Nikodemova pisma

NIKODEMOVA PISMA

Jan Dobraczyński Jan Dobraczyński

NIKODEMOVA NIKODEMO PISMA PISMA

Jan Dobraczyński

Roman o Isusu Roman o Isusu

VERBUM

VERBUM

421

VERBUM

Jan Dobraczyński NIKODEMOVA PISMA

Jan Dobraczyński

NIKODEMOVA PISMA Roman o Isusu

Prevela Jelena Vuković

VERBUM

Biblioteka:

Stilus 68.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Listy Nikodema Copyright © Aleksandra Dobraczyńska © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2024.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-861-2 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191005058.

„Gospodine“, rekoh, „eno na grani onog drveta stoji crni gavran. Savršeno razumijem da tvojoj uzvišenosti priliči šutnja. Kad završim ovu svoju molitvu, zapovjedi tom gavranu da odleti. Bit će to kao treptaj oka nekoga drukčijeg od mene, znak da nisam posve sam na svijetu…“ I promatrao sam gavrana. No on se ne pomaknu. Tada se naklonih zidu. „Gospodine“, prozborih opet. „Zacijelo si u pravu. Ne dolikuje tvojoj uzvišenosti da se ti podvrgavaš mojim nalozima. Da je gavran odletio, bio bih se još više rastužio. Jer bih taj znak primio od nekoga sebi jednakog, dakle opet od sebe samoga, opet odraz moje želje. I samo bih se iznova suočio s vlastitom samoćom.“ Bacio sam se tada ničice i vratio se istim putem.

No slučilo se tako da je moje beznađe ustupilo mjesto neočekivanu i neobičnu spokoju.

Antoine de Saint-Exupéry, Utvrda

I. PISMO

Dragi Juste!

T

a me je bolest potpuno dokrajčila! Nekoć sam bio čovjek pun snage koji se s ljudima oko sebe ophodio blago i s razumijevanjem. Bio sam lišen vječite razdražljivosti, nestrpljivosti i nepodnošljive potrebe da se stalno jadam. Tek sad u sebi otkrivam te ogavne crte premorena bića koje se, poput divlje loze, spremno uspinje na svaki plot i razočarano je svakim plotom jer ga ne uzdiže dovoljno visoko k suncu. Tolikih sam se stvari ranije uspijevao odreći. Danas jedva obdržavam propisane postove! Priznajem također: nemam više ni za koga razumijevanja. Moji haberimi iz Velikoga vijeća sve su mi veći stranci. Smrtno su mi dosadni njihovi beskrajni sukobi oko čišćenja i rasprave o novim halakama. Svakoga sam dana sve ravnodušniji prema tim stvarima. Cijeli život možeš najsavjesnije izvršavati sve propise, a zapravo od toga nemati ništa... Zašto je ta bolest zadesila baš nju? Cijeli se Zakon može sažeti riječima Psalma: „Čini, čovječe, što ti Svevišnji kaže – i on te neće ostaviti nikada.“ Nikada... Malo je ljudi koji su tvrdoglavo kao ja postili, pazili na čistoću, prinosili žrtve, razmatrali halake i hagade. Nešto tu nije u redu. Sigurno nisam toliko grešan da bi me Svevišnji morao kazniti tako strašnom nesrećom. Doduše, u Pismima je i priča o Jobu... Ali taj Idumejac, kao prvo, nije 7

bio vjeran, a, kao drugo, nije znao kako se služi svemogućem Šekinu, prisutnosti Gospodnjoj; tvrdoglavo je odbijao priznati da svaki čovjek griješi ako ne pazi stalno, bez prestanka, na čistoću svojih misli i djela. Konačno – Svevišnji je trpljenjem dotakao njega samoga, a ne nekoga tko bi mu bio tako drag kao što je meni Ruta! Bolest je strašna: gledao sam naime ta užasna, izobličena stvorenja koja žive u usjecima starih zidina pod Gnojnim vratima. No bespomoćno gledati kako bolest izjeda tijelo najvoljenijega bića – s tim se ne može pomiriti!

S kim god da razgovaram – moram o tome govoriti! Još malo pa će ljudi početi bježati od mene kao od nekoga tko bi ih mogao zaraziti tugom kao što drugi šire zarazu kuge ili egipatsku bolest očiju. Samo me jedno još spašava: moj rad. Dok pišem hagade, opisujem u njima veličinu Neizrecivoga – time se opijam kao vinom. Znam da se o njima priča sa sve većim priznanjem. Ti šapati, koji dopiru i do mene, donose mi kakvu-takvu utjehu. Ipak, uz pohvale stižu me i ukori. Oni me bolno ranjavaju. Ljudi kao da ne razumiju da, proživljavajući Rutinu bolest, mogu govoriti jedino teškim riječima, za koje nema zamjene. Ako ponekad upotrijebim pogrešnu, nedovoljno snažnu riječ – neka tako bude... Sve češće govorim: Neka bude! Tom riječju kao štitom branim svoje raskrvareno srce.

Osjećam se kao kornjača, glave i nogu uvučenih pod oklop, koja će radije stajati na mjestu nego se izložiti bolnu dodiru.

Ranije, kad sam znao govoriti: Neka bude!, značilo je to da je stvar važna i da ni jedna žrtva za to nije prevelika. Danas to moje: Neka bude! znači – bolje je u to ne dirati, nego još više trpjeti. Premda, zar je moguće još više trpjeti? Nije li onaj, koji je u strahu od daljnje patnje nesposoban braniti se, iskapio već punu mjeru ljudske boli?

Muči me i to što me patnja zadesila u trenutku kada se čitav svijet našao na tom neugodnom zaokretu. Nisi ti jedini koji to osjeća. I kod nas kao da je ljude obuzela neka groznica.

Nikada u Velikom vijeću i sinedriju nisu izbijale tako žestoke svađe. Sukobi se sele i na trijem, na Xystos, prerastaju u tuče u kojima, nažalost, sudjeluju čak i mudri i poštovani učitelji.

8

Najžešće sukobe „rješavaju“ sikariji: odvratno – tu sektu najrevnijih unajmljuju da za novac ubiju one čija je smrt poželjna.

Stariji i iskusniji ljudi govore da su slično uzbuđenje i mržnja vladali prije dvadeset i nešto godina kad su iz Galileje svako malo nadirale bande pobunjenika. Rimska je vlast dovela do smirenja situacije u zemlji. Treba priznati da je podnošljivija od tiranije Heroda i njegovih sinova. No hoće li taj prividni mir potrajati? U zraku se nešto osjeća, poput uznemirujućega nagovještaja oluje koja se valja iza brda, i već je blizu. Svatko je protiv svakoga. Nije tajna da rimski legat u Siriji mrzi rimskoga prokuratora u Judeji, da se prokurator i tetrarsi međusobno kolju kao psi oko kosti; da su si Herodovi potomci najljući neprijatelji, spremni međusobno se trovati i ubijati. A povrh svega toga poput užarena hamsina nadvila se sjena svijesti o, makar dalekom, okrutniku i luđaku – caru. Vijesti o krvavim progonima koje naređuje Rim kod slušatelja budi divlji, neukrotiv instinkt mržnje. U Cezareji su Grci već u više navrata napali naše. Navodno je bilo borbi i u Aleksandriji i Antiohiji.

U Rimu, kako sam čuo, na vijest da su pretorijanci uhapsili Sejana rulja je napala našu četvrt. Svugdje rat, krv i ubojstva.

A ne tako davno rimski su pjesnici opjevavali „zlatno doba“ i vremena „vječnoga mira“!

Imam osjećaj da se nešto loše sprema. U takvim trenucima – zar ne da je tako? – čovjek bi se htio osjećati slobodnim pa da može pažljivo osluškivati s koje se strane približava opasnost.

Umjesto toga, svu moju pozornost na sebe je privukla ta bolest. Možda se sutra ili preksutra dogode stvari od presudna značenja, a ja to neću primijetiti. Poput čovjeka sam koji nosi tako velik teret da jedva vidi kamo nogom staje.

