Issuu

jednostavno prezauzeti da bi mogli živjeti emocionalno zdrav, duhovno bogat i dinamičan život.“

Što ljudi obično odgovore kada ih iz pristojnosti pitate: „Kako ste?“

Kažu: „Pa, dobro. Samo sam zauzet.“

John Mark Comer

Ako obratite pozornost, taj odgovor čut ćete posvuda – bez obzira na narodnost, rod, dob, pa čak i stalež. Studenti su zauzeti.

Mladi roditelji su zauzeti. I roditelji čija su se djeca odselila pa zato cijelo vrijeme igraju golf su zauzeti. Zauzeti su i izvršni direktori, kao i konobari i dadilje koje rade na pola radnoga vremena.

Amerikanci su zauzeti, Novozelanđani su zauzeti, Nijemci su zauzeti – svi smo zauzeti.

No, treba priznati da postoji i zdrava zauzetost, kada vam život ispunjavaju važne stvari umjesto da ga tratite na isprazna zadovoljstva i trivijalne hobije. Po toj deﬁniciji, i Isus je bio zauzet.

Problem nije u tome što imate puno posla; problem nastaje kad imate previše posla i žurba je jedini način da sve obavite.

Ukloni užurbanost i pronađi mir

Zbog takve zauzetosti svi mi teturamo i lomimo se.

Put do emocionalnog i duhovnog zdravlja u vremenu preopterećenosti i stresa

Michael Zigarelli iz Poslovne škole Sveučilišta Charleston Southern u okviru istraživanja Prepreke za rast proveo je anketu među dvadeset tisuća kršćana diljem svijeta i zaključio da je zauzetost ono što nas najviše udaljava od duhovnoga života.

Pažljivo poslušajmo njegovu hipotezu.

Moguće je da (1.) kršćani prihvaćaju kulturu zauzetosti, užurbanosti i preopterećenosti, što dovodi do toga da (2.) Bog

Užurbanost: velika neprijateljica duhovnoga života

VERBUM

Ako želite brzinu, ovo nije knjiga za vas. Zapravo, vi i nemate vremena za čitanje knjiga.

Ako želite brzo rješenje ili kakvu formulu u tri koraka koja se označava lako pamtljivom kraticom, ni za vas nije ova knjiga. Ne postoji kraljevski put za život. Ne postoje nikakvi životni trikovi za dušu. Život je iznimno složen. Promjena je još složenija. Tko vam govori drukčije, taj vam želi nešto prodati.

Ali…

Ako ste izmoreni…

Ako vam je dosta života kakav živite…

Ako vas izjeda crv sumnje da bi mogao postojati bolji način da se bude ljudsko biće…

Ili da ste sve pogrešno shvatili…

Ili da bi mjerila uspjeha koje vam je dala naša kultura mogla biti iskrivljena…

Ili da bi se moglo pokazati da je takozvani „uspjeh“ zapravo neuspjeh…

Onda uživajte u čitanju.

Ova knjiga nije duga i nije ju teško razumjeti. No, u njoj ima tajni…

John Mark Comer

UKLONI UŽURBANOST I PRONAĐI MIR

John Mark Comer

Ukloni užurbanost i pronađi mir

Put do emocionalnog i duhovnog zdravlja u vremenu

preopterećenosti i stresa

Biblioteka: Posebna izdanja 221.

Urednik: Petar Balta

Naslov izvornika: The Ruthless Elimination of Hurry: How to Stay Emotionally Healthy and Spiritually Alive in the Chaos of the Modern World

Dizajn: Ryan Wesley Peterson

This edition published by arrangement with WaterBrook, an imprint of Random House, a division of Penguin Random House LLC.

Published in association with Yates & Yates, www.yates2.com.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršni urednik: Miodrag Vojvodić

Prijevod: Karmela Cindrić

Redaktura i prilagodba prijevoda: Miodrag Vojvodić

Lektura: Darko Milošić

Za nakladnika: Miro Radalj

ISBN 978-953-235-887-2

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu

Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200205091.

Za Dallasa Willarda – hvala ti!

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite

se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim.

Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje

Isus u Evanđelju po

Mateju 11,28–30 lako.

Popratna riječ izdavača

U vremenu kada nas svakodnevica pritišće ubrzanim ritmom, neprekidnim obvezama i kulturom „više, brže, bolje“, knjiga Ukloni užurbanost i pronađi mir Johna Marka Comera dolazi kao predah, ali i ozbiljan poziv na mirniji, dublji i ispunjeniji život.

Ova knjiga nije još jedan u nizu priručnika za samopomoć, već poziv na unutarnju preobrazbu. Comer piše jednostavno, ali ne površno; poticajno, ali ne optužujuće. U vremenu površnosti poziva na dubinu. U vremenu buke – na tišinu. U vremenu užurbanosti – na istinski mir.

