Sabbatical

michael d. o’brien

Sabbatical

VERBUM

Michael D. O’Brien SABBATICAL

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 1

8.11.2023. 14:33:12

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 2

8.11.2023. 14:33:12

VERBUM

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 3

8.11.2023. 14:33:12

Biblioteka:

Stilus 67.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Michael D. O’Brien, The Sabbatical © 2021 by Ignatius Press, San Francisco © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati i prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Prijevod: Karmela Cindrić Lektura: Anđa Jakovljević Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-851-3 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190911097.

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 4

8.11.2023. 14:33:12

PROSLOV

U proljeće ne tako davne godine muškarac po imenu Clement von Forschtenberg igrao se loptom sa svoje dvoje djece u dvorištu njihove kuće u predgrađu mađarskoga gradića.

Na stablima u šumi iza kuće prolistalo je novo lišće i sa svih strana čuo se pjev ptica. Bližilo se vrijeme ručka i kroz otvoren kuhinjski prozor dopirao je miris svježe pečena kruha i topljena sira, no oni nisu prekidali igru, jer je neobično duga zima tek bila minula i ovo im je bio prvi dan potpune slobode. Sunce je blistalo na nebu bez oblaka. Miris svježe trave budio je dobro raspoloženje. Otac, sin i kći veselo su trčkarali, skakali i smijali se.

Toga vedrog subotnjeg popodneva Clement nije imao nikakvih neodložnih poslova i jako je uživao u druženju sa svojom djecom. Kao srednjoškolski profesor povijesti morao je ocijeniti hrpu eseja, no to je moglo čekati. Na njihovoj kući, maloj drvenoj građevini s kraja 19. stoljeća, trebalo je izvesti nekoliko manjih popravaka, no i to je moglo čekati. U njegovu životu posvećenu ozbiljnim mislima i dužnostima krio se urođen djetinji duh. U mlađim danima, na dodiplomskom studiju na Cambridgeu, bavio se veslanjem, naučio je igrati kriket, slomio je ruku kad ga je zbacio konj tijekom jedinoga eksperimenta s igranjem pola, i popeo se na Tom Tower u Oxfordu jednoga vikenda koji je proveo s prijateljima u tom drugom velikom sjedištu znanja. Iako je volio Shakespearea i Tolkiena, i obojicu je čitao s osjećajem za nijanse, u srcu je bio kontinentalni Europljanin. Djetinjstvo je proveo u Rumunjskoj, no po odgoju i temperamentu bio je filozofični Austrijanac, duboko uronjen u 5

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 5

8.11.2023. 14:33:12

svijet Mozarta i Schuberta, Rilkea i Werfela. U osnovi nije bio pretjeran germanofil. Za etos austrijskih predaka prvenstveno su ga vezale tradicije svečanih gozbi, pjevanje romantičnih lidova u pratnji klavira, barokne župne crkve u kojima se molio veći dio života i redovno sudjelovanje na vjerskim hodočašćima.

Sada je živio u Mađarskoj jer mu je žena bila Mađarica. Tečno je govorio pet jezika.

U njegovoj prirodi bilo je i dodatnih složenosti, jer je po krvnoj lozi pripadao jednoj od „stotinu obitelji“ – plemićima najbližim pokojnom caru. Tehnički gledano, bio je grof, kao i njegovi preci i, štoviše, da mu je tko pomnije istražio podrijetlo, doznao bi da je bio nasljednik loze fürstena, kneževa.

Premda je Clement bio svjestan toga dijela svoga podrijetla, nije mu pridavao preveliku važnost i zapravo je o tome doista rijetko razmišljao. Daleko više ponosio se svojom ženom i djecom, jednostavno zato što su bili njegovi najmiliji.

Njegovo starije dijete, dječak od trinaest godina, oznojen i rumenih obraza, koljena zaprljanih travom, trčao je, kotrljao se i pobjedonosno urlikao svaki put kad bi nadmudrio oca.

Sada je bacio uvis plavu gumenu loptu i dao se u trk, a Clement je skočio naprijed pokušavajući je uhvatiti prije no što odskoči. Uspjevši u tome, bacio ju je visoko iznad glave svoje desetogodišnje kćeri. Ona je ciknula i potrčala raširenih ruku, no dohvatila ju je tek nakon što je dvaput odskočila. Brzo ju je bacila natrag i lopta se zaustavila pred očevim nogama.

Načas su sve troje zastali hvatajući dah i smiješili se jedno drugom kad je Clementu pozornost privuklo nešto toliko neobično da ga je potpuno smelo. Sićušna crvena buba, slična danjoj krijesnici ili blistavoj pčeli, lepršala je na prsima sinovljeve košulje. Iz razloga koji nije mogao samom sebi objasniti, brzo se sagnuo, uzeo loptu i snažno je bacio na pčelu, a zapanjeni je dječak zateturao. U tom trenu Clement je osjetio ili čuo kako mu je nešto prozujalo pokraj glave. Potom 6

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 6

8.11.2023. 14:33:12

se začuo pucanj iz puške, a sekundu poslije i drugi pucanj.

Zvukovi su dolazili iz šume straga. „Lezite!“ povikao je na djecu. Pali su na tlo. Bez straha, ali zbunjeni, upitno su gledali oca. „Lovci“, rekao je.

U tom trenutku kroz kuhinjski prozor provirila je njegova žena Cecilia i povikala: „Jesam li to čula pucnjeve, Clemente?“ „Da, ljubavi. Neoprezni lovci, mislim. Sve je u redu. Idemo unutra, djeco. Brzo!“ Nazvao je policiju i ubrzo su prilaznom cestom sporim korakom došla dva pozornika. Djelovali su profesionalno, ali i pomalo nezainteresirano. Dok je jedan uzimao Clementovu izjavu, drugi je otišao u šumu potražiti prijestupnika. Pozvali su mobilnu jedinicu, a potom je jedan policajac kružio obližnjim sporednim cestama gledajući hoće li tko izići iz šume s oružjem u rukama. Moguća nesreća bila je sama po sebi dovoljno ozbiljna stvar, no dodatno je zabrinjavalo što se događaj zbio u doba lovostaja. Nijedan od policajaca koji su provodili istragu nije došao ni do kakvih dokaza. Premda su pronašli skrovište sa zgnječenim lišćem koje je odgovaralo smjeru paljbe, čahure nisu našli. A ni metke, koji su vjerojatno prošli blizu Clementa i njegova sina, a potom se izgubili u poljima i šumi iza njih.

Koliko god je događaj uznemiravao, policija ga je najprije pripisala pukom neodgovornom rukovanju vatrenim oružjem nepoznate osobe ili osoba. Sjećanje na njega izblijedjelo bi da nije bilo neobične male crvene pčele koja se Clementu usjekla u pamet. Ne spominjući to ženi ni djeci, zaključio je da je netko možda upotrijebio nekakav uređaj za ciljanje i da je ono što je vidio bila laserska točka. A to je značilo da incident nije bio slučajan. Spomenuo je to u drugom razgovoru s policajcima, no oni nisu mogli ponuditi objašnjenje. U obližnjim i daljim naseljima nije bilo registrirano takvo oružje, a ako je profesor 7

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 7

8.11.2023. 14:33:12

Forschtenberg imao pravo u pogledu crvene točkice, napad je vjerojatno bio nasumičan nasilni čin sociopatske ili psihotične ličnosti, možda nekoga luđaka u prolazu. U tome što se dogodilo nije bilo ničega osobnog, zaključili su, jer Clement nije imao poznatih neprijatelja, učenici su ga voljeli i uživao je velik ugled u cijelom kraju.