Nešto dolazi, nešto se približava... Što to može biti, što misliš, Juste? Odgovori mi: nadaš li se doista da će se jednom pojaviti onaj kojega zovemo Mesijom? Saduceji već odavno ne vjeruju u njegov dolazak. Opijeni grčkom filozofijom, smatraju ga jednostavno simbolom. Smiju se podrugljivo kad im tko spomene čovjeka-Mesiju. Uostalom – što će im Mesija? Njima je stalo samo do Hrama, da u tom Hramu cijeli Izrael prinosi 9

žrtve i da oni budu posrednici između čovjeka i Gospodnjega oltara te, konačno, da se Rimljani ne protive takvu stanju stvari. Mi smo daleko od toga da bismo ljudima oduzimali vjeru u Mesiju. O njemu često govorimo, u brojnim hagadama opisujemo kako će izgledati njegov dolazak. Ali, iako sam pisao o tome i toliko puta o tome govorio, ne mogu, priznajem ti, ne mogu se osloboditi uznemirujuće misli da sva ta obećanja zvuče pomalo… prekrasno. Malki Messiah, Pobjednik nad Edomom, Gospodar svijeta i prirode koja s njegovim pojavkom ima postati tako plodna kao nikada prije – je li to doista vjerojatno? Tko smo mi? Mali narod, okružen desecima drugih; i zajedno s njima prikovan za kola barbarskoga Rima. Međusobno zavađeni... Tko bi trebao biti taj Sin Davidov koji bi mogao promijeniti to stanje? Običan čovjek ili – polubog? Ali polubogovi hodaju zemljom samo u grčkim mitovima. Ja vjerujem da je Svevišnji nekoć činio čudesne stvari. No danas je sve to postalo obično... Priča se da negdje iza morâ leži zemlja čudesa. No oni koji tako govore bolesni su lažljivci. Ja nikada nisam vidio čudesne stvari. Svijet koji me okružuje daleko je od čudesnoga. Znam što njime vlada: zloća, mržnja, uznositost, oholost, požuda... Da bi čovjek pobijedio taj svijet, treba biti još gori, još jače mrziti, biti oholiji i pohotniji od svih drugih. Na ovom svijetu samo se ratom pobjeđuje... Mesija bi morao biti vođa koji bi nas sve uspio povesti protiv svih naših neprijatelja – a njih su legije! Možda će te to naljutiti, ali takva Mesiju ne mogu zamisliti. Ne uspijevam se otrgnuti od svega što vidim, čujem, osjećam... Bismo li onoga koji bi sa šačicom naše mladeži krenuo na cijeli svijet i pobijedio ga mogli smatrati čovjekom od krvi i mesa? Nažalost – iako mrzim sve što dolazi od saduceja, osjećam da počinjem misliti poput njih.

Mesija mi se čini samo kao neki ideal i uzor svih kreposti koji nam je dân; kad bismo ga barem malo uspjeli nasljedovati, učinili bismo svoj život boljim, ugodnijim, ljepšim. I čini mi se da nisam jedini koji tako misli. Ima farizeja koji, kad im se spomene Ilijin povratak, govore: „Čekajte, čekajte vi njega“, ali tako kao da žele reći da se to proroštvo nikada neće obistiniti. Ipak, 10

nitko se naglas ne usudi reći takvo što. Ni ja ne govorim. Samo tebi o tome pišem, Juste, i razgovaram o tome s Josipom. On, kao što znaš, nije ni farizej ni saducej. Njegova je životna filozofija da je pošteno zarađeno zlato najvažniji smisao ljudskoga života. Moji mi haberimi zamjeraju što prijateljujem s njim, što poslujemo zajedno. Zbog njegovih odnosa s gojimima smatraju ga nečistim. Josip je zapravo velik grešnik... Ipak, slab sam na njega. On se jedini, usprkos tolikim poslovima koji mu ne daju da se dulje zadržava na jednom mjestu, ni u Jeruzalemu, ni u Arimateji, brine za Rutino zdravlje. Nalazi vremena da je posjeti, da porazgovara s njom, zabavi je i donese joj koji darak.

Meni je to neshvatljivo: kako čovjek koji ne obdržava propise Zakona – siguran sam da bi ga, da nije bogat, proglasili za minima – može biti tako dobar? Uvijek sam cijenio ljude prema njihovoj pobožnosti i nikada nisam ni pomislio da bi se između mene i Josipa mogla stvoriti dublja povezanost. Štoviše, prijateljstvo. Da nije njega... Doživio sam trenutke potpuna sloma. Želio sam tada huliti, proklinjati, tražiti zaborav u grijehu. U takvim su mi danima velike, ali neiskrene riječi utjehe kojima su me tješili moji haberimi izazivale mučninu. S druge strane, Josipove jednostavne riječi, neka šala kojom me, osjećam to, želi odvratiti od moga očaja, pomaže da povratim ravnotežu.

Nikada tako snažno kao u ovim trenucima nisam trebao ljudsko prijateljstvo i nikada ga nisam tako ustrajno tražio. Biser je to koji je teško naći, posebno onda kada se traži!

Zahvaljujući poslovnoj suradnji s Josipom, moje imanje raste i umnaža se, iako mi do toga nije stalo niti išta o tome znam. Bogat sam gotovo kao i Josip. Smatraju nas najimućnijim ljudima u cijeloj Judeji. Koliko bih samo radosti zahvaljujući tom bogatstvu mogao priskrbiti Ruti, kad bi bila zdrava!

A ona ravnodušno gleda sve što joj donesem. Ponekad joj na postelju stavim dragocjen nakit iz dalekih krajeva. Ne želi me povrijediti – po naravi je osobito tankoćutna – pa koji trenutak prevrće prstenje i narukvice svojim tankim ručicama, tako vještima u svemu, pa kaže: „Da, jako je lijepo...“ Iako se trudi to sakriti, u glasu joj čujem bezvoljnost. „Odnesi...“, kaže. Ispru11

ži ruke i, laganim pokretom glave, daje znak da je ostavim i zatvara oči... Grlo mi se steže kada to vidim, čak i sada dok o tome pišem...

Oduvijek sam mislio da je bogatstvo koje mi Svevišnji daje znak njegove pohvale. I često, kad čitam neke od svojih hagada prije nego što ih pročitam ljudima, mislim kako sam se sigurno Pradavnom morao jako svidjeti kad dopušta da tako o njemu pišem. Zašto nas je onda snašla ta bolest, poput trna zabodena u ruku trudbenika? Zašto me prigiba do zemlje, kad toliki grešnici oko mene hodaju nekažnjeni? Ponekad mi se čini da sjedim u kakvu okrutnu zatvoru, trpeći strašne muke, dok istovremeno tu, nadomak rešetaka, gledam kuće u kojima ljudi žive obične živote, vole se, doživljavaju male svakodnevne radosti koje se malo cijene i tek u zatočeništvu postaju tako poželjne. Tko od nas zna što je zdravlje prije nego što se bolest nastani u njegovu domu? Tko od nas zna da ljubav može isisati svu snagu iz čovjeka sve dok odjednom ne izgubimo mogućnost da pomognemo onom koga ljubimo? Čini mi se da me bol dotiče jače nego ikoga drugog. A ipak moram priznati da je cijeli svijet pun okrutnih patnji koje zahvaćaju svakoga i svi u nekoj mjeri zaslužuju samilost. A možda je tako da svatko od nas živi u zatočeništvu i dok promatra dom drugoga razmišljajući zavidno o njegovoj sreći, u stvarnosti gleda samo drugi zatvor? Ako ovo što, čini se, dolazi na svijet treba doista izazvati prevrat, mora onda donijeti i odgovor na besmisao života. Napisao sam „besmisao“. Iako osjećam da je neumjesna ta riječ, ne mogu je prekrižiti. Ti me poznaš, Juste, i znaš da ću uvijek ostati sljedbenik Svevišnjega.

Ne bih se mogao odreći nade da mi on na kraju želi pomoći.

U konačnici – i bez te nade – ne bih se usudio napustiti ga. Što bi mi tada ostalo? Pravi sam Izraelac – jedan od onih koji su osuđeni na to da njega svjedoče. Moj je život takav da sve što radim radim u službi njemu – ili me u protivnom odbija svojim besmislom. Neću bježati od njega poput Jone. Pa zašto me onda udario tom bolešću?

12

Eto, takvo je, dragi učitelju, stanje moga duha za koje si se raspitivao. Promijenilo se, kao što vidiš, od vremena kada sam sjedio do tvojih nogu i slušao tvoje pouke. Ponekad mi se čini da sam prilično ostario, iako znam da ne trebam tako govoriti pred tvojom časnom starošću. Otpiši mi – a ja ću ti ponovno pisati o sebi – i o Ruti... O, kad bih ti samo mogao napisati: Zdrava je!

