312954751 yvette manessis corporon kad čempresi šapuću pdf

Page 1


PREVELA S ENGLESKOGA: Katarina Volarić Naslov izvornika Yvette Mancssis Corporon When the Cypress Whispers Copyright © 2014 by Yvette Mancssis Corporon. Copyright © za hrvatsko izdanje Znanje d.o.o. 2014.


Za moju mamu i moje ya-ye Sad, gdje no preko nade, mimo slutnje se Ja spasoh, mnogu bo탑jem' hvalu dugujem1 _________ - Sofokle.


Prolog

ERIKOUSA, GRČKA, KOLOVOZ 1990.

»Ya sou, Ya-ya 2« vikala je Daphne jureći niz drevne kamene stube. Plaža nije bila udaljena više od petsto metara makadamom od kuće njezine bake, ali nestrpljivoj djevojčici činilo se da nikada neće stići na svoje odredište. Trčala je cijelim putem. Stala je samo jednom i to samo na trenutak da ubere kupinu s grma uz put čije su goleme bobice izgledale previše crne, teške i slatke da bi samo prošla pokraj njih, čak i za djevojčicu koja je imala cilj. Daphne je ispustila ručnik čim je pod nogama osjetila pijesak boje karamele. Nije stala čak ni da izuje svoje bijele platnene tenisice. Zbacila je najprije desnu, a zatim lijevu tenisku sa stopala i potrčala prema moru. Ostavila je svoje tenisice bez vezica iza sebe, razbacane po nedirnutoj plaži. Daphne je odavno otkrila da joj vezice na cipelama samo smetaju. Napokon je usporila korak. S rukama ispruženima ustranu za ravnotežu pažljivo je birala gdje će položiti stopalo na crnim stijenama koje su obilježavale obalu. Naglo je udahnula kada su njezina bosa stopala prvi put osjetila toliko željeni rashlađujući učinak Jonskoga mora. Daphne je grabila dalje dok donja polovica njezinih mršavih bedara nije bila pod morem. Podignula je obje ruke iznad glave, spojila prste i savila koljena. S nestrpljenjem se odgurnula vrhovima nožnih prstiju i odskočila prema naprijed u savršenom luku. Oči je otvorila tek kada je napokon potpuno uronila u mirno, bistro more.


Ugledala ih je ondje gdje se prošlog ljeta pozdravila s njima. Njezini tihi podvodni pratioci bili su tu. Daphne se nasmijala kada je uočila bodljikave morske ježince, a zatim je zamahnula rukama i nogama, okrenula se i primijetila lupare pristojne veličine koji su se čvrsto držali za podvodne stijene. Svuda oko sebe vidjela je ribe, mnoštvo riba raznih boja i veličina čija je imena znala samo na grčkom. Tsipoura3. Barbounia4. Nikada nije ni pomislila na to da sazna njihova imena na engleskom jeziku. Zašto i bi? Ionako je djeca doma neće zaustaviti u školi i pitati kako je provela ljeto ili kako se zovu razne vrste riba u Jonskome moru. Nikada je nitko od njih nije zaustavio da bi popričao s njom. Satima je bila u moru. Plivala je, ronila i sanjarila. Ni u jednom trenutku nije osjetila usamljenost ili strah iako je bila potpuno sama. Nije bila poput većine drugih djevojčica koje su se bojale onoga što bi moglo vrebati na njih ispod površine. Voljela je biti ovdje, u samotnoj i tihoj uvalici. More je nikada nije procjenjivalo, već joj je pružalo dobrodošlicu, pozivalo ju je k sebi. More se nije zamaralo što je Daphnein rabljeni kupaći kostim bio prevelik. Elastični materijal previše su rastegnule novootkrivene obline njezine rođakinje Popi. Nije mu smetalo što se čak i sada, tisućama kilometara daleko od zalogajnice, osjećao slabašan, ali ustrajan vonj masnoće u Daphneinoj kosi. Ovdje ništa od toga nije bilo važno. More ju je svakoga ljeta krstilo iznova. Obnavljalo ju je, osvježavalo i čistilo od svega. Daphne je uvijek doživljavala kopno i stijene koje su stršale iz mora s obje strane uvale kao raskriljene ruke koje ju štite, miluju i oblikuju siguran bazenčić u kojem bezbrižno može plivati. Ovdje se osjećala sigurnom, zaštićenom od otvorenog mora i zurenja djevojčice pjegave kože koja je mirisala po losionu s mirisom jagoda. Nije bila spremna napustiti svoje vodeno igralište čak ni kada su joj se mišići počeli grčiti, a pluća stezati od držanja daha nekoliko sekundi predugo. Tada bi se okrenula na leđa, plutala i zurila u nevjerojatno plavo nebo posuto nježnim i mekanim oblacima, koji su joj se doimali poput finih


svilenih niti koje uljepšavaju savršenstvo neba. Nije ni čudo što je Atena bila bijesna. Kladim se da je tako izgledala Arahnina svilena tapiserija, pomislila je sjetivši se priče koju joj je ispričala njezina ya-ya o taštoj djevojci koju je božica pretvorila u pauka jer se usudila hvalisati da je njezina tkalačka vještina bolja od božičine. Daphne se nasmijala dok je sama sebi prepričavala priču mlatarajući prstima po površini mora, a nadolazeća je plima obavijala njezino bestežinsko tijelo. Naposljetku je pogledala svoje tijelo i uočila znakove koji su otkrivali da je opet pretjerala i predugo ostala u vodi. Koliko god željela vjerovati da je jedna od legendarnih morskih nimfi koje su plivale i izvodile vragolije u ovim vodama, tužna joj je stvarnost govorila da je obična smrtnica. Maslinasta boja kože na njezinim prstima poprimila je sivkastobijelu nijansu, a koža joj je bila naborana i nagrižena. Bilo je vrijeme za povratak na suho. Dok je skupljala sve što je pobacala po plaži, Daphne je pogledala na sat koji je pokazivao 13:45. Bilo je kasnije nego što je mislila. Znala je da je yaya već pripremila ručak i sada sigurno korača terasom u očekivanju svoje voljene unuke. »Ya-ya će me ubiti«, reče Daphne iako je nitko nije mogao čuti. Ili je? Ogledala se oko sebe dok je stajala na plažici, a kapljice mora klizile su niz njezino tijelo i natapale pijesak. Imala je neobičan osjećaj da je netko promatra. Činilo joj se da čuje nečiju prisutnost. Zvučalo je kao da ženski glas pjeva u daljini... Nježan i poznat, a opet tih i nestalan. Daphne nije bila sigurna što točno čuje. Ponovno se okrenula prema moru i podigla ručnik da ga otrese. Zatvorila je oči pod naletom zrnaca pijeska i podizala je ruke gore - dolje dok je ručnik lebdio na povjetarcu poput galeba u letu. Vjetar je iznenada ojačao i neočekivano hladni nalet zario se poput tisuća iglica u njezinu mokru kožu. Ukopala se petama u pijesak ne bi li održala ravnotežu i čvršće uhvatila krajeve ručnika koji je sada mahnito lamatao zrakom poput zastave na koplju za vjetrovita zimskog dana. Očiju i dalje zatvorenih pod naletom zrnaca pijeska, koji su joj se


nemilosrdno zabijali u lice, čula je šuštanje lišća na obližnjim stablima čempresa čije su se grane njihale na vjetru. Ukipila se na mjestu. Eto... eto ga. Čula ga je. Ovoga je puta bila sigurna. Sto posto. Olabavila je stisak prstiju oko ručnika i otvorila oči. Promatrala je kako ga zapadnjak nosi niz plažu. Znala je da ga je čula ovoga puta. Daphneino je srce luđački udaralo. Je li moguće? Je li uistinu i napokon moguće? Dokle god joj je sezalo sjećanje, mogla je čuti kako joj ya-ya prepričava legendu o šapatu čempresa. Ya-ya ju je prigušenim i pobožnim glasom uvjeravala da čempresi govore svojim tajnim jezikom koji putuje od stabla do stabla na nježnom jutarnjem povjetarcu i utiša se kada nastupi popodnevna tišina. Nebrojeno je puta starica privukla Daphne u svoj zagrljaj i molila je da osluškuje. Nebrojeno je puta Daphne pokušala čuti tajne koje im čempresi govore, čuti odgovore prošaptane na vjetru, ali nije uspjela. Iako se ya-ya zaklinjala u istinitost njihovih šapata. Pričajte mi, molim vas, preklinjala je Daphne. Oči su joj se raširile u nadi da ih napokon čuje. Sklopila je ruke i položila ih na srce te zadržala dah kako bi bila sigurna da je ništa neće ometati dok osluškuje. Okrenula je lice prema mjestu odakle joj se učinilo da glas dopire, prema najudaljenijim zakucima uvale gdje je drveće i žbunje bilo toliko gusto da se čak ni ona nije usudila krenuti tom prečicom prema kući. Iako je osjećala slabost zbog zadržana daha, Daphne je čekala i molila. Ovoga puta nije čula ništa osim glasnog zavijanja njezina praznog želuca. Naposljetku je morala izdahnuti. Njezina su se sitna ramena teško savila prema naprijed pod težinom još jednog razočaranja. Razočarano je uzdahnula i protresla crne kovrče s kojih su se kapljice raspršile na sve strane. Nema smisla. Nema pjevanja. Nema priče. Nema prekrasna ženskog glasa koji joj pjeva serenade. Nema odgovora na životne tajne koji samo čekaju da ih se ubere s povjetarca poput zrelih kupina. Mogla je čuti samo uobičajene zvukove šuštanja grana i lišća na vjetru. Ali Daphne je znala da joj drhtavo lišće, iako tvrdoglavo šuti, ipak nešto


poručuje. Govori mi da je vrijeme za povratak kući. Ugurala je stopala prekrivena pijeskom u platnene tenisice. Čeka me yaya. Vrijeme je za povratak kući.


Jedan

KRF DANAS

»Stigla si!« Popin engleski s izraženim naglaskom odzvanjao je zračnom lukom dok je širom raširenih ruku trčala terminalom. Svojim je bujnim tijelom odgurnula šačicu novopridošlih turista i progurala se kroz mnoštvo putnika na terminalu ne bi li pozdravila svoju najdražu sestričnu kako treba. »Bože dragi, pogledaj se samo! Kako li si samo uspjela tako smršaviti? Za večeru sam pojela kokoš veću od tebe.« Daphne je ispustila svoje torbe usred izlazne rampe za dolazne letove. Čula je povike i psovke koje su joj uputili drugi putnici dok su morali zaobilaziti njezinu prtljagu, ali nije je bilo briga. Ni najmanje je nije bilo briga. Prošlo je šest godina otkako je Daphne bila ovdje, šest godina otkako je posjetila Grčku i nije imala namjeru čekati ni trenutka duže da se utopi u toplom, ugodnom zagrljaju svoje rođakinje bez obzira na to koliko se njezini suputnici bunili zbog toga. Poput svojih ya-ya koje su bile sestre. Popi i Daphne bile su posebno povezane. Popi je još bila mala beba kada je umrla njezina baka. Tada je na njezino mjesto uskočila Ya-ya i odgojila Popi poput vlastite unuke. I voljela ju je kao i svoju unuku. »Kako je dobro vidjeti te«, uskliknula je Daphne. Raskrilila je svoje mršave, ali preplanule ruke i prepustila se ugodnom i mekanom zagrljaju Popina tijela. Popi je vrisnula. Ostale su u zagrljaju još nekoliko trenutaka, a zatim ju je Popi napokon pustila i odmaknula se ne bi li je bolje pogledala.


Mršava, ali i jako lijepa. »O Daphne, tvoj je Stephen vrlo sretan muškarac. Bit ćeš predivna mladenka.« Popi je radosno pljesnula rukama, a zatim se iznenada ukopala na mjestu, nakrivila glavu udesno i suzila pogled. Nagnula se prema naprijed i proučila Daphne. »Izgledaš drukčije.« »Smršavjela sam.« »Nije to. Drukčija si«. Popi je pokazivala prema njezinu licu. Daphne je prstima prošla po nedavno prepravljenom nosu. Smijala se sa Stephenom svaki put kada su pričali o postupku nazivajući ga etničkim čišćenjem u izvedbi estetskog kirurga. »O da. Moj nos. Popravila sam ga.« »Popravila? Slomila si nos?« »Ma ne, bio je prevelik.« Daphne se i sada smijala tome. Popi je prstom dotakla svoj grčki nos slušajući Daphne. »Noću sam teško disala i doktor je rekao da će mi operacija pomoći.« Popi nisu zanimala daljnja objašnjenja. »Moja rođakinja udaje se za bogatoga Amerikanosa. Možeš kupiti što god poželiš, čak i novi nos.« Zahihotala se. »Tako sam sretna zbog tebe, Daphne mou. O Daphne... Uštipni svoju najdražu sestričnu pa će se i meni možda uskoro sreća osmjehnuti, a? U Grčkoj nema nijednog muškarca za mene.« Popi je s gađenjem pljunula na pod. Daphne je zabavljalo dramatiziranje njezine sestrične, ali znala je da njezino jadanje nije bilo daleko od istine. Popi je imala trideset i četiri godine i nije imala dečka te je, prema tradicionalnim grčkim standardima, bila prava usidjelica. Nekoliko je muškaraca ušlo u njezin život kroz godine, ali nijedan joj nije uspio zadržati pažnju duže od nekoliko tjedana. Ali, iako se Popi voljela žaliti na nedostatak muškaraca u svojem životu, nije bila poput ostalih otočanki koje bi srozale svoje standarde i prihvatile bilo kakvog muškarca za muža. Popi je, poput svoje sestrične Daphne, uvijek težila boljem.


Daphne je posegnula prema petogodišnjoj Evie koja se skrivala iz njezinih nogu i izvukla je pred Popi. »Popi, ovo je Evie.« »Oooooooo. Kakav lijepi anđelak!« Popi je glasno vrisnula. Otvorila je svoju torbu i počela kopati po njoj dok se saginjala prema Evie. »Pa gdje li sam ga stavila? Znam da sam ga uzela sa sobom«, mrmljala je kopajuči među raznim ključevima, kutijom cigareta i omotima slatkiša kojima je njezina golema smeđa kožna torba bila pretrpana. Evie je samo šutjela i promatrala nepoznatu ženu koja je jako nalikovala njezinoj majci iako je bila veća u svakom smislu. Djevojčica je čvrsto stiskala majčinu ruku i pokušavala se izmigoljiti iz njezina stiska ne bi li se zavukla iza Daphneine suknje. »Dobro. Vidim da si malo sramežljiva. Ali to je u redu«, rekla je Popi. Napokon je pronašla ono što je tražila. Izvukla je plišanoga psića. »Mislila sam da bi ti se možda mogao svidjeti.« Evieno se držanje promijenilo istoga trenutka kada je ugledala psića. Njezina se suzdržanost povukla i djevojčica se približila Popi. Prihvatila je novu igračku s velikim smiješkom i prigrlila je na grudi. »Evie, što se kaže?« podsjetila ju je Daphne. »Hvala«, poslušno je rekla Evie. »Evie, ja sam sestrična tvoje mame i zovem se Penelopa, ali ti me možeš zvati thea5 Popi.« Iako bi Popi u Americi bila Eviena rođakinja, u Grčkoj joj je bila teta. Tako je to bilo među Grcima - generacijska podjela strogo se poštivala i nikada se nije zaobilazila. Oslovljavati osobu thea ili theo (teta ili striko) bio je znak poštovanja, ne samo rodbinskih veza. »Znam da je ime malo čudno«, nastavila je Popi. »Ali nadjenula mi ga je tvoja mama. Daphne, sram te bilo.« Popi je pogledala prema Daphne i punašnim je prstom priprijetila svojoj sestrični, a zatim se okrenula prema Evie. »Kada smo tvoja mama i ja bile djevojčice poput tebe«. Popi je nježno vrškom prsta dodirnula Eviein nos, »moja obitelj preselila se u New York na


nekoliko godina. Tvoja mama i ja postale smo vrlo, vrlo bliske. Kao da smo sestre.« Popi je sjala od zadovoljstva. »Tvoja mama se trudila i trudila, ali bez obzira na sav trud nikako nije mogla reći moje ime. Pee-nee-loo-paa. Možeš li ti reći Penelopa?« »Pee-nee-loo-paa«, ponovila je Evie. »Savršeno.« Evie se ponosno uspravila kad ju je Popi pohvalila. Izgledalo je kao da je djevojčica porasla nekoliko centimetara pred njihovim očima. »Ali tvoja mama«. Popi se približila Evie dok je to govorila, »e pa tvoja mama nije bila tako savršena. Jednostavno ga nije mogla izgovoriti. Pa me počela zvati Popi. A sada me svi tako zovu.« Evie je podignula pogled prema svojoj majci. »Mamice, i ti si jednom bila djevojčica?« »Jesam, Evie. Ali to je bilo prije puno, puno godina.« Daphne je pogledala svoju kćerkicu i prisjetila se kada je i sama bila tako mlada, nevina i željna čuti priče koje bi odrasli ponudili podijeliti s njom. »Hajde, idemo.« Popi je hitrim pokretima ruku skinula sivu prašinu zračne luke na Krfu sa svoje crne suknje dok je ustajala. »Idemo do stana da se možete istuširati i kratko odmoriti. Jesi li umorna, Evie?« Evie je odmahnula glavom. Posegnula je prema ručki svojega malog ružičastog kovčega. »Zapravo, prespavale smo dobar dio leta«, rekla je Daphne i počela skupljati njihovu prtljagu. »Bile smo u prvom razredu gdje imaju sjedala koja se pretvaraju u krevete. Mislim na sjedala koja se mogu potpuno spustiti poput pravih kreveta.« Uhvatila je drške dvaju velikih crnih kovčega s kotačićima, a bijelu zaštitnu vreću za odjeću u kojoj je bila njezina vjenčanica stavila je pod ruku.


»Dopusti mi da ti pomognem. Ja ću to nositi«, rekla je Popi i uzela zaštitnu vreću za odjeću iz Daphneinih ruku. »Kakva razlika od vremena kada smo bile djevojčice, zar ne Popi?« »Kakvu razliku predstavlja bogati američki muž«, frknula je Popi. Pružila je ruku prema Evie. Djevojčica je oklijevala, ali je brzo podigla svoju nježnu ručicu i čvrsto uhvatila ruku svoje tete. Dok su hodale terminalom prema izlazu. Popi reče: »I ja moram pronaći muža. Jednoga bogatog Amerikanosa. A ti ćeš mi pomoći u tome, može?« »Poput Stephena?« pitala je Evie. Popi je kimnula. »Baš poput Stephena. Želim zgodnoga i bogatoga Amerikanosa koji će me usrećiti i neprestano me nasmijavati.« Popi je noktima poškakljala Eviein dlan. Zatim su Popi i Evie nastavile hodati držeći se za ruke. Daphne je mirno stajala na zagušljivom terminalu i vrtjela dijamantni prsten oko prsta gledajući svoju kćer i sestričnu kako prolaze kroz klizna vrata i izlaze na krfsko sunce. Krenula je za njima kada je začula zvonjavu koja je dopirala iz dubine njezine velike torbe. Prtljala je nekoliko minuta po torbi dok napokon nije pronašla svoj mobitel sekundu prije nego što se javila govorna pošta. »Ya sou, pozdrav iz Krfa.« »Vidim da ste stigle. Nadam se žive i zdrave.« Zvao ju je Stephen iz New Yorka. »Žive, zdrave i nestrpljive da nam se pridružiš ovdje«, odgovorila je dok je ramenom pridržavala mobitel na uhu. Ponovno je pažljivo uhvatila dršku drugog kovčega, povukla ga na kotačiće i krenula prema izlazu iz terminala te suhoj vrevi otočkoga poslijepodneva. DAPHNE I EVIE zadovoljno su promatrale krajolik na desetominutnoj vožnji do Popina stana u Krfu, glavnom gradu otoka Krfa. Popi i Daphne pokazivale su Evie posebna mjesta na njihovu putu. »Vidiš li onaj sićušni otočić tamo u moru?« pitala je Daphne i uprla


prstom prema zelenoj mrlji. »Da, vidim«, odgovorila je Evie. »To je Pontikonisi.« »Što to znači?« Popi se ubacila u razgovor. »Znam da ne govori tečno, ali nemoj mi reći da ne zna ni riječi grčkoga?« Skrenula je pogled s ceste dovoljno dugo da značajno pogleda svoju rođakinju. Daphne je zanemarila Popino pitanje i odgovorila je na Evieno. »Na grčkom Pontikonisi znači Mišji otok, dušo. Vidiš li dugu bijelu stazu koja vodi do staroga samostana? Ljudi kažu da ih ta staza podsjeća na mišji rep.« Daphne se nasmijala kada se prisjetila da je kao djevojčica vjerovala kako ime otoka znači da je dom divovskom mišu. U tinejdžerskim je godinama s oduševljenjem saznala da je prema Odiseji na tom otočiću Odisej doživio brodolom. Voljela je posjećivati otočić, šetati njegovim drevnim stazama, sanjariti u sjeni njegovih veličanstvenih čempresa pitajući se hoće li joj ikada šaptati svoje tajne. No, pokazalo se da je šaptanje čempresa, poput priča o Odisejevim putovanjima, samo još jedna otočka legenda. »A ono ondje je moj kafić.« Popi je pokazivala kafić s velikom vanjskom terasom uz obalu gdje je posljednjih deset godina radila kao konobarica. Turisti i mještani zauzimali su sve stolove u kafiću. »Kada dođeš u moj kafić, Evie, poslužit ću ti najveći i najbolji sladoled na Krfu. Bit će velik kao tvoja glava i stavit ću ti čak dvije prskalice na njega.« »Stvarno? Kao moja glava?« Evie je prstićima opipavala svoju glavu ne bi li procijenila koliko će taj posebni sladoledni kup zapravo biti velik. »Možda čak i veći.« Popi se nasmijala kada je u retrovizoru ugledala Evieino zaprepašteno lice.


»Je li ono dvorac?« Evie je poskakivala na svojem sjedištu i pokazivala prema staroj krfskoj utvrdi koja se smjestila na vrhu staroga stjenovitog poluotoka. »Da, to je naš Frourio«, odgovorila joj je Popi. »Izgrađen je prije mnogo, mnogo godina da štiti naš otok od napada gusara.« »Gusara!« ciknula je Evie dok su joj duge crne trepavice mahnito treptale. »Zar ovdje ima gusara?« »Nema, Evie mou, nema više gusara«, uvjeravala ju je Popi. »Ali moja mi je mama prije mnogo, mnogo godina rekla da se katkad može čuti zavijanje duhova ako noću prolaziš hodnicima Frourio.« Daphne je počela kašljucati ne bi li natjerala svoju sestričnu da prestane pričati, ali bezuspješno. Popi je nastavila svoju priču. »Rekla je da se ponekad mogu čuti duše pokojnika kako plaču te mole za milost i svoj život. Čak se mogu čuti dječica kako plaču za svojim majkama.« Evie je počela plakati. »Evie, zlato, to su samo luckaste stare otočke priče«, tješila ju je Daphne. »Ne boj se.« Već se bojala da Evie zbog jet laga neće moći zaspati satima. A sada će, zahvaljujući Popinoj oduševljenosti pričama o duhovima, vjerojatno imati i noćne mora kada napokon zaspi. Daphne nikada nije pričala Popi o noćnim morama koje su proganjale Evie proteklih nekoliko godina. Kako bi jedna slobodna žena poput Popi mogla razumjeti kako je to tješiti prestrašeno dijete svake noći? Kako bi mogla shvatiti njezinu usamljenost i činjenicu da nema nikoga pored nje koga bi mogla probuditi i reći mu: »Tvoj je red.« Daphne je dugo čeznula za osobom s kojom će dijeliti svoju postelju i koja će držati Eviene i njezine noćne more podalje od njih. Nebrojeno je mnogo puta, kada bi je probudio Evien noćni plač, ispružila ruku na drugi kraj kreveta, a ondje su je čekale samo praznina i sićušna udubina na madracu gdje je Alex običavao spavati. I dandanas joj je sve izgledalo nestvarno – jedne su noći Alex i Daphne


stajali jedno pored drugoga, držali se za ruke i promatrali svoju kćerkicu u dječjem krevetiću, a druge noći njega više nije bilo. Prerano su joj ga uzeli. Daphne je ostala sama i pitala se kako će preživjeti, kako će odgojiti Evie i brinuti se o njoj bez njegove pomoći. Ali nekako joj je to pošlo za rukom. Protekle su godine bile teške i osamljene. No, to je sada pripadalo prošlosti. Uskoro će se udati. Uskoro će postati gospoda Stephena Heathertona. Daphne se usrdno molila da će noćne more i suze ostati samo dio prošlosti. »Odavno smo se riješili svih tih gusara«. Popi je uvjeravala Evie dok je Daphne nastojala ostaviti tužna sjećanja u prošlosti. »Sada se samo moramo brinuti o golemim morskim čudovištima.« Popi se smijala svojoj dosjetki, a Evie se ponovno rasplakala. »Dosta je bilo. Popi!« molila ju je Daphne. »Nije uopće smiješno.« Očaj u Daphneinu glasu dao joj je do znanja da se Daphne ne šali. »Evie mou«, rekla je Popi, »thea Popi samo se malo šalila. Nema ovdje morskih čudovišta. Obećajem ti to.« Popi je kratko pogledala Evie u retrovizoru, a zatim se okrenula prema Daphne. »Daphne mou, ti eheis6« upitala je Popi na grčkom jer je znala da ih Evie neće razumjeti. Daphne je znala da Popi nikako neće moći shvatiti kroza što je sve prošla i koliko se sve promijenilo. Koliko se ona sama promijenila. Kada je Alex umro, u Daphneinu svijetu više nije bilo mjesta za smijeh, već samo za zahtjevno i neutješno dijete, rastuću hrpu računa i uporni strah da neće moći izdržati sama. Daphne je položila ruku na nogu svoje sestrične. »Žao mi je, Popi. Samo sam nervozna zbog svega«, bilo je sve što je u tom trenutku rekla Popi. Možda će doći trenutak kada će joj sve ispričati, a možda je najbolje ostaviti svu tugu u prošlosti. Popi je jednostavnim pokretom odmaknula ruku s upravljača i i odmahnula njome. »Draga moja, ništa se ti ne brini. Samo, počinjem se pitati što si učinila s mojom sestričnom. Poznato je da naša obitelj uvijek pronađe nešto čemu se


vrijedi smijati, čak i dok tugujemo.« Dvije su se žene uhvatile za ruke onako kako su to znale činiti dok su kao djevojčice poskakivale otočkim stazama. Daphne se okrenula na drugu stranu i nagnula kroz prozor kao da otočki zrak može odagnati nesporazume i tugu koju je predobro upoznala. Brzo su stigle do Popina stana. »Sve je ostalo isto, zar ne, Daphne?« upitala je Popi dok su se parkirale. Izišle su iz automobila. »Dođi, Evie. Dođi da ti pokažem kako je unutra.« Popi je otvorila stražnja vrata, zgrabila Evienu torbu, uzela zaštitnu vreću za odjeću i stavila je ispod ruke te uhvatila Evienu ručicu. »Ovdje je i tvoja mama dolazila kada bi nam došla u posjet. Tako smo se znale zabavljati ona i ja. Moramo naći supruga i meni pa ćeš i ti imati rođake s kojima se možeš doći igrati kada dođete ovamo. Baš kao što smo se igrale i družile tvoja mama i ja. Možda će gospodin Stephen na vjenčanje dovesti kojega privlačnog Amerikanosa. Što ti misliš o tome?« Evie se osmjehnula i tiho se hihotala dok su se uspinjale bijelim mramornim stubištem prema hladnom i zamračenom predvorju. »Kada upoznaš dečka, možda ćeš ga morati poljubiti.« »Stvarno to misliš?« Popi se nagnula bliže Evie i s oduševljenjem je zagrizla mamac koji joj je Evie upravo dobacila. »A ljubi li tvoja mamica Stephena?« »Ne! Euuuuuuj!« Evie je radosno vriskala dok je trčala uza zakrivljene stube, a njezin je smijeh odzvanjao mramornim predvorjem. Daphne je škripavim dizalom došla do drugoga kata i odvukla kovčeg na kotačićima u osunčano predsoblje Popina stana. Kada su sve unijele unutra. Popi ih je povela u dnevnu sobu. Osmjehnula se djevojčici i rekla: »Ella7, Evie. Tvojoj mami i meni dobro bi došla šalica kafe, a ja sam jednostavno preumorna da ju pripremim. Hoćeš li nam ti pripremiti finu šalicu kafe? Kladim se da si i ti prava kuharica poput svoje mame.«


»Ali ja čak ni ne znam što je to«, odgovorila je Evie i slegnula ramenima. »Ma ne zezaj me, Evie.« Popi je demonstrativno postavila ruke na bokove. »Svi Grci moraju naučiti kako se priprema kafe pa čak i tako mali kao što si ti.« »Ali ja nisam Grkinja. Ja sam iz New Yorka«, odgovorila je Evie. Popi je spojila dlanove kao da je u molitvi. Ispustila je tihi jauk. »Evie, obećaj mi da nikada nećeš dopustiti da to ya-ya čuje.« Zatim se okrenula prema Daphne. »Sestrice, ya-ya će te ubiti ako to čuje.« Popi se prekrižila naglašenim pokretima i promrmljala dovoljno glasno da ju Daphne čuje: »U ovom djetetu nema ništa grčkog. Baš ništa.« Daphne je neprestano vrtjela svoj zaručnički prsten oko prsta. Nikada nije zamišljala da će Evie odrasti u ovakvu djevojčicu. Oduvijek je namjeravala s Evie razgovarati na grčkom jer je znala da je to jedini način da nauči govoriti oba jezika poput Daphne. Ali dadilje koje govore grčki teško se mogu pronaći na Manhattanu. Daphne se svaki dan nakon dvanaest sati provedenih na poslu vraćala kući tek u pravo vrijeme da svojoj djevojčici poželi kali nichta umjesto laku noć, a to nije bilo ni približno dovoljno da dijete nešto nauči. Nakon nekog vremena prestala se truditi. »Dodi.« Popi je suzila oči i pokretom pozvala Evie da je slijedi u prostranu i svijedu kuhinju. »Tvoja će te thea naučiti. Postat ćeš pravi stručnjak u spravljanju frapea.« »Ali mislila sam da ćemo pripremati kavu.« »Frape jest kava. Hladan je, ukusan i vidjet ćeš kako ćemo se zabavljati pripremajući ga. Samo čekaj.« Popi je povukla ručke golemog kuhinjskog ormariča čija je staklena prednja strana bila prekrivena savršenim bijelim tabletićem. Vrata ormarića otvorila su se uz zveckanje stakla. S najviše je police izvadila tri visoke čaše i stavila ih na stol prekriven plastičnim stolnjakom. Zatim je izvadila limenku instant kave Nescafe i dvije plastične čaše s kupolastim poklopcem. Jednu po jednu dodala ih je Evie.


»Stavi ih, molim te, na stol.« Na kraju se odgegala do zamrzivača i izvukla posudu s ledom te veliku bocu filtrirane vode. »Tvoja je mama, Evie, možda poznata kuharica, ali ja sam poznata po pripremi frapea. Pokazat ću ti svoj tajni recept.« Daphne nije pošla za njima u kuhinju jer je željela raspremiti prtljagu, ali Eviena lekcija o pripremi frapea bila je previše zabavna da bi je se propustilo. Izula je svoje crne sandale s visokom potpeticom jer nije željela da je oda zvuk udaraca potpetica po podu dok se šuljala niz hodnik prema kuhinji. Uspjela se neopaženo prikrasti do vrata i sakrila se iza drvenog luka. Promatrala je kako Popi govori Evie da najprije stavi žličicu Nescafea u svaku plastičnu čašu, a zatim doda vodu, led i malo šećera. »Sada namjesti poklopce na čaše i pazi da su dobro, dobro zatvoreni. Ne želimo da se moja lijepa i čista kuhinja zaprlja«, rekla je Popi. Evie je postupila prema uputama i pritisnula poklopce svojim prstićima s ružičasto nalakiranim noktičima. Podignula je čaše prema thei Popi da ih pregleda. »Dobro. Savršeno. Lijepo čvrsto. A sada slijedi onaj zabavni dio. Sada ćemo tresti.« Popi je uzela čašu u svaku ruku i počela ih tresti, a sve je izgledalo poput erupcije ženskoga tijela – ruke, stopala, bokovi, noge, crne kovrče i grudi poskakivali su gore, dolje i u svim smjerovima. Evieno se lice razvedrilo. »Evie mou, tajna vrhunskog frapea je da ga se jako dobro protrese.« Zatim je, da bi ugodila svojoj voljnoj publici, podignula ruke s plastičnim čašama za frape prema stropu i počela se brzo kretati, drmati i tresti bokovima kao usred plesa u noćnom klubu uz zvuke bouzoukija8. Evie je bila oduševljena. Daphne je pokušala obuzdati smijeh dok je promatrala kako Popi luduje pripremajući frape. Sa zadovoljstvom je primijetila da ni dvadeset godina ni deset kilograma više nisu nimalo usporili Popi. Daphne se nije mogla sjetiti


kada se posljednji put osjećala tako nesputano. Došao je trenutak da im se pridruži. »Ne priprema se tako frape«, izazvala je svoju sestričnu. »Ovako se priprema frape.« Uzela je jednu čašu iz Popine ruke, a zatim je uhvatila svoju kćer za ruke i počela ih brzo okretati dok se Evie nije bacila na pod i počela se valjati od smijeha. Okrenula se prema Popi i ispružila ruku. Sestrične su stručno pucketale prstima, vrtjele zapešća i zamamno okretale bokove kao one noći kada su skupinu talijanskih turista svojim trbušnim plesom dovele do transa. »Opa, sestrice«, vikala je Popi i pljeskala rukama iznad glave. »Opa, Popi mou«, pridružila joj se i Daphne. Osjetila se slobodnije, sretnije i življe nego što se osjećala godinama.


Dva

Dok je tonula u san, Daphne je razmišljala o noći prije nekoliko kratkih mjeseci. Sanjala je da je ya-ya s njom. San je bio tako stvaran. Ya-ya joj je bila toliko blizu da je Daphne jasno vidjela obrise njezina lica i osjetila miris kuhinjske vatre na njezinoj odjeći koji ju je svuda pratio. Kada ju je Stephen probudio, Daphne je sjedila u krevetu s rukama ispruženima prema tami kao da želi pomilovati naboranu kožu. Čak je i usred navale u vrijeme večere u restoranu te noći osjećala spokoj od same pomisli na to da je njezina bila pokraj nje. Znala je da bi nekome to moglo zvučati budalasto, ali imala je osjećaj kao da ya-ya vodi njezine ruke pri svakom pokretu nožem, posipanju hrane začinima i miješanju hrane u tavi. Daphne je u svojoj srži znala što joj je činiti. Nije se mogla otresti iskonske potrebe da se vrati kući svojoj ya-yi iako nije shvaćala zašto. Oduvijek je bila marljiva i odgovorna unuka. Zvala je ya-yu jednom tjedno i nikada ne bi zaboravila jednom mjesečno posjetiti poštu da pošalje pismo u kojem bi među raznim fotografijama i sličicama skrivala svežnje novčanica od dvadeset dolara. Sa zaprepaštenjem je shvatila da je prošlo šest godina otkako je zadnji put posjetila svoju ya-yu. Želja joj je oduvijek bila vratiti se i dovesti Evie kući. Ali vrijeme se prošuljalo pokraj nje istrgane između zahtjeva koje nosi status samohrane majke i samostalnog vođenja restorana. Morala se potruditi uvjeriti Stephena da otkaže ugledno vjenčanje s dvjesto uzvanika i zamijeni ga jednostavnim otočkim vjenčanjem na Erikousi, i evo je sada ovdje. Danima su izbjegavali izravan razgovor o toj temi. Činilo se da je


Stephen strpljivo sluša i da shvaća njezin poriv za posjetom ya-yi, ali nepopustljivo je odbijao zamijeniti sve novoengleske formalnosti i ceremonije za seljačko vjenčanje na nekom otočiću. Naposljetku je ipak pristao. A razlog je bila kaldera. Daphne mu je pokazala fotografije veličanstvenih zalazaka sunca na Santoriniju slikanih iz predivne privatne vile smještene na bijelim hridima ponad mora koja pruža pogled na otočnu kalderu. Tijekom minojske vladavine, katastrofalna vulkanska erupcija desetkovala je otok i pretvorila ga u nevjerojatno odredište u obliku polumjeseca, omiljeno među današnjim turistima. Kad mu je rekla da mogu unajmiti vilu za medeni mjesec i da će njezina sestrična Popi moći pričuvati Evie kako bi mogli uživati u pravome medenom mjesecu, napokon je pristao na održavanje vjenčanja u Grčkoj. Stephen je dobio što je želio – dragocjeno vrijeme koje će provesti sa svojom novopečenom suprugom – a Daphne se može vratiti kući svojoj ya-yi. Svi su bili na dobitku. Usprkos istrošenom madracu u oskudnoj stražnjoj spavaćoj sobi u Popinu stanu i lupkanju posuđa u restoranu ispod, Daphne je spavala čvršće i bolje nego što joj je to godinama polazilo za rukom. Spavala bi i duže da je nije probudila poznata melodija koja ju je obavještavala da je zove Stephen. »Dobro jutro, dušo.« Protrljala je oči da odagna san. »Žao mi je što sam te probudio. Sigurno si iscrpljena.« Mogla je čuti kako u pozadini tipka nešto na svojem računalu dok razgovara s njom. »Ne, ne, dobro sam – odlično, bolje rečeno. Kako je u New Yorku?« »Puno posla. Samotno. Ne volim spavati u onom golemom krevetu bez tebe. Pokušavam dovršiti sve otvorene poslove da mogu doći tamo i napraviti od tebe poštenu ženu. Jesi li možda štogod zaboravila? Želiš li da ti nešto donesem? Što god ti treba, dušo?« »Ne treba mi ništa, osim tebe. Jedva čekam da dođeš ovamo i upoznaš se sa svima.«


Popi je ušla u spavaću sobu s pladnjem na kojem je nosila frape, svježe smokve i tsoureki, ispleteni slatki kruh koji je Daphne obožavala, ali nije ga jela otkako joj je nutricionist naredio da iz svoje prehrane izbaci sve bijelo. Daphne je primijetila s kakvom je lakoćom njezina sestrična balansirala teškim pladnjem u jednoj ruci i posluživala joj kavu drugom rukom. Popini su pokreti bili glatki, a izvodila ih je bez imalo napora, međutim, Daphne je znala istinu. Nije bilo ništa jednostavno ni bez napora u godinama napornoga rada u restoranu kroz koje je Popi razvila te vještine. »Nazvat ću te čim stignemo u Erikousu. Volim te«, dodala je Daphne prije nego što je prekinula poziv i uspravila se u krevetu. Potapšala je mjesto na krevetu pokraj sebe. »Što kaže moj novi rođak?« upitala je Popi dok je pažljivo polagala pladanj na krevet. »Samo se želio javiti i uvjeriti da smo dobro.« Daphne je zagrizla tsoureki, a Popi je sjela pokraj nje. »I glasno razmišljao kojima bi od svojih vrlo bogatih, zgodnih i slobodnih prijatelja predstavio moju najdražu rođakinju«, šalila se Daphne dok je skupljala mrvice iz krila. »Ma daj, ella, Daphne. S tim se ne treba šaliti, znaš«, rekla je Popi. »Hmmm, tko je to izgubio svoj smisao za humor?« Daphne se smijala, a Evie je ušla u sobu čvrsto stišćući svojega plišanog psića. »Ella, Evie. Dođi ti svojoj thei.« Popi je potapšala mjesto na krevetu pokraj sebe pozivajući djevojčicu da sjedne kraj nje. »Moram ti otkriti nekoliko stvari o Erikousi prije nego što dođemo onamo. Naš je otočić udaljen samo nekoliko morskih milja odavde, ali jako je drugačiji.« Daphne je uvijek opisivala otok na kojem je stanovala kao prekrasno i čarobno mjesto i Evie je nestrpljivo čekala što će joj Popi ispričati o njemu. S iščekivanjem u očima gledala je svoju tetu. »Najprije, moraš se paziti crnih udovica«, upozorila ju je Popi. »Mrzim pauke.« Zarila je noktiće u umjetno krzno svojega plišanog psića i privukla ga još bliže sebi.


»Ne pauka!« Daphne se nasmijala. »Popi misli na slinave sestre.« Okrenula se prema Popi. »Zar su još uvijek žive?« »Naravno«, odgovorila je Popi. »Evie, uvijek u džepu moraš imati papirnate maramice. To je jako važno.« »Zašto, thea Popi?« »Kada siđemo s broda u Erikousi, u luci će nas čekati mnoge ya-ye. One ti sve izlaze iz svojih kuća kada trajekt stigne u luku da vide tko dolazi na otok i tko s njega odlazi. To rade zato da bi poslije, nakon što se vrate svojim kućama, mogle ogovarati te ljude. Sve koji dolaze na otok pozdravljaju tako što ih dva puta poljube u obraz.« Popi se nagnula i poljubila oba ružičasta Eviena obraščića. »Tako. Ali, za razliku od thee Popi, mnoge ya-ye vole dijeliti sočne i mokre poljupce.« Evie je složila gadljivu grimasu, a Popi je nastavila. »Zato ti treba maramica. Da obrišeš mokre poljupce otočkih ya-ya. U redu?« »Odvratno«, Evie je nabrala nos. »Idem gledati televiziju«, najavila je prije nego što je skočila s kreveta i odskakutala iz sobe. Daphne i Popi čule su kada je upalila televizor. Evie se smijuljila dok je Zekoslav Mrkva grickao karrotu umjesto mrkve. »To je jedan od načina da nauči jezik. Ono što nije učinila njezina mama, učinit će Zekoslav Mrkva.« Popi joj je uputila jedan od svojih zlobnih osmijeha. Daphne je samo odmahnula glavom i odvratila joj škrtim osmijehom. Da promijeni temu, iskočila je iz kreveta i krenula prema bijeloj zaštitnoj vreći za odjeću koja je sada visjela iznad vrata ormara. »Ne mogu vjerovati da ti još nisam pokazala svoju vjenčanicu«, govorila je dok je otvarala patentni zatvarač i otkrivala svoju bež vjenčanicu od čipke i svile. Okrenula se prema svojoj sestrični u potrazi za njezinim odobrenjem. »O, Daphne, to je najljepša vjenčanica koju sam ikad vidjela.« Daphne je izvadila haljinu iz vreće i prostrla je na krevet. »Zaista? Nije li malčice pretjerana?« Daphne je grizla usnicu dok je nježno


raspoređivala tkaninu kako bi Popi proučila svaki detalj čipkastog steznika bez naramenica, blago suženog struka u obliku korzeta i ravnu svilenu suknju ukrašenu sitnim morskim biserima i kristalnim perlicama. »Pretjerana?« pitala je Popi. »Pretjerana za što? To je tvoja vjenčanica. Trebala bi biti posebna. A ovo«. Popi je podignula pogled prema Daphne dok je prstima nježno prelazila po finoj čipki na haljini, »ovo je vrlo, vrlo posebno.« »O, dobro je.« Daphne je s olakšanjem položila lijevi dlan na svoje grlo. »Nadala sam se da ćeš to reći.« Nošenje dizajnerske haljine do poda na svečanom vjenčanju u ladanjskom klubu bilo je jedno, ali nošenje iste vjenčanice na otoku s neasfaltiranim stazama nešto sasvim drugo. Daphne uopće nije imala namjeru kupiti tako svečanu vjenčanicu, čak i prije nego što su se promijenili planovi za vjenčanje. Ali Stephen ju je iznenadio posjetom jednom otmjenom salonu vjenčanica na Petoj aveniji. Ušetao je rukom pod ruku s njom u salon i zamolio pomno odjevene dame da pomognu njegovoj zaručnici odabrati haljinu koja odgovara njezinoj ljepoti. Zatim je pružio pomoćnici svoju kreditnu karticu, poljubio Daphne i ostavio je sa čašom šampanjca u ruci i brojnim prekrasnim haljinama njoj na izbor. Jutarnje sunce odbijalo se od njezina dijamantnog prstena i odašiljalo svjetlosne točkice u duginim bojama koje su plesale po bijelim zidovima sobe. »Čekaj da ti pokažem leđa.« Daphne je pažljivo okrenula haljinu i pokazala Popi dvostruki niz sićušnih gumbića u obliku perlica koji su se protezali cijelom dužinom vjenčanice. Popi se prekrižila. »Ovo je previše! Predivna je! Ali postoji jedan problem.« Vragolasti sjaj vratio joj se na lice dok je gledala svoju rođakinju. »Kakav problem?« Daphne je upitala dok je pomno pregledavala haljinu u potrazi za mrljom ili poderanim dijelom. »Problem je u tome što nijedan muškarac prve bračne noći neće čekati da otkopčaš sve te gumbiće. Rastrgat će tvoju predivnu haljinu na komadiće u pokušaju da dopre do onoga što se krije ispod nje.«


Daphne se nasmijala. »Jako smiješno. Popi. Stephen je strpljiv muškarac. Mislim da se ne moram brinuti o tome.« »Ti si luda. Nijedan muškarac nije strpljiv prve bračne noći.« »Čekao je pune dvije godine prije nego što sam pristala uopće sastati se s njim.« Daphne je pomaknula haljinu i sjela na krevet pokraj Popi. »Zaista je tako dugo čekao? Iskreno, ne znam tko je od vas dvoje luđi – ti jer ti je trebalo toliko dugo da pristaneš ili on koji te čekao tako dugo iako sam ja bila upravo ovdje i potpuno spremna dok si se ti pretvarala nedostupnom.« Daphne je uzela jastuk s kreveta i bacila ga na svoju rođakinju. »Nisam se pretvarala da sam nedostupna. Bila sam nedostupna. Nisam bila spremna. Niti sam vjerovala da ću ikada biti spremna.« Bila je to istina. Nakon što je izgubila Alexa, nije joj bilo ni na kraj pameti da će se jednoga dana možda ponovno zaljubiti. Ali usprkos početnom opiranju i svim preprekama i komplikacijama, nekako se, na neki čudesan način, ipak ponovno zaljubila. Sjećala se kada ga je prvi put ugledala s druge strane golemog stola službenika u kreditnom uredu banke za kojim je sjedila i vrpoljila se na stolici. Očajnički je željela brzo ispuniti zahtjev za izdavanje kredita i svu popratnu dokumentaciju jer je znala da dadilji ne može platiti dodatne sate. Kada je toga dana ušetala u banku, Daphne je bila svjesna situacije u kojoj se nalazila. Ako osoba iza toga stola ne bude prepoznala potencijal njezina poslovnog plana, budućnost će joj biti zapečaćena, a naslijede će se nastaviti i ona će također biti osuđena na rad u zalogajnicama ostatak svojega života. Dok se ondje pokušavala izboriti za svoj život, bezuspješno je nastojala pročitati izraz lica čovjeka koji je sjedio s druge strane stola. Bilo je trenutaka koji su budili nadu u njoj kada bi kimao glavom dok je obrazlagala svoj poslovni plan, a bilo je i užasnih trenutaka kada je zurio u nju s izrazom potpunog nerazumijevanja. Nije znala u kojem se smjeru situacija odvija, ali bila je svjesna da joj vrijeme istječe. Isprva ju je naljutio visoki, besprijekorno odjeveni muškarac s džepnim rupčićem koji je otvorio vrata,


ušetao u prostoriju, ispričao se na smetnji i krenuo prema službeniku u kreditnom uredu da mu preda snop papira. Nasmijao se Daphne. Najprije je primijetio kako joj se noge nervozno trzaju ispod suknje, a zatim ju je pogledao u crne oči. »Bok, ja sam Stephen«, rekao je u očekivanju da mu se i ona predstavi. Rekla mu je zašto je došla i molila se da će joj ovaj muškarac u savršeno skrojenom odijelu možda pomoći na neki način. Poželio joj je sreću i napustio prostoriju. Nije znala zašto, ali njegov ju je duboki bariton istoga trenutka umirio. Kada je nekoliko dana poslije zazvonio telefon i kada je čula riječi kredit Vam je odobren, prisjetila se muškarca u besprijekornom odijelu i na trenutak se pitala je li možda on imao svoje prste u tome. Idući su mjeseci proletjeli u magli. Planiranje, građevinski radovi, uređivanje, kuhanje... Unijela je svu sebe, svoju dušu i srce u pokretanje restorana i brzo je zaboravila na tog muškarca – dok jedne večeri nije sam samcat ušetao u njezin novootvoreni restoran. Sjeo je za stol u stražnjem dijelu restorana, vidljivo uživao u janjećem frikaseu i pažljivo promatrao sve detalje blagovaonice restorana. Kad je izišla iz kuhinje na kraju posluživanja večere, uočila ga je i odmah mu pošla poželjeti dobrodošlicu u njezin restoran Koukla. Pozvao ju je da mu se pridruži uz čašu vina i na kraju su razgovarali satima. Njegov ju je opojni glas istovremeno potpuno očaravao i opuštao. Pokazalo se da je predivan sugovornik i saveznik. Ništa mu nije promicalo. Rekao joj je koji su konobari bili prespori i koja su jela goste ostavljala ravnodušnima. Gotovo dvije godine su provodili večeri uz čašu vina. S vremenom je postalo jasno da je Stephen uistinu pomogao uvjeriti službenika u kreditnom uredu da joj odobri kredit. Isto je tako bilo očito da želi više od jela i čaše vina od Daphne. Daphne isprva nije bila sigurna. Nije bila sigurna je li spremna podijeliti više s ovim muškarcem. Što se toga ticalo, s bilo kojim muškarcem. Ali njegov ju je dubok i blago hrapav glas opuštao i olakšavao joj pristanak.


Prvi je pristanak bio najteži, a potom joj je uvelike olakšao pristati i drugi put... pa još jednom, i još jednom, i još jednom.


Tri

»Požuri, Daphne. Hajde, propustit ćemo trajekt ako se ne požuriš«, vikala je Popi dok je naguravala prtljagu u prtljažnik. Do luke ih je čekala samo kratka vožnja. »I to na trajekt koji polazi u deset sati ujutro«, rekla je Daphne kada je stigla do automobila. »Kako civilizirano! Još ne mogu vjerovati da se ne moram probuditi u cik zore da bismo stigle na kaiki9.« Dodala je Popi posljednji kovčeg i zatvorila prtljažnik. Godišnja tradicija nalagala je da se djevojke probude u šest sati ujutro (ili, kada su bile adolescentice, provedu cijelu noć u brojnim diskotekama) i pripreme za jednosatnu vožnju do gradića Sidarija na sjevernom dijelu otoka Krfa, gdje bi se putnici za Erikousu ukrcali u primitivan i skučen kaiki i isplovili na jednosatni izlet do otočića. Kaiki nije nudio mogućnost biranja, već su se svi stiskali među vrećama namirnica, poljoprivredne opreme, stoke i ya-ya koje su cijeloga života živjele uz more, ali nisu mogle kročiti u čamac, a da im ne pozli pa su povraćale u kantu koja se prema potrebi dodavala iz ruke u ruku. Daphne je bila uvjerena da bi ya-yama pozlilo od ogavnoga smrada koji se širio iz te kante, a ne zbog uzburkana mora. »Još uvijek vozi, ali ne tako često. Sada imamo Velikog Ala, trajekt Alexandros«, rekla je Popi i upalila automobil za desetominutnu vožnju do luke. »Iako Veliki Al ne vozi svaki dan, radije ću njega čekati nego se stiskati s kokošima na onom starom kaikiju.« »Ali što je s Arijem? Nemoj mi reći da ga više nema?!« uzviknula je Daphne. Ari je bio zloglasni otočanin koji je čuvao koze na Erikousi i


putovao u Krf kako bi prodao svoj domaći sir. Koliko god je Ari bio iskusan u cjenkanju da dobije najbolju cijenu za svoju fetu, toliko je bio patetičan njegov lov na žene. Arijevi pohotni pogledi i neprimjereni komentari pripadali su ljetnim obredima odrastanja za djevojke. Kada nije muzao koze, špijunirao ih je dok su se sunčale ili bi se »slučajno« okrznuo o njih dok su šetale plažom. Djelovao je dovoljno bezopasno. Barem su se nadale da je bezopasan. Ali svaki put kada bi se došuljao do njih, osjećale su se nesigurno, neugodno, pa čak i djelomice prestrašeno. Daphne je tek u kasnijim godinama puberteta shvatila zašto je katkad imala osjećaj da je netko promatra dok je sama plivala u svojoj uvali. Ugledala ga je jednom prilikom kako viri iza stabla kada je izronila iz mora. Nije joj se približio niti je išta rekao, samo je stajao ondje i zurio. Daphne je toga dana trčala cijelim putem prema kući i učinila jednu veliku pogrešku kada je ispričala svojoj ya-yi što se dogodilo. Daphne nije mogla vjerovati svojim očima kada se starica počela kretati kao da joj je netko ubrizgao kakav serum mladosti. Nije bilo znakova da ya-ya pati od čukljeva na palcima, krhkih kostiju ili artritičnih zglobova kada je zgrabila svoj oštar vrtni nož i doslovno potrčala niz proplanak. Napokon je pronašla Arija kako uživa u cigareti i frapeu na terasi jedinoga kafića na otoku. Ya-ya se nije obazirala na to da bi je mogli čuti svi koji su došli na marendu u kafić. Zapravo joj je bilo drago što je imala mnoge svjedoke koji su čuli njezinu prijetnju da će odsjeći Arijevu muškost ako se usudi ponovno približiti njezinoj unuci. Popi je prekinula njezin tijek misli. »Ne brini se, Daphne. Ari je još itekako živ i u potrazi za ženom. Možeš ga posjetiti ako želiš. Možda se čak i predomisliš pa postaneš kyria10 Ari umjesto gospođa američkog bankara.« Popi je rukom lupila volan zabavljena pomišlju na svoju otmjenu sestričnu kako se stišće u jednosobnoj kući i živi od mužnje koza. »O tome bi svakako trebalo razmisliti.« Daphne se smijala dok su parkirali automobil u luci. Vožnja trajektom bila je veličanstvena. Nije bilo ni traga skučenosti i


kavezima s kokošima uobičajenima za kaiki. Moderno uređeni Veliki Al imao je redove pravih sjedala, upotrebljiv WC, a ispod palube nalazila se i prava zalogajnica. Sjedile su na gornjoj palubi, razgovarale i promatrale sve što ih je okruživalo, prekrasan krajolik i zanimljivu mješavinu putnika. Evie su očarali dupini koji su plivali uz brod i iskakali iz mora. Nagnula se na ogradu potpuno zaokupljena prekrasnim sinkroniziranim plesom koji su izvodili pred njezinim očima. Daphne pak nije mogla maknuti pogled s kaleidoskopa boja koji su stvarali odbljesci sunca i mora na zidovima morskih špilja što ih je davno u kolosalnim hridima Krfa urezalo Jonsko more. Zadržala je dah dok su prolazili pokraj kanala Canala d'Amour, gdje je more tisućama godina postojanim ritmom urezivalo tunel kroz stijenu koja se nadvijala visoko nad njim. Napinjala je oči da vidi kanal i grizla usnicu kad je ugledala parove koji ga preplivavaju prisjetivši se Alexova ustrajna nagovaranja da zajedno preplivaju kanal kako bi njihova ljubav, prema legendi, potrajala vječno. Daphne se pitala hoće li i ovi ljubavnici jednoga dana spoznati, kao što je i ona sama spoznala da je ta legenda samo još jedna bajka koju pričaju stare žene, samo još jedno isprazno otočko obećanje. »Daphne, pogledaj.« Popi ju je povukla za rukav. Glavom je pokazala lijevo prema mladom paru koji je sjedio na drugom dijelu palube. Bili su preplanuli, plavi i prekrasni na neuredan način svojstven samo avanturistima. On je bio visok, suncem prošarane plave kose do ramena i prodornih plavih očiju. Ona je bila još svjetlije puti, elegantna i predivna. On se naslonio na njihove naprtnjače i nježno prolazio prstima kroz njezinu kosu, a ona se oslonila na njegova gola prsa. »Možeš li zamisliti kako je to biti ponovno tako mlad i zaljubljen?« prošaptala je Popi. Daphne je promatrala mladića kako se saginje prema djevojci i nježno joj ljubi čelo. Trepćući je otvorila oči, uzela njegovu ruku, prinijela je ustima i obasula desecima nježnih poljubaca. Ponovno ju je poljubio, a zatim je ustao i krenuo u potpalublje ostavivši svoju prekrasnu parmericu samu na suncu. Daphne nije odgovorila, ali čeznutljiv, gotovo žaloban pogled u njezinim očima jasno je potvrđivao da može zamisliti kako je to biti mlad i jako


zaljubljen. Zapravo, svega se jasno sjećala. Ali to je, kao i mnogi dijelovi njezina života, bilo samo sjećanje iz davnih vremena. Popi je skočila sa sjedala i raspršila Daphneina sjećanja. »O, moj Bože. Daphne, gledaj. Vidi tko se pojavio!« Daphne je slijedila Popin pogled prema stubama i nije mogla vjerovati svojim očima kada je shvatila da gleda u Arija. Kao da se vrijeme zaustavilo. I dalje je imao izblijedjelu košulju od trapera otkopčanu do pupka, iste izlizane i odrezane traperice te plastične japanke, a na glavi je i dandanas imao gomilu kovrča studiozno začešljanih gelom, pričvršćenih u postojanu fudbalerku. Jedina razlika koju je Daphne uočila bili su bujni sivi pramenovi u njegovoj nekoć ugljenastocrnoj kosi. Sestrične su ga promatrale dok je stajao na vrhu stuba s frapeom u ruci i cigaretom koja je nehajno stršala iz kuta njegovih usana. Žmirkao je na jarkom suncu i razgledavao palubu prije nego što bi krenuo u napad. Ari se okrenuo ulijevo i počeo svoju šetnju uz ogradu, naizmjenično uvlačeći dim iz cigarete i polako ispijajući svoje piće. Daphne je sa zanimanjem primijetila da godine nisu utjecale na njegovo čuveno šepurenje dok je hodao, izgledajući kao da vrti kukovima, a stopala nemarno povlači za sobom. Djevojke su znale da je njegov obilazak gornje palube više od besciljnog traćenja vremena. Njegove su male crne oči uskoro pronašle svoju metu u dugonogoj njemačkoj ljepotici koja nije ni slutila da će njezino mirno putovanje uskoro uzdrmati legendarni zavodnik. »Nije se nimalo promijenio, zar ne?« šapatom je upitala Daphne. Ari je došao do mjesta gdje je djevojka ležala oslonjena na naprtnjače sa sklopljenim očima i licem okrenutim prema suncu. Oko nje je bilo dovoljno slobodnog prostora, ali umjesto da obiđe njezine duge preplanule noge, zakoračio je preko njih. Dok je podizao nogu, namjerno je stopalom dotaknuo njezino bedro na kojem su njegovi neuredni nokti ostavili tanki bijeli trag. Zateturao je malo kako bi izgledao da se spotaknuo, a zatim prolio frape. Djevojka se brzo uspravila. »Signomi, signomi11«, mrmljao je Ari dok se saginjao i prljavim rukama


brisao tekućinu s djevojčinih nogu. »Sorry. Desole. Traurig.« Ari je prelazio svojim repertoarom jezika i ispričavao se, a djevojka je povukla noge na grudi. Njezin se dečko vratio iz zalogajnice u potpalublju i nabasao na napasnika koji pred njegovim očima gnjavi njegovu djevojku. Ispustio je pive koje je nosio i potrčao suočiti se s muškarcem koji se usudio položiti svoje ruke na njegovu djevojku. Visok i mršav Nijemac nadvio se nad mlitavog i nabijenog Grka i iznenadio ga snažnim odgurivanjem. »Žao mi je. Nesreća. Nesreća«, mrmljao je Ari na svojemu lošem engleskom jeziku i odmicao se. Turist je odgurivao Arija dok ga nije prikliještio uz brodsku ogradu. »Ne diraj je!« vikao je. Govorio je engleski savršeno kao što je ciljao. Prvi udarac pogodio je Arija ravno u nabrekli trbuh. Udarac mu je izbio sav zrak iz pluća, a Daphne i Popi naglo su uzdahnule kada su vidjele kako se savija prema naprijed. Ali mladić nije bio gotov s njim. Sljedeći udarac proizveo je oštar zvuk kada se povezao s Arijevom čeljusti odbacivši mu glavu unatrag dok mu se tijelo nesigurno nagnulo preko ograde. »Bitte, anschlag«, preklinjala je djevojka svojega dečka, prestrašena da bi zbog njegove nagle naravi mogli završiti u grčkom zatvoru. »Ubit će ga«, vikala je Dapne i pokušavala zaštititi Evie od pogleda na krvoproliće. Evie se okrenula i sakrila na majčine grudi. Počela je plakati dok su ostali putnici samo vikali. Ali nitko se nije ni pomaknuo. Do tog se trenutka stvorila gomila ljudi oko njih da bolje vide neobičan i krvav prizor. Nekoliko je muškaraca vikalo Nijemcu da prestane, ali njihovi povici nisu mali nikakvog utjecaja. Mnogi od njih željeli su premlatiti Arija barem jednom u svojem životu. Da je Arijev napadač bio jedan od njih, vjerojatno se ne bi tako glasno bunili. No, ništa nije utjecalo na mladića čija je jedina namjera bila kazniti


tamnog neznanca jer nije poštovao njegovu djevojku iako je Ari već bio sav krvav i u vidljivim bolovima. »Ovo je ludost!« viknula je Daphne. Poljubila je vrh Eviene glave, posjela je u Popino krilo, ustala i uputila se prema metežu. Slani grčki zrak ušao joj je u krv i ponovno rasplamsao divlju vatru koja se kroz godine već pretvorila u blago tinjanje. Visoko uzdignute brade Daphne je koračala prema Nijemcu. »Prestani!« naredila mu je, »ubit ćeš ga.« Svom je svojom snagom povukla njegovu ruku u pokušaju da ga zaustavi od daljnjeg udaranja Arija, ali bez učinka. »Stamata12« vikala je dok ga je pokušavala odvuči dalje. Svi su pogledi sada bili upućeni Daphne. Putnici su tiho stajali i promatrali dok je pokušavala razdvojiti dvojicu muškaraca. Naposljetku su, posramljeni što se žena usudila učiniti ono što sami nisu učinili, jedan po jedan koraknuli prema njima. »Dosta je bilo.« Prvi je progovorio sjedi muškarac s ribarskom kapicom. Nijemac se nije obazirao na nepoznata čovjeka, već je ponovno nasrnuo na Arija. »Rekao sam da je dosta«, zarežao je muškarac. Zakoračio je iza Nijemca, ovio svoje ruke oko njega u medvjedi stisak, podignuo ga s palube i, iako se mladi muškarac otimao i mlatio nogama, smireno ga odnio na drugu stranu palube gdje ga je pustio. Nijemac je držao okrvavljene zglobove prstiju u lijevoj šaci. »Zaslužio je.« »Znam«, odgovorio mu je Grk. Okrenuo je leda mladom turistu i odšetao prema mjestu na kojem je zgureno sjedio raščupani Ari. »Malaka13«, žestoko je dobacio muškarac Ariju. Daphne se vratila do reda u kojem su sjedile Evie i Popi. »Dobar pokušaj, sestrice«, rekla je Popi dok je Daphne sjedala na svoje mjesto.


»Zar si stvarno mislila da ćeš zaustaviti onoga muškarca?« Daphne je podigla svoje drhtave ruke i privukla Evie bliže sebi, a zatim je zabila glavu u djevojčicinu kosu koja je mirisala na lavandu. »Dušice, jesi li dobro? Onaj se šašavi muškarac ponio jako, jako loše. Nemoj se zbog toga uzrujavati, može?« Daphne se nagnula prema Popi. »Nisam mogla samo sjediti ovdje i ništa ne poduzeti. Pogledaj sve one muškarce koji sjede tamo. Nitko od njih nije se ni pomaknuo dok ja nisam pokušala.« »Nije li to obično tako, Daphne?« upitala ju je Popi. »Oni misle da su hrabriji i jači spol, ali mi znamo što je istina, zar ne?« »Da, u pravu si.« Daphne je jače zagrlila Evie i pogledala prema pučini. Napokon je u daljini mogla vidjeti luku u Erikousi.


Četiri

ERIKOUSA, LJETO 1992.

Nije je bilo od ranog jutra i znala je da se njezina ya-ya, sada kada je sunce počelo zalaziti, već sigurno počela brinuti. Mogla je zamisliti svoju baku kako nestrpljivo korača naprijed-natrag ljetnjom kuhinjom na terasi prepunoj svijeća, pod sjenom limuna i maslina dok čeka da se njezina unuka vrati. Mama je neprestano ponavljala Daphne da je dragi Bog odlučio podariti im samo jedno dijete pa je mamina i babina14 zadaća bila budno paziti na njihovu kćer. Iako je navršila četrnaest godina, u New Yorku joj njezini zaštitnički nastrojeni roditelji nisu dopuštali da ikamo ide sama, a kamoli da je nema cijeli dan. Ali ovdje je bilo drugačije. Ovo je bila Erikousa. Ovo je bio rajski otok na kojem je Daphne cijelo ljeto mogla istraživati, plivati i činiti sve što joj je bilo po volji, a jedini uvjet je bio da se vrati kući na vrijeme da podijeli obrok sa svojom ya-yom. »Ya-ya! Ya-ya!« vikala je Daphne kada je došla do dna stuba prema terasi na kojoj ju je čekala njezina baka. Ya-ya je stajala na bujnoj terasi. Njezino sitno tijelo bilo je zaogrnuto prevelikom, bezličnom crnom haljinom koju je nosila kao uniformu, njezine prosijede crne kose bile su upletene u tradicionalne pletenice i prekrivene crnom maramom za glavu svezanom ispod brade. Pogledala je prema dolje i pretražila vrtnu stazu. Veliki osmijeh razlio se naboranim licem kada je ugledala svoju unuku.


»Stigla si. Dodi. Odmah dođi gore. Pripremam ti večeru«, rekla je ya-ya dok je rukama zamahivala prema nebu. Daphne je grabila stubama i preskakala dvije po dvije. Nije svukla mokri kupači kostim, nego se omotala velikim ručnikom za plažu i sjela na staru, klimavu stolicu pokraj svoje bake. Daphne je promatrala svoju ya-yu kako umače drvenu kuhaču u tavu s kipučim maslinovim uljem i vadi savršeno pečene krumpire. Ugrabila je jedan hrskavi krumpir s vruće hrpe i grickala ga dok je ya-ya svojim malim, ali oštrim nožem gulila i rezala još krumpira. Daphne se nije mogla načuditi kako su vješti prsti njezine bake brzo i naizgled bez imalo truda rezali povrče na kriške ili kockice. Čak i nakon svih tih godina uživanja u bakinoj kuhinji, Daphne je i dalje oduševljavao savršen i nevjerojatno ukusan okrugli pečeni krumpir njezine ya-ye. Bio je božanstven i neusporedivo bolji od uljem natopljenog prženog krumpirića kakav se prodavao u New Yorku. Priprema savršenoga pečenog krumpira bila je samo jedan od mnogih vještina njezine ya-ye. »Kako je bilo na plaži?« pitala je ya-ya noseći grančice na vanjsko ognjište. Znala je da ulje treba zagrijati na pravu temperaturu da krumpiri imaju hrskavu koricu, ali da ostanu mekani iznutra. A takve je krumpire njezina unuka obožavala. »Bilo je lijepo. Mirno. Ponovno sam bila u uvali. Draže mi je kada nikoga nema oko mene«, odgovorila je Daphne i ugrabila još jedan krumpir. »Zašto sutra ne bi otišla do glavne plaže? Druge djevojke odlaze onamo na kupanje svako poslijepodne. Baš bi bilo lijepo kada bi pronašla nekoga s kime bi se mogla družiti dok si ovdje, da ne budeš stalno sama ili pak razgovaraš samo sa staricom kao što sam ja. Što kažeš, koukldi« Daphne je bila ya-yina koukla, njezina grčka lutkica. Ya-ya je znala da Daphne nije poput drugih djevojaka iz Amerike koje su ljeti dolazile u čoporu i samo se sunčale, plivale i zadirkivale dečke. Iako su joj svi trenuci provedeni s unukom bili neopisivo dragocjeni. Ya-ya nije željela da se Daphne potpuno povuče od ostatka svijeta i zadovolji svijetom i ritualima koje su stvorile kroz protekle godine. Željela je


više za svoju kouklu. »Ne brini se, ya-ya. Radije bih se družila s tobom. Zabavnija si od svih njih zajedno.« Namignula je svojoj ya-yi. »A i nitko ne sprema ovako dobre krumpiriče.« Ubacila je još jedan u usta. Uz krumpiriče će se gostiti i jednim od najdražih Daphneinih jela – pečenim jajima sa svježim rajčicama. Djevojka je promatrala baku kako ulijeva maslinovo ulje u drugu tavu i dodaje svježe narezane rajčice koje je toga jutra ubrala u svojem vrtu. Jarko crvena smjesa je cvrčala, krčkala na laganoj vatri i pucketala dok gustoća rajčica nije postala savršena, odnosno dok nije izgubila oblik i pretvorila se u slatku, gustu kašu. Ya-ya je svojom drvenom kuhačom s ratnim ožiljcima i zapaljenim dijelovima napravila četiri okrugle rupice u umaku koji je krčkao. Daphne je znala da je njezin red. Iz košare je uzela netom snesena jaja i jedno po jedno razbila te izlila u rupice koje je načinila ya-ya. Zatim je ya-ya otrgnula nekoliko grančica mladoga bosiljka i vršcima prstiju protrljala velike zelene listove. »Pomiriši! Ovakav miris bosiljka nikada nisi osjetila.« Ya-ya je svojim prstima koji su snažno mirisali na bosiljak zamahnula pred Daphneinim nosom. Obje su istovremeno kimnule glavom. »Nevjerojatno.« Daphne ponudi svojoj baki očaravajući osmijeh. »Što će nam luksuzni pariški parfemi kada znamo da je ovo najdragocjeniji miris na zemlji. I što je najbolje, raste besplatno u mojem vrtu.« Kvrgavim je prstima pokidala zelene listove u nježne trakice. Ubacila je komadiće svježega bosiljka u tavu i pričekala da uvenu. Posipala je sve solju i podijelila jaja i rajčice na dva dijela. »Daphne!« viknula je ya-ya kada je vidjela svoju unuku da poseže za još jednim krumpirićem. »Ostavi nešto i za prilog.« Nagnula se i nježno zamahnula prema Daphne grančicama bosiljka. »Oprosti, ya-ya. Kriv je svjež zrak. Od njega odmah ogladnim.« »Koukla moja, u redu je. Sve je to samo za tebe. A sada jedi prije nego što se jaja ohlade.« Ya-ya je Daphne dodala tanjur i debelu krišku seljačkoga


kruha hrskave korice, savršenog za umakanje u slasni, gusti umak od rajčice. Sjedile su pokraj otvorenog ognjišta i uživale u jednostavnom obroku. Ya-ya je odavno odustala od formalnosti kao što su lijepo postavljeni stol ili posluživanje hrane u kući. Daphne i ona su znale da je okus hrane mnogo bolji kada se jede na otvorenom, na čistom i slankastom otočkom povjetarcu. »Ya-ya!«, Daphne je ubacila punu vilicu jaja u usta. »Da, koukla moui« »Ya-ya, pričaj mi o Perzefoni.« »Perzefona, da. Jadna, jadna Perzefona. Kako li je žalosno ono što se dogodilo Perzefoni«, odgovorila je ya-ya tugaljivim jednoličnim glasom kojemu su nagonski pribjegavale žene ovoga otoka kada bi se poveo razgovor o smrti ili bilo čemu iole tragičnom. Mit o Perzefoni oduvijek je zauzimao posebno mjestu u srcu stare žene, a postao je posebniji otkako ga je mogla podijeliti s Daphne, prekasnom djevojkom koju je voljela više od života. Daphne je s nestrpljenjem pljesnula rukama. »Želim ponovno čuti priču o njoj. Što ju je zateklo?« Ya-ya je položila tanjur u krilo, obrisala ruke o pregaču i žilavim rukama punim pjega zagladila maramu na glavi. Počela je svoju priču polako i promišljeno. »Jednom je živjela prekrasna djevojka po imenu Perzefona. Majka joj je bila Demetra, božica žita i ratarstva. Jednoga je dana Perzefona bila s prijateljicama na livadi gdje su brale poljsko cvijeće. Ondje ju je spazio Had, kraj podzemlja. Demetra je upozorila Perzefonu da se ne udaljava od svojih prijateljica. Ali Perzefona se usredotočila na traženje najboljeg i najsavršenijeg cvijeća za svoj vijenac pa je zaboravila majčino upozorenje i odlutala nekoliko koraka predaleko. Had je ugledao prelijepu Perzefonu i zaljubio se istog trena. U tom je trenutku odlučio da će ova djevojka postati njegova kraljica, kraljica podzemnoga svijeta. Had se probio iz utrobe zemlje u svojoj kočiji i ugrabio mladu Perzefonu. Uplakanu je djevojku poveo sa


sobom u mračni svijet kojim je vladao.« Daphne se nagnula bliže svojoj baki i trljala ruke kao da se želi zaštititi od Hadova hladnog zagrljaja. Ya-ya je nastavila. »Demetra je čula vapaje svoje kćeri i pohrlila na livadu, ali ondje je pronašla samo nedovršeni vijenac od cvijeća koji je ispao iz Perzefoninih ruku. Bila je neutješna. Mjesecima je lutala zemljom u potrazi za svojom kćeri. Božica je shrvana od boli poslala neplodnost na svu zemlju. Zemlja nije dala usjeva, a ljudi su umirali od gladi. Demetra se zavjetovala da neće dopustiti da išta raste dok joj ne vrate Perzefonu. Zeus je pogledao zemlju s Olimpa i kada je shvatio da velika glad prijeti opstanku ljudskoga roda, naredio je Hadu da dopusti Perzefoni da se vrati svojoj majci. Had je postupio kako mu je naređeno, ali prije nego što je pustio Perzefonu, pripremio je raskošnu gozbu za nju i rekao joj da jede kako bi bila spremna za dugo putovanje kući. Mlada Perzefona gledala je silnu hranu prostrtu pred sobom, ali uspjela je pojesti samo šest sjemenki šipka. Tih je šest sitnih, krvavo crvenih sjemenki zapečatilo njezinu sudbinu, kao i sudbinu svakoga smrtnika na zemlji. Prema pravilima podzemlja, tko bi kušao nešto s Hadova stola, vraćao se u njegovo mračno kraljevstvo. Perzefona je pojela šest sjemenki i zato je zauvijek bila primorana provoditi šest mjeseci svake godine kao Hadova crna kraljica. Ostatak godine smjela je provesti na zemlji sa svojom majkom.« Ya-ya se primaknula bliže Daphne. »I zato je, Daphne mou, zemlja hladna i neplodna tijekom zime. Tada Perzefona sjedi pokraj Hada na tronu podzemlja, dok Demetra sama i žalobna luta zemljom i odbija dopustiti da išta raste dok se Perzefona ne vrati u njezin zagrljaj.« Daphne i ya-ya sjedile su u tišini nakon što je ya-ya završila svoju pripovijetku. Obje su zurile u vatru i ponavljale priču u svojim mislima. Ali Daphne i ya-ya znale su da to nije samo još jedan mit, basna ili pripovijetka – bila je to njihova priča. Daphne je prekinula tišinu. »Ne želim da ljeto završi. Želim da traje zauvijek.«


Ya-ya nije odgovorila. Nije mogla. Okrenula je glavu u drugom smjeru i preko bujne vegetacije otoka promatrala čemprese čije je lišće plesalo na povjetarcu i ispunjavalo večernji zrak vlastitom tihom tužaljkom. Nakrivila je glavu prema Ušću koje joj je šaptalo i kimnula. Znala je da se njoj obraćaju i da samo oni mogu razumjeti tjeskobu još jedne zime bez njezine Daphne. Ya-ya je podignula svoju grubu ruku prema licu i obrisala suze koje su počele navirati.


Pet

Daphne se nagnula preko ograde trajekta dok su uplovljavali u luku na Erikousi. Nije mogla vjerovati prizoru pred svojim očima. Izgledalo je kao da ih na obali dočekuje more tijela, kao da se skupio cijeli otok da dočeka buduću nevjestu i njezinu djevojčicu. Uhvatila je mekanu Evienu ručicu dok su se pripremale za iskrcaj i guranje kroz mnoštvo rođaka i dobronamjernika te crne gomile starih udovica koje su se naguravale na uskom betonskom pristaništu. Bio je dobar osjećaj vratiti se na Erikousu. Dok je čvrsto držala Evienu ručicu i promatrala krajolik, Daphne se divila njegovu zelenilu, čistoći i neiskvarenosti. Na otoku nije bilo visokih zgrada, nebodera ni betonskih građevina koje bi razbile njegov očuvani prirodni izgled. Izraženi raskošni tonovi prelijevali su se jedan u drugi kao da je duga pala s neba i ulila se u zemlju i more udahnuvši u njih životnost obično rezerviranu samo za bogove. Tamnomodro more ritmički se prelijevalo po sivkastosmeđem pijesku koji je doticao korijenje raskošnih, drevnih maslina, čija su se debla savila pod bremenom vremena. Sjajni limuni bili su nakićeni velikim zlatnim plodovima, a s grmova kupina visjele su tamne bobe. I, naravno, visoki, tanki zagasitozeleni čempresi držali su kraljevsku stražu i nadvijali se nad svime. Duboko je udahnula i ponovno ispunila pluća morskim zrakom znajući da će slankastu vlagu uskoro zamijeniti čuveni otočki parfem sačinjen od mirisa ružmarina, bosiljka i ruža. »Mamice, tako je lijepo«, prela je zadovoljno Evie pokraj nje. »Da, dušo. Prekrasno je«, složila se Daphne s njom.


