Victor Hugo Jadnici prvi dio
s francuskoga preveo
Ljubo Wiesner
Fantine
g. myriel
Godine 1815. bio je g. Charles-Frangois-Bienvenu Myriel biskupom u Dignu. Bio je to starac od kakvih sedamdeset i pet godina, a sjedio je na biskupskoj stolici u Dignu od godine 1806. Premda se ove stvari ne odnose baš nimalo na sam sadržaj naše pripovijesti, ipak možda neće biti na odmet pribilježiti neke glasove i pogovaranja koji su se prenosili o njemu u vrijeme kad je došao u svoju biskupiju. Jer bilo sad istinito ili lažno, sve ono što se govori o ljudima često vrijedi u njihovu životu, a osobito u njihovoj sudbini isto toliko koliko i ono što čine. G. Myriel bio je sin jednog sudskog savjetnika iz Aixa; potjecao je dakle iz sudskoga plemstva. Pripovijedalo se da ga je otac, želeći da ga sin naslijedi u službi, oženio vrlo mlada, u osamnaestoj ili dvadesetoj godini, kako se to onda vrlo često događalo u sudačkim obiteljima. I premda se tako oženio, Charles Myriel je, kažu, davao ipak vrlo mnogo povoda da se o njemu govori. Bio je lijep, iako nešto onizak. Bio je elegantan, graciozan, duhovit. Cijeli prvi dio njegova života bio je posvećen društvu i ljubavnim pustolovinama. Ali uto dođe revolucija, događaji zaredaše jedan za drugim, a sudačke obitelji budu desetkovane, gonjene, progonjene i raspršiše se na sve strane. G. Charles Myriel je već prvih dana revolucije prebjegao u Italiju. Tu mu umre žena od neke plućne bolesti od koje je dugo bolovala. Djece nisu imali. I što se sad desilo u životu g. Myriela? Slom starog francuskog društva, propast njegove rođene obitelji, tragični prizori iz 1793., užasniji možda bjeguncima koji su ih gledali izdaleka i uveličavali strahom – da nisu oni u njemu porodili misao da se odrekne svijeta i da potraži samoću? Ili da možda nije on, usred kakve zabave ili naklonosti u kojima je provodio život, bio pogođen iznenada jednim od onih tajanstvenih i strahovitih udaraca koji, pogodivši ga u srce, mogu gdjekada oboriti čovjeka, koga inače ne bi mogle uzdrmati društvene ka-
tastrofe, lišavajući ga imetka i načina života? Nitko to ne bi znao kazati. Znalo se samo toliko da je, došavši iz Italije, bio svećenik.
Godine 1804. bio je g. Myriel župnik u Brignollesu. Bio se već jako postarao i živio je sasvim povučeno.
U vrijeme krunidbe došao je u Pariz u nekom poslu svoje župe. Ne zna se kakav je to bio posao, ali između ostalih moćnih lica naumio je bio posjetiti i moliti za svoje župljane g. kardinala Fescha. Jednog dana, kad je car došao u posjet svojemu rođaku, čestiti župnik, koji je čekao u predsoblju, nađe se baš na prolazu Njegova Veličanstva. Napoleon, videći kako ga starac gleda nekako radoznalo, okrene se i upita podrugljivo:
– Tko je taj dobričina što me tako gleda?
– Veličanstvo – odgovori g. Myriel – vi gledate jednog dobrog čovjeka, a ja gledam jednog velikog čovjeka. I jedan i drugi od toga mogu imati samo koristi.
Još istu večer zapita car kardinala za ime župnikovo i naskoro zatim dozna g. Myriel da je imenovan biskupom u Dignu.
Uostalom, koliko je bilo istine u onom što se pripovijedalo o prvom dijelu života g. Myriela? Tko bi to znao? Malo je obitelji poznavalo Myrielovu obitelj prije revolucije.
G. Myriel morao je pretrpjeti sudbu svih onih koji dođu u kakav mali grad, u kojemu ima mnogo usta koja govore, a malo glava koje misle. On je to morao pretrpjeti, premda je bio biskup i možda baš zato što je bio biskup. Uostalom, sve što se pogovaralo o njemu nije bilo ništa drugo nego pogovaranje. Govor, glasovi, riječi. Ili još manje – brbljanje... Bilo sad kako bilo, ljudi su poslije devet godina njegova biskupovanja i življenja u Dignu potpuno zaboravili na sve te glasove i govorkanja, koji u prvi mah zanimaju i zabavljaju male ljude u malim mjestima. Nitko se više nije usuđivao o tome govoriti, nitko se čak nije usuđivao toga sjećati.
G. Myriel došao je u Digne s jednom postarijom djevojkom, gospođicom Baptistinom, svojom sestrom, koja je bila deset godina mlađa od njega.
