Sanja Lazanin Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von Sachsen-Hildburghausena

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

dr. sc. Sanja Lazanin UDK: 94(497.5)”17” Institut za migracije i narodnosti Izvorni znanstveni rad Zagreb Primljeno: 30.09.2010. Prihvaćeno: 02.10.2010.

U radu se analizira djelovanje princa i feldmaršala Hildburghausena u Hrvatskoj u 18. stoljeću. Kao njemački vojvoda bio je dugi niz godina u habsburškoj vojnoj službi. Osobito je bio zapažen njegov rad na uvođenju upravnih i organizacijskih promjena u Vojnoj krajini sredinom 18. stoljeća. U radu je stavljen naglasak na njegov spis iz 1781. godine „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“, u kojemu na zahtjev cara Josipa II. opisuje svoj rad na preustroju Varaždinskog i Karlovačkog generalata.

princ i vojvoda von Sachsen-Hildburghausen, 18. stoljeće, Varaždinski generalat, Karlovački generalat, hrvatska povijest, hrvatski narod

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

Govoriti o utjecaju njemačke kulture i osoba njemačkog i austrijskog podrijetla u Hrvatskoj, koji se tijekom povijesti očitovao u različitim područjima života, ne predstavlja s obzirom na brojnost primjera posebno inovativnu temu u hrvatskoj historiografiji. Međutim, unatoč eksploatiranosti teme ostaje značajan broj osoba koje nisu dobile istraživačku pozornost primjerenu njihovu djelovanju i ulozi koju su odigrale u Hrvatskoj u određenom povijesnom razdoblju. Pored osoba njemačkog i austrijskog podrijetla koje su živjele na području Hrvatske i osjećale je svojom domovinom, brojni su bili i oni pojedinci koji su radi službe samo određeno kraće razdoblje boravili u Hrvatskoj i ostavili značajan trag u hrvatskoj povijesti. U tu skupinu se, prije svega, mogu ubrojiti brojni službenici koji su boravili i djelovali u Hrvatskoj u službi habsburških vladara tijekom nekoliko stoljeća postojanja Vojne krajine. Među njima značajno mjesto zauzima princ i feldmaršal Joseph Friedrich von Sachsen-Hildburghausen (1702.-1787.) koji je svojim reformama sredinom 18. stoljeća napravio značajan korak prema preustroju i jedinstvenoj organizaciji hrvatskih vojnokrajiških područja. Njegova uloga u hrvatskoj povijesti zaslužuje podrobniju analizu barem iz dva razloga. Hildburghausen je kao predstavnik njemačkog plemstva, društvene i vojne elite te visoke politike u 18. stoljeću svojim radom utjecao na upravno-organizacijske promjene u hrvatskom vojnokrajiškom području.1 Osim toga ostavio je „refleksije“ o hrvatskom prostoru i narodu u njemu u svojem spisu o povijesti uređenja Varaždinskog i Karlovačkog generalata.

Kako bi se lakše razumjelo Hildburghausenovo djelovanje i način na koji piše o prilikama u Hrvatskoj važno je naglasiti određene činjenice i događaje iz njegova života.2 Punim imenom Joseph Maria Friedrich Wilhelm Hollandinus von SachsenHildburghausen3 (1702.-1787.) karakterističan je predstavnik plemstva „galantnog stoljeća“. Joseph Friedrich kao drugorođeni sin princa i vojvode4 Ernsta nije naslijedio

1 Opširnu analizu Hildburghausenovih reformi u Karlovačkom generalatu napravio je Ivan Jurišić u doktorskom radu naslovljenom Karlovački generalat u reformama habsburškog dvorskog apsolutizma. Primjer

Hildburghausenovih reformi (1737.-1749.), koji je obranjen 1998. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 2 Biografski podaci o vojvodi Hildburghausenu preuzeti su iz: Allgemeine Deutsche Biographie (ADB), sv. 12, München, 1880, str. 395-397, s.v. Hildburghausen, Joseph Friedrich Prinz von; Constant von

