Kršćanstvo i kriza kultura

VERBUM

....................................................................

Joseph Ratzinger

Kršćanstvo i kriza kultura

Joseph Ratzinger KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

Biblioteka:

FIDES 38.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Ivan Nekić

Za nakladnika: Miro Radalj

Joseph Ratzinger

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

VERBUM Split, 2008.

Naslov izvornika: Joseph Ratzinger L’EUROPA DI BENEDETTO NELLA CRISI DELLE CULTURE © Libreria Editrice Vaticana © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2008.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 316.72(4):23/28 23/28:316.72>(4) BENEDICTUS XVI, papa Kršćanstvo i kriza kultura / Joseph Ratzinger ; <prijevod Ivan Nekić>. - Split : Verbum, 2008. - (Biblioteka Fides ; 38) Prijevod djela: L’Europa di Benedetto nella crisi delle culture.

ISBN 978-953-235-120-0 471121022

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

UVOD Prijedlog koji treba prihvatiti

Na početku onoga što Joseph Ratzinger, sada papa Benedikt XVI., ovdje naziva »najdubljom suprotnošću« koja se razvila u Europi, bila je »velika podjela« što ju je uzrokovala znanstvena revolucija.

U pokušaju izbjegavanja sukoba s Crkvom u pitanju odnosa nove koperinkanske astronomije i Svetoga pisma tumačena na aristotelovski način, Galileo je iznio dvije teze.

Prva je teza tvrdila kako je Pismo, ako ga se ispravno shvati, nužno u skladu s astronomijom jer – kako je Galileo napisao u pismu don Benedettu Castelliju 21. prosinca 1613. – »budući da Sveto pismo i priroda podjednako proizlaze iz božanske Riječi, Pismo kao diktat Duha Svetoga, a priroda kao najvjernija izvršiteljica Božjih odredaba te budući da je u Pismima bilo prikladno, kako bi se prilagodila općemu shvaćanju univerzalnoga, reći mnoge stvari različite, u pojavnosti riječi i njihovu značenju, od apsolutne istine; […] čini se kako ono što nam pred oči stavljaju prirodni učinci ili osjetno iskustvo, ili što zaključujemo nužnim 5

JOSEPH RATZINGER

izvođenjem, kako ništa od toga nije potrebno dovoditi u sumnju zbog onih mjesta Svetoga pisma gdje naizgled stoji drukčije, budući da nije svaka izreka Pisma jednako snažno obvezujuća kao što je svaki prirodni učinak«.

Druga teza kaže kako se Pismo i astronomija bave različitim stvarima: Pismo spasenjem ljudi, a astronomija činjeničnim pitanjima. »Pa ako je sam Duh Sveti« – napisa Galileo gospođi Kristini iz Lorene 1615. – »namjerno propustio poučiti nas sličnim stvarima [astronomiji], kao nečemu što se nimalo ne tiče njegove nakane, odnosno našega spasenja, kako se sada može tvrditi da je imati o njima ovo mišljenje, a ne ono, toliko nužno da se jedno drži de Fide, a drugo pogrješnim? […] Rekao bih ovdje ono što sam čuo od crkvene osobe visoka položaja, da je nakana Duha Svetoga naučiti nas kako se dolazi u nebo, a ne kako se nebo kreće.« Prvu tezu možemo nazvati tezom konvergentnosti ili jedinstva između znanosti i Pisma, a drugu tezom odvajanja ili različitosti između područja znanstvenoga istraživanja i područja religioznoga spasenja.

Barem na prvi pogled te dvije teze nisu nespojive. One to za Galileja, velika znanstvenika i duboka vjernika, doista nisu bile. Obje zastupaju pomirljivost znanosti i vjere, iako to čine na različit način. Dok za tezu konver6

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

gentnosti (slaganja) ne može biti sukoba između znanstvene i vjerske istine, jer obje skladno idu naprijed (»budući da Sveto pismo i priroda podjednako proizlaze iz božanske Riječi«) tako da svaki znanstveni napredak postaje i hermeneutski napredak, teza odvajanja podjednako drži da ne može doći do sukoba budući da dvije istine idu naprijed neovisno, svaka na svomu vlastitom odvojenu području, različitim metodama, kriterijima i izvorima.

No iako te dvije teze naizgled nisu nespojive, one se u stvarnosti razilaze kako u teorijskoj perspektivi, tako i u praktičnim posljedicama. I jedne i druge duboko su obilježile europsku kulturu.