Sva im je družina bila jedna stara sluškinja, jednako stara kao i gospođica Baptistine, po imenu gospođa Magloire – koja je prije bila samo sluškinja gospodina župnika, sada je sebi pridavala dvostruki naslov: sobarica gospođice i dvorkinja Njegove Presvijetlosti. Gospođica Baptistine bila je dugačka, blijeda, tanka, blaga; živi ideal onoga što razumijevamo pod riječju „poštovanja dostojna”; jer čini se da je nužno da žena bude mati da bi bila poštovana. Ona nije bila nikad lijepa. Sav njezin život, koji nije bio ništa drugo nego niz dobrih djela, prošao je tako da je ostavio na njoj kao neku bjelinu i neki sjaj i kako je ostarjela, dobila je ono što bi se moglo nazvati ljepotom dobrote. Ona mršavost u njenoj mladosti pretvorila se u njenim zrelim godinama u prozračnost, a kroz tu prozračnost vidio se anđeo. To bijaše više duša nego djevojka. Kao da je načinjena od sjenke, jedva da je imala toliko tijela koliko je potrebno da se vidi da je žensko; nešto malo materije prožete svjetlošću; velike oči vazda oborene – jednom riječi: duša na zemlji.
Gospođa Magloire je bila mala starica, bijela, tusta, užurbana, uvijek zadihana, jedno zbog posla, a drugo zbog astme.
Kad je g. Myriel stigao u Digne, njega dočekaše i instaliraše u biskupskoj palači sa svim počastima kakve naređuju carski ukazi, koji stavljaju biskupa odmah iza maršala. Prvi ga posjetiše predstojnik kotara i predsjednik gradskog zastupstva, a on učini prvi posjet generalu i gradonačelniku.
Biskup je instaliran i grad očekivaše vidjeti ga na djelu. ii.
g. myriel postaje njegova presvijetlost bienvenu
Biskupski dvor u Dignu nalazio se odmah do bolnice.
Biskupski dvor bio je prostrana i lijepa kuća, koju je početkom prošlog vijeka dao sagraditi od kamena monsignor Henri
Puget, pariški doktor bogoslovlja, opat simorski, koji je 1712. godine bio biskupom u Dignu. Taj biskupski dvor bio je pravi vlastelinski dom.
Sve je tu bilo gospodsko: odaje biskupove, saloni, sobe, dvorište za doček gostiju, veoma prostrano i s hodnicima ispod arkada po staroj florentinskoj modi, vrtovi zasađeni prekrasnim drvećem. U blagovaonici, dugačkoj i divnoj galeriji koja je bila u prizemlju i gledala u vrtove, a na dan 29. srpnja 1714. ugostio je spomenuti monsignor Henri Puget po svima propisima ove Njihove Presvijetlosti: kneza-nadbiskupa embrunskog Charlesa Brûlarta od Genlisa; kapucina i biskupa grasskog Antoina od Mesgrignyja; velikog priora Francuske Philippa od Vendôma; opata iz Saint-Honoré de Lérinsa; baruna-biskupa venceskog Françoisa od Bertona i Crillona; biskupa glandèvskog Césara od Sabrana i Forcalquiera; te oratorijanca, osobnog propovjednika kraljeva i biskupa seneskog Jeana Soanena. Slike ove sedmorice prečasnih ličnosti resile su biskupsku blagovaonicu, a znameniti datum 29. srpnja 1714. bio je urezan zlatnim slovima na ploči od bijelog mramora.
Bolnica je bila tijesna i niska kuća na jedan kat i uz nju se nalazio mali vrt.
Tri dana poslije svog dolaska posjeti biskup bolnicu. Pošto ju je razgledao, dade zamoliti upravitelja da se potrudi do njega.
– Gospodine upravitelju – reče mu – koliko imate bolesnika u ovaj mah?
– Dvadeset i šest, Vaša Presvijetlosti.
– Tako sam i ja računao – reče biskup.
– Postelje su – nastavi upravitelj – natrpane jedna do druge.
– To sam i sam primijetio.
– Dvorane su nam obične, jednostavne sobe. Zrače se vrlo teško.
– Tako se i meni čini.
– A kad ima nešto sunca, vrt nam je premalen za oporavljenike.
– I ja sam pomislio na to.
– A kad dođu epidemije, kao što smo ove godine imali tifus, a preklani malariju, nakupi se i po stotina bolesnika. Onda ne znamo što da činimo.
– I na to sam bio pomislio.
– Ali što ćemo, Vaša Presvijetlosti? Moramo trpjeti – reče upravitelj bolnice.
Razgovor se vodio u biskupskoj blagovaonici u prizemlju.
Biskup je neko vrijeme pošutio, a onda se odjednom okrene upravitelju.
– Gospodine – reče mu – što mislite, koliko bi kreveta stalo u ovu dvoranu?
– U blagovaonicu Vaše Presvijetlosti? – uzviknu upravitelj zaprepašteno.
Biskup se ogleda amo-tamo po dvorani kao da je mjeri okom i računa.