Stvar bi na tome i ostala da se idućih mjeseci nisu dogodila još tri nemila slučaja.

8

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 8

8.11.2023. 14:33:12

I.

Da se u nekom trenutku kasnoga popodneva provezete automobilom onim dijelovima Oxforda u kojima je promet dopušten, bez sumnje biste primijetili razne tipove ljudi kako pješice ili na biciklu žurno ulaze ili izlaze kroz dvorišna vrata brojnih fakulteta, ili pak hodaju kamenom popločanim ulicama. Bili biste, dakako, obuzeti brigom za vlastite poslove ili romantikom staroga sveučilišnog grada i možda ne odveć skloni podrobnijim osobnim zapažanjima. Da vam pogled preleti preko starijega muškarca koji u sivoj kabanici, zgužvanim bež hlačama, sa šalom škotskoga uzorka i izlizanim smeđim cipelama hoda High Streetom držeći sklopljen kišobran u ruci (ili rasklopljen nad pognutim tijelom), ne biste se previše njim zamarali. Vjerojatno biste odmah zaključili da je riječ o tipičnom profesoru ili bivšem studentu koji luta u potrazi za starim uspomenama. A i kad biste se nakratko doista u njega zagledali, možda biste pomislili: uštogljenac, nasmiješili se tom stereotipu i pustili da vam zauvijek ispari iz misli.

Zvao se Owen Whitfield. Bio je u ranim sedamdesetim godinama, visok i čvrste građe, premda donekle sklon debljanju te blago pogrbljen, kao da je desetljećima čitao knjige pod lošim osvjetljenjem. Imao je bijelu kosu i kratku bradu. Doista je bio nastavnik – redovni profesor povijesti na oksfordskom Magdalen Collegeu. Premda broj studenata kojima je bio mentor ili im je predavao nije bio velik, najbistriji među njima jako su ga cijenili. Impresionirali su ih njegova elokvencija i učenost, osobna pozornost koju je posvećivao kompliciranim mladim umovima i karakterima, pošteno ocjenjivanje, strpljivost i krajnja 9

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 9

8.11.2023. 14:33:12

ljubaznost koja ipak nije isključivala i određenu oštrinu kada je to bilo potrebno.

Napisao je tri knjige koje su sve redom tijekom godina bile uredno spomenute u specijaliziranim časopisima, rezervirano hvaljene ili žestoko napadane te naposljetku zaboravljene; sada se više nisu tiskale. Trenutno je radio na knjizi o povijesti tragova Svetoga Rimskog Carstva u dvadeset prvom stoljeću, njegovim političkim, pravnim i moralnim tekovinama, u koju je pokušavao spretno ugraditi svoju dugotrajnu fascinaciju debatom o odnosu povijesnoga providencijalizma i determinizma. K tome se trudio protkati je referencama na Swiftovu metaforičku priču Guliverova putovanja, no povezivanje svega toga nije mu osobito išlo za rukom. Petljao je po rukopisu više od petnaest godina, u slobodno vrijeme. Bio je siguran da je djelo „neobjavljivo“ te da će takvo vjerojatno i ostati, no svejedno je pronalazio veliko zadovoljstvo već u samom poslu.

Po običaju kojega se držao, pet dana u tjednu profesor Whitfield prehodao je nekoliko ulica od svoga fakulteta do središta grada, gdje ga je čekao njegov automobil na javnom parkiralištu. Veoma je volio to vozilo. Staromodnom humberu koji je pažljivo vozio i brižno ga održavao bilo je već gotovo pedeset godina. Do koje mjere mu je bio odan moglo se vidjeti po sjaju njegove modre limarije ulaštene voskom, po kromu nenačetu hrđom i hrpama drvenih kutija koje je držao kod kuće u garaži, prepunih svih mogućih rezervnih dijelova prikupljenih na stovarištima automobila diljem južne Engleske i pohranjenih na sigurno kao jamstvo za onaj tužni dan kad će mu neki od njih možda zatrebati. U tom smislu možda je bio malo ekscentričan, premda valja imati na umu da se u naciji ekscentrika nije osobito isticao.

Kao i obično, ugurao je svoje krupno tijelo iza upravljača, okrenuo ključ u bravi i osluhnuo zadovoljavajuće predenje 10

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 10

8.11.2023. 14:33:12

motora, a zatim krenuo na dvadesetominutnu vožnju na sjever, do sela Wootton u zapadnom dijelu grofovije Oxfordshire, gdje su on i njegova žena proživjeli veći dio svoga bračnog života. Dok su pokraj njega promicale živice i šumarci, razmišljao je o esejima koje je ocijenio toga dana i u glavi sastavljao odgovor na mail koji mu je poslao sin iz Londona.

Kad je prošao pokraj dvorca Blenheim i sela Woodstock, u mislima je odlutao na zdravlje svoje kćeri. Bila je sredovječna žena i živjela je uz potpunu skrb u domu časnih sestara u Beaconsfieldu. Veselile su ga nove riječi u njezinu vokabularu, koji je posljednjih mjeseci porastao s približno stotinu na stotinu i deset izraza. Sada ih je ponavljao naglas, pjevnim tonom, onako kako ih je ona izgovarala, sve dok nije shvatio što radi. Nasmijao se i počeo razmišljati o nečem drugom. U tom svom uobičajenom „dekompresijskom“ stanju polako se vozio brektavim automobilom seoskim cestama, sretan kao i uvijek što ide kući.

Whitfieldovi su svoj dom nazivali „kolibom“, premda se zapravo radilo o kući od opeke s krovom od škriljevca iz 19. stoljeća, nadomak rijeke Glyme – ili, kako je Owen volio reći, „rječice“, koja se ponekad pretvarala u potok. Imanje je bilo smješteno uz cestu, na jednakoj udaljenosti od rijeke i glavne seoske ulice, maleno i prilično skriveno. S prednje strane opasavala ga je živica, a sa stražnje visok zid od opeke. Za zidom su se vidjeli vrhovi krošanja nekoliko stabala i nazirali zeleni visovi zapadnih šuma. Glavni vidik otvarao se prema nebu koje je, hvala Bogu, najčešće bilo pošteđeno ljudskih aktivnosti, izuzev povremenih preleta lakih zrakoplova na putu u RAF-ovu bazu u Abingdonu ili iz nje, sada napola napuštena uzletišta. Sve u svemu, bilo je to mirno mjesto za život. Susjedi su bilo ljubazni, ali ne i nametljivi.

Owen se pažljivo parkirao na širokom prilazu, ostavljajući mjesto za Monicin vauxhall – vox – polovni, jedanaest godina 11

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 11

8.11.2023. 14:33:12

star automobil koji je po mjeraču prešao dvjesto pedeset tisuća kilometara. Monica je petkom radila dokasna u Sveučilišnom znanstvenom centru, gdje je bila zaposlena kao jedan od viših biologa. Neće se vratiti kući prije deset navečer. Kad je ušao u kuću, znao je da mu predstoji nekoliko sati ugodna lutanja prostorijama u prizemlju.