Wurzbach, Biographisches Lexikon des Kaiserthums Oesterreich, sv. 28, Wien, 1874. i s Internet stranice: http://de.wikipedia.org/wiki/Joseph_Friedrich_von_Sachsen-Hildburghausen (pristupila 15.09.2010.). 3 U spisu „Beitrag zur Geschichte …“ Hildburghausen se potpisuje kao Joseph Friedrich H. zu Saxen. 4 U izvorima se uz Hildburghausenovo ime javlja titula princ (Fürst) i vojvoda (Herzog). Njemački izraz

Reichsfürst može se prevesti kao knez ili princ Carstva. To je inače bio naziv za plemića u Svetom

Rimskom Carstvu Njemačke Nacije koji je svoje leno dobio neposredno od cara. U pravnom smislu poseban stalež i titula princa Carstva i njegova neposredna podložnost caru (Reichsunmittelbarkeit) pružali su određenu sigurnost i jamstvo da ga drugi moćan plemić Carstva ne može učiniti ovisnim o sebi. Titulu vojvode nosio je Hildburghausen jer je teritorij u Njemačkoj kojim je vladala njegova obitelj imao status vojvodstva.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

oca na mjestu vojvode u vojvodstvu Hildburghausen u Tirinigiji. Ta je uloga zbog prava primogeniture bila rezervirana za njegova starijeg brata Ernsta Friedricha, a njemu je bila namijenjena vojna karijera. Nakon završetka obrazovnog procesa primjerenog njegovu staležu, Hildburghausen sa šesnaest godina započinje službu u austrijskoj vojsci u kojoj brzo napreduje od kapetana do generala topništva. U tomu je zasigurno određenu ulogu odigrala i njegova konverzija na katoličanstvo krajem dvadesetih godina 18. stoljeća. Sudjelovao je u brojnim ratovima i bitkama koje je Habsburška Monarhija vodila na europskom kontinentu; od rata za poljsko nasljedstvo početkom njegove karijere (1733.-1735./1738.), preko rusko-austrijskog rata protiv Osmanlija (1736.-1739.), zatim u ratu za austrijsko nasljedstvo (1740.1748.) sve do Sedmogodišnjeg rata (1756.-1763.), tijekom kojega se Hildburghausen nakon poraza u bici kod Roßbacha 1757. povlači iz aktivne vojne službe.

Kao pripadnik visokog društva, princ Hildburghausen je održavao dobre veze s vladarskom kućom Habsburg i imao dobre veze na dvoru. Car Karlo VI. proglasio ga je vitezom Zlatnog runa. Na krštenju budućeg cara Josipa II., on je kao krsni kum zastupao kralja Augusta III. Poljskog. Osim toga, bio je prijatelj i uživao je povjerenje carice Marije Terezije.

Svoju društvenu poziciju, koju je stekao podrijetlom, učvrstio je i ženidbom. Brakom sklopljenim 1738. godine s dvadesetak godina starijom Anom Viktorijom Savojskom, nećakinjom i nasljednicom princa i vojskovođe Eugena Savojskog, dobio je Hildburghausen veliko bogatstvo u vidu nekretnina i velikog novčanog iznosa u gotovini. Kao miraz dobio je i dvorac Schloßhof u Donjoj Austriji.

Materijalno blagostanje i znatna imovina omogućili su princu Hildburghausenu da u društvenom životu svoga vremena ostavi trag kao pokrovitelj umjetnosti i mecena. Njegovo ime se veže uz bečkog kompozitora Augusta Carla Dittersa von Dittersdorfa (1739.-1799.) te uz skladatelja i dirigenta Christopha Willibalda Glucka. Hildburghausen je imao značajnu ulogu i u glazbenom životu Beča, jer je njegova glazbena kapela (Musikcapelle) bila poticaj za osnivanje cijelog niz privatnih kapela u Beču. Uz to je princ u zimskom razdoblju u svojoj rezidenciji organizirao veoma posjećene „glazbene akademije“. O Hildburghausenovoj komunikaciji s velikim njemačkim književnikom Johannom Wolfgangom von Goetheom govori se u Goetheovim pismima gospođi von Stein.5

Krajem šezdesetih godina 18. stoljeća, nakon Hildburghausenova povlačenja iz aktivne vojne službe, car Josip II. postavio ga je za upravitelja u njegovu rodnom vojvodstvu. Vojvodstvo Hildburghausen je zbog lošeg i rastrošnog upravljanja bilo u velikim dugovima i prijetio mu je bankrot. Godine 1780. Joseph Friedrich je preuzeo dužnost princa regenta umjesto svoga nećaka vojvode Ernsta Friedricha III. provodeći zadnje godine života štedljivo i nastojeći pridonijeti sređivanju stanja u vojvodstvu.

