I.
U Chartresu, na izlazu s onoga malog trga, kojim u svako doba mete mrzovoljan ravničarski vjetar, vrlo blag podrumski vonj, omlitavio od mekana i uljem gotovo prigušena mirisa, puše vam u lice dok ulazite u svečanu tamu one mlake šume. Durtal je poznavao onaj prekrasni trenutak kad čovjek, još zaglušen naglim prolaskom oštra sjeverca, odahne pri baršunastu milovanju zraka. Svakoga jutra u pet sati napuštao je svoj stan, a da bi dospio do druge strane neobične šume, morao je prijeći taj trg; i uvijek se na izlazu iz istih ulica pojavljivaše ista čeljad: redovnice prignutih glava, sve nagnute naprijed, zavrnute kape što mlataraju poput krila, vjetar se zalijeće u suknje što se teškom mukom drže; zatim se, zbijene po dvije, zgurene u čvrsto zategnutoj odjeći, sagnutih leđa, približavahu šibane naletima vjetra. Nikada još u to doba nije vidio nikoga tko bi se uspravno držao i hodao, a da ne ispruži vrat i ne spusti čelo; i sve one raštrkane žene napokon su se odlučile združiti u dva reda, jedan koji skreće ulijevo i nestaje pod obasjanim trijemom, otvorenim nešto niže na trgu; i drugi koji vodi ravno njima nasuprot, zalazi duboko u tamu nevidljivoga zida. A neki su svećenici, jer bi zastali u hodu pa zaostali, žurili, jednom rukom hvatali svoje halje što su se poput balona nadimale, drugom stiskali svoje šešire, pa bi se zaustavljali kako bi dohvatili brevijar koji je klizio pod rukom, sklanjali bi lice, uvlačili ga u prsa, jurnuli bi, najprije potiljkom, probiti se kroz sjeverac, crvenih ušiju, očiju zaslijepljenih suzama. Očajnički su se, dok je kišilo, držali za kišobrane što su se iznad njih njihali, prijeteći da ih podignu i ponesu u svim smjerovima. Toga jutra prijelaz je bio teži nego obično; nagli naleti vjetra koji prolaze Beocijom1, koje ništa ne može zaustaviti, satima su 7