Premda John Mark Comer dolazi iz protestantskoga kršćanskoga konteksta, njegov poziv nije ograničen vjerskom pripadnošću. On se obraća svakome tko osjeća da gubi doticaj sa sobom, s drugima, pa i s Bogom – zbog preopterećenosti, stresa i neprestane užurbanosti. I sam je, djelujući kao pastor, osjetio kako se nešto duboko u njemu lomi i raspada – unatoč vanjskom uspjehu i priznanjima. Taj unutarnji lom postao je početak njegove

potrage za sporijim, smislenijim i sabranijim životom. Ono što nudi nije „nova duhovnost“, već povratak jednostavnom načinu življenja, duboko ukorijenjenom u životu Isusa iz Nazareta.

Uz taj temelj, zajednički svim kršćanima, katolici će u knjizi prepoznati i mnoge odjeke crkvene duhovnosti: kontemplaciju, dan počinka, umjerenost, sabranost. A oni koji ne dijele naša vjerska uvjerenja, u njoj će zasigurno pronaći dragocjene uvide za emocionalno zdravlje, obiteljske odnose i unutarnji mir.

Stoga vjerujemo da ova knjiga zaslužuje vašu pažnju i da će pronaći svoj put do mnogih čitatelja.

10Popratna riječ izdavača

Predgovor

Najpametniji i najbolji čovjek kojega sam poznavao zabilježio je neke svoje misli o užurbanosti; mislim da su ih pronašli na papiriću u njegovoj kuhinji kad je umro. „Užurbanost“, napisao je, „uključuje pretjerano brzanje ili stanje hitnosti. Povezana je s riječima kao što su hitnja, jurnjava, metež, strka.“ Deﬁnirao ju je kao „stanje grozničava truda u koje upadamo reagirajući na osjećaj vlastite nesposobnosti, straha i krivnje“. Najjednostavnije rečeno, užurbanost znači imati previše posla! Dobra posljedica izbavljenja iz užurbanosti nije samo zadovoljstvo, nego i sposobnost da se smireno i djelotvorno – sa snagom i radošću – bavimo onim što je uistinu važno. „Cilj bi nam trebao biti“, napisao je, „živjeti život bez ikakve užurbanosti. Trebamo stvoriti jasnu namjeru da živimo bez užurbanosti. Dan po dan. Počevši od danas.“

To znači da trebamo stvoriti mentalnu sliku svoga mjesta u svijetu pred Bogom, što nas stavlja u drukčiji kontekst. Psalam 23 ne kaže: „Gospodin je pastir moj i zato moram brže trčati.“ Pastiri rijetko kada trče. Barem oni dobri. Poruka je da se trebamo poče-

John Mark Comer napisao je proročku knjigu našega doba. On je zanimljiv, iskren, učen, zabavan i skroman. Vodi nas prema jednom važnom raskrižju. Odlučiti živjeti neužurbanim životom u naše je doba donekle nalik obvezivanju na zavjet siromaštva u ranijim stoljećima; upravo je zastrašujuće. To je čin vjere. No, na drugoj strani kriju se veća bogatstva. Biti u prisutnosti osobe koja se oprostila s užurbanošću znači biti nadahnut mogućnošću drukčijega života.

Darovi mudrosti, kojima je prožeta ova knjiga, snažno su me se dojmili: „Svi moji najgori trenuci… događaju se kad sam u žurbi.“ „Ljubav, radost i mir… nespojivi su sa žurbom.“ „Prosječni korisnik iPhonea dnevno dodirne svoj telefon 2617 puta.“ (Za razliku od toga, pisac psalma kaže: „Gospodin mi je svagda pred očima“ [Ps 16,8]. Pitam se kakav bi mi bio život kada bi Bog doticao moj um onoliko često koliko ja dotičem svoj mobitel.) Sloboda vjerojatno uvijek traži visoku cijenu. A John Mark donio je odluke koje su imale svoju cijenu kako bi vodio život koji nema cijenu. Upoznao je i borbu i odluku, pa stoga može govoriti onima među nama koji su gladni i žedni.

Prije dvadeset stoljeća jedan drugi mudrac je rekao: „Iskupljujte vrijeme jer dani su zli“ (Ef 5,16). Mislio sam da to znači kako su dani puni senzualnosti i osjetilnih iskušenja. I naravno da jesu. No, čini se da to ponajprije znači kako život koji živimo trebamo živjeti u vremenu. A mi smo toliko naviknuti na duhovno osrednje

12Predgovor ti rješavati onoga što „moramo“ činiti, da ne trebamo strahovati od toga da „ne radimo ništa“, da bismo, dapače, trebali planirati takve trenutke, da je važno suočiti se s panikom proizišlom iz pomisli da nismo ničim zauzeti, da si tu paniku trebamo dopustiti, duboko je osjetiti i ne tražiti za nju lako rješenje.

dane – dane proživljene u razdraženosti, strahu, zaokupljenosti sobom i nervozi – da tratimo svoj život u užurbanosti.