5 Jonas Fränkel (ur.), Goethes Briefe an Charlotte von Stein, sv. 1, Berlin, 1960, str. 388, 390.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

U vojnoj karijeri princa Hildburghausena osobito je zapažen rad na upravnom, financijskom i taktičkom preustroju dva generalata u Hrvatskoj. Taj rad predstavlja važnu prekretnicu u nastojanjima habsburških vlasti na boljem uređenju i prenamijeni vojnokrajiškog sustava za austrijske vojne potrebe.

Njegova reformska djelatnost na određeni način predstavlja kontinuitet u nastojanjima središnjih vlasti na reorganizaciji i stvaranju jedinstvenog sustava na području Vojne krajine. Nastojanja u tom smjeru uočavaju se još od njezina proširenja krajem 17. stoljeća i nakon promjene političkih i geostrategijskih odnosa u Europi, osobito nakon potiskivanja Osmanlija prema jugoistoku.

Hildburghausen započinje s radom u Varaždinskom generalatu nakon neuspjelih upravnih reformi grofa Cordue. Na poziv cara Karla VI. 1737. godine6 dolazi Hildburghausen u generalat u uvjetima kada su se krajišnici bunili protiv uređenja koje je pokušao uvesti grof Cordua. Hildburghausen razrađuje vojno-upravne promjene Varaždinskog generalata. Pritom polazi od pretpostavke da opstanak Generalata, u uvjetima kada se više nije nalazio na graničnoj crti prema Osmanlijama, ima smisla samo ako bude mogao dati veći broj vojnih obveznika i ako su oni obvezni ići u borbu izvan generalata.

Iste godine su Statuta Valachorum iz 1630. zamijenjena novim neznatno izmijenjenim statutima - Statuta Confinianorum Varasdiensium. 7 Ti su statuti regulirali upravu, zemljišne odnose, sudstvo, krivični postupak, vojnu službu i druge odnose u Varaždinskom generalatu. Nova podjela Varaždinskog generalata na dva pukovnijska područja za novačenja vojnika predviđala je uvođenje osobne vojne službe i povećanje broja krajišnika u vojnoj službi te obvezu da krajišnici u vrijeme rata služe izvan zemlje.8 Namjera ovih promjena bila je reguliranje civilne i vojne strane života u Varaždinskom generalatu kako bi se smanjilo nezadovoljstvo krajišnika, a da pritom Habsburška Monarhija uz što manji trošak dobije određeni broj vojnika sposobnih za sudjelovanje u ratovima koje je vodila na raznim europskim bojištima.9

6 Hildburghausen je 1736. postao general topništva (Feldzeugmeister), a 1737. je sudjelovao i u bici kod

Banja Luke tijekom rata s Osmanlijama u kojoj je austrijska vojska bila prisiljena na povlačenje. 7 Njemački tekst statutā koji je 26. siječnja 1737. pročitan u Križevcima okupljenima krajišnicima objavio je František Vaniček u svojoj knjizi Specialgeschichte der Militärgrenze, sv. 1, Wien, 1875, str. 443- 456.

