Biti hraniteljica za mene nije samo uloga, to je životna misija

PIŠE: Arnela Dubrić (27), hraniteljica

FOTO: Priavtna arhiva Arnele Dubrić

Oduvijek sam znala da želim raditi s djecom. Odrasla sam u alternativnoj brizi, u SOS Dječijem selu, gdje mi je pružena ljubav, briga i pažnja. Gledajući svoju SOS mamu kako nesebično vodi računa o nama, negdje u dubini sebe sam osjećala da ću, ako mi život ne podari biološko dijete, i sama pružiti dom djetetu koje ga treba.

Prije više od devet godina počela sam istraživati šta znači biti hranitelj i tada mi je sve to izgledalo vrlo složeno. No, to me nije obeshrabrilo, naprotiv, dodatno me motivisalo da se informišem i učim. Uvidjela sam da je hraniteljstvo način da ostvarim svoj san, a to je da budem uz dijete, pružim mu podršku i budem njegov oslonac. Rad s djecom me oduvijek ispunjavao, volontirala sam u vrtiću, radila kao dadilja, bila okružena djecom iz alternativne brige, ali sam osjećala da mogu i želim više. U tim ulogama, koliko god sam se trudila, uvijek je postojala granica gdje ulogu dadilje ili odgajateljice u vrtiću možete obavljati samo određeno vrijeme, ali kao hraniteljica mogu djetetu pružiti trajnu sigurnost i dom. Kada sam donijela odluku da postanem hraniteljica, nisam imala strahove ni sumnje. Znala sam šta djeci treba, a to je ljubav i sigurno okruženje u kojem će se osjećati prihvaćeno.

Proces hraniteljstva započeo je prikupljanjem potrebne dokumentacije i prijavom u Centar za socijalni rad. Nakon toga uslijedila je obuka, koja je trajala nešto više od mjesec dana. Svakodnevno smo prolazili kroz različite scenarije, učili o izazovima hraniteljstva, potrebama djece, podršci koju pruža sistem i načinima na koje možemo odgovoriti na različite situacije. Imali smo priliku čuti iskustva drugih hranitelja i stručnjaka iz oblasti socijalnog rada. Obuka je bila zahtjevna, ali izuzetno korisna. Pružila mi je dodatnu sigurnost i uvjerenje da sam na pravom putu. Na kraju procesa, nakon individualnog razgovora sa stručnjacima, dobila sam potvrdu da ispunjavam sve uslove i da mogu postati hraniteljica.

Najveći izazov nije bio sam proces, već trenutak kada sam konačno postala hraniteljica. Tada su se pojavile stvarne životne dileme, „kako uskladiti posao, privatni život i brigu o djetetu? Hoću li moći pružiti sve što mu je potrebno?“ Sve su to bila pitanja koja su prolazila kroz moju glavu, ali su brzo nestala onog trenutka kada je dijete ušlo u moj dom. Znala sam da sam donijela pravu odluku.

Najveća podrška mi je bila moja mama, moja porodica i nekoliko bliskih prijatelja. Naravno, bilo je i onih koji su sumnjali i pitali me zašto mi „treba ta obaveza“. Ponekad su njihovi komentari bili bolni, ali sam ih razumjela jer nisu svi u stanju sagledati stvari iz moje perspektive. Ipak, ja sam se vodila svojim instinktom i ljubavlju prema djeci. Znala sam da ću, ako budem pružila sigurnost i ljubav, dijete rasti u zdravu i sretnu osobu.

Moj svakodnevni život kao hraniteljice nije se mnogo promijenio. I dalje idem na posao, djeca idu u školu, zajedno spremamo obroke (ponekad one koje više vole, a ponekad i zdrave koje manje vole 😊). Rješavamo školske obaveze, provodimo slobodno vrijeme napolju šetnjom kroz grad, igramo se sa vršnjacima iz naselja i dječicom iz obližnje škole i razgovaramo o svemu. Trudim se da pružim ono što je meni nekada bilo pruženo, a to je sigurnost, ljubav i osjećaj pripadnosti. Svaka mala pobjeda, svaki osmijeh, svako povjerenje koje mi dijete pokaže, potvrđuje mi da sam na pravom putu.

Biti hraniteljica za mene nije samo uloga, to je životna misija. Moje iskustvo iz alternativne brige pomaže mi da bolje razumijem kroz šta dijete prolazi. Znam kako izgleda osjećaj nesigurnosti, znam koliko je važno osjetiti toplinu doma, razumijem potrebe za podrškom, pažnjom i osjećajem pripadnosti. Djeca u alternativnoj brizi nisu mnogo drugačija od djece u biološkim porodicama, jedina razlika je što im treba dodatna potvrda da su voljena i da su važna.

Sistem hraniteljstva se kod nas u BiH, još uvijek razvija i ima prostora za poboljšanja. Iz svog iskustva bih voljela da zakon prepozna važnost veze između hranitelja i djeteta, te da hranitelji imaju prednost pri eventualnom usvajanju djeteta koje je već duže vrijeme s njima. Emocionalna povezanost koju hranitelji i djeca razviju ne smije biti zanemarena.

Moja poruka mladima koji su odrasli u sistemu i razmišljaju o tome da postanu hranitelji jeste, vjerujte u sebe i u svoju sposobnost da budete oslonac nekome. Niko bolje od vas ne zna kroz šta djeca prolaze i niko ih ne može razumjeti kao vi. Ako osjećate da možete pružiti dom, ljubav i sigurnost, ne bojte se da krenete tim putem. Možda mislite da činite malo, ali za jedno dijete, vi ste sve.