, usredotočuje se na metodologiju ovih dviju znanosti jer: „…sve ovisi o metodi“ (Gahs 1924b:189). Radi se dakako o, za humanističke i društvene znanosti, burnim godinama preokreta i metodoloških preorijentacija, s kulminacijom na samom početku 20. stoljeća, kada su se američki antropolozi i njemački etnolozi odmakli od devetanestostoljetnoga evolucionizma i tzv. psihološko-evolucionističke metode i definirali novu, koju su Nijemci do kraja „sistematizirali i aplicirali“ u kulturno-historijsku metodu. Iscrpnim opisom konkretnih primjera etnografskih i srodnih istraživanja sa svih strana svijeta, prije svega prapovijesnih i lingvističko-paleontoloških, Gahs u duhu tadašnjega „novoga“ doba dokazuje opravdanost nove metode koja: „…jedina pristaje etnologiji, jer etnologija jest i ostaje historijska znanost, makar ne posjeduje pisanih spomenika“ (Gahs 1924b:201). U tom smislu, uz kritiku evolucionizma, analizira teorijske i metodološke postavke predstavnika američke historijske škole u etnologiji (F. Boasa, F. Ratzela, L. Frobeniusa), zatim predstavnika historijske škole njemačke etnologije (F. Graebnera, B. Ankermanna) da bi napokon i sam s najvećim uvažavanjem objasnio metodu samostalnoga protagonista historijske škole, austrijskoga lingvista i etnologa Wilhelma Schmidta27. Slijedom toga Gahs na konkretnim istraživanjima kulture na raznim stranama svijeta (ali ipak uz pomoć eklatantnih primjera) objašnjava glavne dimenzije dotične metode: kriterije forme, kvantitete, kontinuiteta, srodnosti, teoriju kulturnih krugova i okruga, relativne i apsolutne kronologije kulturnoga razvoja, način ustanovljavanja uzroka, postanka i razvoja kulturnih oblika i napokon mogućnosti interpretacije istraživačkih rezultata s ciljem: definiranje smjera cijeloga razvoja

25 U istom članku Gahs je razradio „sistematsku obradbu“ potrebnoga studija s predmetima/kolegijima iz kojih je razvidno kako veliku ulogu daje etnologiji (Gahs 1924a:11-12). 26 Dvaput već citiran u prethodnom poglavlju pod oznakom 1924b, vidi popis literature. 27 Također opisuje kako je teklo prihvaćanje kulturnohistorijske metode u Velikoj Britaniji, Švedskoj,

Francuskoj, Americi, te koje su razlike i odstupanja istih od klasične njemačke, a napose bečke kulturnohistorijske metode (Gahs 1924b:198 i dalje)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

kulture dakle i religije. Iz svega proizlazi, potvrđuje Gahs uvodnu tezu, da je doista nužna povezanost hierologije s etnologijom, jer će etnologija i prapovijest dati glavne konture kulturne povijesti, a po tome i pragmatičke povijesti factum religiosum-a.

Usvojivši dakle kulturnohistorijsku metodu i pridržavajući se načela interdisciplinarnosti, tijekom tri godine (1924c., 1925a,b,c. i 1926a,b) u časopisu Bogoslovska smotra primijenio je znanje i metodološku vještinu u studiji „Religija prakultura“. Sukladno ciljevima kulturnohistorijske metode, odnosno: „Tom ću metodom izložiti religijske elemente svih predstavnika relativne prakulture…“ (Gahs 1924c:468) započinje terminološkim objašnjenjima osnovnih pojmova o kojima će biti riječ: religija, mitologija, pojam/ideja Najvišega Bića, pojam kulturnih heroja, manizam, animizam i animatizam, fetišizam, totemizam, tabuizam, magija, apsolutna i relativna prakultura i dr., a sve u cilju da opravda etnografsku građu i etnološke interpretacije, te podupre raniju tezu o značenju i ulozi etnologije u „utvrđivanju slijeda tzv. primitivnih kultura“.

Među Gahsovim tekstovima u kojima promišlja o (istoj) problematici odnosa etnologije i drugih srodnih znanosti (ne samo teologije i znanosti religijâ) ali što je za etnologiju kao znanost još i važnije, tj. o njezinom ukupnom mjestu i statusu u znanosti, jest tekst „Kakav je brak bio u početku?“ (Gahs 1926c). Inače, u središnjem (sadržajnom) dijelu članka usredotočuje se na istraživanje braka, te općenito obitelji i srodstva. Doduše, članak je vrlo zanimljiv i po Gahsovom polemičnom tonu s evolucionistima i marksistima28. Međutim, o etnologiji ovako tvrdi: „ …toj su mladoj znanosti bila do nedavno zatvorena vrata sveučilišnih predavaonica, pa je već trebalo nešto vremena, da njezini rezultati dopru do sveučilišnih profesora geografije, historije, sociologije, psihologije i dr. Koliko pak istom treba vremena, dok noviji rezultati etnologije dospiju u šire krugove inteligencije ili u društva i organizacije kojima je glavno praktična primjena teoretskih zasada, a da o običnim vulgarizatorima i njihovoj publici i ne govorim“ (Gahs 1926c:107). Cilj je naime Gahsu opetovana promidžba „kulturnohistorijskoga istraživanja tzv. primitivnih naroda“ pri čemu se najviše uzda u ‘novu etnologiju’ koja treba da obradi „ogroman materijal što ga je etnografija nagomilala sa svih strana“ (Gahs 1926c: 109 i 116).