13

II. PISMO

Dragi Juste!

K

ad gledam Rutinu patnju, trudim se na sve načine pokrenuti se, nešto učiniti. Možda se tako samo pokušavam spasiti od očaja. Pa neka. Bolje si je utvarati da joj nekako pomažem, nego skrštenih ruku bespomoćno gledati njezino sve bljeđe lice, prozirne vjeđe prošarane ljubičastim žilicama i slušati disanje koje zvuči kao ječanje. O, Adonaju! To nadilazi ljudske snage. Job je izgubio djecu, ali nigdje ne piše da je morao gledati njihovu patnju i muku. Bol bližnjih stvara svijet – svijet u kojem se ne da živjeti i iz kojega se ne može pobjeći, pa ni smrću. Uostalom, ako se mora birati između boli i smrti, ne bira se nijedno.

Kad je Veliko farizejsko vijeće poslalo Huzu, Eleazara i Samuela da pobliže ispitaju što to radi Ivan bar Zaharija, i ja sam pošao s njima. Nije me samo znatiželja vukla k njemu. Duboko su u nama usađene priče zapisane u svetim knjigama, o prorocima koji liječe i uskrsavaju. U pameti mi je bio sin udovice iz Sarfate Sidonske... Bila je poganka, veoma milosrdna, ali ne od naše krvi, ne od naše vjere. A ja sam pak Judejac, vjerni vršitelj Zakona, farizej, „prinositelj terumah“. Služim Bogu cijelim svojim bićem. Ne žalim dati za milostinju, ne družim se s poganima, brinem se o čistoći, vršim postove i molitve. Ne želim se 14

hvaliti... Kada se hvalim ili me netko počne hvaliti, isprva osjetim zadovoljstvo i radost, ali to brzo prođe... Kao kad pojedeš osobito slasnu smokvu pa ti druge nakon nje nisu više slatke.

Uostalom, poznaješ me. Ne želim se hvaliti, ali ipak mi se čini da moj posao ima neku vrijednost. Poučavam – i znam da me slušaju. Hagade koje sam napisao na pristupačan način govore o veličini, snazi i slavi Pradavnoga. Jednu ću ti od njih, koju sam baš nedavno napisao, ovdje ispričati: Jedan je rabbi idući putem sreo anđela s lûkom u rukama. Susreli su se u tijesnom prolazu i nijedan nije htio propustiti onoga drugog. „Pusti me“, reče mu rabbi. „Zauzet sam mislima o njemu... Pomakni se...“ No anđeo mu se nije htio maknuti s puta. „Zašto me zadržavaš?“ nestrpljivo će učitelj (a bio je to vrlo mudar rabbi koji je znao sve tajne neba i zemlje; dok sam pisao tu hagadu, mislio sam na tebe, Juste). Tada anđeo reče: „Pustit ću te kad mi kažeš kakav je On.“ Rabbi se nasmijao. „Imaš sreće,“ reče mu, „jer samo ti ja mogu to objasniti. On je kao munja: grmi kao grom na grešnika i obara ga na zemlju...“ – „A što radi s pravednikom?“ upita anđeo. – „Nosiš njegov luk,“ na to će rabbi, „i to da ne znaš? Dogodi se da i njega gađa svojim strijelama...“ – „Ali zašto?“ – „Čini to kad čovjek odveć poraste. Sjećaš se kako nije mogao svladati Jakova u borbi pa mu je na kraju ozlijedio kuk?“ – „Ti dakle, misliš, o, poštovani, da se On boji čovjeka?“ – „Pssst! Ne govori tako, bila bi to hula. Drugačije to treba reći: on ima tajnu slabost i kad je čovjek otkrije – postaje mu ravan po snazi. Ali tu tajnu znaju samo najmudriji...“ I anđeo se makne s puta mudrom učitelju.

Kako ti se sviđa moja hagada? Doista tako mislim: On je svemoguć, ali je u njemu svojevrsna slabost. Samo treba za nju pronaći pravu riječ. Praotac Jakov zasigurno ju je znao, jer mu nije htio popustiti ni za pedalj. Nažalost, ja tu riječ ne znam.

A gdje je i kako tražiti? Nekad mi se činilo da je svijet podijeljen nadvoje: na veliki dio u kojem borave grešnici i pogani i mali dio u kojem su oni koji ostaju vjerni Zakonu i pravednici. Danas već mislim da je to prejednostavna podjela. Ima grešnika, poput Josipa, koje ne mogu ni zamisliti među onima 15

lošima. Ima, pak, vjernika, uzmimo primjerice saduceje: kad bi oni bili opravdani, ne bi bilo pravednosti! Nije dovoljno zvati se vjernikom, nositi talit, obredni pojas i pet resa na plaštu.

Postoje ljestve – poput onih iz Jakovljeva sna – po kojima se uspinjemo stalno, bez prestanka. I nije jednostavno reći na kojoj se prečki nalazi riječ koja „obara“ Svevišnjega. Ni biti farizej nije sve... Nisu svi moji haberimi pobožni i sveti ljudi. Uzmimo za primjer rabbija Joela... Ljuti me takva pobožnost koja se razmeće kao bludnica novim plaštem kad želi zavesti muškarce.

No ako ni svi farizeji nisu istinski pobožni i kreposni, kakva li je tek, u usporedbi s njihovom čistoćom, molitvama i razmatranjima, čestitost obična am ha-areca? Gnusni grešnici sve do jednoga. Stalo im je samo do toga da utaže svoju požudu. Nikada ne podižu pogled i žive glave prignute k zemlji kao stoka, bez pameti, čak i bez svijesti da postoji Svevišnji, njegovi anđeli i kreposti... Časni Hilel kaže: „Približimo ljudima Zakon.“ Ja se trudim to činiti. Moje hagade šire se među haberimima, oni ih prenose slušateljima. Ali tko ih od am ha-areca želi slušati? Da ih poučavam kako će ispeći kruh od pijeska, svi bi nagrnuli. A teme o Svevišnjem ih ne zanimaju.

No kako misliti o vršenju Zakona kad te kod kuće čeka ovakva nesreća?

Ruta silno pati... Kako razmatrati slavu Svevišnjega kad pored sebe slušaš ječanje, gledaš drhtava usta koja se krive od boli? Pitaš me: što kažu liječnici? Ništa pametno. Osim toga, liječnici... Isprva su dolazili puni sebe, grlati, govorili su o bolesti prije nego što bi im se i riječ o njoj rekla. Kad su njihovi lijekovi zakazali, postali su šutljiviji i tajanstveniji. Moja su pitanja ostajala bez odgovora, a oni su međusobno razgovarali meni nerazumljivim jezikom. Tražili su sve više – ništa ne obećavajući i bez rezultata. Na kraju su prestali dolaziti... jedan po jedan napuštali su moj dom. I kako su odlazili, tako su me uvjeravali da će Ruta sigurno biti dobro. Ali kako i kada, ni jedan nije znao reći. Savjetovali su mi da strpljivo čekam. Kao da sam im dodijavao svojim pitanjima. Samo bi nestrpljivo slijegali ramenima – kao da od njih tražim tko zna što. Nijedan 16

nije htio priznati da je zakazao. Radije su krivnju svaljivali na moju nestrpljivost...

Ljuti li te što sam u svojoj boli pomislio da bi mi spas mogao doći po rukama toga svećeničkog sina koji je provodio život u suncem spaljenoj pustinji? Sve češće se o njemu govori kao o proroku. Velika riječ. Puno je godina prošlo otkako je judejska zemlja vidjela proroka. A taj čovjek doista podsjeća na Iliju: mnoge je godine živio sam u brdima između Hebrona i obala Mrtvoga mora. Kad se napokon odrekao samoće i zagazio u plićak u blizini Bethabara, ljudi su protrnuli. Kažu: visok je, crn, kuštrave kose, odjeven u devinu dlaku, oči mu dva plamena ognja. Kažu da ne govori, već viče. I samo ponavlja: „Činite pokoru, obratite se i pokajte se za svoje grijehe...“ Uranja ljude u Jordan, polijeva im glave i govori im što trebaju činiti. Grne k njemu veliko mnoštvo. Čim smo prošli kroz gradska vrata, upali smo u gužvu.