Zato se na ovim stranicama izlaže „veliki poziv“. Duboko udahnite. Odložite mobitel. Pustite da vam srce uspori. Neka se Bog pobrine za svijet.

John Ortberg

Uvod:

Autobiograﬁja

epidemije

Nedjelja je navečer, deset sati. Oslanjam glavu na stakleni prozor Uberova taksija jer sam toliko umoran da ne mogu ni sjediti uspravno. Danas sam održao šest predavanja – da, šest. Crkva u kojoj sam pastor upravo je dodala još jedno okupljanje. No, to mi je posao, nije li? Imati vremena za ljude. Dobro mi je išlo do približno četvrtoga predavanja; nakon toga više se ničega ne sjećam. I više sam nego umoran – iscrpljen sam emocionalno, mentalno pa čak i duhovno.

Kad smo prvi put imali šest predavanja, nazvao sam pastora jedne megacrkve u Kaliforniji koji je već neko vrijeme održavao taj ritam.

„Kako to uspijevaš?“ upitao sam.

„Lako“, odgovorio je. „To ti je kao da jednom tjedno istrčiš maraton.“

„U redu, hvala.“

Završio sam poziv.

Čekaj… pa nije li maraton jako težak?

Počeo sam se baviti trčanjem na duge staze.

On je pak imao izvanbračne odnose i napustio crkvu.

To nije dobar znak ni za moju budućnost.

Sad sam kod kuće na kasnoj večeri. Ne mogu spavati; mrtav sam umoran, ali živci su mi napeti. Otvaram pivo. Sjedim na kauču i gledam neki čudan kung-fu ﬁlm za koji nitko nije čuo. Film je kineski, s titlovima. Negativac je Keanu Reeves.1 Volim Keanua. Uzdišem. U posljednje vrijeme uglavnom tako završavam večer, na kauču, dugo nakon što je moja obitelj otišla na spavanje. Kung-fu me nikad nije ni najmanje zanimao; budi mi nervozu. Je li to što ga sada gledam predznak mentalne bolesti?

Jednoga dana će reći: „A sve je počelo kada je postao opsjednut ﬁlmovima neovisne produkcije o borilačkim vještinama…“

No, pravi je problem u tome što se osjećam kao duh. Napola živ, napola mrtav. Prije svega, otupio sam; ispražnjen, jednodimenzionalan. U emocionalnom smislu, uronjen sam u neprekidnu tjeskobu koja samo u rijetkim slučajevima nestane. Pomalo sam i tužan, ali uglavnom sam, jednostavno… duhovno prazan. Kao da mi je duša šuplja.

Ukloni užurbanost i pronađi

Živim vrlo brzo. Volim brzinu. Pripadam tipu A-osobnosti. Motiviran sam. Od onih sam koji rješavaju probleme čim se pojave. No, to je zapravo već davna prošlost. Sada radim šest dana tjedno, od jutra do kasno navečer, a ipak ne stižem obaviti sve. Što je još gore, osjećam se užurbanim. Kao da jurim kroz svaki dan, toliko zauzet životom da propuštam trenutak. A što je drugo sam život ako ne niz trenutaka?

Je li kome poznat taj osjećaj? Nisam valjda jedini…

Ponedjeljak ujutro. Ustao sam rano. Žurim u ured. Uvijek sam u žurbi. Još jedan dan pun sastanaka. Mrzim sastanke. Introvertiran sam i kreativan, i poput mnogih milenijalaca, lako se počnem dosađivati. To da idem sa sastanka na sastanak loše je i za mene i za sve koji na njima sudjeluju. No, dio problema je u tome što je naša crkva tako brzo narasla. Čak mi je neugodno to reći: vjerovali ili ne, punih sedam godina pristupalo nam je više od tisuću novih ljudi svake godine. Mislio sam da upravo to i želim. Crkva koja brzo raste san je svakoga pastora. Ali neke se lekcije najbolje nauče na teži način: ispostavilo se da ja zapravo ne želim biti izvršni direktor neproﬁtne organizacije/stručnjak za ljudske resurse/guru za strategiju/vođa koji vodi vođe i tako dalje.

Ovim sam se počeo baviti jer sam želio poučavati Isusov put.

Je li to Isusov put?

Kad već spominjem Isusa, u primozgu mi vreba jedna strašna pomisao. Jedno neugodno pitanje savjesti koje uporno ne odlazi.

U koga se ja to pretvaram?

Uvod: Autobiograﬁja epidemije

Prevalio sam tridesetu (treća razina!) pa imam ponešto iskustva.

Dovoljno da zacrtam putanju svoga života u desetljećima koja slijede.

Zastajem.

Dišem.

Zamišljam se u četrdesetoj godini života. U pedesetoj. U šezdesetoj.

Slika nije lijepa.