Na katu su bile spavaća soba, gostinjska soba, kupaonica i garderoba, koso raspoređene oko stubišta kako bi se iskoristilo što više prostora ispod strma krova. U prizemlju su bili kuhinja i blagovaonica u zajedničkom prostoru, prostrana dnevna soba i Monicin atelje za izradu lončarije, koji je do Philomenine dvanaeste godine bio njezina posebna soba. Sve u svemu, za Owena je bilo pravo čudo što su on i Monica uspjeli u tako skučenu prostoru podići troje djece, uključujući dva veoma živahna dječaka.

Dnevna soba, odnosno „veliki salon“, kako su je ironično zvali, bila je najveća prostorija, udobna i neuredna. Police za knjige bile su pretrpane i neprestano su se širile; izlizani sagovi većim su dijelom prekrivali izbrazdan hrastov parket, a većinu preostaloga prostora ispunjavao je rasparen namještaj – udobni naslonjači i sofa koji su služili generacijama Monicine obitelji. Njihov najveći ponos bio je kamin obložen pločicama s ugraviranim tudorskim ružama. Trenutno se u njemu nalazila električna grijalica koju su zimi mogli ukloniti kako bi zapalili božićni badnjak ili zagrijali prostoriju u najhladnijim danima.

Razni drugi elementi uređenja svjedočili su o genijalnoj nadarenosti njegove žene za preobražavanje neuglednih mjesta u lijepe prostore. Bile su tu, primjerice, male pejzažne slike toplih boja i njezina stoljećima stara kolekcija rustikalne keramike.

I fotografije njihove nasmiješene djece i unučadi, naravno. U dvjema staklenim plaketama bile su izložene medalje njegova oca iz Drugoga svjetskog rata te medalje i kolajne njegova djeda iz Prvoga. Bilo je i nekih iznenađujućih predmeta: nad 12

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 12

8.11.2023. 14:33:12

kaminom je, primjerice, visio mač Britanske konjice iz devetnaestoga stoljeća (nekoć je pripadao nekom praujaku koji je poginuo u bitki u Indiji), a ispod njega kukri zloslutna izgleda (koji je lako mogao biti i uzrok praujakove pogibije). Monici je to oružje bilo odbojno, a Owen joj je svojedobno obećao da će ga odnijeti u svoju radnu sobu na fakultetu. Odgađanje i dvojba vrtjeli su se oko pitanja je li potrebno ukloniti jedan ili oba komada oružja. Owenu bi bilo draže da se ne razdvajaju, jer su zajedno pripovijedali priču s dviju strana. Ta dvojba još nije bila okončana.

Ukrasni stalak za kišobrane zapravo je bila čahura neeksplo­ dirane njemačke bombe koja je pala u dvorište njegovih roditelja tijekom Blitza.* Na staroj borovoj komodi stajala je maketa kazališta Globe koju je Owen mukotrpno izrađivao u kasnim pubertetskim godinama, kad je planirao postati šekspirijanski glumac. Iako su od toga mladalačkog zanosa prošla mnoga desetljeća, još uvijek je s nostalgijom razmišljao o toj pozornici, kao i o pozornicama na kojima je doista nastupao u svojim ranim dvadesetim godinama, prije nego što su u njegovu karakteru buknule drukčije vatre i natjerale ga da pođe drugim smjerovima. Jedna od njih bila je ljubav prema povijesti. Ljubav prema Monici bila je druga.

Owen je uključio električnu grijalicu u kaminu, a potom se vrzmao kuhinjom, pripremajući si obrok: sardine na prepečencu namazanu maslacem, čaj Earl Grey, krišku sira Stilton i jabuku iz njegova malenoga dvorišnog voćnjaka u kojem je raslo šest voćki. Potom je neko vrijeme sjedio pokraj kamina u naslonjaču izgrebanom mačjim kandžama, sklopio oči i slušao kompoziciju Vaughana Williamsa na radiju. Kad je završila, izišao je kroz stražnja vrata u vrt.

Mačak je na prostirki na trijemu ostavio dar u obliku vrapca. Owen je s neodobravanjem gledao unakaženu hrpu perja, *

Njemačko bombardiranje Londona tijekom Drugoga svjetskog rata (nap. prev.).

13

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 13

8.11.2023. 14:33:12

a zatim se obazreo tražeći mačka kojega je želio prekoriti, iako bez pretjerana uvjerenja. Miševi da, ptice ne! Znao je da ne može promijeniti njegovu narav, no imao je pomiješane osjećaje kad bi naišao na taj aspekt mačjih aktivnosti. Primjeren ukor donosio mu je nekakvu utjehu, a možda je predstavljao i mali osobni prosvjed protiv općenitih posljedica pada iz raja.

Primijetivši da bršljan, koji je prekrivao cijeli stražnji zid kuće, lijepo pušta lišće, provjerio je ima li gdje kakvih znakova gradnje ptičjega gnijezda, a zatim je sjeo u drveni vrtni naslonjač okrenut prema zelenilu. Svakoga se dana radovao tom trenutku kad bi mu um utihnuo i njegov unutarnji život prešao u stanje smirenosti, usredotočenosti, pa čak i prolazne kontemplativnosti. Promatrao je četvrt jutra dvorišne zemlje: bila je pretežno zelena – proljeće, službeno, nije bilo daleko.

Kroz travnate površine uz kamenu stazu probijali su se šafrani, natječući se s prvim narcisima koji su podizali glave na cvjetnim gredicama. I u spletu smeđih gredica u povrtnjaku bilo je sklada. Za njima se prostirao niz od tri stabla jabuke, jedne šljive, trešnje i kruške, na čije se grane još uvijek nije udostojala sletjeti nijedna jarebica. Dvorište je bilo ograđeno zidovima od opeke koje je sam podigao u ranim godinama braka, s nekoliko hrabrih zavoja i diskretno zaobljenih kutova kako ne bi izgledalo poput kutije.

Te večeri bilo je mnogo ptica: plavetne sjenice i palčići lepršali su uokolo, a jedan crvendać sjeo je na dršku lopate među osušenim biljkama rajčice. Owen ga je neko vrijeme gledao, zadovoljan što je minijaturna enklava njegova dvorišnoga kraljevstva relativno zaštićena. Crvendaći su se vraćali kako bi se gnijezdili u bršljanu, svakoga proljeća, iz naraštaja u naraštaj; vraćale su se i lastavice u svoje nastambe od blata pod krovnim strehama; a raznorazne vrapčarke i cvrkutuše gradile su profinjene košarice od sijena u visokim granama. Tijekom cijeloga razdoblja gniježđenja, ležanja na jajima i dok mladi 14

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 14

8.11.2023. 14:33:12

ptići ne bi opernatili, Monica je držala mačka u kući. Očito je ponovno došlo vrijeme za to.

Dok je svjetlo postajalo sve bljeđe, razmišljao je o tome kako se približava njegov sabbatical, slobodna studijska godina, a on nema za nju precizan plan. Sigurno će se usredotočiti na vrtlarstvo i imat će više vremena za vječiti trud oko knjige, pa možda čak i za planirano pješačenje s Monicom po Škotskom visočju, o kojem je odavno sanjao. Posljednja pomisao iznenada ga je ispunila nekakvom tugom, iako mu je u mlađim danima (ne tako davno) to putovanje živo gorjelo u umu, poput svjetionika na vrhu daleka brda, žuđeno, ali uvijek odgađano. Sada je priznao samom sebi, pomalo razočarano, da su ga sustigle godine. To općenito stanje umora, pomislio je, vjerojatno je više posljedica nedostatka mentalne rekreacije nego tjelesnoga propadanja. Vozači autobusa mogu otići na godišnji, ali kako bi se, zaboga, trebao rekreirati jedan povjesničar?