– Stalo bi posve lako dvadeset postelja – reče tiho, kao da razgovara sam sa sobom, a onda povisi glas: – Znate što, gospodine upravitelju, tu mora da je neka pogreška. Vas ima dvadeset i šest ljudi u nekih pet ili šest malih sobica. A nas je ovdje samo troje, a imamo mjesta za šezdeset ljudi. Vidite, tu je pogreška. Zadržite vi moj stan, a ja ću uzeti vaš. Vratite mi moju kuću. Ova je vaša.
Sutradan se dvadeset i šest bolesnika preselilo u biskupsku palaču, a biskup se preselio u bolnicu.
G. Myriel nije imao nikakva imetka, jer mu je revolucija bila uništila obitelj. Sestra mu je dobivala godišnju rentu od pet stotina franaka, što je međutim u biskupskom dvoru posve dostajalo njezinim osobnim potrebama. G. Myriel pak primao je od države biskupsku plaću od petnaest tisuća franaka. Onog istog dana kad se preselio u bolnicu, rasporedi g. Myriel jednom za svagda tu svotu ovako (mi jednostavno prepisujemo jednu bilješku zapisanu njegovom rukom):
Moji kućni troškovi
Malom sjemeništu 1500 franaka
Misionarskoj kongregaciji 100 franaka
Lazaristima u Montdidieru 100 franaka
Stranim sjemeništima u Parizu 200 franaka
Kongregaciji Svetoga Duha 150 franaka
Vjerskim ustanovama u Svetoj zemlji 100 franaka
Društvima materinskog milosrđa 300 franaka
Isto u Arlesu 50 franaka
Za poboljšanje zatvora 400 franaka
Potpore uhićenicima 500 franaka
Za oslobađanje roditelja zatvorenih zbog duga 1000 franaka
Dodatak plaći siromašnih učitelja u mojoj biskupiji 2000 franaka
Društvima za ishranu u Visokim Alpama 100 franaka
Gospojinskim društvima u Dignu, Manosquu i Sisteronu za besplatni odgoj siromašnih djevojčica 1500 franaka
Ubogarima 6000 franaka
Moje osobne potrebe 1000 franaka ukupno 15.000 franaka
Cijelo vrijeme svoga biskupovanja u Dignu nije g. Myriel mijenjao ništa u ovom svom rasporedu. I to je on zvao, kao što smo vidjeli, svojim kućnim troškovima.
Gospođica Baptistine primila je ovaj raspored bez jedne riječi prigovora. Toj pobožnoj djevojci bio je g. Myriel u isto vrijeme i brat i biskup, prijatelj po prirodi i poglavar po crkvenoj časti. Ona ga je jednostavno ljubila i poštovala. Kad je govorio, ona je slušala; kad je što činio, ona je pristajala. Samo sluškinja, gospođa Magloire, gunđala bi pokatkada i prigovarala. Biskup je, kao što smo vidjeli, ostavio sebi samo tisuću franaka za svoje potrebe, što je zajedno s mirovinom gospođice Baptistine činilo tisuću i pet stotina franaka godišnje. S ovih petnaest stotina franaka godišnje živjele su ove dvije starice i ovaj starac.
Pa ipak, kad bi koji župnik sa sela došao u Digne, opet je biskup imao čime ga ugostiti, hvala štedljivosti gospođe Magloire i pametnoj upravi gospođice Baptistine.
Jednom zgodom, pošto je stanovao tek tri mjeseca u Dignu, reći će g. Myriel:
– Bilo sad kako mu drago, no ja sam ipak jako siromašan!
– Vjerujem! – povika gospođa Magloire. – Vaša Presvijetlost nije zatražila ni onaj dodatak što ga okrug mora dati biskupu za držanje kočije u gradu i za putovanja po biskupiji. Nekad su to biskupi dobivali.
– Gle! – reče biskup. – Imate pravo, gospođo Magloire.
I napiše molbu, zatraži svoj dodatak.
Malo vremena potom okružni savjet, uzevši u pretres biskupovu molbu, odobri mu tri tisuće franaka godišnje pod rubrikom: Dodatak g. biskupu za držanje kočije, za poštanska kola i pastirska putovanja. Purgari su digli silnu viku radi toga i jedan senator carstva, nekadašnji član Savjeta od Pet stotina i pristaša osamnaestog brumaira, nagrađen za to prekrasnim imanjem blizu Digna, napiše ministru bogoštovlja, g. Bigotu de Préameneu, jedno srdito i povjerljivo pisamce, iz kojega doslovce vadimo ove retke:
„Kakva kočija? Što će to u gradu koji nema ni četiri tisuće duša? Kakva poštanska kola i kakva putovanja? Čemu prije svega ta putovanja? I kako se može putovati poštanskim kolima po ovom brdovitom kraju? Tu nema ni cesta. Putuje se samo na konju. Sam most preko Durance u Château-Arnouxu izdrži jedva teret jednih volujskih kola. Svi su ti popovi jednaki. Gramzivci i tvrdice. Ovaj se gradio apostolom kad je došao. A evo ga, sad radi kao svi drugi. Sad mu trebaju i kočija i poštanska kola. Hoće mu se luksuza kao nekadašnjim biskupima. Ah, ti popovi i ta njihova popovština! Neće biti dobra, gospodine grofe, dok nas god car ne oslobodi ovih mantijaša. Dolje papa! (Odnosi s Rimom bili su u to vrijeme napeti.) Što se tiče mene, ja sam samo za Cezara, itd., itd.”
