Dubravka Mlinarić Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao dio ekološko-gospodarske vizije “jednog starog Austrijanca

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

dr. sc. Dubravka Mlinarić UDK: 94(497.5)(210.7 Brijuni) Institut za migracije i narodnosti Izvorni znanstveni rad Zagreb Primljeno: 30.09.2010. Prihvaćeno:02.10.2010.

U radu su na osnovi raznorodne arhivske i objavljene građe preispitane životne ideje i aktivnost dvojice stranaca na istarskom tlu, jednog Austrijanca i jednog Nijemca. Oni su, unatoč brojnim poteškoćama i političko-društvenim opstrukcijama, nošeni svojim vizijama i pionirskim idejama početkom 20. stoljeća pretvorili zapušteni i malarijom devastiran prostor Brijuna u prosperitetno elitno ljetovalište.

Ključne riječi: Brijuni, Robert Koch, malarija, liječenje

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

U radu su na osnovi raznorodne arhivske i objavljene građe1 preispitane životne ideje i aktivnost dvojice stranaca na istarskom tlu, jednog Austrijanca i jednog Nijemca. Oni su, unatoč brojnim poteškoćama i političko-društvenim opstrukcijama, nošeni svojim vizijama i pionirskim idejama početkom 20. stoljeća pretvorili zapušteni i malarijom devastiran prostor Brijuna u prosperitetno elitno ljetovalište.

Kao rudarski stručnjak, metalurški magnat i jedan od najznačajnijih europskih industrijalaca2 koji je živio u industrijaliziranoj a time i ekološki „okrhnutoj“ Europi, u nekima od najjačih metalurških centara Njemačke, Austrije i Češke, Paul Kupelwieser3 je pronašao svojevrsni mentalni kontrapunkt u preuređenju brijunskih močvara u ekološki raj. Iz njega je progovorio vizionarski gospodarski duh, ali i rana ekološka promišljenost uz zavidan osjećaj za lijepo. Političko-strateški odnosi u regiji u to su vrijeme uvjetovali nezainteresiranost inače inovativne austrijske države za daljnjom eksploatacijom i ulaganjima u Brijune. Stoga Kupelwieser odlučuje osobno financirati antimalaričnu eradikaciju, odnosno suzbijanje malarije bez prisutnosti insekticida, te ujedno provesti ekološko-ekonomsku sanaciju otočja. Time postaje jedan od prvih ekoloških aktivista u Istri.

Istovremeno je Robert Koch, taj pionir u znanstvenom polju medicine, prilično odmaknuo u istraživanju etiologije malarije, usredotočivši se na njene uzroke. Tako godine 1896., dok Koch u Južnoj Africi i Indiji proučava uzročnika goveđe kuge i malarije, Kupelwieser upravo započinje krčenje i kultiviranje Brijuna. Po svemu je sudeći baš izdvojen mikrosvijet Brijuna, odnosno njihov dinamični, multidimenzionalan i proturječan ekosustav, kao zatvorena cjelina i idealan prostor za medicinski terenski rad, privukao Kocha i time omogućio zajednički poduhvat dvaju pionira na području znanstveno-tehničke i ekološko-medicinske asanacije te ekonomske revalorizacije brijunskog sredozemnog krša. Isušili su otočje i iskorijenili malariju, koja je bila zaprekom bilo kakvoj ekonomskoj valorizaciji.

Premda je istarski poluotok bio gusto naseljen još od antičkih vremena, njime su od srednjeg vijeka harale razne epidemije i glad, koje su uz demografske oscilacije

1 Pored samopovijesti, odnosno „sjećanja jednog starog Austrijanca“, kako Kupelwieser naslovljuje vlastitu biografiju, te biografija njegovih suvremenika, konzultirana je i korespondencija, suvremeni novinski tisak i objavljena literatura. 2 Radio je u čeličani u Andritzu kod Graza i upravljao željezarama u Ternitzu, Teplicama i moravskim

Vitkovicama. Usporedi: Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950. Wien-Köln-Graz, sv. IV, 1969., str. 360; N.DB: „Kupelwieser, Paul“ u: Deutsch Biographische Enzyklopädie, München, sv. VI, 1997., str. 174-175; Mader, B. „Kupelwieser, Paul“ u: Istarska enciklopedija, 2005., str. 428. 3 O njegovoj pionirskoj ulozi u razvoju turizma na Brijunima pisao je Manin, Marino. „O djelatnosti

Paula Kupelwiesera u Istri“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, ur. Goran Beus Richemberg, 1995., str. 35-41.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

dovodile i do velikog siromaštva njegovog stanovništva. Naleti kuge su pogađali prije svega stanovnike urbanih sredina. Sve do pronalaska i široke uporabe pripravaka na bazi kinina4 u profilaksi te bolesti, razne oblike (proto)malarije5 i njene negativne posljedice svjedočili su različiti, tako malobrojni onovremeni liječnici (medico fisico, chirurgo ili medico condotto) ali i ostali obrazovani ljudi.6 Brijunsko otočje7 bilježi kontinuiranu naseljenost sve do dolaska u mletačke ruke u 14. stoljeću. Već u prvom tisućljeću prije Krista na Brijune dolazi ilirsko pleme Histri, potom Rimljani, a od VI. do VIII. st. otočjem vladaju Bizantinci8. Brojni i kontinuirani tragovi gušće naseljenosti i intenzivnije gospodarske valorizacije isključuju postojanje bolesti u razmjerima koje tamo zatječe Kupelwieser, premda se u srednjem vijeku promijenio karakter arhitekture otoka.9 Odmah nakon dolaska Venecije, otočje se napušta zbog pojave malarije i narednih nekoliko stoljeća ostaje gotovo pusto.

Zasigurno su i određeni ekološko-geografski, meteorološko-klimatološki i hidrografski preduvjeti pogodovali razvoju i širenju malarije. S obzirom na specifičnu morfologiju i propusnost krša te povećani salinitet zbog morskog okruženja, oni su se razlikovali od, primjerice, uvjeta u kontinentalnoj unutrašnjosti, kakve krajem 18. stoljeća spominje