Sjetivši se kako ne želi da njegova žena pronađe unakaženu pticu na otiraču, ustao je, uzeo u ruku njezino mrtvo tijelo i, uz osjećaj žaljenja zbog njezine izgubljene ljepote, spustio je u džep sakoa od tvida. Kad se vratio u kuhinju, natočio si je dva prsta viskija s ledom i iznio van taj zveckavi sedativ. Ponovno je sjeo u vrtni naslonjač, otpio gutljaj i, još žalosniji, položio pticu na koljeno, vrškom joj prsta milujući glavu.

Ovako evo skončava svijet, pomislio je, ne praskom nego cviljenjem.* Još jedan gutljaj. Ne, ni praskom ni cviljenjem, nego tišinom.

Nakon još dva-tri gutljaja zaključio je da će, sve u svemu, biti još mnogo praskova i cviljenja. Zatim će doći vatra. A onda tišina.

Kad su nebo na zapadu konačno prekrile plamene pruge u bojama ružičasta koralja i šafrana, ustao je i vrtlarskom *

T. S. Eliot, Šuplji ljudi (prev. Petar Opačić), u: Mogućnosti 4–6 (1995.), str. 17 (nap. prev.).

15

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 15

8.11.2023. 14:33:13

lopaticom zakopao pticu ispod kruške. Zatim je otišao potražiti mačka koji se zvao – Stari Mačak.

Pronašao ga je kako se šulja, izvijenih leđa, iza hrpe lončanica od terakote pokraj spremišta za alat, podigao i odnio u kuću mršteći se i mrmljajući: „Poslat ću otiske tvojih šapa Scotland Yardu.“ Činilo se da mačka ta aluzija na Eliota ostavlja ravnodušnim.* Kao pravi ubojica bez imalo savjesti, revno je pojeo svoju hranu za mačke i halapljivo popio sve mlijeko iz posudice pokraj hladnjaka. Owen je ignorirao njegovo predenje nakon večere i pokušaje da ga namami na igru. Nije ga zvao po imenu, što je bilo odstupanje od njegova običaja.

Nakon što je izmolio Večernju iz časoslova koji je nekoć pripadao njegovu ocu, popeo se na kat, odjenuo pidžamu i uvukao se u krevet. Već je bio manje-više zaspao kad je osjetio poljubac na čelu i čuo šuštave kretnje svoje žene koja je kliznula u postelju uz njega.

*

Aluzija se odnosi na mačka Skrivošapa iz knjige T. S. Eliota Pjesme o mačkama za djecu i odrasle, „kriminalca“ koji zadaje muke čak i Scotland Yardu. Knjigu je prevela Rajka Maček (Vladimir Veić, Zagreb, 1976.) (nap. prev.).

16

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 16

8.11.2023. 14:33:13

2.

Jutro.

Sjedio je za stolom za doručak u kućnom ogrtaču i gledao kroz prozor, odsutan u mislima. „Owene, probudi se“, rekla je njegova žena razbarušivši mu kosu brzim pokretom ruke i spustivši pred njega šalicu kave. „Owen nije tu“, odgovorio je. „Ovo je njegovo tijelo.“ „Hm, Owenovo tijelo, možeš li zamoliti Owenov um da nam se pridruži?“ „Pitat ću ga.“ Otpio je gutljaj kave. „Podsjeti ga da popodne idemo na izložbu rumunjskih umjetnika. Treba mi u budnu i druželjubivu stanju.“ „Je li bio pri zdravoj pameti kad je rekao da će ići?“ „Da, bio je.“ „Uh“, zastenjao je. „To je za plemenitu svrhu, dragi. Studenske stipendije za mlade Rumunje kojima je potrebna financijska pomoć, sjećaš se?“ Kimnuo je glavom dok je pred njega stavljala tanjur s prepečencem i staklenku s pekmezom od ogrozda. Gledao je kako žlicom spušta meko kuhana jaja u čašice za jaja.

Njegovo jaje okrenula je naopako – povremeno se tako šalila s njim. „Prerano je za liliputansko-blefuščanski rat oko jaja“, progunđao je. „Svatko tko može izgovoriti te riječi definitivno je budan“, uzvratila mu je.

17

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 17

8.11.2023. 14:33:13

„Običan refleks. A sad objasni zašto moramo na tu izložbu.“ „Obećala sam Broci da ću te dovesti. Ne bi bilo pošteno da Rupert ide, a ti ostaneš kod kuće.“ „Ruperta će njegovo papučarenje doći glave.“ Ne obazirući se na to, pažljivo je mazala prepečenac maslacem. „Ići ćeš sa mnom, zar ne, Owene?“ „Draga, znaš da mrzim nadrealno.“ „Kako znaš da su ti umjetnici nadrealisti?“ „Pretpostavka.“ „Pretpostavka zasnovana na stereotipu – seljaci koji su vječno u nekoj zavadi, uznemirujuća narodna umjetnost, Drakula, Ceauşcescu? Rumunjska sigurno ima mnogo više od toga. To je država s dvadeset milijuna stanovnika.“ „Možda bih trebao dodati da sam vidio plakat s najavom izložbe u knjižari Blackwell. Slike su definitivno nadrealne.

Zapravo, groteskne.“ „Možda bi mogao gledati na to kao na zanimljiv izlet u podsvjesno.“ „Dobar dio toga očito je svjestan. To je industrija. Industrija koja raste. Čak je autoparodična.“ „Ne znam što misliš s tim ‘autoparodična’“, uzvratila mu je trunku prijekorno. „Možda malo previše intelektualiziraš?“ „Monica“, izjavio je razbijajući ljusku jajeta premalenom žličicom. „Ja jesam intelektualac.“ „Jesi, dragi,“ rekla je nježno ga gledajući, „i upravo zato trebaš tu slobodnu studijsku godinu. Dakle, ideš sa mnom na izložbu?“ Pokušavao je pronaći neku poveznicu između tih dviju misli, no zapeo je u bezdanu logičke pogreške.

Otpio je gutljaj kave. „Idem. Da, idem. Ali samo iz čiste odanosti tebi, ljubavi moja.“ 18

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 18

8.11.2023. 14:33:13

„Znala sam da ćeš to sagledati iz mog kuta“, nasmijala se. „I ja sam znao da hoću“, rekao je s uzdahom i razbio ostatak ljuske jajeta. „Idemo humberom ili voxom?“ upitala je. „Humberom. To mi pruža iluziju da još uvijek kontroliram svoj život.“ Broca (to ime joj nije stajalo na rodnom listu) je bila Monicina kolegica koja je za razliku od nje istražila brojne putove i stranputice prošloga stoljeća. U mladosti se vrzmala po narkomanskoj kulturnoj sceni u Sohou, s dvadesetak godina bila je neomarksistica, potom burzovna investitorica i naposljetku doktorica biologije. Svojevremeno je bila i spiritualistica, a sada opsesivno-kompulzivna jungovska psihologinja, amaterske vrste. S Monicom je dijelila interes za berkshiresku keramiku i recepte za pesto, ali svaka sličnost s dubokom srodnošću duša tu je prestajala. Monica je plela džempere za svoje unuke, pekla kolače za crkvene sajmove i uzgajala bosiljak u vrtu; Broca je pisala učene znanstvene članke i radila je na knjizi radnoga naslova Tao mikrobiologije. Život joj je bio izvrsno organiziran i produktivan. Nisu je zanimala djeca, cvijeće ni mačke – zapravo, ona i njezin muž nisu imali ništa od nabrojenoga.

