Pravo sudjelovanja: Jesmo li spremni za stvarnu participaciju djece i mladih?

PIŠE: Kruno Topolski, specijalist prava djece

FOTO: Privatna arhiva Krune Topolskog

Svi volimo kada nas netko pita za mišljenje – osjećamo se važnima, primijećenima. No, pravo pitanje je: Je li naše mišljenje doista važno ili nas se pita samo reda radi? Kad govorimo o djeci i mladima u alternativnoj skrbi, često čujemo riječi poput „participacija“, „uključenost“, „sudjelovanje“. No, što to znači u stvarnosti? Je li dovoljno da nam netko objasni odluku koju su već donijeli stručnjaci, ili bi djeca i mladi trebali imati pravo reći što misle i biti stvarno saslušani? 

Više od desetljeća uključujem se u razne projekte i inicijative zagovaranja prava djece i mladih iz alternativne skrbi – prvo kao mlada osoba s iskustvom života u sustavu, kasnije kroz svoje obrazovanje i razne edukacije te zatim radom u struci kao odgajatelj. Tijekom svih tih godina primjećujem da se priče i poruke mladih nisu značajno promijenile. Još uvijek čitam i slušam na konferencijama kako djeca i mladi ističu iste probleme: žele biti više uključeni, žele da ih se čuje, žele sudjelovati u donošenju odluka koje izravno utječu na njihove živote. Ako se njihove poruke ne mijenjaju, jesmo li kao društvo doista učinili dovoljno? 

Što znači prava participacija? 

Volio bih da uzmete papir i olovku. Napišite odgovor na dva pitanja: 

1.   Što je za mene aktivna participacija djece i mladih? 

2.  Za koji primjer aktivnog uključivanja djece i mladih iz alternativne skrbi u svom radu bih mogao/la reći da sam najponosniji/a? 

 

Participacija može značiti različite stvari različitim ljudima, ali je korisno sagledati kako stručnjaci definiraju njezine razine. Prema autorima Hartu (2008)[1] i Lansdownu (2010)[2], dječja participacija može se podijeliti u četiri oblika: 

- Nesudjelovanje – Djeca nisu informirana niti uključena u odluke koje ih se tiču. 

- Konzultativna participacija – Odrasli traže mišljenje djece kako bi bolje razumjeli njihova iskustva i potrebe, ali ona nemaju stvarnu moć odlučivanja. 

- Suradnička participacija – Djeca i mladi aktivno sudjeluju u procesu donošenja odluka, zajedno s odraslima. 

- Dječja inicijativa – Djeca i mladi samostalno prepoznaju probleme, pokreću akcije i zagovaraju promjene, dok im odrasli pružaju podršku. 

 

Gdje biste smjestili vlastiti primjer koji ste zapisali? 

 

Participacija u praksi: između deklarativnog i stvarnog 

Razni međunarodni i nacionalni dokumenti, te podzakonski akti prepoznaju i ističu pravo na aktivno sudjelovanje djece. U Hrvatskoj, recimo, ustanove imaju vijeća korisnika ili dječja vijeća. No, ispunjavaju li ona svoju svrhu ili su tek zakonska formalnost? 

Kada sam i sam bio u sustavu, često su postojale inicijative koje su zvučale dobro na papiru, ali u praksi nisu značile istinsku promjenu. Primjerice, mladi su godinama govorili kako žele da ih se više čuje i da ne budu samo broj u sustavu. No, i danas, godinama kasnije, od druge djece i mladih, čujem iste poruke. Jesmo li onda išta promijenili?  Osim toga, pojedini problemi koje su isticali djeca i mladi (najčešće problemi sa vrstom hrane, vrijeme izlaska, korištenje mobitela i interneta i sl.) smatrali su se nedovoljno važnima ili temama o kojima nije bilo rasprave. No, tko određuje što je važno? 

Ponekad se postavlja pitanje: žele li djeca i mladi uopće sudjelovati? Imaju li dovoljno znanja? Ako im se osigura siguran prostor da kažu što žele i bez posljedica, netko tko će ih podržati i objasniti im njihova prava te osigurati povratnu informaciju, siguran sam da imaju puno toga za reći.

No, jesmo li mi kao društvo spremni nositi se s njihovim mišljenjima i propitkivanjima? 

 

Primjeri stvarne participacije 

Što bi se dogodilo kada bi vijeće korisnika u ustanovama zaista imalo moć preispitivati odluke, ponašanja i postupke osoblja te predlagati rješenja? Kada bi doista izravno slali pritužbe Pravobranitelju za djecu ili nadležnom ministarstvu, (uz pomoć odraslih), ako se njihovi problemi ne rješavaju? Kako bismo reagirali kada bi dječja participacija značila i preispitivanje naših odluka i postupaka?

Zamislite da djeca i mladi sudjeluju u odabiru odgajatelja u ustanovama – da ne budu ključni donositelji odluka, već da imaju glas u procesu zapošljavanja. Ako mogu nominirati svoje odgajatelje za priznanje "Zvone", zašto ne bi mogli reći koga bi oni voljeli da se brine o njima?  Osim toga, postoje primjeri dobre prakse gdje se isto već primijenjuje.