S teorijskoga gledišta, dok su za tezu konvergentnosti govor znanosti i govor vjere dva autentična znanja koja se usklađuju, ili se moraju uskladiti, za tezu odvajanja autentično znanje je ono znanstveno budući da govor vjere nije u užemu smislu znanje nego vjerovanje.

U prvomu slučaju spoznaja je jedna: čovjek u pravomu i punu smislu spoznaje i svoj svijet i smisao svoga svijeta. U drugomu slučaju spoznaja jest ili na kraju postaje podvojena: postoji javno i objektivno znanstveno znanje te privatno i subjektivno religiozno vjerovanje. Što se tiče praktičnih posljedica, dok za tezu konvergentnosti znanost o svijetu mora 7

JOSEPH RATZINGER

osjetiti vez religije Pisma (kako bi se s njome uskladila), za tezu odvajanja znanost je slobodna i treba napredovati vlastitim putem, čak i ako je Pismo protivno u ovomu ili onomu pitanju. Ta je posljedica zaoštrenija kada znanost proizvodi tehniku. Znanost znade, a tehnika može. Međutim, ako je znanost slobodna znati, onda je i tehnika slobodna moći. Religija joj ne može biti preprjekom jer ona djeluje na drugoj razini.

To je »velika podjela« koju je pokrenuo Galileo. Bila je to prva, ali su se na nju uskoro nadovezale druge. Vjerska istina i znanstvena istina, moralna istina i pravna istina, božanske istine i državne istine, javne istine i privatne istine: posvuda je – od znanosti do društva i do individualnoga života – europski i zapadni čovjek proizveo i doživio rascjep, odvajanje, između, s jedne strane, onoga što jest, što se stoga može i znanstveno potvrditi (»osjetnim iskustvima i nužnim dokazivanjem«) te, s druge strane, onoga što treba biti, a što je pak utemeljeno na izvorima koji nisu znanstveni ili racionalni (običaji, vjerovanja, vjera).

Ta podudarnost racionalnosti sa znanošću i taj jaz između znanosti, morala i religije obilježje je modernoga doba. »Humeov zakon« (»no Ought from an Is« – »iz Biti ne proizlazi Morati«) aksiom je našega načina razmi8

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

šljanja. Ta »velika podjela« je kulturalna i politička zastava onoga što jednim imenom nazivamo prosvjetiteljstvo. Što mogu spoznati? Što trebam činiti? Čemu se mogu nadati? Nakon što je razbijeno jedinstvo znanja, ova tri pitanja ostaju bez uzajamne povezanosti, svako prepušteno sebi, bez nade da će dobiti odgovor povezan s drugim pitanjima. Kant, koji je ta tri pitanja postavio sustavnije od drugih i bolje od drugih uočio opasnost njihove odvojenosti, pokušao je popraviti stvar. Pokušavajući utemeljiti znanost ne uništavajući moral ni vjeru, on je Božju opstojnost, slobodu i besmrtnost duše proglasio »postulatima praktičnoga razuma« bez kojih nije moguće moralno djelovati ili postići najveće dobro. Tako moral i religija moraju dopustiti ono što znanost isključuje jer to ne može obuhvatiti razumom. Znanost ne preispituje dobro i zlo, ne dokazuje Božje postojanje i nepostojanje; međutim, oni su potrebni religiji i moralu. Znanstveno znanje izostavlja Boga, međutim on je nužan za moralno djelovanje. Riječ je o pravomu rascjepu koji Kantovo rješenje nije uspjelo zacijeliti jer je, nakon što se jednom ugnijezdila, logika razdvajanja postala puno snažnija od logike ujedinjenja.

Prosvjetiteljski racionalizam proizveo je svoje obećavajuće i dragocjene učinke. Velika znan9

JOSEPH RATZINGER

stvena, tehnološka, ekonomska, civilna i ustavna dostignuća koja su obilježila Europu i čitav Zapad ne mogu se objasniti bez njega. Taj lanac je dug, ali nije prekinut. Nakon znanstvene revolucije došla je ona tehnološka, pa industrijska revolucija, zatim političke i socijalne revolucije te revolucije individualnih prava.

Jesu li to sveopća dostignuća? Da, barem velikim dijelom jer je riječ o važnim, temeljnim i dragocjenim dosezima, uzimajući u obzir silinu kojom su se nametnuli, moć širenja koju još uvijek posjeduju te stupanj privlačnosti koji ih odlikuje.

