Skok grofa Erdödyja – fotografija iz doba osnivanja Kluba amatera fotografa (Karlo Drašković, 1895.)
tom1, bavljenje nekom tehničkom djelatnošću izvan profesionalnih obveza, a radi osobnoga zadovoljstva, te udruživanje istomišljenika u klubove, društva, udruge, zajednice i sl. Većinom je utvrđeno pravilima ili statutima prema običajima, odnosno zakonima dotične države. Razgovorno se naziva i tehničkim hobizmom. Počeci tehničkog amaterizma, iako se to tako nije tada nazivalo, sežu u duboku prošlost. Među znanim i još više neznanim tehničkim izumiteljima, pronalazačima i danas bi rekli inovatorima mnogobrojnih oruđa, pomagala, postupaka i umijeća, bilo je mnogo takvih kojima to nije bilo osnovno zanimanje, nego su bili ljubitelji, sanjari i zanesenjaci, koji su svojim dosjetkama omogućavali opći tehnički, a njime i gospodarski napredak ljudskoga društva. Kroz cijelo srednjovjekovlje i novovjekovlje sve do naših dana bilo je profesionalnih i amaterskih izrađivača maketa i modela zgrada, utvrda, mostova, plovila i letjelica, što stvarnih, što zamišljenih. Služili su kao 1 Tako su naši prvi prijatelji radija (kako su se tadašnji radioamateri nazivali) osnovali 1924. godine Radioklub Zagreb i počeli izdavati stručni časopis Radio šport.
12
ogledni uzorci graditeljima te kao ukrasi, igračke ili zavjetni darovi. Samo je poneki primjerak takvih starih modela i maketa sačuvan u muzejima ili crkvama. Tehnički amaterizam u suvremenom smislu posljedica je i odraz velikog zanimanja široke javnosti za razvoj tehnike i primjene tehničkih dostignuća kao posljedice tehničkih izuma i industrijske revolucije, stoga se javlja krajem XIX. i početkom XX. stoljeća. Prvo je takvo područje sustavnog amaterskog bavljenja bila fotografija kao veliki izum polovice XIX. stoljeća. Slijedili su automobilizam na prijelomu stoljeća, radio neposredno nakon Prvoga svjetskog rata, potom brodsko, željezničko i zrakoplovno modelarstvo i dr. Ti su prvi tehnički amaterizmi imali sva suvremena obilježja. Amateri su se udruživali u klubove, društva, udruženja i kako li se već sve to nazivalo, ponajprije radi razmjene znanja i iskustava, opreme i potrebnoga radnog materijala, a osobito organiziranih natjecanja. Ta su natjecanja bila poticajima za daljnje usavršavanje opreme, umijeća i vještina. Postignuti rezultati nagrađivani su priznanjima, diplomama, medaljama, peharima, a uvijek su, slično kao i u sportu, donosili stručni i društveni ugled. Tehnička kultura suvremeniji je naziv za široko područje kulturnog djelovanja u području tehnike. Svrha mu je širenje tehničkih spoznaja, umijeća i vještina izvan profesionalnog djelovanja stručnih škola, fakulteta i drugih oblika obrazovanja. Odvija se na brojne načine kroz dva osnovna puta: a) većinom djelatnošću organizacija tehničkog amaterizma, i b) manjim dijelom školskim programima kroz obvezatni predmet Tehnička kultura, ponajprije u osnovnoj školi. U raznim zemljama tehnička kultura ima raznolike nazive i načine očitovanja. Negdje je to široka društvena djelatnost, negdje djelatnost privatnih klubova zaljubljenika u pojedine tehničke discipline, a negdje mješovito.
Tehnička kultura u Hrvatskoj
Tehnički amaterizam nicao je uz tehničku industriju prvo u tehnički, a time i gospodarski razvijenijim zemljama. Ubrzo su obrtnici i trgovci, učenici i studenti, donosili u Hrvatsku iz europskih zemalja, ponajprije iz Beča, Budimpešte,