Katedrala

Joris-Karl Huysmans

KATEDRALA

VERBUM

Joris-Karl Huysmans KATEDRALA

Joris-Karl Huysmans

KATEDRALA

VERBUM Split, 2017.

Biblioteka:

Posebna izdanja 123.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: Joris-Karl Huysmans, La Cathédrale © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2017.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Božidar Petrač Lektura: Julija Barunčić-Pletikosić Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

ISBN 978-953-235-591-8 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 170201022.

U Ä?ast ocu i prijatelju, pokojnomu Gabrielu Ferretu, svećeniku SJ, sin, prijatelj, J.-K. Huysmans

O Gospodine, ljubim dom u kojem prebivaĹĄ, i mjesto gdje slava tvoja stoluje.

Psalam 26,8

I.

U Chartresu, na izlazu s onoga malog trga, kojim u svako doba mete mrzovoljan ravničarski vjetar, vrlo blag podrumski vonj, omlitavio od mekana i uljem gotovo prigušena mirisa, puše vam u lice dok ulazite u svečanu tamu one mlake šume.

Durtal je poznavao onaj prekrasni trenutak kad čovjek, još zaglušen naglim prolaskom oštra sjeverca, odahne pri baršunastu milovanju zraka. Svakoga jutra u pet sati napuštao je svoj stan, a da bi dospio do druge strane neobične šume, morao je prijeći taj trg; i uvijek se na izlazu iz istih ulica pojavljivaše ista čeljad: redovnice prignutih glava, sve nagnute naprijed, zavrnute kape što mlataraju poput krila, vjetar se zalijeće u suknje što se teškom mukom drže; zatim se, zbijene po dvije, zgurene u čvrsto zategnutoj odjeći, sagnutih leđa, približavahu šibane naletima vjetra.

Nikada još u to doba nije vidio nikoga tko bi se uspravno držao i hodao, a da ne ispruži vrat i ne spusti čelo; i sve one raštrkane žene napokon su se odlučile združiti u dva reda, jedan koji skreće ulijevo i nestaje pod obasjanim trijemom, otvorenim nešto niže na trgu; i drugi koji vodi ravno njima nasuprot, zalazi duboko u tamu nevidljivoga zida.

A neki su svećenici, jer bi zastali u hodu pa zaostali, žurili, jednom rukom hvatali svoje halje što su se poput balona nadimale, drugom stiskali svoje šešire, pa bi se zaustavljali kako bi dohvatili brevijar koji je klizio pod rukom, sklanjali bi lice, uvlačili ga u prsa, jurnuli bi, najprije potiljkom, probiti se kroz sjeverac, crvenih ušiju, očiju zaslijepljenih suzama. Očajnički su se, dok je kišilo, držali za kišobrane što su se iznad njih njihali, prijeteći da ih podignu i ponesu u svim smjerovima.

Toga jutra prijelaz je bio teži nego obično; nagli naleti vjetra koji prolaze Beocijom1, koje ništa ne može zaustaviti, satima su 7

bez prekida zavijali; kišilo je, Durtal je šljapkao po lokvama, jedva je mogao vidjeti ispred sebe i pomislio je kako nikada ne će uspjeti savladati zamućenu masu zida koja je zatvarala trg, gurajući vrata iza kojih se otkrivala ona čudnovata šuma koja je mirisala na mrazovac i grob, zaštićena od vjetra.

Zadovoljno uzdahne i nastavi golemim prolazom koji je silazio u tminu. Iako je poznavao put, oprezno se primicao prolazom što su ga obrubljivala golema stabla vrhovi kojih su se gubili u tmini. Moglo vam se činiti da se nalazite u kakvu pokrivenu stakleniku s kupolom od crnoga stakla jer hodalo se po pločama, nebo se nije pojavljivalo niti se ikakav vjetrić osjećao iznad vas. Samo zvijezde, čiji su odbljesci treptali u daljini, kao da nisu pripadale nebeskomu svodu jer se činilo da trepere vrhom pločastoga poda, riječju, palile su se na zemlji.

U toj tami čuli su se samo lagani šumovi koraka; primjećivale su se samo prigušene sjene, oblikovane prema dubini sutona s linijama koje noću postaju zagasitije.

Durtal je odlučio doći do drugoga velikog prilaza što presijeca prolaz koji je bio napuštao. Ondje je našao klupu poduprtu drvenim trupcem i na nju se oslonio u očekivanju da se probudi Majka, da ponovno započnu slatki razgovori koje je prethodnoga dana prekinuo sumrak.

Mislio je na Gospu čija ga je budna skrb toliko puta zaštićivala od iznenadnih opasnosti, lakih posrtaja, teških padova. Nije li ona bila Zdenac beskrajne dobrote, Djeliteljica darova potpune strpljivosti, Vratarica tvrdih i zatvorenih srdaca; nije li ona bila nadasve djelotvorna i blagoslovljena Majka?

Uvijek nagnuta nad bolesničkom posteljom dušâ, ona ispire ožiljke, vida rane, krijepi klonule u slabosti obraćenja. S onu stranu vjekova, ona ostaje vječna moliteljica i vječna klanjateljica; milosrdna i zahvalna istodobno; milosrdna prema onim nevoljama koje je ublažavala. Ona je zapravo zahvalna na našim pogrješkama jer se bez čovjekova grijeha Isus uopće ne bi rodio pod vidom naše grješne sličnosti te Gospa, prema tome, ne bi mogla biti neokaljanom Božjom roditeljkom. Naša je nesreća dakle bila početni uzrok njezinih radosti i bila je to jamačno jed8

na od najčudnijih tajni s kojom nas je ovo najviše Dobro s njom povezalo, s kojom nas je ova dirljiva i preko dužnosti učinjena veza s njom povezala; njezina je zahvalnost naime mogla izgledati suvišnom jer je njezino neiscrpivo milosrđe bilo dovoljno da se s nama zauvijek sveže.

Prema tome, ona se čudesnom poniznošću stavljala na dohvat gomilama; u različitim razdobljima ukazivala se na najrazličitijim mjestima, čas tako da izlazi iz zemlje, čas tako da prelijeće ponore, silazi na puste planinske vrhove, privlači za sobom mnoštva, iscjeljuje; a onda umorna od vođenja tih velikih štovanja, činilo se da ih je htjela utvrditi na jednome mjestu i ona je u korist Lourdesa gotovo napustila svoje nekadašnje udovštine.

U 19. stoljeću ovaj grad bio je drugo konačište njezina prolaska Francuskom. Njezin prvi posjet dogodio se u mjestu La Salette.

Prošlo je od toga mnogo godina… Gospa se 19. rujna 1846. ukazala djeci na planini, u subotu, na dan koji joj je posvećen i koji je te godine zbog kvatrenoga posta2 bio danom pokore. Novim podudaranjem, ta je subota prethodila blagdanu Gospe od Sedam Žalosti i upravo su započinjale prve večernje kad se Marija iz svijetla omotača pojavila iznad zemlje.

A pojavila se u pustom krajoliku, na tvrdokornim stijenama, na tužnim planinama kao Gospa Žalosna; jecajući, izgovarala je prijekore i prijetnje, a izvor na tom mjestu, što je po sjećanju ljudi do tada izvirao samo pri topljenju snijega, od tada je neprekidno tekao.

Odjek toga čina bio je golem; zanesena mnoštva uspinjala su se strašnim putovima do tako visokih područja na kojima ni stabla nisu više rasla. Pratilo se, Bog zna kako, iznad ponora, karavane nemoćnih i umirućih koji popiše one vode i kljasti se udovi uspraviše, a otekline nestadoše pri pjevanju psalama.

Zatim, malo-pomalo, polagano, nakon nerazumljivih pretresa mučnoga procesa, glas o La Salette se utišao; hodočašća se prorijediše; čuda se sve rjeđe potvrđivahu. Činilo se kao da je Marija otišla, kao da je zanemarila taj izvor pobožnosti, te planine.

9

Danas onamo idu samo ljudi iz Dauphinéa, samo zalutali turisti u Alpama; samo bolesnici koji dolaze na liječenje na obližnje mineralne izvore Mothe, samo se oni uspinju u La Salette; obraćenja, duhovnih milosti još uvijek ima u izobilju, ali tjelesnih ozdravljenja gotovo da nema.

Ukratko, pomisli Durtal, ukazanje u La Salette postalo je slavno a da se nikada posve točno nije doznalo kako. Možemo si to barem ovako predočiti: glas, prostorno najprije ograničen na selo Corps, smješteno u podnožju planine, prodire u čitav okrug, stiže do okolnih provincija, odakle se probija po čitavoj Francuskoj, prelijeva se preko granica, širi se po Europi, prevaljuje mora da bi pristao u Novom svijetu te se i ovaj pokreće i ide u tu divljinu klicati Mariji.

