Njujorška luda

Michael D. O’Brien ˇ

NJUJORSKA LUDA

VERBUM

Michael D. O’Brien NJUJORŠKA LUDA

Michael D. O’Brien

NJUJORŠKA LUDA

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 48.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, The Fool of New York City © Copyright: Ignatius Press, San Francisco, 2016. © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2018.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Mijo Pavić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Slika na naslovnici: Michael D. O’Brien, Nada utopljenika

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita.

ISBN 978-953-235-623-6 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170526053

1.

Budiš se iz sna

Budiš se iz sna. San se rastvara u ledenu dahu tvojih usta. S postelje s metalnim oprugama na kojoj ležiš vidiš prozor koji propušta svjetlost u sobu. Vidiš krovove okolnih kuća, stare i jednolične, s cjevastim produžetcima dimnjaka s kojih vise likovi Djeda Mraza koji poskakuju i s televizijskim televizijskim antenama koje se više ne koriste. Dio plavetnoga neba s one strane stakla rasječen je, a malo iznad njega nebo je zagasito, boje užarena drvenoga ugljena. Zrakom proleprša pokoja snježna pahulja. Zima vlada ovdje unutra, ali ne prepoznaješ ništa od onoga što gledaš oko sebe.

Prebacuješ noge preko ruba postelje i stopalima dodiruješ hladan pod. Prenuvši se navlačiš plastične sandale za plažu. Ne prepoznaješ svoju odjeću. Takve stvari nose starci – zgužvane hlače kaki boje, potkošulju, vuneni džemper s rupama i razmršenim nitima vune. Odjeća nije čista. Preko ramena prebacuješ sivu smrdljivu deku.

Tvoj trbuh, tvoja bedra: nisi debeo. Nisi ni osobito mršav. Lice ti je obraslo čekinjama jer se već nekoliko dana ne briješ. Dodiruješ gornji dio lubanje. Ondje je kosa, gusta, kovrčava, neodredive boje. Ne vidiš nijedan dio svojega lica, iako ga potpuno osjećaš i znaš da je tu. Trepneš očima – tama. Otvoriš ih – svjetlost.

5

Postoje naslage i naslage postojanja. Mnoge su od njih vidljive, premda su spljoštene u jednu jedinu ravninu. Nevidljive su naslage prisutne, ali nerazumljive. Moguće ih je vidjeti u kratkim bljeskovima, kao nagovještaje, razasute poput zalutalih pahulja. Broj naslaga nemoguće je izračunati. Među njima postoji određen odnos, no kako on funkcionira, i zašto funkcionira, nemoguće je odgonetnuti. Postojiš kao element cijele ove pojave i možeš opaziti njezine dijelove – i ti si dio svega toga, naravno. Da bi vidio i shvatio nevidljivo, moraš mirno čekati.

Ne smiješ ga prestrašiti jer ćeš ga tako otjerati.

Oh! Je li to točno? Možeš li uplašiti pojavu? Itekako.

Jelen se uplaši i pobjegne u zaštitu luga. Riba šmugne u duboki šaš. Um se skrije u duboki san. Strah je možda prijeko potreban dio cjeline jer čuva nepovredivost stvorenja. A ipak, kada se čovjek probudi u hladnoj sobi i ne zna gdje se nalazi, ili zašto je tu gdje jest, može stajati i mahati rukama i ispuštati glasove i tako djelovati na beskonačno kretanje svega oko sebe. Dok sjediš dršćući na rubu postelje, znaš da to ne bi smio činiti. Ako čekaš da se nevidljiva pojava ukaže, najbolje je ne stvarati zbrku.

Najbolje je ne uznemiravati naslage. Ali sada ti je veoma hladno i tvoje tijelo ne može čekati. Osjećaš potrebu da ustaneš i da se, vukući noge, zaputiš prema prozoru, gazeći prašinu i dižući oblačiće – a što je to drugo nego uznemiravanje!

Kamen si, ispušten u šumsko jezerce, kada snijeg prekriva zemlju, a isprugane breze su usnuli stražari, poredani u krug oko jezerca. Voda se još nije zaledila. Nekoliko požutjelih listova drži se za grane, na gnijezdima izloženim hladnoći nakupile su se malene hrpice snijega, a s grana postarijega stabla bez lišća visi nekoliko smežura6

nih jabuka. Crvena boja, nalik hrđi, nasuprot bijeloj i nekoliko poteza zlatne. Dok si bio u snu, ovim je krajem prošao neki obazrivi slikar vizualnoga haikua.

Ispuštaš, dakle, savršeno gladak ovalni kamen bez mane u jezerce i on pravi koncentrične krugove – to srebrni staniol cvjeta iz crne vode. Hladna voda uvijek je crna. Premda, katkada, ako možeš hodati po njoj ili se nagnuti nad nju, možeš na dnu ugledati tepih načinjen od vlati narančaste, žute, grimizne i tirijsko purpurne. Boce, također. Razbijene naočale. Zelene matične ploče odbačenih računala. Dječje trkaće autiće. Izgubljeno vjenčano prstenje.

Sjećaš li se ushita prve jesenske šetnje po snijegu i gacanja po plitkoj vodi? Pod nogama ti je tepih od lišća. Između njega i gumenih čizama na nogama zamrznuti je sloj, proziran poput stakla. Kada zakoračiš na njega, ispuca, ali se ne uruši. Učiniš još jedan korak, pa još jedan.

Gledaš dolje u stvarni svijet. Smiješ se kada čuješ zvuk lomljenja, jednom godišnje. To je prepoznavanje, znak pouzdanosti smjenjivanja godišnjih doba, dokaz pouzdanosti svijeta.

No stvar nije u tome. Naumio si sebi reći da kada djeluješ na svijet pojava, djeluješ samo na nešto što te neposredno okružuje, poput vala što se rasplinjuje dok ga guta voda. Ili težine jednoga jedinog djeteta u epicentru mreže slomljenoga stakla koja se širi prema van. Jesi li sada – u ovomu trenutku, u ovoj sobi, ove zime – jesi li u smrznutu ili u tekućemu stanju? Jesi li masa svojega bića, kao voda? Ili si val svojega bića, kao govor i pokreti tvojih mišića?

Znaš da u ovomu pitanju postoji stanovita neujednačenost. Je li ti doista potrebno da ga postavljaš? Odgo7

vor također mora biti pogrješan. Na nekomu mjestu krenuo si u pogrješnu smjeru; zaspao si i izgubio se. Sada si budan, ali nisi se ponovno pronašao. Iako znaš kako se stvari zovu, ne znaš otkuda to znaš. Ne znaš kako su stvari postale niti znaš zašto one i dalje postoje i kreću se.

Kao što ne znaš ni zašto ti postojiš i krećeš se.

Nebo je podijeljeno na slojeve, ili se barem tako čini.

Sada jato malenih smeđih ptičica dijagonalno presijeca staklo: boja im se mijenja iz sive u prozračno plavu dok složno kruže i lepršaju krilima, nalik strijelama, kovitlajući se, plešući u zraku, ponovno se dižući. Prekrasno je.

Ova riječ protječe ti kroz svijest. Da, to je riječ koja nešto znači. Privlači i tješi te, no to je sve što znaš reći o tome.

Pod tvojim je prozorom ulica. Njome promiče ljudsko biće, starica u tešku smeđemu kaputu; kreće se polagano, drži na vođici psića koji nosi crveni kaputić, čarapice i kapu, i vuče je. Zatim prolaze još dva ljudska bića, mršava, žustra hoda, s nogama nalik škarama što strižu.

Odjeveni su u crno; kosa im je zelena, u licima imaju nešto neljudsko. Ne dižu pogled i ne gledaju te, ali djeluju zastrašujuće. Svijet je odjednom postao napučen stvorenjima koja dotada nisi vidio.

Deka kojom si pokrio leđa ne zadržava više tvoju toplinu. Hvata te drhtavica, zubi ti cvokoću. U sobi je sve tamnije. Ptičji je ples završio; zračni plesači odlaze. Ima li još kakvih nagovještaja vani? Hoće li ti oni reći kako se zoveš i koja je tvoja svrha? Hoće li ti objasniti zašto si ovdje? Pritišćeš lice uz staklo čekajući odgovore na ova pitanja.

Već je gotovo noć kada dolazi div. Divova se sjećaš iz knjiga koje ti je netko davno čitao. Netko te je tada nosio, držao te uvijek ušuškana da ti bude toplo i pazio da te 8

što ne uplaši. Smijali su se kada si se ti smijao, smiješili se dok si se ti smiješio. A tek konjić za njihanje u sobi – bila je to druga soba, ne ova. I svjetiljka u obliku kunića. Svi divovi bili su u knjigama. Postoje zli divovi. Takvih ima mnogo. Postoje i dobri divovi, njih je manje.

Zuriš dolje, na ulicu, i motriš diva koji se približava dugačkim sporim koracima, golema tijela zaogrnuta teškim kaputom od platna boje curryja, glave pokrivene pletenom kapom, s dugačkim šalom oko vrata što vijori za njim, plamencem uzetim sa škune opskrbljene jarbolom, s rukama u džepovima, pogrbljenih ramena. Pitaš se hoće li njegova glava moći proviriti kroz tvoj prozor dok bude prolazio pored njega, premda je tvoja soba visoko gore, znaš to jer zuriš preko krovova i Djeda Mrazova koji vise s dimnjaka i mnogo je metara dolje do betona. Div prilazi sve bliže i bliže, lica podignuta prema nebu. Zviždi. Sada vidiš da nije visok kao kuća, da mu glava ne doseže visinu prozora pored kojega stojiš, čekaš i motriš.

A ipak, nema sumnje da je div. Njegovo lice ne ulijeva strah, premda ne možeš biti siguran hoće li postati opasan jer divovi su svojeglavi i neki od njih mogli bi te obmanuti. Divno je vidjeti diva, sve dok on ne vidi tebe.

