Za život svijeta

ALEXANDER SCHMEMANN

za život svijeta svijet kao sakrament VERBUM

Alexander Schmemann ZA ŽIVOT SVIJETA

ALEXANDER SCHMEMANN

ZA ŽIVOT SVIJETA SVIJET KAO SAKRAMENT Prevela Emina Kovačević

VERBUM

Biblioteka:

Posebna izdanja 205.

Urednik: mr. sc. Petar Balta Naslov izvornika: For the Life of the World Prvi put objavio St Vladimir’s Seminary Press Copyright © 2018 by St Vladimir’s Seminary Press © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2023.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević Grafička priprema: Mario Šantić Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske i Grada Splita.

Slika na korici: Križ optočen dragim kamenjem, mozaik, bazilika Sant’Apollinare in Classe, Ravenna (photo: Nick Thompson) Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj ISBN 978-953-235-808-7 CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 190915013.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Knjiga Za život svijeta izvrsno je štivo za svakoga tko želi produbiti ne samo svoje teološko znanje, nego i praktični sakramentalni život. Na jednom mjestu u ovoj knjizi njezin autor Aleksander Schmemann tumači smisao blagoslova vode i kaže: „Vodi se blagoslovom vraća njezina prava funkcija, otkriva se da je ‘blagoslovljena voda’ istinska, potpuna i adekvatna voda, a materija ponovno postaje medij zajedništva i spoznaje Boga.“1 Te su riječi veoma važne za shvaćanje uloge vode u sakramentu krsta kojim započinje naš kršćanski život. U slavlju krštenja voda je ne samo glavna, nego i prva materija s kojom dolazimo u kontakt. U blagoslovljenoj vodi krsnoga zdenca naša ranjena ljudska narav čisti se od zaraze grijeha i mi bivamo postavljeni u onaj iskonski i istinski odnos s Bogom koji je postojao na početku stvaranja svijeta kada nas je Bog stvorio na svoju sliku.

Alexander Schmemann često uz pojam sakramenta veže ideju preobrazbe. No ta se preobrazba ne sastoji u tome da se preobrazimo u nešto što nismo, nego da postanemo ono što uistinu jesmo. Kao što se u Kristovu krštenju u rijeci Jordanu i njegovu preobraženju na gori pokazalo da je on Očev ljubljeni Sin, tako po sakramentu kr1

Prilog 1: Bogoštovlje u sekularno doba, str. 163.

5

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

sta i ostalim sakramentima mi izlazimo iz svijeta koji je grijehom sveden na materiju otuđenu od Boga i ulazimo u život svijeta koji je Krist obnovio i potpuno ga povezao s Ocem.

Za onoga tko živi sakramentalnim životom nema ni jednoga djelića prostora i vremena koji je isključen iz relacije s Bogom. Upravo u tome da sve stvoreno poveže s Bogom nalazi se poslanje svakoga pojedinog kršćanina i čitave Crkve. Ako se Crkva shvaća samo kao „bitak u sebi“, a ne kao novi odnos između Boga, čovjeka i svijeta, onda se, upozorava Schmemann, tu ne radi o ekleziologiji, nego o ekleziolatriji. Drugim riječima, ako zaboravimo na ulogu Crkve za život svijeta, upadamo u idolatrijski odnos prema Crkvi kao instituciji, umjesto da kao Crkva nastavljamo Kristov navještaj kraljevstva Božjega koje je među nama.

Naslov knjige Za život svijeta autor je uzeo iz Evanđelja po Ivanu, i to iz njegova šestoga poglavlja koje je čitavo posvećeno Isusovu govoru o sebi kao kruhu života.

Krist je rekao da je on živi kruh koji je sišao s neba, a taj kruh jest njegovo tijelo za život svijeta (Iv 6,51). Pojam Kristovo tijelo u tom kontekstu shvaćamo kao njegovo euharistijsko tijelo, ali taj pojam nikako ne možemo odvojiti od Kristova tijela kao Crkve. Crkva je bez euharistije nezamisliva. Po krštenju mi postajemo udovi Crkve, ali euharistija je hrana od koje Crkva živi. Ona je lijek za onu prvu čovjekovu neposlušnost Bogu kada je, umjesto hrane koja donosi život, unio u svoje tijelo jelo koje donosi smrt. Stoga u svom govoru o sakramentima Schmemann ne slijedi uobičajeni kronološki redoslijed kojim primamo sakramente. On najprije govori o euharistiji kao jedinom pravom životu stvorenja s Bogom. Taj pravi život iz-

6

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

gubili smo u Adamovu neposluhu, ali nam je vraćen u Kristu čiji je život potpuna zahvalnost, predanje i poslušnost Bogu.

Euharistija je stoga ispunjenje prethodnih dvaju sakramenata kršćanske inicijacije, krštenja i krizme, o kojima Schmemann govori pod jednim naslovom kao o rođenju i životu „Iz vode i Duha“. Kada se radi o krštenju djece, slavlje krizme kojom Duh Sveti u kršteniku potvrđuje život Crkve u praksi zapadne Crkve kronološki je odgođeno te se krštenje i krizma slave kao dva različita slavlja. To ima svoje pastoralne razloge, ali predstavlja i velik teološki problem. U Pravoslavnoj Crkvi, čijoj tradiciji pripada Aleksander Schmemann, krštenje i krizma uvijek se slave u istom slavlju jer se, kaže on, krizma može odvojiti od krštenja onoliko koliko se život može odvojiti od rođenja.2 Za katoličkoga čitatelja ta tvrdnja zvuči kao nešto nad čim se treba duboko zamisliti, pogotovo kada smo svjesni činjenice da se u naše vrijeme nakon slavlja krizme kod mladih vjernika ne događa novi polet sakramentalnoga života, nego upravo suprotno. Paradoksalno, ali stvarno, mnogima je krizma prijelazni događaj kojim se, do eventualne ženidbe ili drugoga životnog događaja, završava period bliže povezanosti sa životom Crkve.