No jesu li ta dostignuća sama sebi dostatna? Ne, kao što ovdje kaže Benedikt XVI., jer je njihova cijena nešto što pogotovo danas ispuštamo iz vida: marginalizacija, subjektivizacija i getoizacija božanskoga, svetoga, Boga. U europskoj kulturi cijena je odstranjivanje kršćanstva ne samo iz državnoga života, nego i iz života građanskoga društva. U europskome Ustavu cijena je čak odbijanje spomena kako je ovaj naš kontinent bio kršćanski. U europskomu životu cijena je dezorijentiranost savjesti. »Europa je« – kaže ovdje papa Ratzinger – »razvila kulturu koja na čovječanstvu dosada nepoznat način isključuje Boga iz javne svijesti.« 10

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

Točno je – podsjeća dalje papa Ratzinger – kako su »korijeni prosvjetiteljstva kršćanski«.

Galileo je tomu najbolji svjedok. Međutim, danas se ti korijeni gube iz pamćenja, a prosvjetiteljski racionalizam se cementira. U tomu procesu skrućivanja znanost rađa scijentizmom, laicitet stvara laicizam, a ona ista »sekularizacija« koja je stoljećima predstavljala dostignuće za ljude, narode i države, okreće se protiv same sebe: kod ljudi uzrokuje otuđenje, kod naroda gubitak identiteta, a kod država slabost, nesigurnost, inerciju i strah.

Krajnji učinak prosvjetiteljskoga racionalizma – odnosno preciznije scijentističkoga i laicističkoga racionalizma kao epigona Galilejeva i Kantova prosvjetiteljstva – naše su rasprave na području bioetike. Tu »velika podjela« uzrokovana znanstvenom revolucijom očito pokazuje koliko je bila optimistična teza o odvajanju područja nadležnosti te koliko je slabašna ravnoteža između znanosti i tehnike, s jedne, te morala i religije, s druge strane.

Prosvjetiteljski racionalizam urodio je jednim načelom koje je svima nama sveto i nepovrjedivo. To je – riječima pape Ratzingera – »jedina neupitna vrjednota koja se i ne dovodi u pitanje i do te mjere da je postala kriterijem za odabir svih ostalih: pravo slobode pojedinca na izražavanje bez nametanja, barem dok se 11

JOSEPH RATZINGER

ne povrijedi pravo drugih«. To pravo, koje jest ili proizlazi iz prava osobe na poštivanje, također je kršćanskoga podrijetla jer je u Knjizi Postanka zapisano: »na svoju sliku stvori Bog čovjeka«, ili: »i reče Bog: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična«.

Kada je te Božje riječi prosvjetiteljstvo pretvorilo u ljudska prava, bilo je to veliko postignuće. No kada su se tomu postignuću pridružila druga – sloboda znanosti, autonomija tehnike, samoodređenje žena – nastali su problemi koje je teško riješiti.

Među najtežima za nas danas upravo su oni s područja bioetike, pogotovo pitanje kako opravdati zbog čega bi – zakonima o abortusu i umjetnoj oplodnji – pravo fetusa i embrija da im se ne naudi ili ih ne uništi moralo ustuknuti pred pravom na osobnu slobodu.

Razlog nije jasan. Možda stoga što fetus i embrij nisu osobe? Možda jer su »maleni«, a život malih se može žrtvovati zbog života odraslih?

Možda stoga što »malo ubojstvo« nije pravo ubojstvo? Možda jer embrij i fetus ne spadaju u one »druge« koji su nepovrjediva granica prava »naše« individualne slobode?

Tu dolazimo do granice »velike podjele«.

Nije točno kako će odvajanje područja – znanstvenoga, pravnoga, moralnoga i religioznoga – uvijek jamčiti ravnotežu i ne će nikada iza12

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

zvati protivnosti među njima. Istina je suprotno: slobodno djelovanje na jednomu području često se protivi slobodnu djelovanju na drugome. Ako je Bog protjeran iz znanstvenoga područja, religija je protjerana iz ljudskoga života. Ako je moral izbačen iz prava, onda su vrjednote izbačene iz naših zakona. Ako znanost i tehnika mogu djelovati bez ograničenja, napredak može biti slijep i destruktivan.

Rješavati te teškoće pokušavajući se vratiti staromu predgalilejskom savezu jedincata sveukupna i skladna znanja bila bi nemoguća misija. I ovdje je na djelu učinak istočnoga grijeha: za onoga tko je jeo sa stabla spoznaje, raj je izgubljen. Međutim, još je moguće i nužno potrebno odrediti granice znanosti i obveze pravima. Zaboravljamo na jedan raskorak: između brzine kojom nam znanost i tehnika pružaju sredstva za zadovoljavanje naših želja i sporosti kojom ih uspijevamo shvatiti i njima ovladati, između znanja i mudrosti, između prosvjetiteljskoga racionalizma i našega spasenja.