No to se ne događa uvijek jer svijet je katkada nedosljedan.

Div usporava korak i zaustavlja se pod tvojim prozorom. Vidi te! Lice mu se mijenja, oči mu se suzuju, čelo mu se nabire, usta mu se otvaraju kao da će reći Oh. Je li ljut? Ili je gladan? Je li on onaj div pred kojim si uvijek strepio, za kojega si oduvijek znao da će jednom doći? Ili je on Saturn koji proždire vlastitu djecu?

Brzo se odmičeš od prozora. Čuješ teške korake, topot golemih čizama na stubištu. U sobi su samo jedna 9

vrata. Na podu leže rasuti komadići polomljenoga stakla, mišji brabonjci, smrznuti šišmiš, postelja, zahrđale opruge. Pokušavaš otvoriti prozor, uspeti se na nj i spustiti se na pločnik jer to se može učiniti brzo i bolje je nego da te polako pojedu. Sjedaš na pod i pokrivaš lice šakama. Ridaš i jecaš jer će se bedemi raskoliti i zdrobiti te.

Rastopit ćeš se. Isparit ćeš. Pretvorit ćeš se u nešto drugo u želudcu diva.

Hoćeš li se pretvoriti u zvižduk u njegovim ustima?

Ne usuđuješ se gledati. Čuješ kako njegove čizme gaze po krhotinama stakla i gnječe ih. „Zdravo“, oglasi se div glasom nalik dalekoj grmljavini. Prošaptao je pozdrav, da ti ne probije bubnjiće. Velikodušno od njega. Mogao bi te pojesti, ali ne želi te uplašiti. Ne želi da pobjegneš u šumu. „Dobro si?“ pita.

Još jače pritišćeš lice rukama. „Smrznut ćeš se tu i umrijeti.“ Ne možeš govoriti. Budeš li šutio, postajat ćeš sve manji i manji i ne ćeš biti vrijedan ugriza. „Ne ću ti nauditi“, kaže div.

Tvoji jecaji postaju jauci, pretvaraju se u jadikovanje djeteta u sobi s konjićem za njihanje, s lijesom u koji si položio uginuloga zlatnog hrčka. Lijes je bio prazna kutija žigica, ona za velike žigice, s plavim jedrenjakom na poklopcu. Izradio si osmrtnicu za nju i nalijepio je na kutiju.

Kredom u boji: „Ljubljenoj kćerki. Preminuloj, ali nezaboravljenoj.“ Netko ti je pomogao da je pokopaš u dvorištu iza kuće. Netko ti je pomogao da izradiš maleni križ i zabodeš ga u zemlju. „Ne boj se“, kaže grmljavina, udubivši golemi dlan i poduprijevši ti njime glavu, tako velik da u nj stane cije10

la tvoja lubanja. Ruka je topla i s lakoćom drži sve što se u njoj nađe. Možeš mu osjetiti obrise, te složene ravnine koje si tako često risao ugljenom, dočaravajući dubinu, katkada tehnikom chiaroscuro. Premda je snaga te ruke suzdržljiva, mogla bi te zdrobiti. „Kako se zoveš?“ pita grmljavina.

Ne sjećam se, misliš, otvarajući ispucane usne, želeći odgovoriti, strahujući istodobno da će riječi uzbibati zrak, poremetiti naslage, isprovocirati diva i prizvati bolni kraj. „Zašto si ovdje? Ova je zgrada napuštena i nije posve sigurna.“ Razdvajaš malko prste da vidiš poigrava li se on s tobom prije obroka. Div zamračuje nebo i u sobi je odjednom mračno. Kleči pred tobom. Lice mu je golemo i odveć blizu. Oči su mu sive i bistre, lice kao s Bronzinove slike, lice gospodara onoga vremena, premda je lišeno osornosti. Ljubazno je. Zabrinuto. Tužno.

Div ti nježno odvaja ruke od lica. Više ne jadikuješ.

Ne jecaš. No ne usuđuješ se dići pogled. Tako čine ljudi kada ubojice pucaju u njih – odvrate pogled. Gledati ljudsko biće, biti licem okrenut prema njemu i gledati ga oči u oči znači reći da se međusobno prepoznajemo. Katkada i da postoji međusobno povjerenje. „Zovem se Billy“, zatutnji div. „Želim ti pomoći. Ne ću ti nauditi. Jesi li gladan?“ Kimaš glavom, instinktivno, impulzivno, i zbog toga ti je krivo. Ni dalje ne možeš podići pogled.

Div namješta deku kojom si pokrio leđa, ututkavši ti je pod bradu.

11

„U redu, onda. Moramo ti naći nešto hrane i utočište. Ne možeš boraviti ovdje. Umrijet ćeš ako ostaneš. Možeš li ustati?“ Nije pametno ulaziti u razgovor s divovima. Ne dok ne saznamo njihovu pravu narav.

Div je toliko snažan da kada te osovi na noge, stojiš na njima prije nego što toga postaneš svjestan. „Dođi. Pronađimo mjesto gdje ćeš stanovati.“ Vani, na ulici, puše hladan vjetar. Div skida kaput sa sebe i prebacuje ti ga preko leđa. Njegov obrub grebe ti članke na nogama. Ogrće se tvojom dekom, prima te za rame i vodi te. „Jesam li ponovno dijete?“ pitaš i streseš se od riječi što izlaze iz tvojih usta. Glas ti je hrapav, riječi isprekidane. „Nisi“, odgovara div.

Pet blokova zgrada, deset blokova. Ljudi i mačke.

Zimske ptice. Automobili za kojima se vuku repovi dima. Snijeg u betonskim žlijebovima uz pločnik, iz odvodnih kanala izvija se para. S golemom ručerdom na ramenu osjećaš se kao dijete koje njišu dok ne zaspi – ne znaš hoće li te zgnječiti ili zaštititi.

Prošao si kroz staklena vrata i našao se u prostoriji punoj ljudi – sjede uza zid i čekaju. Svi oni dižu pogled i zure u diva, ne govoreći ništa. Dijete skriva lice u majčinoj ruci. Ostali nešto šapću i zure. Ne gledaju tebe. Gledaju njega.

Div ti pomaže da sjedneš na stolac, a on sjeda na drugi pored tebe, nezauzeti. Metal škripi i savija se. Prekrupan je. Ali čak i divovi moraju katkada sjesti. Njegova ruka i dalje je na tvojemu ramenu.

12

Ulazite u prostoriju u kojoj gospođa za radnim stolom pita kako se zovete. Sjedaš. Div stoji na nogama, njegova smeđa čekinjasta kosa dodiruje strop.

Div objašnjava. Žena se doimlje zabrinutom, ili uzrujanom, teško je reći. Ne razumiješ što govore.

Nešto kasnije div te uvodi u blještavu prostoriju punu ljudi u kojoj se sve sjaji: svi oni čekaju, netko ima slomljenu nogu, nekome krvari ruka, netko junački kašlje.

Svi zure u diva. Tebe nitko ne vidi.

Liječnik ti pregledava tijelo. Golotinja. Osjećaj stida.

Igle izvlače ljubičastocrvenu tekućinu u epruvete. Termometar. Kompresa. Stetoskop. „Stetoskop“, kažeš glasno, nikomu određenom.

Liječnik ti govori, no ti ne umiješ kazati ništa drugo.

Dvojica krupnih mišićavih crnaca s prijateljskim os­ mijesima na licu poliježu te na nekakvu kliznu ladicu.

Dok ti remenjem čvrsto sapinju tijelo, jedan od njih veli: „Ne brini se, prijane, ne će boljeti. Pokušaj biti miran. Ne miči se, molim te, jer ćemo morati sve iznova.“ Ubacuju te u otvoreno ždrijelo naprave koja bruji i zuji. Trudiš se biti potpuno miran, nadajući se da ćeš kroz taj tunel proći u drugi svijet. Ali krevet odskliže opet van, a ti nisi umaknuo. Odvezuju remenje, pomažu ti da se osoviš na noge, izvode te iz prostorije da vidiš diva koji te čeka u drugoj prostoriji. „Nije bolestan“, govori liječnik divu. „Nikakvih tragova droge ili alkohola. Nikakvih rana, nema povreda glave. Malo hipotermičan, ali tjelesna temperatura uredno raste. Neishranjen. Najbolje bi bilo prebaciti ga na psihijatrijski odjel, no ne možemo ga primiti bez osobnih dokumenata i zdravstvenoga osiguranja. Možete ga odvesti na odjel za osobe bez stalnoga mjesta boravka, u 13

bolnici Bellevue – ondje ne naplaćuju usluge. Jeste li pokušali s policijom? S uredom za nestale osobe?“ „Nisam nestao“, kažeš. „Ovdje sam.“ „Da, ovdje si“, zatutnji div, potapšavši te po ramenu, od čega ti zadrhte sve kosti. „Hvala vam, doktore, pokušat ćemo kod njih.“ Na policiji su jako zaposleni. Sjediš na klupi, čekaš i u tebe se uvlači toplina. Div stoji pored tebe, ruka mu je blizu, spremna da te umiri ili da bdije na bedemima tvojega integriteta.

Policajac raspravlja o mnoštvu stvari s divom. „Ne izgleda kao skitnica“, kaže div. „U početku je uvijek tako. Ovaj je momak žrtva nebrige, prijatelju. Vaš je poznanik?“ „Tek smo se upoznali.“ Div prelistava album za albumom s fotografijama, imenima, gradovima. Cijelo to vrijeme policajac zuri u diva, proučava njegovo lice, udove, način na koji rukama okreće stranice. Policajac nije sumnjičav. Znatiželjan je, začuđen. Odjednom vidiš da drugi ljudi zamjećuju neobjašnjive stvari, da ih pojave zapanjuju i šire im vidike. „Radiš u cirkusu?“ pita policajac.