Rupert, ironično duhovit i blag čovjek, predavao je grčki na jednom od manjih koledža. „Svi su koledži jednaki,“ rado je govorio na domjencima, „ali neki su koledži jednakiji od drugih.“ Potom bi zašutio, gutnuo malo šerija uz obješenjački pogled, a onda dodao: „I brakovi.“ Malo je previše pio na društvenim događajima, ali svi su ga gledali s naklonošću.

Osim njegove žene, koja je u svom znanstvenom području bila briljantna, ali iracionalna strana njezine osobnosti bila je spojena s krajnjom nefleksibilnošću. Owen se prema njoj uvijek odnosio ljubazno – zbog Ruperta, koji mu se sviđao.

19

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 19

8.11.2023. 14:33:13

„Zašto si se sprijateljila s njom?“ upitao je jednom svoju ženu. „Broca je naviknuta na to da očara svakoga koga sretne“, odgovorila je Monica nakon zamišljene stanke. „Svojim šarmom, energijom, buntovnošću, pobjedničkim duhom. Sposobnošću da svakoga nadglasa i nadigra.“ „Potpuno sam alergičan na takve osobe. Način na koji razgovara… taj netremični pogled… čas ganut, čas leden – ako se s njom ne slažeš. Govor tijela… stidljiv ili pak neprijateljski.

Nagrađuje i kažnjava. K tome, izrazita sklonost kontroli.“ „O, da, jadnica, kod nje se sve vrti oko kontrole.“ „Ljudi poput nje površinskom ljubaznošću prenose sublimi­ nalnu poruku. Na nekoj te razini preziru.“ „Preziru? Ne, Owene, mislim da je ona uvjerena kako pomaže drugima.“ „Manipulirajući njima – ali misli da je to za njihovo dobro, naravno.“ „Da, to je sve očito, no većina ljudi iz nekoga razloga ne zna se nositi s tim. Ili pobjegnu ili pokleknu. Valjda sam ja u nekom trenutku osjetila poriv da postanem jedina osoba u njenu životu koja joj pokazuje privrženost, ali ostaje neosjetljiva na njene moći.“ „Ona to nikad neće prihvatiti, Monica. Kaznit će te, suptilno, ili malo manje suptilno, ako joj se ne predaš.“ „Pa da, ona to i pokušava. Ali svaki put kad upotrijebi neki svoj mali trik, ja se samo nasmijem i značajno je pogledam.

Potpuno je zbunjujem, a da pri tome ne djelujem agresivno ni neprijateljski.“ „Ali zašto? Čemu trud?“ „Zašto? Zato što je i ona ljudska duša, Owene. Jedna od onih koje su u najvećoj pogibelji.“ „A ti misliš da je možeš preobratiti?“ „Ne, ali mogu ubaciti zrnce sumnje u njen hermetički zatvoren svijet.“ 20

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 20

8.11.2023. 14:33:13

Monica, odgojena u školi pobožnih časnih sestara, patila je od stanovite naivnosti. Owen je pak patio od blaga cinizma u pogledu ljudske prirode, nakon što je odgajan u sferi djelovanja „gnjevnih mladih ljudi“ šezdesetih i sedamdesetih, a potom postao neuspješan glumac i uspješan nastavnik u kasnijim desetljećima. I, naravno, ponovno preobraćeni rekuzant. Drugim riječima, sada je bio praktični katolik sa stanovitim ostatkom osjećaja grižnje savjesti zbog oproštenih, ali zapamćenih grijeha. „Ako ne možeš podnijeti Brocu, zašto ti se toliko sviđa Rupert?“ upitala je Monica. „Zato što je dobrodušan i duhovit čovjek, i izvrstan znanstvenik. Nije ambiciozan, voli Platona i…“ „I voli double-malt viski, baš kao i ti.“ „Zapravo, single-malt. Osim toga, ima u njemu neke poniznosti. I, pretpostavljam, strpljivosti koja me zna ganuti. I – da citiram tebe – on je ljudska duša, Monica.“ „Aha, onda ćeš se složiti sa mnom da zidine Troje možda i nisu posve neprobojne.“ Tijekom posljednjih dvadeset godina Broca i Rupert samo su se u rijetkim prilikama odazivali pozivima u kuću Whitfieldovih. Uvijek su dolazili kasno i odlazili rano; razgovori nisu bili spontani, teme su vrludale u raznim smjerovima. Kad je bilo i drugih gostiju, koji su nerijetko bili katolici poput Owena i Monice, atmosfera je bila napeta. Sve je to bilo vrlo čudno, ali s vremena na vrijeme dva para ipak su se i dalje trudila – nitko nije znao zašto.

Pozive u Brocin i Rupertov dom mogli su nabrojiti na prste jedne ruke, ne računajući palac. Njihova kuća nalazila se na sporednoj cesti nedaleko od dvorca Blenheim i bila je spoj Le Corbusierova arhitektonskoga stila i zenbudističkoga šika – lijevani beton i staklo. Unutrašnjost je bila opremljena neudobnim avangardističkim stolicama i sofama, s mnogo plastike i čelika, a betonski zidovi ukrašeni apstraktnim slikama i eklektičnim 21

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 21

8.11.2023. 14:33:13

dekoracijama poput zastrašujućih afričkih maski i fetišnih predmeta primitivnih religija.

Jedini trag Rupertove prisutnosti u domaćinstvu mogao se pronaći u vrtnoj kućici na samu kraju imanja, skrivenoj iza uredno podrezane živice. Iznutra i izvana bila je to oronula šupa. Nekoć je možda bila kokošinjac. Na jedinom prozoru nalazila se žičana mreža. Naslonjač iz 1930-ih bio je presvučen tamnocrvenom tkaninom izgriženom moljcima. Na stolu pokraj njega nalazili su se primjerak Herodotove Povijesti na jonskom grčkom narječju, hrpa Sofoklovih, Eshilovih i Euripidovih tragedija, petrolejka i stakleni vrč single malt viskija s otoka Islay. Stol je zapravo bio drveni sanduk s izblijedjelim žigom: „Vlasništvo vojske SAD-a.“ U neredu šalica za čaj i čaša naguranih na rasklimanoj klupi vidjeli su se ostaci samotničkih bdjenja. Atmosfera zasićena isparinama viskija, sitne prašine i duhana uvlačila se u odjeću svakoga ljudskog bića koje bi se usudilo ući u taj prostor. Owen je tu jednom proveo dva sata tijekom neke Brocine zabave s koje su se on i Rupert krišom izvukli. Pobjegavši od monologā nekoga danskog astrologa i pijane glumice s BBC-ja, Owen je sa zahvalnošću slušao Rupertove začuđujuće artikulirane i alkoholom dobro podmazane jadikovke o kraju civilizacije kakvu je poznavao.

Ukratko, vrtna je kućica bila Rupertov ekskluzivni posjed, prostor za samotno razmišljanje, pijenje i pušenje lule, što mu je u vlastitom domu bilo zabranjeno. Zvao ju je „orlovo gnijezdo“.