4 Terapija kininom je u Europu uvedena u ranom 17. stoljeću ali je u Istri ostala nepoznata sve do druge polovine 18. st. Fatović-Ferenčić, Stella. „Brijuni Archipelago: Story of Kupelwieser, Koch, and Cultivation of 14 Islands“, Croatian Medical Journal, Medicinska Naklada, 2006., god. 47(3), str. 369–371: 369. http://www.pubmedcentral.nih.gov/articlerender.fcgi?artid=2121595 (pristupljeno 27.5.2010.) 5 Protomalarija odnosno »mala aria« se u vrijeme prije utemeljenja moderne malariologije (1884. g.), odnosno znanstvene potvrde bolesti laboratorijskom dijagnostikom, u skladu sa onovremenim spoznajama odnosi na »loš zrak«. Kako njega nalazimo u »lošem prostoru« pod protomalarijom podrazumijevamo različite bolesti nizinskih i vlažnih geografskih niša, koje su simptomima odgovarale malariji, iako to možda i nisu bile. 6 Schiavuzzi, Bernardo. »La malaria in Istria«, Ricerche sulle cause che l’hanno prodotta e che la mantegono, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, god. 6/sv. 5, Parenzo, 1889., str. 319-472. 7 Danas se arhipelag Brijuna sastoji od četrnaest otoka i otočića (Veliki Brijun (5,6 km²), Mali Brijun (1,03 km²),

Sveti Marko, Gaz, Okrugljak, Šupin, Šupinic, Galija, Grunj, Vanga, Madona, Vrsar, Sveti Jerolim i Kozada) i zauzima površinu od 7,3 km². Hrvatska opća enciklopedija, LZMK, Zagreb, 2000., sv. 2, str. 330. 8 Premda se malarija ne smatra autohtonom bolešću Balkana, na istočnom Sredozemlju, i to baš u poljoprivredno najplodnijim prostorima, utvrđena su tri povijesna razdoblja jačanja maligne hiperendemije te bolesti. Prvi puta se pojavila u rano kameno doba, potom u rimsko doba i konačno u vrijeme slabljenja i propasti Bizantskog Carstva. Grmek, Mirko Dražen. Bolesti u osvit zapadne civilizacije, Globus: Zagreb, 1989., str. 294. 9 Za razliku od antičkih stambenih, vjerskih ili gospodarskih građevina, poput rimskog ladanjskog dvorca iz I.-II. st. s termama, luksuzne ville rustice ili Venerinog i drugih hramova, među srednjovjekovnim ostacima visoke kulture dominiraju vojnostrateški ili vjerski objekti poput Bizantskog kastruma, trobrodne bazilike benediktinskog samostana, te crkve Sv. Germana i Sv. Roka. Sve te građevine i s njima povezana demografska gustoća ili pak društvena ekskluzivnost sugeriraju na odsutnost široko rasprostranjene bolesti. Begović,V. i Schrunk, I. Brijuni. Prošlost, graditeljstvo, kulturna baština.

Zagreb, 2006., str. 155-160.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

F.W.von Taube u svom povijesnom i geografskom opisu Slavonije i Srijema.10 Sama konfiguracija slavonskih i srijemskih nizina i obilje (zaostalih) voda u sporim nizinskim tokovima, rukavcima i čitavim porječjima brojnih tekućica zasigurno su multiplicirali probleme koje malarične groznice izazivaju, kao i povećavali intenzitet i raširenost bolesti. Brijunska je, pak, blaga sredozemna klima, uz proljetni i jesenski vegetacijski ciklus te prosječnu proljetnu temperaturu zraka od 12,2°C, ljetnu od 22,2°C i jesensku od 14,8°C11 pogodovala razvojnom ciklusu komarca12. Posebno se to očitovalo u vlažnim uvalama niže nadmorske visine ili u zamuljenim lukama s bočatom vodom. Vlažna tla na slojevima gline, na nadmorskoj visini ispod 200 m, koji obiluju vodotocima identificirani su kao pogodne niše za razvoj malarije. Zamjetno je da je malarija bila vrlo česta na dugo neobrađenim terenima, gustim šumarcima sa slabom cirkulacijom zraka i manjim amplitudama dnevne i noćne temperature, kao i na mjestima s ispodprosječno malo padalina u 2. i 3. trimestru, s malim fluktuacijama temperature te s maksimumom između 11° i 18°C od ožujka do listopada, te minimumom između 5° i 11°C u istom razdoblju. Blaga je klima poticala razvoj flore mediteranskog i čak suptropskog tipa, a brojni su zaljevi i jezerca predstavljali „rasadnik“ komarca, ne samo kao „inkubatora“ već i prenositelja bolesti. Postavlja se pitanje kako su se tek u doba mletačke uprave aktivirali očito i prije postojeći ekološki preduvjeti za nastanak malarije na Brijunima. Bitna obilježja i razlika vladavine Venecije u odnosu na prethodna stoljeća je znatno smanjena valorizacija i obrađenost Brijuna, možda i kao posljedica jačanja bolesti. Ona je rezultirala u smanjenoj naseljenosti i konačno vodila k potpunoj depopulaciji otočja. Tako malarija postaje i uzrok ali i posljedica zapuštenosti otočja. Zapušteni tereni, močvare i bare omogućavale su održavanje malarije, a zbog depopulacije nije bilo čovjeka da otočje isuši i obrađuje, pa je jedan problem perpetuirao drugi i vodio stanovništvo u začarani krug bolesti i smrti.13 Bolesti, bilo ljudi, životinja ili ratarskih kultura ometaju istarski razvoj još i početkom 20. stoljeća, koje Istru zatiče u stanju dihotomije tradicije i moderne.Austrijsku je upravu i u Istri obilježila inovativnost, od uvođenja zemljišnog katastra do novih poljoprivrednih alata. Pored moderniziranog

10 On uzroke bolesti nalazi, u duhu tadašnjih spoznaja, u isparavanjima ustajalih voda, pri čemu se sama bolest prenosi zrakom. Opisuje baruštine i mrtva blata (§ 6, str.16 ) te nezdrav zrak i „pokvarene vode“ u porječjima triju rijeka, koje se često izlijevaju, plave nizinu i stvaraju močvare koje ljeti izazivaju groznice. Таубе, Φридрих Вилхелм фон. Историјски и географски опис КРАЉЕВИНЕ

СЛАВОНИЈЕ и ВОЈВОДСТВА СРЕМА, Матица српска, Нови Сад 1998., § 8, str. 18. 11 Srdić, Miljenko. (ur.) Brioni-kulturno-povijesni vodič; II izdanje, Zagreb: Vjesnik, 1985., str. 2. 12 Vanjska temperatura iznad 16°C optimalna je za život komarca, u čijem se tijelu razvijaju čak dvije podvrste plazmodija (pl. vivax i pl. malariae), poznatih uzročnika malarije tercijane i kvartane. Grmek 1989: 295. 13 Sličan primjer predstavlja i nedostatak antropogenog djelovanja, koji je zbog depopulacije u 16., 17. i 18. stoljeću pojačavao ekološko-hidrološko-agrotehničke predispozicije nastanku malarije u Dalmaciji.