Kako prevladati taj raskorak? Kako se suočiti s izazovima koje on uzrokuje? U prvomu dijelu ove knjige papa Ratzinger upućuje prijedlog laicima nevjernicima: »U razdoblju prosvjetiteljstva pokušalo se razumjeti i definirati osnovne moralne norme govoreći kako bi one 13

JOSEPH RATZINGER

morale vrijediti etsi Deus non daretur, i u slučaju da Bog ne postoji. […] Moramo preokrenuti taj prosvjetiteljski aksiom i reći: i onaj koji ne uspijeva naći put da prihvati Boga morao bi nastojati živjeti i upravljati svoj život veluti si Deus daretur, kao da Bog postoji.« To je prijedlog koji treba prihvatiti i izazov koji treba prigrliti. Naprosto stoga što laik koji djeluje veluti si Deus daretur postaje moralno odgovorniji. Ne će više reći kako je embrij »stvar« ili »nakupina stanica« ili »genetski materijal«.

Ne će više govoriti kako uništenje jednoga embrija ili fetusa ne povrjeđuje nikakvo pravo. Ne će više govoriti kako neka želja za čije zadovoljenje postoje tehnička sredstva samim time postaje i pravo koje se mora zahtijevati i jamčiti. Ne će više govoriti kako je svaki znanstveni ili tehnički napredak sam po sebi oslobođenje i moralno napredovanje. Ne će više govoriti kako su znanost i tehnika po sebi dobre, a samo njihova uporaba može biti izopačena.

Ne će više tvrditi kako je jedina racionalnost ona znanstvena, a jedini laicitet onaj bez vrjednota. Ne će više djelovati podvojeno, rascijepljeno i podijeljeno. Ne će više držati kako jednostavno prebrojavanje glasova u demokraciji može nadomjestiti mudrost.

Vjerniku koji mu predlaže da djeluje veluti si Deus daretur laik nevjernik može i mora 14

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

odgovoriti potvrdno. No upravo jer je nevjernik, njegovo je pravo i časna dužnost to precizirati. Bog kojega i laik nevjernik mora osjetiti kao da postoji za njega je laički Bog. To je Bog bez određena lica, bez neupitnih dogma, bez objava koje se ne preispituju, bez tumača koje se ne proziva, bez posebnih vjeroispovijesti, bez isključivih obreda. Taj Bog jest Bog njegove savjesti, Bog koji ga čini svjesnim njegove konačnosti, njegove bijede i njegove veličine, Bog koji mu omogućuje moralno djelovanje, Bog koji ga misteriozno kažnjava ili mu odobrava, Bog njegovih tjeskoba i njegovih ushita.

Između toga laičkoga Boga i kršćanskoga Boga nalazi se Objava, povijesni događaj koji se jednom očitovao, te percepcija Osobe koja se trajno očituje. Za kršćanina su taj događaj i ta Osoba bit njegove vjere koja je – kako piše papa Ratzinger – »temeljni čin kršćanske egzistencije«. Za laika su isti taj događaj i ista Osoba dio njegove kulture, njegove povijesti i njegova identiteta.

Međutim, s obzirom na učinke na osobni i društveni život, između laičkoga Boga i kršćanskoga Boga nema ozbiljnih razlika. Barem ovdje, na kršćanskome Kontinentu, i gdje god je taj kršćanski Kontinent pridobio druga srca i pameti, djelujemo veluti si Deus daretur. Dje15

JOSEPH RATZINGER

lujemo kao slobodni i jednaki, kao da smo svi djeca Božja, poštujući jedni druge kao da smo stvoreni na sliku Božju, ljubimo se kao da odgovaramo Božjemu nalogu, očajavamo kao da nas je Bog napustio, tješimo se kao da se u Boga nadamo, nagrađujemo se kao da zahvaljujemo Bogu, kažnjavamo se kao da polažemo račune Bogu. Ukratko, svatko od nas živi kao da je čovjek Božji.

Ako se ovdje i danas – kako kaže papa Ratzinger – »na ovomu čovjeku više ne odražava sjaj stvorenosti na sliku Božju«, jer je ovo naše doba doba agnosticizma, relativizma, gubitka očaranosti, umišljenosti, to je razlog više za prihvaćanje njegova prijedloga laicima. Ne samo u situaciji u kojoj se nalazimo, nego i s obzirom na to dokle bismo se mogli uzdići, možemo biti samo na dobitku. I to svi: mi, naši narodi, naši zakoni, naša Europa i sama ova naša civilizacija koju su oblikovali Augustin, sveti Toma, Machiavelli, Galileo, Newton, Kant, Einstein i mnogi drugi, ali koja potječe s Golgote i sa Sinaja.