Osim statuta u Križevcima su proglašena i nova vojna pravila (Der Articelbrief) također objavljena u:

Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 456-461. 8 O ustroju pukovnija u Varaždinskom generalatu na novoj osnovi vidjeti u: Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 438-440; Karl Kaser, Slobodan seljak i vojnik, sv. 1, Zagreb, 1997, str. 115-116. 9 Spomenica vojvode Hildburghausena carskom Dvorskom ratnom vijeću o buni u Varaždinskom generalatu i o uređenju generalata na temelju predloženih reformi datirana je 7. ožujka 1737. a objavio ju je Radoslav Lopašić, Spomenici Hrvatske krajine, knj. III, Zagreb, 1889, str. 344-378.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

Iako su pukovnije kao vojno-taktičke jedinice bile ustrojene do početka rata za austrijsko nasljedstvo, uvođenje nove organizacije Varaždinskog generalata u teritorijalno-upravnom pogledu bilo je odgođeno zbog otpora unutrašnjeaustrijskih staleža, rata s Osmanlijama (1737.-1739.), smrti cara Karla VI. Hildburghausen je tek 1749. uspio provesti teritorijalnu podjelu Varaždinskoga generalata na pukovnije.10

Za razvoj Vojne krajine u organizacijskom smislu najdalekosežnija reforma bila je podjela Generalata u dvije pukovnije, što je predstavljalo temelj za organizaciju cijele Hrvatsko-slavonske vojne krajine sredinom 18. stoljeća i za uključivanje krajiških pukovnija u sastav redovnih pukovnija Habsburške Monarhije.

U Karlovački generalat odlazi Hildburghausen na zapovijed carice Marije Terezije 1742. godine.11 Povod za tu caričinu odluku bilo je loše stanje habsburške vojske koje se očitovalo gubitkom Šleske u ratu s Pruskom. Karlovački generalat se u znatnoj mjeri razlikovao od Varaždinskoga u organizacijskom, pravnom i društvenom pogledu. Osim toga, tamo nisu postojala jedinstvena pisana pravila koja bi regulirala društvene i vojne odnose. Vojvoda Hildburghausen je nastavio s radom12 na preustroju Karlovačkog generalata na kojemu su radili njegovi prethodnici, glavni zapovjednici Generalata, od grofa Josipa Rabatte početkom 18. stoljeća preko grofa Stubenberga do grofa Herbersteina. Princ Hildburghausen je znatno odlučnije krenuo u taj pothvat, a imao je i izraženiju podršku središnjih vlasti. Nakon provedenog popisa osoba sposobnih za vojnu službu 1746. godine uspio je pokrenuti ustrojavanje četiri pješačke i jedne husarske pukovnije u generalatu.13

Unatoč otporu koji su 1746. među krajišnicima inicirali zapovjednici neskloni reformama, uvedena je nova organizacija Karlovačkog generalata.14

Rezultat Hildburghausenova rada u Hrvatskoj predstavljaju krajiške pukovnije Varaždinskog i Karlovačkog generalata koje su 1747. bile uvrštene u regularne pukovnije Monarhije, a krajišnici se pretvaraju u carske vojnike sa carskim generalima kao zapovjednicima i obvezom ratovanja na stranim bojištima. Hildburghausen se 1749. godine na vlastiti zahtjev i uz dopuštenje carice povukao iz Vojnog direktorija i

10 Iste godine ukinut je Vojni direktorij, a uspostavljene su dvije generalkomande za Karlovačku i

Varaždinsku krajinu. Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 486-487, 515. 11 Princ je 1741. godine promaknut u čin feldmaršala, a osim rada na preustroju generalata princ je obnašao dužnost glavnog zapovjednika ugarskog Komorana, godine 1743. je postao predsjednik

Vojnog direktorija (Obermilitär-Director) i zapovijedajući general Unutrašnje Austrije. ADB, sv. 12, str. 396-397. 12 O Hildburghausenovu radu na učinkovitijem financiranju Karlovačkog generalata vidjeti u: Ivan

Jurišić, „Financiranje Karlovačkog generalata za njegova preustroja, 1746. godine“, Radovi - Zavod za hrvatsku povijest, vol. 30, 1997, str. 43-47. 13 Vaniček, Specialgeschichte, sv. 1, str. 489-500; Kaser, Slobodan seljak i vojnik, sv. 1, str. 600-601. 14 Ustanak je ugušen, a poticatelji strogo kažnjeni. O ustanku u Lici opširnije u: Željko Holjevac, Brinjskolički ustanak 1746. godine, Samobor, 2004.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

napustio mjesto zapovjednika oba generalata. Umjesto Direktorija osnovane su dvije generalkomande za Varaždinsku i Karlovačku krajinu.