Usporedi: Mlinarić, Dubravka.„Privatni projekti isušivanja i melioracije tla u Dalmaciji i Istri od ranoga novog vijeka do 20. stoljeća”, Ekonomska i ekohistorija, br. 5, 2009., str. 136-157; http://hrcak. srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=78188 (pristupljeno 27.05.2010.)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

vinogradarstva, maslinarstva i svilarstva, u ratarstvo se uvodi rotacija kultura. No s pojavom vinogradarskih pošasti (pepelnice 1852. i filoksere vestatrix 1880.), istarsko je gospodarstvo 1917. godine pogodila i pojava tifusa te gladi širih razmjera.14 Sve je to pridonijelo nezavidnom demografskom razvoju, što je uz društvene okolnosti poput pojave pojačanog banditizma na jugu Istre i kasnog ukidanja feudalnih obveza potpuno iscrplo stanovništvo poluotoka. Upravo zbog navedenog je Kupelwieserov projekt označio razvojnu prekretnicu u povijesti istarskog juga.

U takvim je složenim uvjetima 1893. godine brijunski posjed, nakon nekoliko mletačkih obitelji, došao u vlasništvo metalurškog stručnjaka Paula Kupelwiesera (1843.-1919.). Posjed je činilo 1200 jutara mahom močvarne zemlje i tek 300 stanovnika. Vlasnikov skup, rizičan i zbog opasnosti od široko rasprostranjene malarije neizvjestan projekt isušivanja otočja i plan sadnje plantaže naranči se u konačnici pretvorio u pionirski pothvat uvođenja elitnog turizma. Investiciju u turizam pratili su radovi na polaganju temelja sporednim gospodarskim granama, poput intenzivnog stočarstva, maslinarstva i vinarstva, sve s ciljem osiguravanja skromne ali kontinuirane rente nasljednicima. Događa se to upravo u vrijeme opadanja „egzotičnosti“ i „divlje orijentalnosti“ istočnojadranskog priobalja i njegovih stanovnika u očima „Europljana“, koji su u tom prostoru počeli prepoznavati (proto)turističku atraktivnost. Suvremeni trendovi iskorištavanja potencijala talasoterapije i balneoterapije su početkom 20. stoljeća dosezali i do istarskih obala. Propaganda prirodnog liječenja na osnovi terapeutskog djelovanja mora i klimatskih blagodati dovela je dio zdravstvenih turista u priobalje i na otoke, posebno nakon ranog investiranja u zdravstveni turizam u Opatiji ili na Lošinju. U Europi se u to vrijeme mijenja stav i odnos čovjeka prema prirodi. Tadašnja su promišljanja prirode i mjesta čovjeka u njoj prethodila pojavi poštovanja ravnoteže kao oblika traženja partnerstva s prirodom tijekom 20. stoljeća. Vrijeme je to i stvaranja idealističke slike medicine, koja mikrobe nije vidjela ni kao prijetnju niti kao izazov. Kroz takvu su prizmu doživljavanja okoliša Koch i Kupelwieser pristupili realizaciji vlastitih izazova. Oni su se odražavali u uspostavljanju medicinsko-ekološke ravnoteže prostora i organizacije suživota čovjeka s ostalim vrstama (pa i parazitima) na Zemlji te u prihvaćanju simbioze odnosno partnerstva kao jedinog puta u kojem se suvremena priroda realizira i nudi. Pored toga, devetnaesto je stoljeće unijelo upravo revolucionarne promjene u odnos čovjeka i prirode, temeljene na povećanju moći i utjecaja čovjeka potpomognutog tehničkim izumima. Radovima na otočnom posjedu Kupelwieser mijenja dotadašnji ekosistem. Iskoristio je svoju poziciju široko

14 Visintin, Denis. „Način gledanja: Austrijska poljoprivredna politika“, u: Istra- različiti pogledi,

Etnografski muzej Istre, Pazin, 2002., str. 83-86.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

Prilog br. 1 - HUGO Charlemont, Brijunska vatra života, ulje na platnu Izvor: Lenz Guttenberg, Maria: Izgubljeni raj - Brijuni. Zagreb: Antibarbarus, 2007., str. 37

obrazovanog intelektualca, koji je poznavao i praktično koristio najnovija dostignuća agrarne, tehničke, termo-industrijske i energetske revolucije u Europi. Primjer toga su snažni strojevi koji su pomagali u isušivanju močvara već od 80-ih godina 19. stoljeća. Veliki radovi na isušivanju i kopanju kanala u Europi doživljavaju pravi procvat uporabom strojeva i parnih crpki, a na prelasku stoljeća nastaje i pojam za cjelovitu melioraciju kulturnog pejzaža i potpunu bonifikaciju prostora (bonifica integrale). Primijenjena tehnologija ubrzala je antropizaciju prirodnih sredina i omogućila laganiju i bržu artificijelizaciju tla.15 Tako su isušivanjem stvarana nova iskoristiva tla te je na otočju Kupelwieser uspio ostvariti željenu ekonomsku isplativost. Mijenjanjem prirodnog krajolika Brijuna isušivanjem, promijenila mu se i kulturnogospodarska svrha ali i izgled. (Prilog br. 1) Samim pokretanjem radova ili pak postignutim rezultatima vlasnik je inicirao ili produbio prostornu pokretljivost širih razmjera. Učinio je to poticanjem privremenih radnih migracija izvršitelja asanacije na posjedu te aktiviranjem turističko-ekoloških migracija svojih elitnih gostiju. Time

15 Delort, Robert i François Walter. Povijest europskog okoliša, Zagreb: Barbat i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, 2002., str. 205.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

je od zapuštenog i nestabilnog krškog pejzaža nastojao stvoriti ekološki i ekonomski sanirani krajolik za dugoročnu gospodarski održivu proizvodnju.

Kupelwieser je umnogome premašio prvotni plan. Od 1895. je godine organizirao prokopavanje i produbljivanje luke, a uz Kochovu pomoć isušivanje bara i antimalaričnu sanaciju otočja. Na iskrčenom se zemljištu obnavljaju poljoprivredne površine; njive, pašnjaci i vinogradi te sade travnjaci i egzotično bilje.16 Vlasnik je dao izgraditi lučko pristanište i otočke putove, poštu s telefonskom centralom i centralu za proizvodnju električne struje, uspostavio je brodsku vezu s kopnom, doveo pitku vodu cjevovodom s kopna te organizirao rad farme mliječnih krava. Uvedena je i uskotračna željeznica za odvoz kamenja iz kamenoloma i nasipavanje pristaništa. Prema projektima bečkog arhitekta Eduarda Kramera uređuje se hotel „Brioni“, a 1905. godine počinje graditi više novih hotela uz niz dodatnih sadržaja. Bili su to preduvjeti odnosno servisni sadržaji pretvaranja Brijuna u prestižno i elitno turističko odmorište. Za istu je svrhu vlasnik intenzivirao i provođenje arheoloških istraživanja. Uobičajene goste su činili članovi austrijske i mađarske aristokracije, kao dio valova sezonskih “prototurističkih” “migracija ugode”. Među redovite goste možemo ubrojiti nadvojvotkinju Mariju Josipu i nadvojvodu Franza Ferdinanda, kao i pripadnike umjetničke, odnosno akademske elite poput Thomasa Manna, Jamesa Joyca, Richarda i Oscara Straussa.