Tako na kraju uviđamo da odvajanje krizme od krštenja, tj. odgoda slavlja krizme od djetinje do mladenačke dobi, što nam se činilo kao dobro pastoralno rješenje kojim se dobiva vrijeme za potrebnu kršćansku pouku, zapravo postaje pastoralni problem. O tom pitanju raspravljalo se i na Drugom vatikanskom saboru, a papa Benedikt XVI. u svojoj apostolskoj pobudnici Sacramentum caritatis ističe kako euharistija dovodi kršćansku inicijaciju do is2

Usp. str. 95.

7

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

punjenja (br. 18), a to podrazumijeva da joj krštenje i potvrda prethode.

To je i razumljivo, jer se krštenje i potvrda primaju samo jednom za cijeli život, a euharistija je trajna hrana kršćanskoga života. Sve to potiče nas na osvješćivanje toga da se poimanje sakramentalnoga života ne smije svesti na čin primanja nekoga sakramenta. Sakramentalni život nije stvar trenutka, nego trajno životno stanje. No postoje trenuci, kada odlutamo s puta života, te pod istim naslovom pod kojim govori o krštenju i krizmi Schmemann govori i o sakramentu pokore ili pomirenja. Znamo da nam se već u krštenju opraštaju svi grijesi i da nam je u sakramentu krizme darovana snaga Duha Svetoga, ali time nije završila naša borba s grijehom koji još nije nestao s pozornice svijeta. Događa se da u toj borbi malakšemo, padnemo i vratimo se starom grešnom životu te nam je darovan sakrament pokore kao stalna otvorena mogućnost da se opet vratimo novosti života koji nam je Bog darovao u Kristu. Sve to događa se u ljubavi, jer opraštanje je čin Božje ljubavi prema nama, a obraćenje je naše uzvraćanje ljubavi Bogu.

Ljubav je riječ koju Schmemann u ovoj svojoj prilično maloj knjizi koristi više od stotinu i dvadeset puta, a jedno poglavlje nosi naslov „Otajstvo ljubavi“. U tom poglavlju Schmemann opet pod jednim naslovom ne govori samo o jednom sakramentu, nego ovoga puta o dva različita, ali međusobno povezana sakramenta. Riječ je o sakramentima ženidbe i svetoga reda, a ono posebno što ih povezuje jest to što se i u ženidbi i u svetom redu život shvaća kao poziv. No ovdje se ne radi o bilo kojem životnom pozivu, nego o pozivu na nasljedovanje Krista u takvu obliku života koji će pokazati svijetu da nema veće lju-

8

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

bavi od one koja se ostvaruje u potpunu predanju života (usp. Iv 15,13). I bračni život i svećeničko služenje ostvarenje su Kristova služenja i njegovih riječi kako „nije došao da bude služen, nego da služi i život svoje dade kao otkupninu za mnoge“ (Mk 10,45).

U tom smislu pod istim naslovom gdje se govori o sakramentu ženidbe i svetoga reda Schmemann govori i o Kristovoj majci, Djevici Mariji. Ona je cijelim svojim životom odgovorila na Božji poziv tako što je pristala dati svoje tijelo i krv da postanu tijelo i krv Sina Božjega.3 Čini nam se da Schmemannove riječi o Mariji posebno pokazuju kako su u njemu lijepo usklađene akademska teološka jasnoća i nježna ljubav prema Crkvi.

Uz otajstvo ljubavi postoji u ovom svijetu i otajstvo patnje i smrti koje također ima svoju sakramentalnu dimenziju. Međutim, Schmemman ne voli govoriti o patnji i smrti kao misteriju. On podsjeća na to da Sveto pismo ne govori o smrti kao misteriju, nego kao neprijatelju kojega treba uništiti (usp. 1 Kor 15,26). Pod naslovom „Smrću smrt uništi“ Schmemann govori o sakramentu bolesničkoga pomazanja čiji cilj nije bolesniku povratiti medicinsko zdravlje, pa niti mu pružiti utjehu vjere pri odlasku s ovoga svijeta, kako se to često zna reći. Cilj je ovoga sakramenta da čovjek uđe u život kraljevstva Božjega i Crkva svojoj djeci pomaže da u takvim trenucima postanu svjedoci Krista čija muka i smrt nisu bila poraz nego pobjeda Života koji je zasjao u njegovu uskrsnuću.

Schmemannov govor o sakramentima pun je dubokih teoloških tvrdnja i razmišljanja koja bismo iz perspektive čitatelja zapadne kršćanske tradicije vjerojatno svrstali na područje dogmatike. Međutim, teološki okvir 3

Usp. str. 104.