Veluti si Deus daretur. Oklada je to u kojoj je ulog naš trud, a nagrada naše spasenje.

Marcello Pera

16

I.

KRIZA KULTURA

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

I. RAZMIŠLJANJA O KULTURAMA KOJE SU DANAS SUPROTSTAVLJENE

Živimo u vremenu velikih opasnosti i velikih mogućnosti za čovjeka i za svijet, u vremenu velike odgovornosti sviju nas. Tijekom protekloga stoljeća mogućnosti čovjeka i njegova gospodarenja materijom povećale su se u doista nezamislivoj mjeri. No njegova moć raspolaganja svijetom učinila je i da njegova moć uništenja dostigne razmjere koji nas ponekad ispunjaju jezom. Pri tomu spontano pomišljamo na prijetnju terorizma, ovaj novi rat bez granica i bez bojišnica. Bojazan kako bi se on mogao brzo domoći nuklearnoga i biološkoga oružja nije neutemeljena i uzrokovala je da se unutar pravnih država pribjegava sustavima sigurnosti sličnima onima koji su prije postojali samo u diktaturama; no i dalje ostaje dojam kako sve te mjere predostrožnosti u stvari nisu nikada dostatne budući da potpuna kontrola nije ni moguća ni poželjna. Manje su vidljive, ali ne zato i manje uznemirujuće, mogućnosti manipulacije sobom koje je čovjek stekao.

Istražio je skrivene zakutke bitka, dešifrirao sastavnice ljudskoga bića te je sada, da tako 19

JOSEPH RATZINGER

kažemo, kadar sam »izgraditi« čovjeka tako da na svijet više ne dolazi kao dar Stvoritelja, nego kao produkt našega djelovanja, produkt koji se onda može i odabrati prema potrebama koje sami određujemo. Tako na ovomu čovjeku više ne odsijeva sjaj stvorenosti na sliku Božju, a to je ono što mu daje njegovo dostojanstvo i njegovu nepovrjedivost, nego samo moć ljudskih sposobnosti. On više nije drugo nego slika čovjeka – kojega čovjeka? K tomu se još pridodaju veliki planetarni problemi: nejednakost u raspodjeli resursa Zemlje, porast siromaštva, pa čak i siromašenje, iskorištavanje zemlje i njezinih bogatstava, glad, bolesti koje prijete čitavu svijetu, sučeljavanje kultura. Sve to pokazuje kako rast naših mogućnosti ne prati i jednak razvoj naše moralne energije. Moralna snaga nije rasla zajedno s razvojem znanosti, štoviše, čak se umanjila, jer tehnički mentalitet ograničava moral na subjektivno područje, dok je nama upravo potreban javni moral, moral koji će biti kadar odgovoriti prijetnjama koje su se nadvile nad egzistenciju svih nas. Prava i najveća opasnost ovoga trenutka nalazi se upravo u toj neravnoteži između tehničkih mogućnosti i moralne energije. Sigurnost koja nam je potrebna kao pretpostavka naše slobode i našega dostojanstva ne može proizići u konačnici iz tehničkih sustava 20

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

kontrole, nego samo iz moralne snage čovjeka: tamo gdje nje nema, ili gdje je nedostatna, moć koju čovjek ima sve više će se pretvarati u razarajuću moć.

Istina je kako danas postoji novi moralizam čije su ključne riječi pravednost, mir, očuvanje stvorenoga – riječi koje prizivaju temeljne moralne vrjednote koje su nam doista potrebne. No taj moralizam ostaje neodređen i tako, gotovo neumitno, skreće u političko-stranačko područje. On je prije svega zahtjev upravljen drugima, a premalo osobna dužnost našega svakidašnjeg života. Doista, što znači pravednost? Tko je određuje? Što koristi miru? Posljednjih smo desetljeća često na našim ulicama i trgovima mogli vidjeti kako se pacifizam može izokrenuti u destruktivni anarhizam i u terorizam. Politički moralizam sedamdesetih godina, čiji korijeni još nisu izumrli, bio je moralizam koji je uspio oduševiti čak i mlade pune ideala. No taj je moralizam bio krivo usmjeren jer je bio lišen bistre racionalnosti i jer je, u konačnici, postavljao političku utopiju iznad dostojanstva pojedinoga čovjeka, pokazujući čak kako se, u ime velikih ciljeva, može doći do omalovažavanja čovjeka.