Div ga letimično pogleda i odmahne glavom, zatim se vraća albumima.

Fotografiraju te, eksplozija svjetla, svjetlaci u očima.

Nešto kasnije na zaslonu računala brzo se izmjenjuju lica. Jedno, drugo, treće... „Nisam ondje“, kažeš, iako te ne čuju. „Ovdje sam.“ Prste su ti uprljali tintom i pritisnuli ih na papir. Pereš ih u nužniku, div stoji pored tebe i promatra te.

Vraćaš se radnomu stolu u uredu.

14

„Kako se zoveš?“ pita policajac. „Siguran si da se ne sjećaš tko si?“ Ne odgovaraš. Tko si ti, doista?

Policajac se obraća divu: „Sve što znamo jest da je bijelac, muškoga spola, između dvadeset i trideset godina, bez posebnih obilježja.

Bez otisaka prstiju u našoj kartoteci. Nikakvih tragova u internetskim bazama. Kompjutorski programi za prepoznavanje lica suzili su sve na oko deset tisuća tipova manje ili više sličnih njemu, ali ne mogu ga pronaći. Može biti odsvakud. Da imamo bilo kakav identifikacijski dokument, moglo bi se početi tražiti. Ovako...“ „Sigurno mora postojati mjesto gdje ga mogu primiti.“ „Prihvatilište Dobroga pastira, nije daleko odavde.

Da ih nazovem?“ Telefonira. Glas s druge strane žice kaže da je prihvatilište prepuno. Sva prihvatilišta u gradu večeras su puna. Ipak, postoji jedno na južnoj strani Jerseyja u kojemu imaju slobodan krevet. „Prilično je daleko“, kaže policajac. „Taksi će vas stajati cijelo bogatstvo. Oko dva sata autobusom. Da ih nazovem?“ „Nemojte, pronaći ću drugo rješenje“, kaže div.

Policajac širi ruke, sliježe ramenima. „Vaša stvar.“ Div spušta pogled na tebe; lice mu je bezizražajno.

Ima toliko toga u njegovim očima, tekućega, ne hladnoga, ne zaleđenoga. „Gladan si?“ pita. Kimaš glavom.

Nalaziš se u bučnu kafiću. Sjediš u stolcu i gledaš preko šanka na ulicu punu automobila, neonskih svjetala, ljudi koji promiču pored prozora smijući se, razgovaraju15

ći, lomeći naslage i podižući oko sebe obrambene zidove.

Podižeš zdjelu s juhom prema usnama i progutaš dobar gutljaj. Pored tebe su sendviči, košarica s prženim krumpirima, salata. Div je prekrupan za nestabilne stolce. Stoji pokraj tebe dok jedeš. Otpija iz velike papirnate čaše i promatra te dok gasiš žeđ i ublažuješ glad. „Trostruki espreso“, kaže. „Drži me budnim nekoliko sati. Hoćeš li i ti jedan?“ Ne, odmahuješ glavom. Zahvalan si na ljubaznosti, ali... „Vode?“ Da. Nakon vode, još jednoga tanjura juhe, još koječega drugog, želiš se ponovno vratiti snu. Ne zato da bi se skrivao. Oči ti se same sklapaju. Malo je nedostajalo da padneš sa stolca, no ona ruka te grabi i uspravlja te. „U redu, idemo“, kaže.

Koračaš s divom slabo osvijetljenim ulicama. Nalazite se u jednomu od neprijaznih, starih dijelova grada. Mimoilaziš se s gomilama nesretnih ljudi koji izvikuju uvrede – to su neka nova, neobična stvorenja na ovome svijetu. Div se ne boji. U tebe mogu pucati, ali kada si krupan kao on, ne pada im na pamet dignuti ruku na tebe.

Dolaziš do četverokatne zgrade izgrađene od crvene cigle u pokrajnjoj ulici. Uspinješ se stubištem do zadnjega kata na kojemu je hodnik s mnoštvom vrata označenih brojevima, iza kojih se ne čuje nikakav zvuk.

Na trojim vratima i na nekim dijelovima zida u hodniku fluorescentnim narančastim sprejem stoji napisano: „Stjenice. Ne iznajmljuj. Ne nastanjuj se bespravno.

Zgrada je proglašena neupotrebljivom.“ 16

„Dome, slatki dome“, kaže div otključavajući jedina vrata na kojima ništa ne piše, na kraju hodnika. „Uklonio sam stjenice iz stana i sada radim na drugima. Vlasnik kaže da pokušam ako baš želim.“ Saginje se da ne bi udario glavom u nadvratnik, ulazi i pali svjetlo. Ulaziš za njim. Nisi siguran postupaš li ispravno; moglo bi se dogoditi da požališ zbog toga. Tko je, zapravo, ovaj div? Jedan od onih dobrih? „Možeš prenoćiti ovdje“, kaže on. „Soba je tijesna i nije nimalo lijepa, no barem se ne ćeš smrznuti, a sutra ti mogu pokušati pomoći. Zvuči kao dobra ideja, što kažeš?“ Poniknuo si glavom i zuriš u pod. Drhtiš od straha.

Dobrota nema objašnjenja. Ne možeš se pouzdati u nju.

Ali nemaš kamo otići.

Div zatvara vrata za tobom i pomaže ti da svučeš kaput koji zatim vješa na vješalicu pored vrata. Ne usuđuješ se pomaknuti se. Div kleči, gledaš njegova leđa nalik planini; nosi žućkastosmeđi džemper, uzak trak bijele majice s kratkim rukavima viri mu oko vrata. Traperice.

Razvezuje vezice na planinarskim čizmama. Zatim pokazuje na tvoje noge. „Sandale usred zime“, veli podigavši obrve. „Stopala su ti mokra. Savjetujem ti da ih skineš. Naći ću ti nešto toplije. Sjedni.“ Stan ima samo jednu sobu s čajnom kuhinjom i kupaonicom. Strop je vrlo visok. Zidovi su blijedožuti, boje sunčeva izlaska u rano ljeto. Na njima nema nikakvih slika ni postera, ničega. Tu je kuhinjski stol od kroma i drveni radni stol nagrđen brazgotinama, a na njemu gomila knjiga, stolna svjetiljka, snop papira, nekoliko penkala i bilježnica. Drveni sanduk služi mu kao sjedalica.

17

Dva naslonjača zauzimaju najveći dio preostaloga prostora. Nedostaju im nasloni za ruke i na tim mjestima zijevaju rane.

Sjedaš na rub jednoga od njih. Div opet kleči i skida tvoje mokre sandale i čarape. Stopala su ti modra. Suši ih ručnikom. Donosi čarape i navlači ti ih na stopala. Nalik su jutenim vrećama, iako su ispletene od grube vune.

Div stavlja čajnik s vodom na plinski plamenik.

Dva debela spužvasta madraca protežu se duž cijeloga zida. Div ih razdvaja i jedan od njih poliježe na pod uz susjedni zid. Na njega stavlja plahte, deku i jastuk, a povrh svega toga zelenu vreću za spavanje. Isto čini i s drugim madracem. „Ja spavam ovdje“, kaže pokazujući na jedan od njih. „Meni je čak i Lincolnova postelja prekratka, ali snaći ćemo se za jednu noć. Ti spavaš ondje. Možeš odmah leći i sklopiti oči, ako želiš.“ Ostaješ i dalje sjediti, kolebljiv, i stišćeš ruke koljenima. Čajnik zviždi. Div izlijeva kipuću vodu u bijeli čajnik. Prekapa po kuhinji u potrazi za šalicama, žličicama, lončićem s medom. Odiže prozor i donosi tetrapak s mlijekom koji drži na dasci s vanjske strane prozora. Krajičkom oka vidiš da uzima šaku kuhinjskih noževa, vrlo opasnih noževa, i, stojeći na vrhovima prstiju, stavlja ih na vrh kuhinjskoga ormara, visoko iznad dosega ljudskih ruku.

Okreće se prema tebi i primjećuje da ga promatraš.

Podiže ramena, u znak objašnjenja ili, možda, isprike. Vidiš da on nije samo čovjek titanskoga stasa, brdo kostiju i mišića, već da je taj čovjek izvrstan u svakomu smislu.

Kada bi ga pogledao s udaljenosti, ne znajući koliko je visok, rekao bi: takav bi čovjek trebao biti. Da, takav. Jer u 18

njemu je neizmjerna snaga, a on je njezin gospodar. On je primjer potpune ravnoteže, no u njemu nema ispraznosti. Ovaj čovjek ne čini zlo.

Div ti donosi šalicu čaja. Ona se na njegovu dlanu doima poput naprstka. Uzimaš je objema rukama. Srčeš njegovu slatkoću. On sjeda u drugi naslonjač koji je, premda mu nedostaju nasloni za ruke, premalen za njega. Naslonjač škripi i stenje pod njegovom težinom. Kada se sve smirilo, ispija čaj u jednomu gutljaju. Podiže sjajne oči i krotko se smije. „Otišao sam kupiti kruh“, kaže. „Pojma nisam imao što ću donijeti kući.“ Spuštaš pogled. Iznenada, shvaćaš da si teret. Netraženi teret, natovaren na leđa ovoga svijeta. Pogrješno si shvatio svijet. Nešto je u njemu bilo pogrješno. Ni sada nisi ondje gdje bi trebao biti. Iako je div snažan, nije dobro dodavati novi teret onima koji ga već nose.

Neki ljudi postaju spasioci, razmišljaš. Neki to postaju da bi ojačali u sebi ono što već jesu. Neki postaju spasioci da postanu ono što se nadaju da će biti. A ipak, spasilaca ne bi bilo da nema onih kojima je spasenje potrebno.

Počinješ nijemo plakati jer odjednom shvaćaš da ti je potreban spas.