U Jeruzalemu je posljednjih dana bilo hladno. Po noći je bilo i snijega. Ali čim smo se stali približavati Jerihonu, bivalo je sve toplije i naš nam je vuneni simlah postao teret. Iz jezera je isparavala vrućina kao iz pekarske peći. Na putu bijaše sve više ljudi. Pristizali su i pokrajnjim putovima i stazama. Drugi su navirali odozdo – vraćali su se. Povici i pitanja: „Je li prorok otišao? Je li još dolje?“ „Jest!“ dovikivali su. – „Krsti li još uvijek?“ – „Krsti!“ Oni koji su se vraćali s Jordana imali su ozbiljna, pomalo prestrašena lica. „Viče li i prijeti?“ pitali su neki. „Grmi protiv svećenika i farizeja,“ odgovarali su, „prema drugima je dobar...“ Do Jeruzalema je doprla vijest da je Ivan, iako i sam od svećeničkoga roda, pun gnjeva prema saducejima. Ima i pravo. No što ima protiv nas!? Jedini mi još mislimo na proročku čast i pozivamo narod na pokoru. Mnogi naši haberimi dobrovoljno vrše pokoru za grijehe nečistih am ha-areca.

Da se danas pojavi prorok među nama, jedino bismo ga mi podržali.

Vrućina i sparina bile su sve nesnosnije, gužva sve veća.

Iz grada smo krenuli u ranu zoru. U podne smo počinuli na 17

mjestu gdje su se bijeli i crveni brežuljci uzdizali iznad ravnice koja okružuje Jerihon.

Raslinje, do tada rijetko i uraslo u pukotine, postajalo je sve gušće, poput pahuljasta tepiha nad kojim se ponosito izdižu palme. Na gori je blistao grad, bjelinom kuća i sjajem svojih palača. Iza gusta grmlja balzama i visoke trave u dnu ghora hitro je tekao Jordan. Ljudi su se slijevali k njemu kao bezbrojni rukavci. Svi su dolazili: am ha-areci, gradski obrtnici, mali trgovci, carinici, namazane bludnice, bogati trgovci, bankari, leviti, hramski službenici, vojnici, liječnici, pismoznanci, da – čak i svećenici. U žamoru stotina i tisuća glasova mogla su se čuti različita narječja: galilejski, kanaanski, sirofenički, nazalni grčki, povici na arapskom. Izabrani je narod žurio prema plićaku: Judejci, Galilejci, pridošlice iz dijaspore, Samaritanci, Idumejci... Bezbroj nogu vijalo je pod sobom hrpe pijeska u koji se rasula visoka i strma obala rijeke. Jordan se na tom mjestu dade prijeći. Ljudi su jedni za drugima gazili u rijeku, a ona bi se uzburkala i zapjenila. One, koji se nisu htjeli smočiti, prevozili bi na drugu stranu lađicama i splavima. Tko je imao lađu ili znao skrpati splav od nekoliko dasaka, mogao je prilično dobro zaraditi. Prijevoznici su se nadvikivali, trčali prema raskošno odjevenim pridošlicama, vukli ih nasilu u svoje lađe.

Bilo je svađa i tučnjave. Obje obale rijeke bile su zakrčene ljudima, a nad golemim taborištem razlijegao se glasan žamor.

Prepričavali su se dojmovi o proroku, svađalo se, smijalo se, razgovaralo. Čitavi rojevi putujućih prodavača s košarama punima hrane vrtjeli su se među okupljenima. Nagovarali su ih da kupe male ječmene kruhove, pogačice, sušenu ribu ili male kukce koje običan puk jede sirove. Tu i tamo zapališe se i logorske vatre, pripremala se na njima hrana. Neki su pak prodavali voće. Usred zelenila prirode ta masa naroda podsjećala je na mnoštvo hodočasnika utaboreno pod zidinama grada za svetkovinu Pashe ili Blagdan sjenica.

Kad smo stigli na obalu rijeke, dan se već bližio svom smiraju. Zlatna kugla nadvila se nad judejska brda čiji se oštri, nazubljeni obrisi crni ocrtavahu naspram zalaska, bacajući 18

zastrašujuće sjenovite oblike po obroncima. Bilo je već prekasno za prelazak preko rijeke i razgovor s prorokom. Trebalo je pričekati jutro. Našli smo mjesto podalje od žamora svjetine, u kojoj sigurno nije manjkalo nečistih ljudi. Pošto smo izvršili obredno pranje, sjeli smo večerati. Sunce je padalo sve niže, a duge tamne sjenke drveća širile su se po tamnozelenoj vodi cijelom širinom rijeke. Bilo je još onih koji su prelazili po plićaku.

Ali većina pridošlih spremala se za počinak. Prorok je sigurno već bio otišao, jer su se ljudi na suprotnoj obali, koji su se ranije natiskivali u samoj rijeci, raspršili po okolici. Prostranstvom koje je polako blijedjelo i tonulo u tamu počele su se paliti vatre, žarkocrveni proplamsaji. Moapske gore dizale su se poput ružičastih oblaka nad mračnim stjenovitim klancem. Ubrzo su počele gasnuti: blijedjele su, sivjele, vraćale se kroz oblake na zemlju. Voda je žuborila, žamor utihnuo. Izmolivši večernje molitve, zamotani u plašteve, ispružili smo se po zemlji. Pijesak se brzo hladio. Trske su šumjele. S dna ghora nebo se nije činilo onako visoko kao obično. Izgledalo je kao ravni hramski svod.

Ležeći nauznak, razmišljao sam o Ruti. Bolest snažnije potiče na razmišljanje od same smrti. Smrću nešto završava, bolešću ne završava ništa… Bolest dolazi iznenada, razbukta se, pa slabi, pa ponovno oživljuje… Čovjek pomisli da je nestala, a ona se ponovno vrati. Kao njihanje: malo naprijed, malo natrag. Stišćemo zube, čekamo kad će proći. Ne prolazi! I, konačno, jednoga dana shvatimo da to više ne možemo podnijeti.

Dostaje nam snage za danas, možda još i za sutra… No dani lete, od onoga „sutra“ prođe i nekoliko šabata i stalno je jedno te isto: poboljšanje, a zatim povratak bolesti.

U početku sam imao jako puno snage. Mogao sam bdjeti, bio sam brižljiv, padale su mi uvijek nove ideje na pamet. Na kraju sam se iscrpio; sad se štedim kao borac koji zna da protivnika može pobijediti samo ustrajnošću. Bolest je postala poput grbe na koju sam se počeo navikavati. Prije nisam mogao ni spavati ni jesti. Sad spavam sve čvršće, kao da se branim od buđenja. I jedem… Ne bi me začudilo ako bi se jednoga dana 19

u meni probudila i sumnja da bolesnica ječi bez razloga… Nisam se prestao boriti! Ali prati me osjećaj da sam zatajio. Izdao sam je – ne znam ni sam kada ni kako… Nad ghorom se nadvila koprena od izmaglice kroz koju se probijao crveni mjesečev srp. Voda je šumila i žuborila. Dugo nisam mogao zaspati…

Rano su nas probudile graja i vreva. Galebovi su kružili nad rijekom, žalosno kričeći. Primijetili smo da nam se približava skupina svećenika i levita. Hodali su dostojanstveno, oslanjajući se o štapove, vukući za sobom duge halje po mokru pijesku. Nekoliko saducejskih sljedbenika razmicalo je ljude da svećenici mogu proći, a da ih se ne dotakne gomila. Jonatas, sin Ananijin, išao je naprijed, noseći efod. Značilo je to da dolazi kao predstavnik Hrama. Zato smo mu se mi prvi naklonili, iako ga ni jedan od nas ne podnosi. On je sin negdašnjega Velikog svećenika, Kajfin šogor, nasi – predsjedatelj sinedrija. Gnusni saducej koji se izruguje vjeri u uskrsnuće! Postao je toliko nalik Grku da je čista drskost to što oblači efod! Upravo je on sa svojim ljudima zauzeo kupalište kod Ovčjih vrata, Bethzathi, i ubire prihod od svake oprane životinje.