9

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

u kojem Schmemann govori o sakramentima prvenstveno je liturgijski. Tako on kritički zapaža kako kod sv. Tome Akvinskoga, koji predstavlja vrhunac katoličke srednjovjekovne teologije, možemo detaljno iščitavati crkveni nauk o sakramentima, a da uopće ne znamo kako se oni liturgijski slave.4 Ali isto tako primjećuje kako je odvajanje doktrinarnoga govora o sakramentima od njihova liturgijskoga konteksta zahvatilo i Pravoslavnu Crkvu te ukazuje na potrebu vraćanja izvorima. Crkvenim bi ocima govor o sakramentnima izvan liturgije bio nezamisliv jer sakramenti nisu teološke misaone konstrukcije, nego stvarni život Crkve. Dosljedno tomu, Schmemann govori o sakramentima opisujući tijek i elemente liturgijskoga slavlja u kojem se oni primaju i dijele. Na taj način bolje se vidi kako se svako liturgijsko slavlje Crkve okupljene u Kristu nastavlja kao trajno bogoslužje u svakodnevnom sakramentalnom životu.

Na svakom je čitatelju koliko će se složiti sa Schmemannovim zapažanjima, no kao katoliku često mi je čitajući ovu knjigu dolazilo na pamet kako se dio Rimske kurije koji se bavi pitanjem liturgije naziva Dikasterij za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Ne mogu se oteti dojmu kako to povezivanje sakramenata s pojmom discipline stavlja u prvi plan pravne i moralne kategorije, a Schmemann upozorava upravo na to kako nam u tom slučaju glavna preokupacija u slavljenju sakramenata postaje to da sakrament bude valjan, a pitanje što je to valjano ostaje neodgovoreno.5 Ova se knjiga bavi upravo pitanjem što su sakramenti i govori o njima onako kako se govori o životu.

4 5

10

Usp. str. 169.

Usp. str. 85-86.

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

Njezina autora Alexandera Dmitrijeviča Schmemanna upoznao sam ponajprije preko njegovih objavljenih dnevnika koji obuhvaćaju posljednje desetljeće njegova života (1973.–1983.). Otac Aleksander, kako su ga oslovljavali, bio je ruski pravoslavni svećenik, čije prezime odaje da njegova obitelj ima njemačke korijene. Rođen je 1921. godine u Estoniji, ali je njegova obitelj, dok je još bio dijete, preko Beograda emigrirala u Pariz, gdje je Aleksander proveo mladost, oženio se i postao svećenikom. Zajedno sa svojom suprugom Julianom r. Osorgin i troje djece odselio je 1951. godine u Sjedinjene Američke Države gdje je ostao do kraja života i djelovao kao svećenik i profesor teologije. Zaslužan je i za stvaranje autokefalne Američke pravoslavne Crkve.

Iza tih osnovnih biografskih podataka stoji čovjek i svećenik duboke vjere i autentična sakramentalnoga života. Njegova knjiga Za život svijeta doživjela je svoje prvo izdanje 1963. godine i predstavlja sakramente onako kako se oni shvaćaju i slave u Pravoslavnoj Crkvi. No autor knjige živio je u ambijentu SAD-a koji je više obilježen zapadnim kršćanskim tradicijama, a datum od prije šezdeset godina nimalo nije umanjio aktualnost teme i način na koji je ona predstavljena. Reference na katoličko poimanje sakramenta nisu rijetke i uvijek su jasno istaknute sličnosti i razlike u katoličkom i pravoslavnom nauku i praksi.

Dobrohotni čitatelj brzo će primijetiti kako je ono što je temeljno i prevladavajuće zajedničko svima koji vjeruju u Krista i da su razlike često plod nesporazuma i opterećenosti teškim povijesnim naslijeđem. Kod istinskih vjernika manjak kršćanskoga jedinstva stvara bol i žeđ za što bržim ispunjenjem Kristove molitve da svi njegovi budu

11

PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU

jedno (usp. Iv 17,11.22), o čemu gotovo potresno svjedoči Aleksanderova supruga Juliana u svojoj knjizi Moj put s ocem Aleksanderom.6 Juliana je kao i Aleksander pripadala ruskoj emigrantskoj obitelji iz viših slojeva društva. Školovala se u djevojačkom zavodu Collège Saint-Marie de Neuilly koji je u to vrijeme vodila Madaleine Daniélou, majka kasnijega kardinala Jeana Daniélou. Školski program bio je duboko ukorijenjen u crkveni život te su članice zavoda, među ostalim, svakodnevno sudjelovale na misi. To je vrijedilo i za djevojčicu Julianu koja je bila pravoslavka i nije se mogla pričestiti na katoličkoj misi. Bio je to nešto što ona nije mogla razumjeti. Zbog čega i čemu ta odijeljenost? Nemogućnost da potpuno sudjeluje u euharistijskom slavlju s drugim kršćanima istodobno joj je budilo žeđ za kršćanskim jedinstvom i stvaralo ranu koja ju je boljela cijeloga života.

Nakon što pročitamo ovu knjigu i nama će možda postati još teže i bolnije pitanje kako to da kao kršćani vjerujemo u iste sakramente, a ne možemo ih slaviti zajedno.

Ali nadamo se da će nam postati još veća i žeđ za jedinstvom koju možemo utažiti jedino u Kristu koji je s Ocem i Duhom Svetim jedno. dr. sc. Domagoj Runje, Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu

6

12

Juliana Schmemann, Il mio viaggio con padre Alexander, Rim, 2021., 36.

