42
panorama
broj 394 / 06.05.2011.
Susret s pjesnicima - Ljubica Komljenović, iz Dukovca pokraj Svetog Križa Začretje, piše pjesme pretežito na kajkavskom, a ručni radovi su joj suveniri, gobleni i vezovi
Pjesnikinja tužnih očiju Ivo Šućur
SVETI KRIŽ ZAČRETJE
U začretskoj slastičarnici «DINI» susreli smo se s pjesnikinjom Ljubicom Komljenović iz Dukovca pokraj Svetog Križa Začretje. Njena prijateljica i kolegica po rukotvorinama, Biserka Svedružić, nedvno nam je kazala da Ljubicu svi znaju kao ženu tužnih očiju. A kako se stanje duše oslikava u očima, tražili smo poveznicu njenih otužnih pjesama i tamnih sjena u njenim zjenicama. Da, Biba je bila u pravu…
mene. Invalidska sam umirovljenica od 2007., a mirovina mi je nedostatna za normalan život. Zato se mora prihvatiti svakojakog posla (ručni radovi, suveniri) koji bi mi donijeli koju kunu više. Sve se to nataložilo u mojoj duši i skamenilo se - sa sjetom priča Ljubica. Taj talog spriječio ju je da svojedobno izda svoju prvu pjesničku zbirku na koju čeka preko stotinu pjesama. Inače je, kaže,
- Još uvijek sam pod dojmom iznenadne smrti našeg kolege Vladimira Poljanca. Zbog toga sam još tužnija nego inače. Ja sam 2003. godine doživjela tešku prometnu nezgodu i jedva sama ostala živa. Već 20 godina sam «bijela udovica». Sin Marko (25) je većinom kod svoga oca, a Antonio (23) kod
Zagorka po srcu i duši. Piše kajkavskim narječjem, jer je tu «doma». Veliki je ljubitelj starina i svega što polako pada u zaborav, pa i to nastoji zabilježiti u svojim pjesmama. Cijeli život bavi se rukotvorinama. Veze, ima 32 izrađena goblena. Nastoji to umijeće prenijeti i na druge. Izrađuje «ljustere» od slame, starinski nakit za raspela, cvijeće od krepapira, lutkice Seljanke od komušine «lupinja» i još mnogo toga, što rado pokazuje gdje god je pozovu. Uz malo slobodnog vremena što joj preostane, s ljubavlju obrađuje svoj mali vrt, a voli i svoje balkone pune cvijeća. Sebe smatra dobrom susjedom koja uvijek priskoči kad nekome treba pomoći. I ljudi je vole.
ČAJ KOD VRANYCZANYEVIH OROSLAVJE – Oroslavska plemićka mladež, koja djeluje u sklopu Udruga mladih Feniks, predstavila je na manifestaciji “Čaj kod Vranyczanyevih” nove haljine koje su sašivene za članice uduge. Udruga je sada vlasnik 10 novih haljina, a u planu je još izrada muških i dječjih kostima. Nazočne je pozdravila predsjednica udruge Elizabeta Škvorčec, a gradonačelnik Ivan Tuđa izrazio je nadu da će i dečki, uskoro stati uz cure, u novim kostimima. Već sada, Oroslavska plemićka mladež ima mnoštvo poziva za sudjelovanje na raznim manifestacijama, pa se svi
nadaju kako će na taj način uspješno predstavljati i promovirati grad Oroslavje. Uz čaj, kojim su se mogli poslužiti svi koji su došli, djevojke su otplesale dva plesa te se prošelate parkom. Bila je to i prilika koju su iskoristili posjetitelji da se fotografiraju s mladim ‘plemkinjama’. Ova je manifestacija organizirana kao dio Županijskog programa djelovanja za mlade koji provodi Mreža udruga KZŽ. Organizatori su bili Turistička zajednica Oroslavja i Udruga mladih Feniks, a pokrovitelji Grad Oroslavje i Mreža udruga Krapinsko-zagorske županije. (S. Fu.)