»Evie, uzmi ovo.« Popi je nježno gurkala djevojčicu i ugurala maramicu u stražnji džep njezinih traperica. »Za slinave sestre. Sve su došle«, rekla je i namignula joj. Evie se zahihotala. Naborala je nosić, izbacila jezik i promrmljala: »Bljaaaakić.« Čvrsto je držala Daphneinu ruku dok su silazile niz rampu trajekta i približavale se naguranoj masi. Gomila ih je okružila čim su stopalom dotaknule otočko tlo. Deseci tetki, ujaka, rođaka, susjeda, prijatelja, pa čak i stranaca okruživalo ih je sa svih strana. Grlili su ih, ljubili, štipali, slinili im obraze i milovali ih. Daphne su svladali osjećaji, kao i nekoliko valova mučnine. Kasnojutarnja vrućina pomiješana s dobro poznatim, ali često zagušljivim mirisom starijih stanovnika otoka koji se, čak ni u ovim modernim vremenima, nisu koristili dezodoransima. »Daphne, nedostajala si mi.« »Jako mi je drago što te ponovno vidim.« »Evie, pogledaj se. Prekrasna si.« »O, Daphne. Moja jadna, jadna Daphne. I ja sam udovica. Samo ja mogu razumjeti tvoju bol.« »Presretni smo zbog tebe, Daphne. Bit ćeš prekrasna mladenka.« »Daphne, nisi valjda bolesna? Zašto si tako mršava?« Pozdravljanje je bilo ugodno, srdačno, osjećajno i beskrajno. Daphne se trudila pozdraviti svakoga poljupcem i zagrljajem, čak i ako ne bi prepoznala osobu koja joj je došla poželjeti dobrodošlicu. Nije željela da otočani pomisle da je suzdržana ili nezahvalna jer je prekrasan osjećaj biti okružen s toliko srdačnosti i ljubavi. Sve starije žene prisno je pozdravljala: »Ya sou, thea«, a sve starije muškarce radosnim: »Ya sou, theo.« - »Ya sou, ksalthelfi 15« i »Ya sou, ksalthelfi« bili su namijenjeni mlađim stanovnicima otoka čijih se imena nije mogla prisjetiti. To je bila jedna od ljepših stvari za stanovnike Erikouse – svi su bili u srodstvu, pa čak i ako ne znaš s kim razgovaraš, uvijek se možeš


izvući oslovljavajući ih s teta, striko, rođače ili rođakinjo. Daphne ju je prva uočila iznad mora glava i tijela otočana koji su se tiskali oko njih. »Ya-ya, Ya-ya!« Čvrsto je zgrabila Evienu i ruku i povela je prema drugoj strani luke gdje ih je čekala ya-ya. Nosila je svoju vrećastu crnu haljinu, rubac i crne hulahupke iako je vani već moralo biti više od trideset stupnjeva. Stajala je sama, podalje od ostatka gomile, oslonjena na svoj štap za hodanje od bambusa i držala za uzde Magu, skraćeno od Magarac. To mu je maštovito ime nadjenula Daphne prije mnogo godina. »Ya-ya. Moja ya-ya«, jecala je Daphne dok je grlila svoju ljubljenu baku. Starica je ispustila štap za hodanje i uzde svojega cijenjenog magarca iz ruku i zgrabila Daphne kao da je više nikada neće pustiti iz svojega naručja. Stajale su tako nekoliko trenutaka i nezaustavljivo plakale, a ramena su im se žestoko tresla sa svakim jecajem – izblijedjelo i zamrljano crno platno isprepleteno s osjetljivim bijelim lanom. »Evo, mamice.« Daphne je osjetila da je netko povlači za rupičastu bijelu suknju i kada je svrnula pogled prema dolje, ugledala je Evieno nasmiješeno lice i ispruženu ruku s rupčićem koji joj je Popi prije silaska s trajekta ugurala u stražnji džep. »Hvala, dušo.« Daphne je uzela rupčić iz Eviene ruke i obrisala razlivenu maškaru s lica. »Evie, ovo je ya-ya.« Daphne je zračila od sreće. Bez ikakvog ohrabrenja, Evie je zakoračila prema ya-yi. »Ya sou, ya-ya. S’agapo16« Evie je omotala svoje ručice oko ya-yinih nogu i na svoj način zagrlila staricu. Ya-ya se prignula i pomilovala Evieno anđeosko lice. Spustila je svoj usahli obraz na glavu svoje praunuke i milovala Evienu kosu, njezine su suze padale poput kapi sunca na crnu zemlju Evienih kovrča. »I ja tebe volim, Evie mou«, odgovorila je ya-ya. To je bilo jedino što je znala reči na engleskom jeziku. Daphne je sa zaprepaštenjem zurila u svoju kćer i baku. Bila je jako zabrinuta zbog Eviene bojažljivosti među novim osobama. Evie je kod kuće


bila toliko povučena da se Daphne bojala kako će se nositi sa svojom novom, katkad autoritativnom obitelji. Uvijek je bila introvertirano dijete. Bojala se novih iskustava i upoznavanja novih ljudi. Bili su potrebni tjedni nagovaranja i uvjeravanja prije nego što je Evie pogledala Stephena u oči, a kamoli prozborila koju riječ s njim. Daphne je bila iznenađena jučer u Krfu kada se Evie tako brzo zbližila s Popi. No, gledajući Evie kako je odmah prigrlila ya-yu i samoinicijativno upotrijebila jedini grčki izraz koji je znala napamet, Daphne se zapitala nije li zrak na Erikousi imao čaroban učinak i na njezinu kćer. »Daphne«, rekla je ya-ya. »Daphne, ovo nije dijete. Ovo je anđeo kojega su nam podarila nebesa.« Ya-ya je svojim artritičnim prstima uhvatila Evienu bradu. Staričina je ruka malčice zadrhtala, ali smirila se kada je dotaknula Eviene obraze. »Da, pravi anđeo. I ti si moj anđeo«, odgovorila joj je Daphne, sagnula se i podignula štap za hodanje te ga pružila svojoj ya-yi. »Telefonom si mi rekla da je sramežljiva. Ovo dijete nije sramežljivo. Ovo je dijete prepuno života. Pogledaj je samo.« Tepala je ya-ya i nije skidala pogleda s Evie. »Kod kuće nije ovakva. Ali otkad smo stigli ovamo, ponaša se kao drugo dijete.« »Ne ponaša se kao drugo dijete«, ustrajala je u svojoj procjeni ya-ya. »Daphne mou, ona je isto predivno dijete i u New Yorku i ovdje. Razlika je u ljubavi. Osjeća koliko je ljubavi ovdje rezervirano samo za nju.« Dvije su žene promatrale Evie koja se približila Magi i ispružila ruku da ga potapša. »Djeca znaju kada su okružena ljubavlju, Daphne mou«, nastavila je yaya. »Osjete razliku. Ovo dijete ima dar, Daphne. Osjećam to.« »Dar?« »Da, Daphne mou, blagoslovljena je. Vidim to u njezinim očima.« Ya-ya je podignula lice i nasmijala se kada je lukom prostrujao nježan, gotovo neosjetan povjetarac. »Čujem to u povjetarcu.« Ya-ya je pogledala prema krošnjama kao da čuje šaputanja čempresa.


Daphne se približila svojoj baki i naslonila glavu na njezino rame. Prošlo je mnogo vremena otkako je zadnji put čula da ya-ya tvrdi da čempresi, uistinu, šapuću i da kroz njih može čuti što joj otok govori. Daphne je vjerovala u istinitost njezinih tvrdnji. Preklinjala je, molila i sanjala da ih i ona jednog dana čuje. Ali nikada joj to nije pošlo za rukom i njezina je nadanja naposljetku zamijenio sve tiši odjek stalnih bakinih tvrdnji. Nakon nekog je vremena Daphne jednostavno prestala žudjeti za tim, prestala je vjerovati u postojanje šapata. Nakon što su se dogovorili da ih popodne posjeti. Popi je krenula prema kućici na drugoj strani luke koju je naslijedila kada joj je otac umro. Daphne i ya-ya natovarile su prtljagu na Magina pleća, ali ostavile su prostora da bi Evie mogla jahati na njemu. Automobili su bili rijetkost na otoku čije su ceste uglavnom bile neasfaltirane i previše uske. Daphne je bila oduševljena kada je shvatila da su magarci i u današnje vrijeme na otoku bili glavno prijevozno sredstvo. Sa svojim je prijateljem Magom bila proživjela mnoge pustolovine, a znala je da se Evie već veseli i svojim pustolovinama koje će čuvati kada se vrate kući. Njihova je mala karavana polako napredovala glavnom asfaltiranom cestom koja vodi prema luci, pokraj maloga središta otoka. Njih su tri predstavljale pravi prizor. Ispred je išla pogrbljena starica u crnini koja je držala Magine uzde jednom rukom i čvrsto se oslanjala na svoj štap za hodanje. Evie je ozarena lica sjedila na Maginim leđima među silnom prtljagom i tapšala mu vrat dok je magarac tromim korakom hodao po napuklom, nejednako asfaltiranom putu. Daphne je hodala iza Mage i Evie i nije micala pogled sa svoje djevojčice, spremna da je uhvati za slučaj da se prevrne ili sklizne s magarčevih leđa. Kada su došli do plavo-bijeloga znaka na kojem je bilo napisano »Dobro došli u hotel Nitsa«, ya-ya je stala i okrenula se prema Daphne. »Daphne mou. Želiš li pozdraviti Nitsu sada? Reći joj da si stigla. Svaki me dan pitala kada ćeš doći. Trebala bi je posjetiti, Daphne. Da samo vidiš kako leprša uokolo kao da organizira vjenčanje vlastitoj kćeri.« Ya-ya je


odmahivala glavom. Ton glasa promijenio joj se kada je duboko uzdahnula. Daphne je već znala što slijedi. Pripremila se u očekivanju jadikovke koja samo što nije krenula. Slušanje žalopojki i jadikovanja otočnih žena bila je i ostala Daphneina inačica grebanja noktiju po školskoj ploči. »Ojojojooojoj.« Ya-ya odmahivala je glavom i započela svoju žalopojku polupjevnim glasom. »Jadna, jadna moja Nitsa. Jadna Nitsa nema ni muža, ni djece. Jadnica moja, kao da organizira vjenčanje vlastite kćeri. Kćeri koju nikada nije upoznala, koju nikada nije imala prilike začeti. Jadna Nitsa je usamljena bez vlastite djece.« Nitsa je bila vrlo draga matrona koja je vodila mali rustikalni hotel s više brige nego što se ulaže u odmaralištu Ritz-Carlton. Njezin je hotel bio jedini na otoku i nudio je vrlo jednostavno uređene sobe. Jedini nedostatak u luksuzu hotel Nitsa u potpunosti je nadomještao čistoćom i ljubaznošću domaćice. Mali prostor u predvorju u kojem su bili smješteni recepcija i bar pružao je pristup terasi prepunoj svijeća za koju je Daphne znala da će biti savršena lokacija za svadbeni prijam. Nitsa je bila oduševljena kada ju je Daphne nazvala da joj priopći vijest i rezervira cijeli hotel za slavlje. U posljednje vrijeme nije bilo mnogo posla i ova je iznenadna rezervacija došla u pravi čas za Nitsu koja je i sama bila udovica te se oslanjala na prevrtljivi otočki turizam da bi spojila kraj s krajem. Daphne je skrenula pogled prema ulaznim vratima hotela. Iako se radovala što će vidjeti Nitsu, Daphne u ovom trenutku nije željela razgovarati o aranžmanu. Željela je samo doći kući, izuti cipele, sjesti pod stablo limuna i pogostiti se hranom koju je ya-ya pripremila za njih. »Radije bih pošla kući ,ya-ya. Poslije mogu posjetiti Nitsu.« »U redu«, odgovorila je ya-ya. »Umorna si i gladna. Hajdemo kući. Pripremila sam ti mnoga nevjerojatna iznenađenja. Poslije možemo posjetiti Nitsu. Mago, ella, idemo.« Ya-ya je nekoliko puta coknula jezikom u znak svojem četveronožnom pratitelju da je vrijeme za pokret. No, vrata hotela otvore se uz tresku upravo u trenutku kada je ya-ya podignula svoj štap i


zakoračila prema naprijed. Na ulazu je stajao visoki, izrazito preplanuli i bradati muškarac. Bio je privlačan, ali ne u tradicionalnom smislu te riječi. Njegov je izgled odavao notu zapuštenosti: krivi nos izgledao je kao da je bio slomljen u kakvoj barskoj tučnjavi, a izbrazdano lice s gustom, sijedima prošaranom bradom činilo ga je privlačnim na jedan sirovi, životinjski način. Daphne ga nikada prije nije vidjela. Pojurio je niza stube, ravno prema njezinoj ya-yi. »Yanni mou!« viknula je ya-ya i pozdravila ga podigavši svoj štap za hodanje visoko u zrak. »Thea Evangelia.« Topli se osmijeh razlio njegovim licem kada ju je ugledao. Pao joj je u zagrljaj i poljubio joj oba obraza. »Yanni mou. Brinula sam se za tebe. Danima te nisam vidjela. Mislila sam da si zaboravio na mene«, zadirkivala ga je ya-ya.. »Thea Evangelia, kako bih mogao zaboraviti najdojmljiviju ženu na otoku? Žao mi je. Nisam namjeravao otići, a da se ne pozdravimo, ali nisam očekivao da ću izbivati tako dugo. Morao sam preuzeti dio za moju brodicu u Kerkyri. Onaj mi je malaka zadnji put bio poslao pogrešan propeler pa sam izgubio dva dana dok nisam sakupio sve mreže. Ali sada...« Yanni je visoko podignuo paketić u jednostavnom smedem papiru kao da je riječ o kakvom trofeju. »Sada se mogu vratiti svojim mrežama i svojoj brodici.« Yanni ni u jednom trenutku nije skrenuo pogled s lica njezine ya-ye, a ona je položila svoj obraz na njegov dlan. Daphne je stajala na mjestu i zurila u Yannija i ya-yu. Nije imala pojma tko je ovaj muškarac. Ya-ya ga nikada nijednom riječju nije spomenula. »Yanni mou.« Ya-ya svojim je štapom pokazala iza sebe, ali nije pustila Yannijevu ruku. »Ovo je moja praunuka Evie. Nije li predivna?« Ya-ya je sjala od sreće dok je pokazivala prema Evie koja je sjedila na Maginim leđima te ga je mazila i tapšala kao da je u pitanju novo mače. »Da, jako je lijepa«, složio se Yanni. Pogledao je prema Evie, ali


nijednom nije pogledom potražio Daphne niti je ikakvim znakom potvrdio njezinu nazočnost. »A ovo...«, najavila je ya-ya, »Ovo je Daphne, moja unuka. To je ona poznata kuharica iz New Yorka o kojoj sam ti mnogo puta bila pričala.« »Da«, rekao je, ali nije ju pogledao. »Amerikanida.« Daphne je osupnuto zurila u njega. Nije mogla vjerovati na koji je način izgovorio riječ Amerikanida. Njezini su se roditelji namučili da bi njihova kći nosila taj naslov i ona ga je za njih nosila s ponosom. Ali način na koji je ta riječ izišla iz njegovih usta nije imao nikakve veze s ponosom. Način na koji ju je izrekao zvučao je poput optužbe. Ya-ya je nastavila: »Da, moja Amerikanida. I jako je pametna. Sve ono što ovdje besplamo dijelimo našim prijateljima i obitelji, ona naplaćuje stotine dolara u New Yorku.« Daphne je obično bilo nelagodno kada bi se ya-ya javno hvalila njezinim postignućima, ali ovoga joj puta to uopće nije bilo važno. Željela je da ovaj muškarac zna točno tko i što je ona. Amerikanida. »Da , thea Evangelia, znam ja dobro kakvi su ljudi u New Yorku« podrugljivo je rekao Yanni. »Možete staviti govno na štapić, nadjenuti mu lijepo ime i ljudi bi stali u kilometrima dugačak red samo da plate da ga mogu kušati. Imaju tako mnogo, a znaju tako malo«, nastavio je Yanni, položio dlan na ya-yino rame i nježno ga stisnuo kao da su upravo podijelili neku privatnu šalu koju Daphne uopće nije smatrala smiješnom. »New York je, zapravo, poznat po svojim vrhunskim restoranima«, srdito je prasnula Daphne. »Ali pretpostavljam da ne znaš mnogo o vrhunskoj kuhinji ili New Yorku.« Čak i dok je izgovarala te riječi, Daphne nije mogla vjerovati da su, uistinu, izišle iz njezinih usta. Nije joj bilo nalik ponašati se tako otvoreno nepristojno. »Varaš se, američka kuharice. Znam više o New Yorku nego što misliš.« Yanni se napokon okrenuo i pogledao Daphne. »Također znam da su one osobe koje tvrde da su pravi građani svijeta, najčešće i najzadrtiji.« Njegov je verbalni napad nevjerojatnom preciznošću pogodio ravno u cilj.


Daphne je naglo udahnula. Njegove su joj riječi doslovno oduzele dah. Tražila je prave riječi da mu odgovori istom mjerom, ali ya-ya je progovorila prije nego što je Daphne mogla smisliti odgovarajuću uvredu. »Uvijek znaš s riječima, Yanni. Slažem se s tobom. Ne bih mogla živjeti u velikim gradovima prepunima neznanaca kada je sve što želim i volim upravo ovdje.« Ya-ya se nasmijala i zabacila glavu, a rubac joj je skliznuo s kose i pao na ramena otkrivši pletenice koje su joj uvijek visjele niz leđa. »Yanni, večeras ću izreći posebnu molitvu da ti mreže budu pune.« Ya-ya se okrenula prema Daphne. »Daphne, Yanni je daroviti ribar. Nedavno se doselio na Erikousu, ali voli otok isto kao i mi. Budi posebno dobra prema njemu jer on će hraniti goste na tvojem vjenčanju darovima koje mu more podari.« Ya-ya ga je uhvatila pod ruku. Daphne nije mogla povjerovati onome što je čula dok se ya-ya hihotala poput djevojčice. Ovaj ju je muškarac tako nehajno uvrijedio ispred njezine ya-ye, jedine osobe od koje bi Daphne očekivala da će je uvijek žestoko braniti. Imala je dojam da se zakoni prirode mijenjaju pred njezinim očima. »Ella, Yanni. Idemo kući nešto pojesti. Hoćeš li nam se pridružiti? Pripremila sam boureki17 i spourthopitu18. Znam da ih obožavaš«, izazivala ga je ya-ya te ga svojim štapom za hodanje potapšala po nozi. Daphne nije mogla dočekati da dođu kući kako bi navalila na izdašnu i kremastu pitu boureki od piletine ili spourthopitu od slatke bundeve kakve zna spremiti samo njezina ya-ya. Ali pomisao da bi im se ovaj nepristojni muškarac mogao pridružiti za večerom bila je kap koja je prelila čašu. Prešla je tisuće kilometara da bi sjedila i blagovala sa svojom ya-yom, a ne s ovim neotesancem. No, prije nego što joj se pružila prilika da se usprotivi, Yanni je progovorio. »Hvala, thea. Ne mogu doći. Imam posla. Ali sačuvaj mi komadić spourthopite. Znaš da bih sam mogao pojesti cijeli pleh.« Yanni je na odlasku poljubio u obraz. »Dobro, Yanni. Ali obećaj mi da ćeš doći sutra na ručak. Pripremit ću nešto samo za tebe«, doviknula je za njim ya-ya.


»Entaksi19, hoću, thea. Obećajem da ću doći.« Yanni je mahnuo ya-yi na odlasku i krenuo ravno prema Daphne na uskoj stazi. Bilo je jedva dovoljno mjesta da prođe. Razum joj je nalagao da mu se makne s puta i izbjegne novi neugodni sukob. Ali ljutnja i razočaranje izgurali su razum. Daphne je ostala stajati na istome mjestu kao ukopana. Neka se on makne. Nije se pomaknula ni centimetra dok je hodao ravno prema njoj. Prošao je tik do nje, toliko blizu da su oštre dlake njegove ruke nježno okrznule njezinu kožu, da osjeti miris grčke kave u njegovu dahu i morske vode i znoja na njegovoj koži. Napokon se okrenuo i pogledao je nakon što se udaljio nekoliko koraka. Na licu mu je bio zagonetan smiješak. »Vidjet ćemo se sutra na ručku, tvrdoglava Amerikanido«, rekao je i namjestio staru ribarsku kapu izblijedjelu od sunca. Zaputio se prema luci. Daphne ga je posmatrala kako se udaljava. Osjećala je da joj obrazi izdajnički gore kao da ih je zapalio svojim riječima. »Malaka« promrmljala je dovoljno glasno da je čuje. Nije bilo ribarova odgovora. Čulo se samo šuštanje čempresa na blagom povjeratcu.


Šest

Kad se uspela napuklim kamenim stubama do ya-yine kuće i za sobom zatvorila škripava stara vrtna vrata, Daphne je očekivala da će je poznati prizori utješiti – golemo stablo limuna čije su se grane opasno savijale pod težinom zlatnih plodova, plavo-bijeli ukrasni vrtni lonci s bujnim bosiljkom i stari drveni izrezbareni stolci namješteni oko ognjišta kao da očekuju goste slušače cjelonoćnog prepričavanja bajki i pripovjedaka u režiji njezine ya-ye. Još od vremena kada je bila tek djevojčica Daphne bi s ogromnim osmijehom uzbuđeno uletjela kroz vrtna vrata. No bez obzira na to koliko je bila sretna i uzbuđena što je ponovno ovdje, ovoga je puta bilo drugačije. Susret s Yannijem nije dugo potrajao, ali činilo joj se da se njezina razdraženost pojačavala sa svakom sekundom, svakim izluđujućim trenutkom koji je provela u njegovoj prisutnosti. Daphne je imala dojam kao da je zakoračila u drevna vremena kada su svijetom lebdjele krilate furije i mučile smrtnike. Sjećala se kada je u adolescentskim godinama uvijek iznova čitala Eshilova Orestiju i zamišljala kako bi mogle izgledate te zvijeri. Je li se Orest ovako osjećao?, pitala se. Daphne je, za razliku od Oresta, znala da nije počinila nikakav grijeh, nije nanijela uvredu ni bogovima ni prirodi. Ona nije pripadala legendarnoj posrnuloj kući Agamemnonovoj, niti je bila mitološka ju - nakinja ili mlada djevica čiji bi brak ili žrtva mogli preokrenuti tijek rata. Daphne je bila obična smrtnica – usamljena žena koja je bila još jako mlada kada je izgubila ljubav svojega života te je sada, nakon neizmjernih godina provedenih u


žalovanju, bila spremna ponovno otvoriti svoje srce. Ovo je mjesto trebalo biti njezino utočište i njezina nagrada. Daphne je vjerovala da je zaslužila vratiti se ovamo i prisjetiti se, ili možda čak ponovno oživjeti čista i jednostavna zadovoljstva u kojima je uživala u svojoj mladosti. Dok je hodala uzduž terase, prstima je u prolazu milovala divovske listove bosiljka. Kad je došla do posljednje biljke, približila je prste nosu i duboko udahnula poznati miris. Otkinula je jednu grančicu i mahala njome pred nosom. U davnim se vremenima vjerovalo da je izdanak bosiljka dovoljno jak da otvori vrata raja. Dosta. Dosta je bilo, pomisli Daphne u sebi, duboko izdahne, otvori oči i ispruži ruku prema Evie. »Dodi, Evie.« U tom je trenutku Daphne obećala samoj sebi da neće dopustiti da joj taj muškarac, koji joj je već uspješno uništio jutro, uništi i ostatak dana. Ili pak Evien dan. »Dodi, koukla. Provest ću te uokolo prije ručka«, najavila je iznenadivši samu sebe količinom živosti i radosti u glasu. Evie i Daphne su držeći se za ruke šetale vrtom pokraj beskrajnih redova stabljiki rajčice prekrivenih crvenim i mirisnim kuglama koje su izgledale kao da če se svakog trena raspuknuti. Sišle su niz stražnje stube i prošle pokraj kozlokrvine čiji su sitni cvjetovi prekrivali zid i privlačili vrijedne pčelice. Krenule su prema mjestu gdje je ya-ya obi - čavala privezati Magu, ispod goleme i kvrgave masline čija je bujna krošnja pružala njezinom starom prijatelju hladovinu i zaštitu. Kao da mu je netko prišapnuo što mu je činiti, Mago spusti svoju glavu kada mu se Evie približila. Djevojčica ispruži svoju ručicu prema njemu i potapša mekano mjesto iznad magarčevih nozdrvi. Mago je na to još više spustio glavu i nježno je svojom gubicom pomilovao po vratu. »Mamice, upravo me je poljubio. Sviđam mu se.« Evie se zahihotala. »Da, dušo. Jako mu se sviđaš.« Bili su na Erikousi manje od dva sata, a činilo se da je Evie več pronašla dragog prijatelja.


»Dođi, dušo. Želim ti još nešto pokazati.« Daphne je morala nježno povući svoju djevojčicu koja je ovila ruke oko magarčeva vrata. Vodila je Evie iza stražnje terase, kroz vrt i niz stražnje kameno stubište prema kaosu koji je vladao u bučnom i prepunom kokošinjcu njezine ya-ye. Daphne je otvorila rešetkasta vrata i uvela Evie unutra prije nego što su se vrata naglo zatvorila za njima. Evie je pogledala tlo kokošinjca i protrnula od uzbuđenja kada je ugledala desetak majušnih žutih pilića koji su poput pijanih mornara trčkarali oko njezinih stopala. Daphne se polako sagnula, podignula nedavno izlegnuto pile i položila ga u Eviene spojene dlanove. U tišini je promatrala Evieno ozareno lice dok je svojim prstićima gladila mekano pilićevo paperje. Daphne se nije usudila pomaknuti. Stajala je kao ukopana i promatrala Evie koja si je dala u zadatak pomaziti svako pile u kokošinjcu. Kao da je željela osigurati da se svi pilići osjećaju voljeno, da nijedan ne bude zapostavljen ili izostavljen. »Elllla elllllla. Daphne, Evie. Ellla.« Jedva se čuo ya-yin melodiozan poziv od žamora topota krila, kokodakanja i Eviena uzbuđenog cičanja. Daphne je podignula glavu i žmirkala na jarkom suncu. »Daphhneeee, Evieeeeee... Ellllaaaaaa«, dozivala ih je ya-ya pjevnim glasom. Podignula je ruku u visini čela da zaštiti oči od užarene sunčeve svjedosti. Nije bilo pomoći. Sunce je bilo točno iznad kuće i sve što je vidjela bio je obris ya-ye na terasi visoko iznad njih kako maše svojom pouzdanom drvenom kuhačom i zove unuku i praunuku da joj se pridruže za stolom. »Dolazimo, Erhomaste20«, odgovorila je Daphne. »Mogu li ga uzeti sa sobom?« Molila je Evie majku koja joj je pridržavala vrata kokošinjca da iziđe. »Molim te. Molim te, molim te, molim te, mamice«, preklinjala je Evie dok je nježno nosićem dodiri - vala pilića sigurno obujmljenog njezinim dlanovima.


»Ne možeš, dušo. Moraš ga ostaviti ovdje. Ali možeš se vratiti i igrati s njima nakon ručka«, uvjeravala ju je Daphne. »Obećavaš? Stvarno, stvarno obećavaš?« Evie ju je pitala s gotovo nečujnim optuživačkim tonom. Nitko to ne bi primijetio slušajući razgovor između majke i kćeri, ali ona ga je čula. Daphne je znala što stoji iza toga. Mnogo ga je puta čula i svaki ju je put srce još malo više boljelo nego prethodni. »Obećavam«, rekla je Daphne i čučnula da može pogledati Evie ravno u oči. Objema je rukama obujmila Eviene preslatke rumene i okrugle obraščiće. »U svojoj si kući, dušo. Ovi su pilići tvoji. Možeš doći ovamo kada god poželiš i možeš se s njima igrati koliko god želiš. U redu?« Nježno je poljubila vrh Eviena nosića. »U redu?« ponovila je pitanje i neznatno snažnije obujmila Eviene obraze. Daphne se svim silama trudila umiriti svoju djevojčicu i činilo se, barem prema izrazu na njezinu licu, da je u tome i uspjela. Boravak na otvorenom – i to ni više ni manje nego u kokošinjcu sa živim pilićima – i odriješene ruke da radi što god poželi, djetetu koje je svoje dane najčešće provodilo skriveno u stanu u igri s plišanim životinjama bilo je poput ostvarenja svih snova. Daphne je znala da njezina kći žudi za svježim zrakom i slobodom. I tu je njezinu žudnju Daphne željela utažiti svim svojim srcem. Kada je Evie bila u pitanju, Daphne je uvijek imala najbolje namjere. Neprestano je planirala izlete u zoološki vrt i piknike u Central parku. No, Daphneine najbolje namjere nisu bile dovoljne da joj nadomjesti propuštene prilike jer je njezin zamjenik u Koukli u pogrešnom trenutku javio da je bolestan ili jer se nenajavljen na vratima njezina restorana pojavio sanitarni inspektor. Uvijek bi se pojavio neki novi razlog zbog kojega je Daphne morala odgoditi svoje planove s Evie, juriti natrag u restoran i vući za sobom svoje razočarano dijete. Daphne bi osjetila poznato stezanje oko srca svaki put kada bi pogledala prema svojoj nezadovoljnoj kćeri koja se vrpoljila za stražnjim stolom u restoranu. Taj bi je prizor svaki put jasno podsjetio na bolne uspomene iz


djetinjstva kada bi njezini roditelji isto učinili njoj. Estiatorio21 s četiri zvjezdice na Manhattanu zvučao mnogo bolje od maloga masnog lokala je naizgled u Yonkersu. Daphne je znala da je to jedno te isto za usamljenu djevojčicu. Ya-ya je otjerala Daphne iz kuhinje kada su stigli u kuću i odbila svaku njezinu ponudu za pomoć oko pripreme ručka. Sada, dok je na terasi promatrala ya-yu kako priprema pravu gozbu, počele su joj rasti zazubice. Ya-ya se uistinu potrudila i pripremila golemu količinu hrane: pladnjeve spanakopita22, svježe pečenu piletinu prelivenu limunovim sokom i posutu origanom, prepuni pladanj čuvenih pečenih krumpira, duboku zdjelu vrhunske grčke salate horiatiki od nasjeckanih crvenih rajčica, izrezanih svježih krastavaca i tek iskopanoga crvenog luka čija je aroma bila toliko intenzivna da su Daphneine oči počele suziti. »Daphne mou. Što se dogodilo? Pripremila sam ti najdraža jela, a ti mi se još nijednom nisi od srca nasmiješila«, rekla je ya-ya dok je na pladanj slagala posljednje vruće krumpire. »Sjedni. Jedi, koukla mou. Jedi. Muškarcima su draže žene s malo mesa. Pretvorila si se u kost i kožu«, zadirkivala ju je ya-ya dok se naginjala preko stola da bi položila tanjur pred Daphne. »Dobro sam, ya-ya. Samo sam gladna.« Daphne nije željela da se njezina ya-ya brine za nju pa je počela trpati svoj tanjur ukusnom hranom. Iako nije željela glasno priznati koliko ju je Yanni uznemirio, znala je da mora reći baki što osjeća. Ako je mogla biti iskrena pred ikim, onda je to bila njezina ya-ya. »Sve je on kriv«, napokon je izletjelo iz njezinih usta. Duboko je izdahnula, a zatim je uzela jednu mesnatu sočnu maslinu i ubacila je u usta. »Tko, koukla?« pitala je očito zbunjena ya-ya. »Stephen? Tvoj Stephen? Što ti je učinio? Imate li kakvih problema?« Ya-ya se uspravila i oslonila o stol u očekivanju loših vijesti. »Ne, ne. Nisam mislila na Stephena.« Daphne je nehajno odmahnuvši rukom odbacila tu njezinu pretpostavku. »Stephen i ja nemamo problema.«


Još je jednu nauljenu maslinu ubacila u usta. »O, entaksi. Dobro.« »Radi se o onom Yanniju«, izlane napokon Daphne. »Yanniju?« »Da, Yanniju. Onom glupom ribaru. Ya-ya, bio je tako neljubazan prema meni. A čak me ni ne poznaje. Kao da me osuđuje jer živim u New Yorku i zarađujem kuhanjem za ljude koje naziva bogatim Ame - rikancima. Kao da ga život na ovom otoku i lovljenje ribe s prokletoga čamca automatski čine boljom osobom.« »O, Yanni.« Ya-ya se osmjehnula kada je njegovo ime prešlo preko njezinih usana. »Ne budi tako oštra prema Yanniju. Dobra je on osoba, Daphne. Bio je jako dobar prema meni. Pruži mu priliku, razgovaraj s njim i uvidjet ćeš i sama.« »Da razgovaram s njim? Ya-ya, jesi li primijetila kako je bio bezobrazan prema meni? Ne želim razgovarati s njim. Želim ga pljusnuti.« Dok su zadnje riječi izlazile iz njezinih usta, Daphne je čula škripanje vrtnih vrata. Osjetila je kako joj krv nestaje s lica dok se naglo okretala prema vrtnim vratima da vidi tko je došao pridružiti im se na ručku i time svjedočio njezinoj tiradi. »Koje uzbuđenje. Koga ćeš pljusnuti?« Popi se žurno približila stolu, poljubila ih sve u obraz i zgrabila stolicu pokraj Daphne. Zatim se ispružila preko cijeloga stola i zgrabila šaku ya-yinih pečenih krumpira. »Vidim da sam stigla u pravi čas. Dakle, koga čemo ispljuskati?« Hvala Bogu da je naletjela samo Popi. Daphne je uštipnula mekano i zaobljeno Popino bedro. »Yannija«, objavila je ya-ya dok je postavljala prazni tanjur pred Popi, a da je uopće nije pitala je li već možda jela. »Tvoja sestrična želi ošamariti Yannija.« »Ohoho, seksi ribara.« Popi je kimnula s odobrenjem dok su joj se kutovi usana podignuli u zagonetan osmijeh. »I ja bih ga nekoliko puta rado pljusnula, ali ne na te obraze.« Popi se nadvila na stol i uzela veliki komad


spanakopite, a Daphne i ya-ya počele su se nekontrolirano smijati. »Ella, ella. Dosta bi bilo o glupostima i pljuskanju. Hrana se hladi. Jedite.« Uz te je riječi ya-ya počela odmatati aluminijsku foliju s četvrtastoga zavežljaja postavljenog na sredinu stola. Njezini su iskrivljeni prsti vješto odmatali sloj po sloj dok nije otkrila sadržaj zavežljaja. Daphne je promatrala tanki snop dima koji je pobjegao iz folije i nježno se uzdizao, lepršao, širio u obliku lepeze te naposljetku nestao u popodnevnom zraku. »Ya-ya, ispekla si fetu«, ciknula je Daphne. Na ležaju od aluminijske folije nalazio se dva centimetra debeo ravan komad sira obilno preliven maslinovim uljem, posipan dimljenom mljevenom paprikom i na kraju prekriven s nekoliko trakica svježe paprike. Daphne nije mogla dočekati da se feta posluži na tanjurima. Posegnula je preko stola, ubola vilicu u sadržaj zavežljaja te ugurala veliki komad mekanoga i ukusnoga sira u usta. Kako se sir polako topio na njezinu jeziku, tako je nestajala napetost iz njezina tijela. Nije se mogla zaustaviti. Ubadala je vilicu u sir i gurala komad po komad u usta. Ya-yina je hrana, kao i uvijek, počela djelovati. Svakim se izvanrednim zalogajem čvor u Daphneinu želucu polako, ali sigurno počeo opuštati, a bol u sljepoočnicama popuštati. »Daphne mou. Kad će doći Stephen? Kad ću upoznati tvojega muškarca?« Ya-ya se nagnula preko stola i iscijedila sok polovice limuna po sočnom pilećem mesu koje je stavila na Daphnein tanjur. »Stići će idući tjedan, ya-ya. Želio je doći i prije, ali ne može tako dugo izbivati s posla. Trenutno ima jako puno posla.« Daphne je prstima uhvatila pileće meso, podignula ga prema ustima i odgrizla sočan komad mesa. »I mi imamo mnogo posla. Vjenčanje se neće samo organizirati«, nadovezala se Popi i posegnula prema zdjeli s pečenim krumpirom. »O, Daphne mou. Daphne, Daphne mou.« Ya-ya se počela ljuljati i pjevati tugaljivim glasom. Daphne je ustuknula već pri prvoj riječi.


»Nisam očekivala da ćeš ikada više pronaći ljubav, Daphne mou. Nisam vjerovala da ćeš ponovno tražiti ljubav. Iako nije bio Grk, Alex je bio predivan muškarac. Nisam mislila da ćeš ga zamijeniti.« Ya-ya je rubom pregače otirala svoje vlažne oči. Ya-yine su riječi zaprepastile Daphne. Ni na kraj pameti joj nije bilo tražiti zamjenu za Alexa. Nitko nije znao bolje od Daphne da je Alex nezamjenjiv. Kada je umro, Daphne kao da je izgubila dio sebe. Ali poput osobe kojoj je amputiran dio tijela, naučila je živjeti bez jednog dijela svojega srca. Nije imala izbora. Praznina je zamijenila Alexa i postala njezin stalni pratitelj. »Nikoga ne zamjenjujem.« Izrekla je grubljim tonom nego što je željela. »Ah, da, dobro. TI znaš najbolje. Naravno.« Ya-ya je odmahnula rukom u znak predaje. To je bio uobičajeniodgovor u prilikama kada se unuka i baka nisu sijale. Međutim, njihove su sitne prepirke dosad uglavnom bile oko kulinarstva, primjerice, oko pitanja zašto je držak stare metle bolji za valjanje fila23 od skupih mramornih valjaka na čijoj su upotrebi ustrajali Daphneini učitelji francuske kuhinje. »Kafes, ella. Pripremit ću kafes«, objavila Yeya-ya. »Da, kafes. Savršeno. Godila bi mi kava, ya-ya«, složila se Daphne s njom, željna kave, ali i promjene teme. »Thea Popi, želiš li sa mnom posjetiti piliće?« Evie je skakala gore-dolje i povlačila Popi za ruku. Pitanje je bilo puka formalnost. Prema načinu na koji je Evie povlačila Popi, bilo je očito da neće prihvatiti odbijanje. Daphne je pokušala umiriti dijete. »Evie, pričekaj dok Popi ne popije kafe.« »Nema veze, sestrice. U redu je«, odgovorila je Popi i obuhvatila Evieno lišće rukama. »Kako mogu odoljeti ovako slatkoj djevojčici?« Evie je pogledala svoju tetu. Slatko joj se osmjehnula, a zatim je isplazila jezik i pogledala očima ukriž, oslobodila se njezina stiska i potrčala prema kokošinjcu. »Ella, thea Popi«, dozivala ju je dok je trčala. »Ella.«


»Kako da joj odolim? To je nemoguče.« Popi je slegnula svojim širokim ramenima, okrenula se i pošla za Evie prema kokošinjcu. »Stižem, Evie mou«, viknula je i sjurila se niz stepenice. Ya-ya se vratila s malim šalicama napunjenima svojom gustom grčkom kavom. Unatoč popodnevnoj žezi, bilo je toliko vruče da je Daphne bila sva ljepljiva od znoja. Kava joj je uistinu prijala, ispila je svoju kavu u četiri velika gutljaja i položila šalicu na stol ispred sebe. »Ya-ya...« Daphne je piljila u talog koji je ležao na dnu njezine sitne šalice. »Ya-ya, čitaj mi iz šalice. Čitaj mi kao kada sam bila djevojčica.« Bio je to još jedan Daphnein i ya-yin dragocjeni običaj. Sjele bi jedna pored druge i ispijale šalicu za šalicom guste crne kave da bi ya-ya mogla čitati iz taloga i reći Daphne kakva je budućnost čeka. Daphne je pokušavala naučiti čitati iz taloga. Podignula bi šalicu prema licu i okretala je sad ovamo, sad onamo. Ali ondje gdje je ya-ya vidjela ptice u letu, duge krivudave ceste i čista mladenačka srca, Daphne bi vidjela samo bljutavu, bezličnu masu. »Ne24, Daphne, mou. Da vidimo što se danas krije u talogu.« Ya-ya se osmjehnula kada joj je Daphne podigla svoju šalicu. Tri je puta zavrtila talog u smjeru kazaljke na satu, baš kao što ju je ya-ya bila naučila još dok je bila dijete, zatim je brzo okrenula šalicu naopako i položila je na tanjurić. Tako će je ostaviti nekoliko minuta dok se talog ne staloži i otkrije njezinu sudbinu. Daphne je nakon dvije-tri minute podignula svoju šalicu i pružila je ya-yi. Ya-ya je pomno proučavala talog dok ga je brzo okretala u svojim naboranim rukama. »I?« pitala je Daphne nagnuvši se da bolje vidi, »što vidiš?«


Sedam

YONKERS, SVIBANJ 1995.

Daphne ih je promatrala dok su se naguravali na ulazu u zalogajnicu. Isprepleteni nesklad naboranog tafta, razmazanog ruža i blijedih, mršavih udova. Želudac joj se stisnuo i usrdno se molila da u tom trenutku umre i tijelo joj nečujno padne na tlo iza blagajne. »Stol za šest«, zatražila je visoka plavuša ne obraćajući se nikome posebno. »Umirem od gladi.« Jauknula je kada se spotaknula o rub svoje žute svečane haljine za maturalnu zabavu i zagrlila svojega pratitelja širokih prsa. Pokušavala se uhvatiti za rever njegova smokinga da povrati ravnotežu. »Daphne, ksipna. Probudi se.« Baba se nagnuo kroz kuhinjski otvor i zamahnuo lopaticom za meso prema njoj. »Požuri, koukla.« Njegovi gusti brkovi nisu mogli u potpunosti sakriti rupe u njegovu osmijehu koje su ostale nakon vađenja dva kutnjaka. »Imamo mušterije.« »Ne, baba. Idem.« Poslušno je uzela šest jelovnika. Zašto su, Gospode, od svih zalogajnica u gradu morali odabrati baš ovu? Što im je ona skrivila? Daphne je u svojoj glavi izrecitirala svoje želje. Željela je biti bilo gdje osim ovdje; željela je da ne mora vikendima raditi u zalogajnici; željela je saznati kakav je osjećaj odmoriti pripitu glavu na reveru zgužvanoga smokinga. No, Daphne je znala da takav luksuz nije namijenjen djevojkama poput


nje. Izlasci s momcima u matutalnim haljinama i pijani doručci u zalogajnicama nisu bili za djevojke zarobljene između starih tradicija i novoga svijeta. Približila se skupini tinejdžera. »Slijedite me.« Izrekla je gotovo šapatom. Pognute ih je glave vodila prema stražnjem dijelu zalogajnice. Pokazala je prema najvećem kutnom separeu u nadi da neće primijetiti zasjekotinu na vinilom presvučenim sjedalima ili shvatiti da konobarica sjedi u istoj učionici s njima. Ugurali su se na sjedalo u separeu, uljuljkani sjajem uspješne maturalne zabave i opuštenim šalama prijatelja koji se znaju cijeli život. »Kavu«, rekli su uglas ni ne potrudivši se pogledati djevojku čija je jedina svrha bila posluživati ih. »Da, i vodu«, dodala je plavuša dok je letimice pregledavala jelovnik. Naposljetku je pogledala Daphne, ali nije u njoj prepoznala djevojku koja sjedi pokraj nje na satovima kemije. Vidjela je samo običnu konobaricu. »Puno leda. Umirem za hladnim pićem.« Daphne nije mogla odrediti što je bolnije, to što je drugačija ili nevidljiva. Hodala je prema šanku zahvalna što je leđima okrenuta njihovu stolu. Podignula je poklopac srebrne termosice s kavom, ali ruka joj se toliko jako tresla da je prolila vruću tekućinu po tanjuriću i opekla se kapljicama kave koje su joj pošpricale ruku. »Reci mi, dušo, što te muči?« u pomoć je priskočila Daphneina najdraža konobarica. Dina. Dina je ogrebla Daphneinu ruku ružičastim noktima nalik pandžama dok je uzimala šalicu i tanjurić iz njezinih zgrčenih prstiju. Zatvorila je poklopac na termosici s kavom. »Jesu li ti oni klinci što rekli?« Pokazala je prema tinejdžerima u stražnjem separeu. »Ne.« Daphne je odmahivala glavom. »Nisu mi ništa rekli.« Dina je suzila oči ocrtane debelom crnom olovkom i vrhom olovke gurkala svoju crnu pundu. »Sigurno?« Ponovno je pogledala prema


tinejdžerima. »Ovdje sam ako ti zatreba pomoć.« »Znam, Dina.« Kimnula je. »Znam.« »Samo moraš reći riječ i pobrinut ću se za njih.« Dina se okrenula prema kuhinjskom prozoru i uzela tanjur s omletom sa sirom i pečene krumpiriče te ga gurnula sjajnim šankom prema gladnoj mušteriji. »Sve je u redu. Mogu ja to.» Daphne je još jednom kimnula. Napunila je šalice vrućom kavom i u čaše s vodom ubacila kockice leda. Pažljivo je sve poslagala na poslužavnik i odnijela za stol. Grizla je usnice dok im je posluživala pića. Izvukla je blok iz džepa svoje crne pregače od poliestera u očekivanju njihove narudžbe. Dok je zapisivala narudžbu, nije podizala pogled s papira i olovke. Nije se usudila. Uzalud je pokušavala zaustaviti drhtanje svoje olovke, a tinejdžeri su se hihotali i ljubili. Kada je, napokon, primila narudžbu posljednje mušterije, krenula je prema kuhinjskom prozoru i pružila papirić babi. »Izvoli.« Prisilno se nasmiješila dok je uzimao papirić iz njezine ruke. »Dina, možeš li se pobrinuti za prednji dio zalogajnice, molim te? Moram na WC.« »Naravno, Daph. Nema problema«, viknula je Dina dok je iza šanka nadopunjavala držače salveta. Daphne je krenula prema stražnjem dijelu zalogajnice, što dalje od buke blagovaonice i maničnih priprema mesa za pečenje u kuhinji. Otvorila je vrata spremišta, ušla unutra i srušila se na tlo pod snažnim naletom plača. Tiho je plakala, a ramena i trbuh nemilice su joj se tresli sa svakim prigušenim jecajem. Ostala bi skrivena u spremištu i dulje da zvonjava telefona nije prekinula razuzdanu bujicu samosažaljenja i mržnje. Rubom pregače obrisala je suze, otvorila vrata spremišta i podignula slušalicu telefona na zidu. »Zalogajnica Plaža«. Unatoč uloženu trudu, glas joj je bio promukao i hrapav. Čulo se pucketanje na liniji i do nje dopre poznati glas iz daljine.


»Ella, Daphne mou.« »Ya-ya!« vrisnula je Daphne dok je pokušavala obrisati suze s lica. »Ya-ya, što se dogodilo? Jesi li dobro?« Panika se ušuljala u Daphnein glas. »Nikad nas ne zoveš na ovaj broj.« »Znam, koukla mou. Ali morala sam ti čuti glas. Željela sam se uvjeriti da si dobro.« »Naravno da sam dobro.« Daphne je počela šmrcati. »Sve je u redu.« »Ispričaj mi sve, koukla. Meni ne moraš izigravati hrabrost.« »O, ya-ya...« Daphne se nije više mogla suzdržavati. Plakala je i jecala u slušalicu, nesposobna išta reći. »Kako... Kako si znala?« »Smiri se, slatka djevojčice moja. Znala sam da nešto nije u redu«, odgovorila je ya-ya. »Tvoj je plač dopro do mene.«


Osam

»Molim te, Evie. Nemaš se čega bojati«, nagovarala ju je Daphne. »More ovdje uopće nije duboko. Dodi, Evie. Svidjet će ti se.« »Ne.« »Molim te, Evie. Ne znaš što propuštaš.« »Ne.« »Hajde, Evie. Obećavam ti da ću te držati. Ni u jednom te trenutku neću pustiti.« »Ne. Ne želim«, rekla je Evie, okrenula leda majci i odmarširala od ruba mora do svojega prekrivača prostrtog na pijesku. Daphne je stajala u moru do pupka i promatrala svoju djevojčicu ruku postavljenih na bokovima. Kako je to moguće, pitala se. Kako se dijete koje potjeće od obitelji ribara može toliko bojati mora? Daphne nije zavaravala samu sebe. Znala je odgovore na svoja pitanja, kao i mantru da je barem koju je neprestano ponavljala u svojoj glavi. Da je barem... uzela slobodne dane i potrudila se češće dolaziti ovamo, batem za vrijeme ljetnih praznika. Da je barem... bilo malo teže prepustiti se poslu pa ne bi morala žaliti za svim propuštenim trenucima s Evie. Da je barem... Alex odbio kasnonoćni prekovremeni posao da otplati tečaj pripreme tijesta za kolače koji je očajnički željela pohađati. Da je barem... vozač kamiona bio trijezan one noći kada je prešao na pogrešnu stranu ceste i frontalno se sudario s Alexovim automobilom. Da barem... njezini roditelji nisu bili u zalogajnici one noći kada se dogodila pljačka. Da je barem... otac


šutio i otvorio blagajnu narkiću koji im je prijetio pištoljem. Da je barem... mama poslušala babu i pobjegla, a ne otrčala do njega da bi ga držala i tješila dok je umirao na linoleumu. Da je barem... narkić primijetio medaljon sa slikama Daphne i bebe Evie koji je visio oko mamina vrata pa bi možda shvatio da je imala za koga živjeti, da im je bila potrebna, da ju je jako voljela. Da je barem... mogao spoznati bol koju je izazvao kada je i po drugi put pritisnuo okidač i uzeo joj i nju. Da barem... nije izgubila sve koje je ikada voljela. Da barem... Nije mogla promijeniti događaje iz prošlosti. Nije mogla vratiti mamu, babu ili Alexa da joj pomognu odgojiti Evie i obasipati je ljubavlju i pažnjom koje je zaslužila i za kojima je žudjela. Daphne je imala samo trideset i pet godina, ali osjećala se kao da je proživjela cijeli život pun gubitaka, kao da je i ona okovana mračnom tugom poput udovica u crnini koje su ih dočekale u luci. Ali žalopojke i crne marame na glavi nisu bile prihvatljive u kulturi Manhattana. Daphne je morala naučiti nositi svoju tugu duboko u sebi. Znala je da ne može promijeniti prošlost. Ali dok je promatrala kako se Evie udaljuje od nje, znala je da od ovoga trenutka može i želi mijenjati budućnost. Nakon što se uda za Stephena imat će dovoljno slobodnog vremena i bit će financijski neovisna te će moći pružiti Evie sve što poželi i zaslužuje. Morat će. Već je izgubila previše voljenih osoba; supruga, majku i oca. A sada je počela shvaćati da je na mnoge načine njezino dijete odrastalo i bez majke. Prokleta bila ako izgubi i Evie. Daphne je stajala u hladnoj, bistroj vodi i promatrala Evienu igru na pijesku dok su se blagi valovi razbijali o njezina bedra te se zavjetovala. Zavjetovala se da će provoditi više vremena s Evie kako to do danas nije bilo moguće. Pokazat će svojoj kćeri nove svjetove. Evie nije mogla znati što propušta. Kako bi i mogla shvatiti uzbuđenje koje nastaje dok osoba ulijeće u more u punoj brzini kada je do sada mogla promatrati samo vlastitu majku koja je kroz život kročila pažljivim i odmjerenim koracima? »Evie. Evie, dušo«, viknula je Daphne. »Mama će plivati nekoliko


minuta, a zatim ćemo se vratiti u kuću. Slažeš se?« »Da, mamice.« Daphne se okrenula prema otvorenom moru. Skvrčila je koljena, podignula ruke visoko iznad glave i duboko udahnula. Evie se naglo prestala igrati na pijesku na plaži. Ustala je i okrenula se prema guštiku. »Mamice, zašto one tete plaču? Što im se dogodilo?« Ali Daphne nije čula svoju kćer. U istom trenutku kada je prvi tihi vapaj dopro do Evie, Daphne je odskočila i probila površinu mora hitrim, oštrim pljuskom. Otvorila je oči. Barbounia, tsipoura. Sve su bile ovdje. Prošlo je šest godina, a ništa se nije promijenilo. Prošlo je šest godina i toliko se mnogo toga promijenilo.


Devet

»Koukla mou, uberi mi malo svježega kopra u vrtu. Mislim da neću imati dovoljno«, rekla je ya-ya dok je posipala brašno po unutarnjem kuhinjskom stolu. Daphne se osjećala osvježeno nakon ranojutarnjeg plivanja te je otrčala niz stražnje stube do vrta i otrgnula dovoljno kopra za bakin recept. Smijala se dok je mahala koprom sebi pod nosom. Nježni listovi škakljali su joj usnice poput paperja. »Tako je lijepo ubirati svježe začinsko bilje iz vrta, a ne vaditi ga iz velikih hladnjača.« »Ne bih znala, Daphne mou. Ovo je jedini način na koji sam brala bilje u svojem životu.« Ya-ya je uzela kopar iz Daphneinih ruku i položila ga na dasku za rezanje od maslinova drveta. Uzela je svoj veliki nož za rezanje i počela sjeckati zelene listove na sitne i tanke komadiće. Ya-ya je prije mnogo godina naučila Daphne važnosti sitno sjeckanoga začinskog bilja. Isticala je da je njihov zadatak obogatiti jelo svojom aromom, a ne ih gristi poput komada souvlakija25. » Ya-ya«, ciknula je Daphne kada je ugledala svoj stari ružičasti kazetofon na polici iznad umivaonika. »Ne, Daphne mou.« »Ya-ya, moj stari radio«, vriskala je Daphne prisjetivši se kako je obožavala satima samo sjediti i slušati grčku narodnu glazbu. »Tvoje stare kazete spremila sam u ladicu.« Ya-ya je pokazala glavom prema staroj drvenoj vitrini iza kuhinjskoga stola. Daphne je objema rukama čvrsto uhvatila ručke ladice i povukla. U


najnižoj ladici ugledala je svoje blago, kazete s klasičnom grčkom glazbom. Parios, Dalaras, Hatzis, Vissi – svi su bili ovdje. Daphne je pretražila svoju vreću s blagom i izvukla jednu bijelu kazetu. Crna slova kojima je bilo napisano ime izvođača izblijedjela su s vremenom. Bila je to kazeta s pjesmama njezine najdraže pjevačice Marinelle. »Tako dugo nisam slušala njezine pjesme.« Daphne je sjela, ubacila kazetu i pritisnula tipku za reprodukciju. Položila je laktove na stol i namjestila bradu u dlanove, a zatim je zatvorila oči. Osmijeh joj se razlio licem kada je čula prve taktove kroz malene zvučnike. »Daphne mou, molim te – zašto sada slušaš tu tužnu glazbu? Deprimirajuća je«, korila ju je ya-ya dok je prstima mrvila ohlađene kuhane krumpire u tavu. Daphne je, poput svojih roditelja, obožavala melodramatičnu Marinellinu glazbu, njezine priče o izgarajućim ljubavima i bolnim mračnim raskidima. Nakon Alexove pogibije Daphne je obuzeta neizmjernom tugom neprestano slušala njezinu glazbu, ali sve se promijenilo one noći kada se pristala udati za Stephena. »Ella, Daphne«, rekla je ya-ya. »Dolaze nam gosti na ručak. Dovoljno je bilo pjesama o izgubljenim ljubavima. Imamo mnogo posla.« »Znam, ya-ya.« Daphne je ustala i podignula kazetofon sa stola. Položila ga je na stolicu u kutu kuhinje, ali nije ga ugasila. Malo ga je, doduše, utišala. Ostatak jutra su Daphne i ya-ya provele u kuhinji jedna pored druge. Kada je ya-ya završila s usitnjavanjem kopra, Daphne je zgrabila šaku svježe nasjeckanog začina i bacila ga u tavu. Zatim je bacila rižu i kuhane krumpire, koje je ya-ya prethodno smrvila. »Ja ću napraviti fetu.« Ya-ya je otvorila hladnjak i izvadila veliku bijelu kacu. »Dobro. Ti napravi fetu.« Daphne se nasmijala i kimnula. »Još uvijek?« Ya-ya je odmahivala glavom. Maknula je poklopac s kace


i uronila gole ruke u mliječnu salamuru. Izvadila je veliki komad bijeloga foa sira. Na ya-yinim dlanovima sjajile su se kapljice reske bijele tekućine. Daphne se okrenula, a okrenuo se i njezin želudac. Mogla je očistiti cijelu ribu, izrezati i raskomadati bilo kakvu vrstu mesa, čak joj se nije gadilo nabijati janje na ražanj, ali oduvijek joj se okretao želudac kada bi ugledala kacu s mliječnom salamurom fete. »Pa kako ga onda pripremaš u restoranu?« pitala je ya-ya. »Zamolim nekoga da se pobrine za to umjesto mene.« »Kako li smo samo moderni.« Ya-ya je kimnula s odobravanjem. »Da, ja sam prava suvremena žena.« Daphne se zahihotala i razbila prvo jaje. Uslijedilo je razbijanje još desetak jaja koje je Daphne potom umutila dok tekućina nije postala blijedožuta sa samo nekoliko mjehurića na vrhu. Ulila je jaja u tavu i miješala sastojke pomoću tanjura, ravnomjerno raspoređujući mješavinu po tavi. Usitnjeni krumpiri, feta, riža i jaja moraju biti pravilno raspoređeni cijelom površinom posude. Nekoliko je dosadnih muha letjelo kuhinjom i Daphne ih je pokušala otjerati rukom, ali nije bilo koristi. Ya-ya je skoro bila gotova s pripremom feta. Drškom stare metle rukovala je brzim i koordiniranim pokretima, valjala je male kuglice tijesta naprijed-natrag dok se nisu raširile po stolu i postale tanke poput lista papira. Daphne je promatrala kako ya-ya podiže koru po koru fila i oblaže njima šest dubokih metalnih posuda koje je poslagala po svim raspoloživim površinama u kuhinji. Daphne se divila činjenici da ya-yine kore nisu imale niti jednu rupu, a ona je stalno morala mokrim prstima popravljati rupe koje su se pojavljivale na njezinu tijestu svaki put kada bi ga valjala. »Entaksi«, oglasila se ya-ya kada je i posljednju metalnu posudu napunila izdašnom mješavinom za patatopitu26 i posipala malo šećera po pitama. Stavila je ruke na bokove, a crna joj je haljina bila prekrivena bijelim mrljama od brašna. »Ella, Daphne mou, popijmo kafe prije nego što sve ovo počistimo. Ponovno ću ti čitati iz šalice.«


»Ne,ya-ya. Neću više kave.« Daphne se prisjetila tri frapea koja joj je Evie jutros s oduševljenjem pripremala prije nego što su pošle u uvalu. »Osim toga, sviđa mi se što si jučer pročitala u mojoj šalici. Ne želim riskirati da danas pročitaš nešto sasvim drugačije.« Jurila je po kuhinji i pometala sasušene komadiće tijesta s poda. Ya-ya je skuhala kavu i odnijela je na stol ispod stabla limuna te sjela u hladovinu koju je stvarao. Pila je kavu i uživala u povjetarcu koji bi zapuhao s vremena na vrijeme te pogledu na Evie koja je trčala za daždevnjacima koji su bježali u pukotine. Jučer je ya-ya u Daphneinoj šalici kave vidjela da je dno prekriveno dubokim slojem crnog taloga, a na stranicama su bili samo tanki slojevi zrnaca kave. » Što to znači?« pitala je Daphne. »Dno predstavlja tvoju prošlost i govori nam o velikoj tuzi koju si nosila na srcu. Pogledaj ovdje - «, ya-ya se nagnula prema Daphne da joj pokaže na što misli. »Pogledaj kako se bijele stijenke šalice probijaju kroz sloj kave. To znači da će ti budućnost biti vedrija. Nećeš više biti žalosna.« Daphne je obgrlila samu sebe i nagnula se bliže. Grickala je usnicu dok je čekala da ya-ya nastavi. »Vidim jednu liniju koja se uzdiže prema rubu šalice. To si ti. A ovdje...«, ya-ya je okrenula šalicu i pokazala svježu liniju koja se pojavila na polovici jednoga dijela stjenke. »To je tvoj životni put. A ovdje se pojavljuje nova linija koja se nastavlja paralelno s tvojom. Linije naglo skreću desno. Pogledaj kako postaju jasnije i gušće.« Ya-ya je ponovno nagnula šalicu. Trznula se te je povukla ramena prema natrag i ispravila kralježnicu. »Vidiš, Daphne, pojavit će se netko tko će promijeniti tijek tvojega života. Upustit ćeš se u novo putovanje životom, a on će ti se pridružiti na tom putovanju. Pomoći će ti da postaneš snažnija i izliječit će tvoje slomljeno srce. Bit će uz tebe do kraja tvojega života i pružit će ti ljubav kakvu još nisi spoznala.« Daphne je zasjala kada je čula njezine riječi. Stephen će doći za nekoliko dana i počet će njihovo zajedničko putovanje kroz život – novi, zajednički


život koji će odagnati svu tamu iz njezina života jednom i za svagda. Daphne je u prošlosti razmišljala o čitanju iz šalice samo kao o još jednom načinu provođenja vrućih ljetnih poslijepodneva. Ali ne i ovaj put. Ovoga je puta željela vjerovati da će se proročanstvo iz taloga kave obistiniti. Ovoga joj je puta to bilo iznimno bitno. »Dobro. Sad položi svoj kažiprst ovdje, na dno šalice. To je najdublji dio tvojega srca u kojem leže svi tvoji snovi.« Ya-ya je pokazala prema najdubljem sloju taloga na dnu šalice. Daphne je učinila kako joj je bilo rečeno. Podignula je lijevi kažiprst, koji se nalazi najbliže srcu, i pritisnula njime talog na dnu šalice. »Sada podigni prst«, uputila ju je ya-ya. Daphne je izvukla prst i okrenula jagodicu prema sebi. Zatim su se i Daphne i ya-ya približile šalici i pogledale talog. U samom središtu šalice bio je jasan bijeli otisak koji je ostavio njezin kažiprst. Daphne je izdahnula. »Vidiš, Daphne mou. Ostao je čisti znak. Imaš čisto srce i ostvarit će ti se najiskrenija želja.« Ya-ya je sada, sjedeći na terasi dok joj se Evie igrala pokraj nogu, pogledala što piše u njezinoj šalici. Čula je kako Daphne u kuhinji pjevuši poznatu staru pjesmu. Bila je to uspavanka koju je njezina kći, Daphneina mama, prije mnogo godina tiho pjevala Daphne koja je spavala u svojoj kolijevci u hladu istoga ovog stabla limuna. Istu je pjesmu ya-ya neprestano pjevala Daphne dok ju je uspavljivala u svojem naručju moleći se da bogovi čuju riječi pjesme i shvate koliko joj znači ovo dijete. I sada je bio Daphnein red da pjeva iste riječi, osjeti njihovo značenje i shvati koliko su, zapravo, istinite. Bio je Daphnein red da u potpunosti shvati koliko ljubav žene, uistinu, može biti čarobna i kakve sve preobrazbe njezina snaga može izazvati.


Volim te više no ikoga... Nemam darova kojima bih te obasipala Nemam zlata, ni dragulja ni bogatstva Ali dajem ti sve što imam A to je, slatko dijete moje, sva moja ljubav Obećajem ti jedno. Uvijek ćeš imati moju ljubav. Ya-ya je okretala svoju šalicu ukrug. Gledala je crni talog i razmišljala kako bi i ona dala sve za svoju Daphne. Bila je siromašna starica koja svojoj unuci može ponuditi samo stare priče i letimičan uvid u budućnost zapisanu u šalici kave. Daphne je bila toliko oduševljena onime što joj je jučer bila pročitala i nije joj imala srca sve reći. Jednostavno nije mogla. Uskoro će biti red na Daphne da zauzme njezino mjesto među njihovim precima, da sluša glasove koji su kroz mnoge godine pratili ya-yu. Ali bilo je prerano. Ya-ya je znala da njezina unuka još nije spremna. »Ohi tora, ne sada«, rekla je naglas iako je bila sama na terasi. Dok je govorila, starica je gledala prema obzoru. »Samo još malo vremena, molim vas.« Stala je i osluškivala. »Treba joj samo još malo vremena.« Ya-ya je kimnula kada je čula odgovor otoka. Vjetar je jače zapuhao, a čempresi su se njihali i šuštali. Zvuk nošen vjetrom preko otoka i terase dopirao je do ya-ye, a u vibracijama lišća čulo se prigušeno žensko šaptanje. Bio je to odgovor koji je čekala, odgovor za koji je znala da ga, u ovom trenutku, samo ona može čuti. Ya-ya je pogledala u daljinu, preko mora i zahvalila otoku što joj je poklonio vrijeme. Ono što je vidjela zadržat će za sebe, barem još kratko vrijeme. Ya-ya je bila neobrazovana starica, ali mogla je čitati proročanstva iz šalice kave kao što učenjaci čitaju stare spise. Znala je da je čista bijela linija koja se iznenada pojavila na polovici šalice doista značila da će


Daphne krenuti na putovanje, ali to nije bilo sve što joj je otkrio Daphnein talog. Nemam darova kojima bih te obasipala Nemam zlata, ni dragulja ni bogatstva Ali dajem ti sve što imam. Ya-ya je, zasad, odlučila pokloniti joj svoju šutnju.


Deset

Daphne, Evie, Yanni i Popi sjedili su poslijepodne istoga dana na pouzdanim starim stolicama ispod stabla masline i gostili se ya-yinom patatopitom. Daphne se cijeloga jutra nadala da bi Yanni kojim čudom mogao zaboraviti na ya-yin poziv na ručak i svoje obećanje da će im se pridružiti. Nije imala sreće. Yanni se pojavio na vrijeme i svojim je pričama o strašnoj gladi izazvao napadaj hihotanja njezine pa je Daphne pobjegla u kuhinju ne bi li se maknula od muškarca koji je došao proždrijeti bakinu pitu i njoj oduzeti mir i spokoj u kojemu je uživala cijeloga jutra. Odlučila je da je najbolje ponašati se kao da Yannija nema. Činilo se da je i on pristupio rješavanju problema istom strategijom. Uletio je kroz vrata noseći u rukama prekrasnu, veliku svježe ulovljenu tsipouru umotanu novinskim papirom. U drugoj je ruci nosio veliku čokoladu sa sjeckanim lješnjacima. »Ya sou thea!« glasno je pozdravio kada je došao na terasu, sagnuo se da poljubi ya-yu u oba obraza i predao joj ribu. »A ovo je za tebe, Evie«, rekao je savršenim engleskim jezikom s izraženim naglaskom, pomilovao je Eviene tamne kovrče i pružio joj čokoladu. Daphne nije dobila ništa – niti ju je pogledao, niti je ičim pokazao da potvrđuje njezinu prisumost, niti joj je išta poklonio. Evie se popela na Daphneino krilo u potrazi za malo nježnosti. Dok je ovijala ruke o Evieno tijelo, Daphne se divila terapeutskim moćima dodira Eviene kože s njezinom. Nikada nije bila sretnija dok joj se Evie uspinjala na


krilo i mazila nego sada. U tom su joj trenutku istinski bile potrebne Eviena nedužnost i nježnost kao jasan kontrast hladnoj Yannijevoj prisutnosti. Evie je ostala na njezinu krilu i uživala u vremenu i pažnji koje joj je Daphne poklanjala. Veći dio razgovora vodio se na grčkom jeziku i djevojčica je vrlo brzo izgubila zanimanje te je prestala pokušavati odgonetnuti o čemu odrasli razgovaraju. Usmjerila je svoju pažnju na sitne majčine kovrče i ovijala ih oko svojih prstića. U jednom je trenutku Evie, koja je do tada opušteno sjedila u ugodnom majčinu krilu, dok joj je jedna ruka visjela prema tlu, a drugom je istezala i svijala majčine kovrčave uvojke oko prstiju, iznenada skočila s Daphneina krila i počela vrištati. »Mamice, mamice. Makni ga s mene, mamice.« »Evie, zlato. Što se dogodilo?« molećivim ju je glasom pitala Daphne dok je pregledavala Evieno tijelo od glave do pete. »Pauk, golemi pauk mi je gmizao po ruci. Bljaaaak... Pomozi mi, mamice.« Ugledala ga je. Sićušno crno tijelo i osam dugih i tankih nogu krivudalo je niz Evienu ruku. Daphne ga je hitrim potezom ruke odbacila daleko od svoje prestrašene djevojčice. »U redu je, zlato. Bio je to samo pauk. Nemaš se čega bojati.« Daphne je poznavala svoju kćerkicu i znala je da je njezine riječi neće umiriti. »Evie, bio je to običan mali pauk«, uskočila je i Popi. »Da, dušo. Nije to ništa«, potvrdila je Daphne i podignula svoju djevojčicu na krilo milujući joj obje ruke kao da će time izbrisati tragove majušnih paukovih nogu. »O, Evie mou, ne boj se – paukov poljubac djetetu donosi sreću. Daphne mou, reci joj da je to Arahnin poljubac«, dodala je ya-ya. Daphne se nagnula prema kćerkici koja joj je sjedila na krilu, približila usne njezinu uhu i šapatom joj objasnila što je ya-ya rekla. »Vidiš, dušice moja, ne moraš se bojati paukova posjeta jer je to Arahnin dar.«


»Tko je Arahna?« pitala je zbunjeno djevojčica. »Je li to neka druga sestrična? Mamice, zašto imam tako mnogo sestrični s neobičnim imenima?« mrgodila se Evie. »Zašto ljudi ovdje nemaju normalna imena?« »Ne, Evie.« Daphne se nasmijala. »Arahna ti nije sestrična. Ona je pauk.« »Mamice, sada stvarno govoriš bedastoće.« Evie se prkosno podbočila i napućila usne. Prizor sitne djevojčice kako zbunjena i srdita stoji pred njima bio je dovoljan da svi odrasli počnu umirati od smijeha. »Evie« – Daphne se nagnula bliže svojoj kćeri i počela joj objašnjavati.– »Arahna je pauk. Kada sam bila djevojčica, imala sam tada godina koliko i ti sada, ya-ya mi je ispričala priču o Ateni i Arahni. Arahna je bila odviše uznosita i tašta mlada djevojka. Bila je poznata u Grčkoj po svojoj vještini tkanja prekrasnih prizora od niti različitih nijansi na svojem razboju. Imala je obraza hvaliti se da je bolja u tkanju čak i od božice Atene. Atena se tada uistinu naljutila na nju i izazvala je na dvoboj da se vidi koja će od njih istkati ljepši prizor. Sjedile su jedna pored druge i tkale, dok obje nisu završile svoje tapiserije. Obje su bile savršene. Ali Arahna je i dalje besramno tvrdila da je njezina bolja od Atenine. Božica se strašno naljutila na nju i kaznila je bacivši na nju urok. Atena je pretvorila Arahnu u prvoga pauka. Od tog je trenutka Arahna bila osuđena da vječno tka i nikada se ne odvaja od svojega tkanja.« »Jesi li čula, Evie?« uključila se Popi dok je u usta ubacivala još jedan komadić patatopite. Otvorila je usta da odgovori na svoje pitanje, a mrvice pite izletjele su iz njih. »Atena je pretvorila Arahnu u prvoga pauka jer je bila jako zločesta djevojka.« »Ali zašto je bila tako zločesta, thea Popi? Samo je napravila ljepšu tkaninu. Pa što?« pitala je Evie. »Pa, Eviee... hmmmm... vidiš...« Popi je pogledom molila Daphne da joj pomogne. »Pa, zato... jer...« Činilo se da je Popi prvi put u životu ostala bez riječi. Njezino je zastajkivanje i mucanje jasno kazivalo da nije imala pojma kako odgovoriti svojoj znatiželjnoj maloj nećakinji.


Daphne se zavalila u svoju stolicu, prinijela još jedan komad patatopite u usta i nastavila šutjeti. Prilično je uživala u dijalogu između svoje znatiželjne i smione kćeri te svoje sveznajuće sestrične koja se prije samo koji dan usudila dovoditi u pitanje Daphneine odgojne metode. »Da, Popi«, Daphne je, naposljetku, progovorila. »Reci nam zašto je Arahna upala u nevolje?« Daphne je palcem i kažiprstom otkinula komadić kore patatopite. »Ja ću ti odgovoriti, Evie.« Yanni je približio svoju stolicu Evie. Nagnuo se kako bi pogledao dijete ravno u oči. Yanni je svojom ponudom potpuno iznenadio Daphne. Promotrila ga je. Bio je to prvi put da se odvažila pogledati izravno u njega otkako je došao na ručak. Više nije mogla ignorirati neukog ribara koji je sjedio s njima na ovoj terasi i ponudio pomoć Evie. Ponovno ga je pogledala i promotrila njegov profil: blago kukast nos, oči obrubljene borama i zapuštena brada koja joj je djelovala posuta s više sijedih nego prvi put kada ga je vidjela. »Evie, Arahna je bila u nevolji jer je vjerovala da je bolja od svih drugih«, rekao je Yanni. »Bila je suviše ponosna. U mitologiji se to naziva oholost.« »Da, Evie mou, Yanni je u pravu«, dodala je Daphne. »Čini se da Yanni jako dobro poznaje ovaj mit. Očito je da vrlo dobro zna i što je oholost.« Yarmi je prvi put otkako je došao svrnuo svoj pogled na Daphne. Blaga ležernost kojom je zračio dok je govorio Evie raspršila se čim je uhvatio Amerikanidin pogled. Za Daphne je rezervirao drzak pogled koji je bio ispunjen izazovom. Daphne je osjetila potrebu da odvrati pogled, da pobjegne od njegovih crnih očiju koje su bile hladnije od mrtve ribe što je sada ležala na pladnju s ledom na kuhinjskom stolu. Ali nije skrenula pogled. Nije mogla, niti je željela priznati poraz – ne drugi put. »Točno«, rekao je Yanni i okrenuo se natrag prema Evie. »Evie. Drevni Grci nazivali su to ohološću. Teška je to riječ koja znači da je neka osoba suviše ponosna. Nikada nije dobro biti suviše ponosan.« Dok je izgovatao riječi suviše ponosan, okrenuo se prema Daphne.


»Dobro«, rekla je Evie i skočila s majčina krila te potrčala za guštericom, očigledno gotova s pričom o oholosti i cijelim razgovorom. »Daphne, stvarno si joj uspjela privući pažnju.« Popi se nasmijala. »Znam.« Daphne je odmahivala glavom. »Ne bi se moglo reći da je pozoran slušač, zar ne?« »Ona je prekrasna djevojčica«, dodao je Yanni i pogledom pratio Evie koja se poskakujući udaljavala. »Nije ni čudo što je Evie tako predivna. Dobila je ime po thei Evangeliji, zar ne? Predivna je baš poput svoje prabake.« »Točno.« Popi je nadolila piva u svoju čašu i kucnula se s Yannijem. »Zar nije Yanni u pravu, Daphne? Nije li Evie dobila ime prema tvojoj yayi?« Daphne je kimnula. Okrenula se prema Yanniju koji je promatrao Evie kako skakuće terasom i okreće kamenje jednim krajem štapa u potrazi za guštericama. Naglo je zastala kad je došla do ulaza u stari podrum s čijih se plavih vrata boja gulila i otpadala u komadima. Otvorila je usta i širom raširila oči kada je ugledala pauka kako plete mrežu u kutu dovratka. »Thea Evangelia, pogledaj Evie. Pronašla je Arahnu.« Yanni je pokazao prema mjestu gdje je Evie stajala i promatrala pauka dok plete svoju mrežu. »Samo još jedan komad.« Popi se nagnula nad stol i zgrabila posljednji komad pite s pladnja ostavivši samo nekoliko mrvica na velikom bijelom tanjuru za posluživanje. »Danas su svi gladni. Donijet ću još pite.« Ya-ya je podignula prazni pladanj sa stola i povlačeći stopala po podu krenula prema kuhinji. »Za ya-yu«, uskliknula je Popi. Počela je nerazgovjetno govoriti. »Za theu Evangeliju«, pridružio joj se Yanni. »Da, za ya-yu«, složila se Daphne, iznenađena da se u nečemu ipak može slagati s Yannijem. »Nijedna osoba nije poput thee Evangelije«, rekao je Yanni odmahujući znalački glavom. »I nikada više neće postojati osoba poput nje«, dodao je i


iskapio čašu. Četvrtu toga poslijepodneva. »Daphne«, zazvala ju je Popi podižući čašu prema ustima. »Daphne, nikada te to nisam pitala. Ali zašto si nazvala Evie prema ya-yi, a ne prema svojoj majci? Angeliki je divno ime. A to bi bilo prema našoj tradiciji, nazvati dijete prema baki, ne prabaki. Kao što su tebi dali ime prema imenu majke tvojega oca.« Yanni je pogledao Daphne u očekivanju njezina odgovora. »Ne znam. Razmišljala sam o tome. Ali željela sam nekako odati počast ya-yi. Da joj pokažem koliko mi znači. Bila mi je poput druge majke.« Daphne je zadrhtala pri pomisli na svoju majku koja je ubijena tako besmisleno, otrgnuta od njih prerano, tek što je Evie bila napravila svoje prve korake. »Na mnoge se načine osobi može odati počast«, rekao je Yanni dok je ulijevao pivo u svoju praznu čašu. »Ali ne vidim nikakve počasti u nazivanju djeteta imenom osobe koja ne može biti pokraj toga djeteta i sudjelovati u njegovu odrastanju. Osobe koja neprestano sanja o danu kada će napokon upoznati to dijete. Prema mojemu mišljenju, to nije počast, nego mučenje.« »Molim?« Daphne se naglo okrenula prema njemu i unijela mu se u lice. Popi se uspravila u očekivanju vatrometa koji se spremao od silnih iskri koje su frcale. »Što bi to, dovraga, trebalo značiti?« Daphne je zahtijevala objašnjenje. »To znači da bi trebala razmisliti o načinima na koje možeš odati počast svojoj ya-yi, kako bi ti to nazvala.« Yanni je slegnuo ramenima. »Ne znaš apsolutno ništa o nama, ni o meni.« Daphne je mogla osjetiti bijes koji je ključao u njoj spreman eruptirati svakoga časa. Bila je crvena od bijesa poput rajčica u ya-yinu vrtu i užarena poput ya-yine grčke kave u lončiću na štednjaku. Ovaj muškarac nije ništa znao o njoj i o njezinoj ya-yi. Kako li se samo usuđuje misliti da zna njezinu priču, njezinu prošlost? Kako li se samo usuđuje vjerovati da može shvatiti dubinu onoga što Daphne osjeća prema svojoj ya-yi?


»Znam više nego što misliš, Daphne«, odgovorio joj je Yanni. »Misliš da time što si dala ime svojem djetetu po jednoj starici njoj odaješ čast. Što će takva čast toj istoj starici koja dan za danom sjedi sama i usamljena u ovoj kući i svake noći moli da joj se pruži prilika barem jednom upoznati dijete koje nosi njezino ime? Od kakve je koristi ime starici koja nariče od jutra do mraka i tužnim glasom izgovara djetetovo ime, iako zna da je njezin glas preslab i predaleko da bi ga mogla čuti dva mala uha koja čezne pomilovati i poljubiti?« »Što si, dovraga, umišljaš da si ti?« prosiktala je Daphne. » Što ti znaš?« »Mnogo toga«, odgovorio je Yanni ne obazirući se na njezinu ljutnju. »Znam mnogo toga što ti ne znaš, Daphne. Vidim ono što ti ne možeš vidjeti. Znam koliko joj nedostaješ. Kako je usamljena. Znam koliko sam je puta posjetio i pronašao je kako sjedi, zuri u vatru i plače. Promatrao sam je kako s čežnjom dugo gleda fotografije koje joj šalješ. Znao sam se došuljati noću do njezine kuće da provjerim kako je da bih je zatekao kako sjedi sama i razgovara s tvojim fotografijama, šapatom im prepričava tvoje najdraže priče moleći se da ćeš ih možda moći čuti kroz fotografije.« »Prestani.« Daphne se naglo ustala s klimave drvene stolice koja se prevrnula. »Što je s tobom? Nismo li čuli dovoljno mitova za jedan dan?« »Sa mnom?« Yanni je slegnuo ramenima. »Sve što sam ja danas rekao je istina. Željela ti to čuti ili ne, to je sve istina. Svjedočio sam tome, Daphne. Znam. Možda se volim zafrkavati na račun neupućenosti vas Amerikanaca, ali nemoj se, molim te, pretvarati da si i slijepa.« Daphne se uhvatila za stol svojom drhtavom rukom u potrazi za osloncem. »Ništa ti ne znaš«, zarežala je iz dubine grla i pogledala ga ravno u oči očekujući da će joj uzvratiti svojim hladnim, tvrdim pogledom. Ali kada je uhvatila njegov pogled, bila je osupnuta tračkom sažaljenja koje je uspjela pročitati u njegovim očima. »Brinem se za nju«, rekla je. »Šaljem joj novac. Svakoga dana radim od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati kako bih se mogla brinuti o Evie i yayi. Nitko mi nije pomogao u tome. Nikoga nisam imala. Sve sam to sama


učinila, sve sam nas uzdržavala. Nemaš nikakvo pravo optuživati me.« Daphne je okrenula leda Yanniju kada je osjetila da joj suze naviru na oči. Prokleta bila ako mu dopusti da vidi suze u njezinim očima. »Što će joj tvoj novac, Daphne?« nastavio je. Glas mu je postao malo mekši. »Zar vjeruješ da je tvojoj baki stalo do novca? Misliš li da joj tvoj novac pravi društvo kada je noću usamljena? Kada se boji? Misliš li da joj pruža utjehu? Razgovara s njom kada umire za ljudskim društvom?« Daphne ga više nije mogla slušati. Vrtjelo joj se u glavi kao da je sustigla Yannija i Popi u ispijanju grčke pive, a ne kao da je popila samo pola čaše. Krenula je prema kući. »Jednoj sam joj se prilikom bio požalio da imam problema sa svojom brodicom i da nemam novaca za kupnju novoga motora. Zgrabila me za ruku i odvukla u kuću. Tvoja je izvukla kutiju spremljenu ispod kreveta i rekla mi da uzmem koliko mi treba, da ona nema koristi od toga. Ništa nisam uzeo. Sve čuva u toj kutiji. Tamo ide sav tvoj novac. Kakvog dobra od novca spremljenog u kutiji.« Zgrabio je svoju ribarsku kapu koja je bila obješena na naslonu stolice, namjestio je na glavu i odjurio prema vrtnim vratima. »Ya sou, thea Evangelia. Moram ići. Hvala na ručku.« Vrata su se zalupila za Yannijem baš kada je ya-ya izišla iz kuhinje s pladnjem punim pite. »Popi, kamo su svi otišli? Što se dogodilo?« pitala je ya-ya i položila pladanj na drveni stol. »Nemam pojma«, odgovorila je Popi vrteći glavom lijevo-desno i iskapila posljednje kapi piva iz svoje čaše. Daphne je otvorila vrata male kuće i ušla unutra. Zatvorila je vrata za sobom i naslonila se na njih. Noge su joj se strahovito tresle i nije se osjećala sigurno na njima. Podignula je glavu i dobro promotrila sobu. Bila je to mala kuća sa samo dvije male spavaće sobe i oskudno namještenom dnevnom sobom. Od bubnjanja u glavi počeo joj se mutiti pogled. U prostoriji su se nalazili samo jedan stari neudobni zeleni kauč i stol s četiri stolice čija su sjedala od crvenog satena bila prekrivena plastičnim


presvlakama – da ih štite od prljavštine za slučaj da dođu gosti. Koji nikada nisu došli, pomisli Daphne. Oslonjena o zid iza stola nalazila se dugačka vitrina prekrivena obiteljskim fotografijama. Bila je ondje crno-bijela fotografija Daphneinih roditelja na dan njihova vjenčanja. Mamina je kosa bila natapirana, učvršćena lakom za kosu i vješto uvijena. Na jednoj izblijedjeloj crno-bijeloj fotografiji bio je papou27 iz doba kada je bio u Grčkoj ratnoj mornarici, zgodan u svojoj krutoj uniformi i gustim brkovima. Pokraj fotografije papoua bila je jedna od rijetkih fotografija ya-ye dok je bila mlada majka. Stajala je u luci i držala sitnu ruku Daphneine majke, a na licu joj je bio ozbiljan izraz, kao što je bilo uobičajeno u tim vremenima – nitko iz te generacije nikada se nije smijao na fotografijama. Na svim je ostalim fotografijama bila samo Daphne – Daphne na krštenju, prvi Daphneini koraci na terasi pod maslinom, nezgrapna Daphne bez pokojeg zuba na školskoj fotografiji u trećem razredu osnovne škole, Daphne i Alex kako se ljube na dan svojega vjenčanja, fotografija Daphne na kojoj se jasno vidi njezin obiteljski grčki nos prije operacije, Daphne i Evie šalju poljupce ya-yi iz njihova stanu na Manhattanu te Daphne u bijeloj uniformi šefice kuhinje maše ya-yi iz kuhinje u Koukli. Bio je to prikaz cijeloga Daphneina života na fotografijama u prašnjavim, jeftinim okvirima. Osjećala se malo bolje, prisebnije, nakon što se maknula s užarenoga poslijepodnevnog sunca i od zlobnih Yannijevih optužaba. Kad je bila sigurna da može stajati na svojim nogama bez da se pridržava za zid, krenula je u yayinu spavaću sobu. Znala je što će pronaći, ali morala se svojim očima uvjeriti u to. Krevet je zaškripao kada je sjela na njega. Dlanovima je prelazila preko heklanoga prekrivača za krevet i ubadala prstima rupice na uzorku nalik paukovoj mreži. Kada je bila spremna, nagnula se prema naprijed i posegnula rukama ispod kreveta. Njezini su prsti brzo napipali ono što je tražila. Daphne je izvukla kutiju i položila je na svoje krilo. Položila je dlanove na poklopac prašnjave kutije za cipele, okrhnutim je noktima nekoliko sekundi lupkala po površini, a zatim je podignula poklopac i pogledala u kutiju.