A uvjeti nametnuti tim hodočašćima bili su takvi da su morali obeshrabriti i one najupornije. Prije nego što čovjek stigne do drvena svratišta pokraj crkve, satima mora podnositi spora drndanja vlakova, izdržati opetovane promjene linija, trpjeti dane u kočijama, noću spavati u konjušnicama punim buha; i nakon što mu se poravnaju leđa na nemogućim krevetima, već u zoru mora započeti taj ludi uspon, pješice ili na leđima mazgi, po cik-cak putovima, ponad ponora; napokon, kad čovjek konačno stigne, nema tu više ni jela ni bukvi ni livada ni potoka; nema tu više ničega osim potpune samoće, samoće koju ne uznemiruju čak ni krici ptica jer na takvu visinu ni ptice ne dolaze!

Kakav krajolik! - razmišljao je Durtal, prizivajući u sjećanje putovanje na kojem je bio poslije svoga povratka iz trapističkoga samostana s ocem Gévresinom i njegovom kućepaziteljicom.

Prisjećao se straha od predjela što ga je prelazio između Saint-Georges de Commiersa i La Murea, svojega zaprepaštenja u vagonu dok je vlak polagano prolazio iznad ponora.

Dolje je u beskrajno duboke jame spiralno silazila noć; gore su se unedogled, do neba uspinjali planinski lanci.

Vlak se uz huku penjao, okretao se i vijugao, silazio u tunele, ponirao pod zemlju, činilo se da pred njim uzmiče dan, zatim je izlazio u veliku svjetlost, vraćao se, skrivao u novoj rupi, zatim 10

opet izlazio uz piskavi zvuk zviždaljki i zaglušnu tresku kotača, i vrludao po zasječenim trakama posred litica, po rubu gora.

Najednom se vrhovi razdvojiše, a beskrajna vedrina natopi vlak slabom svjetlošću; sa svih se strana naglo pojavljivao tužan krajolik. „Drac!“3 viknuo je otac Gévresin, pokazujući u dnu provalije nešto nalik tekućoj zmiji koja je gmizala i zavrtala, onako orijaška, između stijena, kao usred ključanja vrtloga.

Na trenutke bi se zapravo taj reptil ispravljao, bacao se na komade stijena što su ga u prolazu ugrizale, i voda se, kao otrovana tim ugrizom, mijenjala; gubila je svoju čeličnu boju, bijeljela je i pjenila se, pretvarajući se u zvučnu kupelj; Drac je zatim ubrzavao svoj tok, nasrtao u sjeni klanaca, zadržavao se na suncu na naslagama šljunka i valjao; još je skupljao svoje raspršene potočiće; nastavljao je svoj tok, ljuskao se opnama nalik vrhnju koje se prelijeva u duginim bojama olova što ključa; i još je dalje valjao svoje kolute i nestajao, ljušteći se, ostavljajući iza sebe na tlu bijelu pokožicu sa zrncima šljunka, kožu od suha pijeska.

Naslonjen na vrata vagona, Durtal se naginjao nad ponor; na onoj uskoj liniji, na jednoj jedinoj pruzi, vlak je vozio s jedne strane duž nagomilanih komada kamenja, a s druge duž ponora. „Gospode! Da smo iskočili iz tračnica! Kakva propast!“ - mislio je.

A ništa manje užasan od čudovišne dubine ponora bio je pogled kad bi čovjek podigao glavu i nad sobom vidio bijesnu, razdraženu navalu vrhova. U tom je vlaku zasigurno bio između neba i zemlje, a tlo pod njim ostajalo je nevidljivo, svom širinom prekriveno pregradama vlaka.

Viseći u zraku, letjeli su u vrtoglave visine, na beskonačnim balkonima bez ograda; a pod njima litice su se spuštale kao lavine, padale strme, gole, bez vegetacije, bez ijednoga stabla; mjestimice su se činile rasječene udarcima sjekira u golemim hrpama okamenjene šume; na drugim mjestima pak odrezane u blokove oljuštene škriljevcem.

11

A svuda uokolo otvarao se amfiteatar beskrajnih planina što su zakrivale nebo i, naslagane jedna na drugu, priječile prolazak oblaka, zaustavljale hod neba.

Neke su planine prilično dobro izgledale sa svojim hrapavim i sivim krijestama kao orijaške gomile kamenica; druge su se, kojima su vrhovi stršali kao piramide ispečena koksa, zelenjele sve do pojasa. Bile su načičkane jelovim šumama što su stršale nad ponorom, a bile su i bijelim križevima razdijeljene na četvorine cestama, posute tu i tamo nirnberškim igračkama, selima s crvenim krovovima, torovima spremnim da odsijeku glavu; dolje, držeći se nekako u ravnoteži, bačene u neredu na komade zelenih tepiha priljubljenih uz rubove padina; a treće su se pak uspravljale slične divovskim, kalciniranim mlinskim kamenima, slabo ugašenim kraterima što ih pokriva pepeo i što ispuhuju velike oblake koji su, gubeći se, izgledali kao da umiču njihovim vrhovima.

Krajolik bijaše zloslutan; čovjek bi osjetio neobičnu nelagodu promatrajući ga, možda zato što je smućivao onu ideju o beskonačnosti što u nama postoji. Nebeski svod bio je samo sporedni zatočenik, poput kakva otpatka, na napuštenu vrhu gora i sve je postajalo bezdan. Smanjivao se, skraćivao je nebo, smjenjivao sjaj vječnih divota veličanstvenošću svojih ponora.

A zapravo, pogled se odvraćao, razočaran, od onoga neba koje je izgubilo bezgraničnost svojih dubina, nemjerljivost svojih prostranstava, jer činilo se kao da ga planine dosežu, prodiru u nj i nose ga; mrvile su ga, pileći ga krnjim zubima svojih vrhova, dopuštale su, u svakom slučaju, samo škrte okrajke plavetnila, samo komadiće oblaka.

Pogled su nehotice privlačile provalije i tada se glava kolebala u temeljitom ispitivanju onih neizmjernih noćnih rupa. Ta neizmjernost, tako premještena, oteta odozgor i prenesena dolje bijaše strašna! „Drac“, rekao je otac Gévresin, „jedan je od najopasnijih gorskih potoka što postoje u Francuskoj; danas je miran, gotovo isušen, no kad dođe razdoblje orkana i snjegova, budi se, pršti po12

put živa srebra, fijuče i uzdiže se, pjeni se i skače, naglo guta zaselke i nasipe“.

Grozna je, mislio je Durtal; ova rijeka žuči mora nositi nemire; ona je ukleta, pokvarena, sa svojom sapunastom podlogom, svojim metalnim bojama, svojim dijelovima duge nasukanim u blatu.

Durtal je sada u mislima oživljavao sve one pojedinosti i ponovno je pred sobom, zatvarajući oči, gledao Drac i La Salette. „Ah!“ pomisli, „možemo hvaliti hodočasnike koji se izvrgavaju opasnosti u ovim opustošenim područjima i idu moliti na samo mjesto ukazanja jer, jednom kad stignu, zatvore ih na visoravni ne većoj od trga Saint-Suplice, obrubljenoj s jedne strane crkvom od neobrađena mramora i premazanom s cementom boje gorušice iz Valbonnaisa, a s druge strane grobljem. Što se obzora tiče, suhi i pepeljasti češeri, isto tako plavci pokriveni smolastim travama; još više gore, blokovi ostakljeni ledom, vječni snijeg; pred čovjekom za hod gola tratina s naslagama pješčanih krasta; bilo je dovoljno sažeti krajolik jednom rečenicom: bila je to ćelavost prirode, guba na zemlji!

A s gledišta umjetnosti, na onom majušnom šetalištu, u blizini izvora zarobljena cijevima sa slavinama uzdizali su se na trima različitim mjestima brončani kipovi. Gospa nakinđurena smiješnom odjećom, glave pokrivene nečim nalik kalupu za kolače, mohikanskom kapicom, plače lica među rukama, oslonjenima na koljena. Zatim ista Gospa stoji, rukama svećenički skrivenim u rukavima, gleda dvoje djece kojoj se obraća, Maximina4, kovrčava poput pudla koji među prstima okreće šešir u obliku torte, i Melanija, napola skrivena pod kapom s obrubom i u pratnji brončanog psića; najzad opet ista osoba, sama, uspravlja se na vrh prstiju, dramatično podižući pogled u nebo.

Nikada se takva strašna glad za ružnoćom što danas obeščašćuje Crkvu nije jasnije potvrdila kao na tom mjestu; i da je duša pred napasnom pogrdom tih nedostojnih skulptura, koje je izmislio neki gospodin Barrême iz Angersa i koje su izlijevane u tvornicama lokomotiva iz Creusota, mogla mučno uzdisati, i da 13

je i tijelo patilo na tom platou u onom zagušenju masa koje su mu zakrivale pogled.

Pa ipak, ondje se na tisuće bolesnika dalo izlagati strašnoj klimi, na tom mjestu gdje vas ljeti žari sunce dok vas na dva koraka dalje sjena crkve sleđuje.