Aleksandar Gahs zauzima značajno mjesto u povijesti etnološke misli u Hrvata: kao poznavatelj razvoja antropoloških znanosti i znanstvenih disciplina u svijetu, kritičar evolucionizma, zagovornik kulturnohistorijske metode, zagovornik načela interdisciplinarnosti, kao promicatelj sinergije znanosti religijâ i etnologije i kao promotor etnologije kao samostalne znanosti, napokon kao ekspert za religiju, mitologiju, magiju, običaje, vjerovanja i ritualnu praksu Hrvata29. Od njegovoga

28 Osobito s Morganom i Engelsom. 29 Usp. Gahs 1924d.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

doba etnologija je znatno proširila predmet istraživanja, terminologiju i teorijskometodološke orijentacije. Naime, zahtjevi recentnijega i recentnoga doba30 usmjerili su hrvatske etnologe na traženje novih rješenja u istraživanju. Ona su, baš kao i ranije, vodila okretanju prema istim izvorima: prema nadolazećim teorijama i metodama zapadnoeuropske i američke provenijencije i situiranjem istraživanja u širi kulturno/ socio/antropološki kontekst. Međutim, kulturnohistorijska metoda koju je, kako sam Gahs kaže i učio i usvajao „iz prve ruke“,, tj. od svojih učitelja/profesora, kolega i suradnika koji su ju kreirali i razvijali, te ju dostojno prezentirao hrvatskoj znanstvenoj javnosti, usprkos radikalnoj, katkad i žestokoj kritici, nije doživjela istu sudbinu kao npr. evolucionistička. Jedan (doduše manji) dio hrvatskih etnologa još primjenjuje njezina načela, a njihova uspješnost i produktivnost, samo potvrđuje činjenicu pozitivnosti pluraliteta ideja, teorija i metoda. Napokon, u zadnjem desetljeću 20. st. javila se u hrvatskoj etnologiji potreba za proširivanjem istraživačkih tema, među ostalima i religije etnologije, koju je, kako se vidi, tako transparentno i znanstveno utemeljeno inaugurirao još u dvadesetim godinama Aleksandar Gahs.

U tom smislu ovoga teologa i etnologa nije pregazilo vrijeme. On je u povijesti hrvatske etnologije (naravno i znanosti općenito) ostavio dubok trag. Stoga zaslužuje mnogo više od skromnoga spomena koji je do sada dobivao: zaslužuje da se njegovi radovi čitaju ili u najmanju ruku - ponovno čitaju. Zaslužuje i temeljito istraživanje rukopisne zaostavštine. Ako ništa drugo, moguće da bi dokumentiranje povijesti nastanka, osamostaljenja i razvoja etnologije bilo bogatije, ako već ne bi doživjelo i izvjesne korekcije.

30 Od otprilike sedamdesetih godina prošloga stoljeća, op.p.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

Belaj, Vitomir. 1998. «Povijest etnološke misli u Hrvata». U: Etnografija. Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Čapo Žmegač, Jasna; Muraj, Aleksandra; Vitez Zorica; Grbić, Jadranka;

Belaj Vitomir. Zagreb: Matica hrvatska, str. 337-357. Belaj, Vitomir. 2002. «Mjesto Antuna Radića u hrvatskoj etnologiji». U: Kukuljevićevi dani u

