Page 1


Louis de Wohl ZLATNA NIT Roman


Biblioteka:

Stilus

31.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: Miro Radalj


Louis de Wohl

ZLATNA NIT Roman o sv. Ignaciju Lojolskome

VERBUM Split, 2012.


Naslov izvornika: Louis de Wohl, The Golden Thread: A Novel about St. Ignatius Loyola Original edition © Curtis Brown, Ltd., New York © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2012. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Prijevod: Ivan Peroš Lektura: Anđa Jakovljević

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-31=163.42 DE Wohl, Louis Zlatna nit : roman o sv. Ignaciju Lojolskome / Louis de Wohl ; <prijevod Ivan Peroš>. - Split : Verbum, 2012. - (Biblioteka Stilus ; 31) Prijevod djela: The golden thread : a novel about St. Ignatius Loyola. ISBN 978-953-235-288-7 140711039


Knjiga prva


Poglavlje I.

“Oslobođeni smo”, pobjedonosno je rekla doña Mercedes. “Bog je uslišio molitve Navarre. Ovo je najznačajniji dan mojega života. Ana, pođi i otvori sve prozore. Želim vidjeti naše pobjedničke postrojbe.” Stara je Ana otvorila najbliži prozor pokornošću koju je već jako dugo podnosila. Nije bilo potrebe otvarati druge budući da će doña Mercedes sigurno na to potpuno zaboraviti već idućega trena. “Pobjedničke postrojbe”, graknula je prijezirno. “T``a nije bilo nikakve bitke, čak ni najmanje čarke. A ako bi to mijaukanje trebalo biti pjevanje...” “Meni je ovo slađe od zbora na uskrsnu nedjelju”, uzvikne njezina gospodarica, pristupajući k prozoru, nalik na crn oblak svile koji se nadimao s punačkom ženom četrdesetih godina u središtu oluje. “Evo, stižu, naši osloboditelji. Kakav dan! Juanita, Juanitaaa! Gdje li je sada ta nesretna djevojka...?” “Evo me, doña Mercedes”, reče djevojka od šesnaest godina, ulazeći u sobu. Činilo se da njezino fino isklesano lice ne pristaje njezinoj jednostavnoj odjeći. “Nisam čula da ste pozvonili.” “I nisam pozvonila. Zvala sam te... vikala sam... vrištala. Pogledaj... pogledaj ove divne mladiće. Trebala bi zvoniti crkvena zvona. Ako zvone za svakoga bijedna grješnika koji umre, mogli bi to isto učiniti i za Navarru sada kada ponovno zauzima ono što joj s pravom pripada.” “Francuski momci”, frkne Ana. “Što je to tako divno u njima? Osim toga, Silvio kaže da se tvrđava još nije predala.” “Ana! Oduvijek sam sumnjala u to kome si naklonjena. Da nisi služila u ovoj kući trideset godina...” 7


“Trideset i dvije”, reče Ana. “Dobri će mi ih Bog oduzeti od vremena koje budem morala provesti u čistilištu.” “Ma čuj samo tu nezahvalnu ženu! Ti si potajno Španjolka, Ana, priznaj.” Stara se sluškinja uspravila. “Samo da znate, doña Mercedes, niti sam potajno Španjolka niti Francuskinja. Ja sam Navarka.” “Za koga me ti to držiš, ludo? Svi bi se dobri Navarci trebali danas radovati.” Djevojka Juanita zagledala se u dvije žene. Ana je nalik na prezrelu staru maslinu, pomisli, a doña Mercedes je slična jednoj od onih golemih, debelih noćnih leptirica koje su prošloga proljeća gnječile glave o naše prozore. Ma vidi! Ovo ću morati ispovjediti. Nazivati tetku zgnječenom noćnom leptiricom nedostatak je milosrđa. Ali, kada to čuje, padre Gómez će se opet zahihotati, kao što se zahihotao i prošli put kada sam mu rekla da sam staroga Silvija nazvala mulom crvena nosa. Je li grijeh nasmijavati svećenika? Doña Mercedes je govorila najglasnije što je mogla, budući da je čula neke riječi koje su postrojbe pjevale tako požudno, a to nije bila baš ona vrsta pjesme koju bi Juanita trebala slušati. Zapravo, bila je to ona vrsta pjesme koju nitko ne bi trebao ni slušati ni pjevati i silno je pogriješila što ju je usporedila sa zborom na uskrsnu nedjelju. Spriječila je i Anu da je sluša, održavši joj predavanje o političkoj situaciji koja je očito bila od iznimna značenja i važnosti. Istina je da je zapovjednik oslobađajućih postrojba Francuz i da su mnogi njegovi vojnici Francuzi, ali on je došao da bi u Navarri ponovno uspostavio staru dinastiju d’Albret, što je pak značilo da Navarra više ne će biti bijedna provincija Španjolske. “Bit ćemo slobodni, neovisni i svoji gospodari. Naša draga Pamplona ponovno će postati glavnim gradom. Usudila bih se reći, Ana, da to tebi ne znači ama baš ništa, ali ne mogu ti opisati kako sam se osjećala kada su Cuéllari iz Madrida bili ovdje prije nekoliko mjeseci i kada su 8


sve i svakoga nazvali najpogrdnijim imenima. ‘Vi ovdje u vanjskim provincijama.’ Došlo mi je da Concepción Cuéllar prolijem juhom po njezinu glupavu licu. Mi da smo vanjska provincija! Kako bih voljela da je ovdje! Santísima Madre, čini mi se da plačem. Donesi mi rupčić, Juanita. Oh, ovo je velik dan, velik dan. Kako mi je žao što ga moj siroti José nije doživio. Ne, ne jedan od dobrih, Juanita, šteta je tako lijepe čipke. Jednostavan mi donesi, želim ispuhati nos.” “Mislite li, doña Mercedes, da će i don Francisco biti s vojskom?” upitala je Juanita kada se vratila. Domoljubna je dama odlučno ispuhala nos. “Don Francisco? Glupost, t``a njemu je tek četrnaest godina, još je dječak. Njegova će braća, Juan i Miguel, dakako, biti. Osvetit će smrt svojega oca koji je morao umrijeti u progonstvu zato što je bio vjeran svojemu kralju.” “Don Francisco je napunio petnaest, doña Mercedes.” Punačka ju je dama brzo pogledala procjenjujućim pogledom. “A otkada nas to zanima ima li dječak četrnaest ili petnaest godina, señorita? Da, kojim slučajem, ne treseš uvojcima pred don Franciscom Xavierom? Bolje se okani toga, malena. Xavieri su stara loza, a ne nekakvo bijedno plemstvo kao toliko drugih čija se povelja još nije ni osušila. Vlasnici su dvaju dvoraca koji su podignuti još prije vremena Karla Velikoga. Bolje bi ti bilo da potražiš kakva dobra mladića iz tvojega staleža da se neugodno ne iznenadi kada upozna tvoju obitelj. Ne znam u što se to pretvaraju današnje djevojke.” “Nemam uvojaka kojima bih tresla, tetko”, reče Juanita, promrsivši svoju dugu crnu kosu zbog koje je u pravome smislu riječi očajavala, budući da nije bila ni najmanje kovrčava, ali je bez obzira na to uspijevala izgledati neuredno. Oduvijek je bilo tako. Majka je običavala govoriti da je jedini način na koji bi mogla izgledati uredno taj da 9