Prvo i najveće čudo što se dogodilo u La Salette bilo je to što su gomile preplavile to strmo područje Alpa; jer sve kao da se urotilo da ih udalji!

A gomile su onamo godinama dolazile sve dok ih nije prigrabio Lourdes, jer s novim Gospinim ukazanjem započelo je opadanje zanimanja za ovo mjesto.

Naime, dvanaest godina poslije događaja u La Salette Gospa se ukazala, ali više ne u Dauphinéu, nego ovoga puta u dnu Gaskonje. Poslije Gospe Žalosne, poslije Gospe od Sedam Žalosti, ukazuje se Gospa Radosna, Gospa od Bezgrješnoga Začeća, Zaštitnica Radosti; i ondje jednoj pastirici objavljuje postojanje izvora koji liječi sve bolesti.

A tu i započinje zaprepaštenje. Može se reći da je Lourdes sve suprotno od La Salette; panorama je veličanstvena, predjeli se šire u zelenilu, pitome gore lako su pristupačne; posvuda sjenoviti drvoredi, visoka stabla, izvorske vode, blagi planinski vrhovi, laki i bezopasni putovi, svima dostupni; namjesto pustoši grad u kojem su bolesnicima pripremljena sva nužna sredstva. Čovjek dolazi u Lourdes bez izlaganja opasnosti od kukaca, bez podnošenja noći u seoskim svratištima, bez podvrgavanja cjelodnevnim drndanjima u kočijama, bez uspinjanja uzduž ponora; stiže na odredište čim siđe s vlaka.

Ovaj grad je dakle čudesno izabran da privuče gomile te se nije činilo potrebnim da se Providnost tako snažno uplete kako bi ih onamo privukla.

Bog koji je nametnuo La Salette ne utječući se sredstvima društvenoga oglašivanja, sada mijenja taktiku; s Lourdesom na scenu izlazi i reklama.

To prilično zbunjuje; Isus se prepušta uporabi bijednih lukavština ljudske trgovine, prihvaća odvratne mudrolije kojima se služimo kako bismo stvorili kakav proizvod ili aferu!

14

I pitamo se nije li to najtvrđa lekcija poniznosti što je bila dana čovjeku, ali i najžešći prijekor što je bio skresan američkomu smeću našega doba… Bog još jedanput upućuje na to da se spušta do nas, da progovara našim jezikom, da se služi našim vlastitim izumima kako bismo ga čuli, kako bismo ga poslušali, Bog čak više ne pokušava da njim samim razumijemo njegove nakane da nas privuče k sebi!

Zapravo, način na koji Spasitelj postupa da bi u Lourdesu udijelio iznimne milosti upravo je zaprepašćujući.

Kako bi ih učinio poznatima, nije bio zadovoljan da se vijest o njima širi samo usmenim putem; ne, pomislilo bi se da je za nj teže veličati Lourdes nego La Salette – i odmah je pribjegao velikim sredstvima. Potiče jednoga čovjeka, čija je knjiga prevedena na sve jezike, i u najudaljenije krajeve donosi vijest o ukazanju i potvrđuje istinitost ozdravljenja koja su se dogodila u Lourdesu.

Da bi ovo djelo podiglo mase, pisac koji je određen za takav posao morao je biti vješt priređivač, ali i čovjek koji nema nikakav osobni stil, nikakve nove ideje. Trebao je čovjek koji je, jednom riječju, bez talenta; i to je razumljivo jer s gledišta razumijevanja umjetnosti katolička je javnost još uvijek sto koraka iza svjetovne javnosti. A naš Gospodin je to dobro učinio; izabrao je Henrija Lasserrea5.

Prema tome, željena mina je prsnula, otvorila je duše i mnoštva su se survala put Lourdesa.

Zatim su protekle godine; svetište je steklo popularnost; u njemu su se nadnaravnim putevima dogodila neporeciva ozdravljenja koja potvrđuje klinika u koju ne mogu sumnjati ni vjera ni znanost. Lourdes je na vrhuncu; no malo-pomalo, s vremenom, iako hodočasnici ne prestaju navirati, sva strka i buka oko špilje popušta. Ne slabi možda među vjerničkim pukom, već u uglednijem svijetu ravnodušnih i nesigurnih koje treba uvjeriti. A naš Gospodin misli da je dobro ponovno usmjeriti pozornost na dobročinstva što ih dijeli njegova Majka.

Lasserre više nije bio alat koji je mogao vratiti uveli glas Lourdesa. Javnost je bila zasićena njegovom knjigom; apsorbi15

rali su je u svim rastvornim sredstvima, u svim oblicima; cilj je bio ispunjen; prijeko potrebno sredstvo poput toga zapisničara čudesa trebalo je baciti u ropotarnicu.

Sada je trebala knjiga posve različita od njegove, knjiga koja bi mogla djelovati na onu golemu javnost do koje crkvenjačka proza nije mogla doprijeti. Lourdes je morao prodrijeti u manje popustljive i gušće slojeve, u manje priprostu javnost koju je teže zadovoljiti. Bilo je dakle nužno da novu knjigu napiše nadaren čovjek, ali čiji stil ne bi bio tako prozračan da zbuni ljude. I bilo je korisno da taj pisac bude vrlo poznat i da se njegove čudesne naklade mogu mjeriti s Lasserreovim nakladama.

Dakle, u cijeloj književnosti postojao je samo jedan čovjek koji bi mogao ispuniti takve nužne uvjete: Émile Zola6. Uzaludno bi bilo tražiti koga drugoga. Samo je on, sa svojom širokom popularnošću, svojom golemom prodajom i svemoćnom reklamom, bio sposoban ponovno aktualizirati Lourdes.

Malo je značilo što je on nijekao nadnaravno i što je najbjednijim pretpostavkama nastojao protumačiti neobjašnjiva ozdravljenja; malo je značilo što je upotrijebio liječničko gojilište Charcota7 kako bi time učvrstio svoju jadnu tezu; bilo je važno što su se oko njegova djela, koje će s više od sto pedeset tisuća primjeraka u svim zemljama razglasiti ime Lourdes, zapodjenule bučne rasprave.

Nadalje, sama zbrka njegovih argumenata, strah od njegova „ozdravljujućega nadahnuća gomile“, izmišljenog protivno svim podatcima pozitivne znanosti kojom se dičio, kako bi pokušao razumjeti ona izvanredna ozdravljenja koja je vidio i o čijoj se stvarnosti i učestalosti nije usudio lagati, zar sve to nije bilo dovoljno izvanredno da uvjeri ljude bez unaprijed stvorena mišljenja, ljude dobre vjere, u istinitost čuda koja se u Lourdesu svake godine događaju?

Posvjedočeno priznanje o tim nečuvenim djelima bilo je dovoljno da masama prenese novi poticaj. Dovoljno je također zabilježiti da knjiga nije pokazivala nikakvo neprijateljstvo prema Majci Božjoj, već je o njoj uglavnom govorila samo s izrazima 16

punim poštovanja; nije li, prema tome, dopušteno vjerovati da je sablazan koja je ovim djelom podignuta bila korisna?

Sve u svemu, možemo kazati da su Lasserre i Zola bila dva korisna sredstva; prvi od njih, bez dara, pokrenuo je velike slojeve pobožnjaka; drugi je, naprotiv, omogućio da ga čita umnija i obrazovanija publika zbog njegovih veličanstvenih stranica na kojima se valjaju mnoštva u svjetlucanju procesija, gdje u vihoru boli kliče pobjednička vjera čistih života!

Ah! Gospa drži do Lourdesa, ona ga izabire! Čini se da je tu usredotočila sve svoje snage, sve svoje milosti; njezina druga svetišta zamiru kako bi ovo zaživjelo.

Zašto?

Zašto se ukazala u La Salette i poslije ga, u neku ruku, žrtvovala?

Da je onamo došla, to je razumljivo, mislio je Durtal; Gospu još uvijek više časte u Dauphinéu nego u drugim pokrajinama; crkve njoj posvećene množe se u područjima koja je ona svojom prisutnošću možda htjela nagraditi zbog njihove gorljivosti.

S druge strane, ona se ondje posebno ukazala s točnim, posve određenim ciljem, s ciljem da ljudima, a osobito svećenicima preporuči pokajanje. Čudima je potvrdila istinitost poslanja što ga je povjerila Melaniji; a jednom kad je to poslanje ispunjeno, može zanemariti mjesta u kojima jamačno nikada nije imala nakanu ostati.

Na kraju, nastavi on nakon kraćega razmišljanja, ne možemo li dopustiti još jednostavniji razlog: Marija se udostojala očitovati pod različitim vidovima da zadovolji želje, duhovne potrebe svakoga od nas. U La Salette u kojem se objavila u ožalošćenu krajoliku, sva u suzama, ona se jamačno potvrdila za neke, možda posebno za one duše zaljubljene u bol, za mistične duše koje vole očima duše promatrati Muku i slijediti Majku na bolnu križnom putu. Ondje je ona manje privlačna puku koji ne voli žalost ni suze; puku koji, dodajmo, još manje voli prijekore i prijetnje. Zbog samoga svojeg stava i svojeg govora, Gospa Saletska nije mogla postati popularna, dok je Gospa Lurdska, koja je došla nasmiješena i bez pro17

ročanstava o katastrofama, bila lako prihvatljiva nadanjima i radostima gomila.