Odgovorio je na naš naklon tako ljubaznim osmijehom kao da nikad nije za nas rekao da smo „krtice koje ruju temelje Hrama“. „Zdravo, poštovani učitelji,“ oslovio nas je, „neka Svevišnji bude s vama.“ Čekali smo što će dalje biti. Ljubazno se smiješeći objasnio nam je razlog svoga dolaska. Čini se da se ni saduceji više ne mogu pretvarati da ne vide mnoštvo koje grne u Bethabaru.

Navodno je i upravitelj poslao glasnika da vidi što znači to okupljanje uz rijeku. Prekjučer se cijeli dan o tome razglabalo u Malom vijeću. U pravi čas netko se dosjetio staroga običaja koji nalaže da svaki novi prorok koji počinje naviještati mora predstaviti svoje poslanje u Hramu. Odlučili su, dakle, Ivanu poslati izaslanstvo koje će ga pozvati da u Hramu objasni radi čega je došao. To što je sam Jonatas stajao na čelu izaslanstva bilo je jasan znak da svećenici ozbiljno gledaju na čitavu stvar.

20

„Dakle, doskora ćemo saznati tko je“, zaključio je nasi. „I neće se izvući riječima. Ako je Ilija“ – tu se Jonatas pakosno zasmijuljio – „zatražit ćemo od njega znak. Neka učini čudo.

Naravno, ako može…“, hihotao se dalje, gladeći bradu. „Zatražit ćemo od njega da učini čudo. A onda…“ Saduceji ne vjeruju u čuda. Mislili su da će to biti izvrsna zamka. Ali imaju saduceji pravo što pokušavaju umanjiti značenje Zaharijina sina. Rimljani su sumnjičavi i u svemu vide urotu. Borba za oslobođenje morat će kad-tad buknuti. Ipak se ne smije dopustiti da to bude udarac u prazno. Ivan sigurno nije čovjek koji bi mogao povesti narod u borbu…

Jonatas je predložio da zajedno pođemo k proroku. „Bit će dojmljivije“, rekao je, „kad mu i vi, učitelji, uputite koje pitanje. Ako ne bude znao dati na njih odgovor, i ako se zbuni, tim više će mu pasti ugled u očima ljudi…“ Kad treba „zguliti kožu“ am ha-arecu koji prinosi žrtvu, saduceji se savršeno dobro snalaze i bez nas. Ali kad treba uvjeriti narod u nešto, vole istupati zajedno s nama. Kukavice su, kao prave izdajice. Tko zna, možda misle da smo i u dosluhu s Ivanom pa nas kušaju tražeći da se zajedno okomimo na njega.

Kratko smo se posavjetovali o Jonatasovu prijedlogu. Konačno smo ga prihvatili. Ivan nije naš čovjek i nema razloga da ga štedimo.

Prevezli su nas u dvije veće lađe na istočnu obalu. Natiskana svjetina stajala je u polukrugu na samu rubu obale. Iz središta mnoštva čuo se glas. Doista: taj ne govori, taj viče! Hramski poslužitelji krčili su nam prolaz. Svjetina se razmicala znatiželjno prateći što će dalje biti. Okruženi saducejskim slugama, išli smo po sredini. Konačno sam ugledao Ivana. Stajao je na obali, prignut nad ljude koji su stajali u vodi. Div od čovjeka, koštunjav i crn. Ipak, ne bih rekao da ima „zmajski pogled“.

Upravo suprotno. Pod smrknutim obrvama sjale su sanjarske oči, tužne, sivo-plave kao proljetno nebo. Da nije bilo brade koja ga je postarala, izgledao bi jako mladoliko. Ali njegovi pokreti i riječi bili su vrlo živi. I kao što govoreći viče, tako hodajući trči. Tek što nas je ugledao, zaputio se prema nama.

21

Osjetio sam na tren nelagodu jer se približavao kao čovjek koji ima namjeru potući se. Ali dok su mu se pokreti i glas činili agresivnima, pogled je bio umirujuć. Naglo je zastao ispred nas oslanjajući se na svoj dugi štap. Jutarnji vjetar kuštrao mu je kosu i milovao velika, snažna pleća. Na licu mu se mogao pročitati izraz razočaranja: netko bi pomislio da je čekao nekoga drugog. Jonatas je istupio i, snažno udahnuvši, povikao gromkim glasom tako da ga svi mogu čuti: „Ivane, sine Zaharijin! Došli smo u ime velikoga svećenika Josipa i cijeloga sinedrija. Želimo te ispitati, onako kako to nalaže običaj. Hoćeš li nam odgovarati?“ „Hoću“, odvratio je kratko. Glas mu je bio zvučan i dubok. „Pitajte...“ „Ivane, sine Zaharijin, sina Abijina...“ Jonatas je bio vrlo ozbiljan i dostojanstven u svom govoru.

Ljudi su se natiskivali, ali su bili jako tihi. Htjeli su čuti što se govori. „Tko si ti? Jesi li ti možda Mesija?“ Nije stigao ni izustiti do kraja, a Ivan je već povikao: „Ne! Ne! Nisam Mesija...!“ Pomislio sam da je tim odgovorom otklonjena svaka opasnost. Da je Ivan rekao da je Mesija, vjerojatno ne bi bilo prilike za odgovore i daljnja pitanja. Mesija je iznad Hrama. Ali prorok mora biti u miru s Hramom. Doduše, Jeremija... No davna je to povijest. Danas prorok mora ići tragom svećenika, ili mora biti uz nas. „Jesi li onda Ilija?“ upita Jonatas. Život Krstitelja s Jordana ponovno je bio stavljen na kocku.

No i ovaj je odgovor bio hitar kao i prethodni: „Nisam...“ Jonatas je načas progutao slinu. Shvatio sam da ga je taj odgovor iznenadio. Uostalom, i mene je iznenadio. Svjetina govori o Ivanu kao o Iliji. Kad je rekao da nije Ilija, polovica njegove slave raspršila se u prah i pepeo. „Jesi li prorok?“ „Ne!“ 22

Gledao sam u čudu u sive oči kojima kao da je gledao kroz nas, nekuda u daljinu. Ivan jedva da želi gledati one koji ga okružuju. Njegov svijet počinje negdje daleko, iza mnoštva koje se tiska oko njega. Vidio sam mu bore oko očiju, kao kod pustinjskih lutalaca ili mornara naviknutih gledati daleke horizonte. Govori i sluša kao da je potpuno odsutan. Dao bih glavu da istovremeno nešto osluškuje. „A tko si onda?“ U Jonatasovu pitanju čuo se prezir.

Odgovorio je retkom iz Izaije: „Ja sam glas koji viče u pustinji...“ Tada sam ja upitao: „Zašto onda krstiš?“ Pogled koji je gledao u daljinu svratio se na mene. U pogledu sam prepoznao grozničavost i napetost. „Ja krstim vodom,“ rekao je, „ali...“ Ponovno se zagledao u daljinu, iza mnoštva, negdje na drugu stranu rijeke. „…dolazi Onaj, koji je bio prije mene, a dolazi poslije mene...“ Usne su mu zadrhtale. Govorio je to s velikim uzbuđenjem, očiju sveudilj uprtih u daljinu, poput žene koja govori o svom ljubljenom: „Nisam dostojan odriješiti mu obuću s nogu...“ U tom času nestade nježna, blaga tona i prorok zagrmi: „On će doći i krstiti vas ognjem i duhom!“ Blage sive oči najednom su postale strašne. Iz njih je nestalo sanjarske dobrote. Počele su sijevati vatrom, kao na ognju zapaljena luč. Koraknuo je naprijed, stežući rukama svoj štap. „Leglo gujinje! Mislite da ćete izbjeći Božji gnjev? Sjekira je već položena na korijen stablima! Došli ste me ispitati?“ Jonatas se povlačio, a prorok je, poput gorostasa, krenuo na njega, grmeći gnjevno: „Ispitati me želite?! Jedno ću vam samo reći: Obratite se! Činite pokoru! U prahu i pepelu okajte svoje grijehe! Kao Ninivljani! Zar mislite da ste bolji od njih?“ Načini rukom krug.