Varaždinskim Toplicama. Varaždinske Toplice: Matica hrvatska-Varaždinske Toplice, str. 119130. Doppelhammer, Stjepan. 1963. „Znanstveni lik prof. Aleksandra Gahsa“. Bogoslovska smotra 1, str. 128-130. Gahs Aleksandar. 1924a. „Znanost religija u teologiji: prema filozofiji i apologetici, a onda i prema etnologiji“. Bogoslovska smotra 1, str. 1-13. Gahs Aleksandar. 1924b. „Metoda etnologije i hierologije“. Bogoslovska smotra 2, str. 188-208. Gahs Aleksandar. 1924c. „Religija prakulture“. Bogoslovska smotra 4, str. 447-468. Gahs, Aleksandar. 1924d. „Kakva je bila vjera Hrvata prije nego što su postali kršćani?“. Danica za 1925., Društvo svetojeronimsko 1924. Gahs Aleksandar. 1925a. „Religija prakulture. Južna Azija i Oceanija“. Bogoslovska smotra 1, str. 92-132. Gahs Aleksandar. 1925b. „Religija prakulture. Afrika“. Bogoslovska smotra 2, str. 187-233. Gahs Aleksandar. 1925c. „Religija prakulture. Sjeverna Amerika“. Bogoslovska smotra 3, str. 440-450. Gahs Aleksandar. 1926a. „Religija prakulture. Sjeverna Amerika (nastavak)“. Bogoslovska smotra 1, str.38-54. Gahs Aleksandar. 1926b. „Religija prakulture. Sjeverna Eurazija“. Bogoslovska smotra 2, str. 166-180. Gahs, Aleksandar. 1926c. „Kakav je brak bio u početku?“. Bogoslovska smotra 14, str. 107-118. Gavazzi , Milovan 1962. «Aleksandar Gahs (1891-1962)». Etnološki pregled 4, str. 148-149. Hrvatska enciklopedija. Sv. 1 do sv. 4. 1941. - 1942. Zagreb: Hrvatski izdavački bibliografski zavod. Hrvatski biografski leksikon. 1998. 4. sv. Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža. Leček, Suzana, Petrović Leš, Tihana. 2010. Znanost i svjetonazor. Etnologija i prosvjetna politika

Banovine Hrvatske 1939.-1941. Zagreb: Srednja Europa, Hrvatski institut za povijest –

Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje u Slavonskom Brodu, 2010. Radić, Antun. 1897. «Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu». Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena, 2, str. 1-88. Svirac, Manda. 2006. «Aleksandar Gahs – drugi Požežanin». Studia ethnologica Croatica, vol.18, str. 299-311. Šimić, Lidija. 2002. Aleksandar Gahs. Ideja o Najvišem Biću. Diplomski rad, rkp. Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Škreblin, Ivan. 1963. „In memoriam A. Gahs“. Bogoslovska smotra 1, str.124-127.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 117-128 Jadranka Grbić Jakopović: Europski Volkskundleri i hrvatska etnologija:...

Sažetak

Ovaj rad donosi biografske i bibliografske podatke te analizu teorijsko-metodoloških zamisli teologa i etnologa Aleksandra Gahsa (1891-1962). Poseban naglasak je na njegovim radovima koji se odnose na odnos znanosti religijâ i etnologije, kritici evolucionizma i inauguraciji kulturnohistorijske metode, inače u etnologiji i jedine metode od njezina konstituiranja kao samostalne znanosti , tj. od kraja 19. i početka 20. st. do sedamdesetih godina 20. st. Na temelju analize toga segmenta njegova djelovanja, argumentirano se tvrdi da Aleksandar Gahs zauzima značajno mjesto u povijesti etnološke misli u Hrvata. To mu je mjesto osigurala pozicija poznavatelja razvoja antropoloških znanosti i znanstvenih disciplina u svijetu, kritičara evolucionizma, zagovornika kulturnohistorijske metode, zagovornika načela interdisciplinarnosti, promicatelja sinergije znanosti religijâ i etnologije, promotora etnologije kao samostalne znanosti koju je, po njemu, nužno uvesti u sustav akademskoga obrazovanja, napokon eksperta za religiju, mitologiju, magiju, običaje, vjerovanja i ritualnu praksu Hrvata

Zusammenfassung

In dieser Arbeit stellt man biographische und bibliographische Daten und die Analyse der theoretischen und methodologischen Ideen des Theologen und Ethnologen Aleksandar Gahs (1891-1962) dar. Besonders betont sind seine Arbeiten, die sich auf die Beziehung zwischen der Religion und der Ethnologie, die Kritik der Evolution, und die Inauguration der kulturhistorischen Methode beziehen. Sie ist in der Ethnologie auch die einzige Methode von ihrer Konstituierung als unabhängige Wissenschaft, oder in anderen Worten, vom Ende des 19. Jahrhunderts und Anfang des 20. Jahrhunderts bis in die ´70 Jahre des 20. Jahrhunderts. Auf Grund der Analyse dieses Segmentes seiner Wirkung behauptet man argumentiert, dass Aleksandar Gahs einen bedeutenden Platz in der Geschichte der Ethnologie der Kroaten hat. Dieser Platz versicherte ihm die Stelle des Kenners der Entwicklung der Anthropologie und wissenschaftlichen Disziplinen in der Welt. Er war aber auch Kritiker der Evolution, Fürsprecher der kulturhistorischen Methode und des Prinzips der Interdisziplinarität, er unterstützte die Synergie zwischen der Religion und Ethnologie, er war auch Promotor der Ethnologie als unabhängige Wissenschaft, die man, seiner Meinung nach, in das System der akademischen Bildung einschließen soll. Er war auch letztendlich Experte im Bereich der Religion, Mythologie, Magie, Sitten, Glauben und rituellen Praxen in Kroatien.

Schlüsselwörter: Ethnologie, Aleksandar Gahs, Kulturhistorische Methode