Za potrebe informiranja, zabave i prezentacije 1910. godine vlasnik pokreće ilustrirani tjednik „Brioni Insel Zeitung“. Zanimljivo je da je cijeli opsežan Kupelwieserov projekt, što i sam svjedoči17, doživio ignoriranje glomazne i birokratski neučinkovite središnje vlasti ali i korumpirane lokalne uprave. Okolini je bilo neshvatljivo pa čak i iritantno Kupelwieserovo izraženo domoljublje i njegova, prema ocjeni vlastite obitelji, uporna borba za promociju i napredak austrijske kulture.18 Paradoks takove očite netrpeljivosti i negativne reakcije okoline leži upravo u činjenici da je vlasnik i sam bio predstavnik vladajuće elite. Njegovu je ambicioznost, inovacije na raznim poljima (brodarski i željeznički promet, poljoprivreda, turizam, ekologija), poslovnu angažiranost i entuzijazam austrijska uprava prepoznala dijelom kao gospodarski besmislen, pretjeran i ekonomski neisplativ upliv zdravog kapitala, koji pored toga

16 Pored malobrojnog autohtonog stanovništva opsežni su i teški radovi krčenja makije i spaljivanja izvađenog korijenja, kao što to prikazuje trodijelna Charlermontova slika iz blagovaonice nekadašnjeg hotela Carmen, privukli radnu snagu iz okolice, posebno iz Vodnjana. (Prilog br. 1) 17“Die österreichischen Behörden machten mir die Arbeiten auf Brioni nicht leicht. Auch die Slaven und Italiener des Landes sahen mit Neid, daß in dem von ihnen bisher völlig unbeachteten Stückchen Landes, vor kurzem noch im Besitz von Portugiesen, nun ein deutscher Eindringling etwas schuf, was Bedeutung zu haben schien. „ Kupelwieser, Paul. Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers, Vienna: Gustel un Co;1918., pretisak:

Histria historica, ur. Vesna Girardi-Jurkić god. 16, sv. 1, Pula, 1993., str.76, 146-151. 18 Kupelwieser 1993: 12-13. Paul Kupelwieser i sam navodi: „Das Beispiel des Amerikaners vertärkte meine schon einmal rege Lust, in meinem alten Tagen, wenn ich mich von meinem Geschäften zurückziehen würde, irgend ein Stück unseres österreichischen Südens zu etwas viel Besserem zu machen, als es derzeit bestünde.“Isto, 18.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

iziskuje nepotrebno zamaranje administrativnog aparata. Stoga je njegov agrarnotehničko-medicinski projekt nailazio na velike i iscrpljujuće prepreke, uključujući i visoke poreze, što je u konačnici dovelo do financijskog kolapsa njegovih nasljednika.

Od malarije i danas, premda većinom (85%) u tropima subsaharske Afrike, godišnje obolijeva 350-500 milijuna a umre čak oko 1,3 milijuna ljudi. Već sama analiza imena (lat. mala aria - loš zrak) ukazuje na najužu povezanost sa terenima na kojima „zrak nije u ispravnom stanju“. Naziv potječe iz predmodernog shvaćanja uzroka bolesti, kojeg su nalazili u isparavanjima iz okolnih močvara i bara.19 Stvarnog uzročnika bolest, protozoanskog parazita iz roda Plasmodium, kojeg ubodom prenosi komarac Anopheles otkrio je francuski vojni liječnik Charles Louis Alphonse Laveran (1845.-1922.), kada je prepoznao njegove gamete u ljudskim eritrocitima. Potom je britanski bakteriolog Ronald Ross (1857.-1932.) istražio životni ciklus parazita unutar komarca. Tek je sredinom 19. stoljeća kinin prepoznat kao aktivni alkaloid, odnosno organska tvar jakog farmakodinamičnog karaktera, od kada se primjenjuje u liječenju malarije. Još i prije nego što je Ross spoznao da bolest prenose komarci (1898.g.), njemački se bakteriolog Heinrich Hermann Robert Koch (Clausthal, 1843.-Baden Baden, 1910.) također usredotočio na istraživanje etiologije malarije i njeno liječenje kininom. Premda je bio jedan od osnivača mikrobiologije, Koch je bio vrlo aktivan na različitim poljima medicine. Od 1880. godine bio je član Carskog zdravstvenog ureda (Reichs-Gesundheitsamt) u Berlinu, od 1885. profesor higijene na Sveučilištu u Berlinu, a 1891. godine postaje direktorom Instituta za zarazne bolesti. U patogenom mikroorganizmu štapićastog oblika, nazvanom Kochovim bacilom, identificirao je uzročnika tuberkuloze zbog čega je 1905. godine dobio Nobelovu nagradu za medicinu jer je tuberkuloza bila uzrokom sedmine svih smrti u 19. stoljeću. Koch je usustavio istraživanja i formulirao tzv. Kochove postulate, odnosno sustavnu metodu bioloških istraživanja. Pored toga izolirao je uzročnike antraksa i kolere, a eksperimentirao je i na područjima bakteriologije te serologije. Na svojim je istraživanjima putovao širom svijeta u potrazi za najinfektivnijim zonama pa je koleru ispitivao u Africi, a malariju i afričku bolest spavanja 1896.-1898. u Južnoj Africi i Indiji. Godine 1900. se uputio istraživati malariju u Grosetto pored Rima. Tako se slučajno i sam fizički zatekao u blizini Kupelwieserovog ekološkog projekta na Brijunima upravo u vrijeme njegovog začetka.