UVOD

UVOD

Uvod u prvo izdanje Ova knjiga iz pera jednoga pravoslavnog svećenika htjela bi biti doprinos – mada skroman i djelomičan – velikoj duhovnoj raspravi našega vremena. Ta rasprava, u koju su uključeni svi današnji kršćani, tiče se uloge kršćanske vjere u suvremenom svijetu. Knjiga je pokušaj da se problemi, nade i teškoće svijeta povežu sa sakramentalnim iskustvom koje je uvijek bilo srž pravoslavnoga svjetonazora. Takvim postupkom otkrit ćemo kozmičke i univerzalne dimenzije kršćanske leitourgia, koja po svojoj naravi i po svojoj svrsi sve uključuje, za sve se brine i sve preobražava.

Premda je pravoslavna liturgijska tradicija glavno vrelo mojega nadahnuća, duboko sam svjestan koliko dugujem duhovnoj i teološkoj obnovi, koja je na odlučujući način obilježila kršćanski Zapad našega vremena, posebno liturgijskom pokretu. Ovim kratkim uvodom želim priznati taj dug.

Tijekom tolikih stoljeća dvije „polovice“ – istočna i zapadna – koje su tvorile kršćanstvo od njegova pojavka na povijesnoj sceni, živjele su ne samo u crkvenoj i doktrinarnoj odijeljenosti, nego i u potpunu međusobnom nepoznavanju. Premda zacijelo imamo različito tumačenje i objašnjenje uzroka i naravi naših podjela, nitko danas neće nijekati da je jedna od njihovih najtragičnijih posljedi-

13

ZA ŽIVOT SVIJETA

ca bilo to što su takve podjele u svakom od tih odijeljenih “svjetova” poticale osjećaj samodostatnosti, koji je doveo do sužavanja duhovnoga pogleda i do osiromašenja teološke perspektive.

Bilo je mnogo polemika, ali nikakva truda oko razumijevanja; bilo je mnogo osuda, ali nikakva stvarnoga zanimanja; bila su to više dva monologa, a ne dijalog. Nije pretjerano reći da je upravo liturgijski pokret, prije nego što se pojavio organizirani ekumenski pokret, prvi razbio nepoznavanje i ravnodušnost, prvi stvorio uvjete za novi susret zasnovan ne više na strahu i sumnjičenju, nego na ljubavi, na uzajamnom poštivanju i poglavito na onom što je zajedničko. Rad ljudi kao što su Odo Casel i Lambert Bneauduin, J. A. Jungmann i Louis Bouyer, Romano Guardini i H. A. Reinhold, da spomenem tek neke, polučio je više od postavljanja temelja za liturgijsku obnovu u rimskom katoličanstvu. Taj je rad pridonio otvaranju zajedničke teološke i duhovne perspektive, uspostavi uistinu katoličkoga govora bez kojega ne bi bio moguć nikakav plodonosan susret i nikakav ekumenski razgovor. Njihova su djela bila i još uvijek su značajna i za nas pravoslavce kao i za našu zapadnu braću. Doista, ona nam nisu samo pomogla bolje razumjeti liturgijsku i duhovnu baštinu Zapada, nego, koliko god izgledalo paradoksalno, pomogla su nam i da bolje upoznamo sâm naš lex orandi. To ne znači slaganje o svim točkama, ali s ljudima poput njih čak su i neslaganja konstruktivna i puna značenja. Zapravo, postavljanjem pravih pitanja, smještanjem studija liturgije u misionarsku, teološku i ekumensku perspektivu te poglavito svojim duhom ljubavi oni su zacrtali putanju koju trebamo prepoznati kao naš za-

14

UVOD

jednički put. Njima, bili oni živi ili već počivali u Gospodinu, sa zadovoljstvom posvećujem ovu knjižicu.

Sve ovo znači da stranice koje slijede ne žele biti neka pravoslavna “lekcija” Zapadu. Stajališta i stavovi koje se ovdje kritizira nisu monopol nijednoga crkvenog ili geografskog područja. Pa ako mi je ovdje iznesene i branjene misli nadahnula moja vjera i pravoslavna liturgija, one su drugdje mogle imali bolje i učenije tumače. Jasno je da ne pokušavam izbrisati ni umanjivati točke doktrinarnoga razilaženja jer bi to bilo u protuslovlju s načelima istinski ekumenskoga duha. Ekumenizam ne podrazumijeva relativistički stav ni kompromis, nego prije svega znači spremnost za slušanje i da budemo saslušani, znači traženje istine učiniti zajedničkom zadaćom, koliko god ona bila teška i mučna.

Izvorno ova je knjiga napisana i tiskana u maloj nakladi kao studijski vodič za susret Nacionalne studentske kršćanske federacije. Nije se obraćala teolozima pa stoga i nema znanstveni aparat. Svejedno, nadam se da ovaj popularni oblik njezinim čitateljima može biti na duhovnu dobrobit.

1965.

15

ZA ŽIVOT SVIJETA

Uvod u drugo izdanje Ova je knjižica napisana prije deset godina, u prosincu 1963., kao svojevrstan priručnik za potrebe Konferencije Nacionalne studentske kršćanske federacije koja se svake četiri godine održava u Ohiu, u gradu Athensu. Nije zamišljena da bude i nipošto nije sustavna teološka studija pravoslavne liturgijske tradicije. Pišući je, imao sam samo jednu namjeru: studentima koji su se pripremali za raspravu o kršćanskom poslanju ukratko opisati kršćanski „pogled na svijet“, odnosno onaj pristup svijetu i čovjekovu životu u njemu koji proizlazi iz liturgijskoga iskustva Pravoslavne Crkve.