je potpuno ošiša i da na svoje ćelavo tjeme stavi pripijenu redovničku kapu. “Doista nemaš. Izgledaš poput Ciganke i ako ne pripaziš kako se ponašaš, ljudi bi još mogli pomisliti da si Maurka.” Kod kuće se, u Barceloni, Juanita igrala sa svom djecom u susjedstvu, bili oni Mauri, Cigani, Židovi ili “stari kršćani”. Luke su obično manje pogođene rasnim predrasudama negoli gradovi u unutrašnjosti. Stoga je riječi tetke Mercedes nisu povrijedile onoliko koliko bi povrijedile druge djevojke. Pa ipak, Juanita je znala da bi se trebala osjećati uvrijeđeno, stoga je frknula nosom kako se pristoji i zabacila glavu kako je najbolje znala. Doña Mercedes je to primijetila sa zadovoljstvom. Djevojka nije loša, zaista nije, uzevši u obzir Maríjin zlosretni brak s tim čovjekom Pérezom. “Taj čovjek Pérez” bijaše jedini način na koji je doña Mercedes govorila o svojemu šogoru. Reći da nije odobravala to što joj se sestra udala za čovjeka sumnjiva podrijetla i bez položaja, za čovjeka koji je pisao poeziju umjesto da stječe časti ili barem bogatstva, bilo bi odviše blago. Bjesnjela je i grmjela protiv toga i odrješito odbila prisustvovati njihovu vjenčanju. I doista, nemogući je stihoklepac umro prije dvije godine, ne ostavivši Maríji ništa osim svežnja papira svojih stihova i Juanitu. Pa ipak, djevojka nije loša. Kovrčava kosa ionako nije nužno znak čiste krvi, a njezin čuperak u obliku trokuta na vrhu čela izgledao bi dobro pod velom od fine čipke, onakve kakvu izrađuju u Valenciji. Oči su joj bile ljupke. Bilo je to zbog toga što su bile malo ukošene; sveci će znati od koga je to naslijedila – ili će pak sveci to posljednji znati. Najbolje što je djevojka imala bila je njezina figura, dakako, ili bolje reći figura koju će jednoga dana imati budući da je zasada još uvijek bila pomalo nespretna, preuskih bokova – oni su ili premršavi ili predebeli prije nego što sazriju. Kasnije opet ista priča. Jao, žena se u ovome životu morala osloniti na svega nekoliko kratkotrajnih godina. 10


Međutim, ona će se pobrinuti da malena Juanita ne propusti svoju priliku kada za to dođe vrijeme, a dio toga posla jest u tome da u korijenu sasiječe sve simpatije koje bi je mogle odvesti samo do razočaranja i slomljena srca. Don Francisco! Može se jednako tako željeti udati i za plemića! Bilo je to nešto najmudrije što je sirota María napravila u životu, to što je poslala dijete iz Barcelone, gdje su svi poznavali njezina nemogućega oca, da stanuje kod jedne uvažene dame u dobro uređenu kućanstvu. Pisala je Maríji i mogla se je samo nadati da joj je sestra zahvalna kao što bi i trebala biti. Kod Maríje se čovjek ni u što nije mogao pouzdati. Oduvijek je bila pomalo čudna, a taj čovjek Pérez morao je prije iznjedriti ono najgore negoli ono najbolje iz nje. Svoj je biljeg ostavio i na Juaniti. Bila je odviše nagla, znala je biti i jogunasta, a uz to je imala i najnepristojniju naviku upućivanja primjedaba na račun pretpostavljenih, primjedaba koje su bez imalo sumnje bile duhovite, pa čak i dosjetljive, ali koje nije bilo lijepo čuti od dobro odgojene djevojke. Stara ju je Ana, dakako, kvarila u čemu je god mogla. Je li stvarno zaljubljena u don Francisca? Nije ga mogla vidjeti više od dva ili tri puta, a i tada samo na nekoliko trenutaka. Bila je to čista besmislica. Osim toga, sada i nije vrijeme brinuti se o sanjama malene djevojčice, čak i ako vam je ona nećakinja. “Ana, danas na stolu želim najbolju srebrninu i svježe cvijeće i vrč vina xérès koje je mojemu sirotu mužu bilo tako drago.” “Da, doña Mercedes.” Juanita je pomogla prirediti stol. Sigurno su sva trojica braće Xaviera s osloboditeljima. Sjećala se kako su, kada ih je posljednji put vidjela, govorili o nadolazećim danima slobode, kada ju je doña Mercedes povela na gradonačelnikovo primanje. Svi su bili vrlo tihi i puni poštovanja sve dok je bio prisutan španjolski zapovjednik, blistavi ca11


ballero* sav u crnu baršunu i zlatnoj čipki. No čim je otišao, sve se promijenilo. Činilo se kao da su svi počeli slobodno disati. Govorkalo se od usta do usta da je veliki dan vrlo blizu, a Juan Xavier odrješito je rekao: “Mi Xavieri smo spremni.” Svi su popili u to ime, čak i dame. Činilo se da nikoga pretjerano ne zabrinjava španjolski zapovjednik. Miguel je čak nabacio aluziju na činjenicu da bi se s njime dalo obračunati i na prijateljski način. “Herrera nije čovjek kojemu je teško pristupiti”, rekao je sa sjajem u očima. “Postoji barem kakva-takva nada da ne će biti odviše svojeglav – nađe li se brojčano nadmašen.” Mali je Francisco rekao: “Jedna je stvar sigurna. Mene ne ćete izostaviti iz toga.” A veliki ga je Juan potapšao po leđima. Mora da je zaista divno biti muškarac, pomisli Juanita. Muškarci mogu napraviti nešto. Čak i mali Francisco. Ma zamisli samo to da tetka Mercedes misli da ona – kako je ono rekla? – trese uvojcima ispred don Francisca. Ako se ikada doista zaljubim, svakako ću se pobrinuti da ona to ne sazna, bio on plemić ili obućar, pa čak i Maur. Otac je uvijek govorio da nije važno što je čovjek, nego kakav je čovjek i volim li ga doista. Njemu nisu bili važni ni pretci ni stari dvorci ni takve stvari. Tetka Mercedes bi rekla da je to bilo zato što on nije imao ni predaka ni kula – osim u zraku. Ali kakva je to besmislica. Svatko ima pretke. A oca su u svoje domove pozivali i plemići i priprosti ljudi i svi su mu bili dragi isto kao što je i on svima bio drag. No to je bilo zato što je bio pjesnik. I sam je to priznao. “Pjesnici su poput vrabaca”, rekao je. “Svoju hranu skupljaju odasvuda. Vidiš, pjesnici i vrapci ne obaziru se na to što je tko i to im je zajedničko s Bogom. Uvijek je dobro imati nešto zajedničko s Bogom.” Zbog tih bi riječi padre González ponekad znao izgrditi oca u Barceloni i potom bi redovito uslijedila žestoka rasprava koja bi uvijek završavala tako da bi se padre González smijao sve dok ne *