Za razliku od 14. stoljeća, kada je bolest prvi puta opustošila mletačke Brijune20, u Kupelwieserovo je vrijeme malarija bila u medicinskim krugovima poznata, premda su

19 Ta aeristička koncepcija je još u 18. stoljeću opterećivala čovjeka srednjovjekovnom idejom mikrobskog zagađivanja posredstvom kužnih truljenja i isparavanja vode ili tla (mijazmi), koja potom zagađuju i zrak. 20 Onovremeni povijesni izvori bilježe gotovo potpuno nenaseljeno otočje. Fatović- Ferenčić 2006: 369.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

neki njeni oblici i simptomi zbunjivali i samu struku.21 Nije stoga čudno da stanovništvo nije bilo svjesno opasnosti, a još je 1901. godine čak 30% stanovnika Pule bilo zaraženo malarijom. Na Brijunima je po Kupelwieserovu dolasku broj oboljelih iznosio 22%.22 Već je i najkraći mogući boravak na otočju omogućavao zarazu.23 Kratkoročno su radovi na velikom melioracijskom projektu pogodovali širenju bolesti i zarazi većeg broja ljudi malarijom, koja je pogađala izvođače radova, odnosno novi kontingent „svježe radne snage“ s kopna. Što je više ljudi radilo na posjedu, posebno u toplije doba godine, rastao je i broj oboljelih.24 Lakše oblike malarije prebolijevali su i nekoliko puta, a bolest bi Prilog br. 2- Robert Koch se ponovno vraćala. Krajem 19. stoljeća u naše krajeve, pa Izvor: tako i Istru zalaze neki od najpriznatijih svjetskih liječnika i znanstvenika, upravo da bi se bavili liječenjem malarije i uklanjanjem preduvjeta za njen nastanak i zadržavanje.25 http://nobelprize.org/ nobel_prizes/medicine/ laureates/1905/koch-bio.html (pristupljeno 21.5. 2010.)

Za pomoć u dijagnostici i sanaciji bolesti na otočju Kupelwieser poziva dr. Roberta Kocha. On mu je u razdoblju od 1900. do 1902. godine pomogao u uspješnoj eradikaciji malarije. Premda se nisu prethodno poznavali, Kupelwieser se odlučio kontaktirati slavnog liječnika potaknut novinskom viješću o Kochovom istraživanju malarije u Grosettu u Toskani i ponudio mu sredstva za dolazak i istraživanja malarije na Brijunima. Koch je na takvu molbu odgovorio poslavši voditelja znanstvenog odjela berlinskoga Zavoda za zarazne bolesti, dr. Froscha, te vlastite asistente, doktore Elsnera, Bludana i Rivasa. Čim su stigli, oni u luci uzimaju uzorke krvi, iz kojih saznaju da su ljudi i komarci zaraženi najviše tropskom malarijom i tercijanom. Pismena izvješća Kochovih suradnika svom nadređenom navela su i samog Kocha na dolazak svega dva tjedna nakon prvog pismenog kontakta. Kao jedan od najviših onodobnih autoriteta u istraživanju malarije, Koch se upravo u to vrijeme najintenzivnije bavio upravo etiologijom malarije

21 Kupelwieser je osobno doživio težak napadaj tropskog oblika bolesti s dugotrajnom nesvjesticom. Bolest londonski liječnici nisu prepoznali, već su je smatrali otrovanjem krvi. Kupelwieser 1993: 42-47. 22 Od ukupno 253 pregledanih zaposlenika na otočju dvadesetoro je bolovalo od tropske malarije, isto toliko je bilo zaraženo malarijom tercijanom a jedan malarijom kvartanom. Većinu bolesnika činila su djeca do 10. godine starosti. Kupelwieser 1993: 98-99; 110-111. 23 » ...weil der Aufenthalt in Brioni für sehr gefährlich erachtet wurde. Man sagte damals, es genüge oft schon ein nur mehrstündiger Aufenthalt auf Brioni, um eine schwere, sich öfter auch tödlich erweisende Form der

Malaria zu erwerben.« Kupelweiser 1993: 34. 24 Premda prebolijevanjem malarije domaće stanovništvo ne stječe imunitet, bolest je izazivala snažnije napade ili se barem češće bilježila kod „stranaca“. U slučaju Slavonije i Srijema u Taubeovom izvješću,

Osijek i Petrovaradin su zaraženi komarci pretvarali u „groblje Nijemaca“, odnoseći godišnje i po nekoliko tisuća ljudskih života. Таубе 1998: § 8, str. 18. 25 U Rovinju na takvom zadatku izvori bilježe poznatog znanstvenika Fritza Schaudina. Vujić, Antun (ur.)

Hrvatski leksikon, Zagreb, sv. 2, 1997., str. 56.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

i proučavanjem njenog liječenja kininom. Njemu je dolazak na Brijune zasigurno predstavljao istraživački izazov obzirom da su otoci bili izvrsna mikroklimatska oaza za udomaćivanje malarije a predstavljali su malu, izoliranu i relativno zatvorenu sredinu s malim brojem stanovnika, koju je bilo lako kontrolirati. Otočje je pružalo idealne uvjete za provođenje još uvijek eksperimentalnih medicinskih istraživanja i kontrolu napretka i rezultata u liječenju. Koch i suradnici izveli su stotine krvnih pokusa i usmjerili svoje aktivnosti na asanaciju bolesti. Uputili su vlasnika u osnove širenja malarije, a posebno njenog liječenja dozama kinina (Chininum muriaticum) te na potrebu preventivnog uništavanja komaraca, premda je njihov broj bio malen. Legla, točnije jajašca i ličinke prijenosnika bolesti zajedno su uništavali zatrpavanjem baruština i močvara zemljom te poribljavanjem staništa gambuzijom, ribicom koja se hrani ličinkama komarca. No prisutnost njemačkih liječnika na otočju i činjenica da je medicinski studijski projekt, sam rad njemačkih liječnika kao i troškove kinina koji se upotrijebio izvan Brijuna (u priobalju Istre, konkretno Fažani i Barbarigi)26 financirala njemačka država, pobudili su sumnje lokalnih vlasti i negodovanje u vrhu zdravstvene administracije u Beču. Na otočju se čak provodila i edukacija njemačkih liječnika, koji su stečena znanja prenosili u njemačke prekomorske kolonije. Stoga je Kupelwieser bio primoran osobno, premda uz Kochovu pomoć i reviziju, sastaviti koncizan znanstveni izvještaj zdravstvenoj komisiji na čelu s dr. Kuysom (Prilog br. 3). Ujedno je taj izvještaj predstavljao i praktičan tiskani priručnik o mogućnosti iskorjenjivanja endemske malarije. Iako je u njemu sakupio i opisao iskustva i znanja koja mu je prenio Koch, Kupelwieser je doživio bojkot medicinske struke. Medicinari su mu, kao medicinskom laiku, zamjerali autorstvo. Kupelwieser je nakon toga dodatno osobno financirao antimalaričnu edukaciju u vojnim sjedištima tako što je tiskao i distribuirao spomenuti medicinski priručnik. Obzirom na ignoriranje takvih njegovih postupaka koje je uslijedilo, bio je to relativno neshvaćen pokušaj medicinske propagande, osvještavanja i prosvjećivanja, premda je cijeli Kupelwieser-Kochov medicinski pothvat u Prilog br. 3 - Detalj pisma o akciji širim razmjerima doprinio razvoju spoznaja iskorjenjivanja malarije upućenog austrijskoj o varijantama bolesti i modalitetima njene prevencije i liječenja. zdravstvenoj komisiji. Isječak prikazuje shemu tijeka tjelesne temperature kod oboljelog od tercijane kao i skicu nametnika. Izvor: Kupelwieser 1993: 116.