Naprotiv, gospođa Magloire je bila vrlo vesela.
– To je baš izvrsno – rekla je gospođici Baptistini. – Presvijetli
je počeo s dragima, ali jednog dana morao je završiti kod sebe. Sad je valjda uredio svoja dobra djela. Evo jednom i za nas tri tisuće franaka. Ipak jednom!
Tu istu večer napiše biskup i preda svojoj sestri ovakvu cedulju:
Troškovi za kočiju i putovanja
Govedska juha za bolesnike u bolnici 1500 franaka
Društvu materinskog milosrđa u Aixu 250 franaka
Društvu materinskog milosrđa u Draguignanu 250 franaka
Za nahočad 500 franaka
Za siročad 500 franaka ukupno 3000 franaka
Takav je bio proračun g. Myriela.
Što se pak tiče sporednih prihoda biskupskih, kao od oglašenja, od raznih oproštenja, od pomazanja, od propovijedi, od blagoslova crkava i kapela, od vjenčanja itd., biskup ih je utjerivao od bogataša to oštrije što ih je davao sirotinji.
Poslije nekog vremena nagrnuše novčani prilozi. Oni koji imaju, i oni koji nemaju, kucahu na vrata g. Myriela. Jedni traže milostinju, što su je dragi kod njega položili. Biskup je za nepunu godinu dana postao blagajnik svih dobročinstava i blagajnik svih nevolja. Znatne svote prolazile su kroz njegove ruke, ali ništa nije moglo promijeniti način njegova života, pa da uzme i najmanji suvišak za svoje osobne potrebe. Daleko od toga. Kao što je još uvijek više nevolje dolje nego gore, sve je razdao, takoreći, još prije nego što je primio. Milostinja je padala kao voda na suhu zemlju; i mogao je primati novca koliko mu drago, nikada ga nije imao. Tada je otkidao od svojega.
Kako postoji običaj da biskupi stavljaju svoja krsna imena na čelo svojih poruka i pastirskih poslanica, siromasi onoga kraja izabrali su, po nekom nagonu srca, između imena i prezimena biskupovih ono koje je za njih imalo neko značenje, i nisu ga zvali drukčije nego: Presvijetli Bienvenu (što znači: dobrodošao, bogodan). Mi ćemo činiti kao i oni i zvat ćemo ga tako od zgode do zgode. Uostalom, njemu se to ime sviđalo. –Volim to ime – govorio je. – Bienvenu na neki način ispravlja ono „Presvijetli”.
Ne tvrdimo da je slika biskupova, koju smo ovdje iznijeli, vjerojatna, hoćemo samo da kažemo da je vjerna.
dobar biskup – loša biskupija
Premda je g. biskup pretvorio svoju kočiju u milostinju, ipak je od vremena do vremena putovao. Mučna je bila ta njegova digneska biskupija. Ravnica vrlo malo, a bregova vrlo mnogo; cesta gotovo i nema, kao što smo vidjeli; trideset i dvije župe, četrdeset i jedna kapelanija i dvjesto osamdeset i pet kapela. Da se sve to obiđe, nije mali posao. Pa ipak je g. biskup sve to svladao. Ako je blizu, išao je pješke; ako je ravnica, na seljačkim kolima; ako je bregovito, na mazgi. Na putu su ga pratile obje starice. Ako je put bio suviše tegoban za njih, išao je sam.
Jednog dana, jašući tako na magarcu, dođe u Senez, nekadašnju biskupsku rezidenciju. Jahao je, rekli smo, na magarcu, jer mu je kesa toga dana bila tako laka da nije mogao putovati drukčije. Načelnik Seneza dočekao ga na vratima biskupskog dvora i zabezeknuo se kad je vidio biskupa gdje sjahuje s magarca. Oko njega se smijalo nekoliko purgara. – Gospodine načelniče – reći će biskup – i gospodo građani! Ja vidim što vas smeta. Vi mislite da je sa strane jednog siromašnog svećenika velika
oholost jahati marvinče na kojemu je jahao Isus Krist. Ali ja to ne činim iz oholosti, nego po nuždi, vjerujte mi.