Dogodilo se, međutim, da je ova knjiga doprla do čitateljske publike koja znatno nadilazi studentske krugove za koje je napisana. Izdavačka kuća Herder i Herder ponovno ju je tiskala 1965. (pod naslovom Sakramenti i pravoslavlje), objavljena je u Engleskoj (pod naslovom Svijet kao sakrament), prevedena na francuski, talijanski i grčki, a nedavno je čak u Sovjetskom Savezu u tajnosti „objavljen“ samizdat ruskoga prijevoda. Sve to, uvjeren sam, ne dokazuje da sama knjiga posjeduje neke osobite kvalitete – ja sam više od bilo koga drugog svjestan njezinih mana i nedostataka – nego pokazuje da je problem s kojim sam se uhvatio ukoštac važan i da ga treba žurno riješiti, što je bilo očito i prije deset godina, a još više danas, pa u tome nalazim jedino opravdanje za ovo novo izdanje.

Problematika o kojoj govorim nije drugo doli sekularizam – progresivno i naglo udaljavanje naše kulture, samih njezinih temelja, od kršćanskoga iskustva i „svjetonazora“ koji je inicijalno oblikovao tu kulturu – ali i duboka polarizacija koju je sekularizam izazvao među kršća-

16

UVOD

nima. Dok jedni, čini se, raširenih ruku prihvaćaju sekularizam kao najveći povijesni doprinos kršćanstva, drugi u njemu nalaze opravdanje za gotovo manihejsko odbacivanje svijeta, za bijeg u nekakvu rastjelovljenu i dualističku „duhovnost“. Tako imamo one koji Crkvu svode na svijet i njegove probleme te one koji svijet jednostavno poistovjećuju sa zlom i morbidno uživaju u svojoj apokaliptičnoj sumornosti.

Uvjeren sam da oba stava izobličuju onu cjelovitost, onaj katolicitet autentične pravoslavne tradicije koja je uvijek naglašavala dobrotu svijeta, za čiji je život Bog dao svojega jedinorođenog Sina, ali i zloću u koju je taj svijet ogrezao (usp. 1 Iv 5,19). To je tradicija koja oduvijek, sve do danas, svake nedjelje razglašava da „po križu dođe radost svemu svijetu“, ali onima koji vjeruju u Krista isto tako poručuje: „Ta umrijeste i život je vaš skriven s Kristom u Bogu!“ (Kol 3,3s).

Stoga je za nas pravo pitanje kako – u vjeri, u životu, u djelovanju – „spojiti“ ove naizgled kontradiktorne tvrdnje Crkve, kako se oduprijeti napasti da odaberemo i „apsolutiziramo“ jednu od njih te tako zaglibimo u pogrešnim razmišljanjima ili „herezama“ koje su tako često opterećivale kršćanstvo u prošlosti.

Uvjeren sam da nam odgovor neće dati uglađene intelektualne teorije, nego prije svega ono živo i neprekinuto iskustvo Crkve koje nam ona otkriva i priopćuje u bogoslužju, u liturgiji (leitourgia) koja Crkvu čini onim što jest: sakramentom svijeta, sakramentom Kraljevstva – darom nama u Kristu. Upravo sam to iskustvo u ovom eseju pokušao ne toliko objasniti ili analizirati koliko jednostavno potvrditi.

17

ZA ŽIVOT SVIJETA

Da ga trebam napisati danas, vjerojatno bih ga drukčije napisao, ali nisam sposoban prepravljati niti sam pobornik prepravljanja nečega što je već od srca sročeno, ma koliko nesavršeno. Zato sam za ovaj pretisak izvršio tek nekoliko manjih ispravaka i izmjena. Dodatno sam uvrstio i dva priloga: dva izlaganja napisana u nešto drukčijem tonu koja, nadam se, mogu pridonijeti boljem razumijevanju nekih implikacija ove knjige.

Na kraju bih iskoristio priliku koju mi pruža ovo novo izdanje da izrazim duboku zahvalnost svima čije su mi reakcije na ovo djelo bile izvor velike radosti: gospodinu Zissimosu Lorenzatosu iz Atene, koji je samoinicijativno, jednostavno zato što je, kako mi je napisao, „osjećao da to treba učiniti“, objavio veličanstven grčki prijevod ove knjige; neznanim prijateljima u Rusiji, jer je saznanje o postojanju njihova skromna strojopisnoga izdanja ovoga djela bilo jedno od najdirljivijih iskustava u mom životu; svima onima koji su mi pisali i čije su mi poruke predstavljale radosnu potvrdu našega jedinstva „u vjeri i ljubavi“; te, na kraju, no ne i najmanje važno, mojim prijateljima Davidu Drillocku i Anthonyju Pluthu, koji su uložili mnogo truda u pripremu ovoga novog izdanja. siječanj 1973.