Španj., vitez

12


bi porumenio u licu i počeo tapšati oca po ramenu i govoriti da će otac bez imalo sumnje morati puno vremena provesti u čistilištu, ali da je to možda i dobro ne samo za njega nego i za druge sirote duše koje će biti tamo jer će se barem imati čemu smijati. A jednom mu je otac na to odgovorio da misli da se sve duše u čistilištu ionako smiju, na što se padre González užasnuto zagledao u njega, ali mu je otac vrlo postojano uzvratio pogled i rekao mu: “Prilično sam uvjeren u to, padre. Ne biste li se i vi smijali kada biste znali da napokon možete biti sigurni da idete u raj? Sada u to niste sigurni – ili pak jeste?” Padre González je brzo priznao da nije siguran i prekrižio se te je nakon nekoga vremena rekao da možda očeva teorija i nije tako loša i da se možda barem neke od sirotih duša u čistilištu smiju i da je prava šteta što otac nije postao teolog. Majka joj je rekla da u kući tetke Mercedes nikada ne spominje oca i ona ju je slušala – dosada. Pa ipak, zbog toga je samo još više razmišljala o njemu i o tome što bi on rekao o ovoj kući u kojoj je sve bilo tako uredno i u kojoj se činilo da se nikada ništa ne baca. Činilo se da je tetka Mercedes istodobno svuda i da joj ništa ne izmiče. Stari je Silvio prigovarao da ona uvijek zna koliko je točno vina ostalo u bačvi ili u krčagu. “Ana,” zapovjedila je tetka Mercedes, “prije nego što se vratiš u kuhinju, uzmi pehar i popij s nama u zdravlje našega milostivog kralja.” Čak si je dopustila naliti staroj sluškinji pehar dragocjena xérèsa. “Za kralja Henrika,” oglasila se, “da se svi njegovi neprijatelji rasprše.” Svi su popili. Baš kao u odgovor na njihovu zdravicu, iznova započe pjevanje na ulici. Ovoga ga puta, međutim, čak ni domoljublje doñe Mercedes nije moglo držati poučnim. Zvučalo je više kao zavijanje negoli kao pjevanje i odjednom se začuo vrisak – piskav, prodoran vrisak žene nakon kojega je uslijedila provala hrapava smijeha. 13


“Francuski momci”, rekla je stara Ana. “Znala sam da od njih nema nikakva dobra.” Doña Mercedes je malčice problijedjela. Spustila je svoj pehar na stol, ustala i prišla k prozoru. Ustuknula je od onoga što je ugledala. “Ana! Reci Silviju da brzo zaključa vrata. Ne prilazi prozoru, Juanita, ostani gdje jesi. Ne, otrči do stražnjih vrata i provjeri jesu li i ona zaključana.” “Ali, tetka Mercedes, sigurno...” “Poslušaj me odmah”, odbrusi joj tetka pa Juanita ode, prigovorivši joj tek blagim slijeganjem ramenâ. Prilično dugačak zavojit hodnik vodio je do stražnjih vrata. Zidovi su mu bili debeli pa nije ni čula ljutito kucanje na prednjim vratima, tiho Silvijevo gunđanje, uznemireno kokodakanje stare Ane. Silvio je do vrata stigao samo trenutak prekasno.

14


Poglavlje II.

Vrata su se otvorila – kao što bi se otvorila svaka kada na njih oklopljenim ramenom pokuca narednik Jean Garroux – i bilo je potrebno više od udružena napora dvoje starih slugu da bi ih se ponovno zatvorilo. Naime, sada je Garroux u njih ugurao nogu. Golemi ih je čovjek, bikovska vrata, odgurnuo gotovo prijezirno te su poletjela unatrag, srušivši na pod Silvija i pribivši Anu uza zid. “Upadaj, ološu”, zajedljivo će narednik Garroux. Četvorica muškaraca iza njega pomalo kolebljivo stupiše naprijed. Bijahu oni gaskonjska pješadija koju je žurno okupio plemeniti biskup od Couseransa, Charles de Gramont, toliko žurno da nije bilo vremena čak ni da ih se opskrbi odorama. Zlobnici su govorili da ih je plemeniti biskup pozvao pod oružje u posljednji čas kako bi uštedio na trošku njihove opreme, ali su drugi, bolje upućeni, uporno tvrdili da su po zakonu oni sami morali platiti svoju opremu i da je dobri biskup to ostavio za posljednji čas kako bi ih poštedio financijskoga tereta koji oni nikako ne mogu podnijeti budući da je svima poznato da su Gaskonjci siromašni. Pristojan bi se vojni pohod ionako uvijek sam isplatio pa su Gaskonjci, kao uostalom i većina vojske, bili izvrsno raspoloženi sve do prije nekoliko sati. Dotada je, međutim, postalo očito da će se Pamplona predati bez i najmanjega znaka otpora. Gradonačelnik je posjetio vrhovnoga zapovjednika, klanjajući mu se, češkajući se i obilno se znojeći i dostavio mu ključeve grada te su stigle vijesti da se španjolski garnizon u tvrđavi spremio predati bez i jednoga ispaljena hitca. Bez vojnoga pohoda nema ni plijena. 15


Ozlojeđenost vojske bijaše znatna, posebno zato što je španjolski garnizon bio premalen da bi predstavljao stvarnu opasnost. Jedino što im je preostalo bilo je to da potroše vlastiti novac u gostionicama i bordelima, a to nije bilo bogzna kako sjajno. Oni nisu bili jedini koje je to ozlojedilo. Gostioničari, trgovci i vlasnici bordela u potpunosti su dijelili njihove osjećaje. Očekivali su procvat trgovine, a sada su, evo, otkrili da ti vražji osloboditelji ili uopće nisu došli ili da su, kada su došli, bez plaćanja uzeli sve što su htjeli. Neki su među trgovcima natuknuli kako se čini da bogati građani ne znaju što duguju svojim osloboditeljima i da bi ih bilo dobro podsjetiti na to, posebno zato što su osloboditelji bili skloni trošiti novac u gradu, koji na taj način ne bi izgubio ništa od svojega bogatstva. Zamisao su spremno prihvatili ne samo Gaskonjci njegova gospodstva od Couseransa, nego i redovna pješadija pod zapovjedništvom lorda Elgobarraquea, gradonačelnika Bayonne. Kao i svaka druga dobra zamisao, i ova se proširila brzinom munje. Gostionice i krčme bijahu ispražnjene; postrojbe su tražile i pronašle prikladne ciljeve te su ubrzo u mnogim kućama u otmjenijim ulicama Pamplone žene i djevojke počele vrištati. Doña Mercedes Olverón y Fuentes nije vrištala. Jurnuvši prema prednjim vratima, pronašla je staroga Silvija kako stenje na podu, dok mu je krv kapala iz rane na čelu, staru Anu još pribodenu na zid iza otvorenih vrata i nekoliko krupnih, znojnih i očito pijanih muškaraca u poderanoj odjeći kako bulje u nju prilično zbunjeno. “Kako se usuđujete ovdje na silu ući na takav način?” prasne. “Ponašate se kao da ovo nije kraljeva prijestolnica. Trebali biste se sramiti.” Narednik Jean Garroux usporeno se nasmijao, otkrivajući jake, iako žute i nepravilne zube. “Bernac, mislim da se tebi sviđaju ovakve. Za mene je predebela.” 16