Monica i Owen sad su bili pred ulazom u galeriju – kapitulirali su pred Brocom. Owen je udahnuo zrak, otvorio svojoj ženi lažna tudorska vrata i oprezno ušao za njom.

Prostorom se vrzmalo više od trideset ljudi, a među njima je bila i Broca, udubljena u razgovor s muškarcem koji je 22

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 22

8.11.2023. 14:33:13

izgledao kao kustos i pozorno je slušao svaku njezinu riječ.

Muškarčeva uglađena druželjubivost bila je njegovano merkantilnoga soja – pogled mu je bježao lijevo i desno dok je pokušavao držati na oku potencijalne kupce. Kad je Broca prekinula razgovor da bi pozdravila Monicu, brzo se odmaknuo i pridružio skupini ljudi, po izgledu stranaca, koji su pijuckali vino u bočnoj galeriji. „Draga“, rekla je Broca zagrlivši Monicu. Okrenula se prema Owenu i uputila mu smiješak odobravanja. „I, dragi Owene! Kako sam radosna što ste došli!“ „B-r-r-r-roca“, zapjevušio je Owen pseudoškotskim naglaskom koji je povremeno znao oponašati. „Znam da ćete biti oduševljeni slikama“, nastavila je Broca gledajući ga pogledom koji je upozoravao na to da bi bilo dobro da bude primjereno impresioniran. „Nažalost, pomalo sam malograđanin u pogledu umjetnosti“, uzvratio joj je Owen s razoružavajućim smiješkom. „Moja omiljena slika je Otmica Sabinjanki.“ Malo je podigla obrve dok je smišljala odgovor, a zatim se predomislila i naposljetku rekla: „Nicolas Poussin, barok, rane tisućušestote, ako se dobro sjećam.“ Potom je, uz izraz staložene samokontrole, uzela Monicu pod ruku i odvela je.

Owen se pak ogledavao po sobi – pozornost su mu privukli stranci koji su se okupljali u jednom kutu. U skupini su bila dva mlada muškarca u neudobnim odijelima, napeto uzdignutih ramena, jedan izrazito zgodan, a drugi ne. Zgodni je izgledao poput istočnoeuropskoga princa koji čovjeku umre u naručju nakon što ga atentator ustrijeli u operi dok dostavlja tajne obavještajne podatke Saveznicima tijekom Prvoga svjetskog rata. Drugi je izgledao kao atentator. Zamišljeni stariji gospodin koji je stajao uz njih, u staromodnu smokingu i s dugim, zašiljenim brkovima, pogledavao je ostale posjetitelje 23

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 23

8.11.2023. 14:33:13

sa sumnjom i, činilo se, neodobravanjem. Četvrta osoba, vitka crnokosa žena neodredivih godina, ostavljala je dojam nekoga tko osjeća krajnju dosadu pomiješanu s iritacijom. Lice joj je bilo jako našminkano. Stajala je uspravno na visokim potpeticama u crnoj večernjoj haljini s provokativnim dekolteom, a duboko ispod ključne kosti imala je tetovirana grifona ili zmaja. Ja sam opasna žena s opakom životnom pričom, činilo se da govori njezina odjeća. Owen je takvu teatralnost smatrao zamornom, iako je osjećao i mrvicu sažaljenja.

Upravo se htio okrenuti kad je uhvatila njegov pogled svojim očima boje opsidijana. Premda joj je izraz lica bio neutralan, djelovala je neobično zapovjednički. Skrenuo je pogled i pošao u drugom smjeru.

Zapazivši Ruperta na drugoj strani sobe, odmah se uputio prema njemu – pogledali su jedan drugoga sa stanovitim olakšanjem. Owen je prihvatio čašu crnoga vina od konobara u prolazu. „Uživaš u izložbi?“ upitao je Ruperta. „Ne baš. Jesi li bacio pogled na la charmeuse des intoxicantes de la nuit?“ Owen je bacio pogled na čašu u prijateljevoj ruci. „Koja ti je to, stari?“ „Četvrta. Vidi se?“ „Ne na prvi pogled. Ali plodovi tvoga valjanog uma uskoro će postati idiosinkratični, katarzični, a možda i romantični.“ „Ne, to dolazi tek nakon pete ili šeste.“ „Pa, bi li onda bio tako ljubazan da mi objasniš onaj citat na francuskom?“ „La charmeuse des intoxicantes de la nuit? Zavodnica opojnih noći. Ili… opojna noćna zavodnica? U svakom slučaju, govorim o dami odjevenoj u crno koja s druge strane sobe emitira nevidljive valove za kontrolu uma. Mislim da je bomba.“ „Da nisi malo prestar za to?“ „Htio sam reći da mi se čini krajnje zastrašujuća.“ 24

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 24

8.11.2023. 14:33:13

Owen je bacio brz pogled na damu. „Vjerojatno je teta u vrtiću, Ruperte, samo se dotjerala da ostavi dojam.“ „Ti si drag i neiskusan momak, Owene. No ja znam bolje, jer ta žena živi u mom domu posljednja tri dana. Ne govori mnogo, ali neprestano komunicira očima – zahtijeva pozornost, kao magnet, kao crna rupa u svemiru. Baš kao i moja dobra žena, naša je gošća spiritistica. Bavi se mračnim umijećima negdje u tajnovitom svijetu Bukurešta i u dobrim je vezama sa silama i gospodstvima vrle nove Europe – koja jaše morem na bikovim leđima.“ „Izražavaš se opskurno.“ „Izražavam se mitološki. Želim reći da je povezana s moćnim, bogatim ljudima iz nekoliko zemalja. I pretpostavljam da te ljude povezuje zajednički interes za nadnaravno.“ „Zar ti i Broca niste ateisti?“ „Ja sam zapravo agnostik, a moja žena je klasična znanstvena ateistica. Doduše, paradoksalno, nije i antimetafizičarka.

Broca je veoma osjetljiva žena, znaš, kao glazbena vilica. U posljednje vrijeme registrira radiosignale iz udaljenih dijelova Sunčeva sustava.“ „Ona vjeruje u to?“ „Govorim metaforički. A ipak, sada nam je u goste došla prava izvanzemaljka.“ „Jasno mi je da to može biti zabrinjavajuće“, rekao je Owen. „Postoje razne vrste izvanzemaljaca i razne vrste metafizičara.“ „Nije ni upola toliko zabrinjavajuće koliko misliš. Nepotrebno je i reći da je la charmeuse neugodna osoba za druženje, ali to nije moja glavna briga. Vidiš, ona i moja žena uživaju u ezoteričnim raspravama iz kojih se mene taktično isključuje – u vlastitom domu. Nagađam da zajedno konzumiraju opojne tvari neomističnoga svijeta čiji dolazak navješćuju. Sloj po sloj, krug po krug.“ Rupert duboko uzdahne. „Bojim se da će se Broca dati odvući u neku novu digresiju.“ 25

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 25

8.11.2023. 14:33:13

„Čime se ti baviš dok one konzumiraju opojne tvari?“ „Odletim u svoje orlovo gnijezdo u potrazi za utočištem i uranjam u grančice, blato i gole koščice čistoga objektivnog empirizma.“ Rupert je iskapio čašu do dna i mahnuo konobaru da mu donese još jednu.