Vidim čovjeka koji je „uspješan“, ali po svim pogrešnim mjerilima: veličina crkve, prodaja knjiga, pozivi na držanje govora, društveni status i tako dalje, a tu je i ostvarenje novoga američkog sna –vlastita stranica na Wikipediji. Unatoč svemu što govori o Isusu, taj čovjek je emocionalno nezdrav i duhovno plitak. I dalje je u braku, ali zbog dužnosti, a ne zbog užitka. Njegova djeca ne žele imati ništa s crkvom; crkva je bila tatina omiljena ljubavnica, nezakonita ljubav kojoj je hitao kako bi pobjegao od svojih boli. U biti je to isti čovjek kao i ja danas, samo stariji i gori: pod stresom sam, na rubu, lako se otresam na ljude koje najviše volim, nesretan sam, propovijedam način života koji zvuči bolje od onoga kakav stvarno jest.

I, da – uvijek sam u žurbi.

Zašto se toliko žurim postati netko tko mi se čak i ne sviđa?

Ukloni užurbanost i pronađi mir

Ta spoznaja me pogodila kao da me je pregazio teretni vlak: u Americi možeš biti uspješan pastor i neuspješan Isusov učenik; možeš dobiti svoju crkvu i izgubiti dušu.

Ne želim da to bude moj život…

Tri mjeseca poslije: na letu sam iz Londona. Tjedan dana učio sam od svojih karizmatskih prijatelja anglikanaca o životu u

Duhu; kao da sam otkrio cijelu jednu novu dimenziju stvarnosti koja mi je izmicala. A sada, svakim prevaljenim kilometrom prema istoku vraćam se u život kojega se užasavam.

Posljednje večeri prije odlaska Ken je molio za mene, svojim savršenim britanskim naglaskom. Održao mi je govor o tome kako se nalazim na životnom raskrižju. Jedna cesta je asfaltirana i vodi u grad pun svjetla. Druga je makadamska i vodi u šumu –u mrak, u nepoznato. Trebao bih krenuti tom cestom.

Nisam imao pojma što to znači. Ali, znao sam da nešto znači. Dok je govorio, osjećao sam kako mi duša drhti pod Bogom. Ali, što mi je to Bog govorio?

Pregledavam e-poštu; zrakoplovi su dobri za te stvari. Nadoknađujem zaostatke, kao i obično. Opet loše vijesti: neki zaposlenici ljute se na mene. Počinjem dovoditi u pitanje cijelu ideju megacrkve. Ne toliko zbog same njezine veličine, koliko zbog načina na koji se ona vodi.2 Je li to doista ono što želimo? Hrpu ljudi koji dolaze slušati predavanje, a potom se vraćaju svome užurbanom životu? No, moja pitanja zvuče ljutito i drsko. U tako sam

Uvod: Autobiograﬁja epidemije

lošem emocionalnom stanju da se iskaljujem na svojim sirotim zaposlenicima.

Kako ono glasi aksiom vodstva?

„Kamo idu vođe, tamo ide i crkva.“3

Ajme, stvarno se nadam da naša crkva neće završiti poput mene.

Dok sjedim na sjedalu 21C, uz prolaz, i razmišljam kako odgovoriti na još jednu neugodnu e-poruku, na pamet mi pada djevičanska, nova misao. Možda je to zbog razrijeđenoga zraka na visini od devet tisuća metara, ali mislim da nije. Ta misao pokušavala se probiti već mjesecima, ako ne i godinama, ali nisam joj to dopuštao. Bila je previše opasna. Bila je prejaka prijetnja statusu quo. Ali, došlo je vrijeme da je pustim iz kaveza, na slobodu.

Evo je: Što bi bilo kada bih promijenio svoj život?

Prošla su još tri mjeseca i tisuću neugodnih razgovora, u kojima sam uvukao sve pastore, mentore, prijatelje i članove obitelji u vrtlog najvažnije odluke koju sam ikada donio. Sjedim na sastanku starješina. Večera je završila i ostali smo samo ja i uži krug vođa. To je taj trenutak. Odsad će se moja autobiograﬁja dijeliti na razdoblje „prije“ i „poslije“ njega.

Izgovaram: „Dajem otkaz.“

Ukloni užurbanost i pronađi mir

Dobro, ne baš otkaz kao takav. Ne odustajem. Mi smo crkva koja djeluje na puno lokacija (kao da jedna crkva koju vodi tip poput mene nije i više nego dovoljna). Naša najveća crkva nalazi se u predgrađu; tu sam proveo posljednjih deset godina života, ali srce mi je uvijek bilo u gradu. Sjećam se kako sam još u srednjoj školi vozio svoj Volkswagen-kombi iz 1977. po Dvadeset trećoj ulici i sanjao kako ću osnovati crkvu u centru grada.4 Naša je crkva u gradu manja. Puno manja. I na puno težem terenu; središte Portlanda pravi je lunapark sekularizma – tu su sve karte protiv vas. Ali ja sam osjećao kako me gravitacija Duha vuče da se upravo ondje prizemljim.