“Nije loša”, reče Bernac. “A ima i lijepe naušnice.” Zakoračio je naprijed. “Da se niste usudili”, poviče doña Mercedes. “Porazgovarat ću o ovome s vašim zapovjednikom. Ovo je sramotno.” “Da sam na vašemu mjestu, gospođo, ne bih se trudio oko toga”, reče narednik Jean Garroux. “Ni on ne voli debele. Ispričajte me...” Ležerno je prošao pokraj nje, ne baš nježno odgurnuvši je ravno Bernacu u ruke. Počela je vrištati, ali je njezin vrisak ugušio gromoglasan smijeh muškaraca. Bernacovi kratki prljavi prsti prikačili su se za vrh njezina steznika i povukli ga. Skviči poput svinje, pomisli Garroux, ulazeći dublje u kuću. Ovdje sigurno nema više ni jednoga muškarca, osim onoga teturavca na vratima, inače bi se već pojavio. Gdje bi mogla držati škrinjicu s draguljima? U spavaćoj sobi, dakako, uvijek ih tamo drže. Srebrno posuđe, ha? Lijepo. Pa ipak, dragulji su bolji. Više vrijede, a ne strše. Odjednom se zaustavio. Pred njim je, uspravna, oprezna i vitka stajala vrlo mlada djevojka velikih preplašenih očiju. “Lijepo”, reče Garroux. “Najljepša škrinjica s draguljima koju sam se mogao nadati pronaći. Izvadimo dragulj.” Djevojka je ustuknula prebrzo za njegove ispružene ruke. “Tko ste vi?” upitala ga je drhtavim glasom. “Što to čine tetki Mercedes? Zašto...?” Ovoga ju je puta uhvatio prije nego što je ponovno mogla ustuknuti. “Još te mnogo čemu nisu poučili, mačkice? U redu, ja ću te poučiti. Ovo je prva stvar. Lijepoj djevojci usta ne služe da bi njima govorila, nego... Nema ti se smisla migoljiti, ne možeš pobjeći. Samo ti to prepusti Jeanu Garrouxu, hoćeš li? U cijeloj prokletoj vojsci nisi mogla pronaći boljega učitelja. Jao... joj... ti... ti... čekaj, ja ću te poučiti kako se grebe...” 17


No Juanita nije čekala. Kada ju je Garroux pustio na kratak trenutak kako bi zaštitio oči od njezinih noktiju, izvinula je tijelo i pobjegla niz hodnik prema stražnjim vratima. Bijaše to nalik na noćnu moru u kojoj se užasno čudovište prikrada za njom duž beskrajno dugačka hodnika. Za sobom je mogla čuti teške korake, a mogla je čuti i njegov smijeh, cerekav i grub, kao da je potpuno siguran da mu ne može umaknuti. Vrata... upravo ih je bila zakračunala. Brzim je prstima odgurnula zasun ustranu, širom otvorila vrata i istrčala na ulicu. Sunce ju je udarilo u oči zasljepljujućim svjetlom i ona je zateturala i sigurno bi pala da je nije nešto... netko... uhvatio na vrijeme. “Damica u velikoj žurbi”, rekao je duboki glas za koji se činilo da dolazi daleko odozgor. Sljepoća ju je napustila i ona je podignula pogled prema mršavu, preplanulu licu s veselim plavim očima. Da nije bila toliko uzbuđena, primijetila bi da je u kutovima tih očiju bilo nekoliko bora od smijanja i prilično dugačak ožiljak iznad lijevoga oka, koji je sezao sve do ruba muškarčeva šešira. Vidjela bi da je u srednjim dvadesetim godinama, da je odjenut u smeđ kožni prsluk i da je naoružan dvoručnjakom, predugačkim mačem oštrice široke kao ruka, kao i teškim kopljem s kojega je visjela nekolicina stvari, uključujući željeznu kacigu i zavežljaj umotan u kožu. Vidjela je da to nije zlo lice, ali prije nego što je mogla išta reći, osjetila je kako biva otrgnuta od toga čovjeka i začula je kako hrapav glas pun mržnje viče: “Mnogo je djevojaka u ovome gradu. Sam si ulovi svoju, ti, švicarska mulo. Ova je moja.” Potom ju je potpuno podigao i ponio natrag u kuću, a sve što je ona mogla učiniti bilo je to da bespomoćno pruži ruku i zavapi: “Upomoć, u ime Blažene Djevice, upomoć!” Trenutak kasnije vrata su se za njom zatvorila. 18


Mladić s ožiljkom oklijevao je. Čini se da se damici ne sviđa pomisao na ono što je čeka. Međutim, to joj je bilo zajedničko s velikom većinom drugih mladih dama u Pamploni – i s čitavom vojskom mladih dama diljem kršćanskih zemalja. Upravo se u ovome trenutku vodilo desetak manjih ratova i nekoliko ratova osrednjih razmjera. Damica je zazvala upomoć u ime Blažene Djevice. Međutim, sve bi se one sjetile Blažene Djevice kada bi stvari pošle po zlu, i obično samo tada. Damica je bila lijepa, ali ništa ljepša od velike većine drugih. Zašto bi se zbog nje uvalio u nevolju? Ne postoji razlog za to. Baš nikakav. Došao je do stražnjih vrata. Bila su zatvorena, što je još više razdražilo ionako ozlovoljena čovjeka. Ta je djevojka bila prokleta smetnja. “Dugi”, Ulric von der Flüe, dvostruki plaćenik u Slobodnome korpusu Njegova Gospodstva Charlesa de Gramonta, biskupa od Couseransa, prošao je duž zavojita hodnika i ušao ravno u pakao. Dvojica gaskonjskih vojnika bili su zaposleni trpanjem dragocjenostî u vreću. Neki je starac preklinjao za milost, a treći ga je gaskonjski vojnik udario toljagom po glavi. Pao je na nešto što se činilo tijelom veoma stare žene u haljini sluškinje. A veliki momak koji je zgrabio djevojku upravo ju je spustio i zagledao se u njega preko ramena. “K tome još i narednik”, zajedljivo će Ulric von der Flüe. “Barem bi ti trebao biti bolji.” Garrouxovo je mesnato lice bilo obliveno krvlju. Uspravio se u šest stopa golema bijesa. Djevojčina je glava s muklim udarcem pala unatrag. Ulric ju je letimično pogledao. Vjerojatno se onesvijestila, pomislio je. Garrouxove su svinjske oči ostale prikovane na njemu dok je Gaskonjac, iznenađujuće hitro za čovjeka njegove 19


težine, kliznuo prema tešku naslonjaču i zgrabio mač koji je ostavio prislonjen uza nj. Ulric mu se nasmijao. Ničim nije pokazao da želi ući u sukob. “Rekao sam ti da se ne miješaš u ovo”, promuklim će glasom Garroux. “Zaista jesi. A uz to si još i narednik. Ne, doduše, moj narednik, Bogu hvala. On me ne naziva pogrdnim nadimcima i ne mora silovati žene budući da ne izgleda poput prljava goveda.” Iz Garrouxa poteče bujica psovki koje bi prenerazile i najprostiju prodavačicu ribe. Potom zazove: “Cahors! Bernac! Varel! Beauxregard!” Ulric zatrese glavom. “Želiš li naučiti psovati, trebaš otići u Mađarsku”, reče. “Oni su od Turaka pokupili nekoliko ljepotica. Je li to sva vojska pod tvojim zapovjedništvom? Ti i četvorica ljudi?” “Svega mi, ako ovo nije Dugi Uli.” Varel se nacerio ustima punim grožđa. “Što želi od vas, naredniče?” Progutao je grožđe i obrisao ruku o stražnji dio hlača. “Ne pravi valjda nevolje, je li, naredniče?” “Mrtav je”, reče Garroux. “Samo što to još ne zna.” Uli se namrštio. “Slušajte”, reče im. “Znate isto kao što i ja znam da se ovako ne smije ponašati. Onaj starac tamo je mrtav, a možda je i starica mrtva. Ovo nije neprijateljsko područje. Čuje li za ovo načelnik vojne policije...” “Načelnik vojne policije”, prekine ga Garroux, “vrlo je zaposlen danas. Nisam mu namjeravao smetati. Ali budući da ti zabijaš nos u tuđe poslove, sada ću morati. Misliš li da sam pozvao svoje ljude zato što mi je potrebna pomoć protiv tebe? Obračunao bih se ja s trojicom takvih kao što si ti, i to jednom rukom. Ono što mi je potrebno jesu svjedoci. Četiri dobra, iskrena, poštena vojnika da posvjedoče tko je započeo nered. Ha, Bernac? Ha, Beauxregard? Va20