Namjerno skrećući s teme, Owen je upitao: „Jesi li imao priliku razgledati umjetnička djela?“ „Duboko sam u njih zaronio“, rekao je Rupert. „Ali oporavit ću se.“ „Mračno djeluju, na prvi pogled.“ „Kako koje djelo, Owene. Neka su proizvod mračnijih slojeva uma, a neka su uzvišena. Hajde, dođi sa mnom pogledati.“ Uzeo je Owena pod ruku i poveo ga, teturajući.

Između nekoliko desetaka umjetničkih djela bilo je šest ikona primitivna stila, oslikanih na staklu. Jedna slika intenzivnih boja prikazivala je gologa Krista zavezanih zapešća, izranjavana bičem i okrunjena trnjem. Tijelo mu je bilo uronjeno u bačvu, a glava pritisnuta kotačem sa žbicama. Iz pet pipa u dnu bačve šikljala je krv. Pločica s nazivom objašnjavala je da je riječ o Vinskoj preši patnje. Slika je bila posuđena iz instituta u Bukureštu.

Owen je njom bio dirnut, kao i pobožnošću drugih ikona, no takve su bile manjina u odnosu na većinu grotesknih. Zbirka je većim dijelom prikazivala prizore ritualnih klanja kokoši i svinja, tijela ubijenih ljudi natrpana u bunare, vjenčanja mitoloških zvijeri i druge simbolističke fantazije koje su bile na granici dijaboličnoga (činilo mu se), a svaki krajolik pritiskalo je teško, tmurno nebo. U jedine ugodnije primjerke spadalo je nekoliko dekorativnih motiva bogatih boja, primjerice stiliziran jelen u skoku – crven na bijeloj podlozi – i plavo izvezeni mladenka i mladoženja (ljudske vrste) pod zvijezdama.

26

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 26

8.11.2023. 14:33:13

Nakon što su sat vremena zajedno lutali, čas se diveći ovom, čas pokušavajući ne biti otvoreno kritični prema onom, dvojica profesora potražila su utočište u vlastitim zonama udobnosti: Rupert je pio, i pio, i pio na svoj studiozan način, i ubrzo je počeo citirati odlomke iz manje poznatih grčkih tragedija. Owen je postajao sve tiši i odsutniji – kao da govori: ja zapravo nisam ovdje – ili je šaptao nove riječi iz Philomenina vokabulara i sve češće bacao pogled na svoj ručni sat. I cijelo to vrijeme suptilno se približavao Monici koja je stajala uz Brocu ispred slike koja im je, činilo se, posebno privukla pozornost.

Owen se namjeravao počešati po desnom uhu i time dati svojoj ženi znak koji je samo ona mogla razumjeti: Zbrišimo odavde što prije.

No prije nego što joj je uhvatio pogled, slika mu je na trenutak zarobila svu pozornost. Prikazivala je dvorac u oluji okružen planinama i šumom čije je drveće mlatio jak vjetar.

Iz vrata dvorca i iz svih prozora slijevali su se tamni potoci obojeni crnim gvašom. Svim potocima plivale su mrtve ribe.

Sve su kule gorjele. Sagnuo se i pročitao naslov: Zamak duše.

Owen je uhvatio pogled svoje žene i počešao se po desnom uhu. Ona mu je odgovorila dvaput trepnuvši okom, jedva primjetno. Elegantno su se povukli. „I, Owene, što kažeš?“ upitala ga je uz nestašan smiješak dok ih je humber sigurno vozio kući. „Ikonoklazam“, promrmljao je. „Misliš na dvorac? Da, ali izložba je zanimljiva mješavina ikonoklastičnoga i ikonodulskog, ne čini li ti se?“ „Istina.“ „Kao što se i inače događa u životu.“ „Valjda jest“, rekao je i skrenuo automobilom na njihovu prilaznu stazu.

27

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 27

8.11.2023. 14:33:13

3.

A tada je započeo niz čudnih slučajnosti.

U nedjelju, nakon što su bili na misi u Oratoriju, oksford­ skoj crkvi sv. Alojzija Gonzage, on i Monica vratili su se u galeriju. Mjesto je bilo gotovo potpuno prazno, ako se izuzmu trojica umjetnika. Opasne žene nije bilo. Monica je s muškarcima zapodjenula razgovor o cilju izložbe – prikupiti novac za nadarene rumunjske studente koji su bili primljeni na Oxford, ali nisu imali novca za školarinu. Dok ih je slušao, Owen je shvatio da nisu ni umišljeni ni mračni, nego zapravo stidljivi ljudi koji su se brzo opustili i često se smješkali čim je Monica pokazala zanimanje za njih. Dobro su znali engleski, iako su ga govorili s jakim naglaskom. Owen je saznao da je stariji gospodin ikonopisac koji je proveo mnogo godina u zatvoru za vrijeme tiranina Ceauşescua. Dvojica mlađih muškaraca (princ i atentator) bili su studenti, no postajali su sve poznatiji u svojoj zemlji kao slikari posvećeni oživljavanju tradicionalne narodne umjetnosti. Objasnili su svoje radove s profinjenom inteligencijom. Owenu je bilo drago kad je otkrio da njihove slike naginju zdravijem kraju spektra – prizorima seljačkih svetkovina, bez krvi, ubojstava, kaosa i ludila, premda je, dakako, tmurnih oblaka bilo napretek.

U ponedjeljak ujutro Owen je lutao zgradom Radcliffe Camera, knjižnice koju je često posjećivao, jer je volio njezin paladijanski neoklasicizam, zlatnu svjetlost i ovalnu unutrašnjost. Otišao je onamo potražiti prvo izdanje Župnih i običnih propovijedi Johna Henryja Newmana. Neplanirano skrenuvši u povijesni odjel, spustio je ruku, gotovo slučajno, na veliku 28

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 28

8.11.2023. 14:33:13

knjigu iz devetnaestoga stoljeća o Austro-Ugarskom Carstvu te je nasumce otvorio na stranici iz koje je iskočila riječ Rumunjska.

Malo je čitao i razmišljao.

U utorak je poštom stigla pošiljka od njegova sina Patricka iz Londona. Momku je dobro išlo i bio je pretplaćen na nekoliko časopisa koje su si Owen i Monica teško mogli priuštiti pa je redovito slao pročitane primjerke svojim roditeljima. Otvorivši vjerski časopis iz Rima, Owen je naišao na sažet opis teškoća kroz koje je prolazila Katolička Crkva u Rumunjskoj.

Mnoge crkve, uključujući četiri katedrale, u komunističko su doba bile predane Rumunjskoj pravoslavnoj Crkvi; mnogi svećenici i redovnici umrli su mučeničkom smrću. Sedam biskupa, nakon što su bili uhićeni i mučeni, umrli su u zatvoru, a potom bili pokopani u neoznačenim grobovima. Po Staljinovim uputama, milijun i pol katolika bilo je prisiljeno priključiti se Pravoslavnoj Crkvi. Od 1990. tajni grkokatolici počeli su izlaziti iz katakombi i još uvijek su se oporavljali od rana.

U srijedu je Owen šetao nekom staretinarnicom tražeći rođendanski poklon za Monicu i u ruci mu se slučajno našlo emajlirano plavo-grimizno raspelo sa srebrnim korpusom. Bilo je pravi mali dragulj i izgledalo je staro. Okrenuvši ga, pronašao je, ugravirane srebrnim verzalom, natpis A. D. 1700. i riječ Blaj. Vlasnik prodavaonice obavijestio ga je da je to naziv grada u današnjoj Rumunjskoj, konkretno u pokrajini Transilvaniji, premda u doba kad je raspelo nastalo taj kraj nije pripadao Rumunjskoj nego Austrijskom Carstvu.