Ona je, ukratko, u tom svetištu bila Gospa za sav svijet, a ne više Gospa za mistike i umjetnike, Gospa Saletska za neke.

Kakve li tajne u tom neposrednom posredništvu Kristove Majke na zemlji!, mislio je Durtal.

I nastavlja: Dok razmišljamo o tome, primjećujemo još i to da crkve koje je ona utemeljila možemo podijeliti u dvije vrlo različite skupine.

Prva, gdje se ukazuje određenim ljudima, gdje izvire voda, gdje se događaju tjelesna ozdravljenja: La Salette, Lourdes.

Druga mjesta su ona na kojima je ne promatraju ljudska bića, gdje njezina ukazanja sežu u prastara vremena, u zaboravljena stoljeća, u minule epohe. U tim crkvama u pitanju su samo molitve i Marija ih uslišava bez pomoći ikakva izvora; ona tu udjeljuje čak više duhovna nego fizička ozdravljenja: Gospa od Fourvièresa u Lyonu, Gospa od Kripte u Chartresu, Gospa od Pobjede u Parizu, da navedem samo tri.

Zašto te razlike? Nitko to ne razumije i nitko to nikada ne će znati bez sumnje. Štoviše, mogli bismo pomisliti da je ona, jer se smilovala vječnom nemiru naših bijednih duša tako umornih da mole a da nikada ništa ne vide, htjela svojim ukazanjima učvrstiti našu vjeru i pomoći novačenju ovaca.

Je li barem u toj nepoznanici, nastavi Durtal, moguće otkriti nejasne znakove, stidljiva pravila?

Istražujući ovu tamu, možemo primijetiti dvije svijetle točke, odgovori on u sebi.

Najprije ovu. Ona se pokazuje samo siromašnima i poniznima; u prvom se redu obraća priprostim ljudima koji nastavljaju onaj iskonski posao, biblijsku funkciju patrijarha; nadasve se ukazuje seoskoj djeci, pastirima, djevojčicama koje čuvaju stada.

U La Salette kao i u Lourdesu, izabrala je za svoje pouzdanike mlade pastirice; i to je jasno, jer time ona potvrđuje poznate Sinovljeve želje; zapravo, pastiri su prvi u betlehemskim jaslama ugledali dijete Isusa; Krist je svoje učenike izabrao među ljudima najnižega podrijetla.

18

A nije li ona voda koja služi kao sredstvo ozdravljenjima naviještena u Svetim knjigama, u Starom zavjetu Jordanom što Naamana oslobađa gube; u Novom zavjetu vodom ribnjaka što ju pokreće Anđeo Gospodnji?

Ovaj drugi uzorak također se čini vjerojatnim. Gospa poštuje, koliko je moguće, ćud, osobnu narav bića kojemu pristupa.

Postavlja se na dohvat njegova razuma, daje se vidjeti pod jedinim tvarnim oblikom koji to biće može razumjeti. Pojavljuje se u siromašnoj slici koju sirotinja voli; ona prihvaća bijele i plave haljine, krune i vijence od ruža, ukrase i krunice, trice s prve pričesti, najgrdniji nakit.

Ukratko, nema primjera da bi ju pastirice koje su je vidjele drukčije opisale nego kao „lijepu Gospođu“, kao Majku Božju sa seoskoga oltara, kao Gospu iz četvrti Saint-Suplice, kao Kraljicu onih s ulice.

Ta dva pravila gotovo su univerzalna, razmišljao je Durtal. Što se tiče Sina, čini se da se on masama u ljudskom obliku sada ne želi objaviti. Nakon ukazanja blaženoj Margareti Mariji Alacoque8 koju je upotrijebio kao tumača kako bi govorio narodima, on se povlači i prepušta mjesto svojoj Majci.

Istina je da si pridržava nastaniti intimne podrume, skrovita područja, dvorce duše, kako ih naziva sveta Terezija9; no njegova je prisutnost nutarnja i njegove su nakane nutarnje, većinu vremena osjetilima nedostižne.

Durtal zašuti, odmahne glavom, prizna za se ništavost svojih razmišljanja, nemogućnost ljudskoga razuma da istraži nerazumljive naume Svemogućega, i iznova uze misliti na ono putovanje u Dauphiné koje ga je salijetalo u sjećanju.

Ah! Uza sve to, pomisli on, kako li su njome prožeti oni lanci visokih Alpa, one planine La Salette, ono veliko bijelo svratište, ona crkva obojena žutozelenom bojom, neodređeno bizantinska i neodređeno romanička, i ona mala ćelija s Kristom od sadre pribijenim na križ od crna drveta, ona majušna soba oličena vapnom i tako uska da čovjek u njoj može učiniti samo dva koraka u svakom smjeru!

19

Ona se onamo, unatoč svojem očitom povlačenju, sigurno vraćala kako bi pomagala gostima. Naslućivali su njezinu blizinu, brižnost i bol večerima kad bi bili sami pred svijećom tako da bi duša pucala poput ljuske, izbacujući klice svojih grijeha, sjemenke svojih pogrješaka; a pokajnik, tako spor u odluci, kadšto tako nesiguran, postajao je tako samosvjestan, tako siguran, da je, prigušen suzama, padao na koljena pored kreveta i jecajući skrivao glavu u plahte.

Bile su to večeri ubitačno tužne, a ipak tako blage! Trgali ste, ljuštili ste vlakna duše, no niste li pokraj sebe osjećali tako milosrdnu, tako majčinsku Gospu kako poslije krize prihvaća tu dušu svu krvavu u svoje ruke i njiše ju poput bolesna djeteta da je uspava.

Danju je crkva bila utočište od toga zanosnog ludila što se na vas obrušilo; pogled smućen svim onim ponorima, ošamućen promatranjem oblaka što su se naglo nad glavom oblikovali i isparivali u bijelim pahuljama na rubu litica, razvedrivao se u zaklonu među onim zidovima.

Najzad, da umanje užas krajolika i kipova, da čak ublaže komičnost poslužitelja u svratištu, koji su imali vojničke brade i dječju odjeću, šilterice, sive kenturionske košulje, crne kratke hlače poput gojenaca instituta Svetog Nikole u Parizu, ondje su se nalazile izvanredne duše, duše božanski jednostavne.

I Durtal se prisjećao čudesnoga prizora kojemu je jednoga jutra nazočio.

Sjedio je na platou u ledenoj sjeni crkve, gledajući ispred sebe groblje i nepomično talasanje gorâ. Posve u daljini, na nebu, protjecala su jedna za drugim mnoštva putem koji je vodio uz ponor. I malo-pomalo, ta mnoštva, najprije tamna, rasvjetljivala su se upadljivim bojama haljina, jasno su se ocrtavala kao obojena zvonca koja su završavala bijelim zvonom, pretvarala se u povorku seljanki pokrivenih bijelim kapicama.

I idući jedna za drugom završiše na trgu.

Nakon što su se ispred groblja prekrižile, otišle su popiti čašu vode s izvora, a onda su se naglo okrenule, i Durtal, koji ih je promatrao, vidje ovo: 20

Na čelu povorke kročila je žena, barem stogodišnjakinja, vrlo visoka i još uvijek uspravna, glave pokrivene nekom vrstom kapuljače iz koje su, poput željeznih iveraka, tekli zamršeni uvojci sive kose. Imala je poput ljuske luka smežurano lice i bila je tako mršava da se, gledajući je sa strane, kroz njezinu kožu naziralo svjetlo.

Kleknula je ispred prvoga kipa, a iza nje njezine pratilje, većinom u dobi od osamnaest godina, sklopiše ruke, zatvoriše oči i blago pocrvenješe.

U molitvenu nadahnuću duša se, izgubljena u prahu zemaljskih briga, zapalila i vjetar koji ju je podjarivao potaknuo ju je da poput unutarnje vatre obasja tamnu kožu njezinih obraza, bezbojnost crta u licu.

Ta nutarnja vatra gladila je napuknutost bora, ublaživala je kod mladih djevojaka običnost ružičaste boje usnica, osvjetljivala sivo-smeđu put, izlijevala se u smiješku usana koje su se blago otvarale u tihoj molitvi, u bojažljivim prinesenim poljupcima, jednostavnim, iz dobra srca, poljupcima što ih im je u neizrecivu zagrljaju jamačno uzvratilo Dijete koje su one poslije njegova rođenja toliko tetošile i koje je postalo, ustavši nakon mučeničke smrti na Kalvariji, tužni Zaručnik!

Možda su imale udjela u radostima vlastitima Gospi, koja je Majka i Zaručnica kao i ushićena Službenica Božja.