Div te gleda, bez riječi, njegove oči tuguju zajedno s tobom; lice mu odaje suosjećajnost, sluša, čeka. Spasioci razmišljaju i o pojavama. „Teško ti je“, kaže on. „Jednom sam i sam bio poput tebe. Nekoć, prije mnogo godina, i ja sam zaboravio svoje ime. Ime koje mi je dala ljubav, šaptala mi ga u uho, pozivala me za večeru, korila me i pokazivala mi kojim putem trebam ići u životu. Kada sam izgubio to ime, činilo mi se da sam izgubio sve. Ali bio je to samo početak. Gu19

bljenje je katkada bolji način da pronađeš ono što si izgubio.“ „Koje je tvoje ime?“ pitaš diva, iako se sjećaš da ti je to već rekao. Ima nešto umirujuće u imenima. Identitet i cjelovitost. „Moje je ime Billy Revere“, odgovara div. „I prije i kasnije, iako sam neko vrijeme ostao bez njega. Siguran si da se ne možeš sjetiti svojega?“ „Ne znam“, kažeš, zagledavši se u daljinu, prema horizontu jedva zamjetljivu od dima i prašine. „Naslućujem ga, ali ga ne čujem. Sjećam se da sam se prestrašio i da sam bježao od nečega. Propao sam kroz led i kroz zaleđeno lišće ispod njega, a zatim kroz vatreni obruč ispod svih slojeva pojava.“ „Ima neke poezije u tome što kažeš“, odgovara div. „Možda si ti pjesnik.“ „Nisam siguran.“ „Ne znaš što si ni gdje bi trebao biti. Shvaćam. No ovdje si. I ti si ti.“ Toplo ti je. Čaj je učinio svoje, a i divove riječi. Čuješ nešto nejasno u daljini, onkraj zvuka policijskih sirena, onkraj pucketanja radijatora, onkraj zvuka divova disanja. Približava se sve bliže i bliže.

Pogledaš ga i kažeš: „Moje je ime Francisco de Goya.“

20

2.

Muzej zametnutih sjećanja Metropolitan

„Slanina i jaja, Francisco?“ pita div.

Otvaram oči. Gdje se nalazim? Oh, da, ležim na madracu, na podu u divovu brlogu.

Ostalo mi je u sjećanju da sam rekao svoje ime i zatim se srušio postrance, nesposoban držati oči otvorenima.

Osjetio sam da me netko diže i nosi, poliježe me nježno na madrac i pokriva mi ramena dekom; svjetlo se zatim ugasilo i više me nije bilo.

Opet sam ovdje. Postoji samo jedan prozor i kroza nj prodire prirodno svjetlo. Div stoji za kuhinjskim štednjakom s kuhinjskom lopaticom u ruci i velikim osmijehom na licu. U tavi cvrči.

Uspravljam se u sjedeći položaj i zbacujem sa sebe vreću za spavanje, spreman za bijeg bude li potrebno. „Zacijelo si se naspavao. Spavao si četrnaest sati“, kaže on. „Ako se želiš istuširati i obrijati, doručak će biti gotov kada završiš s tim. Pravim i palačinke. Ima i javorova sirupa. Kave. Piješ li kavu?“ „Da“, kažem, iako ne znam kako to znam. „Izišao sam jutros i kupio ti nešto odjeće, kaput i čizme. Vjerujem da će ti veličina odgovarati. Odjeća je u ku21

paonici, obješena na vješalici. Staru odjeću stavi u pletenu košaru. Osjećaj se kao kod kuće.“ Imam očajničku potrebu za kupaonicom. Zatvaram za sobom vrata i pazim da je kračun dobro zatvoren. Možda je bolje ne poznavati neke dimnezije osobnosti divova?

Mogao bi me svladati, no odlučio je da to ne će učiniti. To mi nešto kazuje. Iako se ne osjećam sigurnim, moram priznati da se ne osjećam ni nesigurnim. Zove se Billy, kao dječak koji lunja žitnim poljima. Moje je ime Francisco, kao dječaku na magarcu koji se okreće oko tijeska za grožđe.

Ili kao onaj mračniji Francisco koji se bori s vješticama na uljenoj slici. Izvan toga, ništa nije pouzdano.

Moje me lice u zrcalu uznemiruje. Tko si ti? Oči, krupne i smeđe oči s crnim trepavicama i obrvama, ne kazuju mi ništa. Glava puna teških crnih kovrča. Pût mi je boje masline. Jesam li Talijan? Ili sam sa Srednjega istoka?

Na umivaoniku je nov, još nerabljen žilet i sapun za brijanje. Brijem se pažljivo. Nova, nekorištena četkica za zube u pakiranju od celofana, neotvorena pasta za zube.

Perem zube. Ispirem ih vodom i opet ih perem.

Kupaonica je popločana crno­bijelim keramičkim pločicama nalik šahovskoj ploči koje su većim dijelom napukle. Žbuka otpada sa zidova. Kada je prastara i duboka, ovalna oblika i leži na četiri lavlje šape, postavljene kao da se lav sprema na skok. Nad njom sa stropa visi željezni obruč sa zavjesom kako se voda ne bi izlijevala na pod i razlijevala se po cijelomu stanu te zatim potekla hodnikom i stubištem praveći brzace i vodopade, dovodeći tako u opasnost one koji stanuju u zgradi, a ako se voda, stigavši do estuarija na pločniku, zaledi, dovodi u još veću opasnost prolaznike koji ništa ne slute. Ljudsko postoja22

nje prepuno je nepouzdanosti, ludorija i pogrješaka. Je li sigurno istuširati se?

Skidam sa sebe odjeću i stojim pod mlazom vruće vode koja se puši i nastojim ne zaboraviti, prije no što bude prekasno, kako se navlači zavjesa tako da voda ne prska po cijelomu stanu (povuci zavjesu koja visi o hrđavim prstenovima i potpuno se okruži njome; ne zaboravi to). Uz to, saznajem da je život fluidan; u fluidnu sam stanju, nisam zaleđen. Mičem se. Mogu govoriti. Posjedujem maleni djelić identiteta, a s druge strane vrata je div koji mi iz samo njemu poznatih razloga želi pomoći.

Nema šampona, samo komad narančasta karbolnoga sapuna. Spravši sa sebe prljavštinu i obrisavši se ručnikom oblačim novo rublje: bijele bokserice i majicu s kratkim rukavima, traperice, tanak tamnoplavi pulover, debelu vunenu jaknu boje trule višnje. Tu su i nove čarape, malko prevelike, ali manje nego one u diva. Za sve je prikačena etiketa s cijenom: Bolnička dobrotvorna trgovina rabljene odjeće – „Novo za vas“.

Novo za mene. Meni je sve novo. Svijet. Moje ime.

Moje lice. Lice je pouzdano. Ime može biti nešto što vučemo dolje iz zračnih nebeskih struja što brzo protječu. Blizu je mojemu pravom imenu, čini mi se. Mora biti. Meni ima smisla, premda ne sasvim.

Jedemo bez riječi, sučelice jedan drugome, na suprotnim stranama kuhinjskoga stola. „Našao sam stolicu na buvljaku za dva dolara“, kaže. „Tvoja je za neko vrijeme.“ „Malo je prostora u ovoj sobi“, uzvraćam. „Uzimam ti previše prostora.“ „Ja zauzimam previše prostora“, kaže on s osmijehom, žvačući slaninu; nadnosi se nada mnom s licem ko23

je se čini većim nego u naravi, iako je nekoliko stopa udaljen od mene. „Odlazim poslije doručka. Žao mi je što sam ti bio na teret.“ „Nisi mi na teret, Francisco.“ „Potrošio si novac na mene. Osim toga, previše si visok za jedan madrac.“ „Nabavit ću još jedan. Možeš ostati koliko hoćeš.“ „Odlazim poslije doručka.“ „Naravno, ako baš želiš. Ipak, imam prijedlog.“ Gledam ga sa znatiželjom. „Moramo otkriti tko si. Mogli bismo provesti vrlo zanimljivo vrijeme. Nešto kao igra ili krimi priča.“ Odmahujem glavom. „Moraš na posao ili u školu“, kažem. „Trošiš novac na mene hraneći me i odijevajući me. Nemaš ništa. Ne bih te htio uvrijediti, no čini mi se da si siromašan.“ „Oh, ne, Francisco. Vrlo sam bogat. Imam malenu mirovinu, dovoljnu za sve što mi je potrebno, a nešto mi i ostane. Osim toga, učim, ali to mi ne uzima previše vremena.“ „Student si?“ „Tako nekako. Želio sam postati medicinski tehničar, no smetala im je moja visina pa me nisu primili. Uostalom, nitko me ne bi zaposlio, čak i da sam to uspio završiti. Prekrupan sam za kola hitne pomoći, znaš. Osim toga, ljudi u kritičnomu stanju katkada me se boje. Zbog toga učim sam, samouk sam, i preko vikenda volontiram u utočištima, ali najviše vremena provodim obilazeći grad i tražeći ljude koji su u nevolji.“ „Pomažeš im?“ „Tako nekako, pokušavam im biti pri ruci.“ 24

„Kao što si pomogao meni.“ „Usrećuje me kada mogu učiniti neku sitnicu. Tako, vidiš, činiš mi uslugu. A ako si zabrinut za mene, uf, ako te to vrijeđa, ne trebaš se zabrinjavati. Nisam neuravnotežen. Nisam ćaknut. Nekada sam bio, no više nisam.“ „Ali ja jesam.“ „Ne vjerujem. Mislim da si prebolio neku vrstu traume.“ „I stoga si postupio ispravno kada si noževe skrio na vrh kuhinjskoga ormara. Ne znam jesam li dobar ili zao.“ Div je jako pocrvenio u licu. „Oprosti mi zbog toga“, kaže. „Bio si tuđinac.“ „Još uvijek sam tuđinac.“ „Ali ne toliko kao sinoć. Dijelimo obrok i sudjelujemo u korisnu razgovoru.“ Div ustaje i jednim korakom dolazi do ormara. Uzima noževe i vraća ih u ladicu. Sjeda i smiješi se. „Još jednu palačinku, Francisco?“ „Da, molim.“ Hodamo sjeverno od područja straha. „Vrlo si krupan“, kažem mu. „To je razlog što ljudi paze da ti ne naude.“ „U krivu si”, odgovara. „Neki u meni vide prijetnju.