rel? Cahors? Daj mi taj svoj mač, švicarska mulo. Ne će ti više biti potreban. Uhićen si.” Uli kimne glavom. Učinit će ga žrtvenim jarcem za ono što su oni napravili. Dotući će i djevojku, tako da ne može svjedočiti protiv njih. Upravo se takav plan mogao očekivati od Garrouxa koji je bio poznat kao potpuno bezobziran čovjek, ali kojega je od konopca načelnika vojne policije više no jednom spasilo to što je bio iznimno dobar u borbi. Kakva je samo smetnja ta djevojka. Ožiljak iznad njegova lijevoga oka potamnio je i činilo se da titra, ali glas mu je bio gotovo nježan kada je rekao: “Želite li maloga Hansa, morat ćete doći po njega i uzeti ga.” Spustio je na pod koplje, kacigu, zavežljaj i sve ostalo te je isukao iz korica maloga Hansa. Jednim je brzim pokretom odmjerio visinu i širinu prostorije. Dvoručnjak je bio duži od jednoga i pol metra, četrdeset centimetara niži od svojega vlasnika. “I odupire se uhićenju”, reče Garroux. “Zgrabite ga.” No kretanje četvorice muškaraca prekinuo je fijuk kružnoga udarca dvoručnjaka i Cahors je vrisnuo kada mu je mač ispao iz ruke koja je odjednom imala dva prsta manje. “Jedan”, reče Uli. Bila je to desna Cahorsova ruka, stoga nije bilo vjerojatno da će lijevom baciti nož, koji je držao zadjenut za pojasom, sve dok osjeća toliku bol da se od nje grči. “Tko je sljedeći?” “Ti”, zadere se Garroux. Podignuo je tešku stolicu i bacio je na Švicarca, nevjerojatnom brzinom isukao mač i jurnuo naprijed. Uli se izmaknuo stolici te se ona zabila u zid, ali ga je, odbivši se od njega, udarila prilično jako, omevši njegov zamah dvoručnjakom. Strašna je oštrica zarila zube duboko u drvo stola i Uli je morao pustiti balčak iz ruke. Izbjegao je Garrouxov divlji zamah, skočivši ravno na Beauxregardovo tijelo zbog čega se vojnik izvalio na pod, a Uli pri21


zemljio pred Bernacove noge. Zgrabio ga je za njih i svom ih snagom povukao. Bernac se stropoštao pa je Garroux, nasrnuvši ponovno, morao skrenuti da bi izbjegao sudar. Uli na svoju sreću nije nosio oklop; njegove su metalne pločice bile pažljivo skupljene u čvrsto privezanu zavežljajčiću koji je krasio njegovo koplje i bile su prilično teške. Štoviše, samo su otežavale kretanje u tučnjavi u kakvoj je sada sudjelovao. Činilo se da se njegovo tijelo, prepušteno samo sebi i djelujući čisto nagonski, skupilo poput opruge i ispalilo prema stolu, gdje je dvoručnjak i dalje pomalo tonuo dok ga je k zemlji privlačila težina njegova balčaka. Uli ga je zgrabio pohlepnim rukama, povukao ga, oslobodio ga i brzo zamahnuo njime oko sebe, kao da pokušava podići čarobnu ogradu između sebe i svojih neprijatelja. I jest pokušavao, premda je geometrijski lik ostao samo na polukrugu. Naime, tada ga je zaustavilo nešto jako teško i čvrsto i sudar je bio tako jak da je Uli zamalo po drugi put izgubio maloga Hansa. Narednik Garroux također je načinio polukrug u neodoljivu plesu na koji ga je pozvao mali Hans i potom se stropoštao na pod dok je nekoliko komada nekoć savršeno dobra ramenoga oklopa zveckalo oko njega metalnim zvukom, postupno se smirujući. “Dva”, Uli će zadihano. “Tko je sljedeći?” Međutim, sljedećega ne će biti. Znao je to. Usprkos crvenkastoj izmaglici koja mu je treperila pred očima bio je uvjeren da vidi svu četvoricu kako bježe. Prvo što je potom napravio bilo je to da je vrlo temeljito pregledao maloga Hansa. Nema udubljenja. Prešao je palcem po cijeloj dužini obiju strana oštrice. Ne treba je čak ni ponovno oštriti. Podignuo je dvoručnjak i zagledao se niz oštricu. Pokucao je po njoj zglavkom prsta i osluhnuo njezin glas. Zadovoljno je kimnuo. S malim je Hansom sve bilo u redu. 22


I Dugi je Uli bio u redu, osim što je zaradio nekoliko modrica. Osim toga, činilo se da više ništa nije u redu. Prišao je tijelima dvoje staraca. Bili su mrtvi, kao što je i mislio. Vratio se natrag k djevojci. Još je bila u nesvijesti. Ugurao je jastuk pod njezinu glavu. Barem za nju nisam stigao prekasno, pomisli. Potom je započeo istraživati druge prostorije. U sljedećoj je pronašao nekoga kako leži na postelji: niska, punačka žena, od boli i straha izobličena lica. Njezine oči bijahu oči mrtvaca. Krvi je bilo posvuda po postelji, a soba je nalikovala na klaonicu. Činilo se da je u njoj došlo do borbe, a potom je jedan od Garrouxovih ljudi, ili svi, pretražio sobu u potrazi za nečim, vjerojatno za pokojničinim draguljima. Svi su ormarići bili otvoreni, a njihov sadržaj isprevrtan. U osam godina koliko je bio vojnik Uli je vidio previše mrtvih žena i razorenih kuća da bi ga taj prizor odviše potresao. Nastavio je pretraživati. Bila je to prilično velika kuća.

23


Poglavlje III.

Juanita se osvijestila. Sve je bilo tiho. Vrlo tiho. Imala je noćnu moru. Imala je noćnu moru zato što se je zaboravila pomoliti. Majka je uvijek govorila... Nije bila u svojoj postelji. Ležala je na podu. Ruke su je boljele, kao da ju je netko... Sjećanje joj se vratilo s lepetom šišmišjih krila i ona je stenjući ustala. Taj čovjek... taj užasni čovjek. Ali otjerao ga je. Otjerao ga je onaj drugi, s velikim mačem, on ga je otjerao. Gdje je on? Gdje je tetka Mercedes? Čuo se tih, gmizav zvuk, kao da se nešto vuče po podu. Okrenula je glavu. Širom je rastvorila oči. Željela je vrisnuti, no nikakav zvuk ne htjede izići iz njezinih usta. Noćna mora još nije bila gotova. Onaj je čovjek još bio tu. Čučao je na podu na sve četiri, poput životinje. Ruka mu je bila krvava, i lice, ali se pomicao, pomicao se. Je li se pomicao prema njoj? Željela je ustati, ustati i otrčati. Nije se mogla pomaknuti. Bila je načinjena od olova, kao što čovjek već jest u noćnoj mori, kada dođe čudovište, spremno da te proždere. A potom je čudovište podiglo pogled i ugledalo je. Oči su mu bile krvave, usne slinave. Bijaše to vrag, sveta Majko Božja, bijaše to vrag i dolazio je, puzeći centimetar po centimetar, prema njoj. A ona se nije mogla pomaknuti. Dolazio je sve bliže i bliže. Već je mogla vidjeti modre žilice na njegovim obrazima i nosu, guste dlačice što su izrastale iz njegovih ušiju. I sve je to vrijeme buljio u nju svojim malenim krvavim očima crvenih kapaka, a potom je ispružio ruku... Ali ne prema njoj, već prema stolu. Zgrabio je stol; povukao se prema gore, gore. Uspravio se pred njim, straš24