Kad je ovako putovao, bio je uvijek strpljiv i blag, i više je razgovarao nego propovijedao. Ni jednu vrlinu nije postavljao na nepristupačne visine. Nikad nije predaleko tražio svoje razloge i primjere. Žiteljima jednoga sela iznosio je na uzor žitelje drugoga sela. U krajevima gdje su ljudi bili tvrdi prema nevoljnicima, govorio je: – Vidite li Briangonce. Oni su siromasima, udovicama i siročadi dali pravo da pokose svoje livade tri dana prije svih drugih. Oni im besplatno poprave njihove kuće kada su ruševne. I zato im je Bog blagoslovio njihov kraj. Ima više od sto godina kako se u njih ne zna za ubojicu.
U selima lakomima na dobit i na žetvu govorio je:
– Gledajte Embrunce. U njih, kad se nekom domaćinu desi da su mu u vrijeme žetve sinovi u vojsci, a kćeri služe u gradu, a on je sam bolestan i ne može, onda ga župnik preporuči s propovjedaonice njegovim susjedima, i u nedjelju, poslije mise, svi ljudi iz sela, muškarci, žene i djeca, pođu na njegovo polje, obave mu žetvu i spreme i slamu i žito u njegov hambar. – Obiteljima koje su zavađene zbog novca ili baštine govorio bi: – Pogledajte planince Devolnjane! Zemlja im je tako divlja da ne čuju slavuja ni jednom u pedeset godina. I vidite, kad tamo umre domaćin, muškarci se dignu i odu u svijet tražiti sebi sreću, a imanje ostane kćerima dok ne nađu sebi muževe. – U krajevima gdje se ljudi vječno svađaju i parniče te gospodari propadaju, plaćaju fiškale i biljege, govorio bi: – Pogledajte one dobre ljude u dolini Queyrasa. Ima ih svega tri tisuće duša. I to vam je cijela mala republika. Nemaju oni ni suca ni ovrhovoditelja. Općinski načelnik obavi tamo sve. On raspiše porez i sudi čisto po savjesti i besplatno svagda kada je to potrebno; dijeli baštine bez nagrade, izriče presude bez pristojbe, i svaki ga sluša, jer je on pravedan čovjek među jednostavnim ljudima. – Selima u kojima nema učitelja navodio bi za primjer i opet sela u Queyrasu: – Znate li kako oni rade? – pitao ih je. – Pošto jedna mala općina
od dvanaest do petnaest kuća ne može uvijek izdržavati učitelja, to se oni slože svi skupa, pa cijela župa plaća i izdržava učitelje koji idu iz sela u selo, provedu osam dana tu, deset dana tamo, i tako redom uče seljake. Ovi učitelji idu i na sajmove, gdje sam ih i sam vidio. Poznaju se po pisaćem peru za šeširom. Koji uče samo čitati, imaju samo jedno pero; koji uče čitati i računati, ti nose dva pera; a koji uče čitati, računati i latinski, ti nose tri pera i to su vrlo učeni ljudi. Ništa na svijetu nije sramotnije od neznanja! Ugledajte se na ljude u Queyrasu!
Tako je on govorio, ozbiljno i očinski, i kad nije imao pri ruci primjera iznalazio bi priče, idući ravno k cilju, s malo riječi, a mnoga slika, baš kao što je bio način Isusa Krista, koji je – uvjeren – uvjeravao. iv.
kakve riječi – takva djela
Razgovor mu je bio ljubazan i veseo. Držao se na visini shvaćanja starica koje su svoj život provodile uza nj, a kad se smijao, čovjek bi rekao da se smije neko obijesno đače.
Gospođa Magloire zvala ga je rado Vaša Visosti. Jednog dana ustane biskup s naslonjača i ode u knjižnicu po neku knjigu. Knjiga se nalazila na najgornjem pretincu, i kako je biskup bio dosta omalen, nije ju mogao dohvatiti. – Gospođo Magloire – reče – donesite mi jednu stolicu. Moja Visost ne dopire do ovog pretinca.
Jedna njegova daleka rođakinja, gospođa grofica od Loa, rijetko bi kada propustila priliku da ne nabroji pred njim ono što je zvala „nadanjima” trojice svojih sinova. Imala je nekoliko rođaka koji su bili vrlo stari, s jednom nogom u grobu, i koje bi njezini sinovi, naravno, naslijedili. Najmlađi sin imao je baštiniti po nekoj tetki dobrih sto tisuća franaka godišnjeg prihoda;
drugi je očekivao od ujaka naslov vojvode; najstariji pak imao je naslijediti pairstvo svojega djeda. Biskup je obično šuteći slušao ovo bezazleno i pojmljivo materinsko razmetanje. Jednom je ipak izgledao zamišljeniji nego obično, dok je gospođa od Loa prepričavala do sitnice sva ta nasljedstva i „nadanja”. Videći biskupa kako šuti, nestrpljivo prekinu svoju priču: – Bože moj, dragi rođače! Ta što ste se zamislili? – Mislim – reći će joj biskup – o nečem neobičnom što se, čini mi se, nalazi u Svetom Augustinu: „Nadajte se samo u onoga koji se ne nasljeđuje.”