Taj politički moralizam kakav smo doživjeli i kakav još proživljavamo ne samo da ne otvara put obnovi, nego ga blokira. Isto vrijedi i za 21

JOSEPH RATZINGER

ono kršćanstvo i teologiju koji jezgru Isusove poruke, »kraljevstvo Božje«, svode na »vrjednote Kraljevstva«, poistovjećujući te vrjednote s velikim parolama političkoga moralizma i proglašujući ih ujedno sintezom religijâ. Na taj način, međutim, zaboravljaju Boga, unatoč tomu što je upravo on subjekt i uzrok kraljevstva Božjega. Na njegovu mjestu ostaju velike riječi (i vrjednote) pogodne za svaki oblik zloporabe.

Ovaj kratak pogled na situaciju u svijetu vodi nas k razmišljanju o sadašnjemu stanju kršćanstva, pa tako i o temeljima Europe, one Europe koja je jednoć, možemo reći, bila kršćanski Kontinent, ali je bila i polazište ovoga novog znanstvenog racionalizma koji nam je pružio velike mogućnosti, ali i jednako velike prijetnje. Kršćanstvo svakako nije poteklo iz Europe te se stoga ne može ni klasificirati kao europska religija, religija europskoga kulturnog ozračja. No upravo u Europi ono je dobilo svoj povijesno najdjelotvorniji kulturni i intelektualni pečat te stoga ostaje na poseban način isprepleteno s Europom. S druge je strane također istina kako je ova Europa, počevši od razdoblja renesanse, a u potpunosti od doba prosvjetiteljstva, razvila upravo onaj znanstveni racionalizam koji je ne samo 22

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

u doba otkrića doveo do zemljopisnoga jedinstva svijeta, do susreta kontinenata i kultura, nego i sada, na dublji način, zahvaljujući tehnici koju je omogućila znanost, prožima doista čitav svijet, štoviše, u određenu smislu čini ga jednoobraznim. Tragom ovoga oblika racionalizma Europa je razvila kulturu koja, na način ranije nepoznat čovječanstvu, isključuje Boga iz javne svijesti, bilo da ga posve niječe, bilo da njegovu opstojnost proglašava nedokazivom, nesigurnom, dakle nečim što spada u područje subjektivnih izbora, nečim što je u svakom slučaju irelevantno za javni život.

Taj, da ga tako nazovemo, posve funkcionalni racionalizam, izokrenuo je moralnu svijest na način nov dotada postojećim kulturama jer drži kako je razumno samo ono što se može dokazati pokusima. Budući da moral spada u posve drukčiju sferu, on kao zasebna kategorija nestaje te je potrebno doći do njega na drukčiji način, ukoliko treba dopustiti da je barem neki oblik morala neophodan. U svijetu koji se temelji na izračunu, izračun posljedica je onaj koji određuje što treba držati moralnim ili ne.

Tako kategorija dobra, kakvom ju je jasno pokazao Kant, nestaje. Ništa u sebi nije dobro ili loše, sve ovisi o posljedicama čina koje se mogu nazrijeti. Ako je s jedne strane kršćanstvo našlo svoj najdjelotvorniji oblik u Europi, 23

JOSEPH RATZINGER

s druge strane treba također reći kako se u Europi razvila kultura koja predstavlja apsolutno najdublju suprotnost ne samo kršćanstvu, nego i religioznim i moralnim tradicijama čovječanstva. Odatle je jasno kako Europa proživljava pravi »test izdržljivosti«, odatle je razumljiva i radikalnost napetosti s kojima se suočava ovaj naš kontinent. No odatle proizlazi i nadasve odgovornost koju mi Europljani moramo preuzeti u ovomu povijesnom trenutku: s obzirom na definiciju Europe, s obzirom na njezino novo političko ustrojstvo, ne odvija se neka nostalgična bitka za povijesnu tradiciju, nego je riječ o velikoj odgovornosti za današnje čovječanstvo.