Dakle, zapravo ne dajem otkaz, nego više degradiram samoga sebe. Želim voditi samo jednu crkvu odjednom. Originalna ideja, zar ne? Moj san je usporiti, pojednostaviti život. Ići pješice na posao. Rekao bih da želim resetirati mjerila uspjeha. Želim se usredotočiti na ono što postajem naukujući kod Isusa. Mogu li ja to?

Oni kažu: da.

(A najvjerojatnije misle: napokon.)

Ljudi će ogovarati; uvijek to čine. Nije to uspio izgurati do kraja (istina). Nije bio dovoljno pametan (nije istina). Nije bio dovoljno čvrst (dobro, uglavnom istina). A jedno će govoriti mjesecima: iznevjerio je Božji poziv. Protratit će dar u anonimnosti. Zbogom.

Neka samo govore; ja sada imam nova mjerila.

Završio sam svoju desetogodišnju etapu u crkvi. Moja obitelj i ja uzeli smo slobodnu godinu. Bio je to čin čiste milosti. Pola godi-

Uvod: Autobiograﬁja epidemije

ne sam bio komatozan, ali duša mi se polako probudila. Vratio sam se u mnogo manju crkvu. Preselili smo se u grad; išao sam pješice na posao. Počeo sam odlaziti na psihoterapiju. Jednom riječju: uh! Činilo se da trebam odlaziti često. Usredotočio sam se na emocionalno zdravlje. Skratio sam radno vrijeme. Izlazio sa svojom ženom. Igrao se lego-kockicama Ratova zvijezda sa svojom djecom (doista zbog njih, ne zbog sebe). Prakticirao dan počinka. Odvikao se od Netflixa. Čitao lijepu književnost prvi put nakon srednje škole. Šetao psa prije odlaska na spavanje. Dakle, živio

Zvuči izvrsno, zar ne? Čak i utopijski? Pa, i ne baš. Zapravo sam se osjećao poput ovisnika koji se skida s metamfetamina. Tko sam ja bez „mega“? Bez ljudi koji čekaju u redu da me vide? Bez poplave e-pošte kasno navečer? Nije lako odmaknuti se od života na speedu. No, s vremenom sam proveo detoksikaciju.

Osjetio kako mi se duša otvara. Nije pritom bilo nikakva vatrometa na nebu. Promjena je spora, postupna i isprekidana; tri koraka naprijed, korak ili dva natrag. Katkad uspijevam, a katkad tonem natrag u užurbanost. No, prvi put nakon mnogo godina krećem se prema zrelosti, centimetar po centimetar. Postajem sličniji Isusu. I sličniji najboljoj varijanti sebe samoga.

Što je još bolje, ponovno osjećam Boga.

Osjećam vlastitu dušu.

Hodam makadamom i nemam pojma kamo vodi, ali to je u redu. Uistinu mi je važnije tko ću postati, nego gdje ću završiti. I prvi put nakon puno godina smiješim se, gledajući prema obzoru.

Ukloni užurbanost i pronađi

Moja vožnja Uberom nakon koje sam satima maratonski gledao Keanua Reevesa dogodila se prije pet godina i prije isto toliko životā. Otada se mnogo toga promijenilo. Ova knjižica nastala je od moje kratke i uglavnom nezanimljive autobiograﬁje, mojega putovanja iz života u užurbanosti u život u, recimo, nečemu drugome.

Na neki način, ja sam najgora moguća osoba koja bi mogla pisati o žurbi. Tip koji se na semaforu prestrojava iz trake s tri automobila u traku sa samo dva; onaj koji se hvali da „u ured dolazi prvi, a odlazi posljednji“; onaj koji brzo hoda, brzo govori, kronični ovisnik o obavljanju više stvari odjednom i o brzini (ali moram reći, ne o onom speedu). Ili sam barem takav bio. Više to nisam. Našao sam izlaz iz takvoga života. I možda sam zbog toga zapravo najbolja osoba za pisanje knjige o užurbanosti. Ne znam – zaključite sami.

Ne znam vašu životnu priču. Vi zacijelo niste bivši pastor megacrkve koji je izgorio na poslu i u dobi od trideset tri godine već zapao u krizu srednjih godina. Vjerojatnije je da ste student, ili stanovnik Chicaga u dvadesetim godinama života, ili nezaposlena majka u Melbourneu, ili sredovječni zaposlenik osiguravajuće tvrtke u Minnesoti. Počinjete živjeti, ili se pak trudite ne posustati.

Njemački ﬁlozof korejskoga podrijetla, Byung-Chul Han, završava svoju knjigu Društvo umora (The Burnout Society) zastrašujućom primjedbom koja se odnosi na većinu ljudi u zapadnome svijetu: „Previše su živi da bi umrli i previše mrtvi da bi živjeli.“5

Bio je to savršen opis mene samoga.