Jedva čekaju priliku da me sruše. Misle da će tako imati zanimljivu priču koju će kasnije, nakon borbe, moći pričati drugima. David i Golijat, samo što su sada loši momci David.“ Zatim, pola bloka dalje, dodaje: „U stvari, nisu loši. Samo su ljuti. Čini im se da su uhvaćeni u zamku, da nemaju izbora. Sada me znaju i nevolje više nema. Nemam što ukrasti i posljednji sam čovjek u gradu koji bi mogao biti murjak u civilu.“ 25

Na Petoj smo aveniji, najskupljoj ulici na svijetu, kaže mi div. Idemo prema muzeju. „Muzej zametnutih sjećanja Metropolitan“, veli. „Nešto kao odjel za izgubljene i nađene stvari ljudske duše.“ Dan je hladan, no čizme koje mi je kupio podstavljene su vunom, a i kaput je dovoljno topao. Načinjen je od rebrasta samta s okomitim prugama u različitim bojama.

Ja ne bih izabrao takav uzorak – shvaćam da imam trijezan i staromodan ukus, iako sam lutalica. „Koji je ovo grad?“ pitam. „New York. Jedan od najvećih gradova na svijetu.“ „Aaa, sada se sjećam. Da, poznato mi je to ime. Tu je bio divovski majmun – na vrhu neke zgrade. Vidim ga u glavi. Jesam li to vidio vlastitim očima?“ „Možda si ga vidio na filmu.“ Susrećemo druge pješake. Oni koji nisu izgubljeni u mislima ili očarani pločnikom brzo trepću očima i pilje u Billyja dok prolazimo pokraj njih. Većina zastaje i gleda ga s leđa. Mene ne primjećuju. Na semaforima se sve glave okreću prema njemu i pilje u njega. „Jesam li ja dijete?“ pitam diva. „Reci mi slobodno.“ „Djeca se ne briju, Francisco“, odgovara krećući se i dalje teško i nespretno, bez stanke. „Jesam li onda patuljak?“ „Ne, dao bih ti preko metar i osamdeset.“ „A koliko si ti visok?“ „Ah, to me pitaju svi s kojima sam razgovarao otkada sam prevalio četrnaestu. Neko vrijeme već nisam mjerio, no posljednji put kada sam to učinio imao sam dva i trideset sedam.“ „Ti!“, kažem izražajno, „ti si pravi div!“ 26

„Tehnički, tj. medicinski govoreći, nisam. Ne bolujem ni od gigantizma ni od akromegalije. Mitski, imaginativno, pretpostavljam da mnogi u meni vide diva. U stvarnosti, naslijedio sam genetski kod zbog kojega sam po svemu rastao normalno, samo malo više u smislu količine.“ „Jesi li se rodio velik?“ „Ne veći od drugih, oko četiri i pol kilograma, tako nešto.” „Tvoji roditelji, jesu li i oni izrazito visoki?“ „Bili su. Ipak, ne više od dva metra i deset. Dobili su me u visokoj životnoj dobi, kada su imali preko četrdeset. Preminuli su prije nekoliko godina.“ Preko njegova lica prelazi sjena koja brzo nestaje. „Žao mi je. Jesi li sam na svijetu?“ „Misliš, imam li braće i sestara, tetaka i stričeva? Nemam nikoga. Nema nikoga od moje obitelji. Ali nikada se ne osjećam sam. A ti?“ „Meni se čini da sam oduvijek sam. Samo danas ne.“ „To je dobro!“ kaže udarivši me snažno po leđima tako da sam zateturao. Naglo ispružena ruka zadržava me na nogama. „Evo muzeja.“ Muzejska je zgrada vrlo visoka, sa stropovima visokim trideset metara, kao da je rađena za diva. Na ovakvu mjestu može se osjećati udobno. Može se uspraviti. Rastegnuti. Može hodati ne prigibajući glavu i ne mora se bojati da će njome udariti o nadvratnik, da će mu onda poteći krv, da će dobiti nesvjesticu, pasti i ozlijediti ljude, poklopiti ih svojim tijelom. Kako bih držao korak s njim, prisiljen sam kaskati. On zna kamo želi ići. Iz galerije u galeriju, iz jedne dogradnje u drugu, iz alkovena u alko27

ven, gdje god se pojavi, ljudi pilje u njega. On kao da to ne primjećuje. „Neuljudno je zuriti u druge”, kažem, gotovo bez daha. „Ne mogu si pomoći“, mrmlja, usporavajući korak, čekajući da ga sustignem.

Zastajem, zbunjen slikarskim platnom na kojemu je prikazan muškarac koji stoji na zemlji držeći ruku žene koja lebdi postrance u zraku. Vrlo je lijepa i neobična. Diže li se to ona u nebo ili silazi s neba? Privezuje li je on za zemlju svojom ljubavlju? „Pogledaj ovo, Francisco“, kaže div pokazujući detalj na slici. „Reci mi što je ovo.“ „To je Eiffelov toranj.“ Kima glavom gore­dolje, smiješeći se. „Izvrsno!“ „I meni se sviđa.“ „Hoću reći, sjajno je što to prepoznaješ, što znaš kako se zove.“ Gladi me po glavi. „Znači da je sve još uvijek u tvojoj svijesti, pohranjeno u potkrovljima, spremnicama, ormarima i podrumima. Trebaju nam još samo ključevi da možemo otvoriti zaključana vrata.“ Nastavljamo kaskati.

Sljedeći put kada zastajemo nalazim se u galeriji starih, tamnih slikarskih platana, punih pokreta i tajanstvenih boja. Boje na portretima izvanredne su: crvenkasto­narančasta odjeća iznad gamaša zelenih poput žada, kraljica u crnoj haljini koja jaši na kicoškome konju s premalenom glavom, glave pokrivene šeširom ukrašenim žarkocrvenim božurom. Poznata su mi ova platna. Ovi portreti moji su stari prijatelji. Mislim da je jedan od njih moj autoportret, kao djeteta. Vidite, čak i kao malo dijete bio sam veoma nadaren.

28

Na portretu sam prikazan sa široko ispruženim rukama. Na sebi imam crveni kostim s hlačama ukrašen širokom srebrnastobijelom vrpcom oko pasa, a na nogama su mi papuče od atlasa. Na licu mi se vidi nelagoda zbog nabrane čipke oko vrata, no naučio sam živjeti s tim. Na podu uza me stoji zelena krletka puna ptičica koje se doimaju sasvim zadovoljnima položajem u kojemu se nalaze – kao dobro uhranjeni zatvorenici. Vrata na krletci otvorena su. Uz moje je noge azijska čavka koja kljuca komadić papira. Za jednu nogu vezan joj je konopčić koji lagano, ali ipak čvrsto, držim u ruci. Da, platno dočarava upravo to: iluziju slobode. Uz moje noge stoje tri mačke i s napetom pažnjom pilje u čavku – detalj koji mi govori da je slika nastala za jednoga od mojih podlijih dana. „Ovako sam izgledao kao dijete“, kazujem divu. „Primjećujem sličnost“, kaže on zadubivši se zamišljeno u sliku.

Iznenada, osjećam se vrlo nelagodno. Ne znam zašto. „Što piše na papiriću koji čavka kljuca?“ pitam. „Vidiš li isto što i ja?“ Div se primiče platnu i bulji u papirić. „Izgleda kao iskrivljeni španjolski ili je možda riječ o plemićkomu sloganu“, kaže on. „Pogledaj pažljivije.“ „Žao mi je, to je sve što mogu vidjeti. Nije baš razgovijetno.“ „To su siluete New Yorka u budućnosti, u dječakovoj budućnosti, zapravo mojoj budućnosti, kako sam je tada zamišljao, ako razumiješ što hoću reći.“ Divovo se čelo mršti, škilji očima. Odmahuje glavom. „I brojke. Ne vidim nikakva smisla u njima. Vidiš li ga ti?“ 29

„Jesu li to brojke, Francisco? Doimaju se poput nasumičnih poteza pera.“ Naginjem se prema platnu da bolje vidim. Oči su mi samo nekoliko centimetara udaljene od njega. Ne, ovo su nesumnjivo brojke: 09-11-20-01 Pokušavam se trgnuti iz neobjašnjiva raspoloženja koje me je odjednom obuzelo. Krećemo dalje ususret ostalim platnima, od kojih neka prikazuju zastrašujuće motive: streljačke vodove; bitke, čudovišta; džina; umobolnoga poluboga; krv; vještice što lebde u zraku i tjeraju u bijeg dezorijentirana čovjeka koji im služi kao igračka.

On ne zna tko je i gdje se nalazi i zaboravio je svoje ime. „Poznajem sva ova platna“, kazujem divu. „Posve sam siguran da sam ih ja naslikao.“ Div se naginje i čita natpis u donjemu dijelu platna koje prikazuje džina, zloga diva. „Ime je tvoje, to da“, kaže zamišljeno. „Imamo jedan trag. Napredujemo. Znaš li koliko ti je godina, Francisco?“ Odmahujem glavom. „Koje si godine rođen?“ Zurim u svoje prazne ruke. „Ovdje piše da si rođen 1746. To znači da imaš dvjesto šezdeset i pet godina. Može li to biti?“ „Da, mora biti. Koje si godine ti rođen?“ „Tisuću devetsto osamdeset i prve.“ „Siguran si? Je li moguće da smo svi obmanuti?“ „Može biti. Ali opet, postoje sjećanja koja nam mogu pomoći. Državni registri, događaji koje su prenosile vijesti, stvari koje možeš provjeriti uspoređujući ih s vlasti30

tim sjećanjima. Na primjer, sjećaš li se da si nosio kostim u palači, da si slikao princezu okruženu starim damama i patuljka?“ Koliko god se naprezao, ne sjećam se ničega takva.