Drugi razlog zašto je Hildburghausen zanimljiv kada se govori o povezanosti osoba njemačkog ili austrijskog podrijetla s Hrvatskom jest njegovo pisanje (na određeni način i u ulozi povjesničara) i promišljanje o vlastitoj ulozi u Hrvatskoj. On piše i o povijesti Hrvatske, prije svega njezina vojnokrajiškog dijela te o narodu koji živi na tom području. Spis naslovljen „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“ pohranjen je u Beču u Ratnom arhivu.15

Prilog je nastao 1781. na zahtjev cara Josipa II. da mu Hildburghausen dostavi dokumentaciju o svom radu na organizaciji Vojne krajine u Hrvatskoj. Car je, pripremajući reformu odnosno uvođenje kantonskog sustava u Vojnu krajinu, htio imati dokumentaciju i pregled dotadašnjeg rada na reformama Vojne krajine.

Namjeravajući na najbolji način udovoljiti carskom zahtjevu, Hildburghausen je odlučio napisati izvješće u kojemu će sustavno opisati svoj rad, dokumentirati ga te dati što cjelovitiju sliku vojnokrajiških prilika kako bi svoje odluke i postupke mogao bolje argumentirati. Osim toga, smatrao je da, nalazeći se na kraju svoje karijere, ima obvezu na određeni način rezimirati rezultate svoga rada na reorganizaciji Vojne krajine.

Hildburghausenov spis se s jedne strane može čitati kao „historiografski spis“ i u tom je smislu usporediv s drugim piscima njemačke provenijencije koji su pisali o hrvatskom prostoru. S druge strane moguće ga je analizirati kao dokument koji donosi stavove i predodžbe koje je o narodu na području hrvatske Vojne krajine imao jedan Nijemac, pripadnik visokog plemstva i nositelj visokih državnih službi.

U Hildburghausenovu spisu mogu se uočiti dvije razine pripovijedanja hrvatske povijesti i povijesti krajišnika. Jedna je „historiografska“ i linearna a temelji se na prepričavanju prošlosti na temelju poznavanja povijesne literature, uvida u arhiviranu dokumentaciju te vlastita iskustva. Drugu razinu predstavlja njegova interpretacija hrvatske povijesti i stvaranje slike o narodu, prije svega o onom na vojnokrajiškom

15 Signatura je: KA, HKR-KZLA VII, 349, fasc. I, fol. 1-47v. Zahvaljujem prof. dr. sc. Dragi Roksandiću od kojega sam dobila kopiju izvornika. Rukopis je zanimljiv i s paleografskog gledišta jer predstavlja dobar primjer njemačkog kurenta iz 18. stoljeća u čistopisu te je prikladan za nastavu iz izbornih kolegija Uvoda u njemačku paleografiju I i II (Odsjek za povijest Filozofski fakultet Sveučilišta u

Zagrebu). Napomenula bih da je „Prilog“ transliteriran u okviru kolegija i da na njegovu prijevodu na hrvatski jezik radi kolega Neven Kovačev. Radoslav Lopašić objavio je izabrane dijelove „Priloga“ u

Spomenicima Hrvatske krajine, knj. III, Zagreb, 1889, str. 379-386.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

području.16 Ta slika je u službi monarhijskih i Hildburghausenovih ciljeva, koji se ogledaju u provedbi preuređenja Vojne krajine u militarizirano područje za potrebe Habsburške Monarhije.

Hildburghausenov „Prilog povijesti“ osim što predstavlja dobro dokumentirani izvještaj o radu iskusnoga vojskovođe i vojnog administrativca može se promatrati i kao historiografski spis, koji je u skladu s prevladavajućim pristupom druge polovine 18. stoljeća u bavljenju prošlošću.