Dok mu ga je vlasnik umotavao, Owen je razmišljao o Rumunjskoj, temi s kojom se ovih dana tako često susretao.

Puka slučajnost, govorio je samom sebi. Da, sigurno je tako.

Svjesno i napola svjesno, čovjek prolazi kroz život prikupljajući goleme količine podataka i moguće je da bi se te obične slučajnosti ionako dogodile, ali mu ne bi privukle pozornost 29

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 29

8.11.2023. 14:33:13

da nije bilo rumunjske izložbe slika od prije nekoliko dana.

Ipak, morao je priznati, radilo se o popriličnoj gužvi referenci – njih četiri u četiri dana – s obzirom na to da o toj zemlji zapravo nikada nije previše razmišljao.

U četvrtak je Owen imao zakazano javno predavanje u velikoj dvorani Oxford Uniona, pod pokroviteljstvom njegova fakulteta. Tema je bila karolinška renesansa. Očekivao je da će se pojaviti veoma malo ljudi, ali bilo mu je drago kad je vidio najmanje trideset ili četrdeset posjetitelja raštrkanih po klupama, uključujući nekoliko povjesničara s drugih fakulteta i skupinu studenata, uglavnom njegovih. U prvom redu sjedila je Monica uz Patricka i njegovu ženu Kathleen, koji su došli iz Londona sa svoja dva starija sina. Dok se približavao podiju, Owen je vidio dječake, od dvanaest i četrnaest godina, kako mu se široko smiješe i daju jedan drugom „peticu“ u američkom stilu. „Naprijed, djede!“ pokazao je mimikom usana Owenov stariji unuk, koji je najglasnije i najdulje pljeskao nakon uvoda.

Owen je esej čitao čvrstim glasom, koji nije bio ni bezizražajan ni teatralan, ali ni osobito uzbudljiv. Izbjegavao je osvrte na providencijalizam ili Swifta – iako bi to možda malo oživjelo tekst, barem za njega – jer je bio svjestan svoje sklonosti da strasno odluta stranputicama bez povratka; strogo se držao dobro utabanih staza srednjovjekovnih studija. Gorko žaleći što nije nadaren govornik, pokušavao se ne obazirati na ljude u stražnjim redovima koji su izišli uz šapat i hihot prije nego što je prošao trećinu predavanja. Unucima su oči otupjele, potom otežale, a zatim su im tijela klonula i zaspali su rame uz rame.

U vremenu predviđenom za raspravu neki su povjesničari postavili izvrsna pitanja i iznijeli relevantne napomene. U tom trenutku Owen je već čeznuo za tim da sve to skupa što prije završi kako bi mogao odvesti obitelj na slavljeničku zakusku 30

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 30

8.11.2023. 14:33:13

u pivnici. Ali na pitanja je odgovarao opširno (svaki odgovor bio je mikro-lekcija) i čak je primijetio da manjina entuzijasta hvata bilješke. Posljednje pitanje došlo je od čovjeka koji je sjedio u zadnjem redu.

Owenu je u prikrajku svijesti sinulo da je taj čovjek tijekom cijeloga predavanja slušao s velikom pozornošću, gotovo nepomičan. Bio je to otmjen gospodin u šezdesetim godinama, sijede kose, odjeven kozmopolitski, s dobrim ukusom, više u kontinentalnom nego britanskom stilu. Upitao je, veoma artikulirano, na prilično formalnom engleskom i s jedva primjetnim stranim naglaskom, misli li Owen da je tijek povijesti određen determinizmom ili providnošću.

Owen je odgovorio kako vjeruje da je božanska providnost glavni čimbenik, uz ogradu da taj izraz ne bi trebalo razumijevati kao isključivo linearan proces, a još manje kao mehanički – dapače, upravo je determinizam mehanicistička teorija i stoga duboko manjkava. Odgovor je završio s nekoliko misli o interakciji Božje milosti i ljudske slobode, ratu između dobra i zla u svoj njegovoj nedokučivoj složenosti – toj „autentičnoj povijesnoj dijalektici“, kako se izrazio.

Muškarac mu je zahvalio, ustao, uljudno se naklonio i izišao.

Sve u svemu, večer je bila umjereno uspješna, po akademskim standardima. Iako je većina publike brzo otišla, nekoliko studenata dalo mu je komplimente uz stisak ruke, a jedan povjesničar, kolega s fakulteta Trinity, čestitao mu je podigavši plac. Dr. Derek Coleshaw s Balliol Collegea također je bio prisutan, no njegova mu suzdržana narav nije dopuštala da se gura laktovima kroz „gomilu“. Derek, stari prijatelj i sužupljanin, davnih je dana bio mentor Owenove doktorske disertacije.

Na koncu, tu je bio i Rupert koji se neočekivano pojavio među preostalom publikom. „Veličanstveno!“ rekao je.

31

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 31

8.11.2023. 14:33:13

„Ne baš,“ uzvratio je Owen uz samokritičan smiješak, „ali hvala na moralnoj podršci, stari.“ Kada su otišli svi osim obitelji, Kathleen je probudila dečke, a Monica i Patrick istupili su naprijed, uhvatili Owena za ruke i odveli ga do izlaza. Otišli su u pivnicu Kruna u obližnjoj Ulici Cornmarket, jeli čips i pili vruću jabukovaču.

32

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 32

8.11.2023. 14:33:13

Od mene je oštru načinio strijelu, sakrio me u svome tobolcu.

Izaija 49,2

Sabatical_VERBUM_TISAK.indd 359

8.11.2023. 14:33:20

Dr. Owen Whitfield stariji je profesor povijesti na Sveučilištu Oxford koji se prvi put pojavio u romanu Michaela O’Briena Očeva pripovijest. U ovom novom romanu, smještenom u nešto kasnije vremensko razdoblje, dr. Whitfield veseli se sabbaticalu, slobodnoj studijskoj godini, za koju očekuje da će biti godina mira i tišine, vrtlarenja u njegovu malom vrtu i rada na dovršavanju knjige koja već godinama čeka da joj se posveti.

Međutim, kako se bliži početak sabbaticala, niz naizglednih slučajnosti dovodi ga u vezu s tajanstvenim osobama iz Rumunjske, uključujući obitelj koja je bila meta nekoliko pokušaja ubojstva nepoznatih moćnika. Dr. Owen putuje u Rumunjsku pružiti podršku toj obitelji, no situacija u kojoj se našao postaje zlokobnija nego što se isprva činilo.

Ovo je priča o napetosti između prepuštanja fatalističkom beznađu i prepoznavanja Božje providnosti u povijesnim događajima, makar se činilo da je sve izvan plana. Priča je to i o hrabrosti, nadi i ljubavi koji su nužni za plovidbu kroz zbrku znakova vremena te o pobjedi vjere i razuma nad silama razaranja i uništenja.

„Emotivni roman Michaela O’Briena meditacija je o tužnom propadanju zapadne civilizacije i podsjetnik pun nade da se nova generacija svetaca kuje na njezinim ruševinama.“ Fiorella De Maria

ISBN 978-953-235-851-3

22,50 € | 169,53 kn verbum.hr