Drugi put opet, primivši objavu o smrti nekog plemića iz okolice na kojoj su nadugo i naširoko bila nabrojena ne samo sva dostojanstva pokojnikova, nego i sva feudalna i plemićka svojstva sviju njegovih rođaka, biskup će reći: – Ipak ta smrt ima jaka leđa! Kako su je samo natovarili s naslovima, i kako su ljudi duhoviti pa i sam grob upotrebljavaju za svoju taštinu!
Znao bi se od zgode do zgode i dobroćudno narugati, ali je taj njegov rug uvijek imao neki dublji smisao. Jednom, za vrijeme korizme, dođe u Digne neki mladi kapelan i stane propovijedati u katedrali. Bio je dosta dobar govornik. Propovijedao je o milosrđu. Pozivao je bogataše da daju milostinju oskudnima, da ne dođu u pakao, koji je slikao što je mogao strahovitije, i da dođu u nebo, koje je predstavljao primamljivim i krasnim.
Među slušateljima se nalazio jedan bogati bivši trgovac, strašna škrtica, po imenu Geborand, koji je stekao pola milijuna franaka proizvodeći sukno i razne druge tkanine. Cijeloga svoga vijeka nije taj g. Geborand udijelio milostinje siromaku. Poslije ove propovijedi palo je svima u oči da svake nedjelje daje jedan groš starim prosjakinjama na crkvenim vratima. Prosjakinja je bilo šest da to podijele između sebe. Jednom ga vidje biskup kako dijeli milostinju, pa reče smiješeći se svojoj sestri: – Vidi gospodina Geboranda kako kupuje neba za groš. Neka se samo radilo o milosrđu, on se nije bojao ni biti odbijen, i onda je nalazio takve riječi nad kojima se zamoljeni morao zamisliti. Jednom je kupio priloge za sirotinju u nekom društvu u gradu. Tu
se nalazio i markiz od Champterciera, stari i bogati škrtac koji je znao biti u isto vrijeme i ultrarojalist i ultravolterijanac. Bilo je naime i takvih ljudi. Došavši do njega, biskup ga povuče za ruku: – Gospodine markiže, i vi treba da mi nešto date. Markiz se okrene i odgovori suho: – Vaša Presvijetlosti, ja imam svoju sirotinju. – Pa dajte je meni – reče biskup.
Jednog je dana ovako propovijedao u stolnoj crkvi: – Draga braćo i dobri moji prijatelji! U Francuskoj ima milijun i tristo tisuća seljačkih kuća koje imaju samo tri otvora; osam stotina sedamdeset tisuća koje imaju samo dva otvora: prozor i vrata; i najzad tri stotine četrdeset i šest tisuća koliba koje imaju samo jedan otvor: vrata. Sve je to radi jedne stvari koja se zove: porez na vrata i prozore. Stavite u te kuće siromašne obitelji, stare žene i nejaku djecu, i eto vam groznica i raznih bolesti! Nažalost je tako da Bog ljudima daje uzduh, a zakon im ga prodaje. Ne krivim zakon, ali blagosiljam Boga. U Iseru, Varu, u Gornjim i Donjim Alpama seljaci nemaju ni kolica, već nose đubre na leđima; nemaju ni svijeća, nego pale luč ili svitac kudjelje zamočen u borovu smolu. Tako je svuda u brdovitom kraju Dauphinea. Tamo prave hljeb za šest mjeseci unaprijed, a peku ga na isušenoj goveđoj balegi. Zimi ga sijeku sjekirom i moče dvadeset četiri sata u vodi da bi ga mogli jesti.
Braćo moja, smilujte se! Pogledajte kako se oko vas ljudi muče i zlopate!”
Kako je bio rođeni Provansalac, lako se priučio na sva narječja na jugu. To se jako svidjelo narodu i mnogo pridonijelo tome te je imao pristupa k svakoj duši. I u kolibi i u planini bio je kao u svojoj kući. Znao je najobičnijim načinom kazati najveće stvari. I tako je, govoreći sve jezike, ulazio u sve duše.
Uostalom, on je sa svima bio jednak. Kakav je bio ljudima od svijeta, takav je bio i ljudima iz naroda.
Ništa nije osuđivao prenaglo, a da nije prije toga uzeo u obzir sve okolnosti. Uvijek bi govorio: – Da vidimo najprije put kojim je pogreška išla.
Nazivajući sam sebe bivšim grešnikom, on nije znao za nepomirljivost strogoga morala i ispovijedao je bez mrgođenja mračnih moralista takvih načela, koja bi se otprilike dala svesti na ovo:
„Čovjek ima na sebi tijelo, koje mu je u isti mah i teret i napast. On ga nosi i pokorava mu se. On treba da pazi na njega, da ga umjerava, da ga zauzdava, i da mu se ne pokori do krajnje nužde. Ako mu se pokori, onda u tome može biti i grijeha, ali takav je grijeh oprostiv. To je doduše pad, ali to je pad na koljena koji može završiti i molitvom.” „Biti svetac – to je iznimka; biti pravednik – to je pravilo. Bludite, posrćite, griješite, ali budite pravednici.”