Ljubica Komljenović, rođena PESEK MOJ 10. srpnja 1956. u Dukovcu poPesek je moj i malji i debelji kraj Svetog Križa z rufastem gupčekom i žalosna oka Začretja u obrtnaboran je zgužvan na se felje ničkoj obitelji. I se obavlja bar h sto skoka Osnovnu školu je završila u Perdi smerdi kak i si drugi Svetome Križu Buhe si stieplje i brusi panđe Začretju, a SredKvara napravi za preceniti nju trgovačku u Z deke je zglodali zadnje franđe. Zaboku. Pjesme počinje pisati Špotam ga i gledim i čudaj toga kao srednjoškolI razmišljam kak bi ga hitila van ka 1971. godine, a kat vidim tu ljubaf h okecu kada je napisala mam od zamisli zgrabi me sram. svoju prvu pjesmu ˝Čuješ li ?˝ On mi je dragi za serce privezan Pjesme piše štokak perst i nohet mi sme dva kavštinom. Goneznam kak bude gda bu hgasel dine 1985. prebormeš bum morala za njem i ja. staje pisati. Na poticaj prijatelja Zdenke i Rajka Suhodolčana uglazbljene i uspješno se iz Krapine počinje ponovno izvode. pisati pjesme 1999. godine. Sada pjesme piše pretežno Članica je Hrvatskozagorna kajkavštini, s lokalnim skog književnog društva, prizvukom. Neke je pjesme i Klanjec, Eko društva Zeleno uglazbio Rajko Suhodolčan. Zagorje i KUD-a «Lavoslav Motivi su uglavnom njezin Vukelić» u Svetome Križu život i njezino proživljeno Začretju, u sekciji rukotvodjetinjstvo. Pjesme su često rina. malo provokativnog sadr- - Iz Ljubičinih pjesama - kažaja sa erotskim nabojem. zao je svojedobno Antun No, ima i vrlo lijepih osjećaj- Kučko-Tonek, izlazi dobri nih pjesama koje otkrivaju duh Začretja, a na temelju njezinu nježnu i osjećajnu nekoliko pjesama koje mu dušu. Pjesnički uzori su joj je je dala da pročita - osjete se Dragutin Domjanić i Božica životne tegobe kroz koje je Jelušić. prošla kao u pjesmi ˝Kam je Sudjeluje na recitalima i se te prešle˝, kad piše: «Leta objavljuje u zbornicima: za letom fletno bežiju / već 20. recitala suvremeno- prešle je skore dvajset let ga kajkavskog pjesništva / h sercu mi još spomenki «Dragutin Domjanić» spiju / a ti si sigurno već u Zelini «Zeleni bregi čistem sed». Pjesme su vrlo Zeline (Sveti Ivan Zeli- često vezane uz njezino na,2001.), 25. susreta djetinjstvo pa piše ˝I sunce hrvatskih neafirmira- je denes vu mom kraju, / nih pisaca (Bjelovar, obrisale rosu s polja i njiv, / 2005.), te 26. i 27. zadišele cvetje punim je sjasusreta neprofesi- jem, / i podremani gaj već je onalnih hrvatskih živ˝. Česti slučajevi nevjere pisaca (Bjelovar, poprimaju u njezinim pjeĐurđevac, Đeleko- smama osebujan, humovec, 2006. i 2007.). ristički ton kao u pjesmi ˝ Neke su joj pjesme Dosta je sega˝, gdje u prvoj
strofi piše ˝ Dobre su rekla babica stara, da večeg osla od mene ni, već par ljet mi žena šara, i kam odhaja dok celi svet spi˝. - Inače - priznaje pjesnikinja - dobrim djelom pišem pjesme u muškom rodu, i naravno, pjesme se ne odnose baš sve na moj život. Smiješne su i tužne, sukladno mom unutarnjem raspoloženju. Žal za vremenima koja nam polako, ali neumitno izmiču. One su mi odmor za dušu, kad sam tužna, i radost, kad sam sretna. Voli prirodu, podjednako biljni i životinjski svijet, a i ljude. Kućni joj je ljubimac pas Feliks koji joj je utjeha kad je sama i inspiracija za mnoge pjesme.U znak zahvalnosti posvetila mu je svoju pjesmu «Moj pes». - I tako teku moji zemaljski dani u radu s rukama i u pisanju pjesama, ali i u sakupljanja kajkavskih riječi moga govornog područja. Imam ih negdje oko 20.000 tisuća. Ako mi dopusti zdravlje i, naravno, financije, želim to izdati, jer vidim da je strani jezik preplavio govor mladih. Već ne razmeju neke naše, domaće reči. Pak bi se moglo dogoditi da nam se pojedini idiomi i ugase, a to bi bilo pogubno za našu nacionalnu kulturnu. Zato se žurim i kao hrčak spremam sve što mi je bitno, kako bih čim više toga spasila od zaborava. Ako slučajno sretnete u Začretju ili okolici ženu sa psom koji se odziva na ime Feliks, znajte da je to Ljubica Komljenović, pjesnikinja tužnih očiju…