18

1. ŽIVOT SVIJETA

1. ŽIVOT SVIJETA

„Čovjek je ono što jede.“ Njemački je materijalistički filozof Feuerbach mislio da je ovom tvrdnjom dokinuo sve „idealističke“ spekulacije o ljudskoj naravi, no zapravo je, i ne znajući, dao nadasve religioznu definiciju čovjeka. Jer, mnogo prije Feuerbacha, na isti je način čovjeka definirala Biblija. U biblijskoj pripovijesti o stvaranju čovjek je u prvom redu prikazan kao gladno biće, a cijeli svijet kao njegova hrana. Autor prvoga poglavlja Knjige Postanka navodi da je Bog, poslije zapovijedi da se množe i zavladaju zemljom, ljudima najprije naložio da se hrane njezinim plodovima: „Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni... i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu!“ (Post 1,29). Čovjek mora jesti da bi živio; mora u svoje tijelo unijeti svijet i pretvoriti ga u sebe, u tijelo i krv. On doista jest ono što jede, a čitav je svijet prikazan kao njemu namijenjena sveobuhvatna gozbena trpeza. Slika gozbe u cijeloj Bibliji ostaje središnja slika života. To je slika stvaranja života, ali i slika njegova svršetka i vrhunca: „da jedete i pijete za mojim stolom u kraljevstvu mojemu“ (Lk 22,30).

Na početku se bavim ovom naizgled sporednom temom hrane – sporednom u svjetlu velikih „vjerskih pitanja“ našega vremena – zato što je prva svrha ovoga izlaganja, ako je moguće, odgovoriti na pitanje o kakvu živo-

19

ZA ŽIVOT SVIJETA

tu govorimo, kakav to život propovijedamo, naviještamo i objavljujemo kada, kao kršćani, ispovijedamo da je Krist umro za život svijeta. Što je taj život koji je motivacija, ali i početak i cilj kršćanskoga poslanja?

Postojeći se odgovori uklapaju u dva generalna obrasca. Nekima od nas život, vjerski gledano, znači religiozni život. Taj je religiozni život svijet za sebe, postoji zasebno od sekularnoga svijeta i života u njemu. To je svijet „duhovnosti“ koji u današnje vrijeme, čini se, postaje sve popularniji. Čak su i knjižni štandovi u zračnim lukama puni zbirki mističnih zapisa. Osnove misticizma – tako je glasio naslov knjige koju sam vidio na jednom od njih. Izgubljen i zbunjen usred buke, strke i frustracija „života“, čovjek lako prihvaća poziv da uđe u nutarnje svetište svoje duše, da tamo otkrije jedan drugi život, da uživa u „duhovnoj gozbi“ prepunoj duhovne hrane. Ta će mu duhovna hrana pomoći. Pomoći će mu da vrati duševni mir, da lakše podnese onaj drugi – sekularni – život, da prihvati njegove nedaće, da živi čestito i pobožno, da „zadrži optimizam“, ali u dubljem, religioznom smislu. Poslanje se dakle, shvaćeno na ovaj način, sastoji u privođenju ljudi takvu „duhovnom“ životu, u tome da ih se učini „religioznima“.

Unutar ove osnovne matrice postoji mnogo različitih naglasaka, pa i teologija: od popularnih duhovnih obnova do sofisticirana zanimanja za ezoterična mistična učenja. No rezultat je isti: pored toga „religioznog“ života onaj sekularni – život jedenja i pijenja – postaje nevažan i lišen bilo kakva dubljega smisla, izuzev toga da bude izazov našoj pobožnosti i strpljivosti. Što je ova „religiozna gozba“ duhovnija, to nam više sekularno i materijal-

20

1. ŽIVOT SVIJETA

no počinju izgledati one neonske reklame za hranu i piće koje viđamo uz autoceste.

No postoje i oni kojima izraz „za život svijeta“ (Iv 6,51) jednostavno znači „za bolji život svijeta“. „Spiritualistima“ su protuteža aktivisti. Jasno je da smo danas daleko od priprosta optimizma i euforije „socijalnoga evanđelja“. Sve su implikacije egzistencijalizma i pripadajućih tjeskoba, kao i neoortodoksna pesimistična i realistična viđenja povijesti, usvojene i ozbiljno razmotrene. Ali ono temeljno vjerovanje – da je kršćanstvo prije svega djelovanje – ostalo je neokrznuto te zapravo postalo još snažnije. Prema ovom shvaćanju, kršćanstvo je jednostavno izgubilo svijet i mora ga ponovno pridobiti pa je zato kršćansko poslanje doprijeti do toga života koji je zastranio.

Toga se „čovjeka koji jede i pije“ shvaća doista ozbiljno, gotovo preozbiljno. On je gotovo jedini objekt kršćanskoga djelovanja: neprestano nas se poziva na pokajanje zato što previše vremena posvećujemo kontemplaciji, klanjanju, tišini i liturgiji, a ne bavimo se dovoljno socijalnim, političkim, ekonomskim, rasnim i svim ostalim pitanjima stvarnoga života. Knjigama o misticizmu i duhovnosti pandan su knjige s naslovima poput „Religija i život“ (ili društvo, ili urbanizam, ili seks...). No ono temeljno pitanje ostaje bez odgovora: Što je taj život koji moramo ponovno steći za Krista i učiniti ga kršćanskim? Drugim riječima, što je krajnji cilj svega tog rada i djelovanja?

Zamislimo da smo postigli barem jedan od ovih praktičnih ciljeva, zamislimo da smo „pobijedili“. I što tada?