Sve je bilo ovdje, baš kao što je Yanni rekao. U kutiji su bili svežnjevi dolara, hrpe zelenih novčanica, tisuće dolara – sav novac koji je Daphne bila slala ya-yi posljednjih nekoliko godina. Daphne je zurila u kutiju i promatrala rezultat nebrojenih sati provedenih daleko od kuće, daleko od Evie, daleko od ya-ye. Uronila je ruke u kutiju i izvukla rezultat svih sati provedenih na nogama, u svađi s dobavljačima, u raspravama sa svojim osobljem i plačući od sveopće iznemoglosti. Rasprostrla je novčanice po krevetu da vidi rezultat svih osvojenih nagrada, pozitivnih kritika i popunjene knjige rezervacije za što se borila svim svojim snagama. Sve je bilo ovdje, zagurano u kutiju za cipele ispod ya-yina kreveta. I sve je to bilo beznačajno.


Jedanaest

MANHATTAN, SIJEČANJ 1998.

Daphne je još jednom ovila svoj pleteni šal oko vrata čim je izišla iz postaje podzemne željeznice Eighth Street blizu Newyorškog sveučilišta. Podignula je rub šala od grube vune preko usta i nosa i pripremila se na nalete ledenog vjetra koji je šamarao sve nesretnike na aveniji Broadway. Još jedan ledeni udar vjetra protresao je njezino tijelo, a jedna joj se suza izazvana vjetrom skotrljala niz lice. Prokletstvo. Ukopala je lice još dublje u debelu smeđu vunu. Ali nije mu mogla umaći. Čak je i potpuno novi šal koji joj je isplela i koji je tek jučer bio stigao iz Grčke, već uhvatio smrad masnoće iz zalogajnice. Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo. Daphne je nekontrolirano drhtala, čak i pod brojnim slojevima odjeće koju ju je mama natjerala da odjene prije nego što je izišla na temperature koje su se sve više bližile nuli. Mišići su joj pulsirali i trzali se, a Daphne se osjećala kao da leži na jednom od onih apsurdnih masažnih ležaja za dvadeset i pet centi s kojima je baha postao opsjednut prije nekoliko godina tijekom velikoga obiteljskog izleta na slapove Niagare. Babin je nedosanjani san bio osobno posjetiti legendarne slapove. Ipak su bili uvršteni u popis sedam svjetskih čuda, pored samoga Partenona. Iako je znala koliko žarko njezin otac želi posjetiti slapove Niagare, Daphne je bila šokirana kada su njezini roditelji zadužili Thea Spira da se brine o


zalogajnici, nakrcali Buick i krenuli prema sjeveru na dvodnevni izlet. Baba nikada i ni u kojem slučaju nije ostavljao svoju zalogajnicu. No, bez obzira na to koliko je dubok dojam na babu ostavila divlja ljepota slapova, činilo se da su ga još više oduševili vibrirajući kreveti u motelu. Daphne je ubacivala kovanicu za kovanicom od dvadeset pet centi u uski utor i promatrala spokojan osmijeh na babinu licu i njegov golemi trbuh koji se tresao i drmao poput pudinga od tapioke koji je mama spremala svake nedjelje. Daphne je znala da je njezinom babi ovo ugađanje od dvadeset pet centi simbol luksuza i uspjeha. Pulsirajući krevet u motelskoj sobi ukrašenoj oker nijansom poznate marke senfa za njega, koji je bio naučen šesnaest sati dnevno stajati pokraj vruće ploče za pečenje i peći hamburger za hamburgerom, značilo je da je uistinu uspio, da napokon živi pravi američki san. Daphne je došla do predavaonice dobrih pola sata prije početka nastave. Nije voljela dolaziti tako rano, ali vlak iz Yonkersa za Manhattan vozio je svakih pola sata i Daphne je često sama sjedila u predavaonicama čekajući početak predavanja. Nekoliko drugih prigradskih studenata popilo bi kavu i popušilo koju cigaretu u kafiću preko puta, ali Daphne je mrzila njihovo tračanje i grubo flertanje. Draže joj je bilo sjediti samoj u učionici i čekati. Zahvalna što se sklonila od hladnoće, počela je s postupkom skidanja odjeće sloj po sloj. Prvi je bio na redu teški crni kaput. Zatim je skinula žuti debeli džemper, zatim smeđi pamučni džemper i na kraju šal koji je poprimio miris zalogajnice. Sve te komade odjeće nikako nije mogla uredno naslagati na naslon svoje male učioničke stolice, već ih je morala posložiti na hrpi na pod uz prolaz između redova. Mrzila je to, ali nije imala izbora s obzirom na to da nije postojalo drugo mjesto gdje bi mogla spremiti svoju debelu zimsku odjeću. Ništa nije izraženije označavalo prigradskog studenta od hrpe zimske odjeće i kompleta knjiga za sva dnevna predavanja u teškoj naprtnjači. Daphne je bila svjesna činjenice da nije nalik mnogim studentima koji su provodili svoje studentske dane na kampusu u izmaglici izazvanoj marihuanom, na zabavama u domovima i istraživanju svoje seksualnosti bez osjećaja krivnje. Katkad se, dok je sjedila sama u predavaonici i čekala,


pretvarala da je poput njih. Možda je to stvarno moguće? Možda bi je netko mogao zamijeniti sa studenticom raščupane kose koja je upravo izjurila iz kreveta svojega dečka i pretrčala ulicu da na vrijeme stigne na predavanje. Daphne je uživala u svojem snatrenju i maštanjima da bi mogla biti poput ostalih studentica. Ali pogled bi joj se kad-tad zaustavio na izdajničkoj hrpi odjeće i knjiga pokraj nje. To bi je neminovno ponovno podsjetilo da je, umjesto opojne mješavine aroma tamjana, pačulija i jutarnjeg seksa, miris koji ju je stalno pratio smrad masnoće iz zalogajnice. Daphne nikada neće zaboraviti taj dan na predavanju kolegija o povijesti kazališta. Razlog tome nisu bile nezapamćeno niske temperature, nego on. Alex. Nekoliko ga je puta već vidjela na kampusu, ali nikada mu prije nije posvetila pretjerano mnogo pažnje, osim što je primijetila njegov dobar izgled pravoga američkog dečka. No, toga je dana, dok je Alex stajao usred predavaonice kako bi održao svoju prezentaciju, Daphne shvatila da izgled može uistinu prevariti čovjeka. Pred njom nije stajao jednodimenzionalni privilegirani američki momak »koji želi samo jedno od dobre Grkinje kao što si ti« kao što ju je majka uvjeravala. U trenutku kada je započeo svoju prezentaciju Daphne je znala da se iza njegovih očiju boje različka krije mnogo više od američkog nogometa, pijanki i zadnje u nizu prelijepe djevojke koju je odveo u svoj krevet. Daphne nikada neće zaboraviti kako mu je glas bio kreštav i kako su mu se ruke tresle kada je stao pred svoje kolege čvrsto stiščuči papire pred sobom. Košulja mu je bila iznošena i zgužvana, a hlače naborane na krivim mjestima. »Prema mojem mišljenju, drama Tragična povijest života i smrti doktora Faustusa Christophera Marlowa sadržava jedan od najboljih, ako ne i najbolji odlomak kazališne povijesti«, tim je riječima Alex počeo svoju prezentaciju. Zastao je na trenutak i pogledom preletio po predavaonici, a zatim je neznatno približio papire licu i ponovno počeo govoriti. Ali kad je počeo čitati spomenuti odlomak, Daphne je primijetila da su mu se ruke prestale tresti i glas mu je postao postojan.


Zbog tog zar lica krenu tisuću brodova I spaljene su gorde kule trojanske? Poljubi me, besmrtnim me učini. Usnama dušu sišeš, gle, i duša odlijeće! – Dođi, Heleno dođi i dušu mi vrati. Ostat ću ovdje, jer je ovdje nebo, A sve je ništa što god nije Helena. Biti ću Pariš i za tvoju ljubav Umjesto Troje razorit ću Wittenberg; Borit ću se sa slabim Menelajem I tvoje boje nosit na perjanici. Ahileja ću raniti u petu, Zatim se tebi vratit po poljubac. O, ljepša si mi od večernjeg neba Što tisuću ga krasnih zvijezda zlati, I od Jupitra plamnog sjajnija Kad nesretnoj se Semeli ukaza. Od vladara nebeskog si čarobnija U zagrljaju bludne Aretuze. Samo ti možeš ljubavnicom mi biti.28 Nakon što je završio s čitanjem odlomka, Alex je ponovno pogledao prema publici. Blagi, iskrivljeni osmijeh titrao je na njegovu licu dok je promatrao prostoriju u potrazi za kakvim ohrabrenjem ili reakcijom svojih kolega, ali sve što je ugledao bili su prazni pogledi okrvavljenih očiju – dok njegov pogled nije dolutao do djevojke s hrpom knjiga i odjeće pokraj sebe.


Daphne je odvratila pogled raskuštranom američkom momku i sramežljivo mu se, ali svjesno osmjehnula. »Odlično odabran odlomak, mladiću«, primijetio je profesor. »Recite mi što vam taj odlomak znači, predstavlja.« »Za mene je ovaj odlomak oličenje umjetnosti«, počeo je Alex. Zurio je u svoje papire koje je čvrsto stiskao objema rukama. »Istinska umjetnost izaziva emocije. Ljubav, mržnju, radost, strast, samilost, tugu. Bez obzira na formu, umjetnost pobuđuje osjećaje u ljudima. Zbog nje čovjek zna da je živ.« Alex je zastao da udahne. Podigao je pogled sa svojih papira i ponovno pogledao Daphne u oči. Gotovo neprimjetno se promeškoljila na svojem sjedalu, a u želucu joj se počeo stvarati čvor. »Ovaj odlomak tjera me na razmišljanje o moći i mogućnostima koje postoje u vezi između dvoje ljudi«, nastavio je Alex. »Tjera me na razmišljanje o tome kakav je osjećaj voljeti nekoga tako snažno i svim svojim bićem da bi za nju pošao u rat, da bi živote svojih prijatelja izložio opasnosti radi nje – kao što je Pariš učinio za Helenu. Ako umjetnost pobuđuje osjećaje, onda bih rekao da me ovaj odlomak progoni. Progoni me ono o čemu govori, progoni me mogućnost da bi zbog jednoga običnog poljupca anđeli mogli propjevati i učiniti osobu besmrtnom... da bi poljubac mogao otvoriti vrata raja.« Gledano izvana, nije to imalo nikakva smisla. Radilo se o običnoj zadaći, ni o čemu drugom. No unatoč prvom pravilu svih imigranata, »drži se svojih«, Daphne je, dok je gledala Alexovu petominutnu prezentaciju, znala da se sve promijenilo. »Hvala, Alexe. Bravo.« Profesor je otpravio Alexa kimnuvši glavom. Alex je skupio svoje papire i počeo se uspinjati stubama koje su vodile prema brojnim praznim stolicama u prostranoj predavaonici da zauzme svoje mjesto. Daphne se natjerala skrenuti pogled i usmjeriti svoju pažnju na uzorak nalik mozaiku na tepihu u predavaonici. Istinski ju je boljelo gledati ga i znati da momci poput njega nisu namijenjeni djevojkama poput nje. Ali


njezina je samotna razmišljanja prekinuo šapat iznad nje. »Oprosti. Je li ova stolica slobodna?« Znala je da je to on i prije nego što je podigla pogled. Daphne je samo zurila u njega, ali on nije čekao odgovor. Oboje su znali da ni ne mora. Svojim je dugim mišićavim nogama u hlačama izlizanima na porubu zakoračio preko hrpe Daphneine odjeće i elegantno se ugurao na sjedalo pokraj nje – i ušao u njezin život. »Bok. Zovem se Alex«, rekao je i pružio joj ruku. Trepnula je svojim dugim trepavicama prije nego što je svojim velikim crnim očima pogledala u njegove oči. Nakon predavanja otišli su na kavu, zbog čega su oboje izostali s nastave, što im uopće nije bilo slično. Cijelo su poslijepodne šetali, razgovarali i držali za ruke pod stolom u kafiću. Najprije su se dodirivali samo vršcima prstiju na ruci, ali do zalaska sunca on je držao njezine ruke u svojima. Znala je da mora poći čim je pao mrak jer će se mama i baha brinuti ako zakasni. Zamolio ju je da ostane i da pođe s njim u njegovu sobu. Ništa nije željela više nego prihvatiti njegov prijedlog, skutriti se uz njega, mirisati njegovu kožu i osjećati otkucaje njegova srca na svojem. Ali odbila ga je. Držeći je za ruku, otpratio ju je do postaje podzemne željeznice. Nisu se žalili na oštru zimu niti su je primjećivali. Na ulazu u postaju podzemne željeznice Eighth Street podignuo joj je bradu prstom i prvi je put poljubio. Kada je napokon otvorila oči, njegove električno plave oči gledale su ravno u njezine. Daphne je od tog trenutka obožavala gledati u njegove oči. Nedostajale su joj njegove oči.


Dvanaest

Evie je nevjerojatno brzo zaspala, a Daphne je zgrabila svoju debelu bijelu vestu koja je visjela na stolici s plastičnom presvlakom. Obukla ju je i ovila čvrsto oko sebe te izišla na hladnu, vjetrovitu noć obasjanu mjesečevom svjetlosti. »Ella, Daphne mou. Katse etho. Sjedni ovamo«, rekla je ya-ya i potapšala praznu stolicu pokraj sebe. Zlaćani sjaj vatre obasjao je tamne staračke mrlje i ispupčene vene na njezinim rukama. Daphne se pridružila ya-yi na njihovom uobičajenom mjestu pokraj vanjskoga ognjišta. Obje su u početku samo šutjele. Sjedile su jedna pokraj druge, promatrale plamičke kako poskakuju po užarenim cjepanicama i pucketaju te odbacuju bijelu užarenu žeravicu, koja lebdi i prevrće se na večernjem povjetarcu poput cirkuskih akrobata na čije je izvedbe Daphne vječito obećavala da će povesti Evie, ali nikada nije pronašla vremena da ispuni ta obećanja. »Je li ti hladno, Daphne mou?« Pitala je ya-ya dok je posezala za svojim pletenim šalom koji je bio prebačen preko naslona njezine stolice i prebacila svoje resasto crno pokrivalo preko pogrbljenih ramena. »Ne, nije mi hladno.« »Želiš li štogod prigristi, Daphne mou?« »Ne, ya-ya, nisam gladna.« »Nisi puno pojela za večeru. Rekla sam ti da bi se trebala barem malo udebljati. Ne želiš izgledati poput kostura u vjenčanici, zar ne?« Ya-ya ju je


zadirkivala. Daphne nije imala snage čak ni nabaciti lažni osmijeh. Samo je buljila u vatru opčinjena tinjajućom žeravicom. Osjećala se kao da je sva životna snaga isisana iz nje. U nekoliko sati koliko je bilo prošlo od njihove žestoke rasprave, Daphne je u svojoj glavi odvrtjela čitav prizor nekoliko puta izazvavši sama sebi jaku glavobolju. Daphne je, naposljetku, bila zapanjena ne - čim neobičnim, nečim što nikada ne bi očekivala od njega. U početku to nije primijetila, ali kada su njezina osjetila uočila trag te neobičnosti, ubrzo je morala priznati da se nije prevarila. Iako su joj riječi koje joj je Yanni uputio bile mrske, nije mogla izbjeći zaključku da se ispod svih uvreda kojima ju je obasipao poput kamenja krije zabrinutost. Bez obzira na to koliko su njegove optužbe bile posljedica pogrešnog tumačenja, imale su jednu nit vodilju. Više nije sumnjala da je ribaru uistinu jako stalo do njezine ya-ye, Daphne ga je željela mrziti, prezirati, željela je da pati jer je izazvao toliko kaosa u kratkom vremenu njihova poznanstva, ali bila je rastrzana. Kako može mrziti osobu koja je tako snažno voljela ya-yu i brinula se za nju? Daphne se okrenula prema svojoj baki i promotrila je. Blaga jantarna svjetlost vatre obasjavala je svaku njezinu boru, svaku liniju njezina lica i svaku staračku pjegu. Daphne je uzela ruku svoje ya-ye i prinijela je svojim usnama. Poljubila je ya-yine grube zglobove na prsti - ma i položila njezin dlan na svoj obraz. Zar uistinu misli da sam je napustila? Tlar uistinu vjeruje da sam je ostavila samu? Daphne je osjetila kako joj suze opet naviru na oči. Čvrsto je stisnula kapke u pokušaju da zaustavi suze koje su se spremale poteći. Ya-ya je pomno promatrala lice svoje unuke dok je Daphne nježno držala njezinu ruku na svojem obrazu. Obje su imale toliko toga za reći jedna drugoj, ali još su jedan trenutak samo sjedile i šutjele. Naposljetku je Daphne prva progovorila. »Ya-ya.« »Ne, Daphne mou?«


»Ya-ya. Jesi li usamljena ovdje?« Riječi su izletjele iz Daphneinih usta poput utrobe žrtvovanoga janjeta. »Daphne, kako to misliš?« »Jesi li usamljena? Znam da je prošlo mnogo vremena otkako sam zadnji put bila ovdje, a mame i babe više nema...« Ya-ya je podignula svoju ruku iz Daphneina krila. Sada su joj obje ruke bile slobodne pa ih je podignula da poravna svoj rubac te odveže i ponovno zaveže čvor pod bradom. »Moram znati«, molila ju je Daphne. »Znam da je prošlo puno vremena otkako sam te posjetila, ali toliko sam se trudila brinuti se o svemu. Uvjeriti se da ćemo Evie i ja, a s nama i ti, biti dobro.« »Sve tri smo dobro, koukla mou. Uvijek ćemo biti dobro.« »Ne volim ni pomišljati na to kako ti mora biti samoj ovdje i kako preživljavaš s oskudnim prihodima, a u New Yorku imamo sve.« »Nisam sama. Nikada nisam sama. Dokle god sam ovdje, u svojoj kući, okružena morem, vjetrom i stablima, uvijek ću biti okružena onima koji me vole.« »Ali, ostala si sama, ya-ya. Svi smo otišli. Nisu li zato mama i baba otišli s otoka? Da bi nam svima osigurali bolji život. Uspjelo je, ya-ya. Napokon imamo sve čemu su se nadali. Napokon mogu pružiti tebi i Evie sve ono što su mama i baba sanjali da će moći pružiti meni.« »Daphne, što misliš da Evie treba? Ona je samo djevojčica. Djevojčicama su potrebni njihova mašta i njihove majke, i ništa više. Njoj je potrebno tvoje vrijeme. Potrebna si joj ti da ti može šaptati svoje tajne. Potrebna si joj ti da joj pričaš priče i da je poljubiš prije spavanja.« Daphne se trgnula na te riječi. Nije se mogla sjetiti kad je zadnji put došla kuči dovoljno rano da pomogne Evie spremiti se za spavanje i poljubiti je za laku noć. Prošli su tjedni, ako ne i mjeseci. Ya-ya je na trenutak odvratila pogled od Daphne. Kad se ponovno okrenula, Daphne je vidjela odraz vatre u njezinim očima.


»Daphne, ništa ne može zamijeniti majčinu ljubav. Ništa ne može zamijeniti vrijeme provedeno s mamom. Tvoja majka je to znala u svakom trenutku, pa čak i dok se mučila da bi ti pružila novi život.« ya-ya je promatrala kako se Daphne vrpolji na svojoj stolici, ali to nije spriječilo staricu da završi ono što je imala reči. »Jesi li primijetila da ti je nočas mirno sjedila u krilu i prela poput maloga mačeta? To je zato jer je ovoga puta nisi odgurnula od sebe.« »Ali ja to ne radim svojoj kćeri«, usprotivila se Daphne trudeći se da ne podigne glas. »Kada ti je Evie noćas sjedila u krilu, nisi naglo ustala i pohitala obaviti nešto hitnije i važnije. Mirno si sjedila na stolici. Napokon si bila opuštena dovoljno dugo da te Evie uspije uhvatiti, držati i osjetiti da i ti nju grliš. Taj se kratki, ali slatki trenutak Evie osjećala kao da je najvažnija osoba u tvojem životu. To je dijete u tom trenutku bilo izuzetno sretno.« Daphne je ponovno osjetila peckanje u očima. Prokletstvo. Godi-nama nije vidjela ali baka je i dalje mogla pročitati svoju unuku jednim pogledom. »Daphne mou.« Ya-ya je ponovno progovorila. »Promatram te kako sve radiš mehanički, bez duše, bez života. Sva si se usukala poput toga novog modernog nosa na tvojem licu. Prekrasna si, kao i taj tvoj nos, ali gdje je nestao karakter, ono što te čini drugačijom, posebnom – živom? Zaboravila si živjeti i što je još žalosnije, zaboravila si zašto živiš.« Daphne je zurila u vatru. »Ya-ya...«, rekla je ne odmičući pogled od plamena, »zar nikada nisi poželjela da je tvoj životni put bio dtugačiji? Jesi li razmišljala o tome kako bi bilo da možeš promijeniti jedan trenutak, kako bi možda sve ispalo puno drugačije...« Glas joj je utihnuo. »Puno, puno drugačije...« »Daphne mou«, odgovorila je ya,-ya, »ovo je moj život. Bez obzira na to tko je pokraj mene, tko mi je bio oduzet ili je otišao u potrazi za boljim životom, ovo je moj život, jedini koji imam. Ovaj je život bio zapisan za mene u bezbrojnim šalicama kave, predodređen za mene na nebu prije nego što sam uopće rođena i određen šapatom nošenim na povjetarcu dok me


majka rađala, a njezini su se krici miješali sa šapatom čempresa dok sam izlazila iz njezine utrobe. Daphne, nitko ne može promijeniti ono što je određeno šapatom. Nitko ne može promijeniti svoju sudbinu. A ovo je moja, baš kao što ti imaš svoju.« Daphne više nije imala što reći. Samo je sjedila pokraj ya-ye i promatrala posljednju tinjajuću cjepanicu kako se raspada i pada na sve veću hrpu pepela.


Trinaest

Daphne je odustala u pet ujutro. Cijelu noć je zurila u pukotine na stropu i neprestano ponavljala razgovor uz vatru koji je vodila sa svojom ya-yom. Kako je moguće da žena koja nikada nije pohađala školu, koja je, može se reći, nepismena, nikada nije nogom kročila dalje od prvoga većega grčkoga grada i rijetko je napuštala svoj dom može pročitati Daphne potpunije i točnije od skupoga terapeuta kojega je Daphne posjećivala jednom tjedno u New Yorku? Daphne je mislila da je postala stručnjak kada je riječ o ponovnom definiranju same sebe – uspješna poslovna žena, zaručnica imućnoga izvršnog upravitelja banke. To je željela. Vjerovala je da će je to ponovno usrećiti. Na papiru je živjela život kojem su mnogi težili i na kakvom su joj mnogi zavidjeli. Ali sada su se, nakon samo jednog ya-yinog pogleda, počele pojavljivati pukotine u njezinim pažljivo po - stavljenim temeljima. Daphne je pažljivo prebacila noge preko ruba kreveta da ne probudi nepodnošljive stare opruge ili Evie. Ogrnula je svoju debelu vestu oko duge bijele spavaćice i odšuljala se do drugoga dijela sobe do komode gdje je pronašla svoj mobitel na kojemu je treperila crvena točka dajući joj do znanja da ima nepreslu - šanu govornu poštu. Čim je otvorila vrata, Daphne je osjetila umirujući učinak ranojutarnje otočke simfonije: serenadu cvrčaka, šuštanje drveća na zraku prije zore i daleko ritmičko pljeskanje mora koje je pred zoru upućivalo svoj poziv ribarima. Zatvorila je vrata kuće i istovremeno sklopila oči da osluhne


jutarnje zvukove koji trenutak jer je znala da će prvi pijevac koji se oglasi navijestiti svitanje. Bilo je hladnije nego što je očekivala pa je uzela ya-yin resasti vuneni šal s naslona stolice na kojoj ga je ya-ya bila ostavila kada je otišla na spavanje. Pazila je kuda gazi da izbjegne brojne pukotine i procjepe na tlu terase dok se udaljavala od kuće i birala Stephenov broj. U New Yorku je bilo jedanaest sati navečer. Znala je da će ga vjerojatno probuditi. Često je lijegao rano i budio se prije zore da bi vidio što se događa na stranim tržištima. Nazvala ga je bez obzira na to. Morala je čuti njegov glas. »Molim«, javio se nakon što je telefon zazvonio pet puta. »Bok. Jesam li te probudila?« pitala je iako je dobro znala da je odgovor potvrdan. »Daphne? U redu je, dušo. Drago mi je da si nazvala.« Stephen je dugo i glasno zijevnuo u slušalicu. »Pokušavao sam doći do tebe. Ostavio sam ti i glasovnu poruku kada sam te zvao tijekom dana. Stvarno bismo trebali nešto poduzeti u vezi s telefonskim linijama tamo. Uglavnom su bile u prekidu cijeli jučerašnji dan, a i tvoj je mobitel uglavnom nedostupan. Zar ne možeš nazvati tvrtku zaduženu za telefonske linije da pogledaju o čemu se radi i možda zamijene zastarjele kabele ili nešto slično? Mrsko mi je što te ne mogu dobiti, a pogotovo nakon što si me obavijestila da na tom tvojem otoku nema policije. To nije baš utješna spoznaja, Daphne.« »Sve je u redu. Na otoku nikada nije bilo policijske postaje. Nikada se za to nije ukazala potreba. Ali napokon imamo liječnika koji se doselio na otok. To je veliki napredak.« Nasmijala se jer je znala da Stephenu to mora zvučati potpuno provincijalno. »Jako smiješno, Daphne. Raspitaj se za telefonske probleme, molim te. Radi mene.« »O, Stephene.« Daphne je pokušala najbolje što je mogla prigušiti svoj smijeh. »Ovdje život ne funkcionira na taj način. Potrajalo bi tjednima, a možda i mjesecima, prije nego što bi netko iz telefonske tvrtke došao


ovamo.« Skupila je donji dio svoje spavaćice, namjestila ga na kameni zid i sjela na improvizirani jastučić. Uskoro će, s prvim zrakama svitanja, imati savršen pogled na plažu i luku. Daphne je znala da njezin odgovor neće dobro proći kod muškarca kakav je bio Stephen koji je naviknut da sve rješava bez prepreka. Ali za život na ovom otoku vrijedila su drugačija pravila i ovdje je ritam života bio različit od ritma na Manhattanu, bez obzira na to što je i to bio otok. Ovdje je za sve bilo potrebno više vremena. Ovo je mjesto desetljećima zaostajalo za ostatkom svijeta i čak godinama za životom na Krfu, koji je bio udaljen samo deset kilometara. Za Daphne je to bila ljepota otočkoga života. »Barem pokušaj vidjeti što bi se moglo učiniti.« »Dobro, vidjet ću što mogu učiniti.« Daphne je dobro znala da kada Stephen kaže da je potrebno nešto popraviti, to znači platiti nekome da riješi problem. »Da ne zaboravim, Stephene. Što je bilo u tajnovitoj poruci koju si mi ostavio na govornoj pošti?« pitala je. »Uspio sam sve dovršiti na poslu i rezervirati kartu za raniji let. Stići ću u Krf u utorak u dva sata poslijepodne. Jedva čekam da te vidim. Nedostaješ mi.« »I ti meni. To su odlične vijesti!« Ciknula je Daphne i skočila sa zida zaboravivši na trenutak da još nije bilo ni šest sati ujutro i da većina ljudi na otoku još spava. »Moja obitelj dolazi tek idući tjedan, ali želio sam doći što prije mogu. Ne mogu podnijeti tako dugu odvojenost od tebe. Želim ti pomoći. Želim se uvjeriti da je sve onako kako si sanjala da će biti. Želim da budeš sretna.« »Bit ću sretna. Sigurna sam u to.« Duboko je udahnula i dopustila da joj magloviti jutarnji zrak ispuni pluća. »Dočekat ću te u zračnoj luci. Volim te«, rekla je Daphne i spustila slušalicu. Položila je mobitel na zidić i okrenula se prema plaži ispod terase. Stephen će doći u utorak. Njezini se snovi, uistinu, ostvaruju. Njih će se


dvoje zaista vjenčati. Toliko je toga još bilo za obaviti, ali Daphne se iz nekog razloga nije živcirala oko dugačkog popisa svega što još mora pripremiti kao što se živcirala u New Yorku. Možda je to bio utjecaj čistoga morskog zraka ili ju je tješila činjenica da je ya-ya uz nju, ili je razlog bio u tome što ovdje savršenstvo nije bilo od presudne važnosti kao što je to bio slučaj u New Yorku. Ovdje se nesavršenstvo očekivalo i slavilo. Koliko god da treba je Daphne željela da sve na vjenčanju bude baš kako trebala, nije se osjećala krajnje napeto zbog toga kao što se osjećala prije samo nekoliko dana. Svratit ću do thee Nitse poslije da utanaćimo sve posljednje detalje oko vjenćanja i da je pozdravim, pomislila je, duboko udahnula i istegnula ruke visoko iznad glave. Glasno je zijevnula i osjetila kako joj kapci trepere pod težinom protekle nemirne noći. Istezala se i promatrala točku na kojoj se spajaju more i nebo te uživala u prvom nagovještaju jutarnje svjetlosti koja se probijala kroz tamu i osvjetljavala površinu mora širokim sjajnim linijama. Znala je da će s mjesta na kojem je stajala na terasi, ispod najveće masline na posjedu, imati najbolji pogled na luku koja se budi i plažu. To je bila najbolja stvar u vezi s yayinom skromnom malom kućom. Mnoge druge kuće na otoku bile su veće i suvremenije opremljene s novim uređajima, savršenim krovovima od terakote i šatenim vanjskim zidovima, ali nijedna se nije mogla pohvaliti besprijekotnim izravnim pogledom na luku kao što se pružao s ya-yine terase. Ya-ya se neprestano zafrkavala da za jednu siromašnu ženicu posjeduje neprocjenjiv pogled. Dok je stajala ispod masline i promattala kako se pred njezinim očima mračne sjenke pretvaraju u živopisni krajolik obasjan prirodnom sunčevom svjetlošću, shvatila je da je ya-ya bila u pravu. Čim su prve zrake sunca počele proditati kroz tamu, Daphne je pogledala prema luci u podnožju i ugledala prizor koji je podsjećao na scenu iz holivudskog filma o zombijima. Na svakoj grubo asfaltiranoj cesti i prašnjavoj stazi koje su vodile u luku, sunce je otkrivalo siluete ribara koji su se uputili obaviti svoje jutarnje rituale. Među njima je bilo staraca s leđima pognutima pod bremenom godina mukotrpna rada i povlačenja teških mreža danju i noću. Bilo je i mladih muškaraca, uspravnih i još dovoljno


snažnih da mogu, praktički, juriti prema luci. Nekoliko je muškaraca nosilo hrpe mreža prebačenih preko ramena. Sigurno su morali provesti bolji dio protekle večeri zgureni nad debelim konopcem, krpali ih pokraj vatre dok su pušili cigarete i pili ouzo29 slatkoga mirisa, a njihove supruge spremale večeru. Mlad ili star, umoran ili pun snage, svaki se muškarac zaputio prema luci pri po slabom svjetlu, spreman uspeti se na svoj ribarski brod pitajući se što će toga jutra podići u svojim mrežama. Daphne je bila toliko zaokupljena promatranjem ribara u luci da nije čula ya-yu koja je ustala i počela obavljati svoje jutarnje zadatke. »Ella, Daphne mou«, ya-ya ju je zazvala s druge strane terase. »Koukla mou, nisam te očekivala budnu tako rano ujutro.« »Ni ja, ya-ya, ali nisam mogla spavati.« Daphne je okrenula leđa luci i krenula piema ya-yi, koja je već bila odjevena u dnevnu odjeću i nagnuta nad vanjsko ognjište paleći prvu vatru toga dana. »Da, da, nervoza prije vjenčanja«, zadovoljno se smijuljila ya-ya dok je slagala nekoliko tankih treščica ispod jedne velike cjepanice. Posegnula je prema hrpi starih požutjelih novina koje je držala u košari pokraj ognjišta, ugurala ih u hrpu, kresnula dugu drvenu šibicu na istrošenoj crnoj traci za paljenje na kutiji šibica i nagnula se bliže hrpi da zapali vatru. »Da, pretpostavljam da jesu u pitanju živci.« Daphne se osmjehnula ya-yi dok je skidala crni šal s vlastitih ramena i obavijala ih oko njezinih nježnih ramena. Staričinim naboranim licem razlio se širok, zahvalan osmjeh. »Ya-ya« Daphne je promatrala svoju baku kako uzima mali bakreni briki30, šećer, kavu i flaširanu vodu. »Ne, Daphne mou.« Ya-ya je žlicu tamne mljevene kave umiješala u malom, sjajnom lončiću. »Ya-ya, gdje si upoznala Yannija? Kako ga se ja uopće ne sjećam? Poznajem sve stanovnike otoka.« »Ne, koukla. Nije nas više tako puno ostalo. Naravno da poznaješ sve na otoku. Ali Yanni. O, Yanni...« ya-ya je uzdahnula dok je promatrala vatru.


»Ne, Daphne mou. Nikada nisi upoznala njegovu obitelj. Ali ja jesam. Poznavala sam njegovu ya-yu i mamu.« Ya-ya je dodala malo šećera u briki i pomiješala tekućinu prije nego što je položila lončić na metalnu rešetku za kuhanje nad otvorenom vatrom. »Ali zašto ih nikad nisam upoznala?« pitala je Daphne. Privukla je koljena na grudi i navukla na njih tanki prozirni materijal svoje spavaćice, a crveno lakirani nožni prsti visjeli su preko ruba stolice. »Daphne mou, Yannijeva je obitelj napustila otok prije mnogo godina. Yanni nije odrastao ovdje, nego u Ateni. Zato ga se ne sjećaš.« Ya-ya je brzo maknula briki s vatre baš kada se pjena podigla do vrha lončića, spremna preliti se preko njegovih rubova. »Yanni nije nogom kročio na otok do prije nekoliko godina. Nije ovdje provodio svoje djetinjstvo poput tebe. Ali voli ovaj otok koliko i ti. Koliko i bilo koji njegov stanovnik.« Ya-ya je ulila crnu kavu u sićušne šalice i pružila jednu Daphne. »On je obrazovan čovjek, Daphne. Nije rođen u ribarskoj obitelji poput muškaraca na našem otoku. Pohađao je najbolje škole, upisao je fakultet... baš poput tebe. Ali osjetio je poziv otoka.« Daphne je prinijela svoju šalicu usnama i promatrala kako ya-ya drži svoju malu šalicu objema rukama i grije svoje kvrgave prste. »Kad je stigao na otok, odmah me potražio. Prvo što je napravio kada je kročio na naš otok, bio je dolazak k meni. Njegova mu je ya-ya pričala priče o nama, o našem predivnom prijateljstvu prije mnogo, mnogo godina. Ušao je u moj život kroz ona vrtna vrata ondje, sjeo pokraj mene, pripremila sam mu kafe i zajedno smo je popili baš kao nas dvije sada. Kad je popio svoju kavu, pitala sam ga da mi da šalicu. Pogledala sam unutra i vidjela tešku crnu tugu koja mu je pritiskala srce. Zatim sam okrenula šalicu i vidjela njegovo srce. Bilo je nevino i čisto – nije bilo nalik srcu nijednog muškarca, a mnogima sam čitala iz šalica kave. »Još sam nešto vidjela toga dana, nešto što nisam očekivala«, nastavila je ya-ya. »Vidjela sam njegovo srce i njegov um, odvojene i jasne kao dan.


Nalazili su se na kraju odvojenih debelih ravnih linija koje su se spajale u istoj točki. Na ovom otoku. Ponovno sam pogledala u njegovu šalicu i tada sam mu rekla da ovdje završava njegova potraga. Da će se ovdje njegovo srce i njegov um napokon združiti i postati jedno.« »Viđaš li ga često? Mislim na Yannija?« pitala je Daphne. Igrala se vrteći kavu u svojoj šalici. »Jučer mi je za vrijeme ručka rekao da često dolazi ovamo i provodi s tobom mnogo vremena. Rekao mi je da ti donosi ribu. Je li to istina?« »Da, Daphne. Istina je. Dođe skoro svaki dan da provjeri treba li mi što i može li mi kako pomoći. Svaki mu dan odgovorim, baš kao što govorim tebi, da mi ništa ne treba. Tada samo sjedne pokraj mene pa razgovaramo. Razgovaramo o starim vremenima i njegovoj ya-yi, njegovu životu u Ateni, predivnim temama o kojima je učio dok je pohađao fakultet. Mnoge večeri proveli smo i u razgovoru o tebi.« Daphne se pomaknula na stolici jer je odjednom osjetila nelagodu pomislivši da Yanni običava sjediti ovdje, na njezinoj stolici, bez sumnje, i provodi večeri slušajući ya-yu dok mu priča o njoj. »Što mu o meni pričaš?« morala je pitati. »Oh, pa, pričam mu o svim tvojim nevjerojatnim podvizima u New Yorku«, odgovorila je ya-ya, a lice joj je sjalo od ponosa. »Pokazujem mu tvoje fotografije. Pričam mu o Koukli i kako sam ponosna na tebe što si uspjela pretvoriti naše jednostavne recepte i tradiciju u profitabilan posao.« Daphne se ponovno pomaknula na stolici. »Razgovaramo i o onome što drugi ne razumiju«, nastavila je ya-ya. »Razgovaramo o onome o čemu drugi ljudi ne žele ništa čuti, u što ne žele vjerovati za razliku od Yannija. On razumije, Daphne. On mi vjeruje. Podijelila sam s njim svoju priču o šaptanju čempresa, o tome kako mi se otok obraća i kako dijeli sa mnom svoje tajne.« »I što on kaže na to?« »Shvaća, čak i ako ih sam ne može čuti. Zna da je naš otok čaroban, ljubavi moja. Zna da je i sam povezan s ovim mjestom, da otok nikada ne


zaboravlja one koji ga vole.« Daphne je postajala sve nestrpljivija. Inače je obožavala slušati ya-yine pripovijesti o čarobnim i tajnovitim običajima otoka, ali ovog su je puta zanimale činjenice, a ne mašta. »Ali, ne razumijem jedno. Ako je tako divan i brižan, zašto se prema meni ponaša tako ružno i nepristojno?« Ya-ya se tek neznatno nasmijala, dovoljno da njezin srebrni očnjak, podsjetnik na jedno od njezinih rijetkih putovanja na kopno u posjet zubaru prije mnogo godina, bljesne na suncu. »Znam, koukla. Možda je bio malčice pregrub prema tebi«, priznala je dok je nesvjesno pokušala zaustaviti gotovo nečujni hihot koji joj je pobjegao poput sićušnog zračnog balona u jutarnju izmaglicu. »Malčice? Jesi li ti čula što mi je rekao?« »Daphne, razumijem te, ali i ti moraš shvatiti. Mislim da Yanni katkad pogrešno protumači ono što vidi ili čuje. Počeo se vrlo zaštitnički ponašati prema meni. Zna koliko si mi nedostajala pa je ljut na tebe što me nisi prije došla posjetiti.« »Ali, ya-ya, to je nešto o čemu možemo razgovarati samo ti i ja, ne neki neznanac. Pored toga, znaš da je u krivu –«, Daphne je praktički skočila sa stolice. »Sve ja znam, Daphne«, uvjeravala ju je ya-ya. »Možda nemam telefone i računala, ali uvijek sve saznam i bez tih modernih naprava. Shvaćam ja mnogo bolje nego što misliš.« Ya-ya je gledala iza Daphne prema srebrnastim maslinama i čempresima, udaljenim točkicama koje su se prostirale dokle god je njezin pogled sezao. »Prije nego što je otišao iz Atene, njegova ga je baka zatražila da joj obeća da će me potražiti i posjetiti mjesto koje nas je obje spasilo, čak i kada smo obje bile osuđene na propast. Daphne, njegova ya-ya i ja pomogle smo jedna drugoj kada je rat bjesnio i svima otežavao život, i više nego što uopče možeš zamisliti. Prema svim smo zakonitostima, obje bile osuđene na smrt. Običavale smo sjediti ovdje i pitati se svake noći ova pitanja: Zašto smo odabrane? Zašto smo spašene?« Dok je govorila, ya-yine su se crvene oči


zacaklile. Ali uspjela je suspregnuti svoje osjećaje zahvaljujući kavi koja je gotovo ponovno prekipjela na otvorenom ognjištu. »Katkad ljudska pravila ne vrijede, Daphne mou. Katkad su na djelu više zakonitosti i sile. Yanni je obećao da će doći ovamo i tako poštovati uspomenu na svoju baku, na njezinu samrtnu želju. Nije očekivao da će mu to obećanje potpuno promijeniti život. Ali eto, je. Brzo je spoznao kakvim smo posebnim mjestom obdareni, Daphne mou, i kako nas sve naš otok mijenja. Vjerujem da je oštar prema tebi jet ne može shvatiti zašto si odabrala život daleko odavde. Ali ja razumijem.« Ya-ya je ispružila svoju ruku i potapšala Daphneino koljeno. »Entaksi, koukla mou. Porazgovaraj s njim. Vidjet ćeš. Vas dvoje i niste baš toliko različiti. Imate mnogo dodirnih točaka.« Kada je izgovorila posljednju riječ, ya-ya je pogledala položaj jutarnjeg sunca na nebu. Stajalo je točno iznad vrha brda iza luke što joj je otkrilo da je već prošlo sedam sati – prema ya-yinim standardima, već je prošlo pola jutra. »Kasno je. Vjerojatno si jako gladna.« Nekoliko je puta pljesnula rukama kazujući time da je njihov ugodan i iskren razgovor završen. »Sjedi tu, a ja ću nam pripremiti štogod za pojesti.« Ya-ya je u trenu bila na nogama i žurila prema kuhinji. Daphne je spustila stopala sa stolice na hladni beton. Posegnula je prema brikiju s kavom na drugom kraju stola, ali shvatila je da je već ispila sav njegov sadržaj. »E, ovo mi se više sviđa. Kako ćemo obaviti sve što je pred nama ako se prije toga ne napunimo energijom?« Ya-ya se vraćala iz kuhinje s velikim pladnjem prepunim namirnica za njihov doručak. Daphne se nagnula da bolje pogleda što je na teškom pladnju koji je yaya s mukom pokušavala položiti na stol. Ya-ya je na pladanj naslagala sve Daphneine najdraže namirnice; masline, sir, hrskavi kruh, salamu i mrvljivu halvu od sezama s bademima. Za razliku od drugih kultura gdje se za doručak jedu slatka i ljepljiva peciva s džemovima. Grci vole doručkovati jednostavnu i slanu hranu.


»Ya-ya, u New Yorku još nikada nisam uspjela pronaći ovako sočne masline kao što su tvoje«, rekla je Daphne, uzela jedan savršeni primjerak i ubacila ga u usta. Njezini su zubi pritisnuli zaštitnu kožicu i probušili je da bi se otkrilo mekano i slasno meso uz prasak okusa soka masline, octa i soli koji su se razlili njezinim ustima poput sredozemnog sunca koje joj je grijalo kožu. Daphne je zatvorila oči i progutala. Osjećala je kako joj slankasti komadići klize niz grlo. Zamišljala je kako bi bilo da joj se okusni pupoljci razviju u jednjaku i želucu, da se produži višeslojno osjetilno iskustvo svake savršene masline. »Ne, znam. Neke stvari u životu jednostavno se ne mogu kupiti, koukla mou. Naše nam staro stablo i bačva dobro služe.« Ya-ya je rukom pokazivala krošnje maslina svuda oko njih koje su štitile njezin posjed. Njezin je godišnji ritual branja maslina završavao stavljanjem plodova u rasol u golemoj drvenoj bačvi smještenoj u kuhinji. Daphne je sa zadovoljstvom proždrla još nekoliko ya-yinih maslina dok je promatrala staricu kako reže nekoliko tankih šnita sira kasseri i stavlja ih na malu i plitku posudu za pečenje. Položila je posudu izravno na tinjajući žar i požurila na drugi kraj terase, gdje je ubrala golemi okrugli plod s limunova stabla. Daphne nije sklanjala pogled s posude ispunjene kriškicama sira promatrajući kako se čvrsta korica tankih krišaka polako opušta i topi u zlaćanu masu topljene božanske hrane. Ya-ya je sjela pokraj vatre i položila dragocjeni plod limuna na stol. Promatrala je postupak pečenja sira dok mjehurići nisu postali zlatno-smeđi, a na masi se oformila tanka hrskava korica koja je ispod skrivala ukusni tekući dio. Rukom je obuhvatila rub svoje pregače i maknula posudu s vatre. Svojim je malim nožem za povrće prerezala golemi limun i objema ga rukama stiskala da limunovim sokom polije sir koji je još uvijek polako ključao. »Mmmmm«, stenjala je Daphne dok je trgala veliki komad kruha i umakala ga u rastopljeni kasseri31»Prošlo je jako puno vremena otkad sam zadnji put jela saganaki.32 Gotovo sam zaboravila koliko ga obožavam.« »Kako to misliš? Pa ti voliš saganaki. Zašto ga ne pripremaš?« pitala je


ya-ya. »Sjećaš se što sam ti pričala za bijelu hranu. Odnosno, žućkastobijelu u ovom slučaju. Pričala sam ti o režimu prehrane koji sam usvojila.« »Ne, te su vaše dijete tako smiješne. Za hranu se vežu okusi, ne boje, Daphne«, korila ju je ya-ya. » O , ya-ya, zamalo sam zaboravila. Jutros sam razgovarala sa Stephenom.« »Znam, koukla mou, doći će prije nego što smo mislili. Napokon ću ga upoznati.« »Ali kako to možeš znati?« Daphne je provukla još jedan komad kruha po saganakiju. »Upravo smo završili razgovor.« »Rekla sam ti, koukla mou, da otok dijeli svoje tajne sa mnom.« Daphne je odmahivala glavom. Tako je to uvijek bilo s ya-yom. Nekako je uvijek znala što će se dogoditi prije nego što bi se to i dogodilo. U tinejdžerskim se godinama Daphne počela pitati da nije ya-ya nešto više od obične starije žene vične čitanju sudbina iz šalica kave. »Dočekat ću ga u zračnoj luci u Krfu. Neće me biti samo jedan dan pa Evie može ostati ovdje. Bit će zadovoljnija ovdje s tobom.« »Entaksi. Dobro.« »Kada stiže Veliki Al? Danas ili sutra ujutro?« pitala je Daphne dok je promatrala pučinu. Odložila je svoj tanjur na stol. »Alexandros neće doći do iduće srijede. Sinoć je bio ovdje. Ne vozi svaki dan.« Daphne je obrisala usne stražnjim dijelom dlana. »Pretpostavljam da onda mogu poći kaikijem.« »Stamarija nema. Otišao je u Atenu na vjenčanje svoje nećakinje. Ni kaiki neće isploviti.« Daphne je promatrala pučinu kao da će se njezin prijevoz čudesno pojaviti na obzoru. »Što ću onda?« Ponovno se okrenula prema ya-yi.


»Yanni.« Daphne se trznula. »Yanni? Zar ne bih mogla pitati nekog drugog?« »Nema nikog drugog, Daphne. Preostaje ti samo Yanni«, ponovila je yaya. »Zamolit ćemo ga da te poveze. Popravio je svoj brod. Sigurna sam da će pristati.« Daphne je još jednom pogledala prema obzoru, ali vidjela je samo nebo i more. U daljini se nije nazirala nikakva brodica, ni trajekt ni kaiki koji bi je čudesno spasili od grozne dvosatne vožnje do Krfa koja je sutra očekuje na Yannijevoj brodici. Daphne je znala da nema izbora. »Dobro.« Duboko je udahnula. »Yanni.« Bilo je to poput emocionalnog povratka u prošlost. Prvi put u nekoliko godina Daphne se osjećala kao da je opet bila prisiljena provesti sunčano subotnje popodne u posluživanju mušterija u stražnjem separeu zalogajnice svojih roditelja ili pak, spustiti se što niže da bi se sva ponižena sakrila na stražnjem sjedalu Buicka dok su njezini roditelji pretraživali zelenu površinu izlazne ceste s Bronx River Parkwaya u potrazi za maslačcima koje će ubrati i poslije skuhati za večeru. Čak se i sada, kao odrasla žena mnogo godina poslije, osječala zarobljeno. Kao da nema načina na koji bi mogla pobjeći iz neugodne situacije.


Četrnaest

Evie se izmigoljila iz kreveta tek nakon deset sati ujutro i objavila da je sanjala kako izaziva Arahnu na dvoboj u tkanju. Za jedno petogodišnje američko dijete naučeno da se budi u sedam sati ujutro za školu, Evie se s lakoćom priviknula na grčki otočki taspored buđenja kasno ujutro i odlaska na spavanje nakon ponoći. Majka i kći su nakon doručka otrčale niz kamene stube kako bi uhvatile Nitsu prije nego što je klijenti njezina hotelskog restorana zatrpaju narudžbama za ručak. »Zašto to nosiš?« pitala je Evie kada je Daphne uzela dugačak štap od bambusa naslonjen o kameni zid pri dnu stubišta. Dok su hodale, Daphne je pri svakom koraku udarala po rubu makadamske staze na mjestu gdje se pijesak spajao s grmljem. Tup tup tup tup na jednoj pa na drugoj strani lupkala je Daphne svojim bambusovim štapom na nepodnošljivoj žezi dok su zvukovi zbora cvrčaka ispunjavali zrak. »Zbog zmija«, odgovorila je Daphne dok je držala Evienu ruku i zamahivala njome naprijed i natrag. »Zmija?« vrisnula je Evie. Čvrsto je ovila tuke oko Daphneine noge. »Da, zmija.« »Mamice, to nije smiješno. I uopće nije lijepo od tebe!« vriskala je Evie, a njezine su se goleme oči još više raširile. »Ne brini se, dušo. Zmije čuju moje lupkanje i pobjegnu. Neče nam se približiti dok god čuju buku.«


Ali Daphneine riječi nisu bile dovoljne da uvjere Evie. Djevojčica je bila toliko prestrašena da se nije prestajala tresti i stenjati dok je Daphne nije nevoljko podignula na svoja leđa. Evie se čvrsto uhvatila rukama oko njezina vrata i nogama oko struka pa je Daphne mogla nastaviti hodati i lupkati svojim bambusovim štapom po šljunčanoj stazi. Tek što su prošle pokraj znaka Hotel Nitsa, Daphne je več čula gromki glas kako odzvanja prostorijom sa svježe opranim mramornim podom. »Evo je... prekrasna naša mladenka. Ella, Daphne. Ella, zagrli ti svoju theu Nitsu.« Nitsa se dogegala do njih istog trena kad su prešle prag hotelskoga predvorja. Sedamdesetosmogodišnjakinja u dugoj crnoj suknji, crnoj pamučnoj majici kratkih rukava i plastičnim japankama kretala se mnogo brže nego što bi itko mogao i pomisliti kada bi ugledao ovu pretilu ženu koja boluje od astme, dijabetesa i artritičnih koljena, a uza sve to puši dvije kutije cigareta dnevno. Daphne je uvijek smatrala da je thea Nitsa posebna žena. Kada je njezin suprug doživio srčani udar, a na otoku nije bilo bolnice ni doktora koji bi mu mogao pomoći – dok je Nitsa uspjela pronaći nekoga da joj pomogne i dok s u kaikijem napokon uplovili u krfsku luku, već je bio mrtav – postala je udovica u nježnoj dobi od dvadeset tri godine. Nitsa se, međutim, kao uostalom i sa svime u svojem životu, suočila sa svojom sudbinom, i to pod svojim uvjetima, te je uzela stvari u svoje ruke. Naravno da će do kraja života nositi crninu. Ipak je to bio otočki običaj za udovice. No, za razliku od ostalih udovica, Nitsa nikada svoju glavu nije prekrivala rupcem. I, iako se nije ponovno udala, niti je pogledala drugog muškarca, nikada nije sjedila u kući pokraj ognjišta s ozbiljnim izrazom lica i čekala dan kada će se ponovno sjediniti sa svojim suprugom na nebesima. Nakon što bi završila sa svim što je valjalo obaviti u hotelu, Nitsa bi sjela za šank u hotelu, pušila svoje cigarete i ispijala grčku rakiju Metaxu sa svojim klijentima bilo koje noći u tjednu. Za razliku od drugih udovica koje su se mogle osloniti na svoje obitelji i svoju djecu, Nitsa nije imala djece. Bila je odviše ponosna i tvrdoglava da bi


ikoga molila za pomoć. Nakon muževe smrti uzela je svu njegovu ušteđevinu i kupila hotel u vrijeme kada je bilo nečuveno da žena samostalno vodi posao. Ali Nitsa se brinula o svojem hotelu i pretvorila ga u unosan posao, baš kao što bi odgojila djecu da ju je dragi Bog obdario potomcima. Godinama je samostalno upravljala hotelom; sama je kuhala, čistila i radila sve što je bilo potrebno. Posljednjih je nekoliko godina usporila tempo. Zbog svoje uznapredovale dobi i sve lošijeg zdravlja shvatila je da se ne može više sama brinuti o svemu. No, unatoč zapošljavanju mlađeg osoblja, Nitsa je i dalje uporno sama kuhala i posluživala hranu svojim gostima. Hotel nije bio samo Nitsin posao, bio je to njezin dom i svaku osobu koja je došla u njezin testoran smatrala je gostom u svojem domu. »Thea Nitsa. Tako te je lijepo ponovno vidjeti.« Daphne se nagnula i poljubila Nitsu najprije u lijevi, a zatim u desni obraz. Njezini su bucmati preplanuli obrazi bili vlažni od znoja, ali Daphne se uspjela oduprijeti iskušenju da obriše Nitsin znoj sa svojega lica. »Ahooo... kita etho33«, ciknula je Nitsa na grčkom kada je ugledala Evie koja se i dalje držala za majčin vrat. Zatim je, primijetivši prazan pogled na Evienu licu, shvatila da je djevojčica ne razumije pa se s lakoćom prebacila na engleski. »A tko je ovo ovdje?« To je bio još jedan razlog zbog kojega se razlikovala od ostalih otočkih žena. Većina starijih žena jednostavno je odbijala naučiti engleski jezik. Znale su da će ako natjeraju svoju unučad da razgovaraju s njima na grčkom, održati svoj jezik na životu i tako sačuvati ono što im je tijekom cijeloga života bilo najdragocjenije i najvažnije – svoje naslijeđe. »Aaa, Evie... malena Evie, mnogo sam toga čula o tebi, dijete dtago.« Nitsa je trljala dlanove jedan o drugi kao da će trenjem svojih žuljevitih dlanova upaliti vatru. »Ahooo, dođi da te bolje vidim. Lijepa poput grčke boginje, poput Afrodite... Kažem ti... ali s pravim nosom jednog Amerikanosa.« Nitsa se nasmijala. »Nije to ništa loše, koukla mou«, dodala je uz znalačko namigivanje. »Mamice...« Evien je glasić podrhtavao. »Mamice, hoću li biti u


nevolji?« šapnula je u Daphneino uho te je snažnije stisnula noge oko Daphneina struka i ovila ručice oko majčina vrata. »Dušo –« Daphne je pokušavala olabaviti stisak kćerinih ruku oko svojega vrata. »Evie, dušo. Zašto bi bila u nevolji? Nisi ništa skrivila, zar ne?« »Ne«, šapnula je svoj odgovor Evie i žestoko odmahnula glavom. »Nisam.« Evie je podignula svoj drhtavi prstić i pokazala prema Nitsi. »Ali ona je rekla da izgledam poput Afrodite. Hoće li se Afrodita zbog toga naljutiti na mene? Hoće li i mene pretvoriti u pauka?« »Neće, dušo. Neće se naljutiti.« Daphne se svojski trudila da se glasno ne nasmije, zahvalna što se uspjela praviti da joj se kašlje. No, Nitsa nije bila vješta u ovakvim prilikama. Nitsa je bila naviknuta na glasan stil života prema svojim uvjetima i pravilima i nije se opravdavala nikome osim dragom Bogu – istom Bogu kojega je štovala na svojim mesnatim koljenima u zoru svakoga božjeg dana, umjesto javnog pohodenja crkve i paljenja svijeća uz bok ostalim udovicama kojima je bilo draže moliti se naočigled svima, da bi se svi mogli uvjeriti u njihovu pobožnost. Nitsa je smatrala da je Eviena reakcija krajnje divna i dostojna veličanstvenog i grlenog smijeha iz dubine njezina trbuha. »Jo-jo-jo-joj, pa ti si slušala pripovijetke svoje prabake.« Cijelo se Nitsino tijelo treslo od smijeha. Svaki komadić njezina golema tijela – počevši od njezinih punašnih rumenih obraza do potkoljenica nalik balvanima i ovješenih grudi bez grudnjaka, koje su se doticale vrha njezina nabrekla trbuha – tresao se i drmao dok se smijala. »Ella, koukla.« Thea Nitsa ispružila je svoju namreškanu ruku prema Evie. »Imam nešto za tebe što će te štititi protiv svakoga, pa čak i Afrodite, koja bi mogla biti ljubomorna na tvoju ljepotu. Ella, thea Nitsa će te čuvati. Na otoku već ionako ima dovoljno paukova. No, trebaju nam takve lijepe djevojčice poput tebe.« Evie je oklijevala.


»U redu je, Evie«, umirivala ju je Daphne. »Pođi s theom Nitsom.« Djevojčica je položila svoju nježnu ručicu u Nitsin dlan. Daphne ih je promatrala dok su hodale jedna pored druge prema šanku. Nitsa je podignula Evie i posjela je na stolicu te nestala iza šanka. Ondje je otvarala ladicu za ladicom u potrazi za posebnim darom za Evie. »Znam da se skriva u nekoj od ovih ladica. Gdje li sam ga samo spremila?« Nitsa je mrmljala dok je pomno pretraživala svaku ladicu i pukotinu iza visokog drvenog šanka. »Aaaa, nato, evo ga«, uskliknula je pobjedničkim tonom dok je izvlačila tanki dugački lančić. Evie se vrpoljila na svojoj stolici da bi bolje vidjela o čemu je riječ. »Evo, nosi ga oko vrata i bit ćeš sigurna«, rekla je thea Nitsa dok joj je pričvršćivala lančić oko vrata. Evie je pogledala prema svojim grudima. Ondje je, pričvršćeno na tankom lančiću i položeno preko njezina srca, ležalo malo stakleno plavo oko. Podignula ga je prstima da ga bolje promotri. »To mati«, rekla je Nitsa. »Oko. Štitit će te od urokljivog oka. T, t, t.« Nitsa je tri puta pljunula Evie. Evie je ustuknula. Thea Nitsa joj se upravo počela sviđati, ali to je bilo prije nego što je pljunula na nju. »U redu je, Evie.« Daphne se nasmijala. »Thea Nitsa te samo želi zaštititi. Oko če te štititi od zlih duhova i želja. Jedan takav bila sam pričvrstila na tvoju kolijevku dok si bila mala beba.« Evie je pobliže promotrila oko i široki je osmijeh prekrio njezino lice. »Dobro. Ne želim postati pauk. Želim ostati djevojčica.« »Odlično. Jer želim da ostaneš djevojčica, djevojčice moja.« Daphne je podignula Evie s barske stolice i zagrlila ju. Bio je predivan osjećaj promatrati široki osmijeh na Evienu licu i osjetiti njezine ruke oko svojega vrata. Daphne je, ipak, morala nevoljko maknuti njezine sitne ručice. »A sada mama i thea Nitsa moraju popričati o nekim poslovima...«


»Ne, Evie. Moja se mačka, Katerina, omacila i smjestila svoje mačiće na terasi. Želiš li ih vidjeti?« Nitsa ju je uputila prema terasi. Nitsa je otkrila čarobne riječi. Evie je odskakutala prema terasi prekrivenoj cvijećem s nestrpljivom željom da vidi mačiće. »Bravo, Daphne mou.« Nitsa je pljesnula rukama. »A sada, što ti mogu donijeti za prigristi? Možda malo yemiste – sjećam se koliko voliš moje punjene paprike. Jutros sam ih pripremila s grožđicama i mentom, baš kao što voliš... thelis ligo, želiš li da ti donesem malo da kušaš?« Nitsa nije čekala Daphnein odgovor. Otrčala je brzo u kuhinju i vratila se s velikim tanjurom punim yemiste prije nego što je Daphne uopće stigla smisliti kako će je odbiti. »Hvala, thea.« Daphne je vilicom nabola jednu zelenu papriku i prinijela je ustima. Okus je bio savršen: lagan, osvježavajuć i slastan – isti kao što je ostao u Daphneinu sjećanju. Veći dio jutra provele su u planiranju jelovnika. Dogovorile su se da će se držati lokalnih delicija i tradicionalne hrane kako bi pripremili savršenu svadbenu gozbu. Odlučile su se za raznu svježu lokalnu ribu koju će ispeći na roštilju, a začinit će je samo limunom, maslinovim uljem, origanom i morskom soli. Daphne je, međutim, zahtijevala da je, nakon što pokaže cijelu ispečenu ribu, Nitsa isfiletira na kolicima za posluživanje pokraj stola. Znala je da Stephenova obitelj neće znati kako se riba filetira i netko bi se još mogao ugušiti punim ustima kosti ako budu pokušali. Ostatak jelovnika bio je također savršen u svojoj jednostavnosti. Osim ribe, Nitsa će pripremiti bezbroj pladnjeva s predjelima, sirevima i umacima. Nakon što su se dogovorile oko svih poslovnih pitanja, Nitsa se prebacila na drugu svoju omiljenu zanimaciju – tračanje. »Kad ti kažem, Daphne. Ona je Sophia nemoguća.« Daphne se jasno sjećala Sophije i nije mogla povjerovati u ono što je čula. Dok su još bile samo djevojčice, Daphne je uvijek bila sažalijevala Sophiju koja je cijele godine živjela na otoku sa svojom obitelji. Sophia je bila zapela na otoku, nikada neće vidjeti svijeta, ni steći pravo obrazovanje,


već će se udati za nekoga lokalnog mladića za kojega njezini roditelji odluče da je prihvadjiva partija za nju. A tako je i bilo. Bili su je obećali momku koji je živio na drugom kraju otoka kada je bila samo šesnaestogodišnja djevojka. »Trebala bi je vidjeti. Ne sjedi ti ona sama doma i čeka da joj se muž vrati iz Amerike. Tja, oni koji glume da su nevini na kraju ispadnu najpokvareniji.« Nitsa se nagnula laktovima na razmaknutim koljenima i zapalila još jednu cigaretu, nestrpljiva da podijeli svoje mišljenje o Sophiji koja je, prema Nitsi, postala stalna otočka poutana34. Nitsa je povukla još jedan dugi dim dok je pogledavala oko sebe da provjeri prisluškuje li tko njihov razgovor. »Vjeruj mi, Sophia nije bila usamljena dok joj suprug u Americi dirinči po tko zna kakvim zalogajnicama da bi zaradio dovoljno novca, koji joj potom šalje. Kad su u starijim vremenima muškarci odlazili u potrazi za poslom, oni su bili ti koji su varali svoje žene. Pogledaj samo kako smo moderni postali! Danas su i žene počele švrljati po selu.« Nitsa je pljesnula dlanom po koljenu i odaslala još jedan grleni smijeh. Zapalila je novu cigaretu, a pepeljara je bila prepuna opušaka što ih je popušila u samo pola sata koliko su Daphne i ona razgovarale o poslu. »Nitsa!« Daphne se osmjehnula kada je shvatila da bi joj Nitsa mogla otkriti nešto više o misterioznom Yanniju. Daphne nije smatrala da njezina radoznalost spada u domenu pravog tračanja – draže joj je bilo razmišljati o tome kao o istraživanju. Ipak će sutra ujutro položiti svoj život u njegove ruke na putu za Krf. »Thea Nitsa!« »Ne, Daphne.« »Thea, možeš li mi reći nešto više o Yanniju... onom novom ribaru? Što znaš o njemu?« »Da, Yanni. Pa za jednoga muškarca koji nije odrastao uz more, postao je


pravi mađioničar kada je u pitanju ribolov. Daphne, vjeruj mi kada ti kažem da je njegov ulov uvijek najbolji ulov toga dana. Postala sam mu najbolja mušterija.« Nitsa je kimala glavom i grebala unutarnju stranu bedara, dok joj je zapaljena cigareta plesala opasno blizu suknje. »Aha, ali što znaš o njemu? Čini se da jako puno vremena provodi s yayom. Svi znamo da se bavi ribolovom, ali čime se još bavi? Ovdje nema nikakve obitelji. Nije oženjen. Ima li prijatelja?« »Nikad se ni sa kim ne druži.« Nitsa je odmahivala glavom. »Nikada ga nisam vidjela u društvu drugih ljudi. Osim tvoje ya-ye, naravno. Kažem ti, Daphne mou, taj je muškarac pravi misterij. Sjećam se kada se njegova ya-ya bila skrivala na otoku prije mnogo godina, ali i oko nje je bio obavijen veo tajne. Samo se pojavila na otoku jednog dana tijekom rata sa svojim kćerima, ali bez muža. Razne su priče kružile o njoj. Najprije su svi govorili da je njezin dolazak loš znak i da tvoja ya-ya nije smjela dovesti još gladnih usta na otok kada i njezin narod gladuje. Ali tvoja ya-ya nije htjela čuti ni riječi protiv njih.« Nitsa se nagnula bliže Daphne i podignula desnu obrvu. »Neki kažu da se tijekom njihova boravka na otoku dogodilo čudo.« »Čudo?« pitala je Daphne. Čula je da se na Ktfu čuda pripisuju svetom Spiridonu, ali nikada nije čula da se ovdje, na Erikousi, dogodilo kakvo čudo. »Da, pravo čudo, Daphne mou.« Nitsa je pognula glavu. Tri se puta prekrižila i izvukla svoj križ koji se skrivao među njezinim grudima te ga poljubila prije nego što je nastavila s pričom. »Svuda su oko nas, na Krfu i kopnu, ljude ubijali, izgladnjivali i mučili. Ali ne i ovdje. Ovdje nikoga nisu ubili. Njemački su vojnici bili zli i opaki, vjeruj mi kad ti kažem, Daphne. Masakrirali su mnoštvo nevinih na Krfu. Ali ovdje nikoga nisu ni taknuli.« Polako i odmjereno je kimnula glavom. »Svi su očekivali najgore, ali tvoja je ya-ya znala. Vjerovala je. Čak i kada su se svi pribojavali da nećemo imati dovoljno hrane, da će vojnici postati nasilni, ili da ćemo se u očajnim vremenima okrenuti jedni protiv


drugih, tvoja je ya-ya znala. Čak i kada je sve na otoku zahvatila panika, ona je ostala mirna i uvjeravala nas da ćemo biti nagrađeni za sva dobra djela, zato što pomažemo jedni drugima i mladoj majci koja je došla živjeti na naš otok. I bila je u pravu. Tvoja je ya-ya znala, baš kao što uvijek zna.« »Nikada mi nije pričala o ratu.« »Bila su to turobna vremena, Daphne mou. Vremena koja je najbolje zaboraviti, prepustiti prošlosti. Svi sa sobom vučemo gorke ožiljke iz toga vremena. I kao što se prepotučuje za prave ožiljke na koži, često ih je najbolje ne dirati ni prčkati po njima, nego pokušati zaboraviti da postoje. Molimo se da ćemo nekako, naposljetku, s vremenom i zacijeliti svoje rane. Uvijek postoje podsjetnici, trajni ožiljci na našoj koži ili duši, koji će možda izblijediti s vremenom, ali nikada neće u potpunosti nestati. Katkad je najbolje pokušati se pretvarati da su nestali.« Nitsa je naglim pokretom ruke maknula pepeo koji je pao na njezinu suknju. »Ella, pitala si me o Yanniju, a ja sam blebetala samo o minulim vremenima i starim ženama. Baš kao što to stari ljudi i običavaju, zar ne? Što te zanima o Yanniju?« »Zašto je došao ovamo? Želim reći, ako je njegova obitelj otišla nakon rata, zašto se on vratio?« »Djevojko moja, i ja sam sebi postavljala isto pitanje. Obrazovan je on čovjek. Što, zaboga, traži ovdje među ribarima i staricama? Ne znam, zapravo, odgovor na to pitanje. Ali znam da nikada ne ide u crkvu.« Nitsa se smijala i pokušavala maknuti komadić duhana s jezika. »Nema prijatelja?« »Niti jednog. Samo svoje mreže i knjige. To je sve.« »Knjige?« »Da. Kad ne popravlja svoj brod, može ga se vidjeti ovdje, u baru.« Nitsa je pokazala prema baru. »Dođe ovamo i naruči frape, ponekad rakiju, ali bez obzira na to što pije, uvijek ima knjigu u ruci. Guta te knjige kao što ja udišem ovaj otrov.« Nasmijala se i zapalila još jednu cigaretu.


»Ali, ima nešto, Daphne«, nastavila je. »Prije nekoliko je tjedana bio ovdje i sjedio je na kraju šanka s rakijom i knjigom.« Nasmijala se dok je zamahivala svojom cigaretom po zraku i ostavljala za sobom kolute dima. »Bilo je kasno, jako kasno, i svi su već previše popili, čak i ja. Bila sam pomalo pripita«, priznala je uz prigušen smijeh i slegnula ramenima. »Pošla sam u krevet. Ali zaboravila sam naočale pa sam se nakon nekoliko minuta morala spustiti u prizemlje niza stube po njih. Ondje sam ugledala Yannija s rukama ovijenima oko Sophije. Jako ju je čvrsto stiskao. Držao ju je u zagrljaju koji trenutak, a zatim je ovio svoju ruku oko njezina struka. Ona je oslonila glavu na njegova prsa i tako su zagrljeni otišli u noć. Dakle, ne znam bi li ih se moglo nazvati prijateljima«, zahihotala se Nitsa, »ali mislim da Yanni te noći nije samo čitao knjigu.« Znači Yanni ipak nije bio tako divan kao što bi ya-ya voljela vjerovati, pomislila je Daphne u sebi. Nije uopče poseban niti drugačiji od drugih. Uzdahne. Nije baš mogla reći da razumije svoje osjećaje – od jutros nije prema njemu osjećala ništa drugo osim prezira. A sada, dok je sjedila ovdje i slušala kako Nitsa dijeli s njom ovaj skriveni pogled na pravi Yannijev karakter, iznenađeno je shvatila da je osjećala određenu količinu razočaranja. Nije mogla, doduše, točno odrediti što ju je razočaralo. Je li je razočarao Yanni jer je pokazao da je tip muškarca koji bi legao s udanom ženom? Ili pak ya-ya koja je tako slijepo vjerovala u ovoga čovjeka koji joj se nenadano pojavio na vratima s imenom i pričom iz davnina? Ili u sebe jer je na trenutak oklijevala i ispitivala svoj vrlo jasan i negativan prvi dojam o tom istom čovjeku? »Daphne, dođi večeras na večeru.« Nitsa je zabola cigaretu u prepunu pepeljaru. »Dođi. Pozivam te u goste. Želim ti na dar pokloniti vrhunsku večeru s tvojom obitelji prije nego što nam stigne Amerikanos.« Ustala je i zaputila se prema kuhinji. »To bi bilo odlično thea. Moram najprije pitati ya-yu« »Nemaš je što pitati. Zazvat ću je ja umjesto tebe.« Uz te je riječi Nitsa


izišla iz hotela. Stala je na niski mramorni stupić, dlanove položila oko usana kao megafon i doslovno zazivala ya-yu«. »Evan-ge-liaaaaa. Evan-ge-liaaa!« vikala je. Nakon nekoliko sekundi začuo se jasan i glasan odgovor iznad stabala masline. »Ne?« »Evangelia, ella... Ti i Daphne ćete večeras doći u hotel na večeru, može?« »Ne, entaksi.« »Eto, riješeno.« Thea Nitsa brisala je dlanove o pregaču dok je ulazila u hotel. »Deset sati, ha. Ovo je Grčka i ovdje se jede u civilizirano doba, a ne poput vas Amerikanaca koji jedete tako rano.« Tim je riječima Nitsa krenula prema kuhinji odraditi svoju smjenu u vrijeme ručka, mumljajući sebi u bradu cijelo vrijeme. »Večera u pet sati poslije podne. Ma što je tim Amerikancima?« Odmahivala je glavom. »Tako su necivilizirani«, mrmljala je, stala i sagnula se prema dolje da bi prstima, među kojima se opasno njihala zapaljena cigareta, počešala unutarnju stanu bedara prije nego što krene na posao.


Petnaest

ERIKOUSA, 1999. GODINA

Sa svake su površine, sa svake stropne grede visjeli suhi svežnjevi origana. Svaki se svežanj sastojao od desetak grančica koje su se sušile u bakinu podrumu i ispunjavale zrak svojim opojnim mirisom. Daphne je osjećala škakljanje u nosu svaki put kada bi se podigla na vrhove nožnih prstiju i skinula jedan mirišljavi svežanj. Skidala ih je sa stropa jedan po jedan i bacala na veliku bijelu plahtu prostrtu na tlu pod njezinim nogama. Kad je Daphne prije dva tjedna stigla u Grčka, ya-ya je spakirala hladnu patatopitu za ručak i njih su se dvije uputile u planinu i cijeli su dan jedna pored druge brale divlji origano. Danas je ya-ya proglasila da je origano dovoljno suh i spreman za sjeckanje. »Daphne, etho. Donesi ih ovdje. Spremna sam«, zazvala ju je ya-ya s terase. Daphne i ya-ya klečale su na presavijenim ručnicima, koji su im služili kao zaštita za koljena na tvrdom tlu terase, na dugoj čistoj bijelog plahti. Polagale su jedan po jedan svežanj na mrežastu metalnu drobilicu. Prolazile su rukama po drobilici i promatrale kako sitni osušeni listovi padaju na bijelu plahtu poput mirisne kišice. Cijeli im je postupak oduzeo veći dio jutra pa je Daphne propustila svoje uobičajeno samotno plivanje u maloj uvali. Ali to joj nimalo nije smetalo. Osjećala se kao da je u raju dok je klečala na tlu terase s rukama do laktova


uronjenima u sušeni origano i pjevala uz svoj ružičasti radio u kuhinji iz kojega je treštala grčka glazba. »Daphne mou.« Ya-ya je odmahivala glavom dok je promatrala i slušala Daphneino pjevanje uz još jednu staru melodramatičnu ljubavnu pjesmu. »Katkad pomislim da si rođena u pogrešno vrijeme. Moderna si djevojka i još Amerikanka, a opet te privlači ta dramatična glazba poput kakve usamljene starice koja provodi dane u razmišljanju o svojem životu ili pak, možda kakve drevne vile koja čeznutljivo promatra more i čeka da se vrati njezina ljubav. To su pjesme za usamljene starice, a ne prekrasne mlade djevojke.« »Jesi li i ti tako ,ya-ya?« Daphne je ispružila ruku i nježno položila dlan na ya-yino rame. Osjećala je njezine kosti pod tkaninom. »Jesi li i ti sjedila ovdje i promatrala more u nadi da će se papou vratiti?« Ya-ya je rijetko govorila o papou, Daphneinu djedu, koji je nestao za vrijeme rata. Jednog je jutra na rastanku poljubio svoju ženu i kćer, koja je tada još bila dojenče, te se ukrcao na kaiki s osmoricom drugih muškaraca. Plan je bio da skupe sav novac koji su imali i u Krfu kupe dovoljno namirnica za preživjeti zimu. Ali papou nikada nije stigao do Krfa. Njegov brod nikada nije pronađen. O papou i njegovim suputnicima nikada nitko više nije čuo ni riječ. »Ah, Daphne.« uzdahnula je ya-ya. Bio je to žaloban uzdah iz dubine njezina bića koji je, prema Daphneinu mišljenju, mogao prerasti u tužaljku, ali nije. »Jesam«, potvrdila je i nastavila prosijavati origano. Usitnjavala je osušeno lišće i zurila u neku udaljenu točku na obzoru. »Znala sam sjediti ovdje, pod velikom maslinom, svaki dan od jutra do mraka, promatrati i čekati. Najprije sam se nadala. Ufala sam se u njegov povratak. Sjedila sam ovdje s tvojom mamom na sisi i promatrala pučinu poput Egeja koji je pogledom tražio bijelo jedro Tezejeva broda. Ali na obzoru se nije pojavilo nikakvo jedro. Ni crno, ni bijelo. Ništa. Za razliku od Egeja ja se nisam mogla baciti u more s litice, iako sam mnogo puta sanjala o tome. Bila sam majka. A zatim, tako je sudbina htjela, i udovica.« Ya-ya je podignula ruke i prstima vješto poravnala svoj rubac te ponovno


usmjerila svoju pažnju na origano. Sada su je, kao i uvijek čekali poslovi koje ne treba odlagati, zadaci koje valja dovršiti, pripreme koje valja obaviti u očekivanju duge i oštre zime. Danas, kao ni u onim danima, nije bilo vremena za oplakivanje prošlosti, onoga što se dogodilo i onoga što je moglo biti. Danas, kao ni onda, samosažaljenje nije bilo dobrodošlo. Završili su sa spremanjem zadnjih listića sušenog i usitnjenog origana u bočice i ya-yini su prsti vješto pričvrstili poklopce bez znakova kroničnog artritisnog bola koji joj je prožimao svaki zglob na ruci. Prošlo je tek nekoliko mjeseci od onoga dana u predavaonici kada su se njezine oči prvi put susrele s Alexovim pogledom. Prošao je tek koji tjedan otkada im držanje za ruku i ljubljenje nije više bilo dovoljno, kada je Daphne napokon pristala poći s njim u njegovu sobu u studentskom domu, leći s njim u njegov mali krevet i voditi ljubav s njim dok sunce ne zađe i dođe vrijeme za njezin povratak kući. Sada kad je znala kakav je osjećaj ležati pokraj njega, igrati se uvojcima njegove kose dok je spavao, duša ju je boljela pri pomisli na to kako se ya-ya morala osjećati kada bi ispružila svoju ruku u krevetu da opipa prazninu jer nikoga više nije bilo na drugoj strani kreveta. Toga se dana pod starim drvom masline, dok joj se nos trzao pod naletom finog praha origana, Daphneino srce prvi put slomilo. Ne zbog kakvog momka. Zaljubljivala se u Alexa, i to luđački zaljubljivala, a jedina bol koju je zbog njega osjećala bila je izazvana njihovom trenutnom razđvojenošću. Toga je jutra pod stablom stare masline Daphneino srce prepuklo jer je napokon shvatila da ya-ya nije izgubila samo svojega muža kada se papou nije vratio, nego i bilo kakvu priliku za bolji život. Za razliku od prića o hrabrom Odiseju i njegovoj stoičkoj i strpljivoj Penelopi koje je ya-ya voljela prepričavati iz dana u dan, u onome što se njoj dogodilo nije bilo ničega nalik epskim mitovima ili legendama. Kad je papou nestao na moru, njezini su izgledi postali crni poput crne odore koju se obvezala nositi do kraja života. U tom si je trenutku Daphne obećala da će pokušati nekako ispraviti tu nepravdu. Da će dati sve od sebe da olakša život svojoj ya-yi. Svečano si je obećala da će diplomirati, zaposliti se i raditi do iznemoglosti da bi zbrinula svoju ya-yu. Uspjet će učiniti ono što papou nikada nije imao prilike učiniti,


što je njezina majka očajnički pokušavala postići, radeći i boreći se protiv grube stvarnosti imigrantskog života. Nakon što su raznovrsne staklenke i bočice bile sigurno pospremljene u kuhinjskom ormariću, ya-ya im je za ručak pripremila kuhanu hobotnicu i salatu. Dok su njih dvije usitnjavale i spremale origano, hobotnica se krčkala u velikom loncu u mješavini piva i posoljene vode s dva velika cijela limuna. Ya-ya je nakon što ju je nekoliko puta probola vilicom zaključila da je hobotnica dovoljno omekšala. Premazala ju je izdašnom količinom maslinova ulja i morske soli, a zatim je položila na vanjski roštilj da se zapeče. »Daphne mou, sjećaš li se mita o Ifigeniji?« započela je ya-ya dok je micala hobotnicu s otvorene vatre. »Da, obožavam mit o Ifigeniji. Jadna djevojka. Možeš li zamisliti oca koji bi takvo što učinio vlastitoj kćeri? Ali, ispričaj mi ponovno, ya-ya.« »Entaksi, koukla mou. Ifigenija.« Ya-ya je podignula svoj tanjur s krila, položila ga na stol i obrisala usne rubom svoje bijele pregače. Starica je još jednom svojoj unuci pripovijedala o tragičnoj sudbini mlade djevojke koju je njezin otac, kralj Agamemnon, prinio kao žrtvu bogovima da bi vjetar ponovno zapuhao i pomogao njegovim brodovima da zaplove u bitku. Kralj je lagao svojoj ženi i kćeri i rekao im da se mlada princeza treba udati za Ahileja. Tek nakon što je povorka s mladom došla do oltara, djevojka je shvatila da se neće udati, nego da će postati žrtvom. Daphne je zadrhtala kada je ya-ya došla do kraja priče. Iako je dan bio nesnosno vruć, koža joj se naježila. Otkad je znala za sebe, Daphne je obožavala slušati sve ya-yine pripovijesti, ali mit o Ifigeniji uvijek je ostavljao poseban dojam na nju. Svaki put kada bi slušala priču, zamislila bi mladu djevojku svoje dobi. Ali sada je slika bila još jasnija. Sada je, nakon što je Alex ušao u njezin život, mogla osjetiti uzbuđenje kakvo je Ifigenija morala osječati sa svakim korakom koji ju je vodio sve bliže i bliže mladoženji. Daphne je mogla vidjeti sebe kako se približava oltaru i zamišlja Alexa koji je ondje čeka. Mogla je vidjeti njegove svjeducave oči i njegove stare hlače otrcane na rubovima nogavica.


