rastezanja vrpci ta se sljubljena, tzv. bimetalna vrpca savija, što se prenosi na neku kazaljku na temperaturnoj ljestvici. Električni termometri mjere temperaturu prema promjeni otpora ili vodljivosti osjetnika. Najviše se rabe otporni termometri koji mjere temperaturu po promjeni električnoga otpora, a pokazuju je na nekom analognom ili digitalnom pokazniku. Platinski otporni termometri mjere temperaturu u rasponu – 200 do + 1000 °C. Rabe se za jednostavna i brza mjerenja temperature. Pirometar s termočlankom mjeri temperaturu na osnovi električnoga napona termočlanka koji je izravno u dodiru s mjerenim sustavom. Elektronički termometri mjere temperaturu na osnovi nekog elektroničkog osjetnika, kao što je npr. termistor, a rezultat pokazuju na digitalnom pokazniku. Zračevni ili radijacijski termometri mjere temperaturu prema zračenju koje odašilje sustav. Najpoznatiji su tzv. optički pirometar i radijacijski pirometar, a upotrebljavaju se za mjerenje temperature u visokotemperaturnim sustavima u industriji, na primjer u pećima za taljenje i pečenje. Iskazivanje mjernoga rezultata Mjerenje temperature je uz pouzdane termometre jednostavan postupak. Treba samo očitati vrijednost temperature na nekoj ljestvici ili pokazniku. Pri tome ipak valja obratiti pozornost na iskazivanje očitanog podatka. Neispravno je navoditi samo brojčanu vrijednost bez mjerne jedinice. Također je neispravno nazivati jedinicu temperature samo stupanj ili pisati znak samo slovom C. Na primjer, očitana sobna temperatura je 20 Celzijevih stupnjeva ili, napisano znakom, 20 °C. Neispravno je izjednačavati vrijednosti temperatura u pojedinim ljestvicama, kako se to često nalazi, pa pisati, na primjer 37 °C = 310,15 K, jer to kao i bezbroj drugih mogućih “izjednačavanja” ne odgovara osnovnoj jednadžbi °C = K. Valja ispravno izraziti da Celzijevoj temperaturi od 37 °C odgovara termodinamička temperatura od 310,15 K ili, jednostavnije, 37 °C odgovara 310,15 K. Dr. sc. Zvonimir Jakobović
OPASNOSTI MOBILNE TELEFONIJE
Radijski primopredajnici nekad i sad
Mobilna telefonija iznimno je “opasna” civilizacijska tekovina. Istina, ne na način kako to moderni “radiobrižnici” često vole predstavljati, već prvenstveno na kulturološkom polju ljudskog rada i življenja. Ipak krenimo redom, svaka tehnička tvorevina koja predaje i prima radioemisije – zrači. Na primjeru modernih mobilnih komunikacija to je zračenje zahvaljujući spomenutim radiobrižnicima dovedeno do apsurda. Daleko je veća, snažnija, radioemisija odašiljača mobitela na našem uhu nego ona koja do tog istog našeg uha i mobitela dolazi od radiorelejnih postaja mobilnih operatera. Stare prigušnice rasvjetnih tijela koje su nerijetko postavljene i na fasade zgrada pravi su megaradioreflektori naspram njih. Jedna jedina mikrovalna pećnica proizvodi toliko zračenja da bi njezino postavljanje na nekoliko desetaka kilometara od stotina i stotina milijuna eura vrijednih radioteleskopa njih potpuno zaslijepila. Vratimo se na temu opasnosti mobilne telefonije u kulturološkom smislu. Bezmalo svatko ima mobitel/e, većina “zna sve” o njima, mi ostali njima se koristimo taman koliko nam treba. Prije samo dvadesetak godina nije bilo ni Googlea ni Facebooka, a prve mobitele na našem tržištu plaćali smo daleko više od bilo kojeg današnjeg ultra high tech fensi-šmensi mobitela. Danas za cca 3000 eura dobijete solidan polovni automobil, tada je toliko koštao mobitel koji nije podržavao ni slanje podataka SMS-om. Današnja djeca i mladi znaju sve aplikacije, instaliranja, “lajkanja, šeranja, kopiranja, pastiranja...” Nabrajanje što se danas sve može i radi s mobitelom ne bi imalo kraja. No znamo li što je
31