Odmahujem glavom. „U redu“, na to će div. „No to ne dokazuje da se nije dogodilo. Sjećanje se može kratkotrajno izgubiti.“ „Da, lako je moguće da se upravo to dogodilo.“ „Genetski i teorijski govoreći, moguće je da su mnoge naše pretpostavke o ljudskome životu široke generalizacije koje ne vode računa o začuđujućim iznimkama. Ja sam, primjerice, neka vrsta genetske i teorijske anomalije. A ipak, stojim ovdje pred tobom u ‘najkicama’, veličina pedeset jedan – dišem, isijavam toplinu i želim popiti šalicu espresa. Na sličan način, Francisco, čimbenik koji je odgovoran za starenje u našemu genetskom ustrojstvu samo je natpis na našoj dvostrukoj uzvojnici. Da je nešto u tvojim uzvojnicama naopako ili naprednije u odnosu na većinu čovječanstva, to bi sve objasnilo.“ „Ali ne objašnjava zašto sada izgledam tako mlad.“ „Itekako objašnjava, Francisco. Stvar je jednostavno u tome da ti stariš sporije od drugih. Poslužimo se malo matematikom. Tvoj izgled kazuje da imaš dvadeset četiri ili dvadeset pet. A ipak, ako si ove slike izradio prije toliko godina, sada imaš dvjesto šezdeset i sedam godina. Prema tome, meni se čini da ti stariš devedeset posto sporije od većine drugih ljudi.“ „Ne vjerujem da je ta brojka točna, Billy.“ „Lako moguće“, uzdiše on. „Matematika mi nije išla u srednjoj školi i zato nisam maturirao. Hvala nebesima na košarci.“ „Što to znači?”

31

„Upisao sam se na sveučilište bez srednjoškolske svjedodžbe i dobio stipendiju jer sam bio vrlo talentiran za košarku. No nije riječ o tome. Važno je to što sada imamo naznaku da znanost nije uvijek nužno u pravu. Što mi znamo? Možda oko nas živi mnoštvo iznimno starih ljudi.“ „I misliš da sam ja jedan od njih?“ „Koje su tvoje najranije uspomene? Pada li ti išta na pamet? To bi se moglo pokazati ključem za našu bravu.“ U trenu pred oči mi iskrsava prizor. „Pada mi na pamet dječak u zimskome krajobrazu.

Taj dječak sam ja. Posvuda oko mene je snijeg. Na nogama imam klizaljke, a u ruci držim hokejašku palicu. Nosim modri džemper s bijelim javorovim listom. Obrazi su mi žarko crvene boje. Izgledam poput osmogodišnjaka.“ „Hmm, ako je to sjećanje, kako to da se možeš vidjeti?“ „Možda sam vidio neku svoju fotografiju.“ „Ili je to neki drugi dječak koga si vidio. To bi moglo biti objašnjenje. Sjećaš li se još čega?“ „Televizora, crno­bijeloga. Vani, na ulici, parkirani su stari automobili. Televizijskih antena na kućama.“ „Ne sjećaš se satelitskih antena?“ „Ne.“ „U redu, napredujemo. To nije Madrid osamnaestoga stoljeća. Vjerojatno se radi o 1950­ima. I možda si Kanađanin. Džemper kojega se sjećaš nosi oznaku kluba Toronto Maple Leafs.“ Div me promatra pogledom koji prodire do najdubljih slojeva mojega bića, pokušavajući iščeprkati bilo što što bi moglo koristiti u odgonetanju tajne moje ličnosti. „Osim toga, taj tvoj naglasak nikako ne spada u njujorške dijalekte niti ga je moguće čuti bilo gdje u blizini ovoga grada.“ 32

„Bedford­Stuyvesantski?“ pitam. „Primitivni babilonski?“ Odakle mi ti nazivi? „Nije jasno“, kaže. „Uz to, u tvojemu se govoru osjeća dašak engleskoga. U Novoj Engleskoj tako se ne govori, a nije ni britanski. Zatvori opet oči. Što ti dolazi na pamet?“ „Hodam po tanku ledu. On puca pod mojim nogama. Vidim svoje crne gumene čizme s crvenim obrubima. Nosim rukavice bez prstiju i držim žuti trkaći autić.

Iznenada, led se lomi i ja propadam u vodu. Na sreću, voda mi nije preko glave nego samo do prsiju. Guram od sebe komade leda i pokušavam se domoći obale, ali led se sa svakim mojim korakom sve više lomi. Plačem. To nije plač odrasla muškarca, to je plač djeteta. Uza sve to, još sam izgubio svoj autić.“ „Maleni žuti autić, na njega misliš?“ „Da, žuti autić Matchbox.“ „Dobro. Imamo još jedan ključ. Suzili smo tvoje podrijetlo na neku od anglosaksonskih zemalja sjeverno od toplih područja našega kontinenta.“ „Ne vjerujem da će to pomoći u mojemu identificiranju. Ondje živi mnogo ljudi. Milijuni njih.“ „U Kanadi, misliš?“ „Ne znam dolazim li iz Kanade. Činjenica je, međutim, da u toj zemlji živi trideset milijuna ljudi.“ „To ne može biti istina!“ „Ja ne lažem, Billy.“ „Onda izmišljaš ne bi li prizvao neku dublju istinu.“ „To je laž.“ „U redu, onda uljepšavaš.“ „Kažem ti, na sjeveru doista živi toliko ljudi.“ Smješka se poput detektiva koji je otkrio trag krvi.

33

„A kako si, molit ću lijepo, došao do te informacije?“ „Ne znam.“ Smijulji se, a njegovo smijuljenje nalik je udaljenoj grmljavini.

Zastajemo pred Njujorškom javnom knjižnicom, nešto južnije na Petoj. „Ispričavam se“, kaže div obraćajući se tjemenu službenice za pultom za informacije. Trudi se utišati glas.

Unatoč tome, glas mu tutnji. Ona diže pogled s registra koji je pomnjivo proučavala i zuri u njega kroz debela stakla naočala. Kada ugleda pitaoca, malko poskoči u stolcu. Djevojka izgleda vrlo milo u haljini tamnoružičaste boje koja joj seže do listova i u ružičastu džemperu od kašmira, zakopčanu do vrata. „Podsjećate me na jedan od portreta Johna Singera Sargenta“, kažem joj u nadi da ću tako pridonijeti normalizaciji atmosfere. „Stojite pokraj jezera čiju površinu mreškaju kobaltno plavi valići, haljina ružičaste boje ukrašena vam je bojama dinje, gola su vam stopala u bijelomu pijesku i najniži valić cjeliva vam nožne prste.“ Ne koristi. Gleda me sekundu, a zatim ponovno svrće pogled na diva, teško gutajući i trepćući brzo očima.

Ostale službenice za pultom ispuštaju posao iz ruku i zure u nas dvojicu. To su cinične i ravnodušne djevojke s obnaženim tijelima. Djevojka sučelice nama dvojici nije takva i mi je u tišini srca zbog toga veoma cijenimo. Ipak, unatoč svoj svojoj dražesti, div je plaši. „Možete li nam reći gdje možemo pronaći informacije o Kanadi?“ pita on.

Podiže pogled prema njegovu licu i drhtava glasa daje mu tražene kataloške brojeve.

34

Odlazimo pronaći knjigu o zemlji o kojoj smo razgovarali. Iz jedne od njih doznajemo da Kanada ima trideset pet milijuna stanovnika. Mislio sam da ih ima trideset.

To bi moglo značiti dvoje: ili da neko vrijeme nisam bio u kontaktu s njom ili da moji statistički podatci nisu točni.

Vraćamo se kući zalazeći sve dublje u mračne predjele tame jugozapadno od Central Parka. Div mi kaže da se ovaj predio zove Hell’s Kitchen (Paklena kuhinja). Traži da se zaustavimo u nekoj od kavana jer da mora popiti espreso. Na krovu zgrade nalik željezničkom vagonu bljeska zeleno neonsko svjetlo koje se neprekidno pali i gasi: Kod Dine. „Volim ovaj lokal“, kaže dok ulazimo. „Tako je retro.

Tridesete.“ Nakon što smo se ugurali u pregradak obložen imitacijom kože, privlačna žena u minisuknji na točkice i crvenim cipelama s visokim potpeticama, s vrpcom u kosi, purpurnim ružom na usnama i purpunim lakom na noktima, debelom purpunom crtom na gornjim kapcima i tetoviranim slonom na goloj nadlaktici, pod kojim grčkim slovima piše Aleksandar u Indiji, uzima od nas narudžbu. „Znate li koje ste godine rođeni?“ pitam je plašljivo.

Zabacuje glavu i pravi grimase, kao da je upravo vidjela i čula sve. „Nikada ne pitaj ženu za godine, mili“, odgovara ironično.

Osjećam da gubim tlo pod nogama i shvaćam da sam bio nepažljiv. Ako je jako stara, rođena u zlatno doba Makedonskoga carstva, zacijelo ne želi razgovarati o svojoj prošlosti s neznancima. „Vaše narudžbe, momci?“ 35

Naručujem vodu. Mršti se.

