Kad otpisani upale svjetlo: Šta su nas studentski protesti naučili o participaciji i kako participiraju mladi iz zaštite?

PIŠE: Denis Ćulahović, predsednik udruženja „Moj Krug“ FOTO: Tozografija

Širom Srbije održavaju se studentski protesti. Pardon građanski. Počelo je sa studentima, ali u ovom trenutku je od bebe u kolicima, do bake na štakama, dobar dio nacije na ulicama Srbije. Hodaju, trče, voze, ali najvažnije - koračaju ka promjenama.

Godinama smo svjedoci urušavanja svih segmenata društva. I u cijelom tom mraku i beznađu, za prekidač sa svjetlom potegnuše oni od kojih se to najmanje očekivalo - studenti. Etiketirani kao sebični, samoživi, izgubljeni u virtuelnom svijetu, sada su pokazali hrabrost i odlučnost.  Istovariše pune šlepere nade po cijeloj naciji. Skoro cijeloj, pardon. Vrlo precizno i jasno postaviše zahtjeve nadležnim institucijama. Definisan je i datum kraja protesta. Potrebno je samo da se zahtjevi ispune. Zahtjevi kažu, neka nadležne institucije rade svoj posao. Bez mješanja bilo koga. Jednostavno zar ne?

Ti, nekad otpisani mladi, sada ponos nacije, prošli su kroz najzabačenija sela kako bi svi mogli da ih vide i čuju. Protesti su perfektno organizovani, sa preko 270.000 ljudi na poslednjim okupljanjima. Organizacija je besprekorno vođena, podjeljena u segmente za koje su zaduženi studenti kojima je to područje studiranja. Pokazali su da znaju, mogu i hoće. Uz proteste, dijeli se hrana, pomažu se sugrađani, donira se onima kojima je najpotrebnije. Vratila se solidarnost, ljubav, empatija, samopoštovanje, vratila se ljudskost. Vratila se nada.

Ovi mladi ljudi su sada kandidati za Nobelovu nagradu. Za nas već i jesu nobelovci. Pokazali su snagu, inteligenciju, sposobnost i volju da učestvuju u donošenju odluka vezanih za njihov život. Pokazali su moć i rezultat participacije.

Među njima su i mnogi mladi iz socijalne zaštite. Oni koje je svijet i sistem otpisao i prije nego su umjeli da hodaju, trče, voze. Iako (do sada) nisu organizovali ovako masovne proteste za svoje drugare iz zaštite, njihova posvećenost i zalaganje u borbi za bolji sistem nebrojeno puta su pomogli onima unutar i izvan njega. Mogao bih napisati hiljade strana sa imenima care leavera koji su svojim djelima promjenili živote mnogih. Da to učinim, ovaj magazin, koji je već sada poput knjige, prerastao bi u enciklopediju - a poštari širom regije bi vjerovatno odbili dostavu. No, zato što nam je važno da ovaj primjerak Alternativnog MOD/DOMa stigne do vas, izdvajamo kao primjer samo jednu priču - priču o Stefanovoj participaciji.

“Boriti se dostojanstveno za svoju zemlju i mlade - najveće je nadahnuće koje sam doživeo od kada sam izašao iz hraniteljske porodice“, kaže Stefan, Nišlija koji i sam sudjeluje u protestima koliko mu posao dopusti. Koliko je važno biti uključen u donošenje odluka koje utiču na spostvenu budućnost Sefan je bio svjestan od malena. Iako u svom porodičnom okruženju nije nailazio na razumevanje odraslih, ulaskom  u sistem zaštite nije prestao da se bori. „Pošto sam odrastao sa nepoverenjem prema starijima, osećao sam da ne smem da budem tih dok se donose odluke koje će krojiti moj život. Uključivao sam se u teme koje se tiču mog obrazovanja, jer da nisam, lako sam mogao podlegnuti narativima da treba završiti fakultet koji će mi donositi sigurnu zaradu, a ne da se bavim onim što me ispunjava“, kaže.

U zauzimanju za sebe Sefanu je u početku velika podrška bio sin njegovih hranitelja. "U prvih mesec dana bio sam anksiozan. Srećom, tu je bio stariji sin mojih hranitelja koji mi je pomogao da se oslobodim. Gledajući kako on neprestano unapređuje stvari, pronašao sam način da se uključim – pomagao sam mu u svemu. Verovatno nije svestan koliko mi je značilo da imam druga na tom potpuno nepoznatom mestu. To mi je takođe pomoglo da sklonim misli i da budem prisutan u trenutku”, prisjeća se.

Kasnije se uključio u rad omladinskih organizacija, gdje je pronašao svoje mjesto. Sve je počelo s edukativnim kampom na Vlasni koji je omladinska ogranizacija „Džedajski pokret“ organizovala za djecu bez roditeljskog staranja. „Bio sam zbunjen kada sam video koliko mladih ljudi sličnih meni postoji, koliko njih deli iste interese i želeo sam da im se pridružim što pre!“. I jeste. Uključio se u rad omladinskih organizacija, a iz tog iskustva rodila se ideja o „Štitu“ - organizaciji koja okuplja mlade iz sistema socijalne zaštite.

 „Želim da sistem zaštite ima holistički pristup stvarima. Temeljniji i rigorozniji trening i monitoring svih uključenih u program socijalne zaštite kako bi ličnost, sposobnosti i blagostanje bili vodič u radu sa mladima, a ne puki smeštaj i završetak školovanja. Voleo bih društvo koje će živeti u skladu sa prirodom, gde će postojati održivo stambeno rešenje za sve mlade koji izlaze iz programa zaštite.  Da niko ne mora da strepi da li će živeti na ulici ako ne upiše fakultet ili kada napuni osamnaest godina. Da ne moramo da sanjamo kako posedujemo svoj dom u starosti. Kao neko ko je prošao po malo od svačega, dom je jedino mesto gde želim da budem a verujem, i veliki deo nas“, zaključuje.

Za kraj dodaje da vjeruje da osobe koje prođu situacije zbog kojih na kraju i dospiju u program socijalne zaštite imaju izraženiju empatiju i uviđavnost u probleme mladih. „Pravilno kultivisanje tog potencijala može iznedriti figure koje će raditi u interesu svog društva. Oni mogu postati neizostavni deo politike mladih i uzor i inspiracija svima nama koji volimo da vidimo nasmejane, lepe i zdrave ljude, u zemlji gde smo rođeni”, podvlači na kraju Stefan.

 

I mene ovo dodatno inspiriše. Stoga svečano i javno obećavam da ću u skladu sa svojim mogućnostima nastaviti do kraja života da participiram, obezbjeđujem prostor drugima da participiraju, te se truditi da živim u svjetlu!

Časna participacijska! A vi? Šta čekate?