no visok; čitava je soba bila zakrčena njegovim golemim tijelom. Više je nije gledao; možda je nikada i nije gledao. Želio se uspraviti; trebao mu je stol da se povuče prema gore. Sada je hodao; teturajući neobično, prošao je pokraj nje i nestao u hodniku. Trenutak kasnije začula je kako su vrata zalupila. Otišao je. Otišao. Otišao. Odjednom joj se život vratio u umrtvljene udove i ona je poskočila i otrčala. “Tetka Mercedes... tetka Mercedes...” Zaustavila se na vratima spavaće sobe svoje tetke. Noćna mora još nije bila gotova. Međutim, ovoga je puta vrisnula. Začuvši njezin vrisak, Uli dotrča natrag. “Hej”, povikao je. “Makni se odatle.” Nije se pomaknula. Pristupio joj je i stavio ruku na rame. “Makni se odavde, damice. Taj prizor nije za tebe.” Svejedno se nije pomaknula. Potom je vidio da su joj oči prazne, potpuno bezizražajne na snježnobijelu licu. No barem se nije opirala kada ju je nježno odveo odatle. Nije odgurnula njegovu ruku; nije pobjegla i skrila se kao što su neke činile kada bi im se dogodilo ovakvo što. “Sjedni na trenutak.” Poslušala ga je mehanički, stalno s istim bezizražajnim izrazom lica. Prišao je k prostrtu stolu. Srebrnina je, dakako, nestala, a popili su i većinu vina, premda ga je malo i ostalo. Stolnjakom je očistio rub pehara, nalio ga i donio djevojci. Ona je sjedila isto onako kao što ju je i ostavio. “Uzmi. Popij ovo. Popij kada ti kažem.” Međutim, on je morao prisloniti pehar k njezinim usnama; ona ili nije htjela ili ga nije mogla uzeti. “Hajde, damice”, rekao joj je. “Znam da je to ružno. Ali sada je sve gotovo. Ovo će ti učiniti dobro. Samo jedan gutljaj. Izvrsno. A sada još jedan.” 25


Međutim, ona nije mogla otpiti još jedan. Kada bi barem zaplakala. “Tko je bila sirota dama? Tvoja majka? Hajde... reci mi... tko je bila?” “Tetka. Tetka Mercedes.” Bolje tetka nego majka. Počeo je razmišljati o Garrouxu i njegovim ljudima. Vjerojatno će se vratiti čim okupe pojačanje. Barem će se Garroux za to pobrinuti. Uli je morao izići iz kuće. Morao je i djevojku izvesti iz nje. “Poznaješ li susjede? Hajde, hajde, saberi se. Ovdje nisi sigurna. Poznaješ li susjede? Kako se zovu?” “P...padilla.” “Tako je. K njima ćemo poći. Želiš li sa sobom ponijeti neke svoje stvari? Morat ćeš biti brza, želiš li to; oni bi se muškarci mogli vratiti.” To je doprlo do nje. Ustala je na nesigurne noge. “Nasloni se na moju ruku. Kamo idemo? U tvoju sobu?” Odmahnula je glavom. “U redu onda. Uvijek se možeš vratiti po svoje stvari kada vojska ode.” Pokupio je svoje koplje sa svom njegovom opremom i izveo djevojku kroz prednja vrata. Oprezno je pogledao oko sebe. Ulica je bila prazna. Mrgodno se osmjehnuo, ugledavši na kaldrmi nekoliko crvenkastosmeđih točkica. Garrouxu ne će biti teško vratiti se natrag. Ostavio je za sobom trag poput puža. Morali su puno kucati prije nego što su im Padille otvorili, a čak su i onda vrata odškrinuli tek nakon što su vidjeli djevojku i prepoznali je. Oprezni ljudi. To je dobro. Primili su djevojku kada im je objasnio da stvari nisu baš sjajne u kući njezine tetke. Nije im dao vremena da postave previše pitanja. A što se tiče djevojke... e, pa, ubrzo će uvidjeti da nije vrijeme da joj postavljaju pitanja. Nije sudjelovala u razgovoru, ali je, kada se okrenuo kako bi otišao, ispružila ruke i nešto rekla. Ni26


je mogao čuti što je rekla. Osmjehnuo joj se, kimnuo glavom i otišao. I to je bilo to, barem što se nje tiče. Oporavit će se. Obično jesu, kada bi bile tako mlade; na kraju krajeva, stigao je na vrijeme. Nasmiješio se u sebi. Stigao je na vrijeme za nju. Pa ipak, sada se nešto moralo napraviti – i to napraviti na vrijeme – i za Dugoga Ulija. Ono što su Garroux i njegovi ljudi napravili bilo je uobičajeno kada bi grad bio zauzet na silu. No Pamplona nije bila zauzeta na silu. Pamplona je bila oslobođena. Čovjek se i dalje mogao zabavljati u gradu koji je oslobodio, ali je ta zabava imala granice. Ne možeš ući u pristojnu kuću, ubiti troje ljudi, uključujući dvije žene, i iskupiti se tako što ćeš pokušati preživjeloj djevojci napraviti dijete. Garroux i njegovi ljudi nisu bili jedini koji su se ponašali loše; monsinjor od Couseransa nije bio odviše izbirljiv u pitanju vojnika koje je okupio za ovaj vojni pohod, a bayonnski su momci bili još gori. Pa ipak, čuje li za ovo general (a morao je, osim ako ovi Pamplonci nisu najbjednije kukavice pod suncem nebeskim, koje se ne usuđuju čak ni prigovarati), ovakva stvar ne će moći proći nekažnjeno. Trebao je o tome obavijestiti svojega narednika. Narednik Philippart nije baš bio jedan od onih ljudi koje bi primila Papinska garda ili carevi tjelohranitelji, ali kada nije bio pijan, znao je biti prilično razuman. Samo što to, nažalost, nije bivalo često. Nevolja je bila u tome što je Uli s njima bio svega dva mjeseca pa mu se još nije pružila prilika pokazati im kakav je. Inače bi mogao otići samome zapovjedniku de Brissacu. Ni jedan zapovjednik ne voli izgubiti dobra čovjeka samo zbog malena nesporazuma s narednikom. Međutim, de Brissac je narednika Garrouxa poznavao kao dobra vojnika dok je o Dugome Uliju znao malo. Što je bilo još gore, oni su svi bili Gaskonjci. On je jedini bio Švicarac. 27