Div naručuje kavu. Smiješi se. „Meni ultra­mega­espreso“, objašnjava div. „Pet paketića vrhnja za kavu, bez šećera.“ „Stiže odmah, Billy“, kaže žena i udaljava se. „Poznaješ je“, komentiram s ponešto strahopoštovanja u glasu. „Ovdje me gotovo svi poznaju. Barem po viđenju.

Svratim ovamo gotovo svakoga dana, obično poslije trčanja u parku.“ „Park je vrlo velik.“ „Jest. Optrčim ga triput dnevno. Ne triput u danu, shvaćaš, nego odjednom. Jedan od problema s ovako golemim tijelom jest u tome što srce katkada nije spremno za posao koji moraš obaviti. Ne raste tako brzo kao drugi dijelovi tijela i ponekad prestane rasti prije no što treba. Liječnik mi je jednom govorio o tome.“ „Ti imaš takvo srce?“ „Meni moje daje više izgleda. Ipak, ne želim riskirati. Treniram ga od srednje škole, tjeram ga da se proširi.“ Zastane pa prikuje pogled za moje lice. „Usput budi rečeno, jesi li gladan kao ja?“ Jesi li gladan kao ja? Pomno razmišljam o njegovu pitanju. Što ono zapravo znači? Hoće li se moje rastuće povjerenje u njega u tren oka uzdrmati? Svodi li se sve na to da je on gladan? Ako nema drugih izvora hrane osim mene, hoće li... „Jesam“, kažem potiskujući niz grlo gvalju straha. „I ja sam. Ubrzo ćemo jesti.“ Srce mi skače u grlo i počinje žestoko udarati. Znači li to da me je naumio pojesti? Kako može biti tako napadan?! Ne, ne, samo želi kazati da će mu biti drago da mu 36

pravim društvo. Ne mogu se naviknuti na njegov glas: tako je tih, a opet, tako intenzivan. Takav glas, takav ton može i ne mora nagoviještati zlokobnu namjeru, a opet, lice mu ima tako bezazlen izraz, a oči mu sjaje uobičajenom dobrohotnošću.

Vraćamo se u njegov stan; posjeda me u stolac i kaže da mora opet ići po jaja. Za ručak ćemo imati omlet od jaja, objašnjava. Sjećam se i da smo za doručak jeli jaja. „Jesi li siguran da je to dobra ideja s obzirom na stanje tvojega srca?“ pitam. „Ova su jaja od kokošiju koje slobodno kljucaju po dvorištu. Dobra su za srce. Ne budem li uzimao dovoljno proteina, bit će mi sve gore.“ Izlazi i za deset minuta se vraća, noseći osam smećkastih jaja u košarici od pruća. Pokazuje mi ih dok prolazi pored mene. Ljuske su išarane pjegicama boje hrđe i tamnim mrljama koje mi ne izgledaju nimalo zdravo. Pere ih u sudoperu, tresne tavom o plamenik i uzme razbijati jaja. „Cure su zbilja velikodušne“, kaže mi preko ramena. „Znaju da imam društvo.“ „Dali su ti ih susjedi?“ „Ne, dale su nam ih moje kokoši. Upoznat ćeš ih kasnije.“ Vani u hodniku vodi me do vrata u zidu koji se pod pravim kutom spaja s njegovim. Otključava ih i ulazimo u stubište. Kvrcne po prekidaču i gola žarulja osvijetli drvene stepenice što vode do stropnih vrata, koja otvara glavom i ramenima. Gore je sobica obložena šperpločom 37

u kojoj se nalaze metalne kante za otpatke. Otvara jedan od poklopaca i zagrabi punu limenku sjemenja. „Kombinacija pšenične posije i hrane za perad“, objašnjava. „To im je omiljena hrana. Plus mrvice sa stola. Uz to dobijem i ostatke iz restorana dva bloka južnije od nas.

Cure su lude za svime što se zeleni. Ali ne vole sushi. Ljeti, kada kose travu u parku, donosim im vreće pune trave.“ Izlazimo na ravan krov. Vanjski rub ograđen je visokom žicom zbog kokoši. Kokot raskošnih boja šepiri se uokolo kukuričući – djeluje zlokobno. Kada me opazi, svije vrat u obliku luka, širi krila i leti prema meni s namjerom da me ubije. Div se postavlja između nas i kokot i ja polako se udaljavamo jedan od drugoga.

Div prosipa sjemenje i doziva kokoši neobično pištavim glasom koji je u potpunu neskladu s njegovim grlom – dosada sam čuo samo njegov basso profondo. „Cure“, društvance sastavljeno od najraznovrsnijih pasmina, svih veličina, trče navrat­nanos prema njemu. Ima ih prošaranih crno­bijelim pjegama s dugačkim repom nalik lepezi. Kokošinjac im je neka vrsta prigradnje podignute uza zid daščare. U njoj se nalazi cijeli niz pregrada s odjeljcima za nesenje jaja. S druge strane daščare je golubinjak. Dvadesetak golubova šarenih boja, uglavnom bijele i boje zaprženoga šećera, zbijaju se ondje jedan uz drugoga, štiteći se od hladnoće. Nekoliko ih izlijeće kroz otvorena vratašca pa se podižu u nebo, leteći u krugu.

Iz drugih smjerova, odozgor, dolijeću golubovi blistave plavosive boje, kruže neko vrijeme nad našim glavama, a zatim ulijeću u golubinjak. Div im puni korito sjemenjem. Čuje se mahnito gugutanje i kljucanje. I ovdje su pregrade s leglima za nesenje jaja.

38

„Izleći će jaja za nekoliko tjedana“, veli div s očinskim smiješkom. „Sitna su, ali ima ih mnogo.“ Odlazim do ruba krova i gledam preko krovova susjednih zgrada koji se gotovo ni po čemu ne razlikuju od našega. Nekoliko ulica dalje iz zasjenjenih kanjona prema nebu uzdižu se blokovi zgrada s uredima i apartmanima nalik čeličnim i staklenim kristalima. Saginjem se i kroz rupu u ogradi gledam ulicu ispod nas. Ruka me grabi za ovratnik kaputa i uspravlja me. „Maknimo se s vjetra“, mrmlja div. Mršti se vidjevši rupu koju zatim krpi žicom.

Vraćamo se u njegov stan. Kao mnogi divovi, navikao je krupno koračati licem zemlje, zaboravljajući pritom da se niži redovi bića kreću drukčijom brzinom. Iscrpljen sam. Klonem na madrac i tonem u san.

Probudivši se vidim ga gdje prilazi vratima i brzim pokretima okreće ključ u bravi. Zaključava vrata i domahuje mi. Na sebi ima hlače za trčanje i kapuljaču, niz lice mu se cijedi znoj, obrazi su mu užareni, na vlažnim pramenovima kose nakupilo se inje. Nosi veliku spužvastu ploču. Na licu mu je trijumfalan osmijeh. „Velik popust, prikladna cijena. Ovakve su bacali u kontejner za smeće. Čista kao suza, dovoljno dugačka za moju postelju. Kakav dan! Kako veličanstven dan!“ Izvan sebe je od veselja otkrićem te tričarije. Dok se koprcam u vrtlogu nesrazmjera, iznenada shvaćam da se o meni brine dijete. Izgubio sam se u čudnoj zemlji u kojoj obitavaju stvorenja koja nikada nisam vidio. Znam da svijetom hodaju divovi, no sada vidim da su neki od njih dobri.

39

3.

Domovinska sigurnost

Ležimo ispruženi na leđima pokušavajući utonuti u san. Električna lampa i kristalni luster u sredini stropa ugašeni su, ali svjetlost gradske rasvjete koja ulazi kroz prozor dovoljna je da mogu, doduše nejasno, razaznati obrise predmeta u sobi. Grad je bučan, unatoč sitnim satima.

U vreći za spavanje je toplo i više nisam tako uplašen. Ne osjećam ni glad jer je div spravio obrok od gotovo dva i pol kilograma hamburgera, crvenoga luka i žlice ukiseljena povrća za večeru, većinu čega je sam pojeo. „Baš smo sretni nas dvojica“, mrmlja omamljen jer sada dnevna struja njegovih ideja, ciljeva i navika ustupa mjesto ponešto sporijoj struji svijesti. Uporni tijek moćne rijeke račva se u rukavce, a potom u mnoštvo sićušnih potočića.

Ne znam što bih mu odgovorio. „Pravi sam srećković što imam ovakav stan“, nastavlja. „Inspektori su zgradu proglasili nepodobnom i nezdravom za stanovanje i vlasnik je želi prodati. Ipak, odlučio je pričekati još nekoliko godina dok se ne obnovi tržište nekretninama. Ne plaćam stanarinu, održavam parni kotao u podrumu i brinem se da netko ne provali u zgradu i pohara je. Stanari su otišli jedan za drugim i vlasnik nema namjeru iznajmljivati sobe novim stanarima.