Je li to i vaš opis? Barem malo?

Uvod: Autobiograﬁja epidemije

Svi mi imamo svoju priču o tome kako se trudimo ostati mentalno zdravi u doba mobitela, bežičnoga interneta, vijesti kojima nas zasipaju dvadeset četiri sata na dan, urbanizacije, autocesta s deset traka, prometa koji zagušuje dušu, neprekidne buke i grozničava života koji juri sto pedeset kilometara na sat, samo vozi, vozi, vozi…

Ovu knjigu shvatite kao da se vi i ja nađemo na kavi u Portlandu (moja omiljena kava je kenijska, iz kaﬁća Heart u Dvanaestoj ulici), i ja vam iznosim sve što sam proteklih nekoliko godina naučio o tome kako broditi opasnim vodama onoga što francuski ﬁlozof Gilles Lipovetsky naziva „hipermodernim“ svijetom.6

No, iskreno govoreći, sve što vam mogu ponuditi kradem od života i učenja Isusa iz Nazareta, koji je moj Učitelj, a i puno više od toga.

Moj najdraži Isusov poziv dolazi nam preko Evanđelja po Mateju:

Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.7

Osjećate li se „izmoreno“?

Ili „opterećeno“?

Osjećate li se umorno „do srži“, ne samo u umu i tijelu, nego i u duši?

Ako se tako osjećate, niste sami.

Ukloni užurbanost i pronađi mir

Isus nas sve poziva da preuzmemo „slatki“ jaram. On ima – i svima nudi – lak način da se podnese težina života pomoću njegova trijumvirata ljubavi, radosti i mira. Eugene Peterson Isusove je glasovite riječi preveo ovako: „živjeti slobodno i neopterećeno“.8

Što ako tajna sretnoga života – a to jest tajna, otvorena tajna, ali ipak tajna, jer je tako malo ljudi zna – što ako tajna nije „vani“, nego mnogo bliže domu? Što ako morate samo usporiti dovoljno dugo da se zamućeni vrtlog života razbistri?

Što ako je tajna života za kakvim žudimo zapravo „jednostavna“?

Dopustite mi da prvo razjasnimo nekoliko stvari.

Prvo, ja nisam vi. Premda je to nepobitno i očito, to ipak treba reći. Pretpostavljam da se ovaj manifest protiv užurbanosti nekima od vas neće nimalo svidjeti; isprva se nije svidio ni meni. On otkriva duboku čežnju u svima nama za životom koji je drukčiji od onoga koji trenutačno živimo. Past ćete u iskušenje da me proglasite osobom koja nije realistična, nije u doticaju sa stvarnošću:

On nema pojma kako je biti samohrana majka koja radi dva posla da bi mogla otplaćivati dug i plaćati stanarinu.

U pravu ste; nemam pojma kako je to.

Žalosno je za osobu na rukovodećem položaju da je toliko izgubio doticaj sa stvarnošću života usred tržišnoga socijalnoga darvinizma.

To bi moglo biti točno.

Uvod: Autobiograﬁja epidemije

Ne poznaje situaciju u mojemu gradu/mojoj zemlji/mojoj generaciji.

Vjerojatno je doista ne poznajem.

Tražim samo da me saslušate.

Drugo, ja nisam Isus. Samo sam već neko vrijeme jedan od mnogih njegovih naučnika. I to je očito. Moj plan za naše druženje jednostavan je: prenijeti vam neke od najboljih stvari koje sam naučio sjedeći uz učiteljeve noge – noge čovjeka čiji su svi najbliži prijatelji rekli da je pomazan uljem radosti više od svojih drugova.9 Moj prijevod glasi: on je bio najsretnija osoba koja je ikada živjela.

Većina nas nikada i ne pomisli pitati Isusa za savjet o tome kako biti sretan. Takve savjete tražimo od Dalaj Lame, ili od voditelja lokalnoga studija za usredotočenu svjesnost, ili od Tala Ben-Shahara koji predaje pozitivnu psihologiju na Harvardu. Svi oni govore mnoge dobre stvari i ja sam im zahvalan na tomu. Ali Isus je klasa za sebe; usporedite ga s bilo kojim učiteljem, bilo kojom tradicijom ili ﬁlozoﬁjom – vjerskom ili sekularnom, drevnom ili suvremenom – od Sokrata, preko Buddhe i Nietzschea do vašega omiljenoga trenera. Za mene, Isus je i dalje najsjajniji, najmudriji, najprovokativniji učitelj koji je ikada hodao zemljom. A hodao je polako (o tomu ćemo više uskoro). Dakle, umjesto da vežete pojaseve, udobno se smjestite.

Kad smo već kod toga, dopustite mi da budem izravan: ako želite brzinu, ovo nije knjiga za vas. Zapravo, vi i nemate vremena za čitanje knjiga. Možda ste preskočili prvo poglavlje? A vratili biste se na njega poslije?