U uvodnom dijelu spisa u kojemu obrazlaže razloge svoga pisanja Hildburghausen daje povijesni pregled hrvatskog prostora i naroda. Njegov pristup je historicistički.17 On opisuje razvoj toga prostora od antike do sredine 18. stoljeća, odnosno njegova rada u njemu. U Hildburghausenovu je pisanju prisutna određena pragmatična dimenzija koja upućuje na to da se pomoću boljeg poznavanja povijesti može lakše razumjeti sadašnjost i pripremiti za budućnost. Drugim riječima, kod njega dolazi do izražaja tendencija tadašnje historiografije, koja se očituje u nastojanju da se sustavno prikaže povezanost događanja i da ih se promatra kao slijed uzroka i posljedica.

Za pisanje svoga „Priloga“ Hildburghausen se služio djelima starijih pisaca i izvornim dokumentima. Pristupao im je kritički, ističući da treba oprezno koristiti djela stranih pisaca, jer su o hrvatskom narodu i zemlji pisali vođeni mržnjom ili ponosom.18

U popis tema koje su privlačile prosvjetiteljske istraživače i učenjake u 18. stoljeću uklapa se i Hildburghausenovo zanimanje za narod koji je živio na prostoru generalatā, za njegove osobine kao i za National-Geist des Volkes, zatim za važne događaje i prekretnice u povijesti naroda. Osim što je zanimanje koje Hildburghausen posvećuje narodu na području Vojne krajine imalo praktičnu važnost za njegov reformski rad, on je u skladu sa zanimanjem koje je u zapadnim europskim zemljama vladalo za druge, manje poznate i poimanju njihovih elita „egzotične“ odnosno „nekultivirane“ narode.19

16 O tome opširnije u: Sanja Lazanin, “Jedno viđenje hrvatske povijesti i narodnosti krajem 18. stoljeća”, u: Emil Heršak (ur.), Etničnost i povijest, Zagreb, 1999, str. 149-161. 17 U 18. stoljeću historija promatra određenu pojavu u procesu postanka i razvitka, dakle ona postaje genetička. O historiografiji u 18. stoljeću opširnije u: Mirjana Gross, Suvremena historiografija. Korijeni, postignuća, traganja. Zagreb, 1996, str. 101-110. 18 „Die Nachrichten, welche die Griechen und Römer, in Ansehung der ältesten Begebenheiten, dann in dem mittlern Zeitalter die byzantinischen und italienischen Schrifftsteller, und endlich die ungarischen und venetianischen Geschichtschreiber in den spätern Perioden, […] liefern Uns nicht nur lauter einzelne unvollständige – sondern auch solche Züge, welche entweder National-Haß oder

National-Stoltz, von diesen bald siegenden bald bezwungenen Völckerschafften, mit partheyischer

Hand, entworffen hat.“ „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 2r, 2v. 19 „Ein an den äussersten Gränzen des Reichs wohnendes, uncultivirtes, zum Kriege und zu Unruhen lange gewöhntes Volck“, „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 2r.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

Pojmovi i etnonimi kojima Hildburghausen označava stanovništvo na području oba generalata, zatim objašnjenje etimologije i podrijetla, odražavaju onodobno shvaćanje hrvatske etnogeneze i njegovu upućenost u etničke razlike među pojedinim skupinama stanovništva kao i njihovu ulogu u društvu.

Kada piše o povijesti hrvatskog prostora na kojemu se tijekom ranog novog vijeka uspostavljaju vojne krajine, Hildburghausen ističe slavensko podrijetlo Hrvata, a njihovo doseljavanje u novu domovinu datira u 7. stoljeće. Za stanovnike Vojne krajine upotrebljava izraz Grenz-Volk u smislu graničara odnosno krajišnika. Pojmovima die Nationalen, National-Miliz, National-Soldaten označava domaće krajišnike. Iz Hildburghausenova opisa krajiških jedinica može se uočiti opreka izražena nazivima Teutsche Compagnie i die Nationalen. 20 Time on ne implicira etnički sastav pojedinih vojnih jedinica (iako sam naziv potječe od toga što su u počecima vojnokrajiške organizacije tzv. Teutsches Fähnl činili uglavnom vojnici njemačkog podrijetla), nego razliku u njihovoj vojnoj spremnosti i uvježbanosti. Etnonim Hrvat upotrebljava Hildburghausen kada općenito govori o hrvatskom prostoru i stanovništvu koje tamo obitava. No kada govori o doseljavanju stanovništva s područja pod osmanskom vlašću, jasno pravi razliku. Tako za stanovništvo koje se doseljava na područje između Une i Kupe na područje Varaždinskog generalata kaže da su Vlasi21, dok doseljenike u Karlovački generalat iz razdoblja formiranja Vojne krajine naziva Uskocima.22