40

Možda je odluči zadržati i renovirati, napraviti luksuzne apartmane i iznajmljivati ih, a možda je proda takvu kakva jest. Dotada imam dom.“ „Kamo ćeš kada budeš morao otići iz nje?“ promrmljam. „Ne znam, naći ću već nešto. New York je zacijelo pun ovakvih divnih zgrada koje nitko ne želi. Svako toliko odlazim u izviđanja. Primijetio si kristalni luster?“ „Jesam.“ „Ne čini ti se čudan, Francisco?“ „Kako misliš?“ „Strop je visok tri i šezdeset – prava blagodat za čovjeka kao što sam ja. Čak je i luster viši od moje glave. Ali čemu takva krasota za malenu prostoriju, jedva malo veću od spremnice?“ „Možda su se ljudima koji su podigli zgradu sviđali lusteri.“ „Izgrađena je u devetnaestomu stoljeću. Nekada je na cijelomu ovom katu bio samo jedan stan s mnoštvom soba i u njemu su živjeli ljudi koji su imali novca. Poslije rata pregrađen je u malene stanove.“ „Možda sve sobe u zgradi imaju lustere.“ „Nemaju. Obišao sam ih sve do jedne. Ostala tri stana na katu prazna su i samo je jedan od njih imao luster, ali zadnji stanar ga je ponio sa sobom kada je odlazio. Stan mu je bio malen kao i ovaj.“ Div uzdiše. „Tužno je to“, nastavlja. „To kako ljudi budu stjerani u kut i onda rade gluposti jer misle da je to jedini način da prežive. Moj susjed zvao se Jimmy de Locke, tako mi je rekao. Kada je odlazio s lusterom, pitao sam se je li to pseudonim.“ 41

„Misliš, lažno ime“, ispravljam ga. „Ako je bio pisac, to mu je mogao biti pseudonim. Ako je bio lopov, to mu je moglo biti lažno ime.“ „Bio je star. Nije se ni kupao ni brijao i pio je kao smuk. Katkada, kada bi prekomjerno pio i kada ne bi jeo, odnio bih mu tanjur nečega da se okrijepi. Soba mu je bila ista kao moja, samo što su u njoj bile hrpe neraspakiranih kutija s elektronskom opremom. Nikada nisam vidio nijednu knjigu ni novine, a nije imao ni pisaći stroj ni računalo.“ Div zastaje. „Znaš, Francisco, zanimljivo je to kako se sjetiš prave riječi za ovo ili ono, a ne možeš se sjetiti ni odakle si ni što ti se dogodilo. Dok sam studirao, čitao sam o moždanoj traumi. Čini mi se da si možda pretrpio blagi moždani udar, možda nekoliko njih, no to je moralo biti davno jer MR nije pokazao tragove na mozgu. Liječnik na traumatološkome odjelu rekao je da nemaš frakturu lubanje, kao ni čvoruge, ni ogrebotine, ni ožiljke.“ „Misliš li da sam se duševno razbolio? To je sasvim moguće jer sam živio previše dugo i vidio previše toga.“ „Nešto kao preopterećenje, kao kada pregori osigurač? Lako moguće. A možda ti je mozgu jednostavno bio potreban odmor pa ga je uzeo, ne tražeći odobrenje. Spakirao je tvoje stvari u kutije i natrpao njima tavan tvojega mozga. Zatim je zaključao vratašca u stropu što vode na tavan i spremio ključ u džep.“ Uspravljam se u postelji i oslanjam se o zid. „Znači, sve je – baš sve – možda još uvijek ondje“, kažem osjećajući neobičnu mješavinu nade i straha.

42

„Pa da, vjerojatno jest. I nitko te ne prisiljava da otključaš tavanska vratašca i raspakiraš sve to. Samo ako ti to želiš. Tek kada ti budeš spreman.“ „Želim. Bez toga se osjećam izgubljeno. Ne znam kamo bih krenuo, kamo bih usmjerio svoj život. Znam samo da se zovem Francisco de Goya i da sam nekada slikao prekrasne slike. Uz to znam i nekoliko važnih pojmova kao što su stetoskop i lažno ime, i umijem čitati grčka slova, ali ne znam zašto to znam.“ „Znaš i da si kao dječak živio u zemlji u kojoj je hladno.“ „Da, imao sam klizaljke. I imao sam autić koji sam izgubio kada sam propao kroz rupu u ledu. Bilo je i izgubljena prstenja, ondje pod vodom, prekrivena raznobojnim lišćem, život zamrznut u vremenu. Izvan toga, ništa drugo ne vidim.“ „Želiš li vidjeti više od toga?“ Oklijevam. „Ž­želim, čini mi se.“ „U redu, onda. Što više toga budemo vidjeli i što više mjesta budemo posjetili, to ćeš se više sjećati. Moramo pronaći džep u koji je tvoj um spremio ključ i zaboravio na nj. Možda to nije samo jedan ključ, već više njih, cijeli svežanj ključeva.“ Kimam glavom u mraku, iako me on ne vidi. „Naravno, u New Yorku je moguće otkriti toliko toga“, nastavlja div. „Dovoljno za cijeli jedan život. Čak mu ni ja ne mogu izmjeriti dubinu jer se neprekidno mijenja, a uglavnom raste. Uz to, guta druge gradove. Velik je kao čitav svijet. Ali čovjek mora negdje početi. Zato predlažem da sutra nastavimo s potragom. Ako se slažeš, počet ćemo s ključem i slijediti nit do kraja.“ „Kojim ključem?“ 43

Sadržaj 1. Budiš se iz sna . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .5 2. Muzej zametnutih sjećanja Metropolitan . . . . . . . .21 3. Domovinska sigurnost. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .40 4. Skrivene odaje uma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .60 5. Glasovi u praznim sobama . . . . . . . . . . . . . . . . . . .85 6. Mistične gore Vermonta. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .107 7. Istočna strana, zapadna strana . . . . . . . . . . . . . . .128 8. Kraj svijeta koji sam poznavao . . . . . . . . . . . . . . .156 9. Srednjovjekovno tumačenje ljubavi . . . . . . . . . . .187 10. Gramatika sjećanja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .223 11. Fantastično svjetlo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .258

282

PREPORUČUJEMO

Michael D. O’Brien, poznati suvremeni katolički pisac, u bestseleru Posljednja vremena i nastavku s podnaslovom Ilija u Jeruzalemu daje biblijski utemeljenu viziju apokalipse i opisuje stanje svijeta i Katoličke Crkve na kraju vremena.

Prvi dio: 592 str. Meki uvez.

Drugi dio: 304 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

2097. je godina. Svjetska nadvlada kontrolira cijeli planet. Čovječanstvo je izgradilo svemirski brod Kosmos koji skupinu najvrsnijih znanstvenika odvodi u svemir da istraže novo područje. Trebat će devet godina da stignu do planeta Alpha Centauri A­7. Koje ih sve poteškoće čekaju na putovanju i što će tamo naći kada stignu? Michael D. O’Brien vodi nas na putovanje bez premca, svemirsku odiseju prožetu brojnim poteškoćama, propitivanjima i istraživanjima ljudske naravi i smisla života.

696. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Hvalospjev Leibowitzu, jedan od najvažnijih i najsnažnijih klasika moderne literature, nudi provokativan pogled na postapokaliptičnu budućnost. Razorni nuklearni rat uništio je cjelokupnu ljudsku civilizaciju prije više stoljeća.

Uslijedilo je doba neznanja, nasilja i barbarizma te je svijet sada u ruševinama. Svjetlo u mraku predstavlja zajednica monaha koji znanstvenim radom i proučavanjem spisa svog utemeljitelja čuvaju ostatke kulture do dana kada vanjski svijet opet bude spreman za njih.

368. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Roman Tri buntovna redovnika topla je i očaravajuća pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu. Odbacujući suhoparnost klasične biografije autor, trapistički monah M. Raymond, razvija ovu iznimnu priču nenadmašnim stilom i kreativnošću, živopisno oslikavajući povijesne činjenice iz života trojice buntovnih monaha: sv. Roberta, sv. Alberika i sv. Stjepana Hardinga.

296. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Ivana Orleanska ostala je zabilježena u povijesti kao junakinja bez premca. Kako je izgledao njezin životni put i što je izvor njezine čudesne preobrazbe? Odakle je crpila sposobnosti i snagu za nevjerojatni pothvat koji je izvela? Fasciniran njezinim likom i djelom Mark Twain je o njoj napisao ovu knjigu, svoje posljednje djelo, kao krunu svojega stvarateljskog opusa. Stoga je ovo prvo hrvatsko izdanje Twainove Ivane Orleanske doista nezaobilazno štivo za sve ljubitelje toga velikana, kao i za ljubitelje književnosti općenito.

472. str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340­260, fax: 021/340­270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u listopadu 2018.

Billy je gorostas, visok preko dva metra, kojega se svi boje i izbjegavaju. Francisco je mladić koji ne zna gdje se nalazi ni otkuda dolazi, no uvjeren je da je on slavni slikar Francisco de Goya iz 17. stoljeća. Njujorška luda, nova uspješnica uglednoga kanadskog pisca Michaela O’Briena, počinje kada div Billy, bivši neuspješni košarkaš velikoga srca, naizgled slučajno susretne Francisca i uzme ga k sebi, brine se za njega te mu pomaže da dođe do izgubljenoga identiteta i istine o vlastitomu životu.

Dvojica neobičnih prijatelja koje svi koji ih sretnu smatraju luđacima ili u najmanju ruku čudacima zajedno kreću u različite avanture koje ih vode do skrivenih sjećanja kao i do složenosti i proturječnosti života, ljudske naravi i sudbine.

Njujorška luda fascinantno je putovanje u tajanstvene dimenzije ljudske duše, epopeja o sjećanju, ljepoti i ljudskoj tragediji.

O’Brien donosi još jednu književnu poslasticu za svoje ljubitelje i one koji će to tek postati. Njujorška luda dirljiva je priča o sjećanju, identitetu i ljudskoj sposobnosti za život i ljubav i nakon najužasnijih tragedija, ovo je priča koja otkriva svu crninu taloga suvremenoga načina života i u isto nas vrijeme uzdiže u nadnaravni čudesni svijet nade. „Nevjerojatna knjiga. Michael O’Brien svojim umjetničkim okom tka prelijepu prozu, priču punu topline prožetu dubokom boli koja će vas ponekad ostaviti bez daha. Ovo je najbolji O’Brienov roman do sada.”

Michael Richard, autor knjige Tobitov pas „O’Brien je vrhunski pripovjedač i nadareni umjetnik. Ova prelijepa priča o previranjima u ljudskoj nutrini i o borbi dobra i zla duboko će vas ganuti i nadahnuti.”

Danielle Bean, urednik Catholic Digesta

ISBN 978-953-235-623-6

VERBUM 140 kn

www.verbum.hr