Mogla je vidjeti Ifigeniju u halji sa zlatnim vezom i jednom naramenicom te vijencem divljeg cvijeća upletenim u njezinu dugu crnu kosu. Mogla je osjetiti djevojčinu nervozu i uzbuđenje dok je čvrsto stiskala majčinu ruku i hodala gradskim ulicama dok su građani bacali latice po njima. A zatim je, baš kao i svaki put kada bi ya-ya došla do onoga dijela u kojem Ifigenija shvaća da se neće udati već da će je žrtvovati bogovima, Daphne osjetila kako joj se ledi krv u žilama zamislivši da se svećenik sprema prerezati njezin nježni vrat. »Ne mogu vjerovati da su to stvarno običavali raditi, ya-ya. Ubijati vlastitu djecu i prinositi ih kao žrtvu bogovima. Zašto bi takvo što itko učinio? Zašto bi netko to, uopće, tražio?« » O , koukla mou. Mnogo toga jednostavno ne možemo razumjeti. Ali, nemoj se zavarati i nemoj kriviti samo bogove za prolijevanje nevine krvi. U davnim vremenima...« Ya-ya je zastala i promotrila briki s kavom koja je tiho vrela na otvorenoj vatri. »U davnim su vremenima ljudi odlazili starim prorocima ili mladim svećenicama da im protumače volju bogova. No, kao što je to često slučaj, moć kvari ljude. Govori se da je i veliki prorok Kalhas imao vlastite skrivene motive za slanje Ifigenije u smrt.« Gusta crna kava u brikiju eruptirala je poput vulkana. »Ali, ne brini se, djevojčice moja. Baš kao što su dobroćudni ljudi mogli vidjeti furije, tako je bilo i s bogovima. Kad su bogovi shvatili da se njihove želje izokreću i pogrešno tumače iz sebičnih ljudskih pobuda, veliki se bog Zeus ražestio. Bogovi su odredili da od toga dana do kraja svijeta samo starice čista i otvorena srca mogu tumačiti želje bogova, i samo će one imati sposobnost proricanja onoga što se treba dogoditi. Znali su da samo žene koje su istinski spoznale čistu ljubav prema drugoj osobi zaslužuju njihove povjerenje, Daphne. Samo te žene mogu shvatiti koliko je život uistinu dragocjen.« Daphne je promatrala ya-yu kako okreće svoju šalicu s kavom. Gdje su ti, navodno, dobroćudni bogovi i furije sada? pitala se Daphne. Ako su, uistinu, bili tako pravedni i pošteni, kako je ya-ya tvrdila, zašto su dopustili da život njezine bake bude tako tragičan? Pitala se kako bi život njezine ya-


ye izgledao da nije morala nositi stigmu riječi udovica na sebi poput grimizna slova našivena na svoju crnu haljinu. Daphne je znala da joj je poklonjen veličanstveni dar time što je rođena u Americi sa svim njezinim mogućnostima, jednakošću i slobodom šuljanja po muškim studentskim domovima. Znala je da je sretna što je pronašla Alexa i nije željela ništa više nego nastaviti otkrivati nijanse života i ljubavi s njim. Dok je zurila u svoju šalicu s kavom, Daphne je zamišljala kako kroz život ne kroči sama poput svoje ya-ye. Zamišljala je kako drži Alexovu ruku i hoda s njim bok uz bok, a ne u njegovoj sjeni. Vrtjela je svoju šalicu uokolo preklinjući talog da joj otkrije njezin životni put. Ali nije bilo pomoći. Kao i obično, Daphne je vidjela samo crno blatnjavo dno.


Šesnaest

Dan je bio veličanstven, iako iscrpljujuć. Daphne je znala da će se Evie i ona rado sjećati takvih dana i cijeniti ih. Kad su izišli iz Nitsina hotela, Evie je čim je vidjela da Daphne poseže za bambusovim štapom skočila na njezina leda. Hodale su tapkajući na putu do ya-yine kuće, a zaustavile bi se samo da Evie ubere najveće, najzrelije i najcrnje kupine. Nakon što su došle kući Daphne je spakitala torbu za plažu. Natrpala je unutra ručnike, kupaće kostime, bočice s vodom i bogate sendviče s mortadelom koje je Daphne obožavala još otkako je bila djevojčica, a i Evie se brzo zaljubila u njih. Krenule su bez ikakva plana, osim želje da uživaju u ostatku dana i druženju dok budu istraživale otok. No, prije nego što su napustile ya-yin posjed, Daphne nije zaboravila uzeti još jedan dodatak njihovoj grupi istraživača. Znajući da Evie neće tako brzo zaboraviti svoj strah od zmija, a nije ju imala namjeru cijeli dan nositi na leđima po brdovitom otoku i njegovim stjenovitim stazama, Daphne je odvezala Magino uže sa stupa u stražnjem vrtu i rekla Evie: »Evo, Mago će biti tvoj privatni otočki taksi.« Daphne se smijala dok je posjedala Evie na leđa nježnoga magarca i vodila ga niz stube gdje će početi njihova pustolovina. Prva postaja bila im je malena slikovita otočka crkvica. Crkva je sa svojim zaraslim grobljem, bijelim zidovima, raskošnim vitrajima i žlijebom na ulazu s ručno rađenim svijećama koje su neprestano gorjele izgledala točno onako kakvom je ostala u Daphneinu sjećanju, kao da je bila zamrznuta u


vremenu. Evie je isprva bila prestravljena pomišlju na to da su mrtvi ljudi bili pokopani na groblju pokraj crkve i odbijala je sići s Maginih leđa. Upravo kada ju je Daphne gotovo nagovorila da side, uočio ih je otac Nikolaos koji je na groblju nadolijevao maslinovo ulje i palio fitilje na uljnim svijećama koje su vječno upaljene za sve mrtve. Otac Nikolaos počeo je trčati kroz groblje prema njima sa svojom lepršavom crnom haljom u desnoj ruci i mahnito mašuči lijevom rukom. Evie je dobila napadaj panike jer je bila uvjerena da je bradata osoba u crnoj halji koja bezglavo trči prema njima zapravo nekakav demon koji je pobjegao iz groba. Evie je unezvijereno promatrala kako se njezina majka sagiba i ljubi svećenikovu ruku. Međutim, Evie je povjerovala da se nema čega bojati tek nakon što su supruga oca Nikolaosa i njihova djeca istrčala van vidjeti kakva je to strka. Evie je, nakon mnogo uvjeravanja i nagovaranja, pristala sići s magarčevih leda. Slijedila je Daphne u crkvu držeći za ruku svećenikovu trinaestogodišnju kćer. Otac Nikolaos stajao je na oltaru ispred ikone Djevice Marije i Djeteta Isusa i načinio zrakom znak križa kojim je blagoslovio dijete i majku. Njegova su djeca stajala postrance i u tišini promatrala prizor pognute glave. »Amen«, rekao je Otac kada je završio s molitvom blagoslova. Svećenikova su djeca stotinama puta već svjedočila sličnim molitvama te su znala da je to znak njima da ih napuste. »Ella, ella!« povlačili su Evie za ruku i pozivali je van na igru da bi stariji mogli ostati unutra i na miru porazgovarati o detaljima oko vjenčanja. Svi su se složili da će prirediti jednostavno, tradicionalno vjenčanje. Svečenikova supruga, preshytera, kako su se iz poštovanja nazivale supruge svih svećenika, ponudila je da će isplesti ženidbene vijence od mjesnog divljeg cvijeća. »Mnogo su ljepši i puni simbolike za razliku od kupovnih«, tvrdila je dok je na koljenu njihala svoju bebu, najmlađu od petero djece. »Primili smo potvrde o krštenju«, dodao je otac Nikolaos. »Tvoj je budući suprug dobrodošao u našu crkvu. Presretni smo što ste odlučili vjenčati se u Kristovoj kući.« Njegovo je lice obasjao široki osmjeh koji je


provirivao kroz gustu crnu bradu. »Daphne«, rekla je svećenikova žena čija je duga smeđa kosa bila uredno svezana na dnu vrata. »Pridružite nam se na ručku«, molila ju je presbytera dok je dijete gugukalo i podizalo svoje ručice prema ocu. Otac Nikolaos sagnuo se prema svojoj supruzi i naglim, ali nježnim pokretom podignuo dijete s majčina krila. Kada je beba bila na sigurnom u očevom zagrljaju, podignula je svoje bucmaste ručice, uhvatila nekoliko uvojaka očeve brade i povukla, što je i kod oca i kod djeteta izazvalo dubok i radostan smijeh. Presbytera ih je promatrala sa spokojnim osmijehom na licu. Daphne je, na trenutak, bila u iskušenju da pristane. Nešto u ocu Nikolaosu i njegovoj supruzi privlačilo ju je. Na površini Daphne nije imala apsolutno ništa zajedničko s jednostavnim otočkim svećenikom i njegovom dragom, ali neuglađenom suprugom. Daphnein gradski stil života i njezina razmišljanja toliko su se razlikovala od razmišljanja ovoga pobožnog para koji je živio i disao u skladu s crkvenim pravilima i običajima. Daphne je znala da bi bili zgroženi kada bi saznali da u New Yorku rijetko kroči u crkvu i da Evie povezuje Uskrsnu nedjelju s posjetom Uskršnjeg zeca, a ne s proslavom Kristova uskrsnuća. Vjerojatno bi ih u potpunosti dotuklo kada bi shvatili da se Evie nije pričestila od dana svojega krštenja. Ovdje, kao i u svim grkokatoličkim crkvama diljem svijeta, roditelji se svake nedjelje pobrinu da njihova djeca poslušno postrojeni pred svećenikom prime kruh i vino poput duhovnog vitamina koji moraju popiti jednom tjedno. Unutra, van, unutra-van. Svećenik umače istu zlatnu žlicu u kalež i zatim njezin sadržaj izlije u djetetova usta. Daphne nije mogla reći da ne vjeruje da je pričest posvećena i da će dezinficirati sve mikrobe. Vjerovala je ona i rado bi sudjelovala u obredu ovoga svetog sakramenta. Ali stvarnost njezina života samohrane majke nije joj dopuštala nikakvo romantično razmišljanje o činjenicama. Svaki put kada bi Evie oboljela, bez obzira na to radi li se o običnoj prehladi ili nečem ozbiljnijem zbog čega bi morala izostati iz škole, Daphnein svijet pretvorio bi se u sveopći kaos. Daphne je odavno odlučila da će pričest, dokle god obred ne postane prilagođeniji potrebama


suvremenog društva i steriliziran, ostati samo još jedan dio njezina grčkog dijela djetinjstva koji će ostati stran u Evienom amerikaniziranom svijetu. Daphne je promatrala presbyteru koja je nježno uzela dijete iz svećenikova zagrljaja. Hodala je prema oltaru i gugutala u djetetovo uho te kleknula pred velikom ikonom Djevice Marije koja je držala bucmastog Isusa u svojem naručju. Presbytera se sagnula bliže ikoni i poljubila Djevičina stopala prije nego što je prinijela dijete bliže da i ono poljubi ikonu. Nakon dodira djetetovih usana ostao je slinav trag na nježno plavim naborima povoja bebe Isusa. Iako bi Daphne vrlo rado provela više vremena u društvu ovog duhovnog para, bila je svjesna da nakon Stephenova i njezina vjenčanja neće više imati mnogo prilika provesti cijeli dan sama s Evie. Pristojno je odbila i obećala da će ih jednom prilikom ponovno posjetiti. Nakon izlaska iz crkve, Daphne, Evie i Mago krenuli su ravno prema uvali gdje su rasprostrli veliku deku malo iznad ruba vode i prekrili je hranom koju je Daphne ponijela od kuće. Nisu puno govorile dok su grickale sendviče. Samo su sjedile na deki, Daphne s nogama ispruženima ravno ispred sebe, a Evie ugodno smještena između majčinih nogu i naslonjena na Daphnein tanak torzo. Djevojčičine su se kovrče spuštale niz Daphneino tijelo poput tamnoga vodopada. Dok su sjedile zajedno i uživale u svojem ručku, gledale su prema obzoru i promatrale morske ptice koje su izvodile svoj ples leteći visoko iznad njih, obrušavajući se prema moru, ponovno se penjući u visine i lebdeći nebom bez oblaka. Daphne je razmišljala o tome da ispriča Evie jednu od priča koje je njoj ya-ya rado pričala. Možda onu o Perzefoni ili pak onu o Kupidu i Psihi. Ali kada je otvorila usta, pogledala je dolje prema Evie i ostala iznenađena spokojnim i mirnim izrazom njezina lica – njezinim rumenim obrazima, crvenim usnama poput ružina pupoljka i dugim tamnim trepavicama koje su treperile svaki put kada bi zatvorila oči. Njezina je djevojčica djelovala sretno – uistinu sretno. Daphne je osjećala kako joj osjećaji naviru u grudi i suze joj pune oči.


Evie je bila sretna. A razlog njezinoj radosti nije bio poklon ni igračka ni išta materijalno. Bilo je to zbog ovoga mjesta. Ovoga trenutka. Bilo je to zbog onoga na što ju je ya-ya upozorila, odnosno zbog same činjenice da je Daphne mirno sjedila dovoljno dugo da je Evie uspije uhvatiti. Daphne je ponovno otvorila usta s namjerom da progovori, ali u tom se trenutku podignuo iznenadan nalet vjetra koji joj je nanio pijesak u oči i usta. Dok je trljala oči koje su je pekle i boljele, ponovno je pogledala Evie koja je sada uspravno sjedila pogleda uprta prema nizu stabala koja su okruživala plažu. »Što se dogodilo, dušo?« pitala je Daphne dok je trljala oči. »Mamice, jesi li i ti čula?« pitala je Evie i okrenula se prema stablima. »Što?« »Učinilo mi se da sam čula pjevanje« dodala je Evie pa ustala, okrenula leda Daphne i gledala niz plažu. »Ženski glas.« Načinila je nekoliko koraka prema stablima. »Nježan i tih... pjevao je na grčkom.« Daphne je ustala i pogledala prema guštiku. Nemoguće, pomislila je dok su joj žmarci prolazili kralježnicom. Uhvatila je Evienu ruku. Daphne se sjećala kada je kao djevojčica stajala na istom mjestu i napinjala uši ne bi li čula makar i najtiši šapat pjesme na povjetarcu. »Znaš, Evie«, rekla je i obgrlila djevojčicu jednom rukom te je povukla natrag na dekicu, »kada sam i ja bila djevojčica, svaki sam dan dolazila ovamo sama i plivala u uvali. Nikada se nisam bojala što sam bila sama u moru jer mi je ya-ya pričala priče o šaptanju čemptesa. Rekla mi je da će me otok čuvati i da će mi se obraćati šapatom i pjesmama.« Eviene su se oči raširile i čvršće je stisnula majčinu ruku. »Poput duhova?« Zadrhtala je. »Želiš reći da sam čula duha?« Zavukla se dublje u majčino krilo. »Ne, Evie zlato. Duhovi ne postoje.« Daphne se nasmijala ironiji – Daphne se kao dijete usrdno nadala i molila da će se ista pomisao, koja je sada preplašila Evie do srži, ostvariti. Najviše je željela da joj se ta želja


ostvari. Ali, kao i mnogi Daphneini snovi, ni ova joj se želja nije ostvarila. »To je samo još jedna priča poput onih o Perzefoni ili Arahni«, nastavila je Daphne, »stari mit koje stare žene prepričavaju navečer prije spavanja. Ono što si čula bio je samo radio iz Nitsina hotela. Svi se uvijek žale da je previše glasan.« Daphne je promatrala Evieno lice koje se opustilo. »Kada si mi rekla da si čula pjevanje, to me podsjetilo na mene kada sam bila tek djevojčica koja bi dolazila ovamo dan za danom i satima sjedila, čekala i pitala se hoću li ikada čuti šapat čempresa.« »Ali nikada ga nisi čula?« »Ne dušo, nisam«, rekla je Daphne i pogledala prema guštiku. »To ne postoji. Šapat čempresa ne postoji.« BILO JE OKO OSAM SATI NAVEČER, kada su sunčeve zrake postale blaže i nesnosna je dnevna vručina počela popuštati. Daphne je pogledala svoj ručni sat i zaključila da je vrijeme da pokupe sve svoje stvari i krenu prema kući. Dok je vodila Magu i Evie prema kući po stazi obrubljenoj grmovima kupina, Daphne je s vremena na vrijeme promatrala svoju kćer. Ponovno su ju ispunili snažni osjećaji. Evieno je lice sjalo poput najjačeg današnjeg sunca i obasjavalo sve oko sebe. »Bilo nam je zabavno danas, zar ne dušo?« pitala je Daphne. »Mamice, bilo mi je najzabavnije nego u cijelom mom životu«, ciknula je Evie. Nagnula je svoje sitno tijelo prema naprijed i obavila svoje tanašne ručice oko Magina vrata. »I meni – najzabavnije ikad.« Daphne je potvrdno kimnula i osmjehnula se svojoj kćeri čvrsto držeći Magine uzde dok su nastavljale svoj put prema kući. Najzabavnije nego u cijelom mom životu, neprestano je ponavljala Daphne u svojoj glavi. Evie je bila u pravu – Daphne je zaboravila kako prekrasan i dragocjen može biti dan koji čovjek provede, a da zapravo, ništa ne radi. Daphne je shvatila da sada i sve dok bude imala Evie uza se nijedan dan ne može biti


potraćen. Čak su i najjednostavnija životna zadovoljstva, poput piknika, kule od pijeska ili jahanja na starom, umornom magarcu, mogla bili razlog za slavlje i radost veću od ičega što je mogla zamisliti.


Sedamnaest

Daphne je sjedila na rubu kreveta i trzala se od bola iako je pažljivo nanosila losion lemonita35 na svoja crvena ramena. Dok je laganim pokretima utrljavala posljednji sloj neprozirne tekućine, Daphne je duboko udahnula i prizvala svu snagu koja je preostala u njezinu izmorenu tijelu da ustane. Omotana ručnikom, krenula je prema ormaru i širom ga otvorila.Pregledavala je njegov sadržaj dok nije pronašla ono što je tražila. Navukla je plavu haljinu bez naramenica preko glave. »Ya-ya, Evie. Pame, idemo. Spremna sam«, vikala je Daphne dok se protezala preko kreveta da bi dohvatila ručnu baterijsku svjetiljku s komode. Znala je da će im dobro doći dodatno svjetlo jer otočke staze još uvijek nisu osvjetljavale ulične svjetiljke. Daphne se žurnim korakom i sa svjetiljkom u ruci uputila prema vratima, ali je zastala još na tren ispred ogledala. Stajala je kao ukopana ispted ogledala i promatrala svoj odraz u njemu. Nije više bilo tamnih kolutova ispod njezinih očiju. Nije više bilo blijedog i žućkastog tena koji bi je dočekao svakog jutra kada bi se pogledala u ogledalu u New Yorku. Nije više bilo neugledne i neuredne punđe koju bi napravila za rad u kuhinji. Žena koja joj je večeras odvraćala pogled iz ogledala bila je mlada, sretnija, puna života i poleta. Daphne se godinama nije tako osjećala, niti je tako izgledala. Prirodno preplanula koža, slobodne neukrotive kovrče, ljetna haljina bez naramenica, i, što je bilo najvažnije, opušteno lice bez naznaka stresa zamijenili su vječito prisutne napetost, brigu i tjeskobu. Ova je žena bila sretna. Slobodna i bez briga. I bila je prekrasna. Daphne se prvi put u mnogo


godina osjećala lijepo. »Ella, Evie ,ya-ya, parne – idemo«, ponovno je viknula, bacila još jedan pogled u ogledalo i gotovo odskakutala kroz vrata. Daphne, Evie i ya-ya ušle su kroz dvostruka vrata hotela Nitsa točno u deset sati i pet minuta. Već je na samom ulazu njihova osjetila napala gromoglasna glazba bouzouki koja je treštala kod recepcije. Ali, iako je glazba bila uistinu glasna, nadglasavalo ju je šestoro raščupanih francuskih turista koji su sjedili za šankom i zabavljali se uz igru opijanja koja se sastojala od uzvikivanja »Opa!« svaki put kada bi netko od njih iskapio čašicu ouza jednim gudjajem – a to je, prema priloženom, bilo svakih nekoliko sekundi. »Daphne!« zazvala ju je Popi koja je sjedila na barskoj stolici između dvojice mlađahnih turista sa čašicom žestokog pića u ruci. »Ella, pridruži nam se. Upoznaj moje nove prijatelje.« Popi je dlanom prekrila usta, zahihotala se i uskliknula »Opa!« prije nego što je naiskap ispila sadržaj čašice. Njezini su je novi prijatelji slijedili bez čekanja. »Opa!« viknuli su uglas Francuzi. Daphne, ya-ya, koja je s nevjericom odmahivala glavom, i mala Evie stajale su usred prostorije i zurile u Popi. Ya-ya je sklopila ruke kao u molitvi i mahala njima naprijed-natrag te je počela jaukati svojim razdraženim tonom. Daphne je pogledala ya-yu i, znajući da ovakvo njezino stenjanje sa sklopljenim rukama često vodi do jednoličnog pjevanja žalopojki, odlučila da noćas neće trpjeti takvo ponašanje. Iako je ranije te večeri bila premorena, Daphne se sada osjećala mlade i poletnije. Možda je tome pridonijela glazba bouzouki, možda je u pitanju bio laskav prizor u ogledalu ili su zaslužni savršeni trenuci provedeni s Evie toga dana; što god bio razlog, noćas se osjećala živom i nije imala nikakvu namjeru dopustiti da )eya-yino tugaljivo pjevanje oneraspoloži. Prije nego što je pružila priliku ya-yi da uopće otvori usta, Daphne je žustrim koracima krenula prema Popi, zgrabila je ispod pazuha i gotovo podignula s barske stolice. »Dodi, sestrice«, zahtijevala je. »Pozdravi svoje nove prijatelje.«


»Ali Daphne...«, Popi se bunila. Nagnula se prema Daphne i šapnula joj u uho. »Baš su slatki.« »I upola mlađi od tebe.« Daphne se smijala dok je odvlačila Popi od njih. »Osim toga, malo prave hrane neće ti naškoditi.« Borila se s Popi i svojski se trudila odvući je od upravo natočenih čašica pića koje su već bile poredane na šanku. Objema je rukama čvrsto obgrlila Popi i potpuno se usredotočila na zadatak odvlačenja svoje sestrične što dalje od šanka i mladih turista. Dok je posrtala i nezgrapno odmicala od šanka boreći se da zadrži Popinu pažnju, Daphne nije ni primijetila da joj na putu stoji neka osoba njoj okrenuta leđima i usredotočena na razgovor s yayom. »Aaauuuu«, viknula je kada se svom snagom zabila u golema leđa, još uvijek čvrsto držeći Popi da njezina rođakinja ne bi iskoristila sudar kao priliku za bijeg. »Malaka«, muškarac je ljutito prosiktao te se okrenuo da vidi tko ga je to gurnuo i prekinuo ga u razgovoru. Daphne je podignula pogled sa snažnih pleća prema širokim ramenima. Kako se muškarac okretao, tako je Daphne ugledala njegove moćne grudi. Košulja mu je bila otkopčana tek toliko da spazi dlaku na njegovim grudima, tu i tamo posutu sivkastim mrljama. Daphne nije odmaknula pogled, već je nastavila svojom istraživačkom uzlaznom putanjom dok napokon nije ugledala njegovo lice. Prokletstvo. Bio je to Yanni. »Nisam te vidjela.« Daphne se trudila suzdržati i progutati podmukao i sarkastičan komentar kakav je zaslužio čuti zbog svojih prošlih prijestupa. Ipak, morala je suzbiti svoje porive jer joj je ovaj muškarac bio jedina opcija za prijevoz do Krfa. Nije se mogla natjerati na osmijeh, ali uspjela je učiniti sljedeču najbolju stvar. Škrgutala je zubima i zadržala jezik za zubima. »Čini se da imaš pune ruke.« Zgrabio je debelu knjigu punu magarećih ušiju sa stolića pokraj njih, okrenuo se, nagnuo svoj mornarski šešir na


pozdrav ya-yi i odjurio prema malom stolu na drugom kraju recepcije, daleko od buke i gužve. Nakon što je nekoliko puta duboko udahnula i pribrala se, Daphne je kročila put svojoj maloj obitelji pokraj recepcije prema maloj terasi u stražnjem dijelu hotela. Tek što su skrenuli iza ugla kuće na cvijećem ispunjenu terasu, Nitsa je izletjela kroz kuhinjska vrata žonglirajući s četiri tanjura u jednoj ruci i cigaretom koja joj je visjela iz kuta usana. »Evo je, evo moje nifee. Stigla nam je naša prekrasna mladenka«, uzvikivala je Nitsa dok ih je zaobilazila i kretala se prema terasi u dvorištu s tanjurima iz kojih se pušilo. Daphne je promatrala kako Nitsa baca tanjure na stol prekrasnoga talijanskog para s dvoje male djece. Nije pitala tko je što naručio. Nikada nije zaboravljala lice ni narudžbu. »Evo ga, kali orexi 36«, naredila im je Nitsa dok je stajala pokraj stola s jednom rukom na boku i ispuhivala dim. »Imam odlično iznenađenje za desert, eh. Dječica će biti oduševljena.« Razbarušila je dječakovu kosku, a njegovoj je mlađoj sestri nježno uštipnula obraščić. »Evangelia, Daphne. Etho, ovamo.« Nitsa je mahala rukama i pozivala ih da joj se pridruže. »Evo, ovdje sam za vas pripremila poseban stol.« Otpratila ih je do okruglog stola u samom središtu terase koji je bio ukrašen košarom prepunom plavog i bijelog divljeg cvijeća. »Hvala, Nitsa.« Daphne je poljubila domaćicu u oba obraza. »Evangelia«, Nitsa se nasmijala dok je brisala ruke o pregaču i posezala za još jednom cigaretom u džep svoje suknje, »znam da se ništa ne može usporediti s tvojom kuhinjom, ali noćas sam se potrudila.« »Nitsa, ella... Ti si bolja kuharica. Toliko sam toga naučila od tebe«, tvrdila je ya-ya dok je sjedala za svoju stolicu. »Svi znaju da si ti najbolja kuharica na otoku.« »Ella, Evangelia. Ne pretjeraj.« Nitsa je bacila svoje ruke u zrak, a pepeo njezine cigarete lepršao je za njima. »Ella, ne mogu se ni početi


uspoređivati –« »Ne budi smiješna, Nitsa«, ya-ya je bila uporna. Lice joj je bilo gotovo zaklonjeno velikom bocom Nitsina domaćeg vina koje je, s košarom cvijeća, bila glavni ukras na svakome stolu. »Dosta«, viknula je Daphne koja se okretala sad lijevo do Nitse, sad desno do ya-ye kao da se pred njom odigrava neobični kulinarski meč. Prekrižila je ruke na prsima. »Večeras sam ja sudac i porota, a umirem od gladi.« »Ohoho, velika me američka kuharica upravo izazvala. Spremna sam, velika kuharice«, urlikala je Nitsa dok je svojom upaljenom cigaretom mahala prema Daphne. »Do kraja ove večere na koljenima ćeš me moliti da dođem živjeti u New York k tebi i kuham za tvoje bogate prijatelje.« »Dogovoreno, Nitsa«, odgovorila je dok je točila malo vina u ya-yinu čašu te do vrha napunila svoju i Popinu. »Smatraj da je ovo tvoja audicija.« Daphne se smijala dok je podizala svoju čašu prema Nitsi. »Opa!« viknula je i strusila vino jednim gutljajem. »Opa!« uglas su nazdravile ya-ya i Popi. Popi je iskapila svoju čašu, a ya-ya je pristojno prinijela čašu usnama i popila jedan mali gutjaj. »Opa!« čulo se francuske turiste iz unutrašnjosti bara. Daphne i Popi razmijenile su poglede i prasnule u smijeh. Nitsa je žurno nestala u kuhinji, a Daphne je sebi natočila još jednu čašu vina. Za samo nekoliko trenutaka Nitsa se ponovno stvorila pokraj njihova stola noseći prvo od mnogih jela koja će uslijediti. Za početak im je poslužila razne male meze37: melitzanosalatu oštra okusa napravljenu od patlidžana pečenih na gradelama mljevenih s češnjakom i octom, taramosalatu, tzatziki, sočne listove vinove loze punjene ukusnom rižom i pinjolima te Nitsinu mekanu i kremastu domaću fetu, koji se topila na Daphneinu jezik čim bi je stavila u usta. Zatim im je poslužila tiropite – male trokutaste pite od sira punjene fetom i začinima te cvjetove tikvica punjene rižom i svinjetinom blaga okusa koji nije prekrio slatkast i nježan okus cvjetova.


Za glavno jelo poslužila im je pravo umjetničko djelo. Umjesto tradicionalne i očekivane ribe sa žara, Nitsa je iznenadila Daphne i ya-yu kada je pred njih položila veliki pladanj s pečenim medaljonima bakaliara38 te pretrpanu zdjelu gustog umaka reska mirisa skordalia napravljenog od krumpira, češnjaka i maslinova ulja. »Nitsa!« uskliknula je Daphne i pogledala Nitsu koja je čekala da Daphne proba ribu. »Godinama nisam kušala pečeni bakaliaro.« »Da, jer mu je meso bijelo« ya-ya se nasmijala i nagnula prema Daphne te je uštipnula za ruku. »Ella, Daphne mou. Došlo je vrijeme da ponovno uživaš u životu.« Daphneine su se usne razdvojile u prekrasan i radostan osmijeh. Doslovno su joj curile sline iz usta dok je stavljala malo umaka skordalia na mali komadić pržene ribe. Sve je to skupa ubacila u usta. Zatvorila je oči i polako žvakala uživajuči u složenosti okusa i nadrealnog osjećaja glatkog pirea od krumpira koji joj se topio na jeziku. Puni okus češnjaka nadjačao je okus ribe. Zagrizla je slatko hrskavo tijesto u koje je riba bila uvaljana prije pečenja, a koje se rastvorilo poput trezora razotkrivši svilenkasto i ukusno meso bakalara. »Daphne mou, zbog ovoga više nikada ne želim čuti da nećeš jesti bijelu hranu.« Ya-ya se zvonko smijala svojoj unuci dok je salvetom brisala svoja usta. »Obitelj i hrana, Daphne mou. To ti je u krvi i ne možeš od toga pobjeći.« »Ne želim bježati od toga. Želim još jednu porciju.« Daphne se grleno smijala te je vilicom nabola još jedan medaljon i provukla ga kroz umak skordalia. Kada su pojele sve sljedove, sve su bile dovoljno site i prilično pripite. Evie je već odavno napustila stol odraslih i sada se igrala u kutu terase s dječicom Talijana i Nitsinim mačićima. Njihov se zvonki smijeh miješao s glazbom, čavrljanjem nahranjenih i zadovoljnih gostiju i strujanjem valova koji su se u daljini razbijali o stijene. Francuski turisti zamijenili su barske stolice za šankom s velikim stolom u kutu terase prekrivenim nekim od


Nitsinih najpoznatijih delicija. Čak i nakon što je Nitsa raščistila i posljednji stol, gosti su ostali na svojim mjestima, pili, smijali se i upijali ugođaj otoka savršeno dočaran na ovoj lijepoj terasi ispunjenoj cvijećem. Što je noć više odmicala, glazba je postajala sve glasnija i glasnija. Uskoro je mali prazni prostor između stolova postao improvizirani plesni podij. Prvi je ustao talijanski par. Grlili su jedno drugo poput opijenih mladaca u ljubavničkom transu. Bilo je očito da ih je ponijela čarolija ovog otoka i bili su neizmjerno zahvalni što su njihova mala djeca zaokupljena košarom punom mačića koji su zadovoljno preli. Sve su oči bile uprte u par kada su stali na plesni podij. Bilo je nečeg opojnog oko njih, u načinu na koji su se zajedno kretali pod slabim svjetlom, na koji su njihovi bokovi bili priljubljeni i slijedili jedan drugoga u savršenom ritmu, očito usavršavanom godinama vođenja ljubavi i grljenja u zajedničkoj postelji. Daphne je bila očarana parom, ali i pomalo posramljena jer se osjećala poput voajera koji nepozvan smeta privatnom trenutku dvoje ljubavnika. Činilo se da paru to ne smeta. Nisu čak ni primijetili. Nastavili su plesati ne obazirući se ni na koga, izgubljeni u čarobnoj noći na Erikousi. »Pogledaj ih samo, Daphne. Pobuđuju nadu u čovjeku, zar ne? Nadu da dvoje ljudi može biti toliko zaljubljeno čak i nakon što su im se rodila djeca, nakon svih tih zajedničkih godina.« Popi je uzdisala, laktova oslonjenih o stol i glave položene na dlanove. »Da. Slažem se«, odgovorila je Daphne i skrenula pogled prema tami koja je prikrivala plažu. Za razliku od Popi, Daphne promatranje ovog ljubavnog para nije bila potvrda da epska ljubavna priča zapravo postoji. Za nju je to bio prikaz onoga kako je zamišljala svoj život, cilj kojemu je težila. »Hajde, Daphne.« Popi je zgrabila Daphneinu ruku. »Dođi, pokažimo im kako to naši ljudi rade.« »A ne, ne, mislim da...« »Ma da, dođi. Zamisli da si na svojoj djevojačkoj. Ustani i zapleši sa mnom.« Popi je vukla Daphneinu ruku i povlačila je prema plesnom podiju. Nakon još nekoliko neuspješnih pokušaja da ostane sjediti. Popi je uspjela u


svom naumu i odvukla je na majušni plesni podij. Talijani su pogledali sestrične i nasmijali im se, ali su brzo usmjerili svoju punu pažnju jedno drugome. Francuzi su na drugom kraju terase bučno i žestoko navijali kada su sestrične počele sa svojim trbušnim plesom. Daphne je dignula ruke iznad glave, pucketala prstima i okretala zapešća u ritmu bouzoukija. Popi nije zaostajala za njom, već je podignula svoje ruke i znalački okretala bokove u ritmu glazbe. Dok se okretala ukrug, plesala, udarala naprijed stopalima i smijala se sa svojom rođakinjom, Daphne je zabacila glavu unatrag, a uvojci su joj dopirali do sredine leđa. Zabačene je glave glasno uskliknula: »Opa!« Podignula je glavu i smijala se od uzbuđenja izazvanog oslobođenjem koje je donosio ples, Daphne se osjećala izgubljenom u trenutku. Bila je iznenađena kako se osjećala mlađom, senzualnom, zanosnom. Činilo joj se da su njezini kukovi osjećali ritam, kao da su znali sljedeći takt bouzoukija prije nego što se čuo preko zvučnika. Grčka je glazba uvijek bila dramatična, a večeras je Daphne potpuno uživala u njoj, izgubljena u izmaglici glazbe, plesa, dima cigarete i klicanja koje je do - piralo od skupine pijanih turista. Daphne se okrenula prema svojoj sestrični kada se glazba promijenila iz bouzoukija u tradicionalni mornarski ples. Oči su joj bile širom otvorene ispod tamnog vela kose koja joj je padala na lice i djelomice ga skrivala dok su plesale. Uhvatila je Popin pogled i sestrične su kimnule jedna drugoj znajući što slijedi. Kao jedno su izvodile poznate korake, bok uz bok, ruku položenih jedna drugoj na ramenu. Darararum, darararum... Glazba ih je mamila. Daphne je pucketajući prstima spustila glavu prema naprijed i nožnim prstima tapkala po podu u očekivanju prave note za početak njihova plesa. Darra... darrararum. Daraaaa... darra... darrarrarram. Glazba je počela polako, svaka se nota zadržavala u zraku, sa savršenim pauzama koje su naglašavale dramatičnost pjesme. Za turiste je to bila Zorbina pjesma. Ples koji su nebrojeno puta vidjeli kako ga Anthony Quinn izvodi na filmu. Ali za


Grke je to bio sirtaki, ples koji se plesao prilikom svake radosne prigode u njihovim životima, na svakom vjenčanju, krštenju i svake Uskrsne nedjelje dokle god im je pamćenje sezalo. Ova pjesma, ova glazba bila je utkana u njihovo biće poput krvi koja ih je vezala jedne za druge i za ovaj otok. Sestrične su koračale u ritmu kao jedna, najprije lijevo, zatim desno. Izraženim su koracima skakale prema naprijed, zatim prema natrag, pa opet prema naprijed. Daphne je kleknula na jedno koljeno i zamahnula rukom preko tla, pa se podignula na vrijeme za sljedeći akord koji ih je ponovno pozivao na noge i ponavljanje koraka. Kako se tempo pjesme ubrzavao, tako se ubrzavala i dinamika njihova plesa. Daphne je pogledala prema stolu za kojim je sjedila ya-ya, dok su se ona i Popi pomicale u ritmu glazbe te je primijetila da ya-ya maše nekome na drugom kraju prostorije i poziva tu osobu da joj se pridruži za stolom. Darararaummmmm – sestrične su skočile prema naprijed, više i jače kako se glazba ubrzavala. Daphne je pogledala lijevo dok je skakala desno i ugledala Yannija kako sjeda zaya-yin stol. DaDaDa – DaDa – DaDaDa – Daphne i Popi sve su brže padale na koljena, izvodile korake i skakale da bi pratile sada već podivljali ritam pjesme. Sve su oči bile uprte prema mladim ženama i svi su ih bodrili klicanjem i pljeskanjem u ritmu glazbe. Plesale su sve brže i brže. Daphne i Popi skočile su prema naprijed i kleknule na jedno koljeno kada se prvi tanjur razbio o pod, a za njim drugi, pa treći. Dok joj se glava okretala lijevo i desno u ritmu s glazbom, Daphne je primijetila da Nitsa stoji po strani s hrpom bijelih tanjura u naručju i baca ih na tlo pod njihovim nogama. Daphne i Popi više fizički nisu mogle slijediti pomahnitali ritam glazbe kada se začula posljednja dramatična nota: DA RA RA RUM. Ples je naglo završio i sestrične su pale jedna drugoj u zagrljaj, znojne i zadihane. »To je bilo nevjerojatno.« Daphne je pričala s naporom. Dovukla se do ya-ye, oslonila se rukom o stol i popila veliku čašu vode. »Popi, Daphne, bile ste prekrasne!« ya-ya je plakala sa rukama


sklopljenim kao u molitvi. »Yanni, jesi li vidio kako moje djevojke prekrasno plešu?« Starica je gurkala Yannija laktom. »Da, bio je to prekrasan sirtaki. Savršen, da budem iskren«, složio se i kimnuo ya-yi s podignutom čašom. Popi nije čula komplimente jer je već sjedila za stolom francuskih turista koji su joj čestitali i ponudili je čašom vina. Ali Daphne je čula Yannijeve riječi. Točnije, nije mogla vjerovati onome što čuje. »Hvala«, rekla je i nadlanicom obrisala znoj sa čela. »Ne sjećam se kada sam zadnji put ovako plesala. Ne mogu vjerovati da se još sjećam svih koraka.« »Neke stvari ostaju u sjećanju zauvijek, a prisjetimo ih se u trenucima kada su nam najviše potrebne«, odgovorio je pogleda uprta u ya-yu koja je kimanjem glave pokazala da se slaže s njim. Daphne je s čuđenjem promatrala sad ya-yu, sad Yannija. Željela im je otkriti da je saznala sve o Yannijevoj baki, da joj je Nitsa prepričala priču, ali Yanni ju je preduhitrio prije nego li je uopče stigla otvoriti usta. »Daphne, tvoja mi ya-ya kaže da bih te sutra trebao odvesti u Krf« »Da.« Daphne je odgovorila, još uvijek sva zadihana i znojna. »Ako ti to nije preveliki problem.« I dalje ju je uznemiravala pomisao na to da će biti sama na brodu s ovim čovjekom. Ali znajući da nema izbora, trudila se barem izgledati zahvalno. »Nikakav problem mi to nije. Dižem mreže u šest sati ujutro i sve bi trebalo biti spremno za polazak u sedam i trideset. Ići ćemo u Sirdati. Imam nekog posla ondje sutra. Iz Sirdarija možeš taksijem doći do Krfa.« »Dobro, to mi odgovata. Hvala«, odgovorila je Daphne i osjetila olakšanje sada kad je saznala da je Yanni ionako namjetavao sutra ići za kopno, a ona će mu se samo pridružiti na tom putu. Bez obzira na to što yaya misli o Yanniju, Daphne i dalje nije bila ugodna pomisao da mu štogod duguje iz bilo kojeg razloga. Prije nego što je više išta stigla reći, Daphne je čula kako netko spominje njezino ime na drugom kraju terase.


»Daphne mou. Daphne«, Nitsa ju je zvala. »Daphne, ella, plesi. Posvetila sam ti ovu pjesmu.« Nitsa je dala znak nekom iza šanka, tko je očito imao kontrolu nad glazbenom linijom. Kada su se preko zvučnika začule prve note pjesme, cijela je terasa ponovno počela pljeskati. Turisti pojma nisu imali čemu kliču i plješću, ali u ovom su trenutku već bili previše pijani da bi ih zanimalo. »Ella, pleši«, Nitsa joj je dovikivala i pjeskala svojim punašnim rukama. »Ne, Nitsa, ne mogu više.« Daphne je odmahivala glavom. »Stvarno, ne mogu.« »Ella, Daphne«, vikala je Nitsa. »Hajde, Daphne, pleši«, naredila joj je Popi s druge strane terase. Ustala je i podignula čašicu ouza u ruci. »Ya-ya...« Daphne se molećivim pogledom u oćima okrenula prema svojoj baki. »Tvoja te domaćica zove. Pegene – odi, pleši za nas. Mlada si i lijepa. Pleši«, odgovorila joj je ya-ya i pokazala glavom prema plesnom podiju koji je sada bio prazan. Daphne je pogledala i nevoljko se osmjehnula. Znala je da više nema povratka. Protokol je nalagao da posluša želju svoje domaćice iako stvarno nije imala želje ponovno otići na podij i raditi predstavu od sebe. Zgrabila je svoju dopola punu čašu vina sa stola. »Yamas... u zdravlje!« viknula je, ispila cijeli sadržaj čaše u jednom gudjaju i krenula prema plesnom podiju. Kad je došla do podija, glazba ju je preuzela, a ona čaša vina dala joj je pouzdanja da se prepusti. Okretala se oko svoje osi s rukama podignutim iznad glave okrećući zapešća u ritmu sa svojim kukovima. Daphne je znala da nije najbolja plesačica na svijetu. Popi je bila mnogo bolja od nje. Ali u tome je bila čar grčkog plesa. Nisu bile važne tehnikalije, nego življenje glazbe, disanje glazbe, izražavanje kroz pokret. A Daphne je noćas, unatoč prvobitnoj posramljenosti, zatvorila oči i osječala kako njezino tijelo reagira na svaku notu.


»Opa!« Netko je uzviknuo baš kada su prve latice pale na njezino lice i kosu dok se vrtjela i vrtjela i vrtjela. Očiju i dalje sklopljenih, podignula je lice prema nebu i uživala u osjećaju latica koje su joj nježno padale po kapcima i usnama kao da joj lice obasipaju poljupcima sitne kapi dok trči na ljetnoj kiši. »Opa!« ponovno je odjeknulo kroz noć, a Daphne je osjetila novi nanos latica kako joj nježno plešu po koži. Lepršale su oko njezinih ruku i ramena poput nježnog ljubavnikova dodira. Okrenula se i ponovno zavrtjela te je otvorila oči. Razrogačila je oči kada je shvatila da točno ispred nje stoji Yanni. »Opa!« viknuo je i bacio još jednu šaku crvenih latica karanfila po Daphne koja nije prestala plesati.


Osamnaest

Idućeg je jutra Daphne hodala asfaltiranom cestom prema luci i tiho zahvaljivala ya-yi koja ju je natjerala da nešto pojede prije nego što iziđe iz kuće. Željela je plakati od muke nakon što se probudila prije zore s teškom glavoboljom, što je bila neželjena posljedica previše popijenog Nitsina domaćeg vina. No, nije to bio jedini razlog koji joj je tjerao suze na oči. Muka joj je bilo pri pomisli na to da će provesti dobar dio jutra u kaikiju licem u lice s Yannijem, ali ovoga puta neće biti ya-ye, bouzoukija ni Nitsina vina koji su joj dosad služili kao tampon-zona. Morala je priznati da se malo bolje osjećala nakon hladnoga tuša i vruće, jake grčke kave iz ya-yina brikija. Ipak, hrana joj uopće nije bila na pameti. Bila je sigurna da se ništa što bi mogla pojesti neće dugo zadržati u njezinu želucu prema načinu na koji je bio uzburkan. Ali unatoč svom Daphneinu odupiranju, ya-ya je uporno zahtijevala da Daphne mora pojesti barem komad hrskava seljačkog kruha i šaku domaćih crnih maslina prije nego što ode iz kuće. Ya-ya se nije dala smesti i ustrajala je u svojim tvrdnjama da su slane masline i kruh pouzdani lijek za mamurluk koji će smiriti njezin želudac i umanjiti joj lupanje u glavi. Daphne joj nije vjerovala u početku, ali je nevoljko grickala komadiće kruha i maslina samo da udovolji svojoj ya-yi, dok joj je sa svakim zalogajem želudac izvodio salto mortale. Međutim, kruh i salamura nakon nekoliko su minuta počeli djelovati, kao što ju je ya-ya i uvjeravala da hoće. Osjećala se bolje; noge nisu prijetile da će popustiti pod težinom tijela iako su još uvijek podrhtavale i bile nesigurne. Želudac joj je još uvijek bio


osjetjiv, ali nije prijetio izbacivanjem svojega sadržaja svakoga časa bez upozorenja. Kad je stigla u luku, Daphne se osjećala barem malo bolje. »Daphne, etho... ovdje sam.« Začula je Yannijev glas među mrmorenjem ostalih ribara. Bio je oslonjen na ogradu svojega kaikija i rasprostirao svoje mreže da se osuše na palubi. Prolazio je dlanovima po grubom i mokrom konopu provjeravajući da nema kakvih rupa na njegovoj mreži. »Stigla si na vrijeme«, rekao je Yanni, a lice mu je imalo kameni izraz. »Očekivao sam da ćeš kasniti. Amerikanci uvijek kasne.« Potpuno je ispružio obje ruke dok je podizao mreže u zrak da bi ih pažljivo pregledao. Daphne je promatrala Yannijev crni obris na žarkome suncu. Zamišljala je da je možda i Ikar ovako izgledao. Njegova ručno izrađena krila od voska obasjana suncem ocrtavala su se na nebu prije njegova sudbonosnoga i kobnoga poniranja u more – još jedna žrtva vlastite oholosti. Valjda će i Yannijeva oholost pronaći načina da mu se osveti. Daphne se tiho pomolila u nadi da će Božji gnjev pričekati još samo kratko, barem dok je Yanni sigurno ne dovede do pristaništa u Sidariju. Duboko je udahnula prije nego što mu je odgovorila i natjerala se da ostane mirna i ne izaziva sukobe. »Uvijek dolazim na vrijeme«, odgovorila je i podignula dlan iznad očiju da ih zaštiti od sunca. »Ella«, viknuo je i nagnuo se preko ograde te ispružio svoju preplanulu ruku prema Daphne. »Vrijeme je za polazak. Nailazi furtuna39 i moramo krenuti prije nego što se podigne vjetar.« Daphne je pogledala Yannijevu ispruženu ruku. Instinktivno je podignula svoju ruku, ali ne prema Yanniju. Imala je drugu zamisao. Ispruženom se rukom uhvatila za drvenu ogradu, zatim je podignula desnu nogu na palubu i uspela se. Sada je stajala na vanjskoj palubi te je samo još morala prebaciti noge preko drvene ograde. Brzo je sjela na unutarnju letvicu, sklopila svoje ruke u krilu i zagladila dugu, bijelu suknju preko nogu.


»Hajde, idemo.« Gledala je prkosno u Yannija koji je stajao na istom mjestu s ispruženom rukom i odmahivao glavom u nevjerici. Daphne se osjećala moćno. Zahihotala se dok je prolazila dlanom po kosi. Vlažne su kovrče oživjele na jutarnjem povjetarcu. »Tvrdoglavost je nasljedna u tvojoj obitelji«, promrmljao je Yanni, nagnuo se preko ograde i ovaj put ispružio ruku da uhvati konopac sidra i povuče ga. Izdrži do Krfa. Ostani mirna. Daphne je ponavljala mantru u sebi prije nego što je podignula glavu i odgovorila na Yarmijevu sarkastičnu primjedbu. »Usađena je duboko u krvi svih potomaka Erikouse. Nisi ni ti ništa bolji od mene.« »Ne budi tako sigurna u to.« Erknuo je i sjeo na svoje mjesto iza velikog drvenog kormila svog kaikija. S ribarskim šeširom na glavi, nogama raširenima u široko slovo V te divovskim rukama oko tamno - smeđeg drvenog kotača, Yanni je počeo manevrirati brodom prema izlazu iz luke i otvorenom moru. Prvih su se nekoliko minuta vozili u tišini. Daphne nije voljela čavtljanje i nije se imala namjeru promijeniti, a posebice ne zbog Yanni ja. Radovala se tihoj vožnji koju će prekidati samo šuplji tresak valova koji udaraju o bok brodice ili prodorni krikovi morskih ptica koje su kružile iznad njih. Opušteno se naslonila o ogradu. Ispružila je noge, oslonila leđa o metalni stup i nagnula glavu unatrag, a lagani joj je povjetarac prekrivao lice kapljicama mora i soli. Toliko joj se toga vrzmalo po glavi. Njezinim je ponašanjem potpuno ovladao otočki ritam. Bila je opijena uživanjem u malim životnim zadovoljstvima kao što su šetnja s Evie ili ispijanje kave s ya-yom tako da je zaostala sa svojim zadacima vezanima uz planiranje vjenčanja, a to joj uopće nije bilo slično. Morala je dogovoriti još nekoliko pojedinosti, sastaviti i srediti razne popise te uživati u rijetkim trenucima samoće, kao što je bio ovaj. Uskoro će joj se život zauvijek promijeniti. Usamljenost koja joj je sve ove duge godine bila stalni pratitelj, istjerat će otac Nikolaos dok tri


puta bude hodala oko oltara okićena krunom od poljskoga cvijeća i držeći se za ruke sa svojim novim suprugom. »Jesi li gladna?« upitao ju je Yanni. Daphne je naglo otvorila oči. Preplašio ju je njegov glas i prekinuo njezina razmišljanja. »Pitao sam jesi li gladna?« Yanni je malo glasnije ponovio pitanje. Ustao je sa svoje stolice, ali je objema rukama i dalje čvrsto stiskao kormilarsko kolo. »Ne, nisam«, lagala je, unatoč neprestanoj tutnjavi svojega praznog želuca. »Nisam gladna.« »E, pa ja jesam.« Progunđao je. »Dodi ovamo i pridrži kormilo.« Jednom je rukom pridržavao kormilo, a drugu je položio na čelo da zaštiti oči od sunca. Promatrao je površinu mora oko njih. Daphne nije promaknula činjenica da ju nije zamolio, nego joj je naredio što da učini. »Rekao sam da dođeš ovamo i pridržiš kormilo.« »Ja sam kuharica, a ne tvoj mali od palube.« »Ti si prokleto tvrdoglava. Dođi ovamo i pridrži kormilo. Samo ga moraš držati na mjestu. To može i običan idiot pa čak i američka kuharica.« Daphne je osjećala kako joj krv ključa. Stisnula je čvrsto dlanove u šake, a nokti su joj se zarivali u mekano meso dlana. »Ma daj, molim te. Šalio sam se.« Yanni je smijao. »Bila je to samo šala, Daphne. Previše si napeta i zato si laka meta. Nadam se da taj tvoj zaručnik zna što radi i da te može osloboditi te nagomilane napetosti.« Yanni je lupio šakom o kormilo od smijeha. »Ali da, Amerikanci nisu poznati po svojem ljubavnom umijeću poput Europljana. Možda bi tvoj Amerikanac mogao pitati Arija za pokoji savjet. On je pravi majstor kada su u pitanju dame, znaš.« Daphne se više nije mogla suzdržati. Počelo je kao privatni smijeh u skrovitom dijelu njezina uma, ali pomisao na Stephena u društvu s Arijem


onemogućavala joj je da ga potisne. Tihi je hihot uskoro izbio na površinu i Daphneina su se ramena počela nekontrolirano tresti od luđačkog smijeha. Nije se mogla zaustaviti jer ni pod kojim okolnostima nije mogla zamisliti Stephena i Arija u istoj prostoriji, a kamoli da Ari daje Stephenu privatnu poduku o svojem ljubavničkom umijeću. »Daphne«, ponovio je Yanni. »Molim te, preuzmi kormilo. Moram se pobrinuti za nešto.« Ovaj put čak nije stala razmisliti o tome, nego je ustala i krenula prema kapetanskom mjestu. Držala se čvrsto za ogradu desnom rukom dok je pažljivim koracima hodala prema stražnjem dijelu brodice pazeči da ne izgubi ravnotežu. U kratko vrijeme koliko su bili na otvorenom moru, valovi su se povećali i vjetar je ojačao te se brod sada češće i snažnije ljuljao s jedne strane na drugu. »Što mi je činiti?« »Dođi i uhvati kolo.« Stao je iza Daphne, uhvatio njezine dlanove svojima i postavio ih na kolo. Svojim ju je tijelom gurnuo bliže kormilu. Njezina su leđa dodirivala njegova prsa. »Samo ga čvrsto drži ovdje i ovdje.« »Znači, svaki idiot to može«, rugala mu se Daphne. »Čak i ti.« Okrenula se i letimice pogledala čovjeka koji je posve apsurdnom izjavom uspio ublažiti njezinu odlučnost i pretvoriti je od putnika u mornara. »Da, bilo koji idiot.« Kimnuo je i odvratio pogled od Daphne prema moru koje je sada bilo prilično uzburkano. »Struje su jake i protiv nas. Vožnja do Sidarija trajat će duže nego obično. Ogladnio sam na moru, kao i uvijek. Jedva čekam nešto pojesti. Sigurno nisi gladna?« »Zapravo, umirem od gladi«, priznala je. Nije imala namjeru razgovarati s Yannijem, a kamoli podijeliti obrok s njim, ali bilo je nečeg u boravku na otvorenom moru što je budilo njezinu pomalo pustolovnu stranu. Čak je bila i gladnija nego inače. »Dobro. Nemoj se micati, a ja ću se odmah vratiti.«


Prije nego što je Daphne uopće uspjela pitati kamo, zaboga, ide, Yanni je skinuo svoju majicu, zgrabio staru otrcanu platnenu vreću s palube i prebacio je preko leđa. Zakoračio je na ogradu i skočio u valovito more. »Što, dovraga?« Daphne je promatrala kako nestaje pod valovima s bijelim krijestama. Stajala je točno onako kako ju je ostavio čvrsto stišćući kormilarsko kolo i boreći se držati ga ravno protiv snažne struje. Pretraživala je površinu mora u očekivanju Vannijeva povratka. Daphne je bila iznenađujuće tjeskobna za osobu koja je obožavala more i nikada nije osjećala strah dok je sama plivala. Nikada nije bespomoćno plutala usred ničega. S palube je jasno mogla vidjeti razvedene litice Krfa, plaže okružene bujnom vegetacijom na Erikousi i prekrasne, ali prazne plaže u Albaniji. No, iz nekog je nepoznatog razloga Daphne postala nervozna, nemirna i neobično osamljena nakon što je Yanni skočio u more. Činilo joj se kao da je prošla vječnost prije nego što je Yanni isplivao na površinu, iako je mogla proći tek minuta ili dvije. »Što to radiš?« Daphne je zahtijevala odgovor nakon što je izronio oko pedeset metara od kaikija. Nije joj odgovorio. Nastavio je plivati prema kaikiju. »Drži«, rekao je dok se uspinjao na brod. Zakoračio je preko ograde dok je morska voda u slapovima klizila niz njegovu kožu i ostavljala lokvice na palubi svugdje gdje je zakoračio. »Drži«, ponovio je. »Kako to ono vi Amerikanci zovete? Da, da. Kasni doručak.« Osmjehnuo se svojim dugim, širokim osmjehom. Mišići njegove mokre podlaktice bili su napeti i izbočeni pod težinom platnene vreće koju je ispružio prema Daphne. Daphne nije znala što se točno od nje očekuje, ali posegnula je za vrećom i uzela je iz Yannijeve ruke, silno se trudeći ne zuriti u njegov mokri torzo. Otvorila je vreću i pogledala unutra. »Heinea... morski ježinci.« Smijala se dok je podizala pogled prema


Yanniju. »Točno. U potpalublju ima kruha, maslinova ulja i limuna.« Ovoga puta nije čekala da joj kaže što joj je činiti, već se uputila prema potpalublju. Držala se za ogradu cijelim putem jer je more postajalo sve valovitije. Stala je na vratima i držala se za dovratak dok je proučavala malu kabinu. Soba je bila pedantno uređena i besprijekorno čista za razliku od svih ribarskih brodica koje je ikada vidjela. Bila je tu, naravno, standardna brodska kuhinja s malim sudoperom i pločom za kuhanje, a mali je krevet bio gurnut do zida. Ali, za razliku od svih ribarskih brodica na kojima je u životu boravila, ova je imala mali pisači stol s računalom u kutu. Kabina je uistinu bila čista i uredna, ali na svakoj su se slobodnoj površini nalazile hrpe i hrpe knjiga. Kako li smo samo modemi! Nigdje nema obične kante za one s morskom bolesti. Smijala se sama sebi dok je pogledom pretraživala sobu. U kutu pokraj ploče za kuhanje i brikija, Daphne je uočila košaru s maslinovim uljem, kruhom, limunima i staklenkom morske soli. Zgrabila je košaru, položila je na njedra i obgrlila jednom rukom dok se uspinjala prema palubi. Kada je izišla na palubu, nije mogla vjerovati svojim očima. Kako je to moguće? Tih nekoliko minuta koliko je bila u potpalublju, vjetar se smirio i more je bilo manje valovito, staklasta bonaca zamijenila je zapjenjene valove koji su se razbijali o stjenke broda prije samo koji trenutak. Daphne je sjela na letvicu na palubi i rasprostrla sadržaj njihova obroka na mali sanduk koji je Yanni dovukao i postavio između njih. Yanni je iz džepa svojih mokrih kratkih traperica izvukao par otrcanih žutih kožnih rukavica. Navukao ih je na ruke i posegnuo u platnenu vreću. Izvukao je jednoga crnog morskog ježinca s oštrim bodljama. U jednoj je ruci u rukavici držao ježinca, a drugom je dohvatio veliki ribarski nož. Pritiskao je oštricom bodljikavi zaštitni pokrov dok nije razbio vrh ljuske kao što se raspuca ljuska meko kuhanog jaja. Yanni joj je pružio morskog ježinca i Daphne se bacila na posao. Istisnula je nekoliko kapi limunova soka po mekanom smećkastom mesu, dodala prstohvat soli te sve skupa prelila s nekoliko kapi maslinova


ulja. Kada su svi ježinci bili otvoreni i začinjeni, Daphne je otkinula komad krskava kruha i pružila ga Yanniju prije nego što je otrgnula komad za sebe. »Ya-mas40«, rekla je i uzela jednog ježinca te ga podigla ne bi li nazdravila njime Yanniju. »Ya-mas«, odgovorio je Yanni prije nego što se bacio na jelo. »Daphne, da te pitam. Koliko ćeš mi naplatiti za ovaj obrok? Možda oko sto dolara, ha? Ne naplaćuješ li toliko u svojem restoranu?« Daphne je podigla pogled sa svoje bodljikave zdjelice i pogledala Yannija ravno u oči. »Pa, dat ću ti popust na račun kaikija. Ipak sam ti dužna za prijevoz. Samo za tebe, sedamdeset i pet dolara.« »Kako velikodušno od tebe«, podrugljivo ju je zafrkavao Yanni. »Thea Evangelia je rekla da si prava poduzetnica.« »Da, čini se da moja ya-ya i ti provodite prilično mnogo vremena u razgovoru o meni.« »Ne samo o tebi, Daphne. Razgovaramo o svemu.« Dodao joj je još jednog ježinca. »Kako to? Ne mogu to shvatiti.« Daphne je bacila praznu ljusku preko ruba palube i obrisala usta nadlanicom. »Stvarno, što se to događa između vas dvoje? Prije ovog puta nikada te nisam vidjela niti sam ikada čula išta o tebi. A sada, evo te ovdje, praktički si se pojavio niotkud. Poput sina kojega nikad nije imala. Reci mi, molim, te, kako da ti poželim dobrodošlicu u obitelj kada si bezobrazan i odvratan prema meni od prvog trenutka kada smo se vidjeli?« Bacila je morskog ježinca na sanduk snažnije nego što je mislila. Yanni je promatrao Daphne nekoliko trenutaka kao da razmišlja što da joj kaže. Vjetar je ponovno počeo jače puhati i Yanni je bacio koricu kruha preko ruba palube. Lagana je korica nekoliko trenutaka lebdjela nošena vjetrom, a zatim je pala na površinu mora. Nije prošla ni sekunda, a galeb, koji je cijelo vrijeme kružio iznad njih i slijedio brodicu u potrazi za svojim sljedećim obrokom, već ju je odnosio u kljunu. »Dugujem joj svoj život«, rekao je, ali ovaj put bez natruhe svojega


uobičajenog sarkazma ili hvalisanja. »Ne bih sjedio ovdje da nije bilo thee Evangelije.« Daphne nije shvaćala. Kako ovaj velik i kršan muškarac može dugovati svoj život njezinoj krhkoj ya-yi. »Kako to misliš?« Ljutito je izbacila sav zrak iz svojih pluća. Evo nas opet na samom početku, pomislila je. Daphne je mislila da se nešto promijenilo u njihovu odnosu nabolje s obzirom na to da su podijelili obrok i smijali se zajedno. Da se možda i on umorio od dokazivanja tko je tvrdoglaviji s čime su počeli več pri prvom susretu. Ali sada se, sudeći prema ovoj njegovoj dramatičnoj izjavi, Yanni ponovno vratio na staro i pokvario savršeno ugodno jutro svojom urođenom sposobnošću da prizove furije i izazove Daphnein bijes. »Ne gledaj me tako, Daphne.« Njegove su se tamne oči usredotočile na Daphneino lice poput galeba koji je maločas ugrabio bačenu koricu kruha. »Zar uvijek moraš biti tako melodramatičan?« »Ovo nije šala, Daphne. Tvojoj ya-yi dugujem vlastiti život, kao i živote moje majke i moje bake. Obje ih je spasila. Izložila je vlastiti život opasnosti da bi spasila njihove i zbog toga ću vječito biti njezin dužnik.« Daphne je mirno sjedila nekoliko trenutaka i pokušavala shvatiti što joj Yanni pokušava reći. Grizla je usnice i zubima otkidala nježno ružičasto meso dok joj je um ubrzano probavljao činjenice. »Ozbiljan si?« »Ne mogu biti ozbiljniji.« Nije bilo ni trunčice sarkazma u njegovu glasu. »Mnogo toga ne znaš o svojoj ya-yi, Daphne. Ono što ti nikada nije ispričala jer te željela zaštititi.« Najradije bi bila skočila sa svojega sjedala i rekla mu da je ono što govori apsurdno. Ludo, bolje rečeno. Bilo je nemoguće da je on upućen u yayine tajne, dok su pred njom, ya-yinom vlastitom krvi i mesom, šutjeli u pokušaju da je zaštite od mračne prošlosti na koju je Yanni aludirao. To nije bilo moguće. Ili? Njezin je um žurno prolazio kroz prizore iz nedavne


prošlosti. Prisjetila se načina na koji je ya-ya pozdravila Yannija, kako ga je tetošila, zatim činjenice da je Yanni znao za kutiju od cipela skrivenu pod yayinim krevetom, i, naposljetku, načina na koji su se gledali kao da mogu čitati misli jedno drugom, kao da dijele sve svoje tajne. Daphne je osjećala kako joj srce sve brže i brže kuca u grudima dok je ponovno proživljavala sve te prizore. Tražila je odgovore, a sada je izgledalo kao da joj ih je Yanni voljan poslužiti spremno kao što je upravo s njom podijelio svoj kasni doru čak. Daphne je očajnički željela čuti ono što joj ima reći. Hoće li mu povjerovati ili ne, to je druga priča. »Reci mi.« Sklopila je ruke na krilu i obećala samoj sebi da neće donositi zaključke naprečac, nego samo sjediti i slušati. »Reci mi. Moram znati.« Yanni je počeo svoju priču i prije nego što su riječi izišle iz njezinih usta.


Devetnaest

»Bio sam poput tebe, Daphne«, počeo je. »Vidiš, nas smo dvoje sličniji nego što bi ikad mogla i zamisliti. Ni meni nije bilo ništa draže na svijetu nego sjediti pokraj moje bake i slušati njezine priče. I ja sam, poput tebe, živio za te priče.« Daphne je kimnula jer ga je razumjela, ali je istodobno bila i iznenađena. Vidio je promjenu na njezinu licu. Vidio je kako joj se čeljust napokon opušta. »Moja mi je baka mnogo puta ispričala što se dogodilo još dok sam bio dijete. Obožavao sam slušati njezine priče, ali, da budem iskren, mislio sam da su to tlapnje izmučene starice koja više nije u stanju odvojiti stvarnost od mašte. A onda sam upoznao theu Evangeliju i sve je napokon imalo smisla.« »Što je imalo smisla? Što ti je ispričala?« Daphne je podvukla noge ispod tijela i čvrsto se uhvatila za ogradu kao da traži potporanj pred onim što bi se moglo dogoditi sljedeče. »Ispričala mi je što im se dogodilo za vrijeme rata. Epričala mi je kako su u jednom jedinom trenutku dvije potpune neznanke promijenile život jedna drugoj – spasile život jedna drugoj, Ispričala mi je kakav je doživljaj suočiti se sa samim vragom... i odbiti mu dati svoju dušu.« Njegove su riječi, uistinu, podsjećale na priču koju su joj ispričale Nitsa i ya-ya. Ali Yannijeva je verzija bila drugačija, mračnija. »Zašto o tome slušam tek sada?« Osmjehnuo joj se znalačkim osmjehom, kao da je očekivao da će


postaviti to pitanje prije nego što se potpimo prepusti prepričavanju. »Željela je ostaviti prošlost tamo gdje joj je i mjesto, i sve zaboraviti. Nije željela da i tebe progone duhovi iz prošlosti kao što su progonili nju i tvoju majku. Željela je da budeš oslobođena tereta prošlih događaja i da spoznaš samo ljepotu i magiju.« Lice mu se smekšalo, ali Daphne je i dalje mogla vidjeti ispupčenu venu na njegovoj sljepoočnici, pulsirajuće plavo izbočenje ispod prozirne svijetlosmeđe kože. »Ispričaj mi«, rekla je. Došao je trenutak da sazna istinu. »Počelo je u Krfu«, rekao je. »Moja baka, Dora, živjela je u starom dijelu grada, u stanu na drugom katu ispod mletačkih lukova. Moj djed je bio krojač, najbolji krojač u Krfu. Ljudi su se divili odjeći koju je on izrađivao – njegova odijela i košulje savršeno su pristajali, a njegovi su šavovi bili besprijekorno precizni. Moja se baka voljela hvaliti kako je ispred radionice stajalo i više od deset osoba u redu samo da bi dobili priliku kupiti njegovu izvanrednu odjeću.« Glas mu je utihnuo na trenutak. »Rekla je da su se svi, baš svi divili njegovu daru i slagali da čak ni krojačka mašina nije dorasla vještini njegovih okretnih prstiju. Svi su govorili da je njegov dar blagoslov od Boga. Njegova krojačnica nalazila se točno ispod obiteljskog stana, u prizemlju zgrade u Židovskoj četvrti.« »Židovskoj četvrti?« Daphne nikada nije čula da je u Krfu postojala Židovska četvrt. »Da, Židovska četvrt. Moja obitelj pripadala je dobrostojećoj židovskoj zajednici koja je brojala dvije tisuće trgovaca i zanadija. Krf je generacijama bio njihov dom, kao što je bio dom tvojoj obitelji. Bili su dio toga otoka u istoj mjeri kao i tvoji preci. No, to je bilo prije rata, prije dolaska Nijemaca kada se sve promijenilo.« Spustio je pogled prema du i duboko udahnuo. Jednom je rukom čvrsto držao kormilo i usmjeravao kaiki prema luci u Sidariju. »Godina je bila 1943. Talijani su okupirali Krf i gradom je vladao nelagodni mir. Talijani su uglavnom ostavljali ljude ovdje na miru. Talijanski vojnici počinili su mnoga barbarska djela diljem Grčke, ali ne i


na Krfu. Ovdje, gdje su otoci smješteni tako blizu Italije, mnogi su muškarci govorili talijanski jezik i vojnici su blagonaklono gledali na one koji su govorili njihov materinji jezik, čak su ih upozoravali i poticali ih da bježe pred Nijemcima. Talijani su bili dobro upoznati s tragičnim događajima koji će se odvijati ako Nijemci dođu na Krf Nažalost, moji roditelji i ostali članove njihove zajednice odlučili su ostati u ovom mjestu koje su voljeli i koje su nazivali svojim domom. Moja je obitelj čula da se njemačke trupe približavaju, da su desetkovali zajednice, masakrirali članove grčkog pokreta otpora i Židove u cijelog Grčkoj. Ali, moji su se djed i baka osjećali sigurno na Krfu, među civiliziranim i kulturnim sugrađanima.« Zastao je. »Među svojim prijateljima.« »No, onoga dana kada su se Talijani napokon predali, nestalo je svakog oblika civilizacije – Božji pogled više nije počivao na njima, običavala je govoriti moja baka.« Daphne se učinilo da je vidjela suze u njegovim očima kada je spomenuo svoju baku. Možda je to ipak bilo zbog vjetra koji mu je nanosio kapljice mora u oči – nije mogla biti sigurna. »Bio je 8. lipnja 1944. godine. Samo dva dana nakon što su se Savezničke snage iskrcale na plaži u Normandiji. Spas je bio blizu, tako nevjerojatno blizu. Ali ne dovoljno. Nijemci su izdali uredbu da se svi Židovi u Krfu moraju pojaviti na glavnome gradskom trgu drugi dan u šest sati ujutro.« Odmahnuo je glavom, okrenuo se i pogledao Daphne. »Zamisli da netko dođe u vaš dom, dom u kojem su rođeni tvoji djedovi i bake, gdje ste svake večeri kuhali večeru i gdje su se vaša djeca igrala i spavala. Zamisli da se jednoga dana probudiš i kažu ti da si ništa, da tvoja obitelj ne vrijedi ništa. To se događalo u cijeloj Grčkoj. I naposljetku se događalo i u Krfu. Mnogi njihovi prijatelji pobjegli su te večeri u planine, u mala udaljena sela. No, ne i moja obitelj. Oni su ostali.« Daphne je zurila u njega. Njegova priča nije imala smisla. »Zašto? Zašto su ostali ako su znali koliko je to opasno?« »Nisu mogli otiči.« Ponovno je odmahnuo glavom. Njegov se pogled


zaustavio na galebu u daljini. Promatrao ga je kako lebdi, uzdiže se i graciozno leti u krugovima prije nego što se počeo obrušavati prema moru i ugrabio jednu ribu koja je plivala preblizu površini. Tek je onda nastavio. »Nisu mogli otići. Moja baka, Dora, bila je otišla u kliniku u Paleokastritsi. Povela je sa sobom moju majku, Ester, i njezinu dvogodišnju sestricu, Rachel, a moj djed i njihov četverogodišnji sin David ostali su kod kuće. Rachel je bila boležljivo dijete i ponovno je imala groznicu koja nije pala ni nakon četiri dana. Doktor u Paleokastritsi bio je vrhunski stručnjak i znao je koje lijekove propisati da maloj Rachel bude bolje. Dora se ni u jednom trenutku nije dvoumila hoće li poći na taj put. Nijemci su bili okrutni i zastrašujući, ali Židovi su naučili kako ih izbjegavati, kako biti tihi i sklanjati im se s puta. Mjesecima su tako živjeli i molili se da Savezne snage dođu bliže i izbace naciste s njihova otoka. Nitko nije primijetio da se spremaju nevolje i sve se promijenilo preko noći. Krf je postao opasno mjesto i cijeli im se svijet srušio preko noći. Moj djed nikada ne bi otišao i ostavio svoju ženu i kćeri za sobom. Odlučio je ostati, oglušiti se na uredbu i čekati dok mu se žena i kćeri ne vrate kući. Sljedećeg su jutra«, nastavio je Yanni, »Saveznici bombardirali Krf, a Nijemci su skupili sve Židove na platu, glavnom trgu. Ispraznili su zatvore, bolnice pa čak i ustanove za mentalne bolesnike. Sve su Židove u Krfu – čak i trudne majke koje samo što nisu rodile – skupili na gradskome trgu. Vojnici su išli od kuće do kuće i tražili sve, muškarce, žene, djecu, starije... sve koji su se oglušili na njihovu uredbu. Jednog su dana pripadali dobrostojećoj i naprednoj zajednici, a drugog su ih dana otimali iz njihovih domova kao da su komad namještaja, zamisli da te iz vlastite kuće odvlače stranci poput životinje otrgnute iz svojega kaveza, poput ribe ugrabljene iz mora...« Okrenuo se i ponovno pogledao Daphne. Ovoga je puta bila sigurna da su mu oči crvene i mokre od plača. »Stajali su tako pod užarenim suncem cijeloga jutra i cijeloga dana i cijele noći. Nisu znali što će se dogoditi s njima i nisu željeli vjerovati u sudbinu koja ih očekuje. Vojnici su ih napokon odveli. Sve su bacili u zatvor. Gotovo je dvije tisuće Židova poput ovaca bilo nagurano u Frourio. U


isto mjesto gdje su se običavali šetati sa svojim obiteljima na dan Gospodnji, a koje je sada postalo njihov zatvor. Držali su ih ondje bez hrane i vode, uzeli su im sve što su imali, uzeli su im njihov identitet – njihovo dostojanstvo.« Odvratio je pogled od nje. Sklopio je oči i spustio glavu prema grudima. Mirno je sjedio u tišini sljedećih nekoliko trenutaka dok nije mogao ponovno govoriti. »Prije nego što su ih sve poslali u Auschwitz.« Njegove su je riječi zaboljele kao da joj je netko opalio šamar. »Molim?«, viknula je prisjetivši se stare utvrde koja je oduvijek bila simbol zaštite, snage i sigurnosti. »Što to govoriš?« Yanni se nije obazirao na njezina pitanja. »Moj djed i David...« Teško je izdahnuo. Daphne je primijetila kako su mu se prsti tresli dok je čvršće stiskao kormilo. »Moj djed i David bili su u krojačnici kada su vojnici došli. Pljačkali su svuda gdje su stigli, hapsili su sve koje su pronašli i ubijali one koji su im se usudili usprotiviti. Moj je djed odbio poći s njima, odbio je otići bez svoje žene i svojih kćeri. Vojnici su ga istukli zbog nepokoravanja i naredili mu da stane u red s ostalim muškarcima koje su gonili poput stoke, poput ovaca na klanje. Ali odbio je dopustiti da njegov sin vidi kako ga odvode poput životinje.« Yanni je ponovno zatvorio oči. »Zato su ga upucali.« Daphne je obje ruke podignula na usta, ali nije mogla utišati jecaj koji joj se probio kroz prste. »Pucali su mu u glavu dok je njegov sin sve to promatrao. Ostavili su njegovo beživotno tijelo da leži preko njegova šivaćeg stola.« »O, moj Bože.« Daphne je jecala i duboko disala, ali imala je osjećaj kao da do njezinih pluća ne dopire dovoljno kisika. Ako je Yanni čuo Daphnein plač, nije to pokazao. Kao da je toliko dugo čekao da podijeli svoju priču s nekim da ga više ništa nije moglo zaustaviti. Riječi su tekle iz njega poput bujice, sve brže, sve razornije. »Kada se moja baka vratila u Židovsku četvrt, ulice su bile potpuno prazne. Trčala je cijelim putem do kuće i povlačila za sobom svoje dvije kćeri. Uletjele su u krojačnicu i pronašle mojega djeda, njegovo hladno i


beživotno tijelo, a David – Davida više nije bilo.« Daphne više nije mogla zaustaviti suze. Osjećala je kako naviru i prolijevaju se iz njezinih očiju, kaplju niz njezino lice. Plakala je za tim nevinim dječačićem, plakala je za njegovim ocem, plakala je i zbog njegove mame i sestara, plakala je jer Krf nije uvijek bio raj kakvim ga je zamišljala, nego je i on imao svoju mračnu i tragičnu prošlost. »Tako ih je pronašla tvoja baka. Moja majka kao djevojčica i njezina mlađa sestra klečale su na podu, milovale i držale mrtvo tijelo njihova oca dok je moja baka vrišteći bezumno trčala praznim ulicama u potrazi za svojim sinom.« »Ya-ya ih je pronašla? Ya-ya je bila ondje?« Kako je to bilo moguće? Nije mogla zamisliti da je njezina baka svjedočila tom groznom prizoru. Nije imalo nikakva smisla da je ya-ya uopće tada bila u Krfu. Rijetko je napuštala Erikousu. Yanni kao da je osjećao da Daphne počinje sumnjati u njegovu priču. Nastavio je i prije nego što je mogla postaviti pitanje o istinitosti njegove priče. »Tvoja je baka tek stigla iz Erikouse i još nije čula o pljački i uhićenjima. Došla je u Židovsku četvrt samo da bi otplatila dug. Dugovala je nešto novca mojem djedu. Prolazili su mjeseci, a Evangelia još uvijek nije mogla platiti svoj račun. Ušla je u radionicu s košarom punom jaja i bocom maslinova ulja, u nadi da bi ih moj djed mogao prihvatiti kao oblik plaćanja. Ne znajući, ušla je ravno u pakao koji je proživljavala moja obitelj. Thea Evangelia je kleknula i odvukla djevojčice od krvava i kruta očeva tijela.« Daphne je imala dojam kao da može vidjeti i namirisati krv. Na trenutak je prestala disati i osluhnula je. Kao da njihovi jecaji još uvijek odjekuju otokom. »A David? Što se dogodilo s Davidom?« »Odveli su ga... ali tvoja je ya-ya pokušala... Pokušala je...« Glas mu je podrhtavao dok je ponavljao riječi. »Obukla je moju baku u drugu odjeću, stavila joj svoj crni šal oko glave i ogrnula je svojim crnim džemperom. Sklonile su se u crkvu svetoga


Spiridona gdje se tvoja baka molila svojemu svecu dok su moja baka i njezine djevojčice sjedile na hrpi na tlu i neutješno plakale. Tvoja im je ya-ya rekla da ostanu ondje i mole se uz nju. Rekla im je da će ih Agios Spyridon zaštititi. I uistinu ih je zaštitio. Skrivale su se u crkvi duže od jednog dana i osluškivale pucnjeve i kaos koji je dopirao do njih kroz crkvena vrata. Ali nijedan Nijemac nije ušao u crkvu. Niti jedan. Kada su, naposljetku, utihnuli pucnjava i krici, tvoja je ya-ya rekla Dori da ostanu u crkvi, da se ne miču odade i da ne razgovaraju ni sa kim. Evangelia je izišla iz crkve i trčala cijelim putem do Frouria. Namjeravala je razgovarati s policijom i tvrditi da je došlo do zabune, da je David njezin sin, da je Grk, a ne Židov. Ali, bilo je prekasno. Frourio je već bio ispražnjen, a Juden, kako su vojnici zvali Židove i pljuvali u prašinu svaki put kada bi izgovorili tu riječ, su bili odvedeni u nepoznato.« »Te je noći pod okriljem tame tvoja ya-ya odvela Doru, moju majku i Rachel na Erikousu. Moja je baka isprva odbijala poći. Odbijala je otići dok ne pronađe svojega sina. Zaklela se da će umrijeti prije nego što izgubi nadu da će pronaći svojega sina. Ali tvoja joj je baka dala do znanja da nema nikakve nade u Davidov povratak. Njezin je sinčić, njezin je mali David odveden sa svim njezinim prijateljima, svom njezinom obitelji. Nije ih više mogla spasiti. Nikomu od njih više nije bilo spasa.« Yanni je podignuo svoju veliku i grubu ruku prema licu i povlačio dlake na bradi. Okrenuo se prema njoj. »Daphne, ti si majka. Zamisli da moraš reći nekoj drugoj majci da nema više nade za spas njezina djeteta. Zamisli svoju Evie, svoje prekrasno dijete koje si rodila, dojila i odgajala. Zamisli da moraš otići i ostaviti svoje dijete, a da ne znaš je li stvarno mrtvo. Znaš da ćeš dokle god živiš, dišeš i hodaš ovom zemljom biti svjesna da si ostavila svoje dijete u rukama bezbožnih životinja bez duše čija je jedina namjera mučiti je i na kraju ubiti. Zamisli svoju prekrasnu Evie odbačenu poput običnog komada smeća. Sada tek možeš početi nazirati kroz kakav je pakao prolazila moja baka.« Daphne je u misli prizvala sliku svoje prekrasne djevojčice, svoje Evie, i istog ju je trena pokušala izbaciti iz svojega uma. Nije mogla podnijeti ni


pomisao na to... Bilo je preteško razmišljati o tome... Čak i iz sigurne udaljenosti od nekoliko desetljeća. Mogla je samo odmahnuti glavom. Ne. »A sada zamisli svoju baku, Daphne, koja mora reći drugoj majci da zaboravi na svoje dijete – da zaboravi na jedno dijete u nadi da će uspjeti spasiti ostale.« »Ne, ne mogu.« Njezin je šapat bio jedva čujan. Yanni je ponovno podignuo glavu i pogledao ravno u Daphne. »Tvoja je ya-ya to učinila i tako im je spasila život. Spasila je nasljedstvo moje obitelji, naše nasljedstvo. Tog je jutra, dok ih je tvoja ya-ya na silu izvlačila iz krojačnice, Dora otrčala natrag. Znala je da ništa ne smije ponijeti sa sobom, da je Evangelia u pravu. Morale su smjesta otići, prije nego što se vojnici vrate. Dora je ipak uzela jednu stvar, jedan predmet koji će postati jedini dokaz da je njezina obitelj stvarno postojala. Bila je to obiteljska menora, koju je njezin otac izrezbario iz maslinova drveta i poklonio joj na dan njezina vjenčanja. Znajući da bi ih ubili ako bi ih itko vidio dok je nose kroz ulice, tvoja je ya-ya omotala menoru moje bake u svoju pregaču i skrila je ispod slojeva svoje suknje. »Evangelia je povratak u Erikousu platila svojim jajima i maslinovim uljem. Samo je to imala, ali dala ih je svojem sumještanu s otoka da drži jezik za zubima i preveze ih u svojem kaikiju. Sve je stavila na kocku da bi pomogla mojoj obitelji. Nacisti su znali da su neki Židovi uspjeli pobjeći i da ih grčke obitelji skrivaju po cijelom Krfu, u ruralnim zaseocima i na manjim otocima. Izdali su proglas da će svakoga kršćanina za kojega otkriju da je skrivao Židove ili im pomagao odmah streljati. Da će njih i sve članove njihove obitelji ubiti jet su se oglušili na naređenje i pomagali Juden. No, Evangelia ih je usprkos tome, usprkos opasnostima, prijetnjama i spoznaji da bi je mogli ubiti, skrivala i štitila. Spasila ih je.« Zastao je. »Spasila je sve nas.« Daphne je zurila u Vannija. Bila je rastrgana između poriva da ga nazove lažovom zbog toga što se uopće usudio izmisliti tako groznu bajku ili potrebe da ga čvrsto zagrli i zahvali mu što joj je napokon otkrio istinu.