Možda je Garroux već pronašao kakvu dobru gostionicu, kraljevski se opio i više mu se ne progoni mrskoga švicarskog vojnika koji ga je posjekao po ruci. Čak i da je tako, on nije bio čovjek koji bi zaboravio takvo što, pogotovo zato što se to dogodilo pred nekolicinom njegovih ljudi. Prije ili kasnije poželjet će naplatiti svoj dug. Uli odjednom zastade. Postrojba od desetak ljudi upravo se pojavila iza ugla. Koračali su jedan uz drugoga, a muškarac u sredini jako je nalikovao Garrouxu... Bijaše to Garroux. A dvojica muškaraca koji su koračali uza nj bijahu odjeveni u grimizne odore na čiji bi se prizor i one najgore tučnjave po gostionicama i krčmama prekidale kao čarolijom... Bijahu to pomoćnici načelnika vojne policije. Opazili su ga. Garroux upre prstom u njega i oni potrčaše. Uli je nepomično stajao. Među njima je bio još jedan momak kojega je poznavao, onaj kojemu su nedostajala dva prsta. Podrugljivo se nasmijao. Nije se iznenadio kada je čuo Garrouxa kako viče: “To je taj. Uhvatili smo ga na djelu. Ubio je troje ljudi u onoj tamo kući, a i nas je napao kada smo se spremili uhititi ga.” “Predaj oružje”, oštro će jedan od pomoćnika načelnika vojne policije. Uli dobroćudno kimne. “Onda ga hvataj”, reče i dobaci mu koplje. Muškarac ga uhvati objema rukama, ali ono je bilo toliko teško da se pogrbio pod njim. “Eto, vidiš”, reče Uli. “Znao sam da ćete me prije ili kasnije uljudno pozdraviti. Evo ti, uzmi i maloga Hansa i, upozoravam te, odnosi se prema njemu s poštovanjem. Jako mi je privržen.” “Mislim da ti ta čačkalica više ne će biti potrebna”, reče drugi pomoćnik načelnika vojne policije. “Prihvati ga, Garroux, i pridrži ga časkom. Moram mu svezati ruke.” 28


Uli tužno odmahne glavom. “Nisi to smio napraviti”, reče. “Pristojan čelik predati u takve ruke. Pogrješno. Kamo idemo?” “Tamo gdje su stabla dovoljno visoka”, reče muškarac u grimiznoj odori. No barem to nije bila istina. Na glavnome trgu nije bilo nikakvih stabala, osim ako se naprava koju su izgradili točno na sredini trga ne može nazvati nekom vrstom stabla. Sastojala se od dviju velikih okomitih greda, zabijenih u zemlju na udaljenosti od otprilike deset koraka, koje je nadvisivala vodoravna greda. Nalikovala je tako na najjednostavniju vrstu slavoluka pobjede. Možda bi je se ipak na neki način i moglo nazvati stablom – voćkom. Naime, s nje je visjelo desetak voćaka. Bijahu to ljudi, ili su to barem nekoć bili; jedan se i dalje malčice trzao. Stablo smrti, pomisli Uli, a potom se zamisli što ga je nagnalo da pomisli takvo što i ne će li on biti sljedeće voće koje će se pridodati tome stablu. Stotine su se ljudi naguravale na glavnome trgu, i građani i vojnici, i buka je iz daleka nalikovala na zujanje pčela. Iza trga su se uzdizale strme, sive zidine tvrđave. Uli ju je pronicljivo pogledao. Iza zidina bila su vidljiva koplja. Mogao je vidjeti dva topa. Na tvrđavi je i dalje vijorila zastava, španjolska zastava. Još se nije predala. T``a što to vrhovni zapovjednik radi, dopušta vojnicima da se miješaju s gradskim stanovništvom dok se tvrđava još nije predala? Pa ipak, na trgu nije bilo mnogo vojnika, ne više od stotinjak. A tamo su, zaštićeni kolonadama, sjali oklopi i oružje, a ulazi u sve ulice južno i zapadno od trga bijahu pretrpani vojnicima. Činilo se da su ljudi u tvrđavi spori u predaji isto onako kao što su građani bili brzi. Možda je bila ludost podignuti ovo... ovo stablo ovdje gdje ga se može vidjeti iz tvrđave. Nagonilo je branitelje na razmišljanje što bi se moglo dogoditi njihovim vlastitim vratovima. 29


Uli se nasmijao toj pomisli pa ga je namrgođeni pomoćnik načelnika vojne policije, koji je stajao uza nj, upitao čemu se to on ima smijati. Uli mu je rekao. “Ti si neznalica”, reče muškarac u grimiznoj odori. “Svi ovi koji ovdje vise vojnici su koji su osramotili našu vojsku, kao što si je ti osramotio. Njegova preuzvišenost vrhovni zapovjednik ljudima u tvrđavi želi pokazati da ne će dopustiti manjak stege.” Uli se naglo zaustavio. Toliko je snažno bilo povlačenje njegova tijela da je prisilio dvojicu pomoćnika načelnika vojne policije da se zaustave zajedno s njim. “Samo trenutak”, ljutito će. Svi su se zaustavili i gledali u uhićenika. “U čemu je problem, momče?” “Samo u ovome”, reče Uli. “Optužen sam zbog nečega i uhićen. To je u redu. Ali, još nije bilo nikakva suđenja, a sve dok nisam osuđen i dok mi nije izrečena kazna, nemate pravo govoriti da sam osramotio vojsku.” “Kakva drskost”, rikne Garroux. “Ja ću ti pokazati kakva si sramota.” Udario je Švicarca u lice prije nego što ga je uspio zadržati čovjek u grimiznoj odori koji je stajao pored njega. “Prekini s tim”, zapovjedi muškarac. “Nema diranja u uhićenika.” “U redu je”, reče Uli. “Nitko ga nije poučio što je sramota, inače ne bi udarao čovjeka čije su ruke svezane. Možda će naučiti nešto prije nego što mu bude prekasno.” “A ti prekini s prepiranjem”, reče grimizna odora. “Moći ćeš se prepirati kasnije, s maršalom, ako ti dopusti. Hajde sada.” Kada su došli na trg, skrenuli su desno i zašli među kolonade. Maršal je sjedio za stolom koji je netko posudio iz obližnje trgovine. Bijaše to omanji muškarac okrugla lica s kerubinskim obrazima i hladnim vodenastim očima. “Tko si ti?” upitao je glasom koji je odavao dosadu. 30


“Ulric von der Flüe, dvostruki plaćenik, satnija zapovjednika de Brissaca – i jedno vrlo glupavo magare.” Maršal je zatreptao. “Možda je ovo jedini čovjek koji zna što je”, reče. “Koja je optužba?” “Ubojstvo, ulazak u mirnu kuću s namjerom da ukrade, neposlušnost, oružani napad na nadređenoga”, brzo nabroji Garroux. Maršal se zagledao u Ulija. “Imaš li što reći?” “Da”, reče Uli. “Narednik Garroux pretjeruje u priznanju. Napravio je sve što je rekao, ali, koliko ja znam, nije napao nadređenoga. Kao što sam već rekao, ja sam samo dvostruki plaćenik.” Maršal kimne. “Imaš li što reći?” upita ga strožim glasom. Na trgu je došlo do komešanja. Činilo se kao da ga nevidljiva ruka nekoga diva miješa nevidljivom žlicom. Mnoštva su ljudi trčala u krugovima, a potom bila usisana u ulice daleko na lijevoj strani. S druge se strane oglasiše bubnjevi i jedan jedini razvučeni zvuk trublje. Uli je počeo pričati svoju priču. “Laže!” poviče Garroux nakon njegove druge rečenice. “On je onaj koji je ušao u kuću i mi smo ga pronašli tamo. Imam četiri svjedoka.” “Svejedno želim čuti njegovu priču”, maršal će ledenim glasom. Uli je nastavio, ali je primijetio da ga maršal ne sluša pažljivo. Njegove su vodenaste oči neprestano bježale prema trgu. Na njemu je nekoliko odreda vojnika u urednim linijama započelo zauzimati položaje, a skupina je preznojenih muškaraca uz silan napor dogurala top. “Čini se da je nešto pošlo po zlu”, zamišljeno će maršal. “...i tako su pobjegli iz kuće”, zaključi Uli, “i odlučili me prisiliti da ja platim za ono što su oni učinili. Zbog toga sam rekao da sam glupavo magare. Da nisam, pustio bih narednika Garrouxa da se obračuna s djevojkom na način na koji je to želio, a netko bi drugi otkrio da je troje ljudi 31