U tišini se podiže glas koji kao da je dolazio iz dubine vjekova i predvodnik reče: Pater noster… i sve one ponoviše molitvu i uspeše se, vukući se na koljenima stubama križnoga puta koji se vijugavo uspinjao obrubljen s četrnaest stupova u koje su bili umetnuti medaljoni od lijevana željeza i koji su dijelili kipove postaja; one su, zastajući na putu kojim su se uspinjale, ispunjavale vrijeme pjevanjem svojih Ave, zatim su se, pomažući se rukama, uspinjale drugim putem. A kad je krunica bila izmoljena starica se uspravi i sve polako pođoše za njom do crkve gdje su dugo ničice ispred oltara molile; predvodnica ustane, podijeli na vratima blagoslovljenu vodu, odvede skupinu prema izvoru gdje je svaka otpila još vode i one bez riječi otiđoše, ponovno se 21

uspeše, idući jedna za drugom uskim putem i postajući opet crne točke kakve su bile pri dolasku, iščeznuše na obzoru. „One žene već su dva dana i dvije noći u planini“, reče neki svećenik koji se približio Durtalu. „Dolaze iz doline Savoje i gotovo bez prestanka su hodale kako bi ovdje provele nekoliko minuta; ovu večer spavat će nasumce u kakvoj staji ili špilji, a sutra će vrlo rano nastaviti svoje naporno putovanje.“ Durtal se zaprepastio pred blistavim sjajem te vjere. To je dakle moguće, da i izvan samostana i potpune samoće, u ropotarnici ovih vrhova i ovih klanaca, među populacijom grubih i tvrdih seljaka, bdiju još uvijek mlade duše, još uvijek svježe duše, duše vječne djece. Žene koje su i ne znajući živjele kontemplativnim životom, sjedinjujući se s Bogom, okopavajući na izvanrednim visinama besplodne padine maloga polja. Bile su Lea i Rahela istodobno, Marta i Marija zajedno; i te su žene prostodušno i potpuno vjerovale kao što se vjerovalo u srednjem vijeku. Ta bića bez profinjenih osjećaja, loše oblikovanih misli, koja su se jedva znala izražavati, jedva znala čitati, plakala su od ljubavi pred Nedokučivim kojega su primorale svojom poniznošću i svojom prostodušnošću da im se objavi, da im se pokaže.

Bilo je pravedno da ih Gospa brižno njeguje i da ih izabere između svih kako bi od njih učinila svoje miljenice!

Ah! One su rasterećene užasna tereta sumnje, one posjeduju gotovo potpuno neznanje o Zlu; no, avaj, ima li uopće odveć vještih duša! Onih koje u kulturi pogrješaka ipak pred njom nalaze milost? Nema li Marija i manje posjećenih, manje poznatih svetišta, koja su se ipak oduprla protjecanju stoljeća, promjenjivu glasu vjekova, vrlo drevnih crkava gdje vas ona prima kad je samotno i bez buke ljubite? I Durtal je, vrativši se u Chartres, gledao oko sebe ljude koji su u mraku mukle šume visokih stabala čekali buđenje Gospe kako bi joj se divili.

Sa zorom što je počinjala rudjeti, šuma ove crkve pod čijim krošnjama je sjedio postajala je neraspoznatljivom. Oblici koje je naslućivao bili su izobličeni u tami što je zamućivala obrise i pomalo kopnjela. Dolje, pri tlu, u magli koja se razilazila, izvirala su stoljetna debla mitskih bijelih stabala, posađena kao u buna22

rima što ih stežu u uskim otvorima kamenim ogradama; zatim se tama, gotovo prozirna u razini zemlje, zgušnjavala penjući se sve do njihovih grana koje se nisu mogle vidjeti.

Dižući glavu u visinu, Durtal je uranjao u duboku tminu koju nije osvjetljivala nijedna zvijezda, nikakav mjesec.

Pogleda uprta u visinu, ali sada ravno ispred sebe, kroz izmaglicu sumračja već je zamjećivao sjajne šiljke kao od mačeva, oštrice, goleme, bez držaka i bez navlaka, kako se stanjuju što više idu prema šiljku; na tako velikoj visini, u magli koju su sjekle, te se oštrice pričinjaše kao urezane nejasnim rezovima ili reljefima.

Sa svoje lijeve i desne strane istraživao je prostor, promatrao je u golemim visinama sa svake strane divovski oklop zakvačen za skute noći i sastavljen od orijaškoga štita, izbodena rupama, kako nadvisuje pet širokih mačeva bez brana i bez jabuka na balčaku, koji su na svojim plosnatim dijelovima bili obloženi neodređenim risarijama, nejasnim gravirama.

Malo-pomalo, sunce, koje je tapkalo od neodređene zime, probije maglu što, plaveći se, ishlapi, a oklop obješen na lijevoj Durtalovoj strani, na sjeveru, oživi prvi; raspiriše se žeravica i plamenovi boje punča u rupicama štita, dok se odozdo, u srednjoj ploči, pojavi, u čeličnom gotičkom luku, golem lik crnkinje, odjevene u zelenu haljinu i zaogrnute smeđim plaštem. Glava, omotana plavim svilenim rupcem, bila je okružena zlatnom aureolom i gledala je, svećenički, surovo, pred sobom, razrogačenim, posve bijelim očima.

Ta zagonetna crnka držala je na svojim koljenima crnče čije su se zjenice kao dvije grude snijega isticale na crnu licu.

Oko nje se polagano rasvijetliše drugi još mutni mačevi i krv poteče s njihovih crvenih šiljaka kao iz svježega mesa; i ovi purpurni izljevi opkoliše obrise bićâ bez sumnje nastalih na dalekim obalama kakva Gangesa: s jedne strane, neki je kralj svirao na zlatnoj harfi; s druge, neki je vladar podizao žezlo čije su latice završavale kao tirkizi kakva nevjerojatna ljiljana.

Zatim se na lijevoj strani kraljevskoga glazbenika podiže drugi bradati čovjek, smeđega lica, očnih šupljina pokrivenih 23

okruglim staklenim naočalama, glave ovjenčane kraljevskim vijencem i tijarom, u rukama je držao kalež i pliticu, kadionicu i kruh; a s desne strane vladara, lik koji je nosio žezlo, još više zbunjujući, izdvoji se na modrikastoj pozadini mača. Bio je on vrsta razbojnika, vjerojatno utekao iz zatvora kakva Perzepolisa ili iz kakve Suze, neka vrsta bandita, s malom rumenom kapom u obliku izvrnute staklenke, obrubljene žutom bojom, odjeven u haljinu zagasite boje, zakrčenu u bijeloj podlozi; taj divlji lik nosio je zelenu grančicu i knjigu.

Durtal se okrene i pogledom ispita ispred sebe tminu, a u vrtoglavim visinama, na obzorju, zablistaše mačevi. Skice koje se moglo u mraku razaznati kao izbočene ili udubljene gravire na čeličnoj trasi, pretvoriše se u likove zaogrnute haljinama s dugim naborima; a na najvišoj točki nebeskoga svoda, lebdi u svjetlucanju rubina i safira okrunjena žena, blijede puti, odjevena kao Maurka sa sjevernoga prolaza, u blijedo-smeđu i zelenu boju; pokazivala je dijete što poput nje bijaše bijele rase, kako u jednoj ruci steže zemljinu kuglu, a drugom rukom blagoslivlja.

Najzad, rasvijetli se još uvijek mračna strana, strana u kojoj je kasnilo svjetlo, smještena desno od Durtala, na kraju južnoga prolaza što ga je još uvijek zamućivala slabo isparena sitna kišica zore; štit koji se nalazio nasuprot onomu sjevernom plane, i odozgo, u urezanu polju mača, uspravna sučelice maču što sadrži kraljevsku magrepku, pojavi se žena malo pocrnjenih obraza, nejasna mulatkinja, odjevena kao i druge, u zelenu i smeđu mirtu, kako drži žezlo, također s djetetom.

A oko nje izranjali su ljudski likovi, još neodređeni, činilo se da jašu jedni na drugima, izgledalo je da se guraju u skučenu prostoru što su ga zauzimali.

Prođe četvrt sata a da se ništa jasno ne ocrta; onda se pokazaše pravi oblici. U središtu mačeva koji su zapravo bili staklene ploče, vidljivo se uspraviše znamenite ličnosti; posvuda, posred svakoga prozora, izdužena kao gotički luk, zaplamtješe dlakava lica, nepomična, u žeravici, i kao u gorućem grmu Horeba gdje je Bog zasjao pred Mojsijem, posvuda, u vatrenim šumama, 24

pojavi se, kao stalan postav neodoljive miline i tužne ljupkosti, Gospa, nijema i stroga, glave okrunjene zlatom.

Bila je mnogostruka, silazila je nižim obzorjem s nebesa da se približi svojim stadima, da se na kraju smjesti na mjesto s kojega joj gotovo mogu noge cjelivati, na izbočinu zauvijek mračne galerije; a ondje je poprimala novi izgled.