»Kako?« samo je to uspjela protisnuti. »Živjele su skupa dok rat nije završio. Dvije udovice i njihova djeca živjele su u Evangelijinoj kući i preživljavali od onoga što su imali, a to nije bilo mnogo. Dora je naučila Evangeliju umjetnosti šivanja i izrade prekrasne odjeće od komadića tkanine koje su uspjele pronaći, a Evangelia je učila Doru i njezine djevojčice načinu života i običajima otočkih žena kako bi se što bolje uklopile... kako bi preživjele. Večeri su provodile u razgovoru i prepričavanju priča, tradicija i običaja svojih ljudi. Shvatile su da su bez obzira na sve što su slušale cijeli život Grci i Židovi, zapravo, mnogo sličniji nego što su mislili. Evangelia je svima na otoku rekla da je moja baka njezina sestrična koja je došla k njoj, ali svi su znali istinu. Svi na Erikousi znali su tko je i što je ona bila. Svi su znali da se moja baka skriva i da će ona i moja baka, a možda i svi oni, biti ubijeni ako ih nacisti otkriju. Ali, nitko ih nije odao. Nitko na otoku nije odao njihovu tajnu. Usprkos opasnostima kojima su izlagali sebe, svoju obitelj i cijeli otok, nitko nije rekao ni riječ nacistima. Nijedna odrasla osoba, nijedno dijete, nitko, Daphne, nije rekao ni riječ. U početku su ih se svi klonili i puštali udovice na miru. Ali, Dora je govorila da su ih otočani prihvatili kako je vrijeme prolazilo. Pomagali su im, štitili ih i, uz Evangeliju, pružili im osjećaj da pripadaju njihovu otoku, da su dio njihove otočke obitelji.« Daphne je rukama gnječila bijelu tkaninu svoje suknje. Pamuk se gužvao i okretao oko njezinih prstiju. »Kako? Kako su ih uspjeli sakriti od vojnika?« Yanni je stao na tren i osmjehnuo se. »Tvoja je ya-ya jako hrabra i vrlo posebna žena, Daphne. Svaki put kada bi mi moja baka pričala o njoj, govorila je tihim tonom punim poštovanja i divljenja.« »Moja ya-ya...« Daphne je pomislila na svoju krhku koja je izgledala kao da će je progutati vlastita crna odora koju je nosila. Istu ya-ye koja nije govorila engleski, nikada nije stekla formalno obrazovanje i nikada nije kročila u avion niti izvan grčkih granica. »Kako je mogla znati što učiniti?« »Kada bih joj postavio to pitanje, moja bi baka rekla da je jednostavno


znala. Imala je osjećaj za to. Znala je kada će vojnici doći. Znala je kada će otići. Obukla bi Doru i njezine djevojčice u seljačke košulje i halje te ih poslala s vrečom kruha, maslinama i vodom te bakinom dragocjenom menorom umotanom u pregaču i skrivenom među naborima bakine haljine. Skrivale bi se u špiljama na brdu na divljoj, nenastanjenoj strani otoka dok vojnici ne bi ponovno otišli. Uvijek je znala kada će doći i uvijek je znala kada će otići. Samo je ona to znala. Nekako ih je mogla čuti da dolaze. Isprva je samo Evangelia prevaljivala opasan put da bi im donese svježe vode i hrane dok su se skrivale. Ali pomalo su počeli dolaziti jedan po jedan otočanin. Nosili su im hranu i zalihe, čak i grubo izrađene lutke od komadića tkanine i sušene komušine za djevojčice.« Nasmijao se tome. Oči su mu se zacaklile pri pomisli na dvije djevojčice koje su se nevino igrale u tim opasnim okolnostima. Osmijeh mu je naglo nestao s lica kada se prisjetio što slijedi u nastavku priče. »Nijemci nikada nisu okupirali Erikousu, ali dolazili bi otprilike jednom mjesečno i ostajali nekoliko dana uvijek u potrazi za odbjeglim Židovima. Ti su dani uvijek izgledali beskrajni, a Nijemci su bili brutalni. Tukli su čak i malu djecu koja bi se usudila ne pozdraviti ih podignutih ruku ili koja Heil Hitler ne bi rekla dovoljno glasno prema mišljenju vojnika. Ali Dora, Evangelia i otočani ušli su u rutinu, koliko god je moguče održavati bilo kakvu rutinu u vrijeme rata. Svi su znali gdje se Dora i njezine djevojčice skrivaju te su se pobrinuli da nikada ne budu gladne iako im je to vrijeme provedeno na surovoj planini bilo grozno. Netko bi ih uvijek potražio i donio im sve što im je bilo potrebno... hranu, odjeću, društvo i razgovor da ispune samotne sate pune straha. No, jednom su Nijemci ostali duže nego obično. Bio je kraj ljeta i naišla je žestoka i tvrdoglava oluja koja nije htjela popustiti. Kišilo je danima i more se valjalo i pjenilo. Nijedan ribar nije se usudio isploviti, a nisu ni Nijemci. Čak su i njihovi veliki, moderni brodovi bili bespomoćni pred bijesnim morem. Dora je rekla da su čekale i molile se pravu vječnost u očekivanju da stigne poruka da je zrak čist i da se mogu vratiti kući, ali poruka nije dolazila do njih. Nikada nije stigla.« Odmahivao je glavom i pogrbio ramena pod težinom Dorine strepnje i očaja.


»Neprestana vlaga bila je previše za Rachelino krhko tijelo. Počela je grozno kašljati. Kašalj je postajao sve gori. Čak ni dragocjeni lijekovi koje su im donijeli Evangelia i otočani izlažući svoj život opasnosti nisu se mogli boriti protiv infekcije i stalnog kašlja koji je protresao njezino izmoreno tijelo. More se napokon smirilo i Nijemci su otplovili prema Krfu, ali bilo je prekasno. Rachelin se kašalj pogoršavao svakim danom, a zatim ju je zahvatila i groznica. Bilo je to previše za nju. Jadnica više nije imala snage odupirati se. Umrla je u krevetu tvoje ya-ye dok su Dora i Evangelia bdjele nad njom, držale njezine sitne ručice i hladile joj goruće čelo mokrim krpama. To je slomilo Doru. Koliko boli jedna žena uopće može podnijeti? Bilo je to previše. Tjednima je samo sjedila i šutjela, katatonična od boli. Evangelia je iz Dorinih priča znala što se mora učiniti. Oprala je Rachelino sitno tijelo, pokidala je plahte sa svojega kreveta i iz njih izradila Rachelin mrtvački pokrov. Kako je Rachel bila Židovka, svećenik nije dopustio da se njezino tijelo ukopa na kršćanskom groblju. Evangelia je kleknula na zemlju i golim rukama iskopala raku pokraj ulaznih vrata na groblju. Tamo su, na ulazu u groblje, pokopali Rachel. Svećenik je stajao pokraj Dore, ya-ye i drugih otočana i, iako nije znao kadiš, židovsku molitvu za mrtve, pomolio se za nju iz svojega srca i zamolio je Boga da uzme ovo nevino dijete pod svoje okrilje.« Daphne je šutjela. Otvorila je usta, ali riječi nisu izlazile. Nije mogla ništa reći. Ali Yanni još nije bio gotov. Njegova priča još nije bila gotova. »Naučio sam mnoge priče iz doba rata na fakultetu«, nastavio je. »Učili smo o hrabrosti atenskoga nadbiskupa Damaskinosa koji je svojoj pashi naredio da skrivaju Židove u svojim domovima i izdao je krivotvorene krsne listove koji su spasili na tisuće ljudi. Kada su mu Nijemci zaprijetili da će ga izvesti pred streljački odred, nadbiskup im je hrabro rekao: »Prema tradiciji Grčke pravoslavne crkve prelate se vješa, a ne strelja. Molim vas da poštujete naše običaje.« Yanni je ponovno zatvorio oči. Sjedio je u tišini i nije se micao dok je promišljao o nadbiskupovim riječima. »Učio sam i o biskupu Chrysostomosu i gradonačelniku Zakintosa, Loukasu Karreru. Kada su im Nijemci naredili da im dostave popis Židova


koji su živjeli na otoku, donijeli su im komad papira na kojem su pisala imena njih dvojice. Zbog ove su dvojice svi, baš svi Židovi na Zakintosu preživjeli.« Duboko je udahnuo. Grudi su mu se raširile, a kralježnica uspravila. »Evangelijina hrabrost nije ništa manja od hrabrosti ovih muškaraca, Daphne. I ona zaslužuje da je se časti i spominje. Pitala si me zašto osjećam takvu bliskost prema tvojoj baki, Daphne. Upravo zato. Dugujem joj sve, sve što imam i sve što jesam. Cijeloga sam se života zaklinjao da ću se vratiti na Erikousu i pronaći Evangeliju da joj zahvalim. Da joj pružim ruku, poljubim obraze i pogledam u oči ženi koja je riskirala svoj život da bi spasila moju obitelj. To je sve što je Dora ikada tražila od mene i obećao sam joj da ću ispuniti svoju riječ. Dok sam bio mlađi, nikada nisam imao vremena, uvijek sam imao previše posla i jurio sad ovamo, sad onamo. Cijeli sam život posvetio učenju, glave zabijene u knjige očajnički sam nastojao domoći se svih informacija i svega znanja. Ali na kraju, ništa od toga nije bilo važno. Bio sam ispunjen činjenicama, a opet sam bio prazan. Tada sam shvatio da je došlo vrijeme da ispunim želju svoje bake, da dođem ovamo i upoznam ženu koja joj je spasila život, koja je spasila život moje majke. Tada sam došao i pronašao tvoju ya-yu.« »Zašto mi nitko ništa nije rekao o tome?« »Uvijek je namjeravala ispričati ti ovu priču kada i sama postaneš majka. Vjerovala je da onda, i tek onda, možeš u potpunosti shvatiti što se dogodilo. Ali tada je i tebe zadesila tragedija i postala si još jedna mlada udovica i samohrana majka. Nije te željela opterećivati duhovima iz prošlosti kada su te i samu progonili tvoji duhovi.« Nije mogla zanijekati istinitost njegovih riječi. Zatvorenih ga je očiju slušala dok je govorio, ali osječala je njegov pogled. Ponovno se iznenadila onime što je ugledala kada ih je ponovno otvorila. S yannijeva je lica nestalo prodorna i izazovna intenziteta koji ju je uvijek dražio. Ovoga puta u njegovim očima nije bilo izazova, nije bilo dvoboja kojemu se mora odazvati niti zagonetke koju valja odgonetnuti.


Nestalo je hvalisavog šepirenja koje je bilo jako izraženo prije samo nekoliko sati kada su se ukrcali na njegov ribarski brodić. Ramena su mu sada bila pognuta i naginjao se na ogradu kao oslonac. Iscrpili su ga i ovo putovanje i ova priča. Pogledao je prema pristaništu koje je bilo bliže nego što je očekivao. Kao da im se obala prišuljala i prebrzo prekinula njihovo putovanje. Poskočio je bez ijedne riječi i pripremio se usidriti brod. Ne, nemoj ići. Nismo gotovi. Željela je da ostane s njom, ali nije se mogla natjerati da to kaže naglas. Vrati se. Vrati se i sjedni pokraj meni. Želim čuti još. Ali nije mogao čuti njezine neizgovorene molbe. »Stigli smo.« Skočio je na pristanište i privezao kaiki stručnošću čovjeka koji bi mogao svezati najsloženije čvorove sa zatvorenim očima. »Čekaj!« viknula je. »Čekaj, nemoj otići!« Daphne je vikala i skočila sa sjedala. Podignula je ruku prema njemu. Povukao ju je gore i prebacio na obalu bez oklijevanja. Daphne je ponovno podigla pogled. Znala je što mora učiniti. Samo još jednom. Samo da bude sigurna. Njezine su oči srele njegove. U njima je pročitala potvrdu koja joj je bila potrebna. Nije mogla zanijekati bol koju je vidjela u njegovim očima dok joj je odvračao pogled. Bio je to pogled koji je dobro znala. Bilo je to kao da sebe gleda u ogledalu.


Dvadeset

Daphne je uletjela u Stephenov zagrljaj istog trenutka kada se pojavio na izlaznoj rampi zračne luke na Krfu među gomilom preplanulih turista. Očekivala je da će osjetiti golemo olakšanje čim ga ugleda u savršeno krojenim hlačama i prugastoj polo majici. Stephen je oduvijek imao umirujući učinak na Daphne i to je bilo ono što je prema njezinu mišljenju bilo najkarakterističnije za njezina zaručnika. Kada bi Stephen bio u njezinoj blizini, uvijek joj se činilo da će nekako sve biti u redu – postojalo je rješenje za svaki problem, a za svaki, pa i najmanji detalj lako će se pobrinuti. Pozdravio ju je usred vreloga i prašnjavog terminala riječima: »Bok, ljepotice«, podignuo u svoj zagrljaj i poljubio je. Ali čak ni Stephenova prisutnost, njegove muževne ruke, njegovi elegantni prsti u njezinoj kosi, umirujuća boja njegova glasa nisu mogli utišati bol koja je ostala nakon što je Yanni ispripovjedio svoju priču. Ovoga je puta čak i Stephen bio nemoćan nad onim što se dogodilo. Čak ni Stephen nije mogao ublažiti utjecaj Yannijevih riječi, niti pogled njegovih očiju. Daphne se, dok se oslanjala o Stephenovo tijelo, osjećala kao da je sva snaga iščezla iz njezina tijela, kao da ju je jutrošnje putovanje preko Jonskoga mora iscrpilo do iznemoglosti, a ostala je samo suha i prazna ljuštura poput crnih oklopa morskih ježinaca koje su Yanni i ona ostavljali za sobom na nemirnoj površini mora. Ipak, Daphne je znala da ovo nije ni vrijeme ni mjesto da ispriča Stephenu što se dogodilo, što je saznala. Dok ga je uvjeravala da bi se trebali


vjenčati ovdje, Daphne je za njega oslikala viziju otočkog raja, prekrasno mjesto ispunjeno samo ljubavlju i smijehom. Cijeloga je svoga života Daphne vjerovala u tu istu viziju. Tek je jutros na jednostavnom kaikiju običan bradati ribar razbio tu iluziju. »Dušo, je li sve u redu? Što se dogodilo?« pitao je Stephen. »Ništa«, odgovorila je. »Tako sam sretna što te vidim. Pretpostavljam...« Zastala je pazeći na riječi koje će odabrati. »Pretpostavljam da su me samo preplavili osjećaji.« Što nije bila laž. Koliko je god posljednjih dana uživala u Evienu i yayinu društvu, kao i činjenici da ih ima samo za sebe, toliko je nestrpljivo očekivala trenutak koji će označiti da je krenula prema naprijed, da je započela svoj novi život. No, nešto se jutros na ovom terminalu promijenilo u Daphne. Kada je ugledala Stephena, Daphne nije osjetila očekivano olakšanje, već nešto drugo, nešto što nije mogla ni sanjati da će osjetiti. Kad ga je uočila kako izlazi iz zrakoplova, nije zastala i pomislila kako je sretna što je u vezi s čovjekom koji ima sve odgovore. Umjesto toga je shvatila da ona sama nema odgovor ni na jedno pitanje. Naravno, uspjela je, sada je imala novca i zaslužila je najviše pohvale za svoj trud, ali svega toga ne bi bilo da nije mogla računati na Stephenovu pomoć. Nikad ne bi uspjela bez njega. Sve ove godine Daphne je sebe zamišljala kao vrlo naprednu osobu, neovisnu, tako modernu i razvijeniju od svojih seljačkih korijena koji su ju sputavali i vezivali za neasfaltirane ceste, kokošinjce i zastarjele običaje njezine domovine. U tom je trenutku shvatila da unatoč svojem obrazovanju, odgoju u američkom duhu, kozmopolitskom životu i financijskom uspjehu nije ona ta koja prednjači pred svima u njihovoj obitelji. Njezin život i njezina postignuća nisu bili ti koji su zaslužili da ih se duboko štuje i spominje. Nakon što je čula priču o svojoj ya-yi, nije bilo ni trunka sumnje u Daphneinim očima o tome kome ta čast pripada. Ya-ya je, a ne Daphne, dokazala što znači biti žena – neustrašiva, snažna, nezaustavljiva i veličanstvena žena. Dok je čvrsto stiskala Step - henovu ruku i hodala uz njega prema izlazu iz terminala, Daphne nije osjećala da bi


se ijedan od tih pridjeva mogao pripisati njoj. Zapravo se osjećala poput kukavice. »ODMAH SE VRAĆAM.« Stephen je poljubio Daphnein obraz i zaputio se prema kupaonici. Daphne se okrenula na drugu stranu kreveta. Povukla je bijelu plahtu do brade i osluškivala cviljenje i gunđanje antiknih hotelskih vodoinstalacija kada je Stephen pustio vodu u tušu bijele mramorne kupaonice. Hotel Corfu Palače je unatoč svoje četiri zvjezdice pokazivao pojedina obilježja i mušice tradicionalnog načina života na Krfu. Daphne je još kao djevojčica obožavala ovaj veličanstveni stari hotel. Svaki put kada bi se ya-ya i ona uputile iz Erikouse na Krf da se opskrbe zalihama ili zbog jednog od ya-yinih posjeta doktoru, šetale bi ruku pod ruku pločnicima duž zaljeva Garitsa i divile se raskošnom hotelu preko puta glavne ceste. Ya-ya bi se uvijek glasno čudila očarana njihovim bujnim vrtovima – lisnatim palmama, gorostasnim ljiljanima i naizgled beskrajnim ružinim grmovima u svim duginim bojama. Daphne je obožavala studiozno održavan hotelski posjed, ali njezina je istinska fiksacija bio veličanstven ulaz u hotel. Više od svega voljela je veliki polukružni kolni prilaz sa špalirom međunarodnih zastava koje su stražarile dok je glavni portir pozdravljao svakoga gosta. Daphne je jednostavno bila oduševljena kada bi ya-ya i ona stajale nasuprot hotelu i promatrale kako zastave lepršaju i plešu na zaljevskom povjetarcu. Za ya-yu je ovaj hotel predstavljao nešto u čemu može uživati, nešto što može cijeniti izdaleka. No, za Daphne ovaj hotel nije bio samo nešto čemu bi se mogla diviti, već nešto čemu bi mogla težiti. Nakon svih tih godina kojih su baka i ona promatrale hotel iz javnog parka preko puta ulice, ovo je bio prvi put da je Daphne odsjek u Corfu Palaceu. Bio je to prvi put da je racionalno mogla objasniti bacanje stotina dolara na sobu dok je Popin stan očekuje prazan nekoliko ulica dalje od


hotela. Razmišljala je o tome da ona i Evie odsjednu u hotelu nakon što stignu iz New Yorka, ali, unatoč tome što bi Evie bila očarana velikim, ali plitkim i zato sigurnim dječjim bazenom, Daphne je znala da će se Evie i Popi brže zbližiti u stanu bez nepotrebnih vanjskih podražaja. No, Daphne je znala da je danas, prvi dan Stephenova boravka u Krfu, savršen dan za ostvarenje njezina dugogodišnjeg sna o vožnji uz zastavama obrubljen kolni prilaz hotelu i dočeku koji će im prirediti glavni portir. Željela je da Stephenovi prvi dojmovi u Grčkoj budi ugodni i pozitivni. Nije sumnjala da će takvi i biti ako odsjednu u ovom hotelu. Uvjerena da je donijela pravu odluku, Daphne se iskobeljala iz kreveta. Kad je položila noge na pod, stopala su joj utonula u debeli, mekani, bijeli sag hotelskog apartmana. Ostavit ćemo realnost dosadnih muha, kokoši i magareće kakice za poslije. Daphne se nasmijala kada je pomislila na kulturološki šok koji očekuje Stephena na Erikousi. Za sada ćemo mu dopustiti da misli da je sve na razini mramornih kupaonica i posluge u sohu. DOK SE STEPHEN TUŠIRAO, Daphne se omotala plahtom pretvorivši je u improviziranu togu i otvorila vrata terase. Plahta se podignula na povjetarcu koji se podizao s obala zaljeva Garitsa. Približila se metalnoj ogradi terase i nagnula. Jednom je rukom pridržavala plahtu na grudima, a drugom je čvrsto stiskala ogradu kao oslonac. Isturila je torzo preko grade kako bi vidjela svaki detalj nevjerojatnog pogleda koji se pružao s terase te je pogledala ravno dolje prema vanjskoj terasi hotelskog restorana i području oko bazena. Bazen s morskom vodom okruživali su korintski stupovi i bujna vegetacija kako bi gosti, nakon što iziđu iz modernog predvorja, imali dojam kao da su otputovali kroz vrijeme i našli se u tajnoj drevnoj špilji. Daphne se osmjehnula kada je shvatila da se tako osjeća ovdje, okružena luksuzom Corfu Palacea, samo nekoliko morskih milja, ali ipak svjetovima udaljena od Erikouse. Podignula je pogled s bazena prema zaljevu. Staklasta površina mora bila


je prekrivena točkicama skupih jahti te skromnih i trošnih ribarskih brodica koje je tako dobro poznavala od najranijeg djetinj - stva. Bilo je nešto očaravajuće na svjetlu u ovo doba dana. Daphne je voljela kada bi zasljepljujuća svjetlost popodnevnog sunca počela blijedjeti dopustivši prostom oku da vidi boje i detalje koje je dnevno svjetlo zaklanjalo svojom jačinom. Uživala je u pogledu pred sobom: blijedoplavi tonovi trupa brodica s kojih se ljuštila boja, granulacija drvene ograde na jahtama u dva tona, rđavo-narančasta nijansa cvjetova hibiskusa, koji su rasli uz pješačke staze oko zaljeva i, naravno, posljednje zlatne i purpurne šare umiruće sunčeve svjetlosti koje su se prelijevale po površini mora. Naglo je udahnula kada ju je uočila. Valovi tuge opetovano su nadirali oponašajući nadolazeću plimu koja se razbijala o obalu ispod nje. Ondje je stajala. Malo dalje od bazena, na lijevoj strani zaljeva, iz mora je stršala stara utvrda i stražarila na umjetnom otoku. Daphne je zadrhtala kada se prisjetila događaja koji su se ondje bili odvijali, događaja koje joj je jutros prepričao Yanni. Nikako nije mogla shvatiti kako je mjesto koje je izgrađeno da bi štitilo stanovnike Krfa postalo mjestom neopisiva zla. Nije mogla zamisliti te ljude, muškarce, žene i djecu koju su dovlačili tamo, nasilno odvedene od svojih mirnih života, a sada prestravljene i nesigurne u sudbinu kakva ih očekuje. Njihovi životi i životi njihove djece sada su bili stavljeni na milost i nemilost stranaca s puškama preko ramena i pištoljima zataknutima o pojas. Zamišljala je i svoju ya-yu, koja je tada bila mlađa žena, kako odlučno korača ulicama grada prema utvrdi s ciljem da pod svaku cijenu spasi dijete druge žene. Sve joj je to bilo nevjerojatnije i nestvarnije od bilo kojega mita ili bajke što ju je Daphne ikad čula. No Yanni je tvrdio da je to istina, uznemirujuća i zastrašujuća istina. Daphne je bila toliko zaokupljena svojim mislima da nije niti primijetila da su bučne cijevi tuša prestale cviljeti niti da je Stephen otvorio klizna vrata terase i prišuljao joj se iza leđa. Ništa nije primijetila dok Stephen nije svoja vlažna gola prsa prislonio na njezina leđa i naglo je trgnuo iz snatrenja. »Zar ti je hladno?« pitao ju je. »Vani kao da je trideset stupnjeva, a ti si sva naježena.« Trljao joj je ramena da je utopli.


»Ne, ne, dobro sam.« Daphne se okrenula prema njemu. »Dobro sam«, ponovila je uvjeravajući u to sebe više nego Stephena. »Nije li ovaj hotel prekrasan?« Podignula je ruku i pokazala oko njih. »Krevet i plahte su tako udobni da bih se najradije zavukla natrag i spavala danima.« Pogrbila je ramena, stegnula plahtu objema rukama i zakopala svoje lice u mekani bijeli pamuk. »Da, ali ne kao i ti.« Nagnuo se i poljubio joj čelo. »Idemo. Umirem od gladi i jedva čekam da mi pokažeš ovaj otok koji si tako dugo hvalila.« Ponovno ju je poljubio i okrenuo se prema sobi. Daphne je promatrala kako raspakirava svoju odječu iz putne torbe i odabire par savršeno izglačanih svijetlosmeđih hlača i polo majicu. Počeo se presvlačiti, a Daphne je ponovno pogledala prema zaljevu. Sada je i službeno bio sumrak. Svijedosivo i purpurno bljedilo prekrilo je cijeli zaljev. Sve jahte koje su se ljuljuškale na površini mora upalile su svoja svjetla bacajući jezivi sjaj po zaljevu. Pogledala je dolje prema parku gdje su djeca jurila naprijed na svojim romobilima, a parovi se držali za ruke i s noge na nogu šetali za njima. Daphne je zatvorila oči i duboko udahnula posljednji put. Svježi morski zrak sada je bio prožet mirisom dimljena mesa janjetine koja se vrtjela na ražnju premazana češnjakom, ružmarinom i limunovim sokom. Želudac joj se žestoko pobunio. Shvativši da se Stephen već vjerojatno obukao i spremio, okrenula se prema ulazu u sobu. Ali onda ih je uočila i bila ponukana ostati još malo i promatrati ih. Duž obalne su se šetnice rukom pod ruku šetale tinejdžerica u mini suknji i starija žena u bezličnoj crnoj haljini. Daphne ih je pratila pogledom dok su uživale u svojoj šetnji. Razgovarale su bez prestanka hihoćući se i smiješeći se jedna drugoj. Starica se oslanjala na mladu djevojku dok su se šetale. Daphne se tek malčice nagnula preko ograde, naprežući se da čuje što govore, ali terasa je bila previsoko i njihove riječi nisu dopirale do nje. Ali, shvatila je da, zapravo, i nije bitno. Nije morala čuti razgovor između ya-ye i mlađe djevojke koje su se šetale u suton, okružene morem s jedne strane te zamamnim i veličanstvenim hotelom s druge. Nije morala čuti njihove riječi


niti se pitati o čemu su razgovarale. Sve je još bilo jasno utkano u njezina sjećanja.


Dvadeset i jedan

Već je prošlo devet sati kada su napokon izišli iz hotela svježe otuširani, odjeveni i u očajničkoj potrazi za hranom. Dok su šetali uz zaljev prema gradu držeći se za ruke, Daphne je odlučila da neće izigravati mrističkog vodiča. U početku je imala svaku namjeru pružiti Stephenu prvoklasan obilazak i istaknuti sve, pa i najmanje detalje zbog kojih je Krf bio poseban. Ali večer je bila naprosto savršena i Daphne je zaključila da je najbolje da otok govori sam za sebe. Ništa nije rekla dok su prolazili pokraj veličanstvenog paviljona u parku gdje je Krfska filharmonija držala besplatni koncert za mnogobrojnu publiku. Lirske note i ritam bubnjeva bili su savršena pozadinska glazba za njihovu šemju. Rukom pod ruku krenuli su prema drugom kraju parka gdje se uređeni travnjak susretao sa starim venecijanskim lukovima na trgu Spianada. Ondje su zastali promotriti Cigane oko trga koji su se cjenkali oko svega što su nudili: balona, igračaka, desetminutne vožnje motoriziranim vozilom, pečenog kukuruza, čak i spanakopite. Daphne je stala ravno ispred jednog Ciganina koji joj je zapeo za oko. Nikako nije mogla znati koliko točno ima godina. Mogao je imati pedeset, a i devedeset pet. Koža mu je bila tamna, sjajna i gruba, a lice mu se sastojalo od niza dubokih bora. Svaki put kada bi prodao nešto iz svoje ponude, njegov bi širok osmijeh otkrio krezuba usta. Unatoč tome što je temperatura zraka bila viša od dvadeset i pet stupnjeva, nosio je stari, loše krojen sako odijela i rubac svezan oko vrata. Promatrali su kako je pripremao svoj kukuruz. Podigao je svaki klip


potamnjelim hvataljkama i prinio ga sasvim blizu licu na pregled. Provjeravao je je li kukuruz karameliziran i zapečen, ali nikad prepečen. Kada se uvjerio da je klip savršeno pečen, položio ga je u drugi pladanj i posuo po njemu izdašan prstohvat soli. »Dođi. Idemo po kukuruz. «Daphne je povlačila Stephena prema kolicima Ciganina koji je pekao kukuruz. »Šališ se?« odmicao se. »Daphne, čovjek nema zube. Jesi li mu vidjela nokte? Potpuno su crni. Nema šanse –« Daphne nije čekala da završi. Pustila je njegovu ruku i prišla prodavaču kukuruza sa širokim osmijehom na licu. »Dva, molim«, rekla je na grčkom i posegnula za novčanikom u torbi. Ciganin je ispunio Daphneinu narudžbu uz široki osmijeh dok mu se u kutu usana skupljala pjenasta pljuvačka. »Za Vas, lijepa gospodo, dva eura. Posebna cijena.« Omotao je klipove običnim smeđim papirom i pružio ih Daphne. »Efharisto41«, zahvalila je i pružila mu novčanicu od dvadeset eura. Okrenula se i otišla prije nego što joj je mogao vratiti ostatak. Stari je Ciganin promatrao Daphne kako odlazi, a zatim je pogledao novčanicu koju mu je dala. Njegove su se sitne, zamagljene oči raširile u nevjerici. Zgužvao je novčanicu koja mu je ležala na dlanu, ogledao se oko sebe da provjeri promatra li ga itko te je gurnuo novac u unutarnji džep jakne. Zatim se okrenuo i ponovno posvetio svojemu kukuruzu. »Evo«, rekla je i pružila kukuruz Stephenu. »Vjeruj mi. Jako je ukusan.« Zarila je zube u slatko i sočno predjelo. Iako je pečen na ugljenu, ovaj kukuruz nije bio presušen. Ponovno je zagrizla. U ustima joj je eksplodirao šećerni sok koji je potekao iz svakog zrna, izbalansiran savršenom količinom slankaste hrskavosti morske soli. Stephen je i dalje držao kukuruz u ruci i zurio u Daphne. »To tvrdi žena koja odbija jesti hot dog od uličnih prodavača u Manhattanu. Ovlaštenog uličnog prodavača koji radi prema zakonu.« Mahao je svojim klipom prema Daphne.


»Da, ali te su hrenovke kuhane u prljavoj vodi i odvratne su. Želim reči da tko zna koliko dugo plutaju u onoj ustajaloj tekućini prije nego što je pojavi neki naivni turist i kupi ih?« Glasno se nasmijala. »U redu. Ako inzistiraš. Kad si u Rimu –« Zagrizao je kukuruz i osmjehnuo se kada mu se ukusni sok razlio ustima. »Smijem li te podsjetiti da smo u Grčkoj?« Ponovno je svojom rukom obuhvatila njegovu i nastavili su svoju šetnju. Još su jednom stali nešto pojesti. Njihova je sljedeća postaja bila nekonvencionalna i skromna, ali opet je posluživala ukusnu hranu kao i prva. Ninos je oduvijek bio Daphnein i Popin najomiljeniji restoran brze hrane. Masni sendviči souvlaki natrpani umakom tzatziki, lukom, rajči-com i kockicama svinjetine sa žara, pa čak i pomfrit kod Ninosa bili su obavezni kada god bi sestrične bile zajedno u gradu. Čak bi i ya-ya, koja je rijetko jela u restoranima, inzistirala da joj donesu doma jedan souvlaki iz Ninosa svaki put kada bi došla u Krf. »E, ovo je odlično! Stvarno odlično«, rekao je Stephen i ponovno zagrizao souvlaki dok mu je tzatziki kapao niz bradu. Daphne se nagnula i obrisala mu umak s lica, a zatim je istim ubrusom obrisala svoje lice. »Trebala bi ovo posluživati u Koukli. Ozbiljno«, izjavio je s punim ustima souvlakija. »Ne, ne u Koukli.« Odmahivala je glavom. »Ali nešto slično odlično bi se uklopilo u središtu grada, blizu NYU-a. Dok sam ja još studirala, bila je ondje mala masna zalogajnica koja je prodavala falafel42 i dobro zarađivala. Ali bila je to nepretenciozna rupa. Zamisli što bi se moglo postići posluživanjem suvremene grčke brze hrane. Znaš na što mislim. Uzmeš neke klasike grčke kuhinje kao što su pečeni kukuruz i spanakopita i upakiraš ih u privlačno pakiranje koje će privući studente u potrazi za brzim obrokom.« Prestala je govoriti i pogledala pročelje Ninosa s jednostavnim drvenim znakom te turistima i mještanima koji su stajali u redu ispred vrata i dalje niz pločnik. »Recimo Ninos New York.«


»To bi moglo upaliti«, složio se Stephen i zagrizao svoj drugi sendvič. »Znam«, odgovorila je Daphne iako nije znala bi li trebala biti zadovoljna što se Stephenu svidjela njezina zamisao ili bi je trebalo biti strah. Točno je da je uz Stephenovu pomoć Koukla postigla veliki uspjeh, ali to je također bio početak njezinih dvanaestosatnih radnih dana i sve veće udaljenosti od Evie. Daphne je bila itekako svjesna da uspjeh, poput svega ostalog, ima svoju cijenu. »Dođi«, rekla je i povukla ga za ruku, željna promjene teme. »Želim ti nešto pokazati.« Dok je Stephen jeo svoj souvlaki, Daphne ga je vodila labirintom uskih uličica kroz povijesnu jezgru grada koja se pretvorila u trgovačku četvrt. Nakon skretanja u još jednu uličicu, napokon su došli do širokog trga. »Što je ovo?« pitao je Stephen i obrisao posljednje tragove souvlakija s lica. »O, dobro. Još je otvorena.« Daphne je uzdahnula kada je vidjela da su dvostruka vrata još uvijek bila širom otvorena. »Nisam bila si - gurna u koliko sati zatvaraju.« »Kada zatvaraju što?« »Agios Spyridon, Crkvu svetog Spiridona. Dođi.« Odvela ga je prema staroj crkvi. Poznati mirisi dima i tamjana zapuhnuli su Daphne čim se približila dvostrukim drvenim ulaznim vratima crkve. Sve je bilo točno onako kako se sjećala: u velikoj je prostoriji bilo mnoštvo udovica u crnini i sjedokosih muškaraca u loše krojenim sakoima koji su se pobožno klanjali oltaru s brojnim ikonama. Držala je Stephenovu ruku i upijala prizor prisjetivši se priče koju je Yanni podijelio s njom. Zamislila je ya-yu, Doru i njezine djevojčice kako se ovdje kriju pred krvoločnim odredima smrti koji su vrebali ispred vrata. Pokušala je sebi dočarati taj prizor, ali ju je ponovno prelio val tuge. Ponovo je morala odagnati taj prizor iz svojih misli. Ne sada. Bilo je odviše teško razmišljati o tome, previše je toga bilo za procesirati.


Morala je snagom volje otjerati Doru i djevojčice iz svojih misli, makar na samo jednu noć. Skrenula je pogled prema žlijebu sa svijećama na ulazu u crkvu i promatrala majke koje su bdjele nad svojoj dječicom dok su drhtavim ručicama palili svijeće i postavljali ih na pijeskom obložen žlijeb. Srebrnkasti je sjaj obasjavao unutrašnjost crkve. Daphne je gledala majke koje su podizale svoju dječicu, premalenu da bi dosegla Ikone. Vidjela je kako im majke nježno šapuću da poljube sliku sveca i usađuju im prve klice tradicije i vjere. U tom je trenutku shvatila koliko joj zapravo nedostaje Evie. Ostavila ju je s ya-yom samo na jednu noć, ali sada, dok je gledala druge majke sa svojom djecom, poželjela je da Evie ovdje s njom. Namjeravala je doći s Evie u crkvu i pričati joj o njihovu ljubljenom svecu, ali jednostavno još nije bilo pravoga trenutka za to. Nakon vjenčanja, obećala je, upalila svijeću i položila je među ostale. Spojila je tri prsta desne ruke, tri se puta prekrižila, baš kao što ju je ya-ya poučila dok je još bila nejako dijete, i maknula kosu s lica dok se naginjala prema ikoni svetog Spiridona obrubljenoj srebrnim okvirom da je poljubi. Ali za razliku od ostalih vjernika, Daphne je pazila gdje će položiti svoje usne. Pažljivo je odabrala mjesto na kojemu nisu bili vidljivi otisci usana drugih ljudi. Stephen je ostao stajati na ulazu u crkvu promatrajući misteriozan i egzotičan prizor koji se odigravao pred njim. Bila je to sušta suprot - nost čistoj bijeloj episkopalnoj kapelici u koju je odlazila njegova obitelj u Americi. »Zanimljiva neka crkva«, šapnuo joj je u uho. »Znam.« Kimnula je. »Ali još nisi sve vidio.« Okrenula se i osmjehnula. »Slijedi me.« Uhvatila ga je za ruku i povela kroz crkvu. Desno od oltara nalazila su se još jedna vrata prekrivena ukrašenim ikonama. Stephen je pokušao uhvatiti bolji pogled, a deseci ljudi izlazili su ili ulazili kroz vrata pa nije mogao uočiti što je unutra, zašto su se svi naguravali pred ovom prostorijom. »Ovdje leži svetac«, šapnula mu je Daphne i pokazala prema otvorenim


vratima. Stephen je istezao vrat da bolje vidi, ali još mu uvijek nije bilo jasno što bi to točno trebao gledati. »Radi se o svecu«, ponovila je Daphne. »Sveti Spiridon, naš svetac zaštitnik.« »Što je unutra? Nekakvo svetište ili?« »Ne, on leži unutra. Njegovo tijelo je unutra.« Odmahnuo se od nje. »On je svetac zaštitnik našega otoka. Stanovnici Krfa jako ga cijene. Njegovo je tijelo stoljećima staro, ali je još uvijek cijelo. Štiti otok i njegove otočane i čini čudesna dijela za nas.« »Za nas?« Okrenuo se od oltara i pogledao Daphne. »Daj, molim te, Daphne. Ne vjeruješ valjda u to što si rekla?« Daphne je bila zatečena. Nikada nije pobliže razmišljala o klasifikaciji svojih vjerovanja. U New Yorku nikada ne bi stigla poći u crkvu niti je ikada s njim raspravljala o religiji pa nije bilo čudno što je Step - hen bio iznenađen njezinom povezanošću s ovim svecem. Ali nitko tko je rođen na Krfu nikada nije ispitivao svoju vjeru u Agiosa Spyridona. Nisu za to imali nikakva razloga. To je bilo usađeno u svako dijete koje je svojim rođenjem na bilo koji način bilo povezano s otokom. Kao da je sam svetac blagoslovio svako rođeno dijete i bio prisutan pri svakom njegovu koraku štiteći ga i bdijući nad njim do kraja njegova života. Daphne je sada više nego ikad, a pogotovo nakon što je poslušala Yannijevu priču, bez imalo sumnje vjerovala u njega. »Da.« Daphne je pogledala Stephena ravno u oči. »Da, vjerujem. Iskreno vjerujem.« »Ma, šališ se?« Nakrivio je glavu i pogledao je iskosa. »Stvarno?« »Da, stvarno. Uvijek sam vjerovala u njega i uvijek ću vjerovati.« Mala prostorija u kojoj su se čuvali svečevi ostaci počela se prazniti prije nego što je stigla više išta reći. Izišlo je nekoliko muškaraca i žena, neke su držale za ruku malu djecu dok je u prostoriji ostalo nekoliko


zbunjenih turista koji su bili iznenađeni onime što su upravo vidjeli. »Idemo.« Daphne je uhvatila Stephena pod ruku. »Služba je završila. Uđimo.« Stephen je bio nesiguran. Odupirao se dok ga je Daphne povlačila unutra. »Idemo.« Povukla ga je još jedanput. Sićušna je prostorija sada bila gotovo prazna. Dvije starice i svećenik zadubljeni u razgovor stajali su pokraj otvorenoga srebrnog sanduka koji je sadržavao ostatke sveca. Daphne se osmjehnula znajući kakvu su sreću imali što su naišli na otvoren lijes. Svećenici su ga otvarali samo u posebnim prigodama i prilikom posebnih molitvi. Daphne je pognula glavu pred bradatim svećenikom koji joj je odzdravio na isti način. Stišćući Stephenovu ruku, uvela ga je u malu prostoriju prepunu srebrnih svjetiljaka i slika koje su opisivale svečev život na svim zidovima. Najprije je stala na dnu lijesa i pokazala crvene baršunaste papuče nataknute na stopala Agiosa Spyridona. »To su njegove cipele.« Daphne se približila Stephenu dok je govorila, da ne bi ometala druge štovatelje koji su počeli ulaziti u prosto - riju. »Svake mu godine svećenici nataknu novi par papuča«, šapnula je. »Na kraju godine otvore lijes i pronađu istrošene i pohabane papuče.« Stephen joj je stisnuo ruku. Daphne je znala da mu je teško povjerovati u njezine riječi, ali nije namjeravala prekinuti svoju priču. »Istrošene su jer svetac svake noći ustaje i hoda ulicama Krfa štiteći otok i njegove stanovnike.« Krenula je prema drugom kraju lijesa. »Ovdje. Vidiš.« Pod prigušenim je svjedom teško bilo nazrijeti sve pojedinosti, ali bilo je ovdje – lice Agiosa Spyridona. Lice mu je bilo mumificirano, tamnosivo i suho. Očne su mu duplje upale, obrazi su mu bih uvučeni, a na mjestu njegovih usta bila je samo ravna šupljina. Oni koji nisu imali vjere mogli bi ustuknuti pred ovim prizorom. Ali za Daphne i sve one koji su vjerovali, pogled na njihova zaštitnika pružao im je utjehu. Daphne je brzo izrekla tihu molitvu, a Stephen je približavao lice sve bliže i bliže lijesu. Kada je završila sa zahvaljivanjem agiosu43 na svojoj


sreći i zdravlju svoje kćeri i ya-ye, Daphne mu je zahvalila i na tome što je pružio utočište ya-yi, Dori i djevojčicama. Znam da su brojna tvoja čudesa, molila je. Hvala ti što uvijek čuvaš i pomažeš mojoj obitelji. Molim te, Agiose Spyridone, molila ga je, molim te, prati moje korake i vodi me. Drži me za ruku i pomozi mi da donesem prave odluke o svojem životu. Pomozi mi da pronađem svoju snagu. Onakvu snagu kakvu si dao ya-yi. Vodi me kao što si nju vodio i pomozi mi da vodim Evie prema sretnijem i ispunjenjem životu. Kad je završila sa svojom molitvom, Daphne se tri puta prekrižila. Kleknula je i poljubila lijes prije nego što je uhvatila Stephenovu ruku i odvela ga prema izrazu. »Zaista. Ovo je bilo vrlo zanimljivo.« Prošao je prstima kroz kosu. »Znači, on ustaje noću i hoda uokolo.« Podigao je obrvu i pogledao Daphne. »U svojim papučama.« Daphne je primijetila njegov pokušaj da je nasmije, ali odlučila je da neće reagirati jer joj njegova šala uopće nije bila smiješna. Zanemarila je to što je rekao. »Dođi, nismo još gotovi.« Odvela ga je prema glavnom dijelu crkve i uzela olovku i mali četvrtasti komadič papira iz košare na klupi. »Što to radiš?« upitao je. »Običaj je napisati imena osoba koje želiš da svetac štiti na komadiću papira.« Daphne je na svoj popis napisala: Evie, ya-ya, Popi, Nitsa i Stephen. Poljubila je papir, jednom ga preklopila i položila u drugu košaru, koja se brzo punila popisima vjernika. Okrenula se. Osmjehnula se svojemu zaručniku i podignula dlan njegove ruke prema svojim usnama te ga poljubila. Znala je da ne razu - mi je i da misli da je cijela ta priča oko čudesa i štovanja mumificiranog tijela pomalo zastarjela i jeziva. Stephen je bio čovjek koji se oslanjao na zdrav razum. Njega su zanimale činjenice, a ne slijepa vjera. Daphne je znala da među njima postoje neke osnovne razlike. Kulture iz kojih su potekli i njihove


prošlosti bile su dva različita svijeta. No, na kraju, to je bilo sasvim u redu. Odavno je odustala od ideala savršenog pratitelja koji ju je razumio i obožavao svaki dio nje. Daphne je pokopala taj svoj san onoga dana kada su Alexovo tijelo položili u grob. »Dođi. Idemo.« Ponovno ga je povukla za ruku. »Ima jedan prekrasan krovni bar u hotelu Cavalieri u koji te želim odvesti.« »To već dobro zvuči. Otiđimo odavde. Dobro bi mi došlo piće.« Prebacio je ruku preko Daphneina ramena i poveo je prema izlazu. »Da, i meni.« Okrenula se još jednom prije nego što su izišli iz crkve. Zastala je kada je pogledom preletjela preko svečeve grobnice. »Što je bilo?« pitao je Stephen. Na ulazu u grobnicu stajao je Yanni. Daphne je osjetila leptiriće u želucu. Pokušala je gutati, ali činilo se da su joj se leptirići podigli sve do grla gdje su njihova lepršava krila blokirala prolaz zraka. Stajala je tako pokraj Stephena i promatrala Yannija koji je pognuo glavu pred ikonom sveca. Daphne je primijetila da se, za razliku od drugih vjernika, nije prekrižio. Naravno da nije. Ipak je bio Židov. Ali nagnuo se naprijed prema postolju ikone i poljubio stopala sveca koji je pomogao spasiti njegovu majku i baku prije toliko godina. Ušetao je u malu prostoriju u kojoj je ležalo agiosovo tijelo i nestao unutra. »Što je bilo?« Stephen ju je ponovno pitao. »Ništa.« Osmjehnula se svojem zaručniku. »Samo sam vidjela jednog čovjeka kojeg poznajem.« Izišli su iz crkve držeći se ispod ruke. Na trgu popločanom oblucima zapuhnuo ih je hladan noćni povjetarac. Posljednji je put pogledala natrag prema crkvi. »Samo stari prijatelj iz Erikouse.«


Dvadeset i dva

NEW YORK, 2001. GODINA

»Nikad više.« Mama je šakom snažno udarila o stol. »Nikad se više nećeš vidjeti s njim«, siktala je kroz stisnute zube. »Ali mama, on nije onakav kakvim ga smatraš«, plakala je Daphne. Ispružila je molećivo ruke prema majci. »Molim te, mama, on nije takav.« Glas i ruke su joj se tresli. Mama je ustala. Pogledala je Daphne svisoka. Oči su joj se suzile i Daphne se činilo kao da su postale tri nijanse tamnije dok ju je gledala. Mama je podignula zglob desnog kažiprsta u usta i snažno ga zagrizla. Daphne je samo jednom prije toga vidjela mamu da je to učinila. Bilo je to kada se usudila dati svoj broj telefona jednom slatkom i sramežljivom dječaku sa znojnim dlanovima kojega je upoznala na školskom plesu u sedmom razredu osnovne škole. Dječak ju je nazvao već idućeg jutra i pitao smije li razgovarati s Daphne, ali baba mu je poklopio slušalicu toliko snažno da je Daphne dotrčala iz svoje sobe vidjeti što se dogodilo. Baba je odjurio u restoran, a da joj se nije obratio ili je pogledao. Daphne je predobro znala nevjerojatne dubine i posljedice babine naravi. Prošlo je dvadeset godina otkako je posljednji put razgovarao sa svojom braćom i sestrama nakon žučne rasprave o nasljeđivanju male čestice s vrtom koju su njihovi pokojni roditelji posjedovali na susjednom otoku Othoni. Pitala se koliko će vremena proći prije nego što bude želio razgovarati s njom. Vrata su se s treskom zalupila za njim, a mama je ugrizla zglob na svojem prstu prije nego


što je ošamarila Daphne. »Poutana«, ispljunula je tu riječ prije nego što je Daphne za kaznu potjerala u sobu. Bio je to prvi i posljednji školski ples na koji je Daphne bilo dopušteno ići. No, to je pripadalo prošlosti. Više nije bila tako preplašena i poslušna trinaestogodišnjakinja. Poštovala je ona svoje roditelje, ali više ih se nije bojala. Ovo je bilo previše važno. Ipak je to bio Alex. »Baba, molim te.« Razgovarala je s njegovim leđima. Ustala je, položila dlan na njegovo rame moleći ga tako da se okrene i vidi iskrenost u njezinim očima. »Moraš mi vjerovati. Alex je dobar čovjek.« Baba je podignuo bradu i teško progutao. »Pružite mu priliku. Vidjet ćete kakav je kada ga upoznate.« Otišao je od svoje kćeri kao i onoga jutra nakon školskog plesa – i nijednom se nije osvrnuo. Mlitava joj je ruka pala uz bok kada je čula paljenje radija i grčke vijesti kako trešte kroz zvučnike u drugoj sobi. Mama je ustala sa svoje stolice na čelu stola. Okrenula se prema kuhinji i nakon samo tri koraka okrenula se natrag prema Daphne stišćući čvrsto šake. Njezina se crna punđa, koja je obično bila čvrsto i uredno svezana na vrhu glave, raspustila. Ukosnice nisu dorasle mahanju rukama, udaranju o prsa i gestikulacijama grčke majke čija se kći usuđuje prkositi svojim roditeljima i svojemu nasljeđu. »Nećeš to učiniti svojemu ocu. Nećeš to učiniti ni meni. Nismo došli u ovu zemlju da bismo šesnaest sati dnevno bili na nogama, čistili, prali, kuhali, posluživali, rintali i radili kao životinje dok ne bismo bili toliko umorni da ni san nije dovoljan odmor za naša izmorena tijela... Nismo prošli kroz sve to, Daphne moja, da bi ti postala kurva nekom Amerikančiću kojega si upoznala u školi.« Njezine su riječi boljele više od pljuske. Daphne se uspravila i pogledala u namrgođene oči svoje majke bez treptanja i bez povlačenja. »Ja nisam njegova kurva.« Govorila je tiho i promišljeno.


»Volim ga i on voli mene. I bit ćemo zajedno.« Mama nije više rekla ni riječ. Izjurila je iz blagovaonice i uletjela u kuhinju poput furije. Daphne je čula kako je zalupila vratima hladnjaka. Drhtala je dok je mamina mesarska sjekirica lupala po daski za rezanje, svaki put sve glasnije i snažnije nego što je bilo potrebno. Kraj razgovora. Početak Daphneina i Alexova teškog zadatka. DAPHNE JE SJEDILA U KLUPI između svojih roditelja i molila Oče naš najprije na grčkom, a zatim na engleskom jeziku s cijelom današnjom kongtegacijom. »Pater emon, Oentis Ouranis, Agiastiste to onoma sou...« »Oče naš, koji jesi na nebesima, sveti se ime Tvoje...« Znala je da je ovdje. Nije ga motala vidjeti. Osjećala je njegovu blizinu. Znala je da nije uljudno gledati iza sebe u crkvi te je uprla pogled ravno pred sebe ne usuđujući se okrenuti i pogledati iza za potvrdu njegove prisutnosti. Sjeti se samo Orfeja i Euridike, govorila si je da se podsjeti na to koliko se Orfej približio tome da spasi svoju voljenu Euridiku. Mlada je nevjesta stala na zmiju otrovnicu i umrla. Odvedena je u podzemni svijet da ondje postane samo sjenkom. Neutješni je Orfej svirao toliko tugaljive pjesme na svojoj liri da su se kraljica Perzefona, pa čak i sam kralj Had sažalili nad ljubavnicima skrhana srca da su im obećali da će ih ponovno ujediniti. Dopustili su Eutidiki da slijedi Orfeja na odlasku iz podzemlja, ali pod jednim uvjetom: Orfej se ni u jednom trenutku ne smije osvrnuti i pogledati prati li ga njegova ljubav. Orfej se, mučen strahom i sumnjom, okrenuo. Euridika je nestala pred njegovim očima. Daphne neće učiniti istu pogrešku. »I ne uvedi nas u napast...« Nastavila je izgovatati molitvu nešto glasnije nego obično. Kada je bilo vrijeme za pričest, ustala je sa svojim roditeljima i krenula


prema oltaru. Otac Anastasios umočio je zlatnu žličicu u kalež s vinom i vodom i gurnuo joj je u usta. Okrenula se da se vrati na svoje sjedalo. Napokon ga je uočila. Sjedio je prema kraju crkve, sam u moru obitelji i yaya. Oči su joj se zažalile pri pogledu na njega. Odvratio joj je osmijeh. Glava mu je bila pognuta, a izraz na licu ozbiljan kao u svih ostalih župljana. Mama je pogledala Daphne i slijedila njezin pogled prema Alexu. Upoznavanje nije bilo potrebno. »Što on radi ovdje? Ta on nije Grk«, tiho je prosiktala i zgrabila te stisnula Daphnein lakat jače nego što je bilo potrebno i usmjerila je prema njihovoj klupi. Baba ih je slijedio izgubljen u mislima i nije primijetio dramu koja se odvijala pred njim. Daphne se nagnula i izvukla klečalo s podstavom prekrivenom crvenim baršunom. Kleknula je, prekrižila se, sklopila ruke i izrekla tihu molitvu zahvale prije nego što se okrenula prema svojoj majci. »Voli me.« Osmjehnula se. Bilo je to jedino potrebno objašnjenje. Mama je također kleknula i pomolila se. NASTAVILO SE TAKO MJESECIMA. Svake je nedjelje sam pobožno sjedio u stražnjem dijelu crkve i nikada nije prišao Daphne ni njezinoj obitelji. Osmjehnuo bi se Daphne i njezinoj majci, kada bi se usudila pogledati ga i priznati njegovo prisustvo. Bio je prisutan na misi 11. kolovoza, kada se slavila litija svetog Spiridona. Mama ga je krajičkom oka promatrala kako pali zavjetnu svijeću u crvenoj staklenci i polaže je na oltar ispod svečeve ikone. Došao je i 15. kolovoza kada se slavi Uspenje Marijino, uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo. Mama se upravo vratila iz WC-a i uočila ga kako pali svijeću i križa se, ali ne s tri prsta prema tradiciji Grčke pravoslavne crkve, nego cijelom rukom, kako je to njezina mama nazivala


»znak križa pripadnika drugih religija«. Pojavio se i na Badnjak s rukama punim darova za sirotište Svetoga Vasilija. Široko se osmjehivao dok je prilazio članicama Ženskog društva Philoptochos među kojima je bila i mama koja je volontirala u akciji prikupljanja igračaka. »Sretan Božić, mladiću! Hristos se rodi«, pozdravila ga je jedna članica dok je polagao svoje darove na stol. Mama se zaokupila vezivanjem i odvezivanjem velike zelene mašne na malu četvrtastu kutiju. »Kala Hristougena, kyries«, rekao je. »Sretan Božić, moje dame« Izgovor je bio pogrešan, ali riječi su bile savršene. »Bravo, mladiću.« Gospođe su mu pljeskale i ustrčale se oko njega. Mama je samo šutjela. DOŠAO JE I NA CVJETNICU. Alex se sagnuo kako bi poljubio ruku oca Anastasiosa kada mu je svečenik na kraju liturgije dao križ ispleten od palminih grančica. Mama je promatrala kako je otac poželio dobrodošlicu u njihovu crkvenu obitelj i pozvao ga da ostane na kavi. »Svi su dobrodošli u Kristovoj kući«, rekao je svećenik i pljesnuo Alexova leđa. Mama i baba promatrali su s drugog kraja crkvene dvorane kako Daphne prilazi Alexu. Stajali su jedno pokraj drugog, pili kavu, razgovarali i smješkali se jedno drugom. Nisu se usudili ni dodirnuti ni poljubiti jer su znali da bi to bilo drsko i nepromišljeno. Baba je zlovoljno puhao promatrajući ih te je krenuo prema njima da zaustavi njihovo nedolično ponašanje. Ali mama ga je uhvatila za ruku i zaustavila. »Ne«, rekla je. »Svi su dobrodošli u Kristovoj kuči.« Bio je ondje i svake večeri tijekom Velikog tjedna, u svakom trenutku svakoga svečanog obreda. Stajao je u redu pred oltarom na Veliku srijedu i podigao glavu prema ocu Anastasiosu, a svećenik mu je pomazao lice svetim uljem, najprije čelo, zatim bradu i obraze te naposljetku dlanove i ruke. Na


Veliki petak priključio se procesiji za ikonom epitaphios prekrivenom cvijećem koja je prikazivala Kristov grob, a koja se nosila oko crkve dok ju je crkvena zajednica svečano i dostojanstveno slijedila. Daphne je u početku hodala uz svoje roditelje, ali polako je pronašla put do Alexa. Mama i baba promatrali su i s negodovanjem odmahivali glavama dok se njihova kći polako udaljavala od njih. Ali nisu je pokušali zaustaviti. U ponoćnom slavlju Kristova uskrsnuća, Alex je već sjedio dok su Daphne i njezini roditelji tek ulazili u crkvu malo prije ponoći. Kasnili su jer je u njihovoj zalogajnici bilo više posla nego obično, zbog čega je bilo nemoguće stići na vrijeme i osigurati mjesta u crkvi. Stajali su u stražnjem dijelu crkve, odmah iznad Alexa koji je znao bez okretanja je li stigla. Prepuna je crkva bila tiha i mirna dok su vjernici stajali rame uz rame i držali neupaljene svijeće iščekujući radostan kraj žalosnom tjednu punom promišljanja. Netom prije ponoći ugašena su sva svjetla u crkvi. Otac Anastasios pojavio se iza oltara u zamračenoj crkvi noseći jednu zapaljenu svijeću. Okrenuo se prema ministrantima i svojom svijećom zapalio njihove jednu po jednu. Dječaci su došli među vjernike i jedan po jedan zapalili su svijeću po svijeću dok red po red svjetlo Kristova uskrsnuća nije obasjalo cijelu crkvu. Mlada majka koja je sjedila ispred Alexa okrenula se prema njemu i upalila njegovu svijeću. Alex se potom okrenuo da bi podijelio plamen i našao se licem u lice s Daphne i njezinom mamom. Osmjehnuo se dok je palio Daphneinu svijeću. Mama je zurila u njega i oklijevala trenutak. Ali napokon se nagnula i primila Alexovo svjetlo u svoj život. U tom je trenutku crkvom gromoglasno odjeknula radosna himna o Kristovu uskrsnuću. »Christos Anesti ek nekron. Thanato Thanaton patisas, Kai tis en tis mnimasi, Zoi, Harisamenos.« Daphne je uzdignute glave pjevala svaku riječ kao da dolazi iz njezina srca, a ne usta. Jednom je rukom držala svoju svijeću, a drugom je posegnula za majčinom rukom. Ovoga puta njezina majka nije oklijevala. Odvratila joj je stisak i pjevala uglas s njom.


»Krist je ustao iz mrtvih, smrću je pobijedio smrt i podario novi život onima koji su umtli.« U tom je trenutku Daphne znala da joj je Krist, uistinu, podario novi život.


Dvadeset i tri

Evie je potrčala niz pristanište čim je ugledala Daphne na izlaznoj rampi. Vrisnula je visokim tonom i skočila u majčino naručje. »Mamice, baš sam se dobro zabavljala«, ciknula je Evie dok je ovijala noge oko majčinih bokova i ruke ono njezina vrata. »Ali zar ti nisam nimalo nedostajala?« Daphne je poljubila vrat svoje djevojčice. Evie je mirisala na kremu za sunčanje i veliku crvenu ružu koju je zataknula iza desnog uha. »Da, mamice. Ali nećeš vjerovati. Ya-ya mi je pokazala kako se radi pita. Napravila sam svoje prvo tijesto za pitu. Koristila sam se starom metlom i sve to, baš poput one koju ti imaš doma. Bilo je baš super. Mamice, jako mi se sviđalo raditi pitu. Kako to da nikad ne kuhaš sa mnom u New Yorku, mamice? Kako to? Obećaj mi da ćeš kuhati sa mnom, mamice. Obećavaš?« »Naravno da ću kuhati s tobom, zlato.« Daphne se nasmijala. »I znaš što još?« nastavila je Evie. »Thea Popi mi je ispričala priču. Bio je taj jedan čovjek, kralj Midas, koji je bio jako, jako pohlepan, znaš, mamice. Sve što je dodirnuo pretvorilo bi se u zlato – mislim, baš sve.« »To uopće ne zvuči loše.« Stephen se smijuljio. »Da, ali onda je dodirnuo svoju malu kćer.« Daphne je milovala Evienu kosu i ljubila joj ružičaste obraščiće. »Pa se i ona pretvorila u zlato«, ciknula je Evie i pljesnula rukama. »To je lijepa priča, dušo. Jedna od meni najdražih. Ali zar nisi zaboravila


nešto?« Daphne ju je prekorila. »Zar nećeš pozdraviti Stephena? Prešao je sav taj put samo da te vidi.« Daphne je odmotala Eviene ruke sa svojega vrata i spustila je na tlo. »Bok.« Evie se igrala sa staklenim okom koje joj je visjelo oko vrata. »Bok i tebi. Za tebe, gospođice Evie«, rekao je dok ju je grlio, a zatim je izvukao lizalicu u duginim bojama iz džepa i pružio je prema njoj. »Hvala«, rekla je Evie i uzela lizalicu, odmotala omot i tutnula je u usta prije nego što je potrčala za jednim psom lutalicom koji je živio u luci. Popi, koja je cijelo vrijeme stajala po strani i promatrala razmjenu pozdrava, iskoristila je priliku i približila im se. »Dobro došla natrag, sestrice.« Zagrlila je Daphne i poljubila joj oba obraza. »Popi, ovo je Stephen.« »Ah, napokon se upoznajemo«, zaurlala je Popi i bacila svoje ruke oko Stephena. Stephen je na trenutak mirno stajao, a ruke su mu nepomično visjele uz tijelo. Nije bio siguran što učiniti sa svom tom nježnošću od savršene strankinje. »Dobro došao, Stephen«, ciknula je Popi i još ga jednom stisnula. Pustila je Stephena iz svojega smrtonosnog stiska. Daphne se smijuljila. Morala je priznati da je cijeli prizor bio uistinu smiješan. Na jednoj je strani bila Popi s rumenim obrazima, sva okrugla i prepuna neobuzdane energije i ljubavi njišući bokovima i mašući rukama kao da izvodi neku vrstu drevnoga plesa plodnosti. A s druge je bio Stephen – atletski građen, besprijekorno odjeven, savršenih manira i nijedna njegova dlaka, nijedan pokret nisu bili neumjesni. »Gdje je ya-ya?« pitala je Daphne dok je pogledom pretraživala luku. »Čeka nas u kući. Da, da, rođače Stephen, sprema ti se veliko iznenađenje.« kokodakala je Popi i provukla svoju ruku oko Stephenove. Daphne je grizla donju usnicu da ne prasne u smijeh. Stephen, koji je obično sve imao pod kontrolom, gledao je Popi kao da se boji da bi ga mogla pojesti za doručak.


»Kakvo iznenađenje?« pitala je Daphne. »O, rođače Stephen.« Popi mu je tapšala ruku dok su hodali. »ya-ya je za tebe nadmašila samu sebe. Za tebe priprema stifado.« »Stif... što?« »Stii-faa-do«, ponovila je Popi. »To je vrsta gulaša«, uskočila je Daphne. »Stvarno ukusan i gusti gulaš.« »Ako je tako ukusan, zašto mi ga onda nikad nisi pripremila?« zafrkavao ju je Stephen. »Da, nisam ti još otkrila sve svoje tajne«, priznala je Daphne. »Zapravo ima jako mnogo posla oko pripreme tog gulaša i potrebno ga je dugo kuhati. To je bogat gulaš reska okusa s rajčicama i octom te sitnim lučicama. Potrebni su sati za čišćenje tih malih lučica.« Daphne su rasle zazubice pri pomisli na izrazito ukusan gulaš, ali i oči su joj zasuzile kada se prisjetila zadnje prigode za koju je pripremala stifado. Bio je Alexov rodendan... Bila je u sedmom mjesecu trudnoće i kad je završila s guljenjem lučica, ruke su joj se opako grčile, a leđa su je ubijala. Gulaš je bio odličan, ali Daphne je iduća dva dana provela u krevetu u oporavku od pripreme jela. No, nije imala ništa protiv. Vrijedilo je svake sekunde kada je Alexovo lice prekrio izraz potpunog zadovoljstva i kada je navalio na jelo. Nakon što je završio na tanjuru nije ostao ni trag gulašu. To je bio prvi i zadnji put da je pripremala stifado. »Popi, kako ya-ya može pripremati stifado sa svojim artritičnim prstima?« »Tako što je budna od četiri sata ujutro. Sporo joj ide, ali ustrajna je u namjeri da ga pripremi.« Popi je mašući svojim bokovima i rukom pod ruku sa Stephenom hodala ispred nje. »Rođače Stephen, ti si vrlo, vrlo sretan muškarac.« Popi je podignula pogled prema svojem novom rođaku i zatreptala svojim gustim trepavicama. »Znam.« Pogledao je Daphne i široko joj se osmjehnuo. »Vjeruj mi. Točno znam koliko sam sreće imao.« Spustio je svoj kovčeg na tlo, uzeo


bijelu pamučnu maramicu koju je uvijek nosio u džepu i prebrisao njome kapljice znoja koje su mu prekrile čelo. Evie i suhonjavi pas lutalica utirali su im put, a oni su ih slijedili iz luke prema Nitsinu hotelu gdje će Stephen boraviti. Bilo je tipično otočko jutro, lagan povjetarac puhao je iz luke u njihova leđa, pod nogama im je škripao ispucali asfalt improvizirane ceste, a nosnice su im bile ispunjene opojnim slankastim mirisom mora, kozje krvi i grmova ružmarina. A kuda god pošli, oblijetalo ih je mnoštvo ya-ya koje su dolazile poljubiti, zagrliti i štipnuti novopridošlog Amerikanca. Ako Stephen nije znao što bi mislio o Popinim strastvenim izljevima bliskosti, zasigurno nije imao pojma što misliti o onome što se spremalo dogoditi. Prokletstvo, pomisli Daphne, dok je pokušavala zaustaviti smijeh koji joj je navirao u grlu. Zaboravila sam ga upozoriti. Dok im se približavala prva crna udovica, Stephen nije imao pojma da je on njezina meta. Thea Paraskevi nekoliko je minuta kružila oko svojega plijena bacajući ruke u zrak, cvileći i uzvikujući svoje čestitke. No, Stephen je umjesto njezina čestitanja, vidio samo smežuranu staru udovicu u izblijedjeloj crnoj opravi koja je vrištala na njega i napadala ga mokrim poljupcima. Daphne je sa strane promatrala kako su se svaka thea, theo, ksadelfos i ksadelfi s kojima su se susreli na putu za ya-yinu kuću potrudili poželjeti propisnu dobrodošlicu besprijekornom Amerikanosu koji se došao vjenčati s njihovom Daphne. Stephen je molećivim očima uputio Daphne niz poziva upomoć, ali Daphne nikako nije mogla zaustaviti navalu čestitara. Mogla je samo slegnuti ramenima i prošaptati: »Znam, žao mi je«, dok je njezin zaručnik svako toliko posezao za svojim bijelim rupčićem u stražnji džep hlača da s obraza obriše mokre poljupce. Napokon su stigli u hotel Nitsa. Kada su ušli u ispolirano mramorno predvorje hotela, Stephen je uptavo pomislio da se izvukao i uspio umaći gakanju svih pretjerano gorljivih otočana, ali ondje ga je zaskočila sama Nitsa.


»Ahoo!« čuo se Nitsin hrapavi glas koji je odzvanjao bijelim mramornim predvorjem. »Stigao je. Dođite ovamo. Dođi thei Nitsi. Dođi da te pogledam i poželim ti dobrodošlicu.« Vinske čaše iznad šanka zveketale su sa svakim njezinim gegavim korakom. Stephen je ispustio svoj kovčeg usred predvorja. Izgledao je kao da želi pobjeći i sakriti se kada je spazio Nitsu kako mu se žurno približava sa svojom bijelom pregačom, mrežicom za kosu i vječito upaljenom cigaretom u desnoj ruci podignutoj visoko u zrak. Bila je upola niža i tri puta šira od njega te odlučna pružiti američkom bankaru dobrodošlicu kakva doliči budućem grčkom zetu. »Pogledaj ga samo«, vriskala je Nitsa dok je objema rukama držala njegovo lice. Miris duhana i češnjaka vječito prisutan na njezinim prstima izazivao je nalete mučnine u Stephenu. »Pogledaj ga. Isti Kennedy. Pljunuti Kennedy, kažem vam. Daphne, tvoj muškarac liči na predsjednika Kennedyja.« Nitsa je spojila tri bucmasta prsta i prekrižila se njima. »Neka Bog dade njegovoj duši spokoj.« »Hvala«, uspio je protisnuti Stephen i uputiti sramežljivi osmijeh Nitsi. Nije bio siguran što bi točno trebao učiniti u ovakvoj prilici. Prije nego što je išta više uspio reći, Nitsa mu je ponovno pritiskala lice među svojim dlanovima. »Dobro došao u hotel Nitsa«, poželjela mu je rukama uzdignutima u zrak i okrećući se oko svoje osi. »Ja«, službeno je objavila udarajući se dlanom po grudima, »sam Nitsa.« »Drago mi je«, odgovorio je. »Sada si dio obitelji i pobrinut ću se da se ovdje osjećaš kao u vlastitoj kući. Ella. Sigurno si jako umoran. Pokazat ću ti sobu. To je najbolja soba u hotelu.« »Pričekat ću ovdje s Evie«, viknula je Popi za njima, uhvatila Evienu ruku i zaputila se prema šanku gdje je skupina australskih turista uživala uz ledeno grčko pivo Mythos. »Ne morate se žuriti. Pripazit ću na nju.« Daphne i Stephen slijedili su theu Nitsu duž dugog bijelog hodnika,


skrenuli su desno za njom te se zaustavili pred posljednjim vratima. Nitsa je okrenula otključanu kvaku i pokazala im unutrašnjost svijetle, oskudno namještene i besprijekorno čiste sobe. Bračni krevet zauzimao je veći dio prostora u ovoj kompaktnoj sobi. Uštirkane i izglačane plahte virile su kroz rupe fino vezenog prekrivača koji je prekrivao cijeli krevet. Daphne je znala da je ovaj uzorak sa sitnim ružicama jedan od zamršenijih i da je Nitsa iznosila ovaj krevetni prekrivač samo za svoje najdraže goste. U prostoriju je osim kreveta stala još samo mala tamna drvena komoda ukrašena vazicom s dvije savršene crvene ruže. Francuska vrata otvarala su se prema terasici s koje se pružao pogled na more. »Stigli smo.« Nitsa je stajala na dovratku jer u sobi nije bilo mjesta za obujam njezina tijela. Izvadila je cigaretu iz džepa svoje pregače i upalila je. Ispuhnula je oblak dima ravno u sobičak. »Možda nije otmjena kao u drugim hotelima u kojima ste boravili, ali ovo je najbolja soba koju imamo na Erikousi i nadam se da će vam se svidjeti i da će vam biti lijepo u njoj.« »Savršena je, Nitsa. Nije li, Stephen?« Daphne je sjedila na tubu kreveta i prstima prolazila po finim i nježnim vlaknima latica ruže na vezenom prekrivaču. »Nije li?« Ustala je s kreveta i otvorila francuska vrata u pokušaju da raščisti smrad dima cigarete koji je ispunjao sobu. Stephen je najviše mrzio smrad dima cigareta. »Da. Jako je lijepa. Hvala, Nitsa.« Provirio je kroz vrata kupaonice koju je proučavao. »Samo jedno pitanje. Do kada je otvoren poslovni centar?« »Poslovni centar?« Nitsa se nasmijala od srca. »Pa, ja sam poslovni centar. A ja sam ovdje cijelo vrijeme. I uvijek sam dostupna za svoje goste.« Ponovno se udarila o prsa lijevom rukom, nesvjesna pepela cigarete koji joj se rasuo po crnoj majici kratkih rukava. »Sve što ti treba samo pitaj Nitsu – i Nitsa će se pobrinuti za to.« »To bi značilo da nema poslovnog centra?« Prostrijelio je Daphne pogledom. »Ne. Nema poslovnog centra.« Daphne je vrtjela zaručnički prsten oko svojega prsta.