„Griješiti što se može manje – to je zakon čovjeka. Ne griješiti nimalo – to je san anđela. Sve što je zemaljsko, podložno je grijehu. Grijeh nosi svijet.”
Videći kako svijet odmah skoči i odmah se na nešto naljuti, rekao bi smiješeći se: – Vidi, vidi, i to mi je neko zločinstvo, koje svak čini. Gle licemjera kako su se pomamili i hite da čas prije prosvjeduju i sebe pokriju!
Gledao je kroz prste ženskinji i sirotinji, koji snose teret ljudskoga društva. I rekao bi: – Pogreške žena, djece, slugu, slabih, nevoljnih i neukih – to su pogreške muževa, očeva, gospodara, jakih, bogatih i učenih.
Govorio bi i ovo: – One koji ne znaju poučite što više možete. Društvo je krivo što ne daje svakomu besplatnu obuku; ono je odgovorno za mrak što ga proizvodi. Pogdjekoja je duša puna mraka, a grijeh se čini u mraku. Nije kriv onaj koji čini grijeh, već onaj koji čini mrak. Kako se vidi, on je o svemu sudio na neki osobit i svoj način. Čini mi se da je to naučio iz Evanđelja.
Jedanput čuje u društvu o nekom kriminalnom procesu, koji je upravo bio pred istražnim sudcem i doskora je trebalo doći do glavne rasprave. Radilo se o nekom jadniku koji je iz ljubavi prema ženi i prema djetetu, koje je imao s njom, a nemajući nikakva prihoda, počeo krivotvoriti novac. To se u ono vrijeme
kažnjavalo još smrću. Ženu su mu uhvatili čim je prvi put pokušala proturiti lažni novac što ga je on pravio. Nju su uhitili, ali su imali dokaza samo protiv nje. Ona je jedina mogla opteretiti svog muža i upropastiti ga svojim priznanjem. Ali ona je poricala. Sudac istražitelj je navaljivao. Ona je i nadalje poricala. Tada se državni odvjetnik dosjeti lukavstvu. Izmisli da joj je muž nevjeran, i vješto sastavljenim odlomcima njegovih pisama uspije mu uvjeriti jadnicu da ima suparnicu i da je muž vara. I tako ona, očajna od ljubomore, oda svog muža, prizna sve i posvjedoči. Čovjek je propao. Naskoro je imao osvanuti na glavnoj raspravi zajedno sa sukrivkom. Ta se stvar pripovijedala, i svak se divio vještini državnog odvjetnika. Upleo je u stvar ljubomoru i učinio da srdžba iznese istinu na vidik, a osveta da pomogne pravdi. Biskup je slušao cijelu tu priču vrlo mirno. Kad pripovjedač svrši, upita:
– Tko će suditi tome čovjeku i toj ženi?
– Sud.
– A tko će suditi gospodinu državnom odvjetniku? – upita biskup. Jednom se u Dignu desio jedan tragičan događaj. Jednog su čovjeka osudili na smrt zbog umorstva. Bio je to jedan nesretnik ni mnogo učen, ni sasvim neznalica. Išao je po sajmovima i izvodio pelivanstva, a bio je i sajamski pisar. Njegov proces je mnogo zanimao ljude u gradu. Uoči dana kad će ga pogubiti, razboli se tamnički ispovjednik. Trebalo je naći svećenika koji će biti uz osuđenoga u njegovim posljednjim časovima. Pođu po župnika. On odbije, rekavši: – To nije moj posao. Što me se tiče taj pelivan? Osim toga, ja sam i bolestan. Uostalom, moje mjesto nije tamo. – Jave biskupu što je župnik odgovorio, a on reče: – Gospodin župnik ima pravo. To i nije njegovo mjesto, nego moje.
I istoga časa pođe u tamnicu, spusti se u pelivanovu ćeliju, zovne ga po imenu, uze ga za ruku i stade mu govoriti. Proveo je uz njega cijeli dan i cijelu noć, zaboravio i na hranu i na odmor, moleći Boga za dušu osuđenikovu i moleći osuđenika
za svoju vlastitu dušu. Govorio mu najbolje istine, koje su najjednostavnije. Bio mu je otac, brat, prijatelj, a biskup samo za blagoslov. Učio ga svemu, tješeći ga i hrabreći. Taj čovjek je htio umrijeti kao očajnik. Smrt mu je izgledala kao neka provalija. Stojeći u drhtavici na tome grozovitom pragu, on se s užasom trzao natrag. Nije bio dovoljno neuk da bi bio sasvim ravnodušan. Smrtna osuda, pa taj strašni proces razvalili su takoreći ovdje-ondje oko njega onu ogradu koja nam zaklanja tajnu stvari i koju mi životom nazivamo. Kroz te kobne prolome on je neprestano gledao izvan ovoga svijeta i nije vidio ništa drugo do pomrčinu. Biskup ga je naučio da vidi svjetlost.