Pitanje se možda čini naivnim, ali čovjek ne može istinski djelovati ako ne zna ni koji je smisao njegova djelovanja ni što je taj život u čije ime djeluje. Čovjek jede i pije i bori se za slobodu i pravdu zato da živi, da ima puninu ži-

21

ZA ŽIVOT SVIJETA

vota. Ali što je to? Što je žitak samoga života? Što je sadržaj vječnoga života? Na kraju, nakon svih analiza, neizbježno otkrivamo da djelovanje koje je samo sebi svrha nema smisla. Jednom kad sva povjerenstva izvrše svoje zadatke, kad se razdaju svi letci i postignu svi praktični ciljevi, morala bi nastupiti savršena radost. Ali zbog čega točno? Ako to ne znamo, opet imamo istu dihotomiju između religije i života kakvu uočavamo u onom duhovnjačkom rješenju. Bilo da „spiritualiziramo“ svoj život ili „sekulariziramo“ svoju religiju, bilo da ljude pozivamo na duhovnu gozbu ili im se jednostavno pridružujemo u onoj sekularnoj, pravi život svijeta – za koji je, kako nam je rečeno, Bog dao svojega jedinorođenog Sina – ostaje beznadno izvan našega religioznog domašaja.

2. „Čovjek je ono što jede.“ No što i zašto on jede? Ta pitanja ne djeluju naivno i nevažno samo Feuerbachu. Još su manje važno djelovala njegovim vjerskim suparnicima. Oni su, baš kao i on, jedenje smatrali materijalnom funkcijom, a jedino je važno pitanje bilo posjeduje li čovjek još i neku duhovnu „nadgradnju“. Religija je tvrdila da je tako, a Feuerbach da nije. No oba su odgovora dana u kontekstu iste temeljne opreke između duhovnoga i materijalnog. „Duhovno“ nasuprot „materijalnom“, „sveto“ nasuprot „profanom“, „nadnaravno“ nasuprot „naravnom“ – to su stoljećima bili jedini prihvaćeni, jedini razumljivi kalupi i kategorije religiozne misli i iskustva.

A Feuerbach je, uza sav svoj materijalizam, zapravo lo-

22

1. ŽIVOT SVIJETA

gičan nasljednik kršćanskoga „idealizma“ i „spiritualizma“.

Ali i Biblija na početku, kako smo vidjeli, prikazuje čovjeka kao gladno biće, čovjeka koji jest ono što jede. No perspektiva je tu ipak potpuno drukčija, jer nigdje u Bibliji ne nalazimo one dihotomije koje su za nas samorazumljiv okvir svih pristupa religiji. U Bibliji tu hranu koju čovjek jede, odnosno svijet koji mora blagovati kako bi živio, čovjeku daje Bog, i to je vid zajedništva s njim. Svijet kao čovjekova hrana nije nešto „materijalno“ i ograničeno na materijalne funkcije, dakle nije nešto različito i suprotstavljeno striktno „duhovnim“ funkcijama koje čovjeka čine sličnim Bogu. Sve što postoji Božji je dar čovjeku i postoji zato da čovjek po tome upozna Boga, da njegov život bude zajedništvo, sjedinjenje s Bogom. To je božanska ljubav koja čovjeku postaje hrana i život. Bog blagoslivlja sve što je stvorio. Rečeno biblijskim jezikom, to znači da Bog sve stvorenje čini znakom i sredstvom svoje prisutnosti, mudrosti, ljubavi i objave: „Kušajte i vidite kako dobar je Gospodin“ (Ps 34,9). Čovjek je gladno biće. No on gladuje za Bogom. Sva je glad u našim životima glad za Bogom. Svaka je žudnja u konačnici žudnja za njim. Naravno, čovjek nije jedino gladno biće. Sve što postoji živi zato što „jede“, sve stvoreno ovisi o hrani. No jedinstvenost je čovjekova položaja u svemiru u tome što jedino on treba blagoslivljati Boga zbog hrane i života što ga od njega prima. Jedino on treba odgovoriti na Božji blagoslov tako da i sam blagoslivlja.

Važna je činjenica o životu u edenskom vrtu to što je čovjek trebao imenovati stvari. Netom su stvorene životinje da Adamu budu društvo, Bog ih dovodi pred njega da vidi kako će ih nazvati, „pa kako koje stvorenje čovjek pro-

23

ZA ŽIVOT SVIJETA

zove, da mu tako bude ime“ (Post 2,19). U Bibliji ime predstavlja neizmjerno više od sredstva za razlikovanje jedne stvari od druge. Ono otkriva samu bit neke stvari ili, bolje rečeno, njezinu bit kao Božjega dara. Imenovati neku stvar znači obznaniti vrijednost i svrhu koju joj je Bog dao, znati da ona dolazi od Boga i znati njezino mjesto i funkciju unutar kozmosa što ga je Bog stvorio.

Drugim riječima, imenovati neku stvar znači blagosloviti Boga zbog nje i u njoj. U Bibliji blagoslivljanje Boga nije „religiozni“ ili „kultni“ čin, nego upravo način života. Bog je blagoslovio svijet, blagoslovio je čovjeka, blagoslovio je sedmi dan (odnosno vrijeme), što znači da je onaj koji je sve što postoji ispunio svojom ljubavlju i dobrotom, sve to učinio „vrlo dobrim“. Stoga je jedina naravna (a ne „nadnaravna“) reakcija čovjeka, kojem je Bog darovao taj blagoslovljeni i posvećeni svijet, zauzvrat blagoslivljati Boga, zahvaljivati mu, vidjeti svijet kao što ga Bog vidi i – u tom činu zahvalnosti i klanjanja – spoznati, imenovati i posjedovati svijet. Sve razumske, duhovne i druge čovjekove kvalitete po kojima se razlikuje od ostalih stvorenja sabiru se i u popunosti ostvaruju u toj njegovoj sposobnosti da blagoslivlja Boga, da spozna, recimo to tako, smisao one žeđi i gladi od koje se sastoji njegov život.