ubijeno u toj kući. A što je najgore od svega: opet bih jednako postupio.” Maršal se blijedo zagledao u njega. “Svjedoci”, rekao je. “Narednik Garroux kaže da ima četiri svjedoka. Imaš li ti svjedoke?” Odred teško oklopljene pješadije prošao je pored njih. Jedan je od časnika doviknuo maršalu: “Makni odatle svoje ljude. Zapovjednik će stići svakoga časa. Jurišamo na tvrđavu.” “Imam samo jednoga svjedoka”, reče Uli. “Djevojku. Ona barem nije osumnjičena za ubojstvo.” “Možda i nije”, reče maršal. “Ali ona nije ovdje. A više ne možemo gubiti vrijeme. Bojim se da ćeš morati visjeti.” Doguravali su i drugi top, kratak top široke cijevi nalik na glavu goleme žabe i buka je bila zaglušujuća. Uli nije mogao čuti što je maršal rekao, ali je povezao kada je jedan od pomoćnika dao znak mršavome malom svećeniku da pristupi uhićeniku. Dugački se ožiljak na Ulijevu čelu počeo mrštiti. “Gospodine, moja satnija napreduje”, viknuo je. “Dopustite mi da pođem s njima. Uvijek me možete objesiti nakon napada, ako mislite da baš morate.” Međutim, maršal je bio u žurbi. Svećeniku je mahnuo da nastavi s poslom. Uli se očajnički osvrtao oko sebe ne bi li ugledao zapovjednika de Brissaca ili narednika Philipparta, ali njegova je satnija već predaleko odmaknula da bi mogao razlučiti i jedno lice ili lik. Zauzimali su položaj pokraj odreda vojnika koji je nosio dugačke ljestve. Ugledao je oštre i tužne crte lica maloga svećenika i maršalovi su pomoćnici mehanički odstupili unatrag. Mali je svećenik toga dana pogledao u oči mnogim muškarcima koji su se spremili umrijeti. Odvukli su ga na trg čim je održao misu pa nije imao vremena ni doručkovati. Znao je da vjerojatno ne će imati vremena jesti cijeloga dana, jer će ubrzo biti još više muškaraca koji će umri32


jeti, premda u bitci mjesto na stratištu. Pomislio je kako je strašno da se tako mnogo zločinâ može počiniti između vremena nakon što svećenik održi misu i vremena njegova prvoga obroka, između obroka duše i obroka tijela, ali to bijaše tek letimična misao koju je zaboravio čim je ugledao sljedeći par osuđenih očiju, treperav i očajan i daleko gladniji života na zemlji negoli života na nebu. Osjećao se tako prazan, tako jadno nedorastao da velika bujica Božje samilosti proteče kroz njega. Usta su mu bila suha, a glas napukao; nije mogao prodrijeti kroz paklenu larmu koja je vladala posvuda oko njega. Usprkos tome, činilo se da je visoki mršavi muškarac s ožiljkom iznad oka razumio ono što mu je rekao, premda je odmahnuo glavom; nije želio ispovjediti grijehe. Protegnuvši mršavi vrat, mali je svećenik uhvatio neke riječi koje mu je uhićenik rekao: “...nema potrebe... nedužan...” Svećenik uzdahne. Teško je povjerovati da čovjek može lagati čak i onda kada mu je smrt bliska i neizbježna. Podignuo je raspelo. “Nisi prvi koji će umrijeti nedužan za zločin za koji si optužen. I On je umro nedužan.” Činilo se da uhićenik i to razumije; kimnuo je, a oko usta mu se mogla nazrijeti sjenka osmijeha. Mali ga je svećenik blagoslovio, a uhićenik je, kao i vojnici, kleknuo na jedno koljeno. Činilo se da je to napravio više iz uljudnosti negoli iz vjere i mali je svećenik ponovno uzdahnuo, budući da se nagledao toliko mnogo muškaraca i žena čija je jedina veza s Bogom bila izvanjska uljudnost, da i ne spominje one kojima je nedostajalo čak i to. Čim je uhićenik ustao, dvojica su ga maršalovih pomoćnika zgrabila za ruke i povela prema jednostavnu slavoluku pobjede na sredini trga. Za njima je išao prvo svećenik, njega je slijedio maršal te napokon mnoštvo drugih, uključujući narednika Garrouxa i njegove ljude koji su se međusobno gurkali laktovima i cerekali se. No njihova povorka bijaše spora. 33


Poglavlje IV.

Napad je na tvrđavu započeo. Dvije tisuće bayonnskih pješaka krenulo je prema glavnim vratima gdje su naišli na žestok otpor. Vješto postavljeni arkebuziri prorijedili su njihove redove prije nego što su mogli postaviti prve ljestve, a kada su nastavili s pokušajima bez obzira na gubitke, potoci kipuće vode ispraznili su ono malo ljestava koje su uspjeli postaviti. General André de Foix dojahao je sa svojim ljudima, uključujući monsinjora de Gramonta, biskupa od Couseransa, i lorda Elgobarraquea, gradonačelnika Bayonne. General, koji nikada nije bio uzor strpljenja, bijaše na rubu očaja. Sedam su sati njegovi izaslanici pregovarali sa zapovjednikom španjolskoga garnizona, a potom je, kada se činilo da je Herrera potpuno spreman prihvatiti sve njegove uvjete, jedan glupi izgred sve iznova uništio. Neki je niži španjolski časnik – izaslanici čak nisu ni znali kako se zove – skočio na noge, zanesen i blijed, i održao vatrenu besjedicu o tome kako Španjolci nisu narod koji se predaje, čak ni onda kada između njih i njihovih neprijatelja nema nikakva bedema i da je uvjeren da njegov zapovjednik ni na trenutak ne može premišljati o nečemu takvu. A Herrera je o tome premišljao sedam dugih sati. No čini se da se govor toga nižega časnika dojmio većine ostalih prisutnih Španjolaca te je Herrera, koji je već popustio izaslanicima, sada popustio svojim nižim časnicima i ponovno postao ponosit i nepokolebljiv zapovjednik. Bilo je to prilično smiješno. De Foulard je izvijestio da ni napadačka kolona na sjevernoj strani tvrđave nije napravila nikakav napredak i da je samo u prvome pokušaju izgubila gotovo šezdeset ljudi. 34


SADRžAj

KNJIGA PRVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 KNJIGA DRUGA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119 KNJIGA TREĆA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 265

311


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: GrafiÄ?ki zavod Hrvatske Tiskano u lipnju 2012.


Profile for VERBUM d.o.o.

Zlatna nit  

Poznati romanopisac Louis de Wohl, čiji su romani "Koplje", "Drvo života", "Tiho svjetlo" itd. oduševili mnoge čitatelje, u ovomu svojem dje...

Zlatna nit  

Poznati romanopisac Louis de Wohl, čiji su romani "Koplje", "Drvo života", "Tiho svjetlo" itd. oduševili mnoge čitatelje, u ovomu svojem dje...

Profile for verbum.hr
Advertisement