Ocrtavala se posred prozora slična velikoj plavoj biljci i njezino prividno zagasito crveno lišće podupirali su crni željezni potpornji.

Njezino lice, blago bakrenastog tena, gotovo istočnjačkog, s dugim nosom, očima blago izduženim, glave pokrivene crnom kapicom, s azurnim vijencem, čvrsto je gledalo ispred sebe; i donji dio lica, kratke brade, usta izvučenih dvjema dubokim linijama, davao joj je izgled žene patnice, čak malo zlovoljne. I još uvijek ondje, pod prastarim imenom Notre-Dame de la Belle Verrière, bila je uz dijete odjeveno u haljinu boje suhoga grožđa, dijete jedva vidljivo u gomili zagasitih boja koje su ga okruživale.

Ona koju su svi ondje zazivali. Posvuda, pod starom šumom ove katedrale, Gospa je bila prisutna. Izgledala je kao da je stigla sa svih točaka svijeta, po vanjštini različitih rasa koje su u srednjem vijeku bile poznate: crna, kao kakva afrička žena, žuta poput Mongolke, boje kave s mlijekom poput mješanke, bijela najzad kao Europljanka, potvrđuje se kao Zagovornica čitavoga čovječanstva; ona je bila sva za svakoga i sva za sve, jamčeći prisutnošću Sina, čije je lice imalo obilježja svih rasa, da je Mesija došao otkupiti sve ljude, bez razlike.

A činilo se da u svom usponu svjetlo slijedi Gospin uspon i želi se roditi u vitraju na kojem je ona bila još dijete, u onom prolazu sjevernoga transepta gdje je prebivala sveta Ana, njezina majka, tamnoga lica, okružena Davidom, kraljem sa zlatnom harfom, i Salomonom, vladarom sa žezlom okrunjenim cvijetom plava ljiljana; odvojeni na purpurnoj pozadini, jedan i drugi navješćuju Sinovljevo kraljevstvo; okružena Melkisedekom, čovjekom s tijarom, koji drži pliticu i kruh, i Aronom s neobičnom crvenom kapom, obrubljenom limun žutom bojom, koji prije svega proročki predstavljaju Kristovo svećeništvo.

25

I na kraju apside, posve gore, još se nalazila Marija Pobjednica koja vlada nad ovom posvećenom šumom, a uz nju likovi iz Staroga zavjeta i sveti Petar. Nalazila se i na kraju južnoga transepta, sjedeći nasuprot svetoj Ani, sada odrasla, postala je Majkom, okružena četirima golemim kipovima koji nose, kao u igri jahanja na leđima, četiri mala lika na svojim ramenima: četiri velika proroka koji su navijestili Spasiteljev dolazak, Izaiju, Jeremiju, Daniela i Ezekiela; oni podižu četiri evanđelista, koji tako prostodušno izražavaju paralelizam dvaju Zavjeta, oslonac što ga Stari daje Novomu zavjetu.

No kao da njezina prisutnost nije bila dovoljno učestala, dovoljno određena; kao da je željela da je njezini vjernici, okrećući se u bilo kojem smjeru, gledaju, Gospa se spuštala, umanjena, na nevažnija mjesta, sjedila je na prijestolju u sjeni štitova, posred velikih rozeta, napokon se odlučila da više ne ostane samo kao slika, da postane tijelo, da se materijalizira u kip od crna drveta, da se pokaže na stupu odjevena u široku haljinu, poput srebrna zvona.

Mlačna šuma nestajala je zajedno s noći; debla stabala su odolijevala, ali su izbijala neizmjerno visoka iz tla, zalijetala se bez prekida u nebo, dostizala neizmjerne visine pod rebrastim svodom; šuma je postala golema bazilika, rascvjetana vatrenim ružama, izbušena blistavim oslikanim prozorima, s obiljem Gospâ i apostola, patrijarha i svetaca.

Genij srednjega vijeka spojio je vještinu i pobožnu svjetlost ove crkve, uredio je na neki način uzlazni hod zore u njezine vitraje. Vrlo mračna u trijemu i prilazima crkvenog broda, svjetlost je tajanstveno i stalno prigušena tekla uzduž toga puta. Gasila se u vitrajima, zaustavljena mračnim biskupima, nejasnim svetcima koji su posve ispunjavali prozore s pocrnjenim rubovima, s prigušenim bojama perzijskih sagova; sva ta prozorska stakla upijala su sunčevo svjetlucanje ne prelamajući ga, zadržavala su zlatni prah zraka u zagasitoj ljubičastoj boji patlidžana, u smeđoj boji bukove gube i trijesla, u zelenoj boji suviše ispunjenoj plavom, u crvenoj boji vina pomiješanoj s čađom, poput gustog soka od murvi.

26

No kad je stigla do crkvenoga kora, svjetlost je izbijala u lakšim i življim bojama, u azuru sjajnih safira, u blijedim rubinima, u blagim žutim bojama, u bijelim bojama soli. Tama se raspršivala iza transepta ispred oltara; posred samoga križišta, sunce je ulazilo u najtanja stakla, manje načičkana osobama, gotovo bezbojnih rubova.

Najzad, u apsidi koja predstavlja visinu križišta tekla je na sve strane, simbolizirajući svjetlost koja natapa svijet od vrha; a onda slike ostajahu prozračne, posve pokrivene mekim bojama, nježnim nijansama, uokvirujući jednostavnim snopom iskrica sliku Gospe, manje svetačke, manje grube od drugih; i bijeloga Djeteta koje je svojim podignutim prstima blagoslivljalo zemlju.

Sada je u katedrali u Chartresu posvuda bilo štropota cokula, njihanja suknji, misnih zvonjava.

Durtal napusti kut transepta gdje je sjedio leđima naslonjen na stup, i uputi se na desnu stranu prema udubini gdje je pred Gospinim kipom plamtjela brana od svijeća.

Krenuše konvikti djevojčica što su ih vodile redovnice, skupine seljakinja, ljudi sa sela izlazili su iz svih prilaza, padali su ničice pred kipom, onda bi se približavali stupu i cjelivali ga.

Pogled na te ljude Durtalu je nadahnjivao misao da se njihove prošnje razlikuju od onih molitava što grcaju pod okriljem večeri, od onih molbi žena koje trpe, koje su užasnute proživljenim satima dana. Ove su se seljanke molile ne da bi se žalile, nego da bi ljubile; ti ljudi, koji su se bacali na koljena na kamenim pločicama, nisu dolazili zbog sebe nego zbog nje. Bilo je u onom trenutku nekakva zastoja u jecanjima, nekakva prekida suza, a takvo držanje slagalo se s osobitim vidom što ga je Marija u toj katedrali usvojila; ona se tu zapravo prije svega predstavljala u znaku djevojčice i mlade majke: ona je tu mnogo više bila Gospa od Porođenja negoli Gospa od Sedam Žalosti. Činilo se da su se stari umjetnici srednjega vijeka bojali rastuživati ju, podsjećajući je na suviše bolna sjećanja, i da su takvom obzirnošću htjeli posvjedočiti svoju zahvalnost onoj koja se u tom svetištu stalno pokazivala kao Djeliteljica dobročinstava, kao Čuvarica milosti.

27

Durtal je osjećao kako u njem treperi jeka molitava ovih zanesenih duša što su oko njega odzvanjale, rastapao se u blagoj milini himana, ne tražeći više ništa. Krio je svoje neuslišane želje, prešućivao svoje tajne pritužbe, mislio je samo na to da usrdno pozdravi svoju Majku kojoj je došao poslije tako dalekih putovanja po zemlji grijeha, poslije tako dugih lutanja.

No sada kad ju je vidio, kad je s njom razgovarao, povlačio se, prepuštajući mjesto drugima; zaputio se kući uzeti malo hrane i zadnjim pogledom obuhvativši čudesnu crkvu, ukratko se prisjećao ratobornih privida: oblika štitova rozeta, oštrih pločica vitraja, kontura kaciga gotičkih lukova, sličnosti određenih stakala u sivoj boji poput olova sa željeznim, mrežastim, oklopnim košuljama boraca, a izvana, promatrajući jedan od dva tornja, izrezan na lamele kao češer, poput žičane košulje, mislio je da se zaista čini kako su „Božji stanodavci“ posudili svoje modele ratničkom uresu vitezova; mislio je da su tako htjeli ovjekovječiti uspomenu na svoja junačka djela, posvuda prikazujući uvećanu sliku oružja kojim se opasaše križari kad pođoše na put kako bi ponovno zauzeli Sveti Grob.

A sama unutrašnjost bazilike izgledala je kao da u cjelini izražava istu zamisao i kao da dopunjuje simboličke slike detalja, savijajući svoju lađu svod koje je kao osnova barke oponašao prevrnuto podnožje broda, podsjećajući na obris onih brodova koji otploviše prema Palestini.

Samo što su sada ova sjećanja na junačko vrijeme bila neosnovana. U gradu Chartresu gdje je sveti Bernard zagovarao drugu križarsku vojnu, lađa je zauvijek ostajala nepomična, podvodni dio lađe izvrnut, usidren.