A što je s donošenjem kućnog reda? Umjesto da se isti nameće odozgo, može se izraditi zajedno s djecom i mladima, kroz dijalog i suradnju. 

Izražavaju li djeca i mladi svoje mišljenje prilikom izrade individualnih planova; prilikom smještaja u pojedini oblik alternativne skrbi za djecu i sl.?

Imaju li mogućnost djeca i mladi organizirati događaje u ustanovi ili lokalnoj zajednici, kao i birati izlete i aktivnosti koje ih doista zanimaju?

Često se organiziraju radionice koje odrasli smatraju korisnima, no što ako djeca i mladi u njima ne vide smisao? Zato je ključno osigurati dijalog i zajednički birati teme od interesa. Zamislite da predstavnik djece i mladih aktivno sudjeluje (uz adekvatnu pripremu) u Upravnom vijeću ustanove – to bi zahtijevalo prilagođavanje jezika, ali bi im omogućilo stvaran utjecaj. Primjerice, čak i promjena imena ustanove može djeci biti važna, Umjesto da ih odluke pogađaju iznenada, mogli bi ih na vrijeme saznati, razumjeti i dati svoje mišljenje. Dok djeca u Opatiji mogu raspravljati o gradskom proračunu, zašto djeca u skrbi ne bi imali svoj budžet na razini ustanove i sami odlučivali kako ga najbolje iskoristiti? Na koje izlete ili aktivnosti bi oni željeli potrošiti novac i sl.  Prava participacija ne znači samo biti prisutan – znači imati glas koji se uvažava i koji donosi promjene.

Jedan od inspirativnijih primjera uključivanja djece i mladih iz alternativne skrbi bilo mi je proučavanje njihove uključenosti, na svim razinama, kod organizacije Dana opće rasprave Odbora za prava djeteta Ujedinjenih naroda 2021. godine. Tako su djeca i mladi iz alternativne skrbi radili na dizajnu i razvoju globalne ankete kojoj je cilj bio prikupiti iskustva djece i mladih o njihovom životu u alternativnoj skrbi. Djeca i mladi su istu anketu popunjavala, sudjelovala su u organizaciji navedenog događaja, bili su panelisti istoga kao i supredsjedavajući. Aktivno su sudjelovali u izradi završnog izvješća itd.

Ono što me doista motivira jest spoznaja da mladi, a posebno djeca, vrlo otvoreno izražavaju što žele promijeniti ili što im smeta. Zato smatram da je ključno sustavno raditi na tome da se osjećaju sigurno dok iznose svoja mišljenja, bez straha od posljedica. Važno je pružiti im potrebne informacije i podršku kako bi se mogli jasno izraziti, osigurati da ih čuju oni koji donose odluke te da se njihovi stavovi zaista uzmu u obzir. Uz to, nužno je da dobiju povratnu informaciju o tome što je učinjeno s njihovim prijedlozima, uz jasno i argumentirano obrazloženje. Upravo se tim načelima vodim kada promišljam o participaciji djece, a takav pristup podržava i teorija Laure Lundy. [3]

 

Jesmo li spremni za promjenu paradigme? 

Često čujem tvrdnju da se djecu samo uči njihovim pravima. No, dječja prava (teško stečena kroz povijest) ne samo da ih štite, već ih uče kako se s poštovanjem odnositi prema drugima i graditi pravednije društvo. Uz to, važno je spomenuti te osigurati participaciju svakog djeteta ili mlade osobe, koliko to oni žele, neovisno o primjerice njihovom školskom uspjehu, ponašanju, znanju jezika i sl.

Iako se posljednjih godina mogu vidjeti pomaci u sudjelovanju djece i mladih iz alternativne skrbi, smatram da možemo i moramo učiniti više. Ne samo da ih uključimo u dijalog, već da ih doista slušamo i osiguramo da njihove ideje ne ostanu samo riječi na papiru. Učenje aktivnoj participaciji dovesti će do njihova razvoja kritičkog mišljenja, učenju i razvoju argumentirane rasprave, njihovog osnaživanja te konačno do aktivnog sudjelovanja u životu nakon izlaska iz skrbi.

Djeca i mladi su spremni sudjelovati. Pitanje je – jesmo li mi spremni slušati ih i prihvatiti bar dio promjena koje predlažu?

[1] Hart, J. (2008.). Children’s Participation and International Development. International Journal of Children’s Rights, 16, str. 407-418.

[2] Lansdown, G. (2010.). The realisation of children’s participation rights – Critical reflections. Percy-Smith, B., Thomas, N. (ur.): A Handbook of Children and Young People’s Participation –Perspectives from Theory and Practice. Routledge, str. 11-23.

[3] Laura, Lundy (2007) ""Voice" is not enough: conceptualising Article 12 of the United Nations Convention on the Rights of the Child", British Educational Research Journal, 33:6, 927-942, available at: http://dx.doi.org/10.1080/01411920701657033