»U redu. Ostavit ću vas nasamo da se raskomotite. Dobro došao, još jednom.« Nitsa se okrenula i krenula prema vratima. »Što god bude trebalo, samo pitaj Nitsu. Dobro?« »Hvala.« Otpravio ju je kimanjem glavom. Daphne je znala da iako je Stephen bio razočaran sobom, neće dopustiti da Nitsa primijeti njegovo nezadovoljstvo. Jedno je bilo sigurno za Daphneina zaručnika – bio je pravi gospodin. Čekao je na ulazu u sobu dok seizmičko podrhtavanje poda izazvano Nitsinim teškim koracima nije postalo tiše. Progovorio je tek nakon što je čuo Nitsin glasan glas iz prizemlja: »Prijatelji moji dragi, želite li možda još jedan Mythos?« »Ne spada baš u kategoriju luksuznih hotela, je li?« Opruge na krevetu zaškripale su kada je sjeo na njega. »Znam da nisi navikao na ovakav smještaj. Jednostavan je, ali čist. Ionako nećeš mnogo vremena provoditi u sobi«, rekla je. »Sjećaš li se da sam ti pričala o tome. Jednostavna otočka elegancija. To možeš očekivati ovdje, kod nas.« »U pravu si što se tiče jednostavnosti.« Ustao je s kreveta i povukao patentni zatvarač svoje torbe s odjećom. Nakon dima cigarete, Stephen je mrzio zgužvanu i neodržavanu odjeću. Otvorio je vrata praznog ormara. »Gdje je tvoja odjeća?« »U ya-yinoj kući. Gdje bi drugdje trebala biti?« »Ovdje, pokraj odjeće tvojega zaručnika.« Zastane. »Sjećaš li me se?« Pokazao je prstom na sebe. »Daj, Stephen, pa objašnjavala sam ti. Nismo se još vjenčali.« Podignula je prst sa zaručničkim prstenom i mahnula njime pred Stephenovim očima. »Znači, ipak se nisi šalila.« Prišao joj je iza leđa i privukao je bliže sebi. »Jesi li sigurna đa ne možemo biti zajedno ovdje«, pokazao je po sobi, »ili negdje drugdje?« »Ne, nisam se šalila.« Okrenula se prema njemu. Odmahivala je glavom i mahala prstom kudeći ga u šali. »Sjećaš se da sam ti pričala da je ovo mjesto


jako tradicionalno? Ne mogu biti s tobom ovdje dok se ne vjenčamo, dušo. Jednostavno ne mogu. Svi bi pričali o nama. Znam da ti to mora zvučati bedasto, ali tako stvari stoje ovdje. Samo se sjeti, kada si u Rimu...« »Smijem li te podsjetiti da smo u Grčkoj.« Zgrabio ju je i bacio na krevet. Nadvijao se nad njom prije nego što ju je nježno poljubio usne. »Jesi li sigurna da te nikako ne mogu uvjeriti?« »Nemoj mi još više otežavati.« Suzila je pogled i odmahnula glavom. »Ovaj je otok jako tradicionalan. Znam da je to teško pojmiti. Ali, dok sam ovdje, poštujem otočke tradicije.« Bila mu je to objašnjavala još dok su bili u New Yorku. Rekla mu je da suvremeni život još nije utjecao na način na koji žive ljudi na Erikousi iako je Krf, koji je bio udaljen samo nekoliko kilometara, u usporedbi s otokom bio mnogo suvremeniji i kozmopolitskiji. Erikousa je oduvijek bila u nekakvoj svojoj vremenskoj kapsuli. Određeni se običaji, predrasude i tradicije nikada nisu mijenjali. Za one koji su voljeli Erikousu u tome je bila čar ovoga otoka – njegova predvidljivost i nostalgičnost. Ali svima je drugima bilo teško, ako ne i nemoguće shvatiti kulturološke aspekte ovoga otoka. »Mnogo bi mi značio kada bi poštovao otočke običaje barem dok smo ovdje.« »Znam, Daphne. Hoću. Ako će te to ustećiti, znaš da hoću.« Ponovno ju je poljubio i ustao s kreveta. Ktenuo je prema ormaru, ali je zastao i okrenuo se prema njoj. »Moram priznati da mi je to smiješno s obzirom na to da sam te mnogo puta čuo kako si se žalila da su ti te tradicije zagorčavale život dok si još bila dijete. Nije li prilično ironično da se sada vraćaš tim istim tradicijama. Sada kada si odrasla osoba i možeš sama donositi odluke o vlastitu životu?« Nije bio ljut na nju, nego je zvučao iskreno iznenađen kontradiktornošću. »Znam. Pretpostavljam da nikada nisam tako gledala na to.« Osmjehnula se svojem zaručniku. »Ali ne radi se o tome da se moram upisati u grčku školu, a ne u izviđačice, kao što sam bila željela. Ovo je drugačije. Uostalom, mnogo toga u vezi s ovim otokom nema mnogo smisla. Mislim da


mi to trenutno odgovara. Umorna sam od neprestanog donošenja odluka. Donekle je lijepo prepustiti se tradiciji i običajima koji odlučuju umjesto mene. Barem za kratko.« Poravnala je svoju suknju i slegnula ramenima. Odmahnuo je glavom i izravnao nabore na svojoj sportskoj jakni. »Kada si u Grčkoj...«


Dvadeset i četiri

»Ya-ya.« Daphne je otvorila ulazna vrata iznenađena što nije odmah ugledala kako sjedi na svojem uobičajenomu mjestu pokraj ognjišta. »Ya-ya?« Ulazna vrata kuće sa škripom su se otvorila i pojavila se ya-ya oslanjajući se na dovratak. »Koukla mou, vratila si se. Nedostajala si mi.« »Ya-ya, ella, dođi upoznati Stephena. Napokon sam dočekala da se vas dvoje upoznate.« »O, ne. Amerikanos. Pou einai. Gdje je?« Starica je zahvalno prihvatila ponuđenu ruku i slijedila Daphne do Stephena. Nije nosila cipele. Obris njezinih čukljeva jasno se očitavao kroz tanku tkaninu njezinih čarapa. Dok su zajedno izlazile kroz vrata i hodale prema terasi gdje ih je Stephen čekao, Daphne je primijetila da se ya-ya oslanja o njezinu ruku više nego obično. Ya-ya je bila krhka i mršava ženica. U nje nije bilo tradicionalne zaokruženosti koju su njegovale ostale udovice uživajući u kuhanju i gošćenju pripremljenim specijalitetima. Iako je bilo nemoguće da se ya-ya preko noći udebljala, Daphne je bila sigurna da ya-ya nikada nije s tolikom težinom pritiskala njezinu ruku. Dok su mu se približavale, Stephen je pružio ruku i ljubazno se osmjehivao. » Te einai afto? Što to radi?« Skrenula je pogled sa Stephena na Daphne. »Daphne mou. Molim te reci svojemu budućem suprugu da nismo na poslovnom sastanku. Ovo je naš dom.« »Stephene, dragi.« Daphne je ispružila svoju slobodnu ruku i dotaknula


njegovo rame vršcima prstiju. »Ovdje se ljudi ne rukuju na dolasku, nego izmjenjuju zagrljaje i poljupce. Rukovanje je rezervirano za sklapanje poslova.« Pogledala je oko sebe i vidjela da ya-ya. Popi pa čak i Evie zure u njega. »Ovo je obitelj.« Nije više ništa morala reći. Stephen je kimnuo i približio im se. Okružio je rukama staricu i zagrlio je. Ya-ya se prepustila njegovu zagrljaju i poljubila mu oba obraza. Dok se odmicala, Stephen joj je podario jedan od svojih širokih osmijeha. Njegovi su savršeno bijeli zubi sjali na suncu. Ya-ya je suzila svoje oči i usmjerila pogled u njegove. Daphne je grizla usnicu i promatrala ya-yu kako procjenjivački zuri u njegove oči. Njezin je pogled prodirao iza njegovih trepavica i mutno plavih šarenica, kroz crne dubine njegovih zjenica sve do njegove duše. Čak su i stabla prestala šumiti da njihovo tiho šaputanje ne bi ometalo ya-yinu koncentraciju. »Ah, kala. Dobro.« Izgledalo je da je vidjela ono što je tražila. Dok ih je promatrala, Daphne se pitala što je prolazilo staričinom glavom. Daphne je dovoljno dobro poznavala svoju ya-yu i znala je da je nešto tražila dok je svojim procjenjivačkim pogledom odmjeravala Stephena. Ya-ya nikada ništa nije radila slučajno. Sve u vezi s njom – svaki njezin pogled, svaka njezina riječ, svaki skuhani briki kave – bilo je prožeto dubokim značenjem. »Popi, Evie.« Daphne je i dalje stajala pokraj ya-ye i pridržavala je. »Zašto ne biste Stephenu pokazale vrt i oko njega? Možda biste ga čak mogle upoznati s Magom? Nas dvije zgotovit ćemo ručak.« Okrenula se prema Stephenu i osmjehnula mu se. »Neće nam dugo trebati, a i bilo bi lijepo da provedeš malo vremena s Evie. Znaš da joj je uvijek potrebno malo vremena da se navikne na nekoga.« »Naravno.« Tražio je Evie pogledom po terasi. Ona je pak pronašla pauka koji je pleo svoju stupicu među zapletenim granama limuna. »Hajde, Evie«, zazvao ju je. »Pokaži mi tog čuvenog magarca o kojemu mi je tvoja mama pričala toliko puta.«


»Vidi.« Pokazala mu je mrežu. »Ovo je Arahna.« »Aha, pauk. Znaš, iste takve imamo i u New Yorku. Hajde. Pokaži mi magarce i kokoši. Toga baš i nema u New Yorku, a čujem da ih ovdje ima jako puno.« »Nije ona bilo kakav pauk.« Evie je odvratila pogled od mreže i pogledala ravno u Stephena. »To je Arahna. To je djevojka koja je bila previše ponosna. Thea Popi mi je to ispričala. Atena ju je zato kaznila i pretvorila u pauka.« Prkosno je zurila u njega s rukama prekriženim na prsima. »To ti se dogodi kada misliš da si bolji od svih ostalih.« »Pa, Evie dušo, puno si toga naučila otkad si došla ovamo.« Dok je govorio, nešto malo crno proletjelo je iznad njihovih glava i ravno u paukovu mrežu. »Vidi ti to. Vidiš kako je uspjela uhvatiti malu prijateljicu.« Stephen se primaknuo bliže. Evie i Stephen zajedno su promatrali kako se muha bori protiv ljepljivih niti, njezino se malo crno tijelo migoljilo i krila su joj se grčevito trzala dok se naizgled nije imala čime boriti. Pauk se nije pomaknuo. Mirno je čekao na drugom kraju mreže da se približi vrijeme ručka. »Evie, znaš li što če se sada dogoditi? Ta če muha postati njegov ručak. Pauci isisaju krv insektima koji su dovoljno glupi da se zapletu u njihovu mrežu. Prilično zanimljivo, zar ne? Ako mene pitaš, ti su mali pauci s osam nogu prilično pametne životinje. Imaju na što biti ponosni, bez obzira na to sviđalo se to Ateni ili ne.« »Ne uvijek.« Evie se okrenula prema Stephenu, a njezine su se mačkolike oči žarile. »Thea Popi kaže da je Arahna još uvijek previše ponosna za vlastito dobro. A Yanni mi je rekao da bi se svi oni koji su previše ponosni trebali paziti.« »Rekao bih da je to prilično dobar savjet«, odgovorio je Stephen. »Ali djevojčice moja, nemoj zaboraviti da ponos može biti i dobra stvar – ponos te može tjerati da učiniš više, postaneš bolja, čak i najbolja. Nema ništa pogrešno ako si najbolji u nečemu – pogledaj samo svoju mamu.« Ali Evien je čuveni kratkotrajan raspon pažnje učinio svoje. Okrenula se i


odskakutala niz stube prema kokošinjcu prije nego što je Stephen dovršio svoju misao. Čim se Evie udaljila. Popi je zaskočila Stephena. Milovala je njegove bicepse svojim debeljuškastim prstima. »Dodi, sve ću ti pokazati. Daphne mi je pričala da si jako uspješan poslovni čovjek i da je mnogo naučila od tebe. I ja bih te željela nešto zamoliti. Ipak ćemo uskoro postati rođaci, a članovi obitelji pomažu jedni drugima, zar ne? Imam jednu poslovnu ideju, a nitko na otoku ne može mi pomoći. Da želim naučiti kako se čisti riba i priprema sir, ne bi bilo problema i dobila bih svu potrebnu pomoć. Ali kada je posao u pitanju...« Popi je prstima desne ruke prošla s dna vrata prema vrhu brade, što je bila grčka inačica pokazivanja srednjeg prsta u SAD-u. »Posao, tipota44... skata. Sranje« »I ti si, znači, prava usijana glava poput svoje sestrične.« Stephen je odmahnuo glavom i nasmiješio joj se. »Daphne i ja smo iste, ali ona je imala više sreće. Ona je odrasla u Americi. Ovdje nemamo toliko sreće. Nema čovjek ovdje mnogo prilika, ni mnogo izbora. Mnogo godina radim u istom kafiću i znam da mogu bolje. Šutjela sam, promatrala i učila. Znam da to mogu. Ne želim cijeloga života taditi za malakas koji razvodnjuju alkoholna pića, puše cigarete, liježu s turistima i nazivaju se pravim poslovnim ljudima. Ja imam ideje, Stephene. Želim biti poput svoje sestrične. Želim biti baš poput Daphne.« Pogledala je prema Daphne, a oči su joj jednakom mjerom bile ispunjene ljubavlju i čežnjom. »Da čujemo te tvoje ideje«, rekao je Stephen dok su se udaljavali. Daphne je promatrala kako Popi odvodi Stephena prema kokošinjcu. Napinjala se čuti što mu Popi govori, ali nije uspjela. Nestali su u kokošinjcu prije nego što je Daphne išta mogla čuti. Možda je tako bolje, pomislila je Daphne. Daphne se ponovno okrenula prema ya-yi i malo čvršće stisnula njezin dlan prekriven staračkim pjegama. Pazila je na to da je ne stišće previše čvrsto jer je znala kako je jako zglobovi znaju boljeti. Ya-ya je progovorila


prva. »Znači, to je tvoj Amerikanac.« »Još samo tjedan dana i bit će naš Amerikanac.« »Moj neće biti. Sigurno neće biti moj.« Ya-ya je odmahivala glavom. »Zašto? Što ne valja? Postoji li neki problem?« »Da, Daphne. Postoji veliki problem, Daphne. Previše je mršav. Poput tebe. Tvoj muškarac ima mnogo novca, a nije u stanju jesti kako treba. Katkad uopće ne razumijem te Amerikance. Dođi, provjerimo gulaš. Ne želimo da nam zagori.« Činilo se da je ya-ya tim riječima završila sa svojom analizom Stephena. Daphne je očajnički željela saznati što je ya-ya vidjela u Stephenovim očima, ali željela je razgovarati s ya-yom o mnogim drugim pitanjima, toliko ju je toga još željela pitati. Zašto je morala pripremati baš stifado kada je znala da će se njezino bolno tijelo danima oporavljati od napora? Zašto nakon svih tih godina dijeljenja priča i tajni nije s Daphne podijelila i priču o Dori i onome što se događalo za vrijeme rata? Daphne je znala da svoju baku može sve pitati i da će joj ona iskreno odgovoriti. No, što je više razmišljala o svemu što bi joj mogla otkriti istina, postajala je sve zabrinutija. Zajedno su hodale s jednoga kraja terase na drugi. Daphne je u glavi premetala sva pitanja koja bi joj željela postaviti, kako bi ih uobličila i kakve bi joj odgovore na njih ya-ya mogla ponuditi. »Pogledaj, koukla.« Ya-ya je prekinula Daphnein unutarnji monolog. Pokazivala je prema stablu limuna. »Pogledaj, Daphne. Vidiš? Baš kao što sam govorila. Baš kao što sam rekla Evie.« Ya-ya je pokazivala prema paukovoj mreži koju je prije nekoliko trenutaka uočila Evie. Na jednom kraju mreže zjapila je velika rupa. Kroz tu je rupu muha umaknula pauku. »Vidiš, Daphne mou«, rekla je ya-ya. »Oholost može biti vrlo opasna. Skreneš pogled samo na trenutak i sve tvoje dragocjenosti mogu pobjeći čak i iz najljepše mreže.«


Dvadeset i pet

»Dopusti meni.« Daphne se nadvila nad vatru i s metalne rešetke podignula težak srebrni lonac. »Entaksi, u redu, koukla mou. Pazi da ne pokidaš sloj ljepljive trake.« Ya-ya je sjedila na svojoj drvenoj stolici još uvijek samo u čarapama na stopalima. »Znam, znam.« Daphneini su se mišići napinjali pod težinom lonca s gulašom. Vrtjela je lonac ukrug. Pazila je da čvrsto drži poklopac na mjestu i da ne prekine ljepljivu traku kojom ga je ya-ya pričvrstila da bi spriječila paru da izađe iz lonca. Iako Daphne godinama nije pripremala stifado, znala je da je tajna bogatog i ukusnog gulaša bila u sprječavanju pare da izlazi iz lonca kako ocat ne bi ispario, a gulaš zadržao svoj jedak okus. »Eto.« Položila je lonac na metalni tronožac. »Želiš li kavu?« pitala je ya-ya dok je podizala ruke prema glavi da pričvrsti nekoliko sijedih uvojaka koji su joj se izvukli iz pletenica. Daphne se sagnula i pomogla pričvrstiti neposlušne ya-yine uvojke. »Ako želiš, mogu ti večeras oprati kosu i isplesti pletenice.« Osmjehnula se svojoj ya-yi. Daphne je znala da joj krhki zglobovi na prstima svakim danom sve više i više otežavaju pletenje njezine duge kose u pletenice. »Hvala, koukla mou.« Ya-ya je kimnula. »Jesi li gladna?« »Jesam, ali mogu pričekati dok se stifado ne skuha.« Daphne je privukla svoju stolicu bliže ya-yinoj i sjela. Eviena oduševljena vriska dopirala je do njih čak iz kokošinjca.


»Što je bilo, Daphne mou? Što se dogodilo?« Ya-ya je mogla pročitati izraz na Daphneinu licu isto kao i talog kave na dnu šalice. »Yanni mi je sve ispričao.« » O , kala. A dobro.« Sklopila je oči. »I mislila sam da bi to mogao učiniti.« »Zašto, ya-ya? Zašto mi to nikada nisi ispričala? Zašto si to tajila od mene? Uvijek sam mislila da sve govorimo jedna drugoj. Da među nama nema nikakvih tajni.« Ya-yine oči bile su crvene i umorne. »To nije bila tajna, Daphne. To je naša prošlost. Ti imaš svoju.« Ya-yin glas bio je tih, jedva čujan. »Daphne mou. Koukla. Tužan je dan kad osoba shvati da na ovom svijetu postoji zlo. Da sam vrag hoda ovim svijetom. To sam spoznala u trenutku kada sam pogledala u prestravljene Dorine crne oči i vidjela što su joj napravili oni vojnici, što su joj oduzeli. Te su životinje smatrale da imaju pravo oduzimati ljudske živote, da ih imaju pravo ugasiti kao što bi netko ugasio vatru, ili svijeću u crkvi. Već su bili oduzeli preveliki broj života i uništili preveliki broj obitelji. Nisam mogla samo stajati i dopustiti da to i njima učine. A zašto? Zato što je Dorin narod zvao Boga drugim imenom? Bog nas ne procjenjuje prema imenu kojim ga zovemo. Tako se ne procjenjuje ljude.« Daphne je nježno uhvatila ya-yinu ruku i promatrala prvu suzu koja se kotrljala niz njezine usukane obraze utirući put drugima. Ya-ya ni u jednom trenutku nije pustila Daphneinu ruku da bi obrisala suze s lica. Samo ju je sve čvršće stiskala. »Čudovišta katkad ne žude samo za krvlju. Žele se domoći i djelića naših duša – ali i to je opasno. Katkad i opasnije. Čak je i tako malo previše za dati.« Ipak je prinijela licu svoj iskrivljeni kažiprst pun ožiljaka i obrisala mokre tragove suza. »Da onoga dana nisam pomogla Dori, oduzeli bi i djelić moje duše. Nisam to mogla dopustiti. Nisam im to mogla dati.« Ya-ya je nastavila. Glas joj je i dalje drhtao, ali je postajao sve jači i jasniji. U njemu je bilo više snage i strasti. »Kada se suočiš s tim


čudovištima, ponekad otkriješ svoju snagu, svrhu svojega postojanja.« Pogledala je prema obzoru. »Nisam ni sanjala da u meni ima takve snage, ili svrhe. Nisam ih ni trebala imati, ali ipak jesam. Otkrila sam to u Židovskoj četvrti toga groznoga dana, Daphne.« Privukla je Daphne bliže k sebi i, baš kao što je prije nekoliko trenutaka bila učinila Stephenu, pogledala je u dubine crnih očiju svoje unuke. Očiju koje su bile bistre i pune života, a istovremeno zbunjene i pune sumnji kao što su i njezine nekoć bile. »Katkad nas suočavanje sa samim vragom osnaži, Daphne mou. Nikada nećeš saznati koliko si jaka, tko si zapravo i na što si sposobna, dok se ne suočiš s njim.« »Znači, zato ste Yanni i ti tako bliski. Osjeća da ti je dužan jer si spasila njegovu obitelj.« »Ne, nisam ja spasila njegovu obitelj.« Sigurnost u ya-yinu glasu zbunila je Daphne. »Oni su spasili mene.« Toliko toga, zapravo, nije znala o svojoj baki, toliko toga se nije bila potrudila pitati je. Sve godine dok je sjedila ovdje, na ovom istom mjestu, i slušala ya-yine pripovijesti o Hadu, Meduzi i neumoljivim furijama, Daphne je pretpostavljala da ya-ya ponavlja sve te stare mitove radi sebe, da zabavi sebe i nju u dugim večernjim satima. No Daphne je tek sada shvatila da se iza tih njezinih priča krije nešto više. Poput najvećih junaka iz njezinih priča i ya-ya se bila našla licem u lice s najvećim zlom. »Kako su te spasili?« Ya-ya je pustila Daphneine ruke i nagnula se na naslon svoje stolice. »Kako su me spasili? Kako?« ponavljala je ya-ya. Daphne je otkrila prigušen melodiozan ton u njezinu glasu. Na trenutak joj se činilo da će ya-ya odgovoriti jednom od svojih tužaljki. Ali Daphne nije bilo briga. Samo je željela dobiti odgovore. Daphne se nagnula bliže baki s nestrpljenjem očekujući odgovore koji će joj otkriti najveću tajnu. Proždirala ju je želja da sazna više o ovoj priči od trenutka kada joj je Yanni dobacio mrvice o živahnoj Židovskoj četvrti u Krfu. Sada je morala čuti ya-


yinu verziju priče kako bi mogla razumjeti tajne njihova otoka, tajnu koju je njezina baka čuvala za sebe tolike godine. Nadala se da će joj, na neki način, pomoći da razumije kako su njihovi životi bili neobjašnjivo isprepleteni s brojnim legendama. Dok je Daphne čekala da joj ya-ya otkrije tajnu, glasovi iz vrta postajali su sve glasniji. Mogla je jasno razaznati Eviein hihot, kao i neke riječi Popinih brbljarija, riječi kao što su prilika, ulaganja i rizici. Daphne je bila šokirana da je Popi uopče znala takve riječi. »Kako su te spasili?« Daphne je ponovno upitala očajnički želeći čuti odgovor prije nego što im se ostali pridruže. Ali, bilo je prekasno. Tapkanje Evienih baletnih papučica bilo im je sve bliže dok je odskakutala posljednjih nekoliko koraka, pretrčala terasu i skočila u ya-yino krilo. »Pažljivo, Evie.« Daphne se iznenada zaletjela prema njoj, razdražena naglim prekidom razgovora između ya-ye i nje. Nema načina da sazna što joj je ya-ya htjela reći. Morat će pričekati do večeri, kada će ya-ya i Daphne ponovno biti same. Tada će se, i tek tada, Daphne ponovo usuditi načeti tu temu. Na otoku nije bilo mnogo tajni, ni mnogo prošaptanih razgovota. Ovdje se sve dijelilo i izvikivalo preko krovova – novosti, tecepti, vremenska prognoza, tračevi, lako je ovaj način razgovora djelovao primitivno, tako se život vodio na ovom otoku. Ljudima su uvijek bili potrebni drugi ljudi. Morali su znati što tko radi, ali ne samo zbog nedostatka drugih vrsta zabave, nego zbog pukog preživljavanja. No, ovaj je razgovor bio drugačiji. Evie je bila previše malena. Popi lakomislena, a otočki način života i njegovi običaji bili su prevelika nepoznanica za Stephena. Ne, ovaj će razgovor moći privesti kraju noćas, uz žar posljednje žeravice današnje vatre i tek nakon što ya-ya i ona ostanu same. »Mogu li? Mogu li? Mogu li?« Evie se pitala dok je skakala gore-dolje držeći se za ya-yina koljena. Koljena za koja je Daphne primijetila da su danas natečenija nego obično. »Evie, moraš biti nježna. Prestani s tim.« Daphne je posegnula prema


svojoj kćeri s namjerom da je zaustavi. »Ozlijedit ćeš ya-yu. Možeš li što učiniti, Evie?« »U redu je, Daphne mou. Ovo mi dijete ne može nanijeti nikakvu bol. Ona je moj najbolji lijek.« Ya-ya je prolazila svojim kvrgavim prstima kroz Evienu kosu. »Mogu li jahati na Magi?« Molećivim je tonom pitala Evie. »Poslije, zlato. Obećajem. Stephen je tek došao i ne bi bilo pristojno ostaviti ga samoga. On se želi družiti s tobom jer si mu nedostajala.« »Ako sam mu toliko nedostajala, zašto se onda igra samo s theom Popi, a ne sa mnom?« Iako je Evie govorila na engleskom jezika, ya-ya je kimala glavom jer se slagala s njom. Nije morala govoriti jezik da bi znala što se događa. Starica je tečno čitala izraze lica osoba koje je voljela. »Stephene, nemoj dopustiti da Popi monopolizira tvojim vremenom. Svi te ovdje žele bolje upoznati«, rekla je Daphne dovoljno glasno da je se čuje. »U redu je. Tvoja sestrična ima nekoliko odličnih zamisli.« »Da, da. Žao mi je. Nisam mislila oduzeti ti toliko vremena. Ipak, ovdje smo da bismo proslavili vjenčanje. Daphne, stvarno mi je žao. Ti si nevjesta i ovo je tvoj trenutak. Doći će i moje vrijeme, sigurna sam u to. Sada kada smo postali obitelj, imat ćemo vremena za razgovore o poslu nakon vjenčanja. Kako se ono kaže«. Popi je u zakucima svojega uma tražila pravu riječ. »A da, integracija.« Pljesnula je da proslavi svoju verbalnu pobjedu. »Točno to. Ovo je pripajanje obitelji i samo dobre stvari mogu proizaći iz toga. Ella.« Popi je podignula ruke i ponovno pljesnula dlanovima, ali ovoga puta iznad glave. »Hajde, sjednimo za stol.« Daphne je promatrala Popi kako vrti bokovima dok je hodala prema stolu. Mogla se zakleti da su njezini bokovi bili podmazaniji nego inače. »Hvala što je trpiš. Katkad je pomalo naporna, ali inače je jako dobra osoba. Uvijek misli dobro.« Daphne je privukla Stephena bliže. »Ne bih rekao da je trpim. Prilično je zanimljiva osoba, zapravo.« Stephen je promatrao kako Popi zauzima svoje mjesto za stolom. »Ima


nekoliko odličnih zamisli. Stvarno odličnih zamisli.« Nasmijao se kao da je iznenađen da ovo mjesto može iznjedriti nešto više od kokoši, muha i magarećeg izmeta. »Pametna je ona djevojka, Daphne. Poput tebe.« Stisnuo joj je ruku. »Ovo će biti interesantno vjenčanje... Baš kao što je rekla tvoja sestrična, bit će to prava integracija.« »Vrijeme je za jelo. Dosta je bilo razgovora o poslu za jedan dan.« Daphne je pljesnula rukama i potjerala sve za stol. »Nešto najbolje u vezi s ovim gulašom je miris koji se probije van kada se prvi put podigne poklopac. Nevjerojatan miris. Dodi. Jako će ti se svidjeti.« Osmjehnula se Stephenu dok ga je vodila prema njegovu mjestu. »Stvarno to mislim, Daphne.« Stajao je samo nekoliko centimetara od njezina lica i položio je dlanove na njezina ramena. »Kada završim s vama, bit ćemo najveće otkriće koje je New York ikada doživio. Dovraga, što je Grčka ikada doživjela. Imam velike planove za nas.« Dokle god je sezalo pamćenje otočana, otočka su se vjenčanja slavila zbog radosne, ali i po život važne integracije dviju obitelji. Izraz da je snaga u brojkama nigdje nije bio istinitiji nego ovdje, gdje su obitelji sjedinjene bračnom zajednicom dijelile svoje usjeve, stoku i sve prijeko potrebne životne sadržaje. Daphne se sjećala da je s ya-yom i Popi prisustvovala mnogim radosnim proslavama vjenčanja dok je bila djevojčica. Kao što je bilo u ljeto kada je imala devet godina... Nikada neće zaboraviti sreću koju je osjećala dok je plesala po neasfaltiranim stazama u živopisnoj povorci žena sa svežnjevima odjeće, deka i ručnika koje su nosile na glavama dok su sudjelovale u rouhi, prekrasnom ritualu u kojem bi se skupile žene s cijeloga otoka i na glavama nosile sve što je mlada posjedovala iz njezine roditeljske kuće u kuću njezina supruga. Sjećala se i postiđenosti koju je bila osjećala kada je kao dvanaestogodišnjakinja držala kilogram riže u rukama dok su očekivali da mladenci iziđu iz crkve. Vrećica joj je pala iz ruku i riža se prosula po thei Anni, koja je za tu priliku obukla svoju jedinu »dobru haljinu«, iz koje se prosipala riža po plesnom podiju ostatak večeri. Ali nijedna scena s otočkih vjenčanja nije se usjekla u Daphneino pamćenje snažnije od priča koje joj je pričala ya-ya o vremenu dok je ona još bila


djevojčica, a kada su jutro nakon vjenčanja s maslinovih grana u vrtu kuće na vjetru lebdjele bijele plahte s crvenim mrljama. Na Daphneinu vjenčanju neće biti povorke žena koje će na glavama nositi njezinu imovinu, niti će biti riže za bacanje jer je sama inzistirala na ružinim laticama, a zasigurno neće biti bijelih plahti s crvenom mrljom kao dokaz njezine nevinosti. Nikakav miraz, stoka, posteljina ni posjedi neće prijeći iz ruke u ruku. Njezino vjenčanje ni pod kojim uvjetima neće izgledati kao bilo koja tipična svadba na Erikousi. Njezino će vjenčanje biti moderno i otmjeno – Amerikanico. Ali nakon što je vidjela kako je Popi opčinila Stephena i čula uzbuđenje u Stephenovu glasu zbog novih potencijalnih poslovnih pothvata u skorijoj budućnosti, Daphne je zaključila da je po pitanju nekih stvari bila mnogo tradicionalnija nego što bi ikada sama sebi bila priznala. Kada je gulaš bio napokon gotov, ya-ya je ustrajala na tome da se posluži na stolu pod velikim stablom masline. Ali to je bio ya-yin jedini ustupak američkoj formalnosti. Okrugli seljački kruh bio je položen posred stola i svi će morati rukama trgati komade kruha, kako je i bio običaj. Jelo se neće poslužiti u finoj zdjeli, nego će se stari, izudarani lonac ravno s vatre položiti na sredinu stola gdje je Daphne pripala čast podignuti poklopac. »Spreman je. Možeš odmotati traku«, najavila je ya-ya. Bio je to znak za Daphne da odmota spaljenu srebrnu traku kojom je poklopac bio pričvršćen za lonac. »Zašto to radiš?« Stephen se približio da bi imao bolji pogled. Proveo je bezbrojne sate s Daphne u Kouklinoj kuhinji, ali nikada prije nije vidio da Daphne priprema jelo uz pomoć ljepljive trake. »Da bi se sačuvali okusi gulaša«, odgovorila mu je Popi. »Čuvamo posebne tajne i znamo odlične trikove.« Naglo je ustala i pukom snagom svojih bokova skoro srušila svoju stolicu. Nagnula se prema naprijed, preko cijeloga stola i zgrabila okrugli seljački kruh hrskave korice te ga gurnula Stephenu pod nos. »Pomiriši ovo«, naredila mu je. Stephen ju je poslušao. »Prekrasno miriše.« »Upravo tako.« Popi je žestoko kimala glavom. »Znaš, rođače Stephen,


mi se ovdje ponosimo svojom gostoljubivošću. Sve ćemo učiniti za svoje goste.« »Ovo je jako ukusno. Izvanredno je.« Uzeo je komad kruha i umočio ga u gusti gulaš. »Jako mi se sviđaju ove male lučice.« Vilicom je uhvatio jednu savršeno okruglu lučicu. »Jako ukusno.« Stephen je sa slašću pojeo sav svoj gulaš i papirnatom maramicom brisao usta dok mu je Daphne ponovno punila zdjelicu. »Daphne, ozbiljno ti kažem. Moraš ovo uvrstiti u jelovnik u Koukli. Čim se vratiš na posao.« »Samo jedi i uživaj... može?« Daphne je ponovno napunila njegovu zdjelicu. »Dobro. Ali imamo mnogo toga o čemu ćemo morati porazgovarati kada se ovaj kratki odmor završi.« Ya-ya je promatrala kako Stephen proždire gulaš nad kojim se mučila od jutros, prije nego što je sunce uopće izašlo. Nagnula se prema Daphne i šapnula joj. »Tvoj budući muž ima dobar ukus. Ali jesi li ga upozorila na lučice koje mu se toliko sviđaju?« Daphne je podignula ruku na usta i počela se smijati. Odmahivala je glavom. »Ah, kala. Imat će lijepu uspomenu na prvu večer u Erikousi«, ya-ya je mrmljala sama sebi u bradu. I to je bilo dovoljno. U nastojanju da zaustavi navalu smijeha, Daphne je zagrizla obje usnice. Nagnula je glavu prema naprijed da joj gusta crna kosa prekrije lice. Zavjesa crnih kovrča iza koje se sakrila možda bi i uspjela sakriti činjenicu da se smijala, ali izdao ju je način na koji joj je smijeh protresao cijelo tijelo. »Što je tako smiješno?« Stephen je vilicom uhvatio još jednu lučicu i zadovoljno je progutao. »Ništa.« Daphne se pokušala sabrati, ali samo jedan pogled prema ya-yi bio je dovoljan za još jednu navalu smijeha. »Ma daj, reci nam što je tako smiješno?« ponovno je pitao.


»Smije se lučicama«, odgovorila mu je Popi dok je točila još jednu čašu piva. »Što je tako smiješno u vezi s lučicama?« »Pa, one... kako se to kaže...« Popi je vilicom lupkala o čašu dok se pokušavala sjetiti prave riječi. »One, ma znaš... one proizvode zrak.« »Molim?« Stephen je popio još jedan gutjaj piva. »Proizvode zrak.« Popi je mahala rukama oko sebe kao da prava riječ lebdi na povjetarcu koji je upravo zapuhao. »Napuhuju.« Daphne je popila prilično veliki gutljaj svojega Mythosa jer nije bila sigurna kako će Stephen reagirati na smjer kojim se kreće ovaj razgovor. Bez obzira na Stephenov smisao za humor, ovaj je razgovor vodio prema neistraženim vodama. Grcima nijedna tema razgovora nije bila zabranjena – ništa nije bilo previše odvratno, neprimjereno ili previše za razgovor za stolom. Kada su u pitanju tjelesne funkcije. Grci su u tome vidjeli potencijala za istinski, iako pomalo primitivan humor, koji su cijenili više od pristojnog ponašanja. »Prdež!« viknula je Popi i zalupila svojom praznom čašom Mythosa o stol. »To je riječ koju sam tražila. Prdež.« Daphne se ponovno sakrila iza vela svoje kose. Popi je položila svoj dlan na Stephenovo rame i nagnula se bliže njemu. »Rođače, budi sretan što si ovdje na otvorenom s nama, a ne na nekom važnom sastanku. Stifado je odličan.« Cmoknula je usnama. »Ali nije dobar za posao.« Prema načinu na koji se Stephen vrpoljio na svojoj stolici i brisao čelo svojim rupčićem, čini se da nije bio dobar ni kao tema razgovora za stolom.


Dvadeset i šest

Nakon što su se svi najeli stifada, Daphne je inzistirala da ya-ya ostane sjediti i da će sama pospremiti stol. Znala je koliko je posla bilo oko pripreme gulaša i nije željela da se ya-ya iscrpljuje više nego što već je. Uzimala je jedan po jedan tanjur sa stola, sastrugala sve ostatke, kojih baš i nije bilo puno, u veliku posudu koju će poslije odnijeti Nitsi za njezine svinje. Daphne je primijetila da je bilo neuobičajeno malo ostataka na svakom tanjuru. Stifado je, čini se, bio i više nego vrhunski da bi se išta ostavilo na tanjuru. Bio joj je žao Nitsinih svinja čiji će napoj večeras biti manji nego inače. Dok je uzimala Stephenov tanjur, naglas se nasmijala kako je očistio sve s tanjura osim nekoliko lučica koje je ostavio na rubu. »Daphne mou, ostat ću sjediti ovdje koji trenutak i odmoriti se. Efharisto.« Ya-ya je sjedila s rukama u krilu i promatrala kako se članovi njezine, sada proširene, obitelji polako upoznaju. No, poput svake dobre grčke domaćice, pripremila je dovoljno hrane za cijelo selo. A kao što je običaj i u svakom drugom grčkom selu, njegovi su se stanovnici rado odazvali i uživali u njezinu gostoprimstvu. Prva je došla Nitsa. Njezini teški koraci najavili su njezin dolazak i prije nego što je ta čast pripala škripavim vrtnim vratima. Nakon Nitse, došli su otac Nikolaos i cijela njegova obitelj. Slijedilo ih je desetak drugih seljana koji su bili sretni što mogu uživati u ya-yinom vrhunskom stifadu te ne tako čestoj prilici da upoznaju neku novu osobu, u ovom slučaju Daphneina bogatog Amerikanca. »Stephene. Kako je prošao tvoj prvi dan na našem prekrasnom otoku?«


Stephen se pripremio dok mu se Nitsa približavala. S nezaobilaznom cigaretom u ruci, Nitsa je obavila svoje velike ruke oko njega i snažno ga zagrlila pritiščući njegovo lice na svoje grudi. »Odlično. Baš odlično«, uspio je protisnuti usprkos tome što su mu Nitsine goleme grudi blokirale pristup zraku. »Ispričavam se, thea Nitsa.« Daphne je odvukla Stephena prije nego što je nedostatak kisika uspio učiniti veću štetu. »Moram posuditi svojega zaručnika. Još nije imao prilike upoznati oca Nikolaosa i presbyteru.« »Hvala«, prošaptao je dok ga je povlačila za sobom. »Nema na čemu.« Daphne se nasmijala. Odvela ga je do stola za kojim je sjedila ya-ya u društvu oca Nikolaosa, njegove supruge i njihovog najmlađeg djeteta. »Oče.« Daphne je prihvatila svećenikovu ruku i poljubila je. »Oče, ovo je moj zaručnik. Ovo je Stephen.« »Ya sou«, rekao je Stephen. Svećenik je ispružio svoju ruku. Umjesto da poljubi svećenikovu ruku kako je bio običaj, Stephen je prihvatio pruženu ruku i rukovao se s ocem Nikolaosom kao da sklapa neki posao. Ako je svećenik bio uvrijeđen njegovim postupkom, nije to pokazao. Svećenik se samo osmjehnuo. Podignuo je desnu ruku u zrak i načinio znak križa ispred Daphne i Stephena. »Bog vas blagoslovio«, samo je to znao reći na engleskom jeziku. »I vas«, rekao je Stephen. »Stephen, ovo je presbytera. Ljubazno se ponudila da će nam isplesti svadbene krune od lokalnog cvijeća. Zar to nije lijepo od nje? To je prava sreća.« »Ya sou, Stephene.« Presbytera je ustala s djetetom na bokovima i poljubila oba Stephenova obraza. »Daphne, reci svojemu zaručniku da smo vrlo sretni što mu možemo poželjeti dobrodošlicu na naš otok i u Božju kuću. Molit ću se da ga agios Spiridon čuva i da vam Gospodin podari mnogo dječice i mnogo zajedničkih godina u sreći i zdravlju.«


Daphne je prevela presbyterine želje Stephenu koji joj se zauzvrat ljubazno osmjehnuo. Kad se sunčano poslijepodne pretvorilo u prekrasan sumrak, Daphne je primijetila da se broj posjetitelja prilično smanjio. Bilo je to dugo poslijepodne ispunjeno hranom, smijehom i razgovorima na oba jezika. Daphne je cijelo poslijepodne prevodila Stephenu sve što su mu dobronamjerni otočani došli poželjeti. »Čestitam.« »Dobro došao u našu obitelj.« »Dobro došao u Grčku.« »Zašto si tako mršav?« »Jesi li zato tako bogat? Jer ne trošiš novac na hranu?« »Koliko si, zapravo, bogat?« »Moj sin želi otići u Ameriku. Možeš li ga zaposliti?« KADA JE ŽAMOR UTIHNUO i sva se hrana pojela, Daphne je stajala sama na rubu terase i promatrala sunce kako zalazi i skriva se iza ruba Jonskoga mora. U potpunosti je uživala u kratkotrajnoj tišini i posljednjim zlatnim zrakama sunca. Pogledala je oko sebe i prepustila se trenutku. Ya-ya je sjedila na svojoj stolici pokraj otvorenog ognjišta i pripremala kavu. Evie se tiho igrala u jednom kutu terase s najdražim pilićem i mačićem skutrenim u njezinu krilu. A Popi i Stephen bili su u dubokom razgovoru ispod velikog stabla masline. Baš kad je posljednji tračak sunčeve narančaste kugle nestao iza horizonta, Daphne se spremala pridružiti ya-yi uz kavu, ali škripa vrtnih vrata natjerala ju je da se okrene u drugu stranu. »Ya sou, thea Evangelia.« Bio je to Yanni. Nosio je smeđu mrežu prebačenu preko jednog ramena i veliku bijelu kantu u ruci. »Thea Evangelia...« Spustio je mrežu i kantu pod ya-yinim nogama i sagnuo se da poljubi staricu u oba obraza. »Thea mou,


večeras mi je more poklonilo mnoge svoje darove. Bilo je jako darežljivo kada sam podizao svoje mreže. Kako se tvoja obitelj povećava sa svakim danom, pomislio sam...« Pogledao je oko sebe i shvatio da su svi – Daphne, Evie, Popi, pa čak i Stephen – stali s onim što su radili i promatrali ga. »Pomislio da biste možda željeli prihvatiti dio njegovih darova.« »O, Yanni mou. Uvijek si tako dobar prema meni. Tako obziran.« Ya-ya mu je natočila šalicu kave prije nego što je uopće stigao pitati za nju. Daphne je osjetila kako joj se stvara nervoza u želucu i čvor u grlu. Nakon vremena provedenog na kaikiju kada joj je ispričao priču o tome kako su njihove ya-ye zajedno preživjele rat, upoznala je drugu stranu muškarca prema kojemu je u početku osjećala samo prezir. Yanni više nije predstavljao opasnost za Daphne. Nije joj bio više nikakva prijetnja. Nakon što su se prvi put upoznali, sama pomisao na Yannija oslobodila bi opake furije u Daphneinu umu. Daphne je, nakon što se otvorio pred njom, nakon što je s njom podijelio svoj kaiki, svoje priče i morske ježince, shvatila da to više nije tako. Nije se više morala bojati ovoga misterioznog čovjeka. I poput krvožednih furija koje su se u priči o Orestu zasitile svoje osvete i na kraju postale dobronamjerne, Daphne je osjetila da se dogodio pomak i u njihovoj priči. »Ya sou, Yanni.« Činilo se da je dolazak jedinog dostupnog muškarca na otoku bilo jedino što je uspjelo odvući Popi od Stephena. »Yanni, ovo je Stephen. Ovo je zaručnik moje sestrične Daphne. 0 Amerikanos«, najavila je Popi. »Dobrodošao na Erikousu. Nadam se da ćeš zavoljeti naš otok kao što ga i mi volimo.« Yanni je obratio izravno Stephenu i to na tečnom engleskom jeziku. »Govoriš engleski?« Stephen je proučio Yannija od glave do pete. Preplanule kože i u izlizanim kratkim trapericama, izgledao je kao da je cijeli svoj život proveo na otvorenom moru, a ne u učionici gdje se učio engleski jezik.


»Da, govorim engleski.« Yanni je srknuo gutljaj kave. »Studirao sam na Atenskom sveučilištu, a potom sam se upisao na Sveučilište Columbia.« »Nisam to znala. Nisi spomenuo da si živio u New Yorku.« Daphne im se približila. Mislila je da je toliko toga saznala o njemu tijekom zajedničkog puta u Krf. Sada se ponovno osjećala kao da ne zna ništa. »Da. Klasika. Trebao sam postati cijenjeni profesor, znaš već kako to ide.« Nasmijao se, ali nervoznim osmijehom čovjeka koji je pokušavao u nešto uvjeriti samoga sebe, kao i sve ostale. Ovoga je puta Daphne bez imalo poteškoća pročitala Yannija. Vidjela je čežnju u njegovim očima i čula zvuk razbijanja iluzija u njegovu glasu. Sve u vezi s ovim čovjekom bilo joj je tako strano, a opet tako poznato. »Namjeravao sam se vratiti natrag u Atenu i otvoriti umove mlađih generacija za ono čemu su nas željeli poučiti naši preci.« Yanni se nasmijao ambicioznosti svojih riječi, svojim uzaludnim težnjama. »Ali nije se sve odvijalo baš prema planu. Napustio sam Columbiju nakon godine dana.« Skrenuo je pogled s Daphne na Stephena. »Život na prestižnom sveučilištu nije bio za mene. Draža mi je jednostavnost života ovdje. Osjećao sam se poput ribe na suhom. Loša igra riječi, znam.« Ponovno se nasmijao na isti način. »Ali to je istina.« »Kada si bio u New Yorku? Mogao si mi se javiti. Ya-ya bi ti bila dala moju adresu.« Daphne je iznenadila sama sebe iskrenošću svojih riječi. »Bilo je to prije mnogo godina, Daphne. Mnogo prije nego što sam upoznao tvoju ya-yu, prije nego što sam došao na ovaj otok. Kao da je bilo prije sto godina.« »Šteta. Mogli smo se upoznati prije sto godina, kako ti kažeš.« Sada je bio Daphnein red na smijeh. Pokušala je zamisliti kako bi bilo lijepo da je imala neku vezu s Erikousom u New Yorku. Daphne je uvijek osjećala da živi u dva svijeta, da vodi grčki život i američki život. Oduvijek je željela da postoji način na koji bi mogla premostiti ponor između ta dva svijeta. Ali nakon što su mama i baba ubijeni, nije više imala s kime dijeliti grčki dio sebe. Osjećala se kao da je dio njezina identiteta bio pokopan zajedno s


njezinim roditeljima. »Da, šteta. Možda bih New Yorku pružio drugu priliku da smo se bili upoznali u to vrijeme. Možda bih bio ostao duže i pronašao razloga da se više potrudim. Sve je moglo ispasti drugačije«, odgovorio je Yanni ne skidajući pogleda s Daphne. »Da, lijepo je ovdje. Iznenađujuće je, zapravo, da u ovo suvremeno doba život još uvijek može ostati tako staromodan«, Stephen se osvrnuo oko sebe prema nakošenoj terasi s brojnim procjepima, prema makadamskoj stazi ispred ulaznih vrtnih vrata koja je okruživala kuću, »tako nepromijenjen.« »Ovaj je otok, kao i ljudi koji na njemu žive, poseban i nije nahk nijednom drugom.« Yanni se igrao svojom bradom. »Samo nemoj da te zavara naša izvanjska jednostavnost, dragi moj Amerikanće. Ovaj otok i njegovi stanovnici imaju toliko nevidljivih slojeva i nude puno više nevjerojatnih iskustava od mora i prirodnih ljepota.« Yanni je maknuo ruku s ya-yina ramena i sagnuo se da zgrabi Evie koja je ganjala pile po terasi. Podignuo ju je i bacio u zrak nekoliko puta. Njezin je zvonki smijeh odzvanjao iznad krovova i diljem otoka poput nježne melodije nošene noćnim povjetarcem. Yanni je nježno poljubio vrh Eviene glave prije nego što ju je spustio na tlo. Djevojčica je samo stajala koji trenutak i promatrala Yannija, bucmastih obraza zažarenih od smijeha i očiju svjetlucavih od nestašluka. Podignula je svoje sitne ruke i poškakljala Yannijev trbuh vršcima tankih prstića, a kao nagradu je dobila smijeh iz dubina njegova trbuha. Evie mu je isplazila jezik i pobjegla. Njezin ju je hihot slijedio poput vrpci na vjetru. Možda je ovo jedna od onih čudesnih pojava o kojima je Yanni maloprije govorio, pomislila je Daphne dok je pogledom pratila Evie. Daphne nikada prije nije vidjela svoju kćerkicu tako opuštenu pokraj muškarca. Odrastala je bez oca i nije bila naviknuta na mušku prisutnost u svojem životu. Zapravo, tek se privikavala na Stephenovu prisutnost. »Pa, izgleda da sam ja samo običan Njujorčanin poput moje zaručnice,


zar ne, Daphne?« Stephen ju je privukao bliže sebi i poljubio joj usne. Bilo je to krajnje neobično od njega s obzirom na to da nije uživao u javnom pokazivanju ičega, a kamoli nježnosti. Daphne to nije promaklo. »Još jednom čestitam sretnom paru. Čini se da ste suđeni jedno drugom.« Nataknuo je svoju ribarsku kapu na glavu i povukao je tako nisko da su crne dubine njegovih očiju bile skrivene. »Kao što sam rekao, možda smo jednostavni ljudi, ali smo također vrlo darežljivi. Što god imamo, ma koliko to malo bilo, rado ćemo podijeliti.« Yanni je podignuo kantu s poda i istresao njezin sadržaj na terasu. »Znam da nevjesta voli morske ježince. Neka vam ovo bude moj svadbeni dar.« Po terasi se rasprostrlo dvadesetak crnih i smeđih morskih ježinaca. Bodljikava su se stvorenja kotrljala u svim smjerovima neravne terase. »Kali nichta – drago mi je što smo se upoznali, Stephene. Nadam se da ćeš uživati u svojem boravku na našem otoku.« Yanni je na rastanku poljubio ya-yu i dotaknuo rub svoje kape Popi i Daphne. Otvorio je vrtna vrata i sjurio se niz stube prije nego što su se svi ježinci smirili na tlu terase. Jedan se morski ježinac zaustavio pod Daphneinim nogama te se sagnula da ga podigne. Možda je razlog ležao u ispijenom pivu, a možda je samo bila umorna. Bez obzira na razlog Daphne je bila nepažljivija nego obično kada se sagnula i rukom uhvatila crnu bodljikavu kuglu. Obujmila je prstima bodljikavo tijelo ježinca i stisnula ga možda malo jače nego što je trebala. Trgnula se kada joj je jedna bodlja probila kožu, a na mjestu uboda pojavila se crvena kapljica krvi. Daphne je prinijela prst ustima i usisala kapljicu krvi. Bakreni okus krvi razlio se njezinim jezikom dok je promatrala kako se vrtna vrata s treskom zatvaraju.


Dvadeset i sedam

Daphne i ya-ya sjedile su i pljeskale u ritmu bouzoukija koji je treštao iz ružičastog kazetofona u kuhinji. »Opa, Evie.« Daphne je bila preponosna dok je promatrala svoje dijete kako pleše u ritmu glazbe. »Bravo, koukla mou. Bravo, Evie«, rekla je ya-ya dok se Evie okretala i okretala, a njezina se ružičasta spavaćica napunila zrakom i napuhnula oko nje poput balona. »Dijete voli dobru zabavu, baš poput svoje thee Popi.« Daphne se smijuljila. Nije bila nikakva tajna da je u njihovoj živopisnoj široj obitelji Popi bila poznata po svojoj ljubavi prema dobroj zabavi. Protekla večer nije bila ništa drugačija. Čak i nakon cjelodnevnog druženja, jedenja, pijenja i tračanja sa svima koji su došli Stephenu po željeti dobrodošlicu na Erikousu, Popi još nije bila gotova. Predložila je da ona otprati Stephena do hotela kako bi Daphne mogla završiti s čišćenjem i spremiti Evie za spavanje. Daphne se isprva odupirala tom prijedlogu. Stephen je, ipak, bio njezin zaručnik, a znala je da je već bio ljut zbog činjenice da ona neće spavati u hotelu, nego da je umjesto njega izabrala poštovati strogi otočki moralni kod. Ali, činilo se da Stephen nema ništa protiv. Sve se više prepuštao duhu otoka, najprije s nekoliko boca Mythosa, a zatim s rashlađenim ouzom jer ga je Popi uvjerila da je to još jedna otočka tradicija koju mora probati. Na kraju je dostajalo Popino objašnjenje da će mu otkriti najmračnije, najtajnovitije i najsramotnije tajne iz Daphneina djetinjstva čim stignu do hotelskog bara. Stephen je poljubio Evie, ya-yu i


Daphne za laku noć i rukom pod ruku krenuo s Popi po neosvijedjenim stazama prema hotelu. »Ovo je lijepo.« Ya-ya je položila ruku na Daphneino koljeno dok je promatrala Eviein ples. »Lijepo mi je kada ste ovdje. Makar to bilo samo kratko.« Evie je doskakutala do ya-ye i zagrlila svoju prabaku. Ostala je tako nekoliko trenutaka, ali dovoljno dugo da ya-ya osjeti toplinu Eviena mekana obraščića na svojoj koži. Čim je počela sljedeća pjesma, Evie je skočila natrag na svoje mjesto i započela svoj posljednji ples za tu večer. Ovoga je puta na nožnim prstima i s rukama podignutima visoko iznad glave plesala oko svoje majke i prabake dok je glazba obavijala noć svojim luksuznim velom od kašmira. Kad je pjesma završila, Evie je ponovno došla do svoje prabake i zagrlila j e . Ya-ya ju je ovoga puta držala čvrsto, milovala joj je kosu i nježno pjevušila.

Volim te više no ikoga... Nemam darova kojima bih te obasipala Nemam zlata, ni dragulja ni bogatstva Ali dajem ti sve što imam A to je, slatko dijete moje, sva moja ljubav Obećajem ti jedno, Uvijek ćeš imati moju ljubav. Kada je pjesma završila, Evie je poljubila vrh ya-yina nosa, okrenula se i pošla se igrati sa svojim mačićem. »Koukla mou«, ya-ya se okrenula prema Daphne, »sjeti me se svaki put kada čuješ ovu pjesmu.« Ya-ya je podignula svoje ruke prema grudima i položila sklopljene dlanove preko svojega srca. »Tvoja mama i ja običavale


smo ti neprestano pjevati ovu pjesmu dok smo te promatrale kako spavaš u svojoj kolijevci baš na tom mjestu gdje sada sjediš. Sjedile bismo ovdje satima i samo te promatrale kako dišeš. Zahvaljivale smo nebesima na tvojem savršenstvu i molile se agiousu da te prati i bdije nad tobom do kraja života.« Krošnje maslina i čempresa oko njih vibrirale su na nježnom povjetarcu. Njihov je tihi mrmor ispunjavao zrak oko njih dok je ya-ya govorila. »Daphne mou, uvijek ću ti pjevati. Čak i kad me ne budeš mogla čuti, čak i u tvojemu novom životu daleko od mene, znam da ću uvijek biti uz tebe i pjevati ti ove riječi da bih te podsjetila da češ uvijek biti voljena.« »Znam, ya-ya. Uvijek sam to znala.« Bila je to istina. U Daphneinu životu ispunjenom gubicima, ya-ya je uvijek bila jedina konstanta. Njezina stijena. Ya-ya je uvijek bila jedina osoba koju je Daphne voljela bezuvjetno i svim svojim srcem. Vjenčanje će biti za samo nekoliko dana i ovo je trebalo biti vrijeme neopisive sreće za Daphne. Ali bez obzira na to koliko je sretna bila dok je odbrojavala dane do trenutka kada će Stephen i ona postati muž i žena, i uza sve uzbuđenje, svakim je danom Daphne osjećala ne - što što nije očekivala – melankoliju. Kako se približavao dan vjenčanja, Daphne je postajala sve svjesnija da će uskoro morati otići s otoka i započeti svoj novi život – život prepun raskoši, financijske sigurnosti i svega ostalog za što se borila i molila kroz sve duge i usamljene godine bez Alexa. Ali uza sve uzbuđenje i planiranje svoje budućnosti, Daphne ni u jednom trenutku nije zastala i razmislila o jednom. Početak novoga života označavao je kraj staroga života.


Dvadeset i osam

»Mamice, mogu li te nešto pitati?« Evie se popela na krevet na sve četiri, povukla plahtu na svojoj strani kreveta i skotrljala se na jastuk. Nije navukla plahtu i pokrivač preko sebe, več je samo mirno ležala ispružena na krevetu i dopuštala da joj hladni noćni zrak miluje preplanule tanašne noge. Daphne se nagnula prema Evie i povukla prekrivače preko njezina tijela. »Da, dušo. Možeš me pitati što god želiš.« »Mamice, mogu li ponijeti svojega pilića s nama u New York?« »Ne, dušo, ne možeš. U našoj zgradi nije dopušteno držati piliće.« Evie je nabrala svoj nosić. »Možemo li onda barem ostati ovdje? Ne želim je ostaviti. Zove se Sunčica, znaš, jer je žuta poput sunca.« »Žao mi je dušo, ali moramo se vratiti kući, a Sunčica će morati ostati ovdje.« »Mamice, mogu li te još nešto pitati?« »Naravno, zlato.« Daphne je namjestila jastuk pod Evienom glavom. »Zašto mi nisi pričala o Magi, ya-yi i Erikousi? Zašto mi nikada nisi rekla da je ovdje jako zabavno?« Evie je mahala rukama i nogama po krevetu kao da su bijele pamučne plahte svježe napadali snijeg na kojemu tadi snježnoga anđela. »Ali, dušo, pričala sam ti o njima.« Daphne je maknula nestašni uvojak s Eviena lica. »Sječaš se. Ispričala sam ti sve o ya-yi i da idemo na Erikousu samo kako bi ya-ya mogla prisustvovati vjenčanju. Sjećaš li se, dušo?« Sjedila je na rubu kreveta pokraj Evie, točno na mjestu gdje bi bila


anđelova krila. Evie se pridigla i sjela. »Ali nisi mi rekla kako je ovdje jako zabavno i kako su svi ljudi ovdje divni. Čak i kada ne razumijem što govore, i tada su mi jako smiješni.« »Znam, dušo. Uistinu znaju biti smiješni.« »Voljela bih da možemo stalno dolaziti ovamo.« »Znam, zlato. I ja bih to voljela. Jako sam sretna što smo došli ovamo. Sigutno ćemo se ponovno vratiti.« Nagnula se prema Evie i poljubila njezine male ružičaste obraze. »Laku noć, Evie.« »Mamice.« »Da, Evie.« »Još bi te samo nešto željela pitati.« »Dobro, dušo. Što?« »Kada si ti bila mala djevojčica, i tebi je ovdje bilo jako zabavno, zar ne?« Daphne se prisjetila najsretnijih trenutaka svojega djetinjstva. Evie je bila u pravu. Svi su se dogodili baš na ovom otoku. »Da, Evie, ovdje mi je bilo najljepše.« »Vidiš, mamice, nešto mi nije jasno. Uvijek mi govoriš da moram dijeliti svoje igračke jer dobre djevojčice dijele sve svoje. Zašto prije nisi podijelila ovo mjesto sa mnom?« Evie je zijevnula dok je promatrala svoju majku i čekala odgovor na svoje pitanje, potpuno nesvjesna važnosti svojih riječi. »Stvarno bih voljela da si prije podijelila ovo mjesto sa mnom.« Daphne je ostala bez riječi. Grizla je usnicu. Trgnula se od boli, ali zagrizla je još jače te prodrla zubima u mekano meso. Oštra i peckava bol nije bila ni usporediva s boli Evienih riječi. »Laku noć, mamice. Jako sam umorna.« Evie se okrenula na bok i zaspala istog trenutka. Daphne je ustala i krenula prema vratima, ali se okrenula i promotrila


svoje uspavano dijete. Evie je bila u pravu. Čini se da ya-ya nije bila jedina u njihovoj obitelji sa skrivenim tajnama. I Daphne ih je skrivala nekoliko. »TO JE BILO BRZO.« Ya-ya je pružila Daphne čašu domaćeg vina. »Bila je iscrpljena. Dan je bio dugačak i pun događanja.« Daphne je sjela i prinijela čašu ustima. Vino je bilo savršeno – slatkasto i dobro rashlađeno. Dok je uživala u prvih nekoliko gutljaja vina, Daphne je odlučila da nd:eyayu zamarati detaljima o Evienoj optužbi. Znala je da bi ya-ya bila oduševljena kada bi joj rekla da se Evie jako sviđa ovdje, ali ostatak razgovora ipak je bio nešto što će majka i kći morati razriješiti među sobom. Ya-ya i Daphne imale su dovoljno tema koje je trebalo razriješiti. »I ti si vjerojatno jako umorna.« Ya-ya je kimnula. »A što je s tvojim zaručnikom? Misliš li da ga Popi još drži kao taoca u baru?« »Ne, vjerojatno ga je ostavila čim je spazila nekog mlađeg njemačkog turista.« »Ili pak, Talijana.« Ya-ya se osmjehnula, a srebrni joj je zub svjetlucao na svjedu vatre. »Ovo mi je najdraži dio dana.« Daphne je hladnom čašom rashlađivala obraze. Noć je bila prilično vruća. »Oduvijek je bio, znaš. Čak i kada sam bila tek djevojčica, najviše sam voljela kada bismo nas dvije ostale same noću. Samo nas dvije, upaljena vatra, noćni povjetarac i tvoje priče.« »U krivu si, Daphne mou. Nikada nismo nas dvije same, drago moje dijete. Nikada nismo ni bile same.« Čvršće je ovila svoj šal oko sebe. ya-yi je bilo hladno iako je noćni zrak bio sparan i topao, nije bilo ni daška osvježavajućeg povjetarca. Približila je svoju stolicu vatri. »Kako to misliš?« Nije bilo nikoga osim njih – Evie je bila sklupčana u krevetu u sobi, a Daphne i ya-ya sjedile su jedna pored druge pokraj vanjskog ognjišta. »Nema nikoga osim nas.« Daphne je pogledala oko sebe da bi se uvjerila u to. Ya-ya se osmjehnula kao da nekako može vidjeti nevidljive goste na koje


je mislila. »Generacije naše obitelji, Daphne mou. Svi su oni ovdje. Ovo je njihov dom i nikada ga nisu napustili, kao što ga ni ja neću nikada napustiti. Sve su još uvijek ovdje. Sve žene koje su bile ovdje prije nas i koje nas danas vode kroz naš život. Nas dvije nismo prve upoznale veliku tugu kada su nam mračne sile podzemlja oduzele naše muževe. Nismo prve ni jedine ostale same i prestrašene hoćemo li imati dovoljno snage odgojiti djecu kojima smo ostale jedine roditeljice. One znaju, Daphne mou. One znaju što znači voljeti muškarca, voljeti dijete, voljeti bližnjega svoga. Uz nas su i vode nas kada ostanemo bez snage da se same brinemo o svemu.« Daphne je pijuckala svoje vino i pogledavala praznu terasu oko njih, uzalud pokušavajući zamisliti žene koje joj je ya-ya tako zorno opisivala. Ali nije uspjela. Noćas nije imala ništa protiv toga. Noćas je Daphne imala na umu jednu drugu priču. »Ispričaj mi što se dogodilo, ya-ya.« Približila je svoju stolicu. »ya-ya, ispričaj mi priču o tebi i Dori.« Ya-ya je zatvorila oči i podignula svoje lice prema morskom povjetarcu kao da priziva svoja sjećanja iz noćnog zraka. »Znaš, toga dana nisam trebala biti u Krfu«, počela je ya-ya svoju priču. Ruke su joj počivale na krilu. »Rijetko sam odlazila na kopno u ono vrijeme. Nisam imala razloga za to. Nisam imala novca koji bih mogla trošiti, ni muža za kojeg bih morala kupovati. U tom trenutku tvog papoua nije bilo već nekoliko mjeseci i osjećala sam u svojim kostima da je mrtav. Morala sam se brinuti o tvojoj majci, pokoj joj duši, koja je još bila beba.« Ya-ya je zastala, prekrižila se pa nastavila sa svojom pričom. »Hrane nije bilo. Imale smo tek toliko da preživimo. Bila sam prestravljena od straha da ćemo umrijeti od gladi. Rat je bjesnio svuda oko nas, i bez obzira na to koliko se otočani brinuli jedni o drugima i pomagali jedni drugima, naši prijatelji i članovi naše obitelji imali su jedva dovoljno za prehraniti svoju djecu – nisam mogla tražiti da hrane i nas. Tog sam dana ostavila tvoju majku na čuvanje svojoj thei, a prijevoz kaikijem do Krfa platila sam domaćim jajima jer novca nisam imala. Za tvojim su papouom


ostali mnogi dugovi, a znala sam da, između ostalog, duguje novac i krojaču u Krfu. Pričao mi je kako je taj krojač draga i velikodušna osoba. Bio je naručio prekrasnu novu košulju za Uskrs, a kada mu je papou rekao da mu nema čime platiti, krojač mu je odgovorio da plati kada bude mogao. Znala sam da moram poći k njemu, zahvaliti mu na njegovoj velikodušnosti i platiti dug na jedini način na koji sam mogla – jajima i maslinovim uljem. Noć prije puta, agios mi je došao u snu. Zazvao me, Daphne. Govorio mi je. Prošlo je mnogo vremena otkako sam se molila uz njegov lijes, pa sam pošla. Ravno iz luke otišla sam u crkvu. Klečala sam pored njega cijelo jutro i molila se da nas zaštiti, da mi pomogne da pronađem način da tvoja mama i ja preživimo bez novca i bez muža. Potom sam upalila svijeću i otišla iz crkve. Uputila sam se ulicama staroga grada prema Židovskoj četvrti i tamošnjoj krojačkoj radionici, puna nade da će moje molitve več nekako biti uslišane.« Ya-ya je ponovno zastala. Disala je ubrzano i plitko. Kao da joj je svaka riječ koju bi izgovorila oduzimala djelić energije iz krhkoga tijela. No, to je nije zaustavilo. Duboko je udisala i čekala. Kao da je očekivala da će njezin ljubljeni otok kroz povjetarac udahnuti novi život u njezina pluća. Ponovno je nastavila svoju priču. Glas joj je ovoga puta bio snažniji. »Znala sam da nešto nije u redu. Ulice su bile prazne. Nikoga nije bilo oko mene. Nikoga osim tišine. Dok sam se približavala otvorenim vratima krojačnice, čula sam očajnički jauk. Zvučao je kao da dopire od divlje ranjene životinje, ali nije. Pogledala sam unutra i vidjela da dopire od žene. Bila je to Dora, Yannijeva baka. Stala sam na dovratku da vidim što se dogodilo, zbog čega je proizvodila takve zvukove. Promatrala sam je kako vrišti za svojim izgubljenim sinom, odječe i kose umrljane slijepljenom suprugovom krvlju.« Ya-ya je odmahivala glavom, a tijelo su joj protresali prizori i zvukovi toga užasnog dana. »Molim se da nikada ne čuješ zvuk plača majke koja je izgubila svoje dijete, Daphne. To je jedan nečovječan, mučan zvuk. Spustila sam pogled niže i na podu vidjela njezine dvije djevojčice koje su klečale pokraj beživotnog tijela svojega babe, čvrsto stiskale njegove ruke i molile


ga da se probudi. Daphne mou, imala sam dojam kao da sam stajala na samim vratima pakla. Pogledala sam Doru u oči i kunem ti se da sam vidjela kako je proždire pakleni oganj. U tom se trenutku za mene sve promijenilo. Znala sam što se bilo događalo diljem Grčke. Čula sam priče o tome. Televizije nije bilo, a sama nisam mogla čitati novine, ali bez obzira na to znala sam što su te životinje činile u Grčkoj. Nisam mogla dopustiti da unište još jednu obitelj i pobiju njezine članove. Nisam to željela dopustiti.« Daphne je osjetila kako joj se stvara čvor u želucu. Čvrsto je stiskala rub svoje stolice. »Dok sam toga dana stajala na dovratku krojačnice u Židovskoj četvrti, vjetar je naglo zapuhao i nosio papire i lišće praznim uličicama. Na trenutak sam skrenula pogled s Yannijeve bake i majke i promatrala papire i lišće koje mi se vrtložilo oko nogu. Bila sam na kušnji da se okrenem, odem iz tog mjesta i zaboravim sve što sam vidjela, ali u tom sam ga trenutku čula. U početku je bio tih poput najtišeg šaputanja, poput zvuka leptitovih krila. Ali čula sam ga, Daphne mou. Stvarno sam ga čula. Najprije sam to nijekala. Kako je to moguće? Ali vjetar je ponovno ojačao, a glas je postao jači. Bio je to ženski glas, nježan i prekrasan. Čula sam kako plače, čula sam njezino tiho šaputanje između prigušenih jecaja. Tada sam znala da je moja ya-ya bila u pravu. Čempresi nam uistinu šapuću.« Ya-ya je ponovno zatvorila svoje oči i sjedila u tišini. Izgledalo je kao da su joj riječi koje su poput bujice tekle iz nje ponovno oduzele svu snagu. Daphne je držala dah i čekala, ali ya-ya nije progovorila. U trenutku kad se Daphne nagnula prema naprijed da dotakne svoju baku i provjeri je li budna, ya-ya je naglo otvorila oči i nastavila s pričom. »Daphne mou. Poslušala sam šapat i znala što mi je činiti. Znala sam koja je moja uloga. Nisam bila rođena na ovome svijetu kako bih postala samo još jedna zaboravljena udovica, teret društvu, osoba koju su svi žalili i nosili joj milostinju. Iako je bio tih, najtiši zvuk koji sam ikad čula, vrištao je, Daphne mou. Vrištao je da poduzmem nešto. Vrištao je da pomognem ovoj ženi, da je odvedem odande prije nego što se vojnici vrate. Najtiši mogući


šapat vrištao mi je u uho da je ova žena dobra, bogobojazna. Žena koja zaslužuje da je se poštuje i cijeni, a ne da se prema njoj odnosi kao prema beštiji, znam da mnogim dobrim ženama, mnogim dobrim muškarcima i njihovoj djeci toga dana nije bilo spasa, Daphne. Njima više nisam mogla pomoći – ne znam je li to itko mogao. Ona su ih čudovišta sve poubijala. A zbog čega? Ni dan danas to ne razumijem.« Ya-ya je odmahivala glavom i zagledala se u vatru. »Ali ova žena, Daphne, ova majka, supruga, kći. Njezina je sudbina toga dana bila položena u moje ruke. Moje ruke, Daphne. Moje dvije ruke. Ruke siromašne udovice koje nikada nisu držale ništa vrijedno. Toga sam dana u svojim rukama držala Dorinu sudbinu i nisam mogla dopustiti da mi sklizne kroz prste.« Ya-ya je skupila svoje dlanove pred sobom kao da u njima drži svoja sjećanja poput dragocjenih kapljica vode u nastojanju da joj ne skliznu kroz prste čak i danas, nakon svih tih godina. Podignula je pogled sa svojih skupljenih ruku prema Daphne. »Glas mi je rekao da spasim Doru i njezinu djecu. To sam i učinila. Odvela sam ih agiosu Spiridonu. Znala sam da će ih zaštititi kao što nas sve štiti i voli. I učinio je to, Daphne. Sakrile smo se u crkvi. Nijemci su išli od vrata do vrata, tražili su svuda jer su znali da se još Židova skriva pred njima. Ali, čak i dok su poput izgladnjelih pasa proganjali svoje žrtve, nijedan nacist nije ušao u crkvu agosa Spiridona. Niti jedan. Znala sam da će ondje biti na sigurnom, da će ih agios zaštititi. Znala sam to čak i bez šapata čempresa. Kada sam shvatila da za Davida nema nade, dovela sam Doru, Ester i jadnu slatku Rachel ovamo. Dovela sam ih u naš skromni dom i podijelila s njima ono malo što smo imale. Kao što znaš, bile smo jako siromašne. Imala sam samo još jednu drugu haljinu, lijepu haljinu za crkvu. Dala sam je Dori da je obuče kako bi izgledala kao da je jedna od nas, grkokatolkinja, a ne Židovka. Isto smo postupile i s djevojčicama. Obukle smo ih u seljačku odjeću karakterističnu za stanovnike našega otoka. Dok je Dora oblačila Esteru u svečanu haljinu koju sam čuvala za tvoju mamu, drago se dijete okrenulo i upitalo: »Zar je već Purim, majko?« Niz Dorino se lice slijevalo more suza dok je odgovarala: »Da, zlato moje, već je Purim« i


oblačila svoje dijete da sakrije njezinu vjeru. Starica je ponovno zurila u vatru kao da u rasplamsanim plamenovima može vidjeti prizore preplašene majke i njezine prestravljene, zbunjene dječice. »Rachelina nas je smrt sve zgromila. Ali Dora je nakon nekog vremena ponovno počela govoriti i jesti. Bila je sjenka onoga što je nekoć bila, ali nekako je uspjela nastaviti sa svojim životom. Dora je izgubila toliko toga, ali prizvala je ono malo snage što joj je ostalo kako bi se brinula o svojem jedinom preživjelom djetetu, Ester. Tvoja mama i Ester igrale su se zajedno i postale su jako bliske, poput sestara. A Dora...« Duboko je udahnula i pogledala prema nebu znajući da je njezina prijateljica na neki način još uvijek uz nju. »Dora i ja smo zavoljele jedna drugu. Naučile smo vjerovati jedna drugoj. Svake bismo noći sjedile uz vatru i razgovarale, dijelile priče i tajne o našim običajima i nama samima. Išle su s nama u crkvu i iako nisu vjerovale da je Krist njihov spasitelj, poštovale su naše tradicije i slavile naše blagdane s nama. Stajale su bok uz bok s nama i dok smo mi izgovarali svoje molitve, one su tiho izgovarale svoje znajući da Bog čuje sve naše glasove i da smo zajedno jači u molitvi. Poštovale su naše tradicije kao što smo i mi poštovali njihove. Uz Doru sam naučila poštovati Dan Gospodnji. Svakog smo se petka pripremale, čistile smo kuću i kuhale zajedno kako u našem domu ne bi bilo upaljenih vatri ni posla za obaviti na dan odmora. Svakoga sam je petka uvečer promatrala kako pali svijeće za Sabat, a na one dane koji su prema židovskom kalendaru bili sveti, zajedno smo postile i molile se. Počela sam cijeniti naše zajedničke tihe večeri, Daphne mou. Obje smo ih cijenile. Postale smo obitelj i vrlo brzo nismo više osjećale da među nama postoji razlike – Grkinja, Židovka... postale smo obitelj s raznolikim običajima. Petnaestoga kolovoza, kada je cijeli otok slavio Uznesenje Blažene Djevice Marije u nebo, mala je Ester držala tvoju mamu za ruku i djevojčice su se pridružile prekrasnoj procesiji s ostalom djecom. Jedan se dječak pogrdno podsmjehivao i mrmljao sebi u bradu kako jedna Židovka može hodati u procesiji pokraj Kristove djece? Otac Pedro čuo je njegove


riječi i udario neodgojenog dječaka po glavi prije nego što je to stigao učiniti njegov otac.« Ya-ya je pljesnula rukama i osmjehnula se uspomeni na taj događaj. »Daphne mou –« Uprla je svojim kvrgavim prstom prema nebu. »Otac Petro postavio je primjer ponašanja koji su drugi nakon toga slijedili. Nikada neću zaboraviti, Daphne. Nije želio dopustiti da se Rachelino tijelo pokopa na groblju. Govorio je da to crkveni zakoni ne dopuštaju. Govorio je da je siguran ni da ni Dorin rabin ne bi dopustio takvo što. Isprva sam bila jako ljuta na njega. Svađala sam se s njim i pitala ga zašto Bog ne bi želio da ovo dijete počiva u vječnom miru? Zar nije već dovoljno propatila? Ali shvatila sam s vremenom. Njegove su ruke bile vezane crkvenim pravilima. Kada me vidio kako klečim na mjestu pokraj ulaza u groblje i vlastitim rukama pripremam zemlju koja će primiti Rachelino tijelo, otac Petro došao je do mene i pomogao mi iskopati grob za Rachel vlastitim rukama. Molio se nad njezinim malim tijelom, molio je najljepše molitve i preklinjao Gospodina da prihvati ovo dijete u svoje kraljevstvo i otvori joj vrata raja. Svaki put kada bih čula upozorenje – svaki put kada bi mi čempresi šapnuli da Nijemci dolaze – poslala bih Doru i Ester na nepristupačnu stranu otoka. Svaki put kada bi otišle, otac Petro bi uzeo križ s crkvenog oltara i položio ga na Rachelin grob da ga vojnici ne otkriju i ne ometaju njezino vječno počivalište. Nijemci su se stalno vraćali na otok u potrazi za Židovima, s namjerom da ih istjeraju kao što pas nanjuši i istjera svoju večeru. Svaki su put prolazili pokraj njezina groba i nikada nisu saznali da to jadno dijete koje traže počiva pod njihovim nogama. Nikada nisu saznali da je židovsko dijete pokopano ondje, da je njezin grob skriven na jasno vidljivom mjestu. Šest smo mjeseci živjeli u strahu, a onda su došli britanski vojnici i oslobodili Krf. No čak je i nakon toga Dora ostala sa mnom na otoku jer se ovdje osječala sigurno. Prošlo je još nekoliko mjeseci dok nije došlo pismo koje joj


je poslala njezina sestra iz Atene, a u kojem je pisalo da je i ona preživjela i da Dora ima dom i obitelj kojoj se može vratiti.« Daphne više nije mogla sjediti na miru i šutjeti. »Ali, kako, ya-ya? Kako si to sve mogla znati? Kako si mogla znati što učiniti, kako ih zaštititi, kada ih sakriti? Kako?« Ya-ya je podignula prst na usta u gesti kojom je željela umiriti Daphneine sumnje. »Rekla sam ti, Daphne mou. Stalno ti ponavljam, ali iako čuješ moje riječi, ne želiš ih čuti. Šapnuli su mi čempresi. Rekli su mi drevni glasovi na povjetarcu, glasovi bogova, naših predaka, moje ya-ye – prelijepi zbor glasova, udruženih u jedan glas. Glas koji me vodi kroz život, koji nas sve vodi.« Ya-ya je uhvatila Daphneinu ruku. »Znam da ti je teško shvatiti to i vjerovati. I ja jednom nisam imala vjere. Odgojile su me moja mama i baka ovdje, u ovoj kući. Jednoga dana, dok sam se igrala s pilićima, moja je baka pala na koljena i počela plakati ispod čempresa. Nisam imala više od pet godina, kao Evie sada. 'Ya-ya', zazvala sam je te sam joj prišla iza leđa i zagrlila je oko ramena svojim malim rukama. 'Ya-ya, što se dogodilo?' Ya-ya se na koljenima okrenula prema meni i pogledala me. 'Odlučeno je. Odabrana si.' Plakala je i privukla me u svoj zagrljaj. 'Što je odlučeno?' pitala sam je. Tada me ya-ya pogledala i rekla mi moju sudbinu. Rekla mi je da ču jednoga dana čuti da mi se otok obraća. Rekla je da će mnogi željeti čuti šapat čempresa, ali ja ću ga jedina razumjeti. Čula sam ga tek dok sam stajala na dovratku krojačnice u Židovskoj četvrti i slušala kako Yannijeva mama plače. Tada sam shvatila zašto je moja ya-ya plakala. Moja je sudbina bila blagoslov, ali i prokletstvo.« »Tvoja sudbina?« Daphne nije mogla vjerovati što čuje. »Moja je sudbina odlučena prije nego što sam rođena, Daphne. Suđeno mi je da razumijem šapat. Dan mi je dar za kojim će mnogi žudjeti poput kralja Midasa za svojim zlatom. Isprva nisam razumjela zašto, nisam


shvaćala zašto sam baš ja odabrana. No onda sam primila Yannijevu slomljenu obitelj u svoj dom. Dora je bila samo sjena. Tjednima smo živjele u tišini. Dijelila sam s njom sve što sam imala, a polako je i ona počela dijeliti sa mnom priče o svojoj obitelji, njihovoj kulturi, vjeri te vještinama koje je stekla dok je radila uz svojega supruga u njegovoj krojačnici. Prenijela je svoje vještine i na mene – naučila me kako pokrpati košulju, kako napraviti suknju od vreća u kojima smo držali brašno i rižu. Naučila me kako napraviti nešto vrijedno i lijepo od ostataka i krpetina. Krpale smo staru odjeću i šivale novu te smo mijenjale svoju vještinu za hranu i druge potrepštine. Tvoja mama i ja umrle bi od gladi da nije bilo Dore. Ja sam spasila Doru, ali je i ona, zauzvrat, mene spasila. Nisam to isprva shvatila, nisam o tome uopće razmišljala dok nije prošlo mnogo godina. Ponekad, Daphne mou, kada ne znamo kojim putem krenuti, kada se osjećamo izgubljeno i beznadno, potrebno je samo umiriti se i osluškivati. Ponekad nam je spas nadomak ruke, samo čeka da poslušamo. Tako su i šapati čempresa uvijek prisutni i samo čekaju da otvorimo srce i čujemo ih.« Daphne je sjedila mirno koliko je to bilo moguće. Godinu za godinom sjedila bi ovdje i slušala dok joj je ya-ya prepričavala mitove i legende. Nekoć davno čak je i željela da se te njezine priče ostvare. Dok je bila dijete, pitala se kako bi bilo sjediti na Hadovoj gozbi pokraj Perzefone ili bi li se ona, za razliku od Psihe, mogla oduprijeti snažnoj želji da letimice pogleda svojega uspavanog ljubavnika. Ali to je bilo davno. Zbog riječi koje je nekada davno sanjala da će čuti, sada su joj se nakostriješile sve, pa i najsitnije dlačice na tijelu. Kako je to moguće? Kako ya-ya na povjetarcu može čuti glasove mrtvih osoba? Kako? To je ludost. To nije moguće. Držala se svojega obećanja; slušala ju je bez prekidanja, otvorena srca i otvorena uma. Ali nakon što je ya-ya završila svoju priču, Daphne joj je morala postaviti samo još jedno pitanje. Morala je saznati samo još jedno. »Čuješ li ih i dalje, ya-ya?« Starica nije oklijevala. »Da, još ih čujem. Još sam uvijek blagoslovljena


svojim darom.« Blagi povjetarac valjao se preko terase i između veličanstvenih stabala koja su ih okruživala sa svih strana. Daphne je zadržala dah i napeto slušala. Ništa. Nije čula ništa osim šuštanja lišća koje je plesalo na povjetarcu. Tišina je bila samo potvrda onoga što je znala cijelo ovo vrijeme. Šapat čempresa ne postoji. »Što ti poručuju?« Ya-ya nije odgovorila. »Što ti poručuju?« ponovno je pitala Daphne. Povjetarac je zamro. Starica je ispustila Daphneinu ruku i pogledala je ravno u oči. Naposljetku je progovorila. »Poručuju mi da ovaj muškarac nije za tebe. Nemoj se udati za njega, Daphne. Ne smiješ se udati za njega.«