26 Inženjerijska građevinska uprava, koja je u Barbarigi nasuprot Brijuna trebala izgraditi suvremenu utvrdu isplatila je dr. Rivasu, američkom suradniku dr. Kocha, 1200 guldena jer je čak 60% zaposlenih radnika i vojnika izliječio od malarije. Kupelwieser 1993: 112-113.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

Kupelwieserova biografija svjedoči da su “pokusi tajnog savjetnika dr. Kocha” na Brijunima potvrdili neke njegove ranije pretpostavke. Među pionirska medicinska postignuća valja ubrojiti saznanje da je moguće teren okružen „malaričnim“ zemljištem, s kojim dolazi u višestruki dodir, osloboditi malarije. Dokazano je da je moguće intenzivne akcije malih asanacija (manjih anofeligenih objekata) potom uspješno proširiti na veća područja, što potvrđuje i Koch osobno u vlastitom pismu zahvale Paulu Kupelwieseru. (Prilog br. 4)

„Hochgeehrter herr Generaldirektor! Berlin, den 18. Oktober 1902.

Für die freundlich anerkennenden Worte in Ihrem Schreiben vom 2.d.M. sage ich Ihnen meinen herzlichsten Dank, ebenso für die Ehrung, welche Sie mir und meinen Mitarbeitern durch Stiftung einer Inschrift zuteil werden lassen wollen.

Der volle Erfolg, zu welchem unser Versuch der Malariabekämpfung geführt, hat auch mir eine große Freude bereitet, da er den unwiderleglichen Beweis dafür liefert, daß die Voraussetzungen , von welchen ich dabei ausgegangen, richtig sind, und daß man nach meinem Verfahren mit voller Sicherheit die Malaria ausrotten kann. Um nun aber noch weiter zu beweisen, daß auch in größeren Orten und mit verhältnismäßig geringen, also auch wenig kostspieligen Hilfskräften sich dasselbe erreichen läßt, haben wir seit einem Jahre unter Leitung des Stabsarztes Dr. Ollwig in Daressalem (Stadt von zehntausend Einwohnern in Ostafrika) einem Versuch in Gang gesezt, welcher ebenfalls schon zu außerordentlich günstigen Resultaten geführt hat.

Hiernach halte ich es für ausführbar, auch größere Landstriche und Städte, wie z.B. das südliche Istrien, die Stadt Pola, innerhalb einiger Jahre und ohne zu große Geldopfer malariafrei zu machen. Zunächst aber würde ich es für sehr erwünscht oder vielmehr geradezu für notwendig halten, daß das, was wir auf Brioni erreicht haben, festgehalten wird. Bei dem vollen Verständnis, welches ich bei ihnen von Anfang an und auch jetzt wieder in Ihren Briefen an Prof. Frosch und mich gefunden habe, bin ich überzeugt , saß Sie Ihrerseits alles tun werden, um dieser Aufgabe gerecht zu werden. Ich selbst erkläre mich bereit, Sie in jeder Weise und so weit ich nur irgend kann, darin zu unterstutzen, und bitte ich Sie dringend, in dieser Beziehung ganz über mich zu verfügen. Ich werde alles das leisten können, wozu Prof. Frosch sich in meinem Auftrage Ihnen gegenüber bereits erboten hat. Also schicken Sie, so lange Sie noch keinen Arzt zur Verfügung haben, alle Blutpräparate von Personen, welche untersucht werden müssen, hieher. Einen Arzt, den Sie zum Unterricht hieher senden, werde ich gründlich unterweisen lassen. Eventuell kann ich auch einen von meinen Assistenten Ihnen auf Brioni selbst in die Malariauntersuchngen einführen.

Wenn die Verhandlungen mit dem k.k.Kriegsministerium, von denen Sie in Ihrem Schreiben an Prof. Frosch Mitteilung machten, zu einem positiven Ergebnis führen sollten, so werde ich auch hiebei mit Rat und Tat behilflich sein.

Ich bin fest davon überzeugt, daß, wenn wir vereint auch ferner zielbewußt und mit allen Kräften an dieser schönen und vielversprechenden Aufgabe arbeiten, es uns gelingen muß, dieselbe vollkommen zu lösen.

Mit größter Hochachtung

R. Koch.“

Prilog br. 4 - Pismo zahvale Roberta Kocha Kupelwieseru iz autobiografije: Kupelwieser 1993: 114-117.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

Prilog br. 5- Spomenik Josefa Engelharta posvećen radu Roberta Kocha u starom brijunskom kamenolomu, s tekstom posvete koja glasi: „Dem großen Forscher, dem Befreier der Insel von der Malaria, Dr. Robert Koch, Annis 1900–1901.“ Izvor: Karsten Mülder, Malaria: Robert Koch auf Brioni, Deutsches Ärzteblatt 98, Ausgabe 48 vom 30.11.2001., Seite A-3219 / B-2724 / C-2531 VARIA: Geschichte der Medizin, http://www.aerzteblatt.de/v4/archiv/ artikel.asp?src=heft&id=29677 (pristupljeno 28.05.2010.)

Isječak teksta spomeničke posvete Robertu Kochu http://www.istrianet.org/istria/illustri/ non-istrian/koch/brioni-malaria.htm (pristupljeno 28.05.2010.)

Pored toga, Kochov je tim eksperimentalno počeo koristiti manje doze kinina u liječenju i time smanjio mogućnost pojava komplikacija.27 Osim značajne uloge i dugoročnih uspjeha koje su Kochove aktivnosti na Brijunima polučile u razvoju medicine, konkretna i praktična korist lokalne zajednice vidljiva je u podatku da je na otočju 1900. godine bilo više od 200 oboljelih a 1901. godine tek jedan oboljeli. Duboko zahvalan za pomoć i jednostavnost u pristupu svog njemačkog prijatelja Kupelwieser je dao podići spomenik Kochovom radu, koji još uvijek stoji na Velikom Brijunu (Prilog br. 5).