Pogledajmo pozornije to suprotstavljanje dviju kultura koje su obilježile Europu. U raspravi o preambuli europskoga Ustava ta se suprotstavljenost pokazala u dvije kontroverzne točke: u pitanju spomena Boga u Ustavu i spomena kršćanskih korijena Europe. Budući da su u 52. članku Ustava zajamčena institucionalna prava Crkava, možemo biti mirni, kaže se. Ali to znači da su one, u životu Europe, smještene u područje političkoga kompromisa, dok u području temelja Europe pečat njihova sadržaja ne nalazi nikakva mjesta. Razlozi koji su u javnoj raspravi navedeni za to jasno »ne« površni su te je očito kako ne izriču 24

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

pravi motiv, nego ga prikrivaju. Tvrdnja kako spomen kršćanskih korijena Europe vrijeđa osjećaje mnogih nekršćana koji žive u Europi nije uvjerljiva budući da se radi prvenstveno o povijesnoj činjenici koju nitko ne može ozbiljno nijekati. Naravno da ta povijesna referenca ima veze i sa sadašnjošću budući da se, spomenom korijena, naznačuju i preostali izvori moralnoga usmjerenja, odnosno jedan čimbenik identiteta ove tvorevine koju zovemo Europa. Koga bi se time uvrijedilo? Čiji bi identitet bio ugrožen? Muslimani, koje se u tomu kontekstu često i rado uvlači kao argument, ne osjećaju se ugroženi našim kršćanskim moralnim korijenima, nego cinizmom sekularizirane kulture koja niječe vlastite temelje. Također ni naši sugrađani Židovi nisu uvrijeđeni spomenom kršćanskih korijena Europe budući da se ti korijeni protežu do brda Sinaja: nose pečat glasa koji se začuo na Božjemu brdu i ujedinjuju nas u velikim temeljnim usmjerenjima koje su Deset zapovijedi darovale čovječanstvu. Isto vrijedi i za spomen Boga: nije spomen Boga ono što vrijeđa pripadnike drugih religija, nego upravo pokušaj izgradnje ljudskoga društva apsolutno bez Boga.

Motivi toga dvostrukoga »ne« dublji su od onoga što daju naslutiti izložena obrazlože25

JOSEPH RATZINGER

nja. Oni pretpostavljaju ideju kako samo radikalna prosvjetiteljska kultura, koja je dostigla svoj pun razvoj u naše vrijeme, može biti konstitutivna za europski identitet. Uz nju dakle mogu koegzistirati različite religiozne kulture sa svojim pripadajućim pravima, pod uvjetom i u mjeri u kojoj poštuju kriterije prosvjetiteljske kulture i ukoliko joj se podvrgnu. Ta prosvjetiteljska kultura u bitnome je definirana pravima na slobodu; ona polazi od slobode kao temeljne vrjednote kojom se sve mjeri: slobode religioznoga izbora, koja uključuje religioznu neutralnost države; slobode izražavanja vlastitoga mišljenja, pod uvjetom da ne dovodi u sumnju upravo ovo pravilo; demokratski poredak države, odnosno parlamentarni nadzor nad državnim tijelima; slobodno osnivanje stranaka; neovisnost pravosuđa te, na kraju, zaštita ljudskih prava i zabrana diskriminacija. Tu je pravilo još u nastanku budući da postoje suprotstavljena ljudska prava, kao na primjer u slučaju sukoba između želje za slobodom žene i prava nerođenoga na život. Pojam diskriminacije sve se više širi te se tako zabrana diskriminacije sve više može pretvoriti u ograničenje slobode mišljenja i vjerske slobode. Uskoro se više ne će moći tvrditi, kako uči Katolička Crkva, da homoseksualnost predstavlja objektivan nered u obliko26

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

vanju ljudske egzistencije. Činjenicu da je Crkva uvjerena kako nema pravo podijeliti svećenički red ženama neki drže od sada nepomirljivom s duhom europskoga Ustava. Očito je kako taj skup pravila prosvjetiteljske kulture, koji još uvijek nije dovršen, sadrži važne vrjednote kojih se mi, upravo kao kršćani, ne želimo i ne možemo odreći; no podjednako je očito kako loše definirano ili posve nedefinirano shvaćanje slobode, koja se nalazi u temelju ove kulture, nužno sa sobom donosi proturječja; i očito je kako upravo njezina uporaba (kada ona postane radikalna) uzrokuje ograničenja slobode kakva u prethodnome naraštaju nismo mogli ni zamisliti. Nejasna ideologija slobode vodi u dogmatizam koji se sve više pokazuje kao protivan slobodi.

Svakako ćemo se još morati vratiti na pitanje unutarnjih proturječja sadašnje prosvjetiteljske kulture. No prije moramo dovršiti njezin opis. Dio je njezine naravi, ukoliko je kultura razuma koji napokon ima potpunu svijest o samome sebi, pretendirati na univerzalnost i poimati se potpunom u sebi samoj, bez potrebe ikakve dopune putem drugih kulturnih čimbenika. Obje te značajke jasno su vidljive kada postavimo pitanje tko može postati članom Europske zajednice, napose u raspravi o 27

JOSEPH RATZINGER

ulasku Turske u tu Zajednicu. Riječ je o jednoj državi, ili možda bolje, o jednomu kulturalnom ambijentu koji nema kršćanske korijene, nego je na njega utjecala islamska kultura.