Dvadeset i devet

CONNECTICUT I BROOKLYN, 2008, GODINE

Alexovi roditelji ustrajali su na tome da se pogreb održi u episkopalnoj crkvi u kojoj je Alex bio kršten. Oduvijek ih je mučilo što je njihov sin pristao oženiti se u grčkoj pravoslavnoj crkvi na stranom jeziku i uz neobične obrede. Daphne nije željela popustiti zahtijevajući da svoje prve korake kao muž i žena naprave oko oltara crkve njezina djetinjstva, u kojoj ju je Alex strpljivo čekao iz tjedna u tjedan. No, koliko je god bila odlučna i strastvena u provođenju svojih odluka dok je Alex bio živ, toliko je postala nezainteresirana nakon njegove pogibije. »Njega više nema, a mene nije briga«, bila je mantra koju je neprestano ponavljala, najprije pogrebniku kojega je zanimalo želi li Alexa pokopati u plavom ili prugastom odijelu, zatim policiji koja ju je obavijestila da je vozač kamiona, uistinu, bio pijan, te njegovoj blijedoj i uplakanoj majci kada ju je pitala ako se može oprostiti od svojega sina u crkvi u kojoj je odrastao. »Njega više nema, a mene nije briga«, bilo je sve što je mogla izustiti. Na dan Alexova ukopa njezina se žalosna ravnodušnost pretvorila u iscrpljenu zahvalnost. Daphne je sjedila mirno poput stijene i nezainteresirano promatrala kako se pogrebni rituali odvijaju oko nje. Sam obred bio je malen, jednostavan i civiliziran, bez glasnog plača, žalopojki i žena koje prijete da će se baciti u lijes s pokojnikom, kao što Grkinje prekrivene crninom običavaju vrištati na grčkim sprovodima. Mladi zlatokosi svećenik nosio je jednostavan bijeli ovratnik za razliku od svećenika u raskošno ukrašenim haljama na


kakve je Daphne bila naviknuta. Svećenik je, zapravo, bio novi u župi i nikada nije imao priliku upoznati Alexa. Daphne je gledala oko sebe dok je žurno vodio misu svojim neosobnim i monotonim tonom. Razmišljala je o sterilnosti cijeloga obreda, o lišenosti ikakvih emocija i zbog toga je bila zahvalna. Nakon ukopa i ručka u klubu, Daphne se ugurala u crnu limuzinu koja će je odvesti natrag kući u Brooklyn, u stvarnost koja je očekuje bez njezina muža. Evie, koja nikada nije voljela dugu vožnju automobi - lom, plakala je i vrištala od trenutka kada su se priključili na autocestu. »Gospođo, želite li da zaustavim automobil?« Vozač ju je gledao u retrovizoru. »Je li sve u redu?« »Da«, promrmljala je. Kada se Evien plač pretvorio u urlanje, ponovno ju je pitao: »Gospođo, želite li đa zaustavim automobil?« Daphne je i dalje buljila kroz prozor dok je gurala novu bočicu u Evieina usta. Njega više nema, a mene nije briga. Čim je zatvorila vrata njihova doma, položila je nosiljku za bebe na pod. Otkopčala je gumbe svoje jednostavne crne haljine i dopustila da joj sklizne niz tijelo. Iskoračila je iz haljine i odnijela Evie u njezinu kolijevku, zahvalna što je dijete napokon uspjelo zaspati. Svake se noći borila s Evie dok dijete ne bi zaspalo iako nije imala ni snage ni volje za to u ovom trenutku svojega života. Položila je Evie u kolijevku, odvezala medaljon za zaštitu od urokljivog oka s nosiljke te ga privezala na rešetku njezina bijelog krevetića. Daphne je sebi natočila veliku čašu vina i legla u krevet. Posegnula je za telefonom na noćnom ormariću. Javila se već nakon prvog zvona. »Ne...« Suze su ponovno navrle u Daphneinim očima na sam zvuk njezina glasa. » Ya-ya...« Jedva je uspjela reći. »Koukla mou, koukla. O, Daphne mou. Nesretnog li dana. Danas je


mračan, nesretan dan.« »Gotovo je, ya-ya. Nema ga više. Gotovo je.« Jecala je. »Ne mogu vjerovati da ga nema.« »Koukla, žao mi je. Bio je dobar i drag momak.« Zvuk ya-yina glasa bio je melem za Daphneine uši. Brzo je ispila vino iz čaše i sklupčala se u položaj fetusa sa slušalicom ispod uha. »Sve će biti u redu, koukla mou. Snažna si ti osoba. I bit ćeš dobra majka svojemu djetetu, znam to.« »Trudim se, ya-ya. Ali to je tako nepravedno, a ja sam tako umorna. Tako sam umorna, ya-ya. Mislim da nemam dovoljno snage da se brinem o njoj. Kako da se brinem za nju kada nemam snage brinuti se ni sama za sebe u ovom trenutku?« Plakala je. »Samo želim leći i umrijeti.« »Znam, koukla. Znam da se tako sada osjećaš.« Ya-ya je dobro znala taj osjećaj. »Ya-ya, hoćeš li učiniti nešto za mene?« pitala je Daphne dok je brisala suze rubom plahte. »Ne, koukla mou. Što god želiš.« »Ispričaj mi priču.« Daphne je otvarala usta s naporom. Ispružila je ruku prema strani kreveta na kojoj je Alex spavao i milovala jastuk prstima baš kao što je običavala milovati njegovu kosu. Položila je dlan na plahtu na mjestu gdje bi njegova glava počivala da sada leži pored nje na njihovom krevetu. »Ah, kala. Ne, koukla mou. Ispričat ću ti priču.« Daphne je sklopila svoje oči, a ya-ya je počela sa svojom pričom. »Znam da je tvoje srce danas slomljeno, Daphne mou. Razbijeno na milijun sitnih komadića. Nekada davno postojala je još jedna prekrasna djevojka poput tebe koja je vjerovala da će njezin život završiti kada izgubi svoju ljubav. Ali to se nije dogodilo. Njezin je život nastavio teći, Daphne mou, a znam da će i tvoj nastaviti. Djevojka se zvala Arijadna i bila je kći kralja Minosa s Krete.« Ya-ya je mogla čuti Daphneine prigušene jecaje na


drugom kraju telefonske linije. »Kada je junak Tezej došao na Kretu s ciljem da ubije Minotaura, znao je da to ne može učiniti sam. Poput većine muškaraca, bila mu je potrebna ženska pomoć da uspješno obavi svoj zadatak. S obzirom na to da je Minotaur bio Arijadnin brat, lukavi je princ znao da će Arijadna znati tajnu koja će pomoći Tezeju da mu priđe dovoljno blizu i ubije ga. Tezej je, znajući to, šaptao obećanja u Arijadnino uho – obećanja o ljubavi, romansi i beskrajnim danima zajedničke sreće. Arijadna je vjerovala Tezejevim obećanjima i izdala je svojeg brata, kao i cijelu svoju obitelj. Pokazala je Tezeju kako će ubiti Minotaura. Nakon što je Tezej ubio Minotaura, mladi je par pobjegao. Sigurno su isplovili iz Krete i umakli obitelji i prijateljima koje je Arijadna izdala zbog ljubavi. Nakon cjelodnevne plovidbe, pristali su u luku na otoku Naxosu. »Zašto ne nastavimo plovidbu do Atene da mogu upoznati tvojega oca, atenskoga kralja?« pitala je Arijadna. »Samo ćemo noćas prenoćiti ovdje, a odmah ujutro nastavljamo naš put prema Ateni«, obećao je Tezej svojoj mladoj ljubavnici. Arijadna je te noći spavala pod zvijezdama i sanjala Tezeja i njihovu djecu koju će zajedno odgajati. Sljedećeg se jutra probudila sprema početi svoj novi život. Ogledala se oko sebe i shvatila da nema ni Tezeja ni broda. Napustili su je. Arijadna je neutješna u svojoj tuzi lutala otokom. Sve je izgubila: svoju ljubav, svoju obitelj, svoju domovinu. Osjećala je da ne zaslužuje hodati među živima te se molila kraljici Perzefoni da je pozove u svoje mračno kraljevstvo. Jednoga dana dok je spavala u šumi, neuredna i prljava, zapletene kose poput divlje životinje, na uspavanu Arijadnu nabasale su tri Gracije. Sažalile su se nad djevojkom i primijetile njezine delikatne obrise koji su sada bili prekriveni osušenim blatom i njezinu nekad kraljevsku odjeću, koja je sada bila iskidana i istrošena. Znale su da je to Arijadna, princeza koju je Tezej ostavio samu na ovom otoku. Gracije su ju okružile i šaptale joj u uho dok je spavala: Ne brini se, nevina Arijadna. Znamo da ti je srce slomljeno, da si izgubila svoju vjeru u ljude i svoju volju za životom, ali ne očajavaj. Tvoj život ima svrhu koju ćeš uskoro saznati. Ne budi obeshrabrena, djevice mlada, jer bogovi obećaše da će te prigrliti i štititi te. Samo imaj vjere i


uzdaj se jer sve što si ikada poželjela, ostvarit će ti se... jer tvoje je srce slomljeno, ali čisto i neokaljano. Arijadna se sljedećeg jutra probudila i sjetila se svojega sna o posjetu tri Gracije – je li to bio samo san? Pogledala je prema nebu i ugledala pozlaćenu kočiju prekrivenu sočnom lozom s koje su visjele goleme, slatke ljubičaste bobe grožđa. Kočija je nečujno lebdjela i spuštala se prema zemlji dok nije sletjela na mjesto gdje je Arijadna ležala. Vozač kočije bio je sam Dioniz, bog vina i veselja. Dođi sa mnom, rekao je. Zajedno ćemo živjeti blaženim životom, ispunjenim životom punim sreće kakav nisi mogla ni sanjati. Dioniz je ispružio svoju ruku prema Arijadni i ona ju je prihvatila. Popela se na kočiju pokraj njega i odletjeli su na planinu Olimp gdje su se vjenčali i ona je postala boginjom. Arijadna je napokon živjela život koji joj je bio suđen – ne kao kretska princeza, ne kao ugnjetavana Tezejeva žena, nego kao božanstvo čiji su dani bili opijeni ljubavlju i puni radosti.« Ya-ya je završila svoju priču i čekala da Daphne nešto kaže. No s druge strane linije nije se čula nijedna riječ, samo tiho disanje njezine unuke slomljena srca koja je zaspala s telefonskom slušalicom na uhu. »Laku noć, koukla mou«, šapnula je ya-ya. »Čvrsto spavaj, ljubavi moja, prekrasna moja boginjo.«


Trideset

Nikada se nije bojala mraka, ali ove je noći bila zahvalna na blijedom svjedu punoga mjeseca. Hodala je uz rub vode i držala volane na rubu svoje suknje u rukama dok je gazila po plitkoj vodi Jonskoga mora. Mjesečeva improvizirana noćna svjetlost prelijevala se po površini mora poput svjeducave naftne mrlje. Dovraga i sve. Jednim je pokretom skinula svoju haljinu preko glave i bacila je na pijesak. Gazila je kroz more koje joj je dopiralo do struka. Podignula je ruke visoko, odskočila i zaronila pod vodu kao što je to već milijun puta napravila s istoga tog mjesta. Ali ovoga je puta bilo neporecivo drugačije, ovoga je puta plivala oblivena svjedošću mjesečine. Bila je budna cijele noći i besciljno je lutala istim otočkim stazama kojima se skitala iz godine u godinu otkako je naučila hodati na tim istim stazama. Daphne je znala da nikako neće moći zaspati otkako joj je ya-ya objavila da se ne može udati za Stephena, da joj šapat čempresa ustrajno ponavlja da mora zaustaviti vjenčanje. Kao i obično, otvorila je oči pod vodom, ali ovoga puta ništa nije vidjela. Znala je da su ribe i ostala morska stvorenja ondje, kao što su uvijek bili, ali ovoga ih je puta sakrila tama. Znam da su točno ispred mene, ali ne mogu ih vidjeti. Poput tako mnogo toga u vezi s ovim otokom, u vezi s mojim životom. Izronila je i duboko udahnula. Noćni je zrak bio hladan i miran. Udarala je nogama i mahala rukama dok se nije okrenula prema otvorenu moru, čije se ritmičko dizanje i spuštanje u tempu morske struje podudaralo s njezinim


disanjem. Jedva je uspijevala nazrijeti dva kamena nasipa s obje strane uvale, ali znala je da su negdje ondje, skriveni u tami. Sada joj je više nego ikad bila potrebna njihova zaštita. Daphne se prebacila na leda i pustila da je struja odnese, prepustila se u njezine ruke. Pogledala je prema crnom nebu i zaželjela da je struja odnese jako, jako daleko. Željela je da može ovako zauvijek plutati, poput drevne morske nimfe, bezbrižno i sigurno u moru i što dalje od neizvjesnosti onoga što je čeka na kopnu. Kako je došlo do toga? Zašto to prije nije primijetila? Što će, zaboga, učiniti? Daphne nije voljela ništa više od svijeta koji je ya-ya stvorila za nju. Nije mogla zamisliti živopisniji i učinkovitiji način poučavanja djeteta i prenošenja važnih životnih lekcija o temama kao što su oholost, pohlepa, ljubomora i osveta. Ali sada je Daphne bila suočena sa stvarnom životnom dilemom. Linija između mita i stvarnosti za ya-yu i Daphne uvijek je bila nejasna i maglovita. No izgleda da ovoga puta linija nije samo prijeđena, nego je i izbrisana. Jedno je bilo uživati u mogućnostima koje su čovjeku pružali mitovi i legende, ali sada kada mora plaćati račune, raditi za plaću, podizati dijete i graditi budućnost, Daphne je otkrila da si više ne može priuštiti prepuštanje svojoj mašti. Neizbježnost donošenja ove odluke visjela je nad njezinom glavom poput maća još od mamina i babina ubojstva. Sada je ona bila odrasla osoba, ona je bila odgovorna, ona je bila Amerikanida. I unatoč ya-yinu neprestanom odbijanju da samo razmisli o mogućnosti napuštanja oto - ka, Daphne je znala da će doći dan kada više neće biti ni sigurno, ni pametno za staricu da živi ovdje sama. Daphne se grozila toga dana, kao što se grozila i svih pogreba koje je bila prisiljena organizirati u svojemu mladom životu. Sinoć je Daphne shvatila da je došao i taj dan. Mašta je prevladala nad stvarnošću, a razum je postao žrtva te borbe. Ponovno je na Daphneina leđa pala organizacija svega. Suze su joj oblile lice prizvane spoznajom o tome što joj je činiti. Struja ju je nosila sve dalje i dalje prema otvorenom moru, a Daphne nije bilo briga.


Željela je da može nestati poput suza koje su joj klizile niz lice i nestajale u moru. Znala je da nakon svega što je prisiljena učiniti, ovo mjesto više nikada neće biti isto. Njihov ljubljeni otok više neće biti njezino utočište. Od ovoga će dana ovo mjesto biti samo još jedan podsjetnik na mnoga nepovratno slomljena srca, na mnoge imigrantske snove osuđene na propast. Mogu ja to. Za sve će to biti najbolje rješenje. Daphne se prebacila na trbuh i počela plivati prema udaljenoj obali. Dugi, snažni zamasi. Dugi, snažni zamasi. Njezine su ruke rezale vodu poput maslaca svakim zamahom. Samo mora biti snažna, snažna za sve. Mora poći sa mnom. Mora otići s ovoga mjesta. Nema drugog načina. Daphne je odlučila. Bilo je vrijeme. Zahtijevat će da ya-yu napusti Erikousu i dođe živjeti s Daphne, Evie i Stephenom u New York. Došlo je vrijeme za promjenu uloga. Nekoć je ya-ya pazila i čuvala Daphne od čudovišta koja su se prikradala njezinoj mašti i progonila je u snovima. Sada je bio Daphnein red da brani ya-yu od čudovišta i osvetoljubivih bogova koji su se iskrali iz bajki i mitova te kradomice ušli u njihove živote. Kad je napokon doplivala do obale i obukla se, haljina joj je prianjala uz mokro tijelo. Iako se osjećala nelagodno i promrzlo na hladnom zraku pred zoru, Daphne ni u jednom trenutku nije zažalila zbog svojeg impulzivnog skoka u more i plivanja na mjesečini. Plutajući na leđima u mraku, Daphne se napokon suočila s neizbježnim. Suočavanje je bilo previše teško i razorno, ali sada je barem imala nekakav plan. Možda se zarazila Stephenovim pragmatizmom jer u zadnje se vrijeme Daphne uvijek bolje osjećala kada bi pred sobom imala plan i program. Hodala je poznatim neasfaltiranim stazama prema gradu s baterijskom svjetiljkom u desnoj ruci i neprestano se palcem lijeve ruke poigravala svojim zaručničkim prstenom. Dok se približavala luci, pitala se koliko je uopće sati. O Bože, čini se da je još uvijek sredina noći jer još ni ribari nisu ustali iz svojih postelja. Razradila je svoj plan za sutra. Gledat ću izlazak sunca iznad luke, a zatim ću otići do hotela i probuditi Stephena.


Hodala je uz pristanište i promatrala kaiktje kako poskakuju u vodi, njihovi bijeli jarboli odražavali su mjesečinu i probadali mračno nebo poput niza tankih prstiju uprtih prema nebesima. Daphne je zamišljala kako bi bilo pokazati nebu srednji prst zbog sudbine koju je još jednom namijenilo njezinoj obitelji. Osim jarbola koji su se njihali luka je bila potpuno mirna, a tišinu je prekidalo samo lupanje valova o nepropusnu pregradu. Daphne je stajala usred pristaništa i uživala u prizorima i mirisima oko sebe, potpuno obuzeta mrtvačkom mirnoćom ovoga sata pred jutro. »Ili si jako rano ustala ili si jako kasno budna. Dakle?« Glas se čuo niotkuda, i iako je bila preplašena, nije bila iznenađena kada je shvatila kome pripada i tko je razbio čaroliju trenutka. »Yanni.« Napinjala je oči da ga vidi u mraku. »Je li već vrijeme za bacanje mreža?« »Izgleda da sam dobio odgovor na svoje pitanje. Ostala si budna cijelu noć, zar ne?« »Da.« »Pa, izgleda da ste se ludo zabavili.« Nasmijao se prije nego što je nestao u potpalublju. Upalila su se svjeda u maloj kabini. »A gdje je mladoženja? Nemoj mi reći da nije mogao držati korak s tobom i već je otišao na spavanje?« »U hotelu Nitsa je. Spava.« »To nije baš dobar znak za prvu bračnu noć.« Zahihotao se, ali baš kada mu je osmijeh pobjegao preko usana, s oba je dlana prekrio usne hineći užasnutost svojim postupkom. »Znaš da se samo šalim zar ne?« Odmahnula je glavom i nasmijala se. Da, ovoga je puta znala da se samo šali. »Smijem li te nešto pitati?« Približila se njegovu kaikiju nekoliko koraka. »Naravno, bilo što?« »Kako ti ya-ya izgleda u zadnje vrijeme? Ozbiljno mislim, kako ti se


čini? Misliš li da se nešto na njoj promijenilo?« »Promijenilo? Naravno – nikada je prije tvojeg i Evienog dolaska nisam vidio tako sretnu. Kao da se pomladila.« Svježi val grižnje savjesti preplavio je Daphne. To je u ovom trenutku, dok su Evie i ona ovdje, bila dobra vijest. Ali što će se dogoditi nakon što ona i Evie ponovno odu? »Valjda bih željela znati...« Yanni je ispružio svoju ruku prema njoj. Prihvatila ju je bez oklijevanja. Ovio je svoje grube prste oko njezina zapešća i nježno je povukao na brodicu. Stajala je na palubi kaikija licem u lice s Vannijem i ponovno je postavila svoje pitanje. »Valjda bih željela znati ako si primijetio kakve probleme u vezi s ya-yom? Zabrinuta sam za nju, čini mi se da se gubi, barem malo za sada.« »Da se gubi?« Duboko je udahnula. »Da gubi razum, Yanni. Bojim se da gubi svoj razum.« Stajali su u tišini dok je Yanni razmišljao o Daphneinim riječima. Napokon je progovorio, ali to nisu bile riječi koje je Daphne očekivala da će od njega čuti. »Brzo pođi sa mnom u kabinu. Odmah.« Uhvatio ju je za ruku i povukao prema sebi. Daphne je izgubila ravnotežu. Pala je na njegove grudi, na grudi čovjeka u kojega nije smjela imati povjerenja. Ovio joj je ruku oko struka i privukao je bliže sebi. »Dođi sa mnom.« Himost u njegovu glasu izazvala je paniku u njoj. Jesam li poludjela? Što mi je uopće bilo na pameti kada sam pristala popeti se na kaiki? Suze su joj navrle na oči. Bila je bijesna na sebe i na svoju naivnost. Kako je uopće mogla pomisliti da mu može vjerovati. »Što to radiš? Pusti me.« »Posljednji ti put kažem, Daphne«, primaknuo se još bliže, osjetila je topao dah iz njegovih usta na svojem licu, »dođi sa mnom u kabinu.«


»Neću. Ne želim«, siktala je. »Nikamo ne idem s tobom.« Otrgnula je ruku iz njegova stiska i pobjegla prema pristaništu. Ovaj ju je put pustio. »U redu. Odi. Ali što misliš da će pomisliti ostali ribari kada te vide kako žurno odlaziš s mojega broda usred noći? Što misliš da će reći njihove žene kada se nakon nekoliko sati vrate doma s dnevnim ulovom i sočnim novim tračem? Ništa ne može oživjeti vrele ljetne dane poput skandala, a ti ćeš im Daphne sa svojom prokletom tvrdoglavošću na pladnju poslužiti skandal kakav nisu vidjeli godinama.« Stala je kao ukopana. Bila je u nesigurnoj poziciji s jednom nogom na kaikiju, a drugom na pristaništu. Mogla je čuti udaljene glasove koji su dopirali do njih s drugog kraja luke. Znala je da govori istinu. Pra - vičnim ženama ribara koje su umirale od dosade ništa nije bilo draže od seciranja kreposti drugih žena. A čast Amerikanide koja je došla u posjet svojoj rodbini uvijek je bila omiljena tema. S toliko toga na kocki, zadnje što je Daphne trebalo je da postane glavna tema otočkih tračeva. Pogleda uprta u tamu ravno ispred sebe, Daphne je naslijepo posegnula rukom iza sebe. Osjetila je poznate grube prste kako se ovijaju oko njezina zapešća i u jednom je brzom pokretu povlače natrag na brod i vode prema potpalublju. »Žao mi je. Pomislila sam da...« »Da.« Pokretom ruke pokazao joj je da sjedne na klupicu s jastukom. »Da, molim te, reci mi. Objasni mi, Daphne, što si točno pomislila?« Bila je to više naredba nego pitanje. Sjetila se Nitse i njezine priče o Yanniju i Sophiji koji su pali jedno drugom u zagrljaj one pijane noći u njezinu hotelu i otišli iz njega ne ispuštajući jedno drugo iz zagrljaja. Od trenutka kada joj je Nitsa prepričala ono što je vidjela, slika Yannija i Sofije u strastvenom zagrljaju bila je urezana u Daphneino pamćenje. »Pa, samo sam mislila...«, mumljala je. Nije znala bi li trebala priznati što zna i kako. »Kvragu, mislila sam da mi se uvaljuješ. Da me pokušavaš iskoristiti.« »Da te pokušavam iskoristiti? Tebe koja si zaručena s drugim muškarcem?«


»Da.« Ta je riječ ostavila gorak okus u njezinim ustima. »Savršeno, Daphne. Baš savršeno.« Kipio je od bijesa. Skupio je prste u šaku. »Ne bi ti to bilo prvi put.« U nastojanju da se iskoprca iz vrlo velike i iznimno duboke jame koju je sama sebi bila iskopala, Daphne je bila svjesna da je upravo izazvala urušavanje rupe oko sebe. »O čemu ti to?« Yannijeve su zjenice bile opasno raširene. Nije bila sigurna je li to zbog zbunjenosti ili bijesa, ili pak možda i jednog i drugog. »Znam za Sophiju i što se dogodi nakon što se oboje napijete u hotelu. Pomislila sam da možda pokušavaš isto učiniti sa mnom.« Pokušala je zagladiti još uvijek mokru tkaninu svoje haljine, ali njezini su pokušaji bili uzaludni, kao i njezino objašnjenje. Yanni je samo zurio u nju. »Mislio sam da si bolja od toga, Amerikanida. Zar uistinu vjeruješ u te priče?« »Da budem iskrena, ne znam više u što da vjerujem. Ali, da, čula sam da je to istina.« »Sophia je usamljena i zbog toga ponekad popije više nego što bi trebala. Mnogo sam joj puta pomogao da sigurno dođe do svoje kuće, čak sam je nosio u krevet kad je bila previše pijana da bi mogla sama doći do kuće. I točno je da me mnogo puta nagradila za moj trud.« Oči su mu sjale. »Da, Daphne. Sophia mi je mnogo puta zahvalila što sam je doveo doma i odnio u njezin krevet.« Daphne se odmaknula od njega. Ya-ya je pogrešno procijenila Yannija, baš kao što je pogrešno procijenila Stephena. Željela je samo pobjeći iz ove zagušljive kabine, pobjeći od ove mreže laži i što dalje od Yannija što je brže moguće. Promatrao je kako se Daphne primiče sve bliže i bliže stubama te se naposljetku pomaknuo u stranu da može proći, ali najprije je namjeravao završiti ono što joj je imao reći. »Daphne, zahvaljuje mi svojim kuhanjem. Njezina hrana nije ni blizu onome što pripremate ti ili tvoja ya-ya, ali to je


jedino što mi je ikada ponudila i samo sam to od nje ikada prihvatio, Daphne. Hrana. Ne seks. Znam da je tvoja priča mnogo zanimljivija od moje, ali moja je istinita.« Osjećala je u svojim kostima da je u pravu. Daphne je položila glavu u svoje dlanove. »Žao mi je.« Daphne ga je pogledala, posramljena, osramoćena i sva zajapurena, unatoč hladnoči koju je osjećala preko vlažne haljine. Poznati leptirići ponovno su lepršali svojim krilima u njezinu želucu. »Žao mi je.« »Znam.« Na njegovu lice nije više bilo tragova nestašluka. Zamijenio ga je široki osmijeh. »Ali nemoj više slušati te harpije. Bolja si od toga.« Glasovi na pristaništu sada su bili jasni kao dan. Yanni je navukao zastore na prozorčiću u malog kuhinji. Napunio je briki vodom i položio ga na ploču za kuhanje. »Sada mi ispričaj što se dogodilo s theom Evangelijom?« Vani su se napokon prve zrake zore probijale kroz tamu. Daphne se teško spustila na svoje sjedalo, zahvalna što se činilo da joj je oprostio. »Pa, pitala sam se ako si primijetio nešto neobično na njoj. Ako misliš da joj se stanje pogoršalo –« »Iskreno, djeluje mi mnogo snažnije sada, kao da je svu svoju snagu čuvala za tebe i Evie. Kao da se ponovno rodila otkad ste s njom.« »Ali, što misliš o njezinu mentalnom zdravlju? Yanni, bojim se da gubi doticaj sa stvarnošću.« Koliko god željela vjerovati Yanniju i biti iskrena s njim, nije se mogla natjerati da mu prepriča što joj je ya-ya rekla za Stephena i vjenčanje. Bila je uvjerena da Yanni voli ya-yu i da želi samo najbolje za nju. Problem je bio u tome što nije mogla dokučiti što točno misli o njoj. »Uzmi ovo. Sva drhtiš.« Dobacio joj je dekicu prije nego što je nalio dvije šalice kave i pridružio joj se za stolom. »Zašto misliš da nešto nije u redu s tvojom mya-yom'i« »U zadnje vrijeme govori jako čudne stvari, Yanni. Znam da vjeruje da joj se otok obraća i da može čuti šapat nošen povjetarcem. Ali sada je drugačije. Znaš na što mislim. Jedno je čitati nekom sudbinu iz šalice kave i reći mu da mu se smiješi sreća ili da će mu mreže biti pune ribe, ali sasvim


je nešto drugo slušati te legende kao da su u pitanju činjenice. Ona uistinu vjeruje da joj otok govori. Da joj govori što bi trebala napraviti.« Zurila je u svoju šalicu. I da meni govori što bih trebala napraviti. Spustio je svoju šalicu na stol i nagnuo se bliže njoj. »Kako znaš da to nije istina?« Daphne se zagrcnula, a vruća joj je tekućina opekla jezik. »Opet se sa mnom šališ? Ma daj.« »Ne, ne šalim se.« Lice mu je imalo nepopustljiv izraz. »Daphne, slušaj. Kada sam prvi put došao na ovaj otok, želio sam samo ispuniti posljednju želju svoje bake. Uvijek mi je pričala razne priče o Evangeliji. Željela je posljednji put vidjeti svoju staru prijateljicu, sjesti s njom i po - slušati još jednu njezinu priču pokraj njezina ognjišta. Molila me da je odvedem na Erikousu i uvijek bih joj obećao da hoću, da ću je jednoga dana vratiti kući gdje je Evangelija čeka. Ali bio sam zauzet. Glava mi je bila toliko duboko zaglavila u knjigama i prošlosti da nijednom nisam zastao i razmislio o sadašnjosti ili pak budućnosti.« Sada je sve počelo sjedati na mjesto. Napokon ga je shvaćala. Nije ni čudo da je bio tako ljut na nju što je nije bilo. Znao je. Znao je jer je istim ponašanjem slomio Dorino srce. Napravio je istu pogrešku. I on je, poput nje, predugo izbivao. »Kada sam primio poziv da je na samrti, napokon sam ostavio svoje knjige, ali bilo je prekasno. Umrla je prije nego što sam sletio, prije nego što sam joj mogao reći koliko je volim. Umrla je prije nego što sam joj stigao zahvaliti za sve što je učinila i odvesti je da posljednji put vidi Evangeliju. Iznevjerio sam jedinu osobu koja me nikada ništa nije pitala – koja me samo neizmjerno voljela. Borila se svim snagama za preživljavanje svoje obitelji. Dora je puno propatila, a ja, u svojoj sebičnosti, nisam učinio jedno jedino što je ikada tražila od mene.« Okrenuo se na drugu stranu, ali uzalud. Suze koje su se kotrljale niz njegovo lice sjajile su se na prvim zracima svjedosti. Tog je jutra na kaikiju Daphne shvatila da je ovaj muškarac izmučen bolima. Dok ga je promatrala kako govori o Dori, također je shvatila da ga


izjeda i krivnja. »Tada sam shvatio da, iako Dora neće moći sama sjediti pokraj vatre uz Evangeliju, ja još uvijek mogu, i hoću. Učinit ću to radi Dore. Onoga dana kada sam došao na otok, najprije sam pronašao Evangeliju i sjeo pored nje. Nakon što smo popili kavu, okrenula je moju šalicu naopačke i pogledala u nju. Rekla je: 'Tvoja potraga završava ovdje.' U početku sam mislio da se ova draga starica samo želi zabaviti s mladim posjetiteljem. Zatim sam se vratio u školu, u Atenu, da dovršim svoj doktorat. U to sam vrijeme već bio otišao s Columbije i vratio se u Grčku. Bio sam poput luđaka, opsjednut svojim istraživanjima, u sukobu s pročelnikom svoje katedre, i u opasnosti da budem izbačen iz škole zbog mojih neozbiljnih pokušaja ponovnog pisanja povijesti, kako su to nazvali. Ali nije me bilo briga jer sam bio uvjeren da mogu dokazati svoju teoriju.« »Koju teoriju?« Daphne je ponovno bila zbunjena jer joj nije bilo jasno kakve veze tema njegova doktorata ima s njezinom ya-yom. »Bio sam samo još jedan nestrpljivi doktorant«, prošao je prstima kroz guste čuperke svoje kose, »uzbuđen zbog ljepote i povijesti drev - noga svijeta. Bio sam fasciniran i opsjednut slikom pitijske svećenice i kako ta jedna žena može upravljati djelima muškaraca i voditi ga prema odlasku u rat ili prinošenju žrtve. No, moja su me istraživanja uvjerila da ne znamo sve o ovoj proročici i da postoji još toga u vezi s njom, ne samo ono što su bili zapisali povjesničari.« »Kakve to ima veze s ya-yom?« Daphne je bila zbunjena, a njezino je strpljenje bilo sve tanje poput preostalih blijedih tragove mraka. »Godinama su klasičari mrmljali ispod glasa da je u davnim vremenima postojala još jedna proročica. Proročica koja je bila toliko neiskvarena i štovana da se njezino postojanje držalo u tajnosti kako je se ne bi iskvarilo poput Pitije. Mnogo se tazglabalo i razmišljalo o postojanju te tajnovite proročice, ali nikada nisu pronađeni konkretni dokazi koji bi upućivali na to. Nakon toliko godina i tolikih isttaživanja, nijedan od najvećih umova među klasičarima nije mogao dokazati ništa više osim postojanja glasina –


govorkanja koja nisu ništa bolja od tipičnog otočkog tračanja. Bila je to sramota za sve – za sveučilišta, znanstvenike i, ponajviše, za prokleto tvrdoglave profesore koji su tvrdili da znaju sve o drevnoj civilizaciji, a zapravo su bolji u dokazivanju svoje oholosti nego svojega poznavanja bilo kojega klasičnog teksta. Ali ja nisam mogao zaboraviti. Oduvijek sam gajio romantične ideje da su to mjesto i te žene uistinu postojali. Prije mnogo je godina jedan povjesničat tvrdio da se odgovor nalazi negdje u Homerovoj Odiseji, ali to nikada nije dokazano, a i Odisej je stao na mnogim mjestima tijekom svojeg putovanja natrag k svojoj Penelopi.« Na spomen Odisejeva imena Daphne se prisjetila mnogih svojih izleta na Pontikonisi gdje ga je zamišljala kako hoda stazama koje je obožavala iznova istraživati svakog ljeta. »Dok sam onoga dana sjedio s tvojom ya-yom, prepričavala mi je kako su ona i moja obitelj uspjeli preživjeti, kako je čula glas koji joj je rekao da spasi moje baku i mamu te ih odvede na sigurno. Prepričala mi je kako je uvijek znala da je došlo vrijeme da ih pošalje u njihovo skrovište u brda prije nego što dođu Nijemci i pretraže kuće otočana u potrazi za disidentima. Zatim mi je čitala iz šalice... No sinulo mi je tek nekoliko tjedana nakon mojega posjeta Evangeliji, dok sam po tko zna koji put pregledavao neke State rukopise i prolazio kroz sve što je Homer bio napisao. Tvoja potraga završava ovdje, rekla je. Tada sam, konačno, shvatio da je bila u pravu.« »Ma daj, molim te, Yanni.« Daphne je naglo ustala ne razmišljajući o tome koliko je kabina mala i niska. Šuplji tresak njezine glave o drvenu gredu odjeknuo je malom prostorijom. »Sranje«, viknula je. »Sranje, sranje, sranje.« Protrljala je bolno mjesto na svojoj glavi. Nije bilo krvi, samo oštra bol, nakon koje je uslijedilo pulsiranje koje je imitiralo udaranje valova o trup broda. »Sjedni«, naredio joj je. Ovaj je put učinila kako joj je bilo rečeno. »Znam da zvuči ludo.« »I jest ludo.« »Zašto, Daphne? Zašto je to tako ludo u tvojim očima? Zašto ne želiš


otvoriti svoj um mogućnosti da možda u tome ima kakve istine?« »Stvarno si previše vremena proveo na suncu.« Ustala je s namje - rom da ode, ali ustao je i Yanni i svojim tijelom blokirao uski prolaz između klupice i zida. »Moram ići.« »Dopusti mi da ti postavim samo još jedno pitanje.« Podignuo je svoju ruku s dlanom okrenutim prema njezinu licu. »Odgovori mi na ovo pitanje. Vjeruješ u Boga, zar ne?« »Da.« »Kršćanka si i vjeruješ u Isusa, zar ne?« »Pa, da... Ja...« »I u agiosa? Vjeruješ i u agiosa, zar ne?« »Naravno da vjerujem u njega.« »Znam. Vidio sam kako se moliš uz njegov lijes u Krfu dok je tvoj dragi gledao oko sebe i pokušavao shvatiti što se događa.« I ja sam tebe vidjela. »Znači, imaš vjere. Ne moraš vidjeti nešto da bi u to vjerovala. Osjećaš to.« Uhvatio je njezinu ruku svojim prstima i položio njezin dlan na svoje srce. »Ovdje. I ovdje nešto možeš osjetiti.« Osjetila je lupanje njegova srca kroz majicu. »Vjeruj joj, Daphne. Molim te da vjeruješ u svoju ya-yu.« Osjetila je kako joj srce luđački udara u grudima i pitala se može li ga i on čuti. »Vjeruj i u mene i u nju, Daphne« Imala je dojam kao da u kabini više nije bilo kisika. Morala je izići, morala se popeti na palubu, morala je pobjeći i disati... odmah. Ovo je suludo. Moram otići odavde. Provukla se nekako pokraj njega i svojim je kukovima okrznula njegove. To je zbog mokre haljine. Moram se presvući u suhu odjeću, pokušala se uvjeriti dok je struja protresala njezino tijelo poput naleta hladnog vjetra. Viknuo je za njom dok se uspinjala na palubu. »Jesi li ikada pomislila da


nije thea Evangelia ta koja gubi razum... da je možda problem u tebi koja ne želiš otvoriti svoj um?« Nije zastala, niti mu je odgovorila. Tek se nakon što je bila na sigurnom na palubi okrenula prema njemu i pogledala ga. Oči su mu bile crne i divlje. »Griješiš, Daphne.« Ne onoliko koliko ću zgriješiti ako ostanem ovdje još koji čas. Pretra-žila je pogledom luku da provjeri hoće li je itko vidjeti. Kada se uvjerila da su se svi ostali ribari već otisnuli, skočila je s brodice na pristanište i trčala cijelim putem do hotela.


Trideset i jedan

Daphne nije prestala trčati dok nije došla do Nitsina hotela. Stajala je nekoliko trenutaka s jednom rukom na ploči, a drugom na boku, presavijena u struku pokušavala je doći do zraka i sabrati se. Bože, pomozi. Što se to događa sa mnom? Stajala je tako ispred hotela još neko vrijeme, zahvalna što je još dovoljno rano i još nikoga nema na vidiku. Ovo nije moguće. Udajem se. Napokon ću srediti svoj život. Počela sam gubiti vezu sa stvarnošću, baš poput ya-ye. Nije očekivala da će tako teagirati na njegov dodir. Nije bila spremna na takvu reakciju i preplašila se. Bila je prestravljena, bolje rečeno. Kada je svojom rukom posegnuo za njezinom, neočekivani drhtaji protresali su njezino tijelo. Čak se i ovdje, na čvrstoj zemlji, daleko od njega i njegova kaikija, osjećala nesigurno na nogama. Nagnula je čelo na ploču i uzalud pokušavala kontrolirati svoje disanje. »Vidi samo tko nam je došao. Jako si se rano probudila, Daphne mou.« Nitsa je izletjela kroz dvostruka vrata. »Ne možeš se držati podalje od svojega muškarca, zar ne?« »Još je rano. Vjerojatno je umoran od puta. Ne želim ga probuditi.« Daphne se pokušala pribrati i izravnati svoju haljinu, ali nije bilo koristi. Nitsa je dobro pogledala Daphne od glave do pete. Spustila je svoju kantu za zalijevanje na zemlju i izvukla cigaretu iz džepa svoje pregače. »Već je budan, ispija drugu šalicu kave i radi na svojem računalu na terasi. I... « Udahnula je, podignula lice prema nebu i ispuhnula tanak i dug mlaz bijeloga dima. »I... što se dogodilo?« Nagnula je svoju glavu prema


natrag i mahnula svojom cigaretom prema Daphne. »Što? Što je što?« »Ti, Daphne – što se dogodilo? Imaš luđački pogled u očima.« »Ništa se nije dogodilo«, lagala je. »Idem unutra pronaći Stephena.« Sagnula se i zagrlila Nitsu dok je prolazila pokraj nje na stubama. Daphne je znala da nije još sva svoja, ali bit će. Morat će biti, nije imala drugog izbora. Ono što se dogodilo s Yannijem bio je običan odjek teškoga razgovora koji je vodila s ya-yom noć prije, tužne spoznaje da je počinje sustizati njezina uznapredovala dob te krhkog stanja u kojem je ta spoznaja ostavila Daphne. Nije bilo drugog objašnjenja. Sve je to bio samo jedan veliki nesporazum. Kada malo bolje razmisli o tome, činilo se da su sve troje – ya-ya, Yanni i Daphne – bili zapleteni u sveto trojstvo pomiješanih signala i pogrešaka. »Haljina ti je mokra.« Nitsa je bacila opušak na tlo i zgazila ga stopalom. »A obrazi su ti jarko crveni.« Pogledala je preko svog ramena na Daphneinu ruku na kvaki, spremnu otvoriti ulazna vrata hotela. »Bilo bi bolje da dobro razmisliš što ćeš reći prije nego što uđeš kroz ta vrata. « »Nitsa, nemaš se zašto –« »Daphne mou, ja te ništa neću pitati i ti mi ništa ne moraš reći.« Okrenula se i pogledala Daphne. »Znam samo da tvoja ya-ya ima svoj dar, a ja imam svoj. Sve ti vidim na licu. Izgledaš iscrpljeno kao da danima nisi spavala, a na ramenima nosiš sav teret ovoga svijeta. Ali ispod svega toga sktiva se nešto drugo. Vidim ti iskru u očima, Daphne. Sjećam se te prekrasne iskre u tvojim očima otkad si bila još djevojčica – ali dugo je nisam vidjela na tvojem licu. Tražila sam je otkako si došla, ali nisam je uspjela otkriti. Nestala je... puf, samo tako.« Nitsa je mahala svojom cigaretom, s koje se prema nebu uzdizao oblačić dima poput tamjana iz kadionice oca Nikolaosa. »Znam samo da je nešto ponovno probudilo onu iskru u tvojim očima, Daphne. Tvoje lice ponovno sjaji... a taj se sjaj na njega vratio dok je Stephen spavao u mojem hotelu.« »O, Nitsa. Ti stvarno voliš tračeve i dramu, zar ne?« Daphne se nasmijala


i pokušala se otresti Nitsina komentara. »Da, da, volim«, priznala je Nitsa uz frktanje. »Takodet volim tebe i tvoju ya-yu kao da ste moja obitelj, Daphne. I zbog toga ću ponoviti ono što sam ti već tekla. Razmisli što ćeš reći nakon što otvoriš ta vrata. Dobro razmisli prije nego što sve baciš u vjetar. Može?« »Ne brini se. Dobro sam.« Poslala je Nitsi poljubac i ušla u hotel. Čula ga je prije nego što ga je vidjela. »Ne, male specijalizirane trgovine. Ne postoji ništa slično tome nigdje osim na ovim otocima – znam o čemu govorim.« Njegov je glas odzvanjao mramornim predsobljem. Sjedio je za stolom u kutu terase sa šalicom kave, svojim prijenosnim računalom, svojim iPhoneom i Popi. »Popi, što ti radiš ovdje?« Daphne se približila stolu za kojim su sjedili Popi i njezin zaručnik. Stephen ju je pogledao i poljubio, dok mu je mobitel i dalje bio prislonjen na uho. Daphne se sagnula prema Popi i zagrlila je. Mekane ruke njezine sestrične grijale su Daphneinu promrzlu kožu. Daphne je privukla stolicu i sjela između njih. Stephen je bio previše usredotočen na svoj telefonski razgovor da bi primijetio Popinu uzdignutu obrvu i upitni pogled kojim je prostrijelila Daphne. »Što ti radiš ovdje?« ponovila je Daphne, zahvalna što se njezina sestrična jutros zatekla ovdje. »Stephen me zamolio da se nađem ovdje s njim. Zainteresirale su ga moje zamisli koje sam mu sinoć izložila i želi mi pomoći.« Prostorija je bila premalena za Popino uzbuđenje. »Što se pak, tebi dogodilo?« nagnula se bliže i upitala šapatom. Daphne je odmahnula rukom kao da tjera dosadnu muhu. »Da čujem, o kakvom se to velikom planu radi?« pitala je Daphne. »Frape«, najavila je Popi. »Frape?« »U redu, dogovoteno. Odlično. Vidimo se u New Yorku.« Stephen je odložio svoj mobitel na stol i okrenuo se prema Popi. »Vrijedi li ti još uvijek


putovnica?« »Pa da, mislim... Nisam sigurna. Zašto?« Glas joj je podrhtavao, kao i svaki atom u njezinu tijelu. »Poći ćeš u New York s nama. Odobrili su mi sredstva. Ostvarit ćemo tvoje zamisli.« Popi je naglo skočila u zrak i skoro uskočila u Stephenovo krilo. »Idem u New York. Idem u New York.« Cijela se zgrada tresla. Daphne je svojim dlanovima prekrila šalice s kavom kako se njihov sadržaj ne bi prelio preko Stephenovih elektroničkih uređaja. »Postat ču poslovna žena, baš pioput tebe, Daphne mou. Baš poput tebe. Otvorit ćemo male slastičarnice u kojima će se prodavati frape i grčki kolači. Male slatke slastičarnice i nazvat ćemo ih Frappe Popi.« »Stvarno?« Daphne je skrenula pogled s rasplakane Popi na Stephena. »Stvarno. Uspjeh nam je zajamčen. Pogotovo s mojim poslovnim planom.« Okrenuo se prema Popi. »Ti ćeš, moja buduća sestrično, biti vrlo, vrlo bogata. Samo slijedi moje savjete i ovo ne može propasti.« »Jesi li čula, Daphne mou?« Popi je zgrabila ruke svoje sestrične. »Jako, jako bogata... jako, jako bogata«, pjevala je Popi dok je privlačila Daphne u svoj zagrljaj i čvrsto je stiskala. To je muškarac za kojega ću se udati. Daphne je promatrala Stephena koji je ponovno usmjerio svu svoju pažnju na svoje prijenosno računalo dok ju je Popi grlila. To je muškarac koji ostvaruje snove, koji se brine o meni i omogućuje da se stvari događaju... i taj me muškarac voli. Ya-ya je samo zbunjena. Kako uopće može pomisliti da se ne bih trebala udati za njega? To nema smisla. »Popi, dođi ovamo. Pogledaj ovo. Upravo su nam sjela sredstva na račun. Gotovo je. Trebala bi biti ponosna. Popi. Vidio sam nešto posebno u Daphne i sada to vidim u tebi. Ovo je. Popi, početak divnoga novoga poglavlja u tvojem životu.« Uhvatio je Daphneinu ruku. »Za sve nas.« Daphne nije morala pogledati svoju rođakinju da bi znala da opet skače


gore i dolje. Čula je lupkanje njezinih japanki na mramornom podu i osjetila seizmičko podrhtavanje tla u brzom ritmu njezina plesa. Umjesto toga, nakrivila je glavu i pogledala prema Stephenu čije se lice rasteglo u golemi smiješak. »Kažem ti. Popi. Znam prepoznati dobar poslovni plan kada ga vidim, a tvoj ne može propasti. Ovaj če nas sve obogatiti. Kažem ti, suradnja nas troje stvarat će čudesa. Moj plan ne može propasti.« Dok je promatrala svojega zaručnika, Daphne se ponovno sjetila ya-ye i onoga što je rekla dok su promatrale rupu koja je ostala za muhom koja se uspjela osloboditi paukove zamke. Vidiš, Daphne mou, upozorila ju je ya-ya. Oholost može biti vrlo opasna. Skreneš pogled samo za trenutaki sve tvoje dragocijenosti mogu pobjeći čak i iz najljepše mreže. Možda je ya-ya i bila stara žena koja je počela gubiti doticaj sa stvarnošću, ali Daphne ipak nije mogla izbaciti njezine proročanske riječi iz svoje glave.


Trideset i dva

»Mamice, gdje si bila?« Evie se zaletjela u Daphneino naručje čim je čula škripanje vrtnih vrata. »Bok, zlato.« Podignula je Evie s poda. »Morala sam otići do hotela nakratko.« Ponovno je spustila Evie na tlo i uhvatila njezinu ručicu. »A nisam te željela probuditi.« Krenule su s rukom u s ruci prema unutarnjoj kuhinji gdje je ya-ya stajala pored ormarića i miješala vodu s kvascem. Navukla je bijelu pregaču preko svoje crne haljine. Njezin je rubac visio preko naslona kuhinjske stolice, a sijede su joj pletenice padale niz leda sve do struka. »Koukla mou. Nedostajala si mi. Dođi, sjedni. Pripremit ću ti kafes. Pripremam loukoumades45 za Evie. Pripremit ću i za tebe.« Daphne je odmaknula stolicu od stola i sjela. Evie je već otišla na terasu trčeći, kao i obično za životinjama i kukcima koji su donosili život na tetasu i osmijeh na Evieno lice. »Vidjela sam Popi u hotelu.« »Popi? U ovo doba? Ta se djevojka obično ne budi s kokošima.« »Bila je sa Stephenom.« Ya-ya nije reagirala na spomen Stephenova imena. Daphne je nastavila brbljati osjećajući se nelagodno u tišini. »Pomaže joj da pokrene vlastiti posao. Misli da su njezine zamisli kvalitetne i želi joj pomoći.« »Dobro za nju. Dobra je ona djevojka. Zaslužuje uspjeh.« Daphne je primijetila da je ya-ya hvalila Popi, ali nijednom riječju nije spomenula


Stephena. »U New Yorku, ya-ya. Popi će ići s nama u New York.« »Da, New York«, bilo je sve što je ya-ya rekla. »Nisi spavala, zar ne?« pitala je da promijeni temu razgovora dok je ulijevala rastopljeni kvasac u brašno u koje je dodala još grožđice, tople vode i prstohvat muškatnog oraščića. Kada je sve dobro promiješala, prekrila je posudu čistom krpom i ubacila je u pećnicu da se tijesto digne. »Ne. Nisam spavala«, odgovorila je Daphne dok je ya-ya sjedala za stol pokraj nje. Znala je da ne može lagati svojoj ya-yi – nikada joj nije lagala i nije imala namjeru početi sada. »Ne, nisam. Kako sam mogla spavati?« »Trebala bi malo prileći.« »Ne želim prileći. Želim razgovarati s tobom.« Ispružila je ruke preko stola i prekrila ya-yine dlanove svojima. »Ne razumijem zašto si sinoć rekla sve ono što si rekla – zašto ne želiš da budem sretna, ya-ya?« »Ali želim da budeš sretna, koukla mou.« Glava joj se tresla gore - dolje, a oči su joj bile teške pod težinom optužaba svoje unuke. »Nitko ne želi više od mene da budeš sretnija. Nitko!« Ya-ya je uzela svoj rubac i zavezala ga ispod brade. Još jedna tradicija otočkih udovica, pomislila je Daphne dok su ya-yini kvrgavi prsti vezivali čvor na krajevima obične crne marame presavijene u trokut preko njezine glave. Prekrij kosu, nosi crninu, pjevaj žalopojke i plači, i nikada se više nemoj udati. »Život je drugačiji u današnje vrijeme, ya-ya.« »Život nikada nije toliko drugačiji, Daphne. Mladi ljudi uvijek vjeruju da je sve puno drugačije kada su oni u pitanju. Ali nije. Sve je isto. Sve je isto generaciju za generacijom.« »Ali, ya-ya, to znači novi početak za nas. Za mene, Evie... tebe.« Nije mogla gledati u oči dok je to izgovarala. Znala je da će uskoro morari otkriti ya-yi da je donijela odluku – da će ya-ya za vlastito dobro morati otići iz Erikouse i doći živjeti s njima u New York. Uskoro će joj to morati otkriti, ali ne danas. Bilo je još mnogo otvorenih pitanja prije nego što se suoče s


tom odlukom. »Da, ali kako možeš biti tako sigurna da je to dobar početak? Jesi li sigurna da je to tvoj novi početak, tvoj pravi put, Daphne mou?« Ya-ya je milovala Daphneinu kosu. »Kako možeš biti tako sigurna da nije?« Sjela je uspravno, prestrašena da ya-ya nekako zna za drhtaj koji joj je prostrujao tijelom kada se okrznula o Yannija. »Kakav je smisao živjeti američki san, Daphne mou, ako mjesečariš kroz život?« Daphne je sjedila u tišini. Ya-ya je zastala i položila svoje dlanove ravno na stol oslanjajući se na njega svom težinom. »Znam što ti je taj čovjek ponudio i znam koliko je to primamljivo. Ali ti i on ste jako različiti ljudi. Drugačiji smo od njih.« Drugačiji smo od njih. Oni nisu poput nas. Moraš očuvati svoju kulturu i svoje tradicije. Ne smiješ okaljati našu baštinu, ne smiješ zagaditi našu lozu. Daphne je slušala te riječi uvijek iznova dok je kao dijete sjedila na radnoj plohi u kuhinji i promatrala mamu kako priprema loukoumades ili na babinim koljenima dok je čitao grčke novine. Ali to je bilo prije mnogo godina. Nikada nije mogla ni zamisliti da će je ista recitacija proganjati kao odraslu osobu, kao odraslu ženu koja je sposobna sama donositi odluke o svojem životu, svojoj budućnosti... i budućnosti svoje kćeri. »Ya-ya, ja nisam poput tebe.« Riječi su izletjele iz njezinih usta oštrije nego što je željela. »Ne želim sjediti sama godinu za godinom. Nemoj me osuđivati na usamljeni život zato što je Alex umro. Nisam ja kriva što je Alex umro. Dovoljno sam već propatila. Ne želim više patiti.« »Zar to, uistinu, misliš? Da su mi tradicije važnije od tvoje sreće? Da ne želim da se ponovno udaš zato što si ostala udovica?« Ya-yine oči sada su bile još umornije, crvene i prepune tuge. »Reci mi da to nije tako?« šapatom je upitala Daphne. »Ne, koukla, nije. Nitko te više od mene ne želi vidjeti sretniju, koukla


mou. Nitko. Zar si to zaboravila jer te nije bilo toliko dugo?« Daphne je šutjela i odmahivala glavom. Znala je u svojem srcu da je to istina. Nikada prije nije posumnjala u ya-yinu privrženost i mrzila je samu sebe što je posumnjala sada. Ya-ya je ustala bez ijedne riječi i krenula prema pećnici. Djelovala je umorno dok je vukla noge po podu, ni u jednom trenutku zapravo ne podignuvši stopala s poda, i oslanjala se na rub radne površine. Otvorila je pećnicu i izvadila staklenu posudu. Podignula je rub krpe i provirila unutra. Kiselkasti miris kvasca i tijesta zapuhnuo je kuhinju. Daphne je ostala sjediti s rukama prekriženima na stolu i bradom položenom na njima. Promatrala je svoju baku. Nakon nekoliko trenutaka starica je bacila žličicu tijesta u ugrijano ulje. Na površini su se istog trena stvorili mjehuriči koji su joj otkrili da je ulje dovoljno zagrijano. Daphne je ustala i krenula prema štednjaku gdje se ya-ya pripremala za pečenje loukoumadesa. Rijetko je sebi dopuštala uživanje u tako dekadentnim poslasticama kao što je pečeno tijesto. Ali čak ni u ovom stanju, potpuno mentalno i fizički iscrpljena, nije mogla propustiti priliku da promatra kako vješte ya-yine ruke rade savršene jastučiće tijesta. Dok je kao bezbrižna djevojčica sjedila u ya-yinoj kuhinji, činilo joj se da sve što može poželjeti u životu počinje i završava s tim rukama. Daphne je sjela na ormarić. Sada je mogla gledati izravno u posudu i promatrati kako ya-ya uranja svoju lijevu ruku u rijetko svijetlosmeđe tijesto slično tijestu za palačinke. Podignula je ruku i držala je uspravno dok je polako rastvarala i zatvarala dlan, a savršena količina tijesta izlazila bi kroz gornji otvor njezine šake, blizu palca. Kako je istiskala tijesto kroz rupicu na vrhu dlana, tako ga je grabila žličicom u drugoj ruci i ubacivala u lonac s kipućim uljem. Mokri se grumen okretao na mjehurićima vrućeg ulja, a uskoro mu se pridružio još jedan, pa još jedan i tako dalje, dok lonac nije bio ispunjen savršenim malim okruglim uštipcima koji su poskakivali i rumenjeli se jedan pored drugog. Kad su bili savršeno pečeni, ya-ya ih je pokupila svojom žlicom s prorezima i stavila u veliku zdjelu koju je obložila krpom


koja će upiti višak ulja dok uštipci kratko ne odstoje. Ya-ya je radila u tišini dok i posljednji majušni uštipak nije izvadila iz lonca s vrućim uljem. Zatim je posula gomilu uštipaka šećerom jer je znala da je Daphne draža ova jednostavna metoda zaslađivanja od uobičajenog prelijevanja uštipaka medom. Nabola je toplu kuglicu na čačkalicu i pružila je Daphne prije nego što je obrisala ruke u svoju pregaču i položila svoje dlanove na Daphneina koljena. »Daphne mou. Znam da pokušavaš shvatiti sve ovo. Posljednje što želim je da budeš nesretna. Neću to dopustiti. Znam da misliš da mi je starost pomutila um – vidim to u tvojem pogledu. Ali ne osuđujem te zbog toga, Daphne mou. Želim da budeš sretna. Uvijek sam samo željela da budeš sretna.« »Ali, ya-ya –« »Ne. U redu je. Pronaći ćeš već svoj put, kao što sam ga ja pronašla.« »Ali što je s onim što su ti sinoć šaptali čempresi, s onim što su ti rekli? O meni i Stephenu?« »Utihnuli su, Daphne mou. Umorni su, poput mene. Možda se odmaraju i poručuju mi da je vrijeme da se i ja odmorim.« »Želim da budeš sretna zbog mene.« Daphne je osjetila poznato peckanje suza u očima. »Želim tvoj blagoslov.« »Koukla mou. Ja sam samo jedna jednostavna starica koja te voli. Dat ću ti sve što je u mojoj moći. Ako treba, i krv iz mojih žila. Ali nemam moć dijeliti blagoslove. O tome ne odlučujem ja.« Daphne je skočila s ormarića i zagrlila svoju baku. To nije bilo pošteno. Jedino što je Daphne bilo potrebno od ya-ye sada, bilo je jedino što joj ya-ya nije mogla ili nije željela dati.


Trideset i tri

Daphne je uz Stephenovu pomoć rasprostrla prugasti crveno-bijeli prekrivač na pijesku. Provjerila je jesu li dovoljno udaljeni od ruba mora kako im nadolazeća plima ne bi uništila piknik koji je pripremila za to poslijepodne. »Dođi, Evie, ručak je spreman«, doviknula je Daphne Evie koja je došla za njima na plažu jašući na Maginim leđima. »I, što je fino na jelovniku za danas?« Stephen je podignuo aluminijsku foliju sa zdjele s loukoumadesima i ubacio jednu kuglicu u usta. »Odlično.« »Pretpostavila sam da bi ti se mogli svidjeti.« Osmjehnula se. Bilo joj je drago što su došli ovamo, sjedili, razgovarali i uživali u društvu jedno drugog i relativnom zatišju pred vjenčanje. Otkako je došao u ya-yinu kuću po njih, Stephen je govorio samo o planovima koje ima za Popine kafiće. Bilo je lijepo sjediti pored njega, bez njegova iPhonea ili računala s kojima se morala natjecati za njegovu pažnju. Činilo joj se da se jutrošnja nezgoda s Yannijem dogodila prije sto godina, iako je prošlo tek nekoliko sati otkako je pobjegla od njega i njegova čamca. Vjerojatno je tomu bio kriv nedostatak sna. Bila sam samo umorna i izbezumljena, pomislila je podižući poklopac s posude prepune sitnih prženih mesnih okruglica. »Molim te, Evie dušo, dođi ovamo«, viknula je Daphne i mahnula Evie, kojoj je trebalo jako dugo da siđe s Maginih leđa i pridruži se njihovoj trpezi. »Keftedes46 se hladi.« »Planovi stvarno jako dobro napreduju«, rekao je Stephen i ubacio jedan kefie u usta. »Svi žele sudjelovati u ovome. Kažem ti, to je poput jednog od tvojih savršenih recepata«, podigao je kefte u zrak, okretao ga okolo svojim


prstima i pregledavao ga, »kao da svi u New Yorku znaju da ako se spoje moje poslovne sposobnosti s nevjerojatno nadarenom – « »Da ne zaboravimo, prekrasnom«, nadovezala se Daphne. »Da, naravno. Da ne zaboravimo prekrasnom Grkinjom, dobijemo savršenu poslovnu priliku, pravu priču o uspjehu.« Ubacio je kefte u usta i posegnuo za još jednim. »Ej, ej, uspori malo. Ostavi koji za Evie.« Zaštitila je oči od sunca rukom i ponovno zazvala svoju djevojčicu, koja se i dalje igrala s Magom. »Evie... Molim te, Evie, dođi. Vrijeme je za ručak.« Evie je napokon došla do prekrivača i skutrila se uz majčine noge. Jednom je ručicom prelazila preko Daphneine pamučne crvene haljine. Najprije je posegnula za loukoumadesima i ubacila ih tri u usta prije nego što je Daphne preusmjerila Eviene prste prema zdjeli s keftedesima. Djevojčica je ugurala punu šaku keftedesa u usta. »Mogu li sada ići, mamice?« upitala je s punim ustima mljevenog mesa, peršina i kruha. »Jesi li sigurno dovoljno pojela?« Daphne se igrala kovrčama svoje kćeri. Evie je kimnula. Oči su joj bile velike i molećive. »Pojedi i komad spanakopite – moraš pojesti i malo povrća.« Daphne je pružila Evie komad pite o špinata koji je Evie ugurala u usta. »Mogu li sada ići?« Ponovno je pitala Evie. Daphne je poljubila čelo svoje kćeri. »Naravno, dušo.« Evie je jedva čekala da ode. »Sjeti se što govore, pričekaj pola sata prije nego što uđeš u more«, Stephen je viknuo za Evie smijući se. Ako ga je čula, nije se potrudila okrenuti. »Da bar.« Daphne se zasmijuljila dok je brisala usta. »Ne brini se. Ne želi uopće ući u vodu. Dobro je ako je nagovorim da uđe do koljena.« »Sigurna si?« Stephen se okrenuo prema Evie koja se ponovno penjala na


Magova leđa. »Da barem nisam. Jednostavno ne želi. Pokušavala sam i pokušavala, ali iz nekog se razloga boji mora.« Daphne je uzela veliku porciju salate od tajčice. »Već ćemo je natjerati nekako. Vidjet ćeš! Prije nego što krenemo prema kući, plivat će poput ribice. Kladim se da će se osjećati sigurnije ako oboje uđemo s njom u more. Proplivat će ona za tren oka.« »Nadam se.« »Sto posto. A ako ne bude htjela, onda se nećemo maknuti s ove plaže dok se ne preda.« Stephen se osmjehnuo Daphne mašući svojom vilicom po zraku kao da maše žezlom. »Ona je dijete, Stephen.« Daphne se nasmijala. »Ne projekt s rokom.« »Znam. Ali i to je izazov, Daphne.« Bocnuo je vilicom zdjelu sa salatom. »A i sama znaš koliko volim izazove.« Zagrizao je rajčicu s vilice prednjim zubima. »O da, znam.« Kimnula je i prisjetila se njihova prvog susreta. To ju je prvo privuklo Stephenu – činjenica da ne prihvaća odbijanje ni u poslu ni u privatnom životu. Obožavala je njegovu upornost. Upornošću se ostvaruju ciljevi u životu. Ali Daphne je počela shvaćati da postoji vrijeme i mjesto za takvu jednoumnu tvrdoglavost, a ovo nije ni pravo vrijeme ni pravo mjesto. Znala je da njezina djevojčica reagira na blagost, šapat, nježan dodir, promišljene prijedloge, a ne naredbe i rokove. »Stephene, razmišljala sam.« Odložila je svoj tanjur i okrenula se prema njemu, napokon se spremivši izreći ono čega se cijeli život pribojavala. »Mislim da ya-ya postaje prestara da bi ovdje sama živjela. Brinem se za nju. Mislim da više nije sigurno za nju da bude ovdje sama.« »Da, razumijem.« Kimnuo je. »Zapravo se čudim što je uspjela ostati ovdje sama tako dugo. Bez obzira na ljepotu života na otoku, nije ovdje jednostavno živjeti. Mislim da si u pravu, draga. Vjerojatno je najbolje za nju da bude negdje na sigurnom, gdje će život za nju biti jednostavniji.«


Daphne je izdahnula. Oblio ju je val olakšanja. I on je primijetio. Zna da je moramo odvesti odavde i povesti je kući s nama. Osmjehnula se. Sve će biti super. »Ne znaš kako mi je drago što to čujem.« Nagnula se prema njemu i zagrlila ga. Ya-ya je do sada uvijek bila u pravu, ali Daphne je bila sigurna da je grdno pogriješila u vezi sa Stephenom. »Naravno, dušo.« Njegov ju je dubok hrapav glas ponovno umirio – dok ponovno nije otvorio usta. »Dakle, gdje je smješten najbliži starački dom? U Krfu?« Dohvatio je još jednu mesnu okruglicu svojom čačkalicom. »Starački dom? Što će nam starački dom?« »Siguran sam da mora postojati barem jedan na Krfu. Ili bismo možda mogli provjeriti u Ateni. Sigurno imaju bolje domove u Ateni, ali vjerojatno su i mnogo skuplji. O tebi ovisi. Kada se vratimo u hotel, istražit ćemo ponudu, odvagati sve pozitivno i negativno, i pronaći neko rješenje. Može?« Uzeo je hladno pivo, zabacio glavu i popio dugi gutljaj. »Nemaš se o čemu brinuti, Daphne. Obećajem ti da ćemo to riješiti i pobrinuti se za nju. Pronaći ćemo ono što joj najbolje odgovara.« Obrazi su joj gorjeli. Osjećala je kako su vrući i bride, kao i njezino cijelo tijelo. Nešto je govorio, ali nije ga razumjela što govori, niti je to željela. »Starački dom? Što će nam starački dom? Neću strpati ya-yu u starački dom.« »Zašto ne? To jedino ima smisla.« Bio je to njegov poznati pragmatizam. »Meni to nema nikakva smisla. Ama baš nikakva.« »Molim te, Daphne, budi realna. Neče biti jednostavno pronači osposobljenu osobu koja će biti voljna doći živjeti na ovaj otok i brinuti se o njoj.« Ispraznio je svoju bocu piva i položio praznu bocu na prekrivač iza sebe. »Ne znam je li takvo što ostvarivo ili pametno. Pogotovo će joj kako postaje starija, biti potrebna bolja njega i brži pristup liječniku i bolnici. Kada je moj djed postao prestat da se brine sam o sebi, smjestili smo ga u starački


dom. Bilo je to najbolje što smo mogli učiniti za njega.« »To je bio tvoj djed, Stephene. Ovdje je u pitanju ya-ya. Moja ya-ya. Ne želim je smjestiti u starački dom.« Nagnula se bliže njemu. »Želim da dođe živjeti s nama.« Uspjela je. Izrekla je to. Naglo se uspravio, odmahivao je glavom i nervozno se smijao. »Molim te, Daphne.« Škiljio je u nju. »Sigutno se šališ. Šališ se, zar ne?« Bez riječi je zurila u njega. »Daphne.« Ustao je kada je shvatio da se ne šali. »Daphne, budimo ozbiljni. Kako bismo mogli povesti ya-yu, koliko god predivna osoba ona bila, i smjestiti je u naš dom na Manhattanu? Ozbiljno te pitam. Kako bi to funkcioniralo?« Uhvatio je obje njezine ruke u svoje. »Funkcionirat će.« »Iskreno, draga, ne vidim kako će to funkcionirati. Ne znam kako bismo uopće mogli postići da to funkcionira na toliko različitih razina. Znaš da bih sve učinio za tebe. Ali moraš razmisliti o ovome. Trezveno razmisliti o tome oslanjajući se na razum i logiku, a ne na svoje osjećaje.« O ya-yi se nije moglo razgovarati bez emocija. Svako sjećanje, svaki trenutak, sve u vezi s ya-yom bilo je neraskidivo povezano s Daphneinim osjećajima. Nije se moglo razdvojiti osjećaje od ya-ye. To nije bilo moguće. »Funkcionirat će. Mora. Nema drugog izbora.« Pustila je njegove ruke i uprla pogled prema pučini. »Ya-ya će živjeti s nama.« Otišli su svatko na svoju stranu plaže. Daphne je stajala pokraj mora, a Stephen je odjurio prema vrhu plaže, gdje se pijesak susreće s grmljem. Nijedno od njih nije progovorilo. Ponad blagog šuma valova mogla se čuti još samo Evieina radosna vriska. Naposljetku, Stephen više nije mogao podnijeti tišinu. »Objasni mi, Daphne, kako će to točno funkcionirati. Kako?« Ponovno joj se približio. » Milijuni ljudi svake godine smještaju svoje roditelje i bake i djedove u staračke domove. Ne razumijem u čemu je problem.« Zaustavio se na samom rubu mora pazeći da voda nikad ne dopre do ruba njegovih hlača. »Obećajem


ti da ćemo joj osigurati najbolju njegu. Imat će sve što joj treba.« »Mi smo sve što joj treba.« Razina mora sada je dopirala do polovice Daphneinih potkoljenica. Rub njezine crvene haljine bio je skupljen u njezinim dlanovima. Nije se okrenula prema njemu. Samo je zurila u more. »To nije način na koji se ovdje brinemo o svojoj obitelji, Stephene. Mi ne šaljemo članove svoje obitelji u ustanove. Sami se o njima brinemo, isto kao što su se oni o nama brinuli dok smo bili mali.« Pustila je skupljenu tkaninu svoje haljine da joj isklizne iz dlana i promatrala kako pluta na površini vode okružujući je poput lokve krvi. »Sve se u životu vraća, Stephene. Zar to ne možeš shvatiti? Jednostavno ne mogu smjestiti ya-yu u neku ustanovu.« Okrenula se i krenula prema njemu na obalu. »Ali, zaboravljaš jedno.« Ispružio je svoje ruke i položio dlanove na njezina ramena. Čvrsto ju je držao za ramena dok su stajali licem u lice. »Mi ne živimo ovdje, nego u New Yorku. Različite države, različita pravila... naša pravila, Daphne. Tvoja i moja.« »Ne kada je ya-ya u pitanju.« »Znači, sada si se odjednom pretvorila u dobru i tradicionalnu Grkinju? Kada se to dogodilo? Stotinu si mi puta ponovila kako ti je sve ovo bilo posramljujuće dok si odrastala. Kako je ovo nazadno mjesto sa svojim dogovorenim brakovima i zborom starih udovica.« Bacio je ruke u zrak. Kada su mu pale uz tijelo, dlanovi su mu bili skupljeni u čvrste šake, a mišići napeti. »Objasni mi, molim te, Daphne, kako će to funkcionirati kada ćemo zabavljati moje klijente u našem domu ili kada ćemo priređivati večere u našem prekrasnom novom stanu. Već nas mogu zamisliti... Naravno! Dođite k nama i uživajte u večeri koju je priredila moja supruga, glavna kuharica u restoranu s četiri zvjezdice. Jest ćete najbolju hranu, piti najbolje vino, uživati u zabavnim razgovorima, ali nemojte se obazirati na staricu odjevenu u crninu koja podsjeća na babušku i vuče svoja stopala u plastičnim papučama po našem skupom parketu. Koja će biti njezina uloga, Daph? Hoće li se pojaviti na kraju večeri i čitati svima sudbinu iz šalica kave, reći im bi li


trebalo potpisati ugovor ili ne? Eto, to nema nijedan drugi bankar u New Yorku – vlastitu vješticu koja živi u njegovoj kući. To će biti odlično za posao, Daphne. Savršeno.« Hodao je ukrug, a lice mu je bilo crveno poput njezina. Vidjela je Stephena u napadu bijesa samo dva puta otkako ga je poznavala. Oba su puta u pitanju bili propali pregovori. Oba je puta izgubio milijune dolara potencijalnih prihoda. Možda je ovo bio treći put, pomislila je Daphne. »Stephene, u pitanju je naša obitelj. Ne posao, nego obitelj.« Približio joj se. »Žao mi je, dušo. Stvarno mi je žao. Znam koliko ti je ovo važno i koliko ti je ona važna. Ali Daphne, ne mogu to uopće zamisliti. To se ne poklapa sa slikom našega zajedničkog života.« Ponovno je bacio ruke u zrak i pogrbio ramena, kao da će samo raščlamba i analiza problema biti dovoljne da problem nestane. »Ne poklapa se, Daphne.« Zurila je u njega koliko god je dugo mogla, ali naposljetku je spustila pogled. Boljelo ju je dok je gledala u njegove bezosjećajne oči. Onda ni mi ne odgovaramo jedno drugom. Vjetar je ojačao i uzburkao zrak inače tipičnog ljetnog vrućeg i mirnog poslijepodneva. Daphne je otrčala do prekrivača s ostacima njihova piknika i pokušala spriječiti da vjetar sve raznese po plaži i dalje. Očiju prepunih suza promatrala je kako zapadnjak podiže običnu bijelu salvetu – salveta se uzdizala, okretala i poskakivala zrakom graciozno i prekrasno poput grčke mladenke koja pleše na svojoj svadbi.


Trideset i četiri

Nakon što je Stephen odjurio natrag u hotel, Daphne je potražila utjehu u toplini mirne noći u kući s ya-yom i Evie. Bila joj je potrebna utjeha ya-yina nježnog dodira da utiša nesigurnost onoga što ju je čekalo u budućnosti. Daphne je ispružila svoje dlanove prema vatri. Iako je bila sredina kolovoza, u zraku se već osjećala svježina koju donosi rana jesen. Omotala je kukičanu dekicu oko sebe i obgrlila se rukama da zadrži toplinu. Snagom volje pokušala je otjerati blagu hladnoću nošenu povjetarcem. Većina ljudi ne bi reagirala na to, ali Daphne je naučila samu sebe da je osjeti, da namiriše promjenu u zraku. Čak je i kao mlada djevojka bila itekako svjesna ranih znakova da se jedno doba primiče kraju, a drugo uskoro počinje. Za razliku od većine ljudi, Daphne nije pronalazila zadovoljstvo u rujanskim promjenama kada krošnje stabala poprimaju žute i narančaste tonove. Pogled na vuneni pulover ili najmanji dašak svježine na povjetarcu bili su dovoljni da izazovu u Daphne melankolično raspoloženje. Za Daphne su to bili znakovi da se ljeto primiče kraju i da će se uskoro morati vratiti životu kakav je vodila u New Yorku i zamijeniti slobodu koju joj je pružala Erikousa sa skrivanjem u stražnjem dijelu zalogajnice njezinih roditelja. I sada ju je, nakon što su njezina istančana osjetila uhvatila i najmanju promjenu u zraku, prekrio veo mračnih misli. Ali ovoga je puta znala da je ulog veći u ovoj promjeni godišnjeg doba. »Pogledaj samo našu kouklu.« Ya-ya je pokazala prema Evie koja je držala grančice u svakoj ruci i plesala, vrtjela se oko svoje osi u jednom kutu terase. Ya-ya je pružila Daphne svježe pripremljen čaj od kamilice. Sitni


žuto-bijeli cvjetovi rasli su po cijelom otoku i njihovo je branje, poput berbe origana, bio još jedan godišnji ritual bake i njezine unuke. Slatka aroma biljnog čaja koja se osjetila iz tople šalice imala je umirujući učinak na Daphne, kao i uvijek. »Izgleda poput male šumske nimfe dok pleše u svojoj špilji.« Ya-ya se osmjehnula dok se pridržavala za kameni zid vanjskog ognjišta i polako spuštala na svoju stolicu. Daphne je ustala da joj pomogne, ali ya-ya je odmahnula glavom i smjestila se na svoju stolicu. »Sretna je«, rekla je Daphne. Oba je dlana obavila oko šalice dok je promatrala Evie kako skače po terasi, a mače se mota oko nje i svojim šapicama pokušava uhvatiti rub njezine haljine. »A ti?« pitala je ya-ya. »Jesi li ti sretna, Daphne mou?« Daphne se okrenula prema svojoj baki. Gledala je u ya-yine crvene oči, promatrala udubine i nabore na njezinu licu i smeđe mrlje na njezinoj maslinastoj koži, fizičke pokazivače vremena koje je prošlo i naučenih lekcija. Bilo je to lice osobe koju je voljela najviše na svijetu i kojoj je jedinoj vjerovala. Oduvijek je tako bilo. »Nisam više sigurna.« Bilo joj je lakše čim je izgovorila te riječi. »Kako si znala?« pitala je tihim glasom i molećivim pogledom. »Kako si znala da Stephen nije pravi muškarac za mene?« »Daphne, znala sam to i prije nego što sam ga vidjela.« Uzdahnula je. Bio je to dubok i tužan uzdah koji kao da je izvirao iz dubina njezine duše. »Ne pripadate jedno drugom. Nije vam bilo suđeno.« »Kako je to moguće? Kako si to mogla znati i prije nego što si ga upoznala?« »Rekla sam ti, koukla, ali nisi željela čuti moje riječi. Nisi željela vjerovati.« Daphne je položila šalicu na svoje grudi. Osjećala je kako joj srce sve brže udara. »Sada sam spremna saslušati te, ya-ya. Spremna sam.« Suočena s brojnim novim pitanjima, Daphne se pomirila s traženjem odgovora.