Ukloni užurbanost i pronađi mir

Ali…

Ako ste izmoreni…

Ako vam je dosta života kakav živite…

Ako vas izjeda crv sumnje da bi mogao postojati bolji način da se bude ljudsko biće…

Ili da ste sve pogrešno shvatili…

Ili da bi mjerila uspjeha koje vam je dala naša kultura mogla biti iskrivljena…

Ili da bi se moglo pokazati da je takozvani „uspjeh“ zapravo neuspjeh…

A prije svega, ako osjećate da je kucnuo čas i spremni ste poći na protuintuitivno i veoma protukulturno putovanje, upustiti se u istraživanje svoje duše u zbilji Kraljevstva…

Onda uživajte u čitanju. Ova knjiga nije duga i nije ju teško razumjeti. No, u njoj ima tajni…

Uvod: Autobiograﬁja epidemije

Prvi dio: Problem

Užurbanost: velika neprijateljica duhovnoga života

Prošloga tjedna ručao sam sa svojim mentorom Johnom. Dobro, moram vam nešto priznati: on zapravo nije moj mentor; daleko je iznad moje lige, ali redovito odlazimo na ručak i ja ga obasipam pitanjima o životu, a odgovore zapisujem u notes. John je osoba koju čim upoznate, odmah pomislite: „I ja želim biti takav kad odrastem.“ Zastrašujuće je pametan, ali i više od toga – mudar je. Ipak, nikad ne djeluje nimalo pretenciozno ni ukočeno. Dapače, pun je radosti, opušten, ugodno mu je u vlastitoj koži, vrlo je uspješan (ali ne na onaj iritantni način slavne osobe), ljubazan je, radoznao, prisutan s vama i prisutan u trenutku… U biti, on je onakav kako ja zamišljam Isusa.1

John (prezime: Ortberg) je pastor i pisac iz Kalifornije kojemu je mentor bio moj drugi junak, Dallas Willard. Ako vam to ime nije poznato, proučite ga.2 Willard je bio ﬁlozof na Sveučilištu Južne Kalifornije, ali izvan akademske zajednice najpoznatiji je kao učitelj Isusova puta. Njegovi spisi utjecali su na to kako slijedim Isusa – ili, kako bi John rekao, kako naukujem kod njega – više

od svih drugih učitelja, osim samoga Svetoga pisma.3 To znači da je Willard bio Johnov mentor više od dvadeset godina, sve do Willardove smrti 2013. godine.

Nikad nisam imao priliku upoznati Willarda pa sam, kad smo

John i ja prvi put sjeli u Menlo Parku, odmah zaželio čuti priče. I našli smo pravo blago.

Evo jedne priče o kojoj neprekidno razmišljam.

John naziva Dallasa i traži savjet. Devedesete se bliže kraju, a John tada radi u Općinskoj crkvi Willow Creek, u Chicagu, jednoj od najutjecajnijih crkava na svijetu. I John je poznati učitelj i autor uspješnica – čovjek za kojega pretpostavljate da je itekako svladao naukovanje kod Isusa. Ali iza kulisa, osjećao je kako ga usisava vrtlog ludila megacrkve.

Dobro sam ga razumio.

I tako, nazvao je Willarda i pitao ga: „Što trebam učiniti kako bih postao onakvim kakvim želim biti?“4

Na drugome kraju linije zavladala je duga tišina…

Po Johnovim tvrdnjama, „kad je riječ o Willardu, na drugome kraju linije uvijek je duga tišina“.

A tada je Willard odgovorio: „Moraš bespoštedno iskorijeniti užurbanost iz svoga života.“

Možemo li na trenutak zastati i složiti se da je to jednostavno sjajno?

Ukloni užurbanost i pronađi mir

John je tada zapisao tu rečenicu u svoj dnevnik – nažalost, to je bilo prije Twittera5; inače bi i sami internet pao. Potom ga je upitao: „Dobro, i što još?“

Još jedna duga tišina…

Willard je odgovorio: „To je sve. U naše doba, užurbanost je velika neprijateljica duhovnoga života. Moraš je bespoštedno iskorijeniti iz svoga života.“

Kraj priče.6

Kada sam je prvi put čuo, osjetio sam da je duboko stvarna. Žurba je problem iz kojega izvire mnoštvo simptoma toksičnosti u našem svijetu.

Pa ipak, Willardov odgovor ne bih očekivao. Živim u jednom od najsekularnijih, najprogresivnijih gradova u Americi, ali kada biste me pitali koji je najveći izazov za čovjekov duhovni život u Portlandu, nisam siguran što bih odgovorio.

Najvjerojatnije bih rekao da je to modernost, ili postmodernost, ili liberalna teologija, ili popularizacija evanđelja prosperiteta, ili redeﬁniranje spolnosti i braka, ili brisanje roda, ili pornograﬁja na internetu, ili milijuni pitanja koja ljudi postavljaju o nasilju u Starom zavjetu, ili pastori-zvijezde, ili Donald Trump. Ne znam.