Ataturk je zatim nastojao transformirati Tursku u laičku državu, nastojeći na muslimanski teren usaditi laicizam koji je sazrio u kršćanskomu svijetu Europe. Možemo se pitati je li to moguće: prema tezi o prosvjetiteljskoj i laicističkoj kulturi Europe, samo norme i sadržaji iste te prosvjetiteljske kulture mogu određivati europski identitet te, dosljedno tomu, svaka država koja usvoji te kriterije moći će pripadati Europi. U konačnici nije važno na koji će se splet korijena nakalemiti ta kultura slobode i demokracije. Tvrdi se kako upravo stoga ti korijeni ne mogu ući u definiciju temelja Europe budući da je riječ o mrtvim korijenima koji nisu dio sadašnjega identiteta. Prema tome, taj novi identitet, koji isključivo određuje prosvjetiteljska kultura, podrazumijeva da Bog nema nikakve veze s javnim životom i s temeljima države.

Tako sve postaje logično te donekle i prihvatljivo. Doista, što bolje možemo poželjeti nego da se posvuda poštuju demokracija i ljudska prava? No ovdje se ipak nameće pitanje: je li ta prosvjetiteljsko-laicistička kultu28

KRŠĆANSTVO I KRIZA KULTURA

ra, otkrivena kao konačno univerzalna, doista kultura razuma zajedničkoga svim ljudima, kultura koja bi bila dostupna posvuda, bez obzira na povijesno i kulturalno raznovrstan humus. Pitamo se također je li ona dovršena u sebi samoj toliko da joj nisu potrebni nikakvi korijeni izvan nje.

29

SADRŽAJ

SADRŽAJ

UVOD Prijedlog koji treba prihvatiti . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. KRIZA KULTURA I. Razmišljanja o kulturama koje su danas suprotstavljene . . . . . . . . . . . . . 19 II. Značenje i ograničenja sadašnje racionalističke kulture . . . . . . . . . . . . . . . 31 III. Trajno značenje kršćanske vjere . . . . . . . 37 II. PRAVO NA ŽIVOT I EUROPA I. Zašto ne treba odustati? . . . . . . . . . . . . . . 45 II. Pravo snage i snaga prava . . . . . . . . . . . . 49 III. Odlučujući pogled. . . . . . . . . . . . . . . . . . . 53 III. ŠTO ZNAČI VJEROVATI? I. Vjera svakidašnjega života – temeljni ljudski stav . . . . . . . . . . . . . . . . . 65 II. Agnosticizam: može li to biti rješenje?. . . 69 III. Naravna spoznaja Boga . . . . . . . . . . . . . . 77 IV. »Nadnaravna« vjera i njezini početci . . . 83 V. Izvođenje premisa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 1. Usidrenost vjere u viđenju Isusa i svetaca . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 87 2. Potvrda vjere u životu . . . . . . . . . . . . . 89 3. »Ja«, »ti« i »mi« u vjeri . . . . . . . . . . . . . 91 95

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Priprema za tisak: ACME Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2008.

U ovome djelu, objavljenu nedugo nakon što je izabran za papu, Joseph Ratzinger (papa Benedikt XVI.) tematizira europsku kulturu u različitim njezinim vidovima. Analizirajući odnos prosvjetiteljsko-racionalističke i kršćanske kulture te njihovo suvremeno značenje, dotiče se i tema kao što su tehnološki napredak, istinski humanizam, europski kulturni identitet, odnos religije i slobode, uloga agnosticizma itd.

Upućujući na izlaz iz kulturne krize, Papa poziva Zapad da se vrati svojim korijenima i pronađe mjesto za Boga u svojoj suvremenoj kulturi.

Taj poticaj on upućuje i vjernicima i onima koji to nisu: »Potrebno je da obje strane promišljaju o samima sebi i budu spremne na ispravke.« One koji nisu vjernici Papa poziva da se otvore Bogu kao jamcu istinske razumnosti i slobode te preduvjetu istinskoga društvenog napretka. Vjernike pak poziva da »prosvijetljenom i proživljenom vjerom, učine Boga vjerodostojnim u ovomu svijetu« budući da, kako ističe Papa, »samo po ljudima koji su u dodiru s Bogom Bog se može vratiti među ljude«.

Cijena: 50 kn

ISBN 978-953-235-120-0

www.verbum.hr