Jonatas se sakri iza mene. Pobješnjeli prorok stajao je preda 23

mnom i sada se obraćao izravno meni: njegove vatrene riječi frcale su poput iskri u moje oči. „Mislite da ste slobodni od grijeha, jer ste sinovi Abrahamovi? Vidi!“ Sagnuo se i sa zemlje zahvatio hrpu sitna kamenja koje je voda nanijela i gurnuo mi to pred lice. „Iz ovoga kamenja Svevišnji, ako želi, može podići djecu Abrahamovu! Razumiješ li?“ Uhvatila me drhtavica i nisam mu znao odgovoriti. Sigurno ti je jasno da mi nije moglo biti svejedno kad mi je pomahnitali krupni muškarac stao prijetiti iz takve blizine. Nisam se ni snašao, a već sam ostao sam. Moja pratnja i saduceji izgubili su se u svjetini. Jedini sam ja od cijeloga izaslanstva stajao pred Ivanom, a on je vikao na mene. Priglupom narodu to se sigurno svidjelo, jer sam iza sebe i oko sebe čuo podrugljiv šapat.

Da je navalio na mene bičem, nitko mi ne bi stao u obranu. „On već dolazi!“ počeo je ponovno. „Već je blizu...“ Prijeteći glas utihnuo je. Pogled mu je prešao preko mene kao preko osušene trave. Shvatio sam: taj čovjek živi kao na granici dvaju svjetova: svijeta snova i svijeta gnjeva. Dok je gledao u blizinu – eksplodirao bi; kad je gledao u daljinu – sanjao bi... „U ruci mu vijača“, govorio je dalje, kao da pjeva psalam. „Odijelit će žito od pljeve. Žito će skupiti u žitnicu svoju, a pljevu spaliti ognjem neugasivim...“ Nakratko se ukipio. Kao da je pogledom tražio onoga koji ima doći, poput mornara koji je zalutao i traži kopno. Okupljeni ljudi stali su mu postavljati pitanja. Nekoliko su puta morali ponavljati pitanja prije nego što bi svratio pogled na njih. „Što nam je činiti?“ pitali su. „Što nam je činiti, Ivane? Što?“ Gledao ih je, ali nije vikao. Lice mu je poprimilo nov izraz; bilo je to lice čovjeka koji prenosi svoju neizmjernu ljubav na dijete koje susretne na putu. Odgovorio je: „Imaš li dvije haljine? Podijeli s onim koji nema...“ 24

Obratio se cariniku koji je stajao do mene. Nisam ni primijetio da mi je prišao nečist čovjek na udaljenost manju od sedam koraka: „Ne utjeruj više nego što je određeno.“ Neki ga vojnik iz Herodove vojske upita: „Što je meni činiti?“ „Služi“, odgovori mu. „Bdij i čuvaj ono što ti je povjereno na čuvanje, ali ne čini nasilja, ne ubij, ne nanosi nepravde...“ Tad sam opazio nekoga am ha-areca, bio je možda seljak ili ribar iz Galileje; odavao ga je galilejski naglasak. Bio je krupan, grubih crta na široku licu. Sitne oči utonule su iznad jakih obraza. Veliki ispruženi dlanovi bili su mu puni žuljeva.

Koraknuo je ispred mnoštva s glupavim izrazom lica. Bila je u njemu neka plahost pomiješana s drskošću. Sigurno jedan od onih koji u gostionicama prvi zameće kavgu, ali prvi i bježi.

Nekoliko drugih Galilejaca, plahih i nezgrapnih, izguralo ga je preda se. Sigurno je zadobio njihovo povjerenje, razmećući se i hvastajući: „Ja ću mu reći...“ No kao da je zaboravio govoriti.

Nešto je mrmljao sebi u bradu. Konačno je istisnuo iz sebe, bolje reći, zaderao se tako da se i sam prepao svoje dreke: „A mi, što mi trebamo činiti?“ Ivan je zastao ispred njih. Svoju suncem opaljenu desnicu spustio je ribaru na rame. Prorokov pogled počivao je na Galilejcu dulje nego na ikom drugom. On, dotad silno rastresen, koji bi sve tek okrznuo pogledom, veoma se sabrano zagledao u njegovo tupavo lice. „Baci mreže svoje“, rekao mu je. „I, čekaj... Čekaj...“ Potom je produžio, prema drugima koji su se tiskali k njemu. Tjeran nekim neshvatljivim nutarnjim porivom (otkad je Ruta bolesna, događa mi se da donosim potpuno neshvatljive, očajničke odluke), i ja sam se progurao k njemu. Našao sam se u skupini ljudi koji su išli prema rijeci želeći se krstiti. Onaj ribar iz Galileje stajao je uz mene i odrješito skidao sa sebe haljinu, otkrivajući suncem opaljene grudi i ramena. Baš je bilo smiješno. Jordan je bio prezasićen grijesima am ha-areca, carinika i bludnica, svih onih koji ne vrše Zakon. Ja se trudim obdr25

žavati ga što bolje mogu. Vršim pokoru za grijehe cijeloga Izraela. Nisam došao Ivanu da me očisti, nego da ozdravi Rutu. I stao sam se približavati rijeci, omatajući putem plašt oko ruke.

Iako je to bilo neprimjereno, bio sam spreman da me okupa, samo da steknem prorokovu naklonost. Prilazeći mu, podigao sam pogled prema njemu. Čini mi se da ponekad znam moliti pogledom. Ponizno sam upitao: „Što mi je činiti, rabbi? Moja...“ Prekinuo me je. Ali u njegovu pokretu nije bilo ljutnje. Dotaknuo je moje rame. Nije vikao kao prošli put. Rekao je: „Služi, najbolje što znaš. Budi spreman odreći se... I čekaj...“ Čudno, zar ne? Rekao mi je „čekaj“ kao i onom Galilejcu.

Možda tako govori svima. Jer, kaže da je samo prethodnik nekom drugom. Što mu to znači: „Budi spreman odreći se…“?

Ne razumijem. Čega bih se trebao odreći? Službe Svevišnjem?

Nje se nikada neću odreći, dok god sam živ!

Voda, topla i meka, kliznula mi je niz leđa. Ivan kaže da voda čisti, ali meni se činilo da me zapravo prlja, pokriva blatom. Vratio sam se među mnoštvo, postiđen svojim postupkom.

Sigurno se smiješ što sam se dao okupati zajedno s carinicima i grešnicima. Nisam se htio vratiti svojoj pratnji. Nasreću, nekamo su bili nestali. Sakrio sam se među grmlje na obali. Sjeo sam, razmišljajući o tome kako sam glupo postupio.

Kakve koristi od toga čišćenja, kad u zamjenu nisam dobio ni obećanje da će Ruta ozdraviti? Ali Ivan, kako se čini, uopće ne ozdravlja. Odvraća one koji mu donose bolesnike. „Moje je vrijeme kratko“, govori. „A moj je posao poravnati staze. Kad On dođe....“ I to rekavši, ponovno se zagledao kroz ljude. Okupao sam se, dakle, u Jordanu zabadava. Tješio sam se da se svakom od nas može dogoditi da učini glupost.

Prosjedio sam uz rijeku cijeli dan. U Jeruzalemu je sigurno bilo hladno. Vidjelo se da nad judejskim brdima vise teški oblaci. Uz rijeku je bilo sparno i zagušljivo. Grmlje bijaše puno cvijeća. Ali možda se i zbog nečega drugog ne žurim vratiti u grad. Tamo je Ruta, a meni je, iako je volim i sve bih dao da 26

ozdravi, sve teže gledati je. Njezina je bolest postala i moja bolest...

Smračilo se. Ivan je prestao krstiti. Mnoštvo se, kao i prošle večeri, raspršilo po obali. Upaljene vatre, prodavači koji na sav glas hvale svoje pogače, ribe, voće i mlado vino u glinenim ćupovima. Nedaleko od mene vidio sam grupu Galilejaca. Bili su to oni koje je predvodio onaj snažni ribar. Činilo se da su svi ribari. Sjeli su uokolo vatre, izmolili molitve i počeli jesti.

Razgovarali su. Onaj ribar govorio je nešto tišim, dubokim glasom. Okružen svojima, nije bio plah – prije bi se reklo da je prilično govorljiv. Govorili su i drugi. Meni nasuprot ugledao sam vatrom obasjano lice mladića, lijepo kao u djevojke. Taj je mladić govorio tiho i rijetko. Čuo sam kako se obraća čovjeku koji mi je sjedio okrenut leđima: „Nisam te, Natanaele, vidio uz proroka.“ Nisam mogao čuti odgovor. Samo sam vidio da pokazuje rukom na visoku smokvu, nešto podalje od obale. „Ti uvijek sanjaš...“, odgovorio je mladić uz smijeh. O čemu mogu sanjati takvi ljudi? Pomislio sam: o novoj lađi, o novoj mreži, o zabavi, o nekoliko lako zarađenih dinara, o djevojci...