»Znala sam da ću dočekati ovaj dan, koukla. Samo nisam bila sigurna kada će doći. Nadala sam se da će doći uskoro – prije nego što me ponovno napustiš.« Daphne je spustila šalicu na tlo i nagnula se prema naprijed. Uhvatila je ya-yine dlanove u svoje. »Neću te ostaviti.« Nasmijala se da prikrije jecaj koji joj se skupljao u grlu. »Nisam još sigurna što to točno znači, ali neću te ostaviti, Ne ponovno.« Znala je da je to istina. Nikada više neće moći ostaviti ya-yu, čak i ako to bude značilo da će izgubiti Stephena. Ya-ya je zatvorila oči i počela svoju priču. »Ispričala sam ti da je moja ya-ya dok sam još bila dijete, otprilike Evieinih godina, sjela uz mene i rekla mi kakva me sudbina očekuje. Rekla mi je da će mi otok govoriti, da ću jednoga dana moći čuti sve njegove tajne. Nisam shvaćala što je mislila dok nisam vidjela Doru u Židovskoj četvrti i čula šapat o kojemu mi je ya-ya bila govorila. Tada sam razumjela. Ali čak ni tada, Daphne, čak ni tada nisam tazumjela zašto. Zašto sam ja odabrana? Što to znači i zašto baš ja? Nisam učinila ništa posebno. Ni na koji način nisam se isticala. Nisam se razlikovala ni od jedne druge djevojke na otoku koje su odgajali da jednoga dana postanu žene i majke. Onda sam jedne noći, nedugo nakon što sam dovela Doru ovamo, zaspala s tvojom majkom na rukama dok sam je dojila. Trgnula sam se iz sna. Učinilo mi se da sam čula tvoju mamu da plače jer je bila gladna, ali ona je i dalje mirno spavala u mom naručju. Žmirkala sam u mraku jer mi se učinilo da sam vidjela nečiji obris u kutu sobe, ali nisam bila sigurna. Onda sam je ugledala.« Ya-yino se lice raznježilo dok je pričala o toj noći. U njezinim je očima bila čežnja, kao da još i sada, nakon svih tih godina, može vidjeti sliku te osobe. »Bila je to moja ya-ya, moja voljena ya-ya koja se brinula o meni i beskrajno me voljela, baš kao što ja volim tebe.« Niz ya-yino su lice počele teći suze poput sporih, lijenih rijeka koje su s vremenom oblikovale bore i nabore na koži njezina lice. »Dok mi se približavala, željela sam iskočiti iz kreveta, zagrliti je, držati je u zagrljaju i ljubiti je. Očajno mi je nedostajala. Ali ona je položila prst na svoje usne i pružila ruku prema meni. 'Dijete',


rekla je. 'Nemoj se micati, Evangelia moja, da ne probudiš svoje dragocjeno dijete. ' Ležala sam tako i zibala tvoju majku, dok sam promatrala svoju mrtvu baku kako se približava podnožju mojega kreveta. Ali uopće me nije bilo strah.« Ya-ya je odmahnula glavom. Rubac joj je skliznuo niz kosu i otkrio pletenice. »Bila je to moja ya-ya. Došla mi je i zbog toga sam osjećala samo ljubav i zahvalnost. “Otok ti se obratio, Evangelia”, rekla je. “Blagoslovljena si. Ti si dobra žena čista srca. Duše znaju da ti mogu vjerovati, unuko moja, baš kao što su vjerovali meni i mojoj baki prije mene. Odabrane smo prije mnogo godina jer su naša srca čista, neokaljana sebičnošću i tamom poput mnogih drugih. Ali ta čast nosi sa sobom i svoj teret, koukla mou. Kao u drevnim vremenima, blagoslovljene proročice koje su mogle čuti šapat bogova bile su djevice ili udovice. Mi nismo djevice, nego smo sve udovice. Blagoslovljene smo, dijete moje, ali i proklete. Slomljeno srce lako može postati crno, ogorčeno i ispunjeno bijesom. Ali tvoje nije – tvoje je ostalo čisto i nevino, čak i nakon što je bilo razbijeno u komadiće. I zato si izabrana. Svijet više nije isto mjesto kao nekada davno kada je našim precima udijeljen ovaj dar, dijete moje. No, unatoč tome, još nam je uvijek potrebno božansko vodstvo da nam ponekad pomogne vidjeti ono što nam je pred očima, odlučiti kojim putem krenuti, da nam pomogne čuti šapat nošen na povjetarcu.”« Daphne je drhtala dok je ya-ya govorila. Je li ya-ya na ovo mislila? Da je ovo prokletstvo njihove obitelji, njihove povijesti? Je li to onda bila i njezina sudbina? Je li i njoj bilo suđeno postati udovicom i sama prolaziti kroz život pun neispunjenih snova dok pomaže drugima ispuniti njihove snove? Mislila je da mora donijeti odluku, odluku koja će oblikovati put kojim će kročiti ostatak svojega života, ali prema onome što joj je ya-ya upravo govorila, činilo se da je odluka već donesena. »Tada je, Daphne mou«. ya-ya je nastavila skrenuvši pogled sa zalazećeg sunca na obzoru na Daphne, »tada je moja ya-ya otišla. Bio je to posljednji put da sam je vidjela iako sam njezin glas čula još tisuću puta u svojem sjećanju i na povjetarcu.« Ya-ya je svojim drhtavim rukama prinijela šalicu s


čajem ustima. Šalica se tresla u njezinim rukama, a tekućina se prelila preko ruba i pala na crnu tkaninu njezine haljine. »Vidiš, Daphne. Znala sam da on nije za tebe. Čula sam šapat. Šaptali su mi da ćeš, ako se predaš ovomu muškarcu, biti osuđena na nesretan život, na još jedno slomljeno srce. Ovaj muškarac ne vidi istinsku tebe, ne vidi tvoju pravu vrijednost. Misli da te poznaje, ali zna samo ono što je na površini jer se boji pogledati dublje. Daphne, zaslužuješ nekoga tko će pogledati dublje, nekoga tko te voli onakvu kakva si bila i kakva si sada, a ne samo zbog onoga kakva bi mogla postati. Muškarac koji ne može pogledati u dubinu tvojega srca, na kraju će ti samo slomiti srce. To će se događati postupno i s vremenom. Ali slomit će ti srce. A tvoje je srce već dovoljno slomljeno.« Daphne je pogledala u mračno noćno nebo. Obasjala ga je jedna zvijezda padalica. Perzefona, Arijadna... Evangelia, Daphne. Druge žene, drugo vrijeme. Ali u njihovim je pričama bilo mnogo sličnosti. Njihove su priče bile mnogo više od običnih mitova. Daphne je obećala ya-yu da će je slušati, i poslušala ju je. Daphne je ostala budna veći dio noći i slušala njezine priče o otoku i o tome kako je mnogo toga u životu naučila kada bi stala, sjela i samo slušala. Na kraju je Daphne shvatila da u ya-yinim vjerovanjima i u načinu na koji je živjela svoj život nema ničeg staromodnog ni zaostalog. Ya-ya joj je objasnila da se molila i nadala da će Daphne još jednom pronaći muškarca kojega će voljeti i dijeliti svoj život s njim. Također joj je rekla da šapat čempresa postoji, ali da tradicija prema kojoj se udovice više nikada ne udaju postoji samo iz jednog razloga, a to je da na otoku nema više nijednog muškarca za kojega bi se mogle udati. Nije bilo nikakve stigme, samo manjak slobodnih muškaraca. Ali ya-ya je natjerala Daphne da joj obeća da će ako se ikada ponovno uda, to biti iz ljubavi. Ne zbog sigurnosti, novca ili fizičkog zadovoljstva, nego zbog istinske ljubavi, poput one kakvu je iskusila s Alexom. Kada su, netom prije zore, napokon pošle na počinak, Daphne je poljubila naborani obraz svoje bake i zahvalila joj. »Nemoj mi zahvaljivati, Daphne mou. Samo sam te voljela i to je, koukla


mou, sve što ti mogu pružiti i sve što mi je ikada bilo važno na svijetu – da znaš da te volim cijelim svojim bićem.« Kad je te noći položila svoju glavu na jastuk, Daphne je znala da se nalazi na prekretnici svojega života i da joj treba još vremena. Treba joj još vremena koje će provesti s ya-yom, još vremena koje će posvetiti samo Evie i još vremena da otkrije na koji se točno način Stephen uklapa u njezin život, ako se uopče uklapa. Odlučila je da će idućega jutra poći do hotela i reći mu da je shvatila da joj treba još vremena, da još nije spremna ponovno se obvezati na takav način. On je bio proizvod svoje okoline, baš kao što je ona bila proizvod svoje. I ništa, čak ni novi bankovni račun ili novi nos, nisu mogli promijeniti ono što je Daphne bila. Nije moglo proći puno vremena otkako je zaspala. U maloj spavaćoj sobi još je bilo mračno, a kroz prozor se jedva mogla nazrijeti prva srebrnasta svjedost kako se probija kroz mrklu noć koja je prekrivala njihov otok. Isprva je mislila da to škripe opruge na krevetu pod težinom njezina tijela. Ali ležala je potpuno mirno i ponovno je čula škripanje. Daphne se uspravila na krevetu i škiljila kroz tamu prije zore. Na drugom je kraju sobe ugledala ya-yu. Pletenice su joj bile raspletene, kosa joj je slobodno padala do dna leđa, a stopala su joj provirivala ispod ruba bijele spavaćice. »Ya-ya, zašto si još budna?« pitala je Daphne. »Htjela sam ti još jedanput poželjeti laku noć, Daphne moja.« Ya-ya je stajala na dnu kreveta. »Morala sam se uvjeriti da znaš koliko te volim i koliko volim našu prekrasnu malu Evie. Ni na trenutak nisam sumnjala u tebe, Daphne. Čak ni kada si ti sumnjala u samu sebe. Nikada nisam sumnjala. Volim te svim svojim srcem, koukla mou. Ponovno ćeš naći svoju sreću. Kada budeš napokon spremna ponovno slijediti svoje srce, samo zatvori oči i slušaj. Pred tobom je prekrasan život, Daphne, i svi mi koji te volimo uvijek ćemo biti uz tebe. Kada ti budu potrebni snaga ili vodstvo, obećaj mi da ćeš zatvoriti oči i osluhnuti.« »Hoću, ya-ya. Obećajem.« Daphne više nije sumnjala. Sva je sumnja nestala, istjerana iz njezina života poput mogućnosti da živi nečiji tuđi san, da ispunjava nečiju tuđu sudbinu.


»Laku noć, moja koukla.« Ya-ya se okrenula i izišla iz sobe. Daphne se u istom trenutku okrenula na drugu stranu i odmah zaspala. Te je noći spavala mirno i duboko, sigurna da će donijeti ispravnu odluku i da više nikada neće izgubiti iz vida ono što joj je bilo najvrednije u životu: svoju obitelj, svoju prošlost i svoju budućnost. Daphne ju je pronašla idućeg jutra. Njezino je beživotno tijelo ležalo na uskom krevetu na kojemu je spavala sama svake noći otkako je njezin mladi suprug nestao na moru. Pala je na koljena pokraj beživotnog tijela svoje bake i poljubila ya-yine šuplje obraze dok su joj se suze slijevale niz obraze i kapale na ya-yinu sivkastu kožu. Povukla je plahtu do ya-yinih grudi i prekrila još tople ostatke žene koja je naučila Daphne tako mnogo toga o životu i ljubavi. Milujući mekani flanel koji joj je prekrivao ruku, podignula j e ya-yin dlan do svojih usta i poljubila tanku kožu na njezinim kvrgavim prstima, moleći se da postoji neki način na koji bi mogla ponovno udahnuti život u žile koje su bile izbočene na njezinoj ruci. Znala je da će je morati ostaviti ovdje i objasniti Evie što se dogodilo, obavijestiti oca Nikolaosa, pripremiti sve i podijeliti vijest s njihovim prijateljima i članovima obitelji, ali nije se još mogla odvojiti od nje. Morala je provesti još jedan trenutak nnaamo sa svojom voljenom ya-yom prije nego što smogne snage suočiti se s hladnom stvarnošću onoga što će uslijediti. Naposljetku je ustala, ali prije nego što je krenula iz sobe, nagnula se prema ya-yi i poljubila vrh njezine glave. Prešla je prstima preko ya-yinih usana i zataknula joj zalutali pramen sijede kose iza uha, kao što je učinila mnogo puta do tada. Prošla je prstima niz ya-yinu dugu prosijedu kosu još uvijek spletenu u pletenice. »Ispričaj mi priču, ya-ya. Samo još jednu, posljednju priču.« S naporom je prošaptala. Vid joj se zamaglio dok su suze klizile niz njezino lice i kapale po ya-yinoj bijeloj pamučnoj spavaćici. Ovoga puta nije bilo priče. Ya-ya je samo ležala. Daphne se okrenula prema izlazu iz sobe. Zastala je prisjetivši se slike ya-ye kraj njezina kreveta i posljednjeg obećanja koje je dala svojoj baki. Podignula je glavu i zatvorila oči. Rukama se pridržavala o dovratak. Stajala


je tako na dovratku boreći se da ne poklekne i ispunila je posljednje obećanje koje je dala svojoj ya-yi. Ondje, na dovratku, Daphne je napokon stala i osluhnula. Nije bio glasniji od tihog mrmota, poput zvuka sićušnih kolibrićevih krila nošenog na povjetarcu. Stajala je ondje i previše prestrašena da se pomakne, da diše, gutala je jecaje da bi čula. I naposljetku je uspjela. Čak i dok su se suze nastavile slijevati niz njezine obraze, širok se osmijeh pojavio na Dapheninu licu. Bila je iznenađena što uslijed tolikog očaja i takve tuge može postojati toliko ljepote i radosti. Privukla je skupljene šake na prsa plačući i smijući se istovremeno. Glas koji je čula nije bio gromki bariton nekoga velikog i moćnog Boga, niti nadzemaljske mumljanje nekoga bezimenog, bezličnog božanstva. Glas koji je Daphne čula na povjetarcu bio je poznat. Bio je to ya-yin glas: nježan, utješan i pun ljubavi. Ya-ya je pjevala Daphne pjesmu koju joj je pjevala otkako je bila dojenče u kolijevci.

Volim te više no ikoga... Nemam darova kojima bih te obasipala Nemam zlata, ni dragulja ni bogatstva Ali dajem ti sve što imam A to je, slatko dijete moje, sva moja ljubav Obećajem ti jedno. Uvijek ćeš imati moju ljubav.


Trideset i pet

Odjevene u crne odore žalovanja, Nitsa, Popi i Daphne cijelog su jutra jedna uz drugu pripremale ya-yino tijelo za ukop. Na otoku nije bilo pogrebnika koji bi to obavio umjesto njih. Ovdje su se obitelji brinule o svemu, kako za života, tako i u smrti. Daphne je pretražila ormar i pronašla najbolju ya-yinu crnu haljinu, istu onu koju je namjeravala nositi na vjenčanju. Ručno ju je oprala u lavoru iza kuče i objesila je na sušilo želeći da otočki povjetarac, koji je starica tako voljela, utka svoje mirise u tkaninu njezine haljine. Tri su žene radile zajedno lica oblivenih suzama. Smijale su se kada bi se prisjetile svih prekrasnih trenutaka koje su podijelile s njom, plakale sjetivši se da ih ya-ya više neće čekati pokraj svojega ognjišta. Zajedno su oprale yayino beživotno tijelo, ali Daphne je inzistirala da joj ona posljednji put uplete kosu. Podigle su ya-yino tijelo i položile ga u jednostavan drveni lijes. Ruke su joj sklopili na grudima. U ruke su joj stavile jednu crvenu ružu iz njezina vrta i ikonu njezina ljubljenog agiosa Spiridona. »Kako bi mi uvijek mogla pričati svoje priče«, šapnula je Daphne u yayino uho dok je polagala grančicu čempresa ispod tijela svoje bake. Daphne je razmišljala o tome da se bdijenje održi u crkvi, ali odlučila je poštivati otočku tradiciju održavanja bdijenja u pokojnikovoj kući. Željela je d a ya-ya svoje posljednje trenutke provede u jednostavnom i oskudno namještenom domu koji im je svima pružio nemjerljiva bogatstva. Evie je u početku bila prestravljena pogledom na ya-yino nepomično tijelo koje je ležalo usred dnevnog boravka. Djevojčica nije mogla shvatiti zašto njezina ya-ya leži u smeđoj kutiji i ne želi ustati da vidi piliće koji su se upravo


izlegli, a koje joj je Evie očajnički željela pokazati. »Nema je više, zlato«, Daphne joj je pokušala objasniti dok je stajala pokraj lijesa i milovala Evienu kosu. »Otišla je na nebo k tvojem tati, tvojoj drugoj ya-yi i papou. Svi su oni na nebu i bdiju nad tobom zlato.« »Ali mamice, zašto ne želi ustati? Reci joj da ustane«, Evie je vrištala, plakala i udarala nogama o pod. Suze su ponovno navrle u Daphneine oči kada je vidjela svoju kćerkicu u suzama. Stephen je stajao na dovtatku kao da je smrt zarazna. Nikada nije vidio ništa slično u životu i nije bio siguran što misliti o tome. U njegovoj su domovini postojali ljudi koji su se brinuli o tome. Za Stephena je smrt, poput čišćenja kupaonice ili obračunavanja poreza, bilo nešto čime se bave vanjski suradnici. »Ne misliš li da bi bilo pametnije premjestiti je u crkvu?« pitao je kada je prvi put ušao u kuću toga dana. Nije čekao Daphnein odgovor. »Stvarno mislim da bismo je trebali premjestiti u crkvu.« Činilo se da je cijeli otok došao odati svoju posljednju počast ya-yi. Jedan po jedan ulazili su u dnevni boravak, klečali pokraj njezina lijesa, pričali joj i pjevali. Milovali su njezino lice, ljubili joj ruke i iskazivali joj isto poštovanje, toplinu i ljubav u smrti, kao i za njezina života. Cijeli dan i noć svi stanovnici otoka ostavljali su svoje domove da bi bili uz ya-yu dok je ona posljednji put napuštala svoj. Sophia je došla među prvima. Donijela je pladanj s domaćim koulourakiama, jednostavnim ispletenim pecivima. »Palo mi je na pamet da bi ih se moglo poslužiti uz kavu.« Osmjehnula se Daphne dok je polagala pladanj na stol. »Tvoja je ya-ya uvijek bila jako dobra prema meni, Daphne. Znam da se nas dvije ne poznajemo, ali želim da znaš koliko mi je značila. Mnoga sam poslijepodneva provela ovdje uz šalicu kave. Thea Evangelia me tješila i govorila mi da budem snažna, da ne gubim vjeru i da se ne obazirem na otočke tračeve. Njezino mi je prijateljstvo bilo sve. Govorila mi je da imam vjere kada sam prestala vjerovati. Govorila mi je da unatoč glasinama koje kruže otokom, Petro nije zaboravio na mene. Da me još uvijek voli i da


će poslati po mene. I bila je u pravu.« Sophia je stisnula Daphneinu ruku. »Poslao je po mene, Daphne. Uštedio je dovoljno novca i sada mu se napokon mogu pridružiti u New Yorku. Zajedno ćemo stvoriti novi život, Daphne. Baš kao što me thea Evangelia uvjeravala.« »Uvijek je bila u pravu.« Daphne je zagrizla jednu koulourakiu. Iznenadila se kada je shvatila koliko je zapravo gladna. Ništa nije pojela cijeli dan. »Tako sam sretna zbog tebe, Sophia. Zaista. I Yanni te cijeni.« »On je dobar ćovjek, Daphne. Sretna sam što ga mogu zvati svojim prijateljem.« I ja, pomislila je Daphne. I ja. »Ispričavam se«, rekla je i okrenula se. Čula je škripu vrtnih vrata i bila iznenađena kada je ugledala Arija na njima s malim buketom poljskog cvijeća. »Ari?« Daphne si nije mogla pomoći i izgovorila je njegovo ime s upitnim naglaskom. Znala je da će svi otoćani doći oprostiti se od ya-ye, ali iz nekog razloga nije očekivala da će i Ari biti među njima. »Iznenađena si što me vidiš.« Ispružio je buketić cvijeća prema Daphne. »Uzmi, za tebe su. Pa, zapravo, za tebe i theu Evangeliju.« »Hvala.« »Samo sam se želio oprostiti od nje. Pomogla mi je, Daphne. Iako znam da je mislila svaku riječ kada mi je onoga dana zaprijetila svojom mačetom.« Daphne i Ari nasmijali su se prisjetivši se kako je ya-ya zaprijetila Ariju da će mu odsjeći muškost mačetom. »Iako mi ništa nije dugovala, pomogla mi je, Daphne. Nikad to nisam spomenuo ni živoj duši, ali nekako je znala da ću izgubiti svoju kuću, da više nemam novca. Sve sam bio prokockao ili propio. Otišao sam u banku da bih im predao svoje kljućeve, ali nekim su mi čudom rekli da je moj dug podmiren i da neću izgubiti svoj krov nad glavom. Nekoliko dana nakon toga tvoja ya-ya i ja sreli smo se na cesti koja vodi u luku. Ispružila je svoj štap za hodanje i preprijećila mi put. “Strašiš mlade djevojke”, rekla mi je. “Pusti ih na miru. Naše djevojke imaju dovoljno briga. Nije im potrebno još tvoje vrebanje iz sjena. Pružena ti je druga prilika, novi početak u vlastitoj kući. Pravedno bi bilo da tako uzvratiš za dar koji si


primio. Vrijeme je da našim djevojkama pokloniš mir.” Zatim je, bez ijedne druge riječi, maknula svoj štap s mojega puta i nastavila svojim. Održao sam obećanje koje sam si dao toga dana. Nikada više nisam smetao ni jednoj djevojci. Dtžao sam svoje oči i ruke podalje od njih. Znam da je thea Evangelia platila moj dug. Dao sam joj svoje obećanje i više ga nikada neću prekršiti.« Daphne je podbočila ruke na bokove. »Molim te, Ari. Sačuvaj svoje priče za nekoga drugog. Vidjela sam te Ati, sjećaš se? Bila sam na Velikom Alu onoga dana kada si napastovao onu plavu djevojku. Njezin bi te dečko bio ubio da smo mu dopustili. Nemoj mi pokušavati prodavati ptiče o tome kako si se promijenio. Pogotovo nakon što sam te vlastitim očima vidjela u akciji.« »Obećao sam da nikada neću pogledati ili smetati nijednoj otočkoj djevojci, Daphne«, tvrdio je. »Ona je djevojka bila Njemica.« Žutila je u širok osmijeh na Atijevu licu kada ju je prenuo prodoran krik iz kuće. Ostavila je Arija i potrčala prema kući gdje je vidjela okruglo Nitsino tijelo presavijeno preko lijesa, njezin je obujam potpuno pokrio yayino tijelo. »Daphne mou, Daphne, dijete moje.« Nitsa je jecala i udarala se šakom o prsa. Crni kombine bio je zapetljan između njezinih nogu otkrivajući crne dokoljenice i krupna koljena koja su se prelijevala preko elastične trake zarivene u njezinu kožu. »Mračan je dan kada si napustila ovu zemlju, Evangelia. Mračan, mračan dan. Posljednji zagrljaj – želim te još jednom zagtliti, prijateljice moja.« Daphne nije znala bi li se smijala ili plakala dok je Nitsa povlačila svoju crnu suknju sve više i više kako bi se mogla sagnuti i posljednji put zagrliti ya-yu. Daphne je svrnula pogled s Nitse na Stephena koji je još uvijek stajao na dovratku i promatrao prizor s mješavinom čuđenja i gađenja. Ovako nešto sigurno nije nikada imao prilike vidjeti na sahranama kakvima je prisustvovao u New Yorku, pomislila je Daphne. No koliko god je Stephen


bio zbunjen pretjetanim izljevima tuge, Daphne su začudo ti isti izljevi tješili. Cijeloga je života prezirala dramatično kričanje i naricanje. Ali ovo je bilo drugačije. Ovoga su puta emocije nadjačale čak i Daphne. I ona bi se lupala o prsa, čupala kosu, vlastitim noktima grebla lice i bacala se po lijesu kada bi to vratilo njezinu ya-yu. Daphne je napokon shvatila da oplakivanje pokojnika nije bilo natjecanje. Nije bilo nagrade za narikaču čiji su vanjski izljevi tuge nadjačali sve ostale, onu koja je najglasnije plakala ili koja je najsnažnije lupala svoja prsa. Bili su to samo osjećaji, neokaljana ljubav i osjećaji. To je bilo sve što su mogli ponuditi. Nisu imali novca za značajne novčane priloge na ya-yino ime, niti za podizanje spomenika ovoj jednostavnoj ženi ili pak, za kupnju osmrtnica na cijeloj stranici gdje će svi moći čitati o vrlinama pokojnice. Samo su joj na ovaj način mogli odati počast – nesputanim osjećajima, glasovima i žalovanjem. Daphne je shvatila da je to bilo značajnije i dragocjenije od ikakvog drugog odavanja počasti kakvo je mogla zamisliti. »Daphne mou. O, Daphne, jako mi je žao. Kako ćemo nastaviti dalje bez nje?« Popi je zagrlila Daphne. »Vidiš kakav je život. Umjesto da nosiš bjelinu na radostan dan svojega vjenčanja, odjevena si u crninu žalovanja za svojom bakom.« »U redu je. Popi. Ne brini se za mene.« Željela je još nešto reći, otkriti Popi da neće biti vjenčanja, ali prije nego što je stigla išta reći prekinuo ju je nježan dodir nečijeg dlana na ramenu. »Yanni.« Skoro se neprimjetno zanjihala. Možda to nitko drugi ne bi uopće primijetio, ali on je. Ovio joj je ruku oko struka i pridržao je. »Žao mi je, Daphne.« Izgledao je umorno, kao da ni on nije oka sklopio. »Znam.« Podignula je pogled prema njemu, prema njegovoj razbarušenoj kosi i prosijedoj bradi. Godio joj je dodir njegove ruke, kao da je znala da u njegovu zagrljaju može pronaći oslonac, da će je njegove ruke štititi od svega i svih. »Znam da si je volio. I ona je tebe voljela. Imao si posebno mjesto u njezinu srcu.« Nije se željela odmaknuti od njega. »Neizmjerno sam sretan što sam je imao prilike upoznati, Daphne.


Promijenila mi je život. Dala mu je značenje.« Njegove su se tamne oči sklopile na trenutak. Kada ih je ponovno otvorio, Daphne je primijetila koliko su crvene i koliko su tamni krugovi ispod njegovih očiju. Također nije mogla ne primijetiti da je njegova ruka još uvijek ovijena oko njezina struka. Ta činjenica očito nije promaknula ni Stephenu koji je prvi put toga jutra ušao u prostoriju u kojoj je ležalo ya-yino tijelo. »Daphne.« Stephen se napokon pomaknuo sa svojega mjesta pokraj ulaznih vrata i ušao u prostoriju. »Jesi li dobro, dušo?« Kao da mu je to bio znak, Yanni je maknuo ruku s Daphneina struka. »Ispričajte me«, rekao je i krenuo prema lijesu. Utjehe je istog trenutka nestalo. Daphne je promatrala Yannija koji je došao do ya-yina tijela i kleknuo. Sklopio je oči kao u molitvi. Kada je završio, nagnuo se bliže i pomilovao ya-yinu ruku prije nego što joj je nešto šapnuo u uho. »I, hoćeš li?« Stephen joj se obraćao, ali Daphne je bila toliko zaokupljena promatranjem Yannija da nije uopće čula što joj je govorio. »Hoću li što?« »Pitao sam te hoćeš li doći sa mnom u hotel večeras. Nema više nikoga tko bi te zbog toga mogao osuđivati, Daphne.« Ovio je svoju ruku oko njezina struka poput Yannija. »Dođi sa mnom.« Privukao ju je bliže. »Žao mi je, dušo«, rekla je. »Želim ostati ovdje. Moram ostati ovdje, uz nju.« Odmaknula se od njega. »Želim da shvatiš. Želim da razumiješ da mi je ovo uistinu važno.« »Znam. Ali mislio sam da sam ti i ja važan«, rekao je prije nego što je maknuo svoju ruku s njezina struka i vratio se na svoje mjesto na ulazu. Daphne ga nije slijedila. Promatrala je Yannija koji je položio svoj dlan na ya-yine ruke i osmjehivao se svojoj dragoj prijateljici. Nagnuo se i posljednji je put poljubio. Napokon se okrenuo od lijesa. Sagnuo je glavu i stavio svoju kapu. Niz lice mu je klizila jedna jedina suza. Nakon nekoliko sati kuća se u potpunosti ispraznila. Dok je hodala po


terasi, Daphne je bila iznenađena kako je sve čisto i pospremljeno. Sve su žene pomogle na ovaj ili onaj način. Oprale su suđe i pomele terasu kako bi se Daphne mogla usredotočiti na svoju tugu i barem na jedan dan ne razmišljati o običnim zadacima kao što su čišćenje ili pospremanje. Tako su to radile otočke žene. Naravno, nije isključeno da će tračati o nekome iza leđa, ali kada je riječ o vjenčanjima, smrtima i porodima, bile su spremne učiniti apsolutno sve jedna za drugu jer su znale da će jednoga dana njihovi prijatelji i susjedi biti uz njih u trenutku potrebe. Daphne je krenula prema zidu na kojem su sjedile Evie i Popi i gledale hrpu starih fotografija. »Vidiš, Evie«, rekla je Popi i podignula izblijedjelu i požutjelu fotografiju te je položila na Evieine dlanove. »Ovo je tvoja mamica kada je bila mala beba, a ovo su njezina mama i ya-ya. Tri prekrasne i izuzetne žene.« Evie i Daphne su se nadvile nad fotografiju da vide. Na fotografiji je bila kolijevka u kojoj je ležala Daphne, a ya-ya i mama bdjele su nad uspavanim djetetom sa širokim i ponosnim osmjesima na licima. Fotografija je bila uslikana na istom mjestu gdje su upravo sjedile. Bilo je baš kao što joj je yaya opisivala. »Smijem li je uzeti, mamice?« Evie je mahala fotografijom pred majčinim očima. »Smijem li je uzeti i uokviriti i držati u svojoj sobi? Želim je svaki dan gledati da ne zaboravim ya-yu. Može?« »Naravno, zlato.« Daphne je podigla Evie i položila je na svoj bok. »Mislim da je to odlična, zapravo, savršena zamisao. Tako ćemo se obje sjećati moje mame i ya-ye. One su bile posebne žene. I ti ćeš jednoga dana odrasti i postati posebna žena.« Daphne je čvršće zagrlila Evie. »Baš poput tebe, mamice.« Evie je čvršće ovila svoje ručice oko majčina vrata. Fotografija se tresla na povjetarcu koji je zapuhao. »A sada, dušo«, rekla je Daphne dok je ponovno spuštala svoje dijete na pod. »Uzmi svoje stvari. Provest ćeš noć kod thee Popi kako bih sve mogla pripremiti za sutra, može?«


»Može, mamice.« Evie je nestala u kući u potrazi za svojom torbom. »Sestrice, hoće li Stephen biti ovdje s tobom?« pitala je Popi i pokazala prema Stephenu koji je ponovno razgovarao na telefon na drugom kraju terase. »Ne, vratit će se u hotel. Želim biti sama. Moram biti sama s ya-yom. Posljednji put.« »Naravno, Daphne.« Popi je zagrlila svoju sestričnu kada su im suze objema ponovno navrle na oči. »Shvaćam. Naravno da shvaćam.« Popi je ispustila Daphne iz zagrljaja kada je Evie izišla iz kuće sa svojom torbom. »Jesi li spremna, zlato?« pitala je Daphne i poljubila svoju kćer za laku noć. Popi i njezina djevojčica krenule su prema vrtnim vratima s rukom u ruci. Kada su došle do njih, Evie je ispružila svoju ručicu kako bi ih otvorila, ali iznenada je zastala. Vrata su se zatvorila uz tresku, a Evie je potrčala preko terase i pala u majčin zagrljaj. »Evie dušo. « Daphne je zataknula nestašnu kovrdžuiza Evieina uha. »Evie, što je bilo? « »Hvala, mamice. « Evie je snažnije zagrlila Daphne. »Hvala ti što si podijelila sa mnom ya-yu i njezin otok, makar samo nakratko. «


Trideset i šest

Daphne je izvukla stolicu ispod stola i položila je pokraj lijesa. Prostorija je bila osvijedjena blagom zlatnom svjedošću desetak svijeća porazmještenih po cijeloj prostoriji. Daphne je pogledala ya-yino mirno lice i primijetila kako svjedost svijeća baca toplo svjetlo na ya-yinu kožu. Izgledala je živo i zdravo, kao da spava. Daphne je žarko željela da je zdravi sjaj ya-yine puti nešto više od puke optičke varke. No znala je da će se kada ugasi svijeće, ugasiti i bilo kakav trenutni privid da njezinim venama teče topla krv i da se njezina voljena samo odmara. Dugo je tako sjedila i ni u jednom trenutku nije skrenula pogled sa svoje bake. Prizivala je dragocjene uspomene na zajedničke trenutke, a svaka je uspomena bila dragocjenija od prethodne. Činilo se da vrijeme leti u izmaglici svjetlosti svijeća, uspomenama i suzama. Nije znala koliko je dugo sjedila tako, ali baš kada je ustala sa svoje stolice u potrazi za novom maramicom, učinilo joj se da je čula nekakav zvuk. Zastala je, sjela i čekala u tišini. Ponovno ga je čula nakon nekoliko sekundi. Netko je nježno kucao na vratima, kao da želi pokucati, ali ga je strah da ne smeta. Daphne je ustala i krenula prema vratima. Nije ih morala otvoriti da bi znala tko je čeka s druge strane. Nasmijala se, otvorila vrata i ugledala ga ondje. »Yanni.« »Ne želim ti smetati.« Skinuo je svoju ribarsku kapu. »Pretpostavio sam da ćeš ostati uz nju. Želio sam samo provjeriti jesi li dobro i treba li ti išta«, objašnjavao je i dalje stojeći ispred ulaznih vrata. »Ali vidim da si dobro pa bih možda trebao otići«, promrmljao je i zakoračio


korak unatrag. Daphne je, zauzvrat, zakoračila prema njemu i zgrabila mu ruku prije nego što je uspio otići. »Ne. Ostani. Sa mnom.« Pustila mu je ruku i odmaknula se da može ući. »Dodi unutra.« »Ne želim ti smetati, Daphne.« »Ne smetaš mi. Željela bi da budeš ovdje. Molim te, udi.« Pokretom ruke pozvala ga je u kuću i zatvorila vrata za njim kada je ušao. U početku su samo sjedili u tišini, izgubljeni u privatnim razmišljanjima i omiljenim uspomenama na ya-yu. Daphne je nakon nekog vremena prva prekinula tišinu. »Isprva nisam znala što bih mislila o tebi, Yanni. Mislim, izgledao si mi poput prijetećeg luđaka s kaikijem.« Okrenula se prema njemu i nasmijala. »Ali onda sam vidjela kakav si prema ya-yi i otkrila sam nešto novo. Vidjela sam koliko joj značiš. Koliko te voljela.« Daphne je grizla usnicu da se ne bi opet rasplakala. »Nikad ti to prije nisam rekla. Ali hvala ti – hvala ti što si se tako dobro brinuo o njoj, čak i kada ja nisam mogla. Kada ja to nisam činila.« Izvadio je desnu ruku iz džepa svoje jakne i položio je na rub lijesa. Stiskao je s tolikom snagom da je Daphne vidjela kako mu prsti najprije postaju crveni, a zatim bijeli. »Volio sam je poput vlastite bake. Iznevjerio sam vlastitu obitelj, Daphne. Bio sam previše sebičan, previše obuzet ostvarivanjem vlastitih snova da bih primijetio da i moja baka ima snove.« Kimnuo je prema lijesu, a zatim se okrenuo prema Daphne. »Bila je zabrinuta za tebe, Daphne. Mnogo mi je puta rekla da se boji da si izgubila samu sebe u svojoj tuzi. Da je gubitak muža i roditelja tištio tvoje srce te bio preveliki teret za tako mladu i nježnu djevojku. Razumjela je zašto se ne možeš vratiti ovamo, čak i ako te ja nisam mogao razumjeti. Shvaćala je da si postala zarobljenica svojega gubitka, da si bila oslabljena i iscrpljena svojom tugom. Ali znala je da ćeš se vratiti. Iako je bila jako bolesna, Daphne, znala je da se mora oduprijeti i čekati tvoj povratak.« »Čekala me?«


»Tako mi je jednom rekla, Daphne. Jedne mi je noći, kada je bila toliko slaba i bolesna da sam je morao na rukama nositi do kaikija i odvesti u bolnicu u Krfu usred noći, rekla da je anđeli zovu da im se pridrži, ali ih je odbila. Rekla im je da nije spremna. Rekla im je da neće otići dok se ti ne vratiš na otok. Nije željela napustiti ovu zemlju dok te ponovno ne vidi, bez obzira na to koliko ti dugo bude trebalo da se vratiš.« »Što to govoriš?« »Govorim ti da je znala da umire. Ali odbijala je prepustiti se dok ne provede još jedno posljednje ljeto s tobom. Liječnici nisu očekivali da će preživjeti tu noć, a kamoli oporaviti se dovoljno da je otpuste kući. Ali uspjela je. Čekala je tebe.« Daphne je ustala. Došla je do ya-yina lijesa. Prstima je čvrsto stiskala jednostavno drvo i nagnula se da dodirne sklopljene ruke svoje bake. »Čekala si me.« Milovala je hladan bakin obraz. »Žao mi je, ya-ya. Žao mi je što mi je trebalo tako dugo.« Yanni je prolazio prstima kroz bradu. Nije znao što bi mogao reći ili učiniti. Djelovao je izgubljeno i izvan svojeg elementa, poput ribe koja je pobjegla iz njegove mreže i sada se bespomoćno bacakala po palubi njegova kaikija. Daphne je osjetila iznenadni poriv da mu pomogne, pruži mu utjehu kao što je on njoj pružio. »Yanni, moram ti nešto reći.« Zatvorila je oči i duboko udahnula. »Čula sam ga.« Okrenula se prema njemu, ali više ga nije bilo. Yanni se iskrao kroz vrata i otišao u noć.


Trideset i sedam

Idućeg se jutra ponovno okupio cijeli otok, ali ovoga su puta svi došli na posljednji ispraćaj ya-ye. Crkvica je bila dupkom puna. U staroj grkokatolićkoj crkvi nije bilo klima-uredaja ni klupa. Ali Daphne nije imala ništa protiv stajanja na sparini i vrućini rame uz rame sa svim prijateljima i članovima obitelji koji su voljeli njezinu Danas joj je to bila čast. Daphne je stajala u prednjem dijelu crkve i držala Evienu ručicu, dok je Stephen stajao pokraj nje. Promatrala je kako otac Nikolaos hoda oko otvorenog lijesa i njiše svoju kadionicu naprijed i natrag ispunjavajući staru crkvu poznatim mirisom tamjana. Nosio je svoje crne halje, mahao kadionicom kroz zrak ostavljajući za sobom guste tragove dima i pjevao tradicionalnu pogrebnu pjesmu s takvom strašću i intenzitetom da je Daphne znala da unio cijeloga sebe u molitvu, da je osjeća u svojoj duši, a ne da samo čita sa stranica svete knjige. »Eonia oi mnoi oimnee mnee. Neka sjećanje na tebe živi vječno. Živi vječno. Vječno u našem sjećanju.« Daphne je osjećala kako suze ponovno teku niz njezine obraze kada je otvorila usta da se pridruži pjevanju. Vjerovala je u to. Vjerovala je u svaku izgovorenu riječ. Iako je osjećala slabost svojega tijela i klimave noge koje su prijetile da će svakoga časa propustiti, Daphnein je glas bio siguran i snažan. Pogledala je oko sebe i promotrila cijelu crkvu, more crnih haljina i loše krojenih sakoa s rupicama od moljaca koji su stajali bok uz bok, zajedno pjevali, plakali i zaklinjali se da nikada neće zaboraviti ya-yu. Podigla je pogled prema Stephenu. Stoički je stajao pokraj nje suhih očiju u moru uplakanih lica, ni trunčice osjećaja na njegovu licu. U tome je trenutku, u


crkvi prepunoj tamjana i tuge, Daphne gledala Stephena i shvatila da poput svojega zaručnika, ni ona ništa ne osjeća. Pogledala je dublje u oči čovjeka za kojega se spremala udati, s kojim je bila spremna provesti ostatak svojega života i u zajednici s njim odgajati svoju Evie – ali ništa nije osjećala. Daphne je shvatila da na današnji dan neće samo položiti svoju baku na posljednji počinak. Ya-yu su pokopali na zaraslom groblju pokraj crkve. Prema običaju, svatko je prišao lijesu dok su ga spuštali u duboku raku i bacio cvijet na zatvoreni lijes u znak posljednjeg pozdrava. Daphneino posljednje sjećanje na ya-yu bit će drveni lijes prekriven crvenim karanfilima koje su na njezino mrtvo tijelo bacili oni koji su je najviše voljeli. Po završetku obreda korotnici su jedan po jedan počeli odlaziti s groblja prema hotelu gdje će se održati zakuska nakon ukopa. Ali Daphne je ostala još koji trenutak. »Povedi Evie sa sobom.« Pokretom je pokazala Popi da krenu bez nje. »Vidimo se u hotelu.« Daphne je ostala sama pokraj ya-yina otvorenoga groba i promatrala Popi kako se približava Evie koja je bila sama pokraj ulaza u groblje pogleda uprta u more u daljini. Evie je bila tiha i povučena cijeloga jutra. Nije se zaustavila čak ni da bi podragala mače koje ju je slijedilo cijelim putem od kuće do crkve. Popi se sagnula i uhvatila djevojčičinu ručicu svojom. Sagnula se još niže i šapnula nešto u Evieino uho. Evie se osmjehnula prvi put toga dana, a Popi je poljubila vrh njezina nosića. Potom ju je podignula u svoje naručje i čvrsto je zagrlila. Evie je omotala svoje ručice oko tetina vrata i položila svoju glavicu na Popino rame. Popi ju je nosila cijelim putem do hotela, a Eviene su preplanule nožice čitavim putem bile čvrsto ovijene oko Popina širokog struka. Daphne je ostala sama s jednim crvenim karanfilom u ruci i gledala yayin lijes. Željela je provesti još samo jedan trenutak nasamo sa svojom bakom, ali ne kako bi se zauvijek oprostila od nje. Znala je da ovo nije posljednje zbogom. Podignula je ruku s namjerom da baci i svoj cvijet u njezin grob, ali iznenada je zastala sekundu prije nego što joj je cvijet ispao iz ruke.


Ponovo ga je čvrsto uhvatila i zaputila se prema drugoj strani ulaza u groblje. Bilo je potrebno nekoliko trenutaka traženja prije nego što ga je napokon ugledala. Pala je na koljena i rukama raščistila suho lišće koje je palo s maslinova stabla i prekrilo jednostavnu kamenu ploču. Kada je napokon bila zadovoljna, pomolila se i položila crveni cvijet na Rachelin grob.


Trideset i osam

Iako ništa nije pojela nakon Sophijina koulourakija prethodnoga dana, Daphne nije imala apetita kada je Nitsa pred nju položila tanjur s tradicionalnim obrokom za dane žalovanja koji se sastojao od pečene ribe s ružmarinom i umakom od octa. »Jedi, Daphne mou. Moraš paziti na svoje zdravlje. Evie te treba i ne možeš se sada razboljeti.« »Hvala, thea.« Nitsina zabrinutost imala je ljekovit učinak na Daphne. Istoga se trena osjećala snažnije i staloženije, kako se uvijek osjećala u prisutnosti svoje ya-ye. »Daphne mou. Tko je to mogao znati?« Nitsa je zabila ruku u džep svoje pregače i izvukla cigaretu te je počela gestikulirati upaljenim smotuljkom duhana. »Tko je to mogao znati – tko je mogao znati da ćemo umjesto vjenčanja morati prirediti pogrebnu zakusku? Bez plesa. Bez radosti. Samo tužna spoznaja da moje prijateljice Evangelije više nema među nama.« Nitsa je pogledala uokolo. »Gdje je Stephen? Riba mu se hladi.« »Otišao je u sobu obaviti važan telefonski poziv.« »Radi? Čak i na dan poput ovoga?« Nitsa je uvukla dugi dim cigarete i izdahnula iznad Daphneine glave. »O, Daphne mou. Zar tvoj muškarac nikada ne prestaje raditi? Zastane li on ikad da bi uživao u onome što je naptavio? Što je postigao?« Odmahnula je glavom dok se vilicom igrala sa svojom ribom. »Ah, kala. Razumijem.« Nitsa je ustala s namjerom da krene, ali ne prije nego što je podijelila s Daphne još jednu svoju misao. »Mnogo sam godina poznavala tvoju ya-yu, Daphne mou. Potječeš iz duge linije snažnih i izuzetnih žena.


Nikada to nemoj zaboraviti.« »Vjeruj mi, Nitsa. Dobro to znam.« Daphne je podigla pogled prema Nitsi. »Jako, jako dobro.« »Odlično. Sjedi na miru ovdje, a ja ću završiti s posluživanjem htane.« Nitsa se okrenula, ali pokleknula je kada je napravila prvi korak. Koljeno joj je popustilo pod težinom tijela. »Nitsa!« Viknula je Daphne, skočila sa svoje stolice i uhvatila je prije nego što je pala na tlo. »Jesi li dobro?« »Prokletstvo. Već me neko vrijeme muči koljeno. Ne sada.« Nitsa je udarala svoje koljeno kuhinjskom krpom kao da će tako odagnati bol. »Ostani ovdje. Ne miči se. Pomoći ću u posluživanju.« Daphne je istog trena bila na nogama. »Ne, ne, ne.« Nitsa je ponovno pokušala naglo ustati, ali stropo-štala se na stolicu uz mukli udarac. »Gamoto47, poutana...« Bujica grčkih psovki koja joj je izlazila iz usta privukla je pažnju mnogih ožalošćenih, uključujući Yannija. »Nitsa mou, što se dogodilo?« upitao ju je Vanni. »Što je uzrokovalo pad moćne Nitse?« Kleknuo je pokraj nje i ispružio ruku prema njoj. »Ništa, nije to ništa.« Prihvatila je Vannijevu tuku i ponovno pokušala ustati. Provukao je svoju ruku ispod njezine da joj pruži bolji oslonac, ali uzalud. Čim je Nitsa pokušala opteretiti svoje koljeno, pala je ponovno u stolicu grčeći se od bola. Ali psovati nije prestala. »Gamoto, malaka, poutana...« Do tada su se svi skupili oko njih da vide što se dogodilo, uključujući oca Nikolaosa koji nije bio zabavljen Nitsinim načinom izražavanja iako su ga svi voljeli zbog njegove ugodne pojave i smisla za humor. »Ella, Nitsa. Zar ćemo takvim prostotama okaljati ovako tužan dan?« Korio ju je otac Nikolaos. »Oče, dobro znate da moja prijateljica Evangelia gleda na nas s neba i


smije se mojoj debeloj guzici koja se ne može podignuti s ove stolice.« Nitsa je povukla još jedan dubok dim svoje cigarete i izbacila tanak mlaz dima prema nebu. »Evangelia moja, pogledaj me samo. Predebela sam za svoja stara koljena. Evangelia, pristavi kafes. Izgleda da bih ti se uskoro i ja mogla pridružiti.« Cijelom je prostorijom odzvanjao gromki smijeh stanovnika otoka. Daphne je pogledala oko sebe i pohranila prizor u svoje sjećanje – izlizanu odjeću, preplanulu kožu, žuljevite ruke, svi su ti znaci obilježavali jednostavne ljude koji su živjeli jednostavne živote. No promatrajući ih sve na okupu kao danas, kako se međusobno podržavaju i pomažu jedni drugima prebroditi zajedničku tugu jednostavnim zagrljajem ili zločestom šalom, Daphne je mogla vidjeti koliko svi oni trebaju jedni druge, koliko su potrebni jedni drugima za opstanak na ovom surovom otoku. Daphne je napokon razumjela ono što joj je ya-ya govorila svih ovih godina. Ovo je mjesto bez obzira na siromaštvo, izoliranost i nedostatak materijalnih dobara bilo jedno od najbogatijih mjesta na zemlji. »Nitsa, sjedni. Ostani ovdje. Ja ću se pobrinuti za sve. A ti se moraš početi brinuti sama za sebe jer ćeš se, u protivnom, ubrzo pridružiti ya-yi.« Daphne se šalila, ali u njezinim je riječima bilo ozbiljnosti koju je čak i tvrdoglava Nitsa čula jasno i glasno. »O, entaksi. Dobro. Ako inzistiraš«, naposljetku se složila s njom. Daphne je ustala i zaputila se prema kuhinji kad je osjetila ruku na svojem zapešću. »Pomoći ću ti. Ipak je to moja riba i loše će se odraziti na mene ako ne bude propisno pripremljena i poslužena.« Yanni se obraćao izravno Nitsi, ali je i dalje držao Daphneinu ruku. »Ella, idemo.« U tišini su hodali prema kuhinji. Za sobom su ostavili živahno čavrljanje i kroz dvostruka vrata ušli u kuhinju. Nakon što su ušli unutra Yanni se okrenuo prema njoj i ispustio joj ruku. Daphne je spustila pogled prema svojoj ruci, prema mjestu na kojemu je još uvijek mogla osjetiti otisak njegovih prstiju. »Ovo je bio težak dan za tebe, zar ne?« upitao je.


»Da.« Pogledala ga je. »Bio je ovo grozan dan. Ali ne samo za mene, nego za sve.« Zastala je i zagrizla usnicu. »I za tebe.« Na trenutak je zavladala tišina među njima jer nijedno od njih nije znalo što reći ili učiniti sljedeće. Vanni se okrenuo od nje i otvorio vrata pećnice gdje je Nitsa spremila veliki pladanj pečene ribe. Izvukao je pladanj i položio ga na štednjak, spreman pripremiti porcije ribe koju je tek jučer uhvatio u svoje mreže. »Znaš, učinila sam to«, izlanula je. Ponovno se okrenuo prema njoj i nakrivio glavu kao da nije dobro čuo ili razumio što je upravo rekla. »Učinila sam to«, ponovila je. »Pokušala sam ti reći još sinoć, ali više te nije bilo. Otišao si.« Trznuo se kao da ga je netko optužio za krađu i laž, a ne za odlazak u noć. »Napokon sam stala i osluhnula kao što mi je ya-ya rekla da učinim.« Duboko je udahnuo i napravio tri koraka prema njoj. »I...« »I čula sam je. Drhtala je, ali nije bila sigurna je li razlog tome toplina, činjenica da je bila glasna ili zbog toga što je ponovo bio udaljen samo nekoliko centimetara od nje, gdje je mogla osjetiti elektricitet koji je izvirao iz njegova tijela, iako ga nije morala doticati. »Čula sam ya-yu Yanni. Obratila mi se. Čula sam njezin glas kroz šapat čempresa. Isprva sam ga jedva čula, ali sam čula šapat. Bila je to ona. Znam da je to bila ona. « Gledao je njezine suze, ali nije rekao ni riječi. Nije odgovorio. Nije ju pokušao utješiti niti obrisati suze s njezina lica. Ništa. Samo je stajao ondje i zurio u nju, kao da su mu stopala zacementirana za pod samo nekoliko centimetara od mjesta na kojem je ona stajala, samo nekoliko centimetara od mjesta na kojem je izgovorila riječi koje je tako dugo želio čuti. Međutim, činilo se da sada ni izgovorene riječi nisu bile dovoljne da ga


privuku bliže. »Onoga jutra na tvojemu kaikiju zamolio si me da vjerujem u ya-yu... i napokon jesam. Napokon sam joj povjerovala.« Ona se približila njemu. »Također si me zamolio da vjerujem u tebe.« Sada je stajala točno ispred njega i osjećala njegov topli dah na svojemu licu dok ju je promatrao. »Spremna sam. Željela bih vjerovati u tebe. Spremna sam ponovno vjerovati.« Yanni se još uvijek nije pomaknuo ali ovoga ga puta nije čekala. Omotala je svoje ruke oko njegovih leđa i položila svoju glavu na njegove gradi. Ovoga je puta osjetila udaranje njegova srca na svojem uhu. Podignuo je svoje ruke i položio ih na njezina mršava ramena. Stajali su tako nekoliko sekundi, a zatim je on s tri prsta svoje desne ruke podignuo Daphneinu bradu prema sebi. Iznenadio ju je lagan i nježan dodir njegovih prstiju. Sada su mogli jasno vidjeti lice jedno drugog. Njegova je lijeva ruka i dalje počivala na njezinu ramenu, a njezine su ruke bile obavljene oko njegovih leda. »Daphne, ja ne... Ti se udaješ...« Prsa su joj se počela nadimati kada je napokon progovorio, ali prije nego što je uspio dovršiti svoju misao, dvostruka su se vrata naglo otvorila. »Tu ste. Vidi, ja –« Bio je to Stephen. Uletio je u prostoriju, ali se zaustavio kada je ugledao svoju zaručnicu u Yannijevu zagrljaju. »Daphne?« Nije znala što bi mu rekla – ili joj više jednostavno nije bilo stalo. Yanni je prvi progovorio. »Samo sam se opraštao od tvoje zaručnice.« Maknuo je ruku s njezina ramena i odmaknuo se nekoliko koraka od nje. Daphne je osjetila kako joj se krv sledila u žilama, a strah joj je obuzeo cijelo tijelo. Oprašta se? Kako to misli oprašta se? I ona nije bila Stephenova zaručnica. Točnije, uskoro to više neće biti. Samo što još nije pronašla pravi trenutak da mu to otkrije. Yanni nije uopće gledao Daphne, nego se obraćao samo Stephenu. »Šapnuo sam svoje planove thei Evangeliji prije ukopa i sada je došlo


vrijeme da ih objavim i svima ostalima.« »Odlaziš?« pitao je Stephen dok mu je na kutovima usana zatitrao osmijeh. »Da. Thee Evangelije više nema i više me ništa ne veže za ovaj otok. Zbog nje sam ostao ovdje. Bez nje nemam više ništa.« Napokon je skrenuo pogled prema Daphne koja se pridržavala za kuhinjski ormarić da se ne sruši. »Ništa.« Ali ja sam još uvijek ovdje. Nisam otišla. Još sam ovdje. Riječi su vrištale u njezinoj glavi. Ali kada je otvorila usta, bila je kadra pitati samo: »Ali kamo ćeš poći?« »Možda ću se vratiti u Atenu. Ne znam. Možda odem u Oxford. Objesit ću svoje mreže i baciti se natrag na posao. Toliko sam dugo bježao i sada je došao trenutak da se ponovno usredotočim na nešto. Došlo je vrijeme da ponovno rasplamsam svoju strast prema učenju. Ovdje sam toliko toga vidio i mnogo toga naučio. Ali sada je došao kraj mojem boravku ovdje. Pretpostavljam da se vas dvoje imate čemu veseliti. Vjerujem da ćete ipak sada održati vjenčanje u New Yorku.« Stephen je sada stajao pokraj Daphne. Uhvatio ju je rukom oko struka, ali ona se odmaknula od njega. Dobacio joj je neizravni pogled. Usnice su mu bile skupljene u nervoznu crtu. »Pa, čini se da je ovo onda oproštaj.« Yanni se okrenuo i ispružio svoju ruku prema Stephenu. »Sretno. Sretan si ti čovjek.« »Znam.« Stephen se rukovao s Vannijem stisnuvši mu ruku najsnažnije što je mogao. »Zbogom, Daphne.« Yanni se sagnuo i poljubio Daphne jednom u svaki obraz. Nije ju bilo briga što je njegova brada bocka poput bodlji stotina morskih ježinaca. Bol je bila dokaz da je još uvijek ovdje. »Zbogom, Yanni.« Zgrabila mu je ruke i zurila u njegovo lice, u očajničkom pokušaju da zapamti svaki njegov detalj. Zarila je svoje nokte u pamučnu tkaninu Vannijeve košulje dok se nije odmaknuo od nje.


Trideset i devet

Daphne je prihvatila Popinu ponudu da provede noć s Evie da bi Daphne i Stephen mogli na miru sjesti i porazgovarati o svemu. Svi su pretpostavljali da će par željeti malo vremena za sebe nakon burnih proteklih dana. Svi su pretpostavljali da će vjenčanje biti odgođeno barem četrdeset službenih dana žalovanja. Nitko još nije ni sumnjao da Daphne namjerava otkazati vjenčanje. »Dođi, Daphne mou, ella etho«, Nitsa ju je zvala s kauča u predvorju na kojem se oporavljala nakon što ju je koljeno izdalo tog poslijepodneva. Nije još bilo ni jedanaest sati navečer. Svi su gosti posrčući otišli u noč, trbuha napunjenih Nitsinom hranom i vinom i umova zaokupljenih sjećanjem na najdraže ya-yine priče koje su svi međusobno dijelili toga poslijepodneva uz žućno nazdravljanje pokojnici. »Dođi, Daphne. Sjedni nakratko pored mene.« Nitsa je potapšala malo mjesto pokraj sebe na kauču, jedino mjesto koje nije zauzimalo njezino masivno tijelo. »Moram ti nešto reći. Daphne mou, tvoja je ya-ya znala da joj nije preostalo mnogo vremena na zemlji. Znala je da bih za nju učinila sve što zatraži, ali tražila me samo jedno. Obećala sam da ću joj ispuniti tu jednu jedinu želju kada umre.« Daphne se uspravila. »Što? Što si joj obećala?« »Obećala sam joj da ću te podsjetiti da nastaviš živjeti. Obje smo primijetile razliku na tebi od tvojega dolska ovamo. Kada si došla, izgledala si kao da je svjedo ugaslo u tebi. Ali ubrzo smo primijetile promjenu. Nakon samo nekoliko dana ovdje, ponovno si bila puna života, boje i svjetla. Znam da misliš da mi ovdje ne razumijemo takve stvari. Kako bi udovice, odjevene


samo u svoju crninu, mogle išta znati o bojama? Kako bi mogle išta znati o životu kada nikada ne napuštaju svoj mali otok. Ali znamo, Daphne. Znamo koliko je to dragocjeno u životu. Svaki je trenutak dar, Daphne mou. Svaki trenutak, svaki dah, pa čak i svaka suza su dar. Kako bismo bez suza uistinu mogli cijeniti smijeh? Žene poput nas, poput tvoje ya-ye i mene, prolijevaju mnoge, mnoge suze, Daphne. A sva ta tuga, žalost, svi ožiljci i teška vremena – sve to zajedno pomaže da naše vrijeme provedeno ovdje, u okruženju naših najmilijih bude još slade. Tvoja ya-ya i ja izgubile smo muškarce koje smo voljele, ali nismo provele ostatak života bez ljubavi, Daphne. I dalje smo bile sretne. A sada je tvoj red da pronađeš svoju sreću. Štogod to značilo za tebe.« Nitsa je stala i potegnula dugi dim. Ispuhala je dim i, kao i uvijek, pronašla prave riječi da završi svoju misao. »Pronađi svoju sreću, Daphne. To je nešto što moraš učiniti za sebe. To je nešto što donosiš u brak, a ne nešto što crpiš iz braka. Vlastita sreća. Tvoja ya-ya i ja naučile smo tu životnu lekciju, a sada je na tebi red. Duguješ to sebi... ali i mojoj prijateljici.« Nitsa je pogledala prema nebu i mahnula svojim kratkim, debeljuškastim prstima prema stropu kao da pozdravlja Evangeliju. Osmjehujući se, nagnula se prema Daphne i privukla je na svoje goleme grudi. »Daphne mou, katkad su najusamljenije osobe one koje ne spoznaju trenutak samoće, a najispunjeniji su oni koji stoje sami, ali mogu reći da su bili voljeni. Da su barem jednom u životu osjetili kako je to kada te netko istinski voli.« Bilo je to jedino što je zasigurno znala o svojem životu u ovom trenutku. Daphne je bez imalo sumnje znala da je bila voljena. Uzvratila je Nitsi zagrljaj svom svojom snagom. »Hvala. Nitsa, hvala ti.« Poljubila je Nitsu za laku noć i uputila se prema sobi u kojoj ju je Stephen čekao. Nije primijetio kada je ušla. Sjedio je na krevetu i tipkao nešto na računalu. Nije znala što će mu reći, ni kako će to reći. Znala je samo da ne


želi više biti s njim. Naposljetku je podignuo pogled. »Daphne. Koliko dugo stojiš tu?« Približio joj se. »Dušo, znam kako ti ovo sve teško pada. Znam koliko si je voljela. Bila si pod velikim stresom... i sad još ovo... « Napravio je još jedan korak prema njoj, ali ona se nije pomaknula. »Moramo se samo vratiti doma i sve će se ponovno vratiti u normalu. Vidjet ćeš čim se vratimo doma. Sve ovo ostat će samo u sjećanju. Otići ćemo na Santorini kako smo planirali. Otiđimo nekamo, samo nas dvoje. Nastavit ćemo dalje sa zajedničkim životom, vjenčat ćemo se u New Yorku – sve će biti točno onako kako smo planirali. Samo se moramo vratiti doma.« Ali ovo je moj dom. Njegov je glas izgubio svoj smirujući učinak na nju. Njegov dubok i hrapav glas nije pomogao da zaboravi na njihovu svađu na plaži. Nije pomogao ublažiti ljutnju što je doveo njezinu vjeru u pitanje kao ni spoznaju da Stephen nikada neće moći razumjeti snagu njezine povezanosti s ya-yom, ovim otokom i njegovim stanovnicima. Znala je da je bez toga neće nikada moći istinski razumjeti niti je voljeti onakvu kakva ona jest. Približio joj se još dva koraka i preklinjao je. »Želim da zaboraviš na to. Zaboravimo sve što se ovdje dogodilo. Ostavit ćemo to u prošlosti i usredotočiti se na budućnost.« »Stephene, za mene ne postoji budućnost bez prošlosti.« »Što želiš reći?« »Želim reći da ja jesam moja prošlost.« Kada je izgovorila ove riječi, podignuo se morski povjetarac i zapuhao u sobu kroz otvoren prozor. Kao da im je poklonjen dar disanja, bijele su se zavjese ispunjale zrakom, udišući i izdišući. Daphne je promatrala kako dvije ćipkaste zavjese plešu svoj grozničavi sirtaki rame uz rame, poniru, poskakuju i vrte se kao jedna, graciozne i prekrasne poput Popina i Daphneina plesa na cvijećem ispunjenoj terasi ispod balkona. Uspravila se znajući da je povjetarac i njoj donio dar. Osmjehivala se


dok je govorila, a zapadnjak joj je ljubio obraze kao potvrdu da je istina ono što je već i sama znala. »Ja jesam moja prošlost.« Sjeo je na krevet i zakopao lice među svoje dlanove. Promatrala je svojega zbunjenog, usukanog i poraženog zaručnika. Nije ga željela provrijediti. Ali isto tako nije željela provesti ostatak svojega života s njim. Nije mislila ništa loše. Ušla je u ovu vezu s najboljim namjetama. Znala je da je on dobar čovjek, ali isto je tako znala da on nije čovjek za nju. Nije bila njegova greška što je ne razumije. Nije moga izbrisati sebe i način na koji je odgojen, kao ni Daphne. Nepisano je pravilo da se ženu nikada ne smije pitati da bira između svojega ljubavnika i svojega djeteta. Daphne je sada znala da nikada neće moći izabrati između svoje prošlosti i svoje budućnosti, niti će dopustiti da to itko od nje traži. Uživala je u njihovim razgovorima i njegovu društvu, kao i u ideji da više nikada neće biti sama. Ali Daphne nije željela samo prijatelja, poslovnog partnera ili nekoga tko će se brinuti o njoj. Željela je supruga – prijatelja i ljubavnika. Željela je muškarca koji je bio spreman otvoriti svoje srce i vjerovati, kao što je ona nekoć davno vjerovala, da se ljubav može oduprijeti ljudskim zakonima i da je anđele moguće dozvati snagom jednog poljupca. »Nisam zaljubljena u tebe«, rekla je. »Uistinu mi je žao, Stephene. Ali nisam zaljubljena u tebe.« Skinula je prsten sa svojega prsta i položila ga na komodu prije nego što se okrenula i izišla kroz vrata sobe.


Četrdeset

Glas je dopirao iz zatamnjenog predvorja, kao iz mračnih sjena. »Znači, gotovo je.« »Nitsa?« »Da, Daphne mou. Još sam ovdje.« Daphne je žmirkala u mraku. Sve što je mogla vidjeti bio je užareni vrh upaljene cigarete. Pipala je dlanovima po zidu dok nije nabasala na prekidač. Treperavo se svjetlo upalilo i otkrilo Nitsu na istom mjestu na kojem ju je Daphne ostavila, zavaljenu na kauču usred predvorja. »Što još radiš ovdje dolje?« »Čekala sam te.« Daphne se približila Nitsi i sjela na isto mjesto na rubu kauča. »Mene? Zašto?« »Jer sam obečala tvojoj ya-yi da ću se brinuti o tebi. A znala sam da ćeš se vratiti sama nakon što si krenula prema njegovoj sobi.« Daphne je šutjela nekoliko minuta. Mogla je reći sto različitih stvari, mogla je pitati sto različitih pitanja, ali sada je bilo bitno samo jedno. »Kako si znala?« »Imala sam svojih sumnji otkada sam ga upoznala, Daphne, baš poput Evangelije. On nikada neće moći postati ono što je tebi potrebno. A ti si mnogo više od onoga što on želi da budeš.« »Više nego što on želi da budem.« Daphne je smijala dok je ponavljala


Nitsine riječi. »A vidjela sam te i večeras, za vrijeme večere. Tvoje je srce bilo prepuno tuge zbog gubitka ya-ye i nitko večeras nije mogao reći ni učiniti ništa što bi odagnalo tvoju bol, Daphne. A onda sam pogledala tvoje lice. Promatrala sam te i uskoro primijetila iskru života u tvojim očima, isto što sam vidjela onoga jutra kada si se pojavila mokra i zadihana na vratima hotela. Netko ili nešto utjecalo je na promjenu u tebi, Daphne, na nevjerojatnu trenutnu promjenu.« »Yanni.« Njegovo je ime prešlo preko njezinih usana prije nego što se uspjela zaustaviti. Znala je da je Yanni odgovor. Nitsa se smijala i šutjela koji trenutak dopustivši Daphne da promisli o onome što se događa, što govori – što napokon priznaje. »Vidjela sam te, Daphne. Vidjela sam što ti može učiniti muškarčev dodir, kako te može promijeniti. Čak ni ove stare umorne oči nisu mogle krivo protumačiti ono što su vidjele. Molila sam se da to i sama shvatiš i da ne žrtvuješ sebe da bi provela život uz dodire pogrešnog muškarca.« Daphne se osjećala kao da je ostala bez zraka. Nikada nije očekivala da će čuti ove tiječi od Nitse. Nikad. Kako je moguće da su ya-ya i Nitsa, dvije žene za koje Daphne nikada ne bi pretpostavila da su u svojem životu doživjele mnogo strasti, bile jedine koje ju najbolju razumiju? »Daphne mou, poslušaj ovu staricu. U životu ima jako malo toga što je uistinu bitno. Pogledaj oko sebe. Razmisli o svemu što ti je potrebno u životu i shvatit ćeš da ti je nadohvat ruke. Tražila si nešto, tražila si razlog za smijeh, a rješenje ti je bilo pred nosom cijelo ovo vrijeme.« »Što želiš reći?« »Ella, Daphne, kako jedna obrazovana Amerdianida poput tebe može biti tako blesava, ha?« Nitsa je ponovno podignula svoj pogled prema nebu. »Evangelia, što se dogodilo s našom djevojčicom? Previše knjiga, zar ne?« Položila je svoje ruke u krilu i mrtva ozbiljna obratila se izravno Daphne. »Vrijeme je da prestaneš razmišljati o svojem životu i počneš ga živjeti. Nemoj misliti – živi. Kada ćeš napokon ponovno poslušati što ti tvoje srce


govori?« Daphne je znala kamo će je njezino srce odvesti – ravno u naručje muškarca zbog čijeg se dodira ponovno osjeća živom, muškarca s kojim bi mogla razgovarati satima i satima, a da ne ostanu bez teme za razgovor. Muškarca koji ju je prvi put nakon mnogo vremena pitao vjeruje li u čarolije. Kao da je Nitsa mogla pročitati o čemu razmišlja. U ovom trenutku, pomislila je Daphne, vjerojatno i može. »Pođi k njemu, Daphne. Pronađi ga i razgovaraj s njim. Pronađi ga prije nego što bude prekasno.« Pogledala je Nitsu i znala je da je njezina prijateljica ponovno u pravu. Yanni je rekao da odlazi s otoka jer nakon smrti ya-ye nema razloga za ostanak. Morala mu je pokazati da je u krivu, da je ona ovdje i da mora ostati zbog nje, zbog njih, barem još malo. »Nitsa –« Daphne je počela, ali starica ju je prekinula. »Ne govori ništa, Daphne. Samo idi.« Nitsa je lupkala Daphne po stražnjici u nastojanju da je potjera s kauča i prema novom životu. »Hvala, Nitsa. Hvala.« Trčala je cijelim putem do luke. Vani je bio mrkli mrak. Jurila je niz betonski prolaz, a odsjaj mjesečine na površini mora pružao je dovoljno svjetla da zna kuda ide. Pogledom je pregledala svaki brod privezan u luci i uočila Yannijev na samom kraju luke. Skočila je na palubu i otključala vrata koja su vodila u potpalublje. Sjurila se niz stube pokušavajući ne razmišljati o tome što će mu reći. Nemoj više razmišljati, samo živi. Podigao je pogled prema njoj. »Daphne, što radiš ovdje?« Nije mu odgovorila. Ovo nije bio trenutak za priču. Uronila je u njegov zagrljaj. Držao joj je lice rukama kao u Nitsinoj kuhinji. »A Stephen?« pitao je. »Nema ga. Zaboravi Stephena.« Nasrnula je na njegove usne i udisala njegov dah. Uzvratio joj je poljubac, duboko i snažno. Njegovi su se brkovi zarivali u njezin obraz poput bodlji stotina morskih ježinaca. Ali sviđao joj se način na


koji su je bockali. Cijele su noći vodili ljubav u svakom dijelu broda. U njihovu vođenju ljubavi nije bilo ničeg sigurnog ni tihog, kao sa Stephenom. Seks je bio sirov i nagonski, a ona je bila gladna fizičkog dodira. Daphne je zaboravila kakav je osječaj prepustiti se požudi, dopustiti da je u potpunosti preuzme. Zaboravila je kako je to kada osobu vode osjećaji i zadovoljstvo, a ne dužnost i pragmatizam. Osjećaj je bio predivan. Daphne se probudila u ranu zoru. Ležala je na trbuhu u krevetu. Leđa su joj bila izložena ranojutarnjem zraku. Blagi joj je povjetarac ljubio kožu. Nije se micala, niti je otvarala oči jer ga nije željela probuditi. Nije željela razgovarati. Ne još. Željela je samo ležati u tišini i udisati mirnoću oko sebe. Neznatno je podignula bradu i osluškivala pitajući se hoće li biti ondje. Bio je tih i dopirao je iz davnine, ali Daphne ga je mogla čuti. Nije bilo zabune kada su u pitanju bili njezin glas i njezine priče. Ponovno će u tvoj život unijeti ljubav i veliku radost. Bit će uz tebe do kraja tvojega života.


Četrdeset i jedan

BROOKLYN, GODINU DANA POSLIJE

Znala je da bi trebala spavati. Bila su četiri sata ujutro, a budilica će se ponovno oglasiti u šest sati. Ali nije ju bilo briga. Koliko je god bila umorna, samo je ležala u krevetu i promatrala ga dok spava. Obožavala je promatrati kako mu se prsa uzdižu gore i dolje sa svakim udahom i izdahom, kako mu crna kosa sjaji poput svile i kako mu se trepavice pomiču dok spava. Najviše od svega voljela je ispružiti svoju ruku prema drugoj strani kreveta, položiti svoj dlan na njegove grudi i osjetiti kako mu srce lupa. Približila mu se. Njegova je slina slatko mirisala na jastuku. Udah - nula je njegov miris osjećajući kao da bi joj srce moglo prepući od silne ljubavi. Nije se više mogla suzdržati. Morala ga je dodirnuti. Daphne ga je podigla u svoje naručje. »Dođi, ljubavi moja«, šapnula mu je. Bilo je nevjerojatno kako brzo raste. Rodila je prije tek tri mjeseca, a već je bio teži i veći. Pokrila ga je vezenom dekom koju mu je Nitsa poslala na dar i odnijela ga u dnevni boravak. Na putu do tamo najprije je provirila u Evieinu sobu, koja je mirno spavala u svojem krevetu, a zatim i u Popinu, koja je glasno hrkala u svojoj. Daphne je znala da će se Popi uskoro probuditi. Bio je njezin red pripremiti sve za navalu u vrijeme ručka u Koukli, a Daphne će odvesti Evie u školu. »Postale smo poput ya-ye i Dore, zar ne?« Svake bi se noći sestrične


pogledale i smijale istinitosti tvrdnje da se povijest ponavlja. Nikada nisu ni sanjale da će živjeti u gradskoj kući u Brooklynu, raditi zajedno i odgajati djecu. Ali Daphne je znala da će Popi biti savršeni poslovni partner, kao i zamjenski roditelj za Evie i Johnnyja. Za Popi je preseljenje u New York bio novi početak za kojim je oduvijek žudjela. No, pored svega, sestrične su znale da će voljeti jedna drugu, brinuti se jedna o drugoj i djeci, kao što nitko drugi ne bi mogao. Sjela je u udobnu stolicu pokraj velikog erkera. Podignula je Johnnyja bliže svojem licu i poljubila mu čelo prije nego što je pogledala dvorište. Čempresi su se blago njihali na prohladnom jesenjem zraku. Zatvorila je oči i osluškivala u očekivanju ya-yine jutarnje uspavanke.

Volim te više no ikoga... Nemam darova kojima bih te obasipala Nemam zlata, ni dragulja ni bogatstva Ali dajem ti sve što imam A to je, slatko dijete moje, sva moja ljubav Obećajem ti jedno. Uvijek ćeš imati moju ljubav. Kad je posadila čemprese u dvorištu njihove kuće u Brooklynu, nikada nije ni pomislila da bi joj ovdje mogli pjevati. Tražila je samo utjehu koju će joj pružati ples čempresa na vjetru u vrtu njihova novog doma. No onda je čula ya-yinu nježnu serenadu i znala je da će sve biti u redu. Ya-ya je nastavila bdjeti nad njima čak i ovdje. Pogledala je Johnnyjevo lice koji je spokojno spavao u njezinu naručju. Zgodan i taman, bio je slika i prilika svojega oca. Svojim je prstom podignula njegove mekane, sitne prste i pitala se hoće li jednoga dana poput njegovih biti žuljeviti i otvrdnuti od njegove ljubavi prema moru. »Možda ćeš ga jednoga dana upoznati«, šapnula je svojemu sinu. Pitala


se hoće li ga i ona ikada više vidjeti. Prisjetila se, a to je često činila, vremena koje su proveli zajedno na Erikousi. Nakon prve noći na njegovu brodu, provodili su zajedno svaki trenutak dok su se dani pretvarali u tjedne. Plivali su, lovili ribu i istraživali otok s Evie, koja je napokon naučila plivati jednoga dana kada je skočila s Yannijeva broda u more i ravno u Daphneine ruke koje su je ondje čekale. Svake su večeri uživali u gozbi pripremljenoj od svježe ribe iz Yannijevih mreža i ostajali budni dugo u noć, nakon što bi Evie zaspala, a vatra se pretvorila u žeravicu koja bi lebdjela između njih na noćnom povjetarcu. Ya-yina kuća ponovno je živjela uz zvuke njihova smijeha i nježnog šaptanja ljubavnika koje se miješalo s mrmljanjem čempresa na vjetru. Daphne je prvi put nakon mnogo vremena osjećala da je netko sluša dok govoti i da se ponovno osjeća živom kada ju njegove ruke dotaknu. A onda se dogodilo. Kako je ljeto prelazilo u jesen, nije mogla ne primijetiti razliku koja se osjećala u zraku ili vidjela u Yannijevom pogledu. Baš kao što je naučila samu sebe da primijeti suptilne naznake promjene godišnjih doba, tako je osjetila i promjenu u njemu, ili se ovaj put promjena dogodila u njoj. Nije bila sigurna. Primijetila je kako bi mu se lice osvijetlilo kada bi ušla u sobu i kako bi bio uspravniji kada je bila pokraj njega. Osjećala je njegove oči na svojoj koži svaki put kada bi izišla iz sobe. A onda je shvatila zašto joj je sve to djelovalo i činilo se tako poznato. Na isti ju je način Alex promatrao. I na isti je način ona promatrala Alexa. Yanni je počeo govoriti o obitelji, o nama i o obitelji. Pitao ju je što misli o Londonu i Ateni i rekao joj da bi radi nje, radi njih, razmislio o ponovnom preseljenju u New York. Upotrebljavao je riječ zauvijek. Upotrebljavao je riječ ljubav. Isprva je prigrlila ono što je predlagao i uživala je u onome što se među njima događalo. Ali onda je shvatila da se sve odvija prebrzo. Toliko je toga voljela u vezi s Yannijem. Osjećala se kao da ju je probudio iz dugoga sna i otvorio joj oči pred novim vrijednostima, novoj jasnoći. No, ta joj je nova jasnoća pomogla otkriti da voljeti nekoga ne znači isto što i biti istinski


zaljubljen u nekoga. Bilo joj je potrebno više vremena da bi bila sigurna u svoje osjećaje. Pokušala mu je to jednom reći dok su ležali u krevetu i osluškivali udaljene zvukove nadolazeće plime. »Trebali bismo razmisliti o Londonu kao o prvoj opciji«, rekao je. »Ti bi se savršeno uklopila u tamošnju kulinarsku scenu, Evie bi išla u englesku školu, a ja bih mogao pružiti Oxfordu novu priliku.« »Nisam još spremna razmišljati o tome.« Okrenula se prema njemu, ali prije nego što je išta mogla više reći, položio je svoj prst na njezine usne. »Ššššš«, rekao je. »Daphne, poći ću za tobom kamo god budeš željela ići.« Zatim ju je poljubio i ona više ništa nije rekla. Popi joj je neprestano ponavljala kako je sretna i kako joj se ostvaruju svi snovi. Daphne se svaki put slagala s njom i ponavljala sebi iste riječi, ali nervoza koju je osjećala u želucu govorila joj je drugačije. A onda je, naposljetku, njezine sumnje potvrdila i šalica. Dogodilo se to jednoga poslijepodneva dok je Yanni klečao pod stablom limuna i popravljao mreže, a Evie je sjedila blizu njega i zadirkivala svoje mače ostatkom Yannijeva konopca. Popi i Daphne sjedile su pokraj vrtnoga zida i ispijale svoju kavu kao bezbroj puta do tada. No, ovaj je put bilo drugačije. Ovoga je puta kada su okrenule šalice naopačke, smijući se blatnjavom neredu koji su očekivale vidjeti, Daphne ugledala nešto sasvim neočekivano. Slika koju je vidjela u ta - logu kave bila je jasna i bistra, poput neba iznad njih toga prekrasnog poslijepodneva sredinom rujna. »Što vidiš?« pitala je Popi i nagnula se bliže. »Vidim dva lika«, odgovorila je Daphne okrećući šalicu na ovu i onu stranu. »Ne mogu razaznati radi li se o muškarcima ili ženama, ali vidim dvije osobe jasno kao dan. Prva osoba leti visoko pod suncem s velikim, širokim krilima. A osoba na tlu nema krila. Izgleda kao da osoba na zemlji ima obje ruke ispružene prema nebu i drži onu osobu koja leti.« Popi se nagnula još bliže. »Pitam se što to znači«, rekla je dok su obje razmišljale o tome.


Daphne se zavalila na stolici. Pogledala je prema svijedoplavom nebu, a zatim je ponovno pogledala prema Popi. »Mislim da to znači da kada nekoga jako voliš može te biti strah da ćeš izgubiti svoje voljene. Da ćeš ostati sam.« Ali dok je slušao njihov razgovor s druge strane terase, Yanni je shvatio da je Daphne u krivu. Mogao je protumačiti značenja onoga što je Daphne vidjela bez pogleda u talog. Slika koju je Daphne opisivala obraćala se Yanniju jasno i glasno, baš kao što su se šapati čempresa obraćali Daphne i ya-yi. Slika nije prikazivala sputavanje osobe, nego oslobađanje. Nakon što se Daphne idućeg jutra probudila i povukla prekrivač oko sebe da se zaštiti od jutarnje hladnoće te se okrenula prema njemu, shvatila je da je otišao. Ponovno se iskrao kroz vrata i nestao u noći. U tom je trenutku shvatila da Yanni nije bio slijep na njezino oklijevanje i rastuću nesigurnost. Toga je jutra, dok se čvršće ovijala prekrivačem, Daphne shvatila što je Yanni učinio, što je žrtvovao da bi je poštedio boli time što je prvi otišao. Volio ju je dovoljno da je pusti. Bila mu je zahvalna na tome tada i bila mu je zahvalna i danas. Zahvalna na prekrasnom zajedničkom ljetu i na tome što joj je podario sina. Pokušala ga je pronaći, najprije kada se vratila u New Yotk i sa - znala da je trudna, a zatim ponovno kada je rodila Johnnyja. Znala je da će jednoga dana ponovno pokušati jer je zaslužio znati da ima sina. A možda će tada dobiti još jednu priliku. Ali još nije bila sigurna kada će doći taj dan. Pred njom je bilo još toliko toga za probaviti, promisliti i razumjeti. Za sada joj je bilo dovoljno da zna da su Evangelia i Dora bile ponovno ujedinjene, ovoga puta zauvijek, u slatkom dječačiću koji joj je spavao u naručju. Poljubila je Johnnyjevu glavu i udahnula njegov miris. »Ispričat ću ti jednu priču, mladiću«, šapnula je. »Prije mnogo, mnogo godina živjela je mlada šumska nimfa po imenu Daphne. Živjela je u šumi sa svojim prijateljima s kojima se po cijele dane verala po drveću, pjevala, kupala u potocima i igrala. Voljela je svoj život među drvećem, životinjama i drugim šumskim nimfema. Svaki se dan molila


ocu, bogu rijeka, da ju uvijek štiti i čuva. Jednoga se dana bog Apolon šetao šumom gdje je ugledao Daphne u igri sa svojim prijateljima. Odmah se zaljubio u mladu nimfu i zavjetovao se da će se oženiti njome. Ali Daphne je imala drugačiju zamisao. Nije željela biti supruga jednog boga, zbog kojega će morati živjeti na Olimpu sa svim drugim otmjenim bogovima i božicama. Željela je da je se ostavi na miru, da ostane ondje gdje je bila najsretnija – u pećini sa svojim prijateljima, koji su je najbolje razumjeli i voljeli. Ali bog Apolon odbio je prihvatiti njezino odbijanje. Pokušavao je uhvatiti jadnu Daphne. Progonio je prestrašenu mladu nimfu šumom, kroz potoke i preko planina. Naposljetku, kada je Daphne bila toliko iscrpljena da više nije mogla bježati, pomolila se svojemu ocu, bogu rijeka. Molila ga je da je poštedi sudbine koja joj nije bila namijenjena, od života koji nije bio za nju. Mlada je nimfa iznenada prestala bježati. Baš kada ju je Apolon sustigao i ispružio svoje ruke da je dograbi, iz Daphneinih su stopala izbili korijeni koji su se ukopali duboko u tlo, a noge su joj postale tamne i grube, poput kore. Daphne je ispružila svoje ruke prema nebu. Iz njezinih su prstiju niknule grane i lišće. Apolon ju je čvrsto držao, no ipak se nije ispunila njegova volja. Daphne više nije bila prekrasna mlada nimfa. Njezin ju je otac pretvorio u stablo. Od toga je trenutka Daphne ostala ukopana na mjestu koje je obožavala i bila je okružena onima koji su ju najviše voljeli.« Daphne je približila Johnnyjevo lice bliže svojem i poljubila njegov bucmasti ružičasti obraščić. Kroz prozor je promatrala ples čempresa na povjetarcu i njihovo gusto lišće koje je podrhtavalo u tišini pred svitanje.


Napomene

1 Sofoklo, Antigona (preveo Koloman Rac). 2 »Dobar dan, bako!« - op. pr. 3 Kornjača. 4 Trlja kamenjarka. 5 Teta. 6 »Što se dogodilo?« - op. pr. 7 Poziv »Dođi!« ili način pozdravljanja, obraćanja dragoj osobi (op. prev.). 8 Grčki glazbeni instrument sličan mandolini. 9 Ribarski brodić. 10 Žena plemenita roda. (op. prev.) 11 Ispričavam se. 12 »Stani« 13 »Prokletniče«


14 Tatina. 15 Rođak. 16 Volim te. 17 Vrsta grčke pite (op. prev.). 18 Bučnica. 19 »U redu.« 20 »Dolazimo.« 21 Grčki restoran. 22 Pita od šrinata. 23 Tanke kore za pite savijače (op. prev.) 24 Na grčkom jeziku »Ne« znači »Da«. 25 Vrsta grčka brze hrane. 26 Pita od krumpira. 27 Djed. 28 Kolo 3, 2001. Prijevod Flore i Tonka Maroevića. 29 Akoholno piće s okusom anisa. 30 Džezva. 31 Vrsta sira.


32 Grčko jelo od sira. 33 »Koga to imamo ovdje?«. 34 Kurva. 35 Losion za opekline od sunca. 36 Dobar tek. 37 Obroci od jednog zalogaja. 38 Bakalar. 39 Oluja. 40 Dobar tek! 41 Hvala. 42 Pržene kuglice od boba ili slanutka. 43 Sveti, svetac. 44 Ništa. 45 Uštipci na grčki način. 46 Grčke mesne okruglice. 47 Prokletstvo!


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.