Homo sapiens, homo faber... da, ali prije svega homo adorans.

Prva je i osnovna definicija čovjeka to da je on svećenik.

On stoji u središtu svijeta i ujedinjuje ga u činu blagoslivljanja Boga, ujedno ga prima i prinosi Bogu te, ispunjajući svijet tom euharistijom, preobražava svoj život – koji prima od svijeta – u život u Bogu, u zajedništvo s njim. Svijet je stvoren kao „materija“, odnosno tvar te sveopće euharistije, a čovjek da bude svećenik toga kozmičkog sakramenta.

24

1. ŽIVOT SVIJETA

Ljudi sve ovo razumiju instinktivno, ako ne i racionalno. Ni stoljeća sekularizma nisu uspjela pretvoriti jedenje u nešto strogo utilitarno. Prema hrani se još uvijek odnosimo s poštovanjem. Obrok je još uvijek obred – posljednji „naravni sakrament“ obitelji i prijateljstva, sakrament života koji nadilazi „jelo“ i „piće“. Jesti još uvijek znači nešto više od održavanja tjelesnih funkcija. Ljudi možda i ne razumiju što je to „nešto više“, ali svejedno to nešto žele slaviti. I dalje su gladni i žedni sakramentalnoga života.

3.

Zato nije slučajno da je u središtu biblijske priče o čovjekovu padu također hrana. Čovjek je jeo zabranjeni plod. Plod onoga drveta, ma što drugo još značio, svakako nije bio nalik drugim plodovima u vrtu: nije bio ponuđen čovjeku na dar. Nije bio darovan ni blagoslovljen od Boga, bio je hrana čije je blagovanje značilo prokletstvo jer nije bilo zajedništvo s Bogom, nego samo sebi svrha.

Ta je hrana slika svijeta koji se voli zbog njega samoga, a njezino blagovanje slika života koji se shvaća kao da ima svrhu u sebi.

Voljeti nije lako i ljudski je rod odlučio ne uzvratiti Bogu ljubav. Čovjek voli svijet, ali kao nešto što je samo sebi svrha, a ne kao nešto što upućuje na Boga. Tako se ponaša toliko dosljedno da je to postalo sasvim uobičajeno. Čovjeku se čini prirodno doživljavati svijet neprozirnim, kao da iz njega ne zrači Božja prisutnost. Čini se prirodno ne živjeti u zahvalnosti što nam je Bog darovao svijet. Čini se prirodno ne biti euharistijski.

25

KAZALO

SADRŽAJ

Predgovor hrvatskom izdanju.................................................. 5 Uvod........................................................................................... 13 1. Život svijeta............................................................................ 19 2. Euharistija.............................................................................. 33 3. Vrijeme poslanja.................................................................... 61 4. Iz vode i Duha....................................................................... 85 5. Otajstvo ljubavi................................................................... 101 6. Smrću smrt uništi................................................................119 7. Vi ste tomu svjedoci............................................................ 135 Prilog 1: Bogoštovlje u sekularno doba.............................. 145 Prilog 2: Sakrament i simbol.................................................167 Kazalo....................................................................................... 187

195

Zašto je kršćanska vjera sve manje zanimljiva svijetu? Zašto smo kršćanstvo pretvorili u samo jednu od religija? Zašto ovozemaljski život vidimo samo kao vježbanje i ispit za zagrobni život?

U jednoj od najznačajnijih knjiga o kršćanstvu, čvrsto utemeljenoj na Svetom pismu i otačkoj tradiciji Crkve, čuveni teolog o. Alexander Schmemann otkriva bît kršćanske vjere i sakramentalni pogled na stvarnost. Obznanjujući ukidanje suprotstavljenosti duhovnoga i materijalnoga, svetoga i profanoga, vjerskoga i svjetovnoga, pokazuje nam put radosna povratka životu i uči nas promatrati stvoreni svijet kao objavu Božje ljubavi, svetosti, moći i slave.

Krist, koji je ujedno Bog i čovjek, razorio je zid između čovjeka i Boga. Stoga kršćanstvo nije nova religija nego novi život u Bogu, a svijet ispunjen Kristom postaje sakrament njegove prisutnosti i dar prepun smisla i ljepote: „Kršćanin je netko tko, kamo god pogleda, u svemu nalazi Krista i raduje se u njemu. Ta radost preobražava sve njegove ljudske planove i programe, sve odluke i postupke, a svako njegovo poslanje postaje sakrament povratka svijeta Kristu, koji je život svijeta.“ Spoznajemo tako da je vječnost, da je novi život već tu, da je srušena podjela na sveto i profano te da je svaki dan, svaki sat i svaki komadić kruha duboka čarolija. Ova knjiga ima moć otkrivanja ljepote kao takve, moć preobrazbe našega života i našega svijeta.

ISBN 978-953-235-808-7

19,90 € | 149,94 kn verbum.hr