Na to je Šimun (tako su zvali onoga ribara) odvratio: „Nije to san. Prorok Ivan jasno je rekao da će On doći, da samo što nije.

Rekao mi je da čekam...“ Zamisli: oni govore o tome „nekom“ kao da je to čovjek koji će svakoga trena dobazati iz grma. Nastavio sam ih slušati. Jako me zabavljao njihov razgovor. „Tko će to biti?“ oglasio se jedan od njih. „Kako to misliš, tko?“ nasmijao se Šimun. „Pa Mesija! Doći će u oklopu, s mačem, okružen vojnicima... Ili će doći na konju, kao rimski centurioni...“ „I počet će rat? Što ti misliš, Šimune?“ „Tko zna hoće li rat biti potreban. Možda će se sve srušiti pred njegovim pogledom...“ „A mi, što ćemo mi?“ „Poći ćemo za njim!“ gorljivo uzvikne Šimun.

Jedan od njih od srca se nasmija i bez gorčine odvrati: „Zar će njemu biti potrebni ovakvi kao što smo mi?“ „Ivane, a što ti misliš?“ zapitahu mladića djevojačke ljepote.

27

„Mislim“, započeo je on mirnim i blagim glasom, „da ćemo mu mi, iako samo slabi i grešni ljudi, služiti. Pa što ako nas on i ne primijeti? Milina je služiti Mesiji, pa bilo to i poizdaljega...“ Nema u njima umišljenosti, pomislio sam, ležeći na simlahu, gledajući u nebo. Kao ni prošle noći, zvijezde se nisu vidjele jer se magličasta para uzdizala nad rijekom. Ni mjesec još nije bio izišao. Bilo je mračno i samo su vatre sjale – dvostrukim sjajem zbog odraza u vodi.

Razmišljao sam o Ruti – i o tom nekom koga je navijestio Ivan. Svaka od tih misli tjerala je drugu. I međusobno su se ispreplitale.

Kasno sam zaspao, ali sam se probudio odmoran i okrijepljen. Mojih Galilejaca više nije bilo. Zacijelo su otišli pridružiti se gomili koja se tiskala oko proroka. Pošao sam i ja u tom smjeru. Htio sam još jednom vidjeti Ivana, prije nego što krenem natrag. Prošao sam pokraj visokoga muškarca tamne, ali kao zlatom prošarane kose koja mu je padala po ramenima.

Hodao je zamišljeno, kao izgubljen u mislima. Napravio sam si put među ljudima.

Ivan je stajao u sredini. Ljudi su mu opet prilazili i pitali ga, a on im je odgovarao. Pogled mu je opet bježao u daljinu. Možda čak nestrpljivije nego jučer. Mrštio se i mrgodio, pokušavajući se usredotočiti na pitanja onih koji su ga okruživali. Bio je kao pjevač koji želi pjevati, a mora trpjeti dosadno brbljanje.

No u tom trenutku, kad sam istupio iz mnoštva u unutarnji krug, blizu njega, dočekao me prorokov zapanjen pogled i širom razrogačene, užagrene oči. Ustuknuo sam, pomislivši da će me snaći nov izljev gnjeva. No uto sam shvatio da njegov pogled ne počiva na meni, već na nekom tko stoji kraj mene.

Ni usne mu ne bijahu stisnute u ljutnji. Upravo suprotno – kao da su podrhtavale od ganuća. Okrenuo sam glavu. Htio sam vidjeti koga to gleda. Onaj visoki muškarac tamne kose, pored kojega sam maloprije bio prošao, stajao je uz mene. Imao je lice koje se ne zaboravlja: lice za koje znaš da si ga već vidio, a ne znaš ni gdje ni kada. Što ti još mogu reći o njemu? Ima 28

lica koja gledana postrance sliče na kakvu pticu ili neku drugu životinju, a razlikuju se po ovom ili onom. Ovo je lice imalo nešto zajedničko svim drugim licima. No nipošto nije bilo obično. Činilo se da se u njegovu pogledu zrcale svi dobroćudni pogledi svih ljudi. Išao je polako prema Ivanu, a Ivan prema njemu. Kad su stali jedan nasuprot drugom, prorok je rekao prigušenim, dubokim i drhtavim glasom: „Stigao si?“ Prignuo se, želio je pasti na koljena. Pridošlica mu brzo pristupi i prihvati ga za ramena. „Dolazim da me krstiš...“ „Ja tebe da krstim?“ povika Ivan. „Nikada! Ta ti trebaš...“ „Tako treba biti“, odgovorio mu je mu ovaj, mirnim i čvrstim glasom.

Htio sam vidjeti kako će ga krstiti. Ali ljudi su zatvorili krug oko njih (vidio sam one Galilejce kako si laktovima probijaju put) i nije mi se dalo gurati. Odlučio sam se vratiti. Prešao sam Jordan. U jednom mi se trenutku učinilo da iza sebe čujem grmljavinu. Okrenuo sam se. Visoki je muškarac upravo izlazio iz vode i zaogrtao se plaštem. Ivan je nešto govorio upirući prstom u njega. Narod je stajao mirno, prilično ravnodušno.

Okrenuo sam se. Obuzela me je neshvatljiva tuga, kao da se nešto dogodilo, a ja ne mogu ništa poduzeti u vezi s tim. Uzalud sam ovamo došao, pomislio sam. Nastavio sam se teška koraka penjati uz brijeg. Putovao sam čitav dan pogrbljen pod hladnom kišom koja je prodirala do kostiju.

29

POJMOVNIK

adar (hebr.) – mjesec u židovskom kalendaru, približno odgovara ožujku u našem kalendaru. 14. i 15. adara slavi se židovski blagdan Purim.

Adonaj (hebr. „moj Gospodin“) – naziv koji su Židovi koristili za Boga, jer se ime Jahve nije smjelo izgovarati am ha-arec (hebr. „narod zemlje“) – pejorativni naziv za neobrazovane i obično siromašnije slojeve naroda as (lat.) – starorimski sitni novac i jedinica za težinu ašar (hebr.) – hramski sluga koji ubire hramski porez atali kamarta (aram.) – „Ti si rekao“ bar (aram.) – sin Bar Naša (aram.) – Sin Čovječji basar vadam (hebr.) – tijelo i krv batlan (hebr.) – naziv za nezaposlene ljude koji većinu vremena provode obavljajući različite vjerske obrede Cedron – rijeka (potok) i dolina kod Jeruzalema cicit (hebr.) – četiri propisane rese na ogrtaču vjernika Dekapol – savez od deset helenističkih gradova u istočnom Jordanu, jugoistočno od Genezaretskoga jezera denar (lat.) – rimski srebrni novac Edom – zemlja edomita (Idumejci), Ezavovih potomaka, nalazi se južno od Palestine efeb – grčki mladić 415

efod (hebr.) – oplećak, dio obrednoga ruha velikoga svećenika farizeji – židovska sljedba koja se ističe po tome što je uz pisanu Toru njegovala i usmene tradicije filakterij (hebr.) – vidi tefilin gehena (lat.) – jedan od biblijskih naziva za pakao. Izvorno naziv doline kraj Jeruzalema, kasnije postaje simbol vječne kazne, ognja i smrti ger ha-ša’ar – prozelit koji ima dopuštenje živjeti u židovskoj zemlji pod uvjetom da ne štuje druge bogove i ne huli Jahvu Ghor – tektonska udolina kroz koju protječe Jordan, duga 120 kilometara gojim (hebr.) – narod; u talmudskoj tradiciji pojam kojim se označavaju svi nežidovi, pogani haberim (hebr. „prijatelji“) – naziv kojim su farizeji nazivali svoju sljedbu, farizejsko bratstvo haburah (hebr.) – zajedništvo, bratstvo koje povezuje pripadnike izabranoga naroda hagada (hebr. „priča“) – izlaganje Svetoga pisma u prispodobama, moralne izreke, predaje, pravila života. Nisu normativnoga karaktera, već odgojno-moralnoga. hairem (hebr.) – prokletstvo kojim svećenici izopćuju vjernika iz sinagoge halaka (hebr. „put“ ili „zakon“) – židovski zakoni, propisi kojima je izvor u biblijskim knjigama, izrekama pismoznanaca, vjerskim običajima i tradiciji, a normativnoga su, obvezujućega karaktera Ha-Makom (hebr. „mjesto“) – jedno od imena Božjih u judaizmu, uzeto iz Knjige Postanka, iz odlomka u kojem stoji da je Jakov stigao u „neko mjesto“ (28,11), na kojem je usnuo ljestve hamsin (arap.) – suh i vruć pustinjski vjetar koji puše u Egiptu, najčešće od travnja do lipnja, praćen vrlo visokim temperaturama han (tur./arap.) – gostionica 416