Nakon Kochova odlaska s Brijuna za medicinsku skrb na otočju je od 1903. godine bio zadužen otočni liječnik dr. Otto Lenz, koji je obrazovanje stekao upravo u Berlinu, na Kochovom Zavodu. 28 I on se na poticaj Kupelwiesera primio zadatka istrebljenja malarije, ne samo na otočju već i u priobalju. Nije liječio samo Kochovom metodom, već se koristio i metodom rimskog prof. Cellija. Ustajale je barice vode, i u njima larvalne oblike komarca, tretirao derivatima nafte.29

Koch i Kupelwieser živjeli su u vrijeme idealističke slike medicine, u doba koegzistencije svijeta mikroba u ljudskom okolišu. U tom su smislu Brijuni predstavljali svojevrsnu netaknutu oazu s izgrađenim odnosom živog svijeta u kojem čovjek još nije pobijedio, već je tek nastojao zavladati ciklusima prirode. Stoga valja baštinjenu tradiciju i znanje koje su Kupelwieser i Koch ostavili prihvatiti kao mogućnost suživota s prirodom na ravnopravnim osnovama,

27 Inovativna primjena manjih doza kinina uvedena je jer je smanjila pojavu neželjenih nuspojava većih doza, kao što su to, primjerice, bila srčanih oboljenja. Kupelwieser 1993: 127. 28 Lenz Guttenberg 2007: 39. 29 Medicinska enciklopedija, LZ, Zagreb, 1969., red. Šercer-Grmek, sv. 4, str. 374-380.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

u ekološkom suglasju i na ekološki održiv način.30 Vlasnikovi su poduzetnički žar, vizija i sredstva ubrzali revalorizaciju i antropizaciju Brijuna i učinili ih ekonomski samoodrživim, usprkos nepovoljnim političkim okolnostima i nerazumijevanju centralnih vlasti. Činjenica da su se vizionarski napori i pionirski projekti dvojice kreativca, koji su bili ispred svog vremena i izvrsno se međusobno nadopunjavali (Pril. br. 4), preklopili upravo na Brijunima te da su oni pritom bili stranci, stvarala im je brojne poteškoće i uzrokovala nepovjerenje i otpor okoline, ne samo u političkom i vojnom već čak i u medicinskom smislu. Unatoč svemu, provedenim su radovima Kupelwieser i Koch ostavili dugoročan trag u okolišu, prije svega valorizacijom „obnovljenih„ prostora, kojima su izmijenili ne samo pejzažnu i ekonomsku već i medicinsku sliku južne Istre. Osim preventivnog prekidanja transmisije malarije isušivanjem i drenažom bara i lokvi zaostale vode te uništavanjem jaja i larvi komarca u njima, provodilo se i pionirsko eksperimentalno liječenje lokalnog stanovništva kininom u smanjenim dozama (vollständige Chininisierung)31. Osim što predstavlja izravni doprinos razvoju medicine povećanjem učinkovitosti u liječenju malarije, brijunski je projekt kroz radove dvaju pionira u svojim primarnim djelatnostima uspio izmijeniti demografska obilježja Brijuna i podariti im novi kulturni krajolik. Otočje se i tijekom 20. st. nastavilo valorizirati kao povijesno i ekološki zaštićeno područje uređenjem hortikulture i obogaćivanjem životinjskog svijeta. U konačnici su radovi na isušivanju kao i cijeli niz povijesno-političkih okolnosti koje su otočje oblikovale u drugoj polovici 20. stoljeća omogućili da 1978. godine bude stvoren safari-park te da 1983. g. Brijuni postanu nacionalni park, odnosno raj kakvog i danas čuvamo na našim mentalnim mapama.

30 Fatović-Ferenčić 2006: 369–371. 31 Mülder (pristupljeno 28.05.2010.)

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

Begović,V. i Schrunk, I. Brijuni. Prošlost, graditeljstvo, kulturna baština.

Zagreb, 2006. Delort, Robert i François Walter. Povijest europskog okoliša, Zagreb:

Barbat i Ministarstvo zaštite okoliša i prostornog uređenja RH, 2002. Fatović-Ferenčić, Stella. „Brijuni Archipelago: Story of Kupelwieser, Koch, and Cultivation of 14 Islands“, Croatian Medical Journal, Medicinska Naklada, 2006., god. 47(3), str. 369–371. http://www.pubmedcentral.nih.gov/articlerender.fcgi?artid=2121595 (pristupljeno 27.5.2010.) Grmek, Mirko Dražen. Bolesti u osvit zapadne civilizacije, Globus: Zagreb., 1989. Hrvatska opća enciklopedija, LZMK, Zagreb, 2000., sv. 2. http://www.aerzteblatt.de/v4/archiv/artikel.asp?src=heft&id=29677 (pristupljeno 28.05.2010.) http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=78188 (pristupljeno 27.05.2010.) http://www.istrianet.org/istria/illustri/non-istrian/koch/brioni-malaria.html (pristupljeno 28.05.2010.) http://nobelprize.org/nobel_prizes/medicine/laureates/1905/koch-bio.html (pristupljeno 21.5.2010.) Kupelwieser, Paul. Aus den Erinnerungen eines alten Österreichers, Vienna: Gustel un Co;1918., pretisak: Histria historica, ur. Vesna Girardi-Jurkić god. 16, sv. 1, Pula, 1993. Lenz Guttenberg, Maria. Izgubljeni raj- Brijuni. Zagreb: Antibarbarus, 2007. Mader, B. „Kupelwieser, Paul”, u: Istarska enciklopedija, 2005., str. 428. Manin, Marino. „O djelatnosti Paula Kupelwiesera u Istri“, Godišnjak Njemačke narodnosne zajednice, ur. Goran Beus Richemberg, 1995., str. 35-41. Medicinska enciklopedija, LZ, Zagreb, 1969., red. Šercer-Grmek, sv. 4. Mlinarić, Dubravka. „Privatni projekti isušivanja i melioracije tla u Dalmaciji i Istri od ranoga novog vijeka do 20. stoljeća”, Ekonomska i ekohistorija, br. 5, 2009., str. 136-157. Mülder, Karsten. „Malaria: Robert Koch auf Brioni“, Geschichte der Medizin, Deutsches Ärzteblatt 98, Ausgabe 48 vom 30.11.2001. N.DB. „Kupelwieser, Paul“, u: Deutsch Biographische Enzyklopädie, München, sv. VI, 1997., str. 174175. Österreichisches Biographisches Lexikon 1815-1950. Wien-Köln-Graz, sv. IV, 1969. Schiavuzzi, Bernardo. »La malaria in Istria«, Ricerche sulle cause che l’hanno prodotta e che la mantegono, Atti e memorie della Società istriana di archeologia e storia patria, god. 6/sv. 5,

Parenzo, 1889. Srdić, Miljenko. (ur.) Brioni- kulturno-povijesni vodič; II izdanje, Zagreb: Vjesnik, 1985. Таубе, Φридрих Вилхелм фон. Историјски и географски опис КРАЉЕВИНЕ СЛАВОНИЈЕ и

ВОЈВОДСТВА СРЕМА, Матица српска, Нови Сад, 1998 Visintin, Denis. „Način gledanja: Austrijska poljoprivredna politika“, u: Istra- različiti pogledi,

Etnografski muzej Istre, Pazin, 2002., str. 83-86. Vujić, Antun. (ur.) Hrvatski leksikon, Zagreb, sv. 2, 1997.