A ponad ravnodušnoga grada jedino je katedrala bdjela, moleći milost za neželjene patnje, za tromost vjere koju su njezini sinovi sada otkrivali, pružala je u nebo svoja dva tornja kao dvije ruke, oblikom svojih zvonika hineći dvije sklopljene ruke, deset vrijednih prstiju, uspravno, jednih uz druge, u onoj gesti što su je nekadašnji slikari-klesari dali svetcima i mrtvim ratnicima, isklesanim na grobnicama.

28

II.

Durtal je već tri mjeseca boravio u Chartresu. Vrativši se iz Trappea1 u Pariz, živio je u neugodnu stanju duhovne beskrvnosti. Duša mu nije izlazila iz svoje sobe, jedva se ustajala, povlačila se po počivaljci, kunjala je u mlačnoj ravnodušnosti i još uvijek ju je ljuljao jednoličan šum usmenih molitava, molitava koje se odmotavaju kao pokvaren stroj koji aparat sam odvrće i koji se sam od sebe okreće u prazno a da se ničega ne dotiče.

Međutim, kadšto se u ogorčenju uspijevao držati, zaustaviti neispravni satni mehanizam svojih prošnji i tada se pokušavao ispitati, promatrati se malo svisoka, letimično sagledavati nejasne perspektive svojega bića.

I pred tim odajama svoje duše izgubljenim u maglama, mislio je na neobičnu povezanost viđenja svete Terezije i priče Edgara Allana Poea2.

Dvorane njegova unutarnjeg dvorca bile su prazne i hladne, opkoljene kao i sobe kuće Usher jezerom čije su magluštine odlučile probiti, obiti istrošenu oblogu zidova. A on je usamljen i nemiran tumarao onim trošnim sobicama čija se zatvorena vrata više nisu otvarala; njegove šetnje vlastitom nutrinom bile su dakle omeđene i panorama koju je mogao promatrati bila je neobično skučena, gotovo se uopće nije primicala. Dobro je uostalom znao da su sobe koje su okruživale ćeliju u samome središtu, onu koja je pripadala Učitelju, bile zatvorene zasunom, zapečaćene nepopustljivim vijcima, čvrsto držane trostrukim zavorima, nepristupačne. Zadovoljavao se dakle lutanjima po predvorjima i okolici.

U Notre-Dame de l’Atreu odlazio je mnogo dalje, usuđivao se sve do ograđenih prostora što okružuju Kristovo prebivalište; na obzorju je primjećivao granice mistike i bez snage da nastavi svoj put, padao je; sada je to bilo jadno jer, kao što primjećuje 29

sveta Terezija, „u duhovnom životu, ne napredovati znači nazadovati“. I zaista je zaostajao, ležao je napola paraliziran, čak ne više u predsobljima svojih posjeda, nego u njihovim dvorištima.

Dotle su fenomeni što ih je opisala ta jedinstvena opatica bili točni. Kod Durtala, dvorci duše bili su nenastanjeni kao poslije duga žalovanja; no u još uvijek otvorenim sobama kružio je, kao sestra uznemirenog Ushera, fantom okajanih grijeha, smrtnih grijeha.

Sličan jadnomu bolesniku Edgara A. Poea, Durtal je u strahu slušao šuštanje koraka po stubištu, žalostive krikove iza vrata.

Pa ipak, duhovi prijašnjih nedjela oblikovali su se samo kao nejasni likovi, nisu se uspijevali zgusnuti, postati tijelo. Najnapasniji zločin od svih, onaj koji ga je toliko mučio, zločin osjetila, napokon se smirio, ostavljao ga je mirnim. Trapistički samostan iskorijenio je korijene negdašnjih pohota; sjećanje na njih katkada ga je često salijetalo u onom što mu je bilo bolnije, sramnije, ali ih je gledao kako prolaze, otvorena srca čudio se što su ga tako dugo obmanjivale one nečiste spletke, čak više nije shvaćao snagu tih obmana, privid tih putenih oaza što ih je susretao u pustinji života, zatvorena u nastranosti, u samoći i u knjigama.

Njegova mašta mogla ga je mučiti, no bez svoje zasluge, bez borbe, posve božanskom milošću, poslije povratka iz samostana više nije mogao zlo završiti.

S druge strane, iako je u neku ruku bio kao uškopljen, odriješen od najveće od svojih muka, vidio je kako se u njem razvija nov korov čiji je rast do tada nestajao iza guste vegetacije drugih poroka. U samom početku smatrao se manje ovisnim o grijehu, i manje podlim; ipak, bio je i dalje tijesno prikovan uza zlo; samo što su se narav i kakvoća tih veza razlikovale, nisu više bile iste.

Izvan toga stanja suhoće, koje je čim bi ušao u crkvu ili bi kod kuće kleknuo uzrokovalo da osjeća kako mu hladnoća ledi molitve i zamrzava dušu, razabirao je podmukle napade, nijeme navale smiješne taštine.

Uzalud se čuvao, svaki put bio je iznenađen, čak se nije imao vremena pribrati.

30

To je započinjalo posredstvom najumjerenijih, najdobroćudnijih razmišljanja.

Primjerice, kad bi odricanjem učinio uslugu svojem bližnjem, ili kad ne bi naudio osobi kojoj je zamjerao, osobi koju nije volio, odmah je u njega kradom ulazilo, uvlačilo se neko zadovoljstvo, neka taština, koja je vodila do onoga budalastog zaključka da je bolji od mnogih drugih; a na takve osjećaje duboke ispraznosti kalemila se još i oholost da je to krjepost koju čak ni uz cijenu napora nije stekao, tako zavodljiva oholost nevinosti u koju većina ljudi koji po njoj postupaju čak i ne sumnja.

I cilj tih napada primjećivao je suviše kasno, kad bi već postali razgovijetni, kad je zaboravljao da ih treba podnositi; i padao je u očaj što se uvijek spoticao o istu zamku, mislio je da su ono malo dobra što ga je mogao steći s bilance njegova života poništili obijesni troškovi njegova razvrata.

Očajavao je, raspravljao sa svojim starim ludostima, zapomagao na izmaku snaga: „Trappe me slomio; spasio me od požude, ali me ispunio bolestima za koje nisam ni znao prije nego što su me ondje operirali! Samostan koji je tako ponizan, povećao mi je taštinu i udeseterostručio oholost; zatim me tako slaba i tako umorna pustio da odem, tako da nikada poslije nisam mogao prevladati onu glad, nikada nisam mogao iskusiti mističnu obnovu koja mi je potrebna, ako ne želim Bogu umrijeti!“ I po stoti put se pitao: „Jesam li sretniji nego prije svoga obraćenja?“ I morao je, ipak, da sebi ne laže, odgovoriti da; vodio je uglavnom kršćanski život, slabo je molio, ali barem je stalno molio; samo… samo… ah! Njegova jadna obitavališta duše bila su prilično crvljiva i prilično jalova! – I sa zebnjom se pitao ne će li ona u dan krize završiti, kao zamak Edgara Allana Poea, naglim padom u crnu vodu onoga jezera grijeha koje mu je potkopavalo zidove!

Stigavši do takva stupnja svojih blebetanja, silom je ovisio o ocu Gévresinu koji ga je, unatoč njegovim protivljenjima, silio da se pričešćuje. Od njegova povratka iz Notre-Dame de l’Artrea, njegov je odnos s tim svećenikom snažio i postajao prisan.

31

Sada je poznavao nutrinu toga svećenika, kao iseljenu usred srednjega vijeka, što je živio daleko od suvremenoga života. Prije, kad bi zvonio na vrata, nije obraćao nikakvu pozornost na domaćicu, staru ženu koja ga je u tišini, otvarajući mu vrata, pozdravljala.

Sada je rado posjećivao tu osebujnu i srdačnu domaćicu.

Prvi sastanak dogodio se onoga dana kad je došao vidjeti bolesna oca. Smještena pokraj kreveta, držala je naočale na vrhu nosa kao promatračnicu, cjelivala je, jednu za drugom, pobožne sličice umetnute u knjigu obloženu crnom tkaninom. Pozvala ga je da sjedne, sklopivši knjigu i odloživši svoje naočale i sudjelovala u razgovoru, a kad je izišao iz sobe, bio je zaprepašten tom osobom koja je oca Gévresina zvala jednostavno „otac“ i govorila vrlo prostodušno, kao o prirodnoj stvari, o svom odnosu s Isusom i sa svetcima; činilo se kao da s njima živi u savršenom prijateljstvu, govorila je o njima kao o drugovima s kojima bez ikakve neprilike brbljamo.