Hanuka – židovski blagdan posvete Hrama koji se slavi 25. kisleva, odnosno sredinom prosinca hazan – kantor u sinagogi koji predvodi pjevane molitve hegemon (grč.) – vođa, zapovjednik hošen (hebr.) – dio obrednoga ruha velikoga svećenika, naprsnik u obliku četverokuta, pričvršćen zlatnim lančićem za efod, sprijeda ukrašen s 12 dragulja. Hošen je sadržavao urim i tumim. keništa – sirijski naziv za crkvu kinor – antički žičani instrument sličan harfi koji se koristio u vjerskim i svjetovnim svečanostima. kislev (hebr.) – ime mjeseca u židovskom kalendaru, obuhvaća studeni i prosinac korban (hebr.) – dar, prinos Bogu. liktor (lat.) – u antičko doba služitelj i pratitelj dodijeljen višim rimskim službenicima i svećenicima, koji je stupao pred njima noseći simbole njihove vlasti – fasces litostrotos (grč.) – kamenom popločani prostor na kojem se odvilo Isusovo suđenje Malki Messiah (aram.) – Kralj Mesija, Kralj Pomazanik mašal (hebr.) – zagonetka, zadaća, pouka, parabola me’il (hebr.) – haljina kao dio obrednoga ruha velikoga svećenika mešuga (hebr.) – luđak, bezumnik micva (hebr.) – židovske zapovijedi i zabrane minim (hebr.) – krivovjernik, heretik more (hebr.) – u značenju minim Morija – brdo sjeverno od jeruzalemskoga Hrama nabi (hebr.) – prorok nagar (hebr.) – stolar, tesar, drvodjelja nasi (hebr.) – predsjedatelj hramskoga vijeća, sinedrija nazireji – židovska sekta poznata po strogosti ćudoređa nisan – ime mjeseca u židovskom kalendaru, približno odgovara ožujku i travnju u našem kalendaru Ofel – donji predio Jeruzalema, na Cedronu 417

Ofir – zemlja iz koje je Salomon dovozio zlato i dragocjeno drvo Pasha – židovska svetkovina kojom se slavi izlazak izabranoga naroda iz egipatskoga ropstva. Slavi se 14. dan mjeseca nisana. prokurator – upravitelj rimske provincije. Pilat je bio prokurator provincije Judeje. rabbi (hebr.) – učitelj roš ha-kneset (hebr.) – nadstojnik sinagoge saduceji – političko-vjerska sljedba u Izraelu, liberalnija od farizeja. Saduceji nisu vjerovali u uskrsnuće. samum (arap.) – suh i vruć pustinjski vjetar koji najčešće puše ljeti sikariji (lat.) – židovska ekstremistička sekta čiji su pripadnici bili ubojice. Prvenstveno su vršili atentate na Rimljane, ali su ubijali i za novac. simlah (hebr.) – ogrtač sinedrij (grč.) – tijelo najviše državne vlasti i glavno sudište u Jeruzalemu. Sinedrij je imao 70 članova, a predsjedao mu je veliki svećenik. sofer, mn. soferim (hebr.) – pisar, prepisivač (Tore), učenjak stadij – mjera za dužinu iz antike koja je iznosila između 185 i 264 metra stater – antička jedinica za težinu i novčana valuta u nekim antičkim zemljama sudatorij (lat.) – vlažna parna kupelj u rimskim kupkama, odnosno termama šalom alejhem (hebr.) – židovski pozdrav koji znači: „Mir s vama.“ šekel – židovski novac Šekinah (hebr.) – rabinski izraz koji označava Božju prisutnost u narodu, a koristi se kao jedno od imena Božjih, da se izbjegne osobno ime Jahve šeliah (hebr.) – službenik u sinagogi koji predvodi molitvu, predmolitelj 418

šeol (hebr.) – podzemlje, u Starom zavjetu mjesto na koje odlaze duše preminulih šoteh (hebr.) – izgnanik iz društva, prokletnik, luđak talit (hebr.) – molitveni šal, oplećak tamuz (hebr.) – mjesec u židovskom kalendaru, proteže se tijekom lipnja i srpnja u našem kalendaru targumist (aram.) – tumač Božje riječi u sinagogi koji je i vlastitim riječima i tumačenjima približavao Zakon vjernicima tebuta (hebr.) – povišeno mjesto za čitača i govornika u sinagogi tefilin (hebr.) – komplet od dvije crne kožne kutije koje se s crnim kožnim remenjem pričvršćuju na nadlakticu slabije ruke i na glavu iznad čela, a sadrži kožni svitak s rukom pisanim tekstom molitve Šema Israel. Filakterij je naziv za kutiju koja se nosi iznad čela. tepidarij (lat.) – posebno uređena prostorija za tople kupke u rimskim kupalištima terumah (hebr.) – žrtva, prinos Bogu tetrarh (lat.) – tetrarh je rimski vladar, car, u vrijeme kada je vladavina u Carstvu bila podijeljena između četiriju careva, odnosno tetrarha Tiropeon – jeruzalemska nizina zapadno od Hrama tišri (hebr.) – mjesec u židovskom kalendaru, proteže se tijekom rujna i listopada u našem kalendaru. 1. i 2. tišrija slavi se Roš hašana – židovska Nova godina.

Tora – naziv za prvih pet biblijskih knjiga: Knjigu Postanka, Knjigu Izlaska, Levitski zakonik, Knjigu Brojeva i Ponovljeni zakon tumim – predmet koji veliki svećenik nosi na naprsniku, a služi za traženje odgovora od Boga u raznim situacijama urim – predmet koji veliki svećenik nosi na naprsniku, a služi za traženje odgovora od Boga u raznim situacijama vomitorium (lat.) – u rimskim kućama prostorija za povraćanje nakon obilna gošćenja xystos (grč.) – natkriveni trijem sa stupovljem

419

Nikodem je ugledan farizej, besprijekorna nauka i života bez ljage. Usto je i jedan od najbogatijih ljudi u Izraelu.

Ipak, u vlastitoj se nutrini bori sa sumnjama i strahovima, posebice pati zbog bolesti voljene kćerke kojoj ni jedan liječnik ne može pomoći. Čuvši za tajanstvenoga proroka koji čini velika čudesa i ozdravlja bolesnike, Nikodem polazi na put, tobože da u ime sinedrija ispita nauk novoga proroka, a zapravo sa samo jednom nakanom: spasiti voljenu Rutu. O svojem pothvatu u tančine piše bivšem učitelju Justu, vjerno mu prenoseći sve što je od drugih čuo o tom Isusu iz Nazareta, ali i sve što je na svoje oči o njemu istražio, čuo i vidio…

Ovaj dirljivi roman jedan je od najzanimljivijih književnih tekstova o Kristovu životu i dubok prikaz duhovnoga puta svakoga čovjeka. U Nikodemovu traženju, sumnjama i strahovima prepoznat ćemo i svoje vlastite. Zajedno s njim otkrit ćemo Isusa bliska svim ljudima, puna dobrote i ljubavi.

Osjetit ćemo na sebi Isusov prijateljski pogled i čuti njegove blage riječi: „Daj mi svoje brige!“ Jan Dobraczyński, omiljeni pisac duhovnih romana, poznat po uspješnicama Snaga ljubavi, Čudotvorac iz Padove i Marija Magdalena, u ovom svom najpoznatijem djelu donosi dosad najljepšu priču o dubokoj preobrazbi ljudskoga srca pod milosrdnim Božjim pogledom.

ISBN 978-953-235-861-2

420

23,90 €

verbum.hr