U „Prilogu povijesti“ Hildburghausen ne propušta iznijeti svoje mišljenje o povijesnim događajima, važnim odlukama, narodima ili pojedincima. Ocjene, sudovi, karakterizacija drugoga, koje donosi Hildburghausenov spis, predstavljaju zanimljiv materijal za imagološke analize. U opisu Hrvata odnosno stanovnika generalatā Hildburghausen smatra da može izraziti njihov „nacionalni duh“ ili „nacionalni karakter“. Njegova je namjera u tom kontekstu prilično jasna, a to je da prikazivanjem veze sadašnjih stanovnika s precima naglasi njihov ratoborni duh, hrabrost i srčanost, dakle osobine koje su bile cijenjene kod vojnika. Osim toga, naglašava da su krajišnici dobronamjerni i divlji.23 Hildburghausenova prosudba o Hrvatima, odnosno krajišnicima i njihovu karakteru otkriva njegove stvarne namjere i svrhu: „So schienen Mir die Croaten mit allen ihren Fehlern und in der Dämmerung der Barbarey selbst noch immer der einzige würkliche Stoff zu dem Ideal der Soldaten zu seyn“24, on ih smatra izvrsnim „materijalom“ za idealne vojnike.

20 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 23v. 21 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 9v. 22 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 6r, 6v. 23 „Überall sahe Ich ein kriegerisches tapfferes Volck; rohe kunstlose Söhne der Natur […] gutherzig und wild, dabey aber auch abergläubisch, und voll von enthusiastischen Gefühls vor die Militarische Ehre“, „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 15v. 24 „Beytrag zur Geschichte“, KA, HKR-KZLA VII, 349, fol. 16r.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

Hildburghausen u svom opisu ne okrivljuje narod za neučinkovitost Vojne krajine već njezino loše uređenje. Krajišnike smatra sposobnim i nadarenim vojnicima, ali njihove osobine nisu iskorištene na dobar način i kroz primjereno ustrojstvo. Takvom ocjenom Hildburghausen na određeni način argumentira i opravdava svoj rad tridesetih i četrdesetih godina 18. stoljeća na preustroju oba generalata.

Iz Hildburghausenova se spisa može uočiti da je upravo on, nastojeći shvatiti i razumjeti povijest i duh naroda na području Vojne krajine, htio iskoristiti njegov prirodni potencijal na što učinkovitiji način i za opće dobro države,

Princ i feldmaršal Hildburghausen bio je jedan od brojnih austrijskih i njemačkih plemića i predstavnika vlasti koji su djelovali u Hrvatskoj s različitim misijama i zadacima te u različitim funkcijama. Iako se njegov zadatak prvenstveno sastojao u provođenju nove organizacije u dva hrvatska generalata, Hildburghausen je pritom nastojao voditi računa i o interesu naroda koji je nastanjivao to područje. I to ne toliko iz nekakve romantičarske naklonosti prema tom narodu, nego upravo zato, jer je vođen ratiom i idejom državne koristi bio svjestan da nezadovoljstvo naroda može samo štetiti interesima Monarhije i njezinim planovima i potrebama za vojnom snagom.

Za Hildburghausenov „Prilog povijesti ustroja Varaždinske i Karlovačke krajine sa 112 priloga“ iz 1781. godine može se reći da je prožet prosvjetiteljskim duhom. On, s jedne strane, opravdava i obrazlaže vlastiti rad na preustroju hrvatskog dijela Vojne krajine, koji je bio usmjeren na povećanje učinkovitosti vojnokrajiškog potencijala i na postizanje veće koristi u vojnom i financijskom smislu za cjelokupnu Monarhiju. S druge strane, Hildburghausenov se „Prilog“ može promatrati i kao određeni historiografski pokušaj u skladu s prevladavajućim tendencijama njegova doba te kao izvor za proučavanje predodžbi predstavnika vojnih vlasti i visokih društvenih slojeva o drugom, stranom narodu koji im je u upravnom i vojnom smislu bio podređen.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 55-64 Sanja Lazanin: Hrvatska povijest i narod u izvještaju Josepha Friedricha von...