Izraz lica ove žene koju mu je svećenik predstavio kao gospođu Céleste Bavoil, bio je u najmanju ruku čudan. Bila je mršava, poletna, pa ipak sitna. Iz profila, kljunasta nosa, čvrstih usta, imala je izgled lica mrtvoga Cezara, ali se sprijeda strogost profila ublažavala u seljačkoj jednostavnosti, topila se u blagosti mirne redovnice, u potpunu neskladu sa svečanom odlučnošću crta lica. Činilo se da je ta žena s oholim nosom, pravilnim licem, bijelim i sitnim zubima, crnih očiju koje su pri svjetlu poigravale poput miša pod čudesnim trepavicama, unatoč svojim godinama, ostala lijepa; činilo se barem da je jedinstvo sličnih sastavnica moralo označiti ovo lice posebnom odlikom, zaista plemenitim znakom; i zaključak nipošto nije opovrgavao te pretpostavke; cjelina je mamila sjedinjeno prianjanje detalja. Očito, ovo poricanje proizlazi, mislio je on, iz drugih osobina koje protuslove značenju glavnih crta; najprije, iz mršavosti obraza obojenih bojom staroga drveta, posutih tu i tamo kapljama, pjegama od sunca, blagim pjegama na licu; zatim iz poveza bijele kose, polegnute po svoj dužini ispod kape s rišom, napokon iz skromnoga držanja, iz cr32

ne sklepane haljine koja se njiše na vratu i pod kojom se na leđima nazire okvir utisnuta steznika, istaknuta na tkanini.

Možda je manje u pitanju bila neprirodna mješavina crta lica koliko izrazita razlika između oblačenja i držanja, između izgleda i tijela, razmišljao je on.

Ukratko, pokušavajući ju sažeti, ona je osjećala i Crkvu i prirodu. Držala se dakle i kao časna sestra i kao seljanka. Jest, to je gotovo točno, ali ipak još nije to, nastavljao je on; jer ona je i manje dostojanstvena i manje obična. Gledate li je odostraga, ona je više iznajmljivačica crkvenih stolaca nego redovnica; gleda li se sprijeda, ona je mnogo iznad plemkinje. Treba svakako zabilježiti i da se, kad časti svetce, uzdiže i nije ista; onda se uzvisuje u plamenu duše; no sve su ove pretpostavke uzaludne, zaključi on, jer ju ne mogu odrediti po kratkom dojmu, po brzom pogledu. Sigurno se potvrđuje da iako uopće ne sliči ocu Gévresinu, poput njega razdvojena je na dvije različite polovine. On ima prostodušne oči, pogled prvopričesnice i kadšto bolne usnice starca; ona je izgledom ohola i dušom ponizna; i po oprečnim znacima, po drugim crtama lica, luče isti učinak, istovjetan sklad očinske blagosti i zrele dobrote.

Durtal im je vrlo često navraćao u posjet. Doček se uopće nije mijenjao, gospođa Bavoil ga je pozdravljala nepromjenljivim izrazom: „Evo našega prijatelja“, dok se svećenik očima smiješio i stiskao mu ruku. Uvijek kad bi vidio gospođu Bavoil, ona se molila; ispred svoje peći kad bi krpala, kad bi oprašivala pokućstvo, kad bi otvarala vrata, posvuda, neprekidno je prebirala svoju krunicu.

Radost ove vrlo šutljive domaćice sastojala se u svetkovanju Majke Božje kojoj je vršila pobožnost; s druge strane, navodila je, napamet, odlomke jedne pomalo čudnovate mističarke s kraja XVI. stoljeća, Jeanne Chézard de Matel3, utemeljiteljice reda Utjelovljene Riječi, u kojem su redovnice nosile upadljivu odoru, bijelu haljinu opasanu pasom od grimizne kože, crveni plašt i škapular4 krvave boje na kojemu je plavom svilom bila izvezena kruna od trnja; unutar toga vijenca Srce Isusovo probodeno s tri čavla i u njemu ove riječi: „Amor meus“.

33

Durtal je isprva smatrao gospođu Bavoil malo ćaknutom te dok bi ona citirala odlomak iz Jeanne de Matel o svetom Josipu, krišom bi gledao svećenika koji joj uopće nije prigovarao. „No, onda, gospođa Bavoil je svetica?“ upita ga Durtal jednoga jutra dok su bili sami. „Draga gospođa Bavoil je stup molitava“, ozbiljno odgovori otac.

Jednoga poslijepodneva, kad je Gévresin bio odsutan, Durtal je ženu ispitao.

Ona mu ispripovjedi o svojim dugim hodočašćima po Europi, o hodočašćima na koja je godinama odlazila pješice cestama, proseći milostinju.

Gdje god je bilo Gospino svetište, ona bi onamo odlazila sa zamotkom rublja u jednoj, s kišobranom u drugoj ruci, s kositrenim križem na grudima, krunicom obješenom o pojas. Prema svojoj knjižici u koju je dnevno bilježila, pješice je prevalila deset tisuća petsto liga.

Onda je došla starost, i ona je, kako se izrazila, „izgubila svoju nekadašnju snagu“. Nebesa koja su je nekada unutarnjim glasom upućivala na hodočašća, sada više nisu nalagala takva putovanja. Nebo ju je poslalo k ocu Gévresinu da se odmori; no način života bio joj je naznačen jednom za svagda; kao krevet, slama prostrta na drvenim daskama; kao hrana, seoski i redovnički režim od mlijeka, meda i kruha – a u vrijeme pokore morala bi mlijeko zamijeniti vodom. „I vi nikada ne jedete drugu hranu?“ „Nikada.“ I nastavljala je: „Ah! Prijatelju, Svevišnji mi zadaje pokoru“, i veselo bi se šalila sa samom sobom i svojim ponašanjem. „Da ste me vidjeli kad sam se vraćala iz Španjolske kamo sam išla pohoditi Gospu od Stupa u Zaragozi, bila sam poput crnkinje! S velikim raspelom na grudima, haljinom koja je sličila redovničkoj, mislili su svi: tko je ova bogomoljka? Izgledala sam kao svečano odjevena ugljenarka; vidjeli su samo bijelu kapu, orukvice i vrat; ostatak, lice, ruke, suknje, sve je bilo crno.

34

SADRŽAJ

Poglavlje I. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 Poglavlje II. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29 Poglavlje III.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44 Poglavlje IV.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Poglavlje V. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 76 Poglavlje VI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 93 Poglavlje VII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 117 Poglavlje VIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 Poglavlje IX.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 159 Poglavlje X. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 182 Poglavlje XI.. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 206 Poglavlje XII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 235 Poglavlje XIII. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 264 Poglavlje XIV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 283 Poglavlje XV. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 305 Poglavlje XVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 322 DODATCI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 335 Uz Huysmansov roman Katedrala . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337 Crteži iz francuske književnosti: La Cathédrale. . . . . . . . . . . . . . . . . . 343 BILJEŠKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 355

367

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

Tiskano u studenom 2017.

Roman Katedrala, najpoznatije djelo čuvenog francuskog pisca Jorisa-Karla Huysmansa (1848. –1907.) donosi priču o duhovnom putu glavnog protagonista Durtala. Taj uvelike autobiografski lik Huysmans vješto uranja u priču prožetu iznimnim poznavanjem kršćanskog simbolizma, srednjovjekovne arhitekture i umjetnosti, te lirskom ljepotom opisa, nenadmašnim rječnikom i vrhunskim književnim izrazom. Ovo je književno remek-djelo umjetnička odiseja kroz povijest, simbolizam i estetiku slikarstva, kiparstva, književnosti, crkvene glazbe, boja, kamenja, cvijeća, pedagogije, itd. Osim toga, ovaj se Huysmansov roman na poseban način proslavio raspravljanjem o postanku i povijesti gotike sve do njezina pada, opisima ulica i okolice Chartresa, šarenim orisom velike procesije i ustoličenja biskupa te nadasve detaljnim tumačenjima i opisima veličanstvenog spomenika, chartreske katedrale. Teško je u književnosti naći takvu veličanstvenu himnu spomeniku umjetnosti koji nije samo rekvizit ili pozornica radnje; katedrala je načelo, motiv, život, živa osoba, ona je živa epoha. Nasuprot toj postojanosti i ljepoti stoji glavni lik, dekadent Durtal sa svojom skepsom, nehajem i nervozom, sve dok se na koncu svi njegovi sitni interesi, želje i sumnje ne izgube u toj golemoj, jedinstvenoj i mirnoj umjetnini, dovodeći ga do životne preobrazbe i obraćenja. Pred očima čitatelja ovoga književnog remekdjela vjerno, neodoljivo i živo uzdiže se katedrala u Chartresu u svoj svojoj ljepoti i dostojanstvenosti, vjerno rišući osobne priče ljudi koji se kreću pod njezinim lukovima. „Ovaj roman napisan s iznimnom pomnjivošću prema detaljima donosi priču o obraćenju, ali ujedno predstavlja i minuciozno propitivanje simbolizma u umjetnosti. Huysmansovi opisi toliko su detaljni i precizni da je Katedrala jedno vrijeme čak služila kao vodič kroz katedralu u Chartresu.“ dr. Penelope Woolf

ISBN 978-953-235-591-8

VERBUM 165 kn

www.verbum.hr