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...

Sažetak

U tekstu autorica predstavlja aktivnost dvojice stranaca, pionira u svojim profesijama, na jugu istarskog poluotoka krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Profesionalna su nastojanja austrijskog industrijalca Paula Kupelwiesera i njemačkog bakteriologa Roberta Kocha promatrana u kontekstu važnosti ostvarenih postignuća za razvoj lokalnih zajednica (Brijuna, Fažane i Barbarige). Osim toga, razmotreno je i njihovo mjesto u ukupnom razvitku grana znanosti ili gospodarstva u kojima su bili istaknuti utemeljitelji novih ideja i začetnici inovacija u praksi. Korištena je raznorodna arhivska građa, poput biografija, dijela korespondencije, novinskog tiska te objavljene literature. Bogata upravljačka iskustva te ona iz područja metalurgije i strojarstva Kupelwieser je iskoristio u tehničko-ekološkoj asanaciji i preuređenju brijunskih močvara u svoju viziju turističkog ali i ekološkog raja. S potrebnim znanjima, poduzetničkim žarom ali i financijskim sredstvima prihvatio se melioracije brijunskog otočja, učinivši ga ekonomski samoodrživim. Pri isušivanju otočja valjalo je iskorijeniti malariju, koja je priječila bilo kakvu ekonomsku valorizaciju. Kako je svjetski poznati Robert Koch u to vrijeme provodio istraživana etiologije malarije u Italiji, obratio mu se za pomoć. Koch je prepoznao otočki mikrosvijet Brijuna kao idealan prostor za kontrolirani terenski rad i provjeru vlastitih medicinskih hipoteza. Nakon što su bez korištenja insekticida uspješno suzbili malariju na izoliranom području Brijuna radove su uspješno proširiti na veći prostor južnog priobalja Istre. Osim prekidanja prijenosa malarije isušivanjem stajaćih voda te uništavanjem jaja i larvi komarca u njima, njih su dvojica proveli i eksperimentalno liječenje lokalnog stanovništva manjim dozama kinina od dotad primjenjivanih. Time su smanjili broj negativnih nuspojava i povećali učinkovitost u liječenju malarije, čime su izravno doprinijeli razvoju medicine. Vizionarski su napori dvojice kreativca, koji su bili ispred svog vremena i izvrsno se međusobno nadopunjavali, rezultirali ekonomskom revalorizacijom brijunskog sredozemnog krša. Podarili su mu potpuno novi kulturni krajolik ali i namjenu. Činjenica da su pritom bili „stranci“ stvarala im je brojne poteškoće i uzrokovala nepovjerenje i otpor okoline, ne samo u političkom i vojnom već čak i u medicinskom smislu. Unatoč svemu, provedenim su radovima Kupelwieser i Koch ostavili dugoročan trag u okolišu te izmijenili ne samo pejzažnu i ekonomsku već i medicinsku sliku južne Istre.

Zusammenfassung

In diesem Text stellt die Autorin die Tätigkeiten von zwei Fremden, Pionieren in ihren Professionen, in Südistrien am Ende des 19. Jahrhunderts und Anfang des 20. Jahrhunderts dar. Die professionellen Anstrengungen des österreichischen Industriellen Paul Kupelwieser und die, des deutschen Bakteriologen Robert Koch, betrachtet man im Rahmen der verwirklichten Erlangungen in der Entwicklung der Lokalgemeinschaften (Brijuni, Fazana und Barbariga). Außerdem zieht man auch ihren Platz in der allgemeinen Entwicklung der Wissenschaft und der Wirtschaft in Betracht, wo sie bedeutende Gründer von neuen Ideen und Innovationen waren. Man nutzte verschiedenes Archivmaterial, wie zum Beispiel Biographien, Korrespondenzen, Zeitschriften und veröffentlichte Literatur. Die zahlreichen Verwaltungserfahrungen und die Erfahrungen im Bereich der Metallurgie und Maschinenbau nutzte Kupewieser in der technisch-ökologischen Assanierung und in der Neuordnung der Sümpfe auf Brijuni, die ein Teil seiner Vision des touristischen und ökologischen Paradieses sind. Mit seinen Kenntnissen, seiner Unternehmungslust, aber auch mit seinen Finanzmitteln befasste er sich auf der Insel Brijuni mit der Melioration und machte sie auf diese Weise wirtschaftlich unabhängig. Bei der Trockenlegung der Insel musste man die Malarie, die ein richtiges Hindernis für weitere ökonomische Bewertung war, bekämpfen. Da der weltbekannte Robert Koch in derselben Zeit die Ethiologieforschungen der Malarie in Italien durchführte, wendete sich Kupelwieser an ihn und bat ihn um Hilfe. Koch erkannte die Mikrowelt auf Brijuni als einen idealen Platz für kontrollierte Feldarbeit und für die Nachprüfung seiner eigenen Hypothesen aus dem Medizinbereich. Auf einem isolierten Teil von Brijuni beseitigten sie erfolgreich die Malarie ohne Insektizide und erweiterten ihre Tätigkeiten auf ein größeres Teil der südlichen Istrienküste. Sie stoppten eine weitere Übertragung von Malaria durch die Austrocknung von Stillwasser und durch die Vernichtung der Eier und Larven von Stechmücken und führten eine experimentale Verarztung der lokalen Bürger mit kleineren Mengen von Chinin als früher durch. Auf diese Weise erniedrigten sie die Zahl der negativen Nebenerscheinungen und erhöhten die Wirkungskraft in der Heilung von Malaria und trugen direkt der Entwicklung der Medizin bei. Das sind die Visionsanstrengungen von zwei Schöpfern, die vor ihrer Zeit waren und die sich ausgezeichnet ergänzten. Das Resultat war eine ökonomische Bewertung der mittelländischen Felsen. Sie gaben diesen Felsen eine ganz neue kulturelle Umgebung und Zielrichtung. Die Tatsache, dass sie „Ausländer“ waren, machte ihm viele Schwierigkeiten und verursachte Unvertrauen und Widerstand gegenüber der Umgebung, nicht nur im politischen und militärischen, sondern auch im medizinischen Sinne. Trotz aller dieser Schwierigkeiten hinterließen Kupelwieser und Koch mit ihren Arbeiten eine langzeitige Spur in der Umgebung und änderten das Landschafsbild als auch das Wirtschafts- und Medizinbild von Südistrien.

Schlüsselwörter: Brijuni-Inseln, Robert Koch, die Malarie, medizinische Behandlung

DG Jahrbuch, Vol. 17, 2010. str. 65-80 Dubravka Mlinarić: Medicinski aktivizam Roberta Kocha na Brijunima kao...