Kako biste vi odgovorili na to pitanje?

Kladim se da bi tek rijetki među nama odgovorili: „užurbanost“.

Užurbanost: velika neprijateljica duhovnoga života Hvala.

John Mark Comer popularni je duhovni autor i govornik poznat po svom pronicavom i poticajnom pristupu temama vjere, svakodnevnoga života i suvremenih izazova.

Magistrirao je biblijske i teološke studije na teološkom učilištu Western Seminary.

Nakon dugogodišnje aktivne vjerske službe, danas vodi organizaciju

Practicing the Way, posvećenu pomaganju ljudima da izgrade dublji i smisleniji duhovni život.

Njegove knjige, među kojima se posebice ističe Ukloni užurbanost i pronađi mir, prevedene su na brojne jezike i nadahnjuju tisuće čitatelja diljem svijeta.

Živi i djeluje u Topanga Canyonu (Kalifornija), zajedno sa suprugom i njihovo troje djece, pišući, poučavajući i oblikujući sadržaje koji pomažu suvremenom čovjeku da ponovno otkrije ljepotu jednostavnog i svrhovitog života.

Imate li dojam da ste stalno zauzeti i užurbani, da vam vrijeme izmiče iz ruku?

li vam duša umorna, a um zagušen nebrojenim informacijama, obvezama i rokovima?

Je li vam duša umorna, a um zagušen nebrojenim informacijama, obvezama i rokovima?

Sanjate li o mirnijem životu, bez stalne užurbanosti i unutarnje napetosti?

Ali čitajte Bibliju: Sotona se ne pokazuje kao demon s vilama i hrapavim, pušačkim glasom, niti kao Will Ferrell s električnom gitarom i vatrom u emisiji Saturday Night Live. On je puno inteligentniji nego što mu priznajemo. Danas ćete na vraga prije naići u obliku obavijesti na mobitelu upravo dok čitate Bibliju, ili u obliku višednevnog gledanja Netflixa, ili u obliku prave dopaminske ovisnosti o Instagramu, ili subotnjega jutra u uredu, ili još jedne nogometne utakmice u nedjelju, ili obveze za obvezom u životu prožetom brzinom.

Ako je tako, niste jedini.

Mnogi ljudi osjećaju posljedice svakodnevne preopterećenosti užurbanosti. Takav stil života guši svrhu i smisao, a nemir i stres koji iz toga proizlaze razaraju naše tjelesno, emocionalno i duhovno zdravlje.

Ne dopustite da vam život izmiče. Stanite. Udahnite. I otvorite ovu knjigu.

Corrie ten Boom jednom je rekla da će vas vrag, ako vas ne uspije navesti na grijeh, onda učiniti prezaposlenim. Ima istine u tomu. I grijeh i zaposlenost imaju isti učinak – presijeku vašu povezanost s Bogom, s drugim ljudima, pa čak i s vlastitom dušom.

Mnogi ljudi osjećaju posljedice svakodnevne preopterećenosti i užurbanosti. Takav stil života guši svrhu i smisao, a nemir i stres koji iz toga proizlaze razaraju naše tjelesno, emocionalno i duhovno zdravlje.

Ne dopustite da vam život izmiče. Stanite. Udahnite. I otvorite ovu knjigu.

Glasoviti psiholog Carl Jung imao je ovu kratku izreku:

Ona će vas povesti prema mirnijem, dubljem i ispunjenijem životu – i pomoći vam da se ponovno povežete s Bogom i onima koje volite.

Žurba nije od vraga; žurba jest vrag.

„Očajnički potrebna knjiga.“

Usput rečeno, Jung je bio psiholog koji je razvio teoriju introvertnih i ekstrovertnih tipova osobnosti, a njegov rad potom je postao osnova za psihološki test Myers-Briggs. (Je li još netko od vas tip osobnosti INTJ?) Dovoljno je reći da je dobro znao o čemu govori.

„Lijek

Scott Harrison

Scott Harrison

za naše duše.“

„Lijek za naše duše.“

Jeremy i Audrey Roloff

„Neophodno. Oslobađajuće.“

„Neophodno. Oslobađajuće.“

Annie F. Downs

Annie

F.

Downs

Nedavno sam svome terapeutu, veoma pametnome doktoru znanosti koji voli Isusa, govorio o viziji naše crkve. O tome kako bi bilo dobro da preustrojimo našu zajednicu na temelju naukovanja kod Isusa. (Čudno se osjećam kada to napišem, jer što drugo bismo uopće radili kao crkva?) To mu se svidjelo, ali uporno je ponavljao: „Vaš glavni problem bit će vrijeme. Ljudi su

ISBN 978-953-235-887-2 18,90 €

34 Ukloni užurbanost i pronađi mir