Sažetak

U tekstu se analizira djelovanje princa i maršala von Sachsen-Hildburghausena u Hrvatskoj u 18. stoljeću. Kao njemački plemenitaš je stupio u habsburšku vojnu službu, gdje se posebno istaknuo svojom reformatorskom djelatnošću i organizacijskim radom u Vojnoj krajini. Njegov rad na preoblikovanju varaždinskog i karlovačkog generalata oko sredine 18.stoljeća je od dalekosežnog utjecaja na sustav Vojne krajine. Glavna briga njegovog rada na reorganizaciji Vojne krajine bilo je uvođenje uređenih odnosa i uvođenje nacionalnih regimenata. U tekstu se posebna pozornost daje dokumentu koji je sastavio von Hildburghausen 1781. godine. Radi se o „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“ (Prilog povijesti varaždinskog i karlovačkog graničnog statuta sa 112 privitaka). U ovom prilogu Hildburghausen je opisao svoja nastojanja oko uvođenja nove organizacije u hrvatsku Vojnu krajinu. Temeljem vlastitog iskustva i uz pomoć arhivskih materijala i povijesnih knjiga Hildburghausen piše o hrvatskoj povijesti, zemlji, narodu, o etnogenezi ovog naroda, njegovom „nacionalnom karakteru“ i njegovoj ulozi u Vojnoj krajini. Autorica ističe dvije dimenzije „Priloga povijesti“. Ovaj prilog se može, s jedne strane, držati historiografskim radom o jednom dijelu hrvatske povijesti. S druge strane se ovaj tekst može rabiti kao izvor za istraživanje slike i drugom tj. o hrvatskim graničarima.

Zusammenfassung

Im Text wird die Tätigkeit des Prinzen und Feldmarschalls von Sachsen-Hildburghausen in Kroatien im 18. Jahrhundert analysiert. Als deutscher Adliger trat er in den habsburgischen Militärdienst, wo er sich besonders durch seine Reformtätigkeit und Organisationsarbeit in der Militärgrenze hervortat. Seine Arbeit an der Neugestaltung des Warasdiner und Karlstädter Generalats um die Mitte des 18. Jahrhunderts war von weit greifender Bedeutung für das Militärgrenzsystem. Das Hauptanliegen seiner Arbeit an der Reorganisierung der Militärgrenze war die Einführung der geregelten Verhältnisse und die Errichtung der NationalRegimenter. Im Text wird besondere Aufmerksamkeit an ein von Hildburghausen im Jahr 1781 verfaßtes Dokument gesetzt. Es geht um den „Beitrag zur Geschichte der Warasdiner und Carlstädter Gränz-Verfaßung mit 112 Beylagen“. In diesem Beitrag beschrieb Hildburghausen seine Bemühungen um die Einführung neuer Organisation in die kroatische Militärgrenze. Aufgrund eigener Erfahrung und mit Hilfe von Archivmaterialien und Geschichtsbüchern schrieb Hildburghausen über kroatische Geschichte, das Land, das Volk, über die Ethnogenese dieses Volkes, seinen „Nationalcharakter“ und seine Rolle in der Militärgrenze. Die Autorin hebt zwei Dimensionen des „Beitrags zur Geschichte“ hervor. Dieser Beitrag kann einerseits als eine historiographische Arbeit über einen Teil der kroatischen Geschichte betrachtet werden. Andererseits kann dieser Text als die Quelle für Erforschung des Bilds vom Anderen beziehungsweise von den kroatischen Grenzern benutzt werden.

Schlüsselwörter: Fürst und Herzog von Sachsen-Hildburghausen, 18. Jahrhundert, Warasdiner Generalat, Karlstädter Generalat, kroatische Geschichte, kroatisches Volk