Sutradan, kad su došli voditi nesretnika, biskup je bio tu. On pođe s njim i pokaza se svjetini u ljubičastoj haljini, s biskupskim križem oko vrata, idući uporedo s tim jadnikom kojega su vodili u lancima.
S njime je sjeo u kola, s njime se popeo i na stratište. Osuđenik, jučer još onako sumoran i klonuo, bijaše sada vedar i svijetao. Osjećao je da mu se duša umirila i nadao se u Boga. Biskup ga poljubi i prije nego što će pasti nož, reče mu: – Koga čovjek ubija, toga Bog uskrsava; koga braća tjeraju, taj se ocu vraća. Moli se, vjeruj, uđi u život! Otac te čeka! – Kad je silazio sa stratišta, tako mu je nešto sjalo u očima da se svijet razmaknuo i poredao u redove. Nije se znalo što je više zadivljavalo: bljedoća ili vedrina njegova. Vrativši se u svoj skromni stan, koji je smiješeći se nazivao svojom palačom, reče sestri: – Odslužio sam biskupsku misu.
Kako je već uobičajeno da se najuzvišenije stvari najmanje razumiju, tako se i sada u gradu našlo ljudi koji rekoše, tumačeći biskupovo držanje: – To je afektiranje. – Tako se uostalom govorilo samo u gospodskim krugovima. Narod, koji ne vidi lukavstva u svetim stvarima, bio je ganut i zadivljen.
Što se pak tiče biskupa, on je, vidjevši giljotinu, bio tako potresen da je prošlo mnogo vremena dok se oporavio.
I doista, stratište, kad ga čovjek vidi, onako spremno i uspravljeno, ima u sebi nešto od čega se čovjeku pamet zamuti. Može
čovjek biti u neku ruku i ravnodušan prema smrtnoj kazni, može ne biti ni za ni protiv nje, ali to je samo dotle dok ne vidi očima giljotinu; ali ako se nađe pred njom, to ga potrese tako silno i strahovito da se mora smjesta odlučiti ili za nju ili protiv nje. Jedni joj se dive, kao De Maistre; drugi je proklinju, kao Beccarija. Giljotina je otvrdnulost zakona; ona se zove osvetnica; ona sama nije neutralna, pa ne da ni vama da budete neutralni. Tko je vidi, toga potrese najtajnija drhtavica. Sva društvena pitanja dižu oko toga noža svoje upitnike. Stratište je priviđenje. Stratište nije neki drveni instrument, stratište nije stroj; stratište nije mrtvi mehanizam sazdan od drveta, od gvožđa i od konopaca. Stratište je, rekao bi čovjek, neka vrsta stvorenja, koje ima ne znam kakvu mračnu inicijativu; reklo bi se da taj instrument vidi, da taj stroj čuje, da taj mehanizam razumije, da to drvo, to željezo i ta užeta imaju volju, da hoće. U groznim mislima koje obuzimaju čovjeka kad vidi giljotinu, stratište mu izgleda strahovito i miješa se s onim što čini. Stratište je suučesnik krvnikov; ono proždire; ono jede meso, ono pije krv. Stratište je neka vrsta čudovišta koje su sagradili sudac i tesar, neka sablast koja živi nekim gnusnim životom, od smrti koju zadaje. Zato je dojam od njega strašan i dubok. Dan poslije smaknuća i još mnogo dana poslije toga izgledao je biskup potpuno klonuo. Ona gotovo prisiljena vedrina u trenutku osuđenikove smrti potpuno je iščezla. Neprestano ga je progonila utvara društvene pravde. On, koji se obično sa svakog svojeg posla vraćao tako veseo i zadovoljan, izgledao je sada kao da sam sebi predbacuje. Na časove je razgovarao sam sa sobom i gunđao poluglasno neke mračne riječi. Evo što je jednu večer čula i upamtila njegova sestra: – Nisam vjerovao da će to biti tako užasna stvar. Ne valja se previše udubiti u zakon božanski pa ne vidjeti zakon čovječanski. Smrt pripada samo Bogu. Kojim pravom ljudi diraju u tu nepoznatu stvar?
S vremenom su ovi utisci izblijedjeli i valjda potpuno iščezli. Ljudi su međutim primijetili da biskup od tog vremena izbjegava mjesto na kojemu se obavljaju smaknuća.
G. Myriela se moglo u svako doba zvati bolesniku ili umirućemu. Smatrao je to svojom najvećom dužnošću i svojim najprečim zanimanjem. Obitelji bez oca ili roditelja nisu ga trebale ni zvati, sam im je dolazio. Znao je tako sjesti i dugo šutjeti kraj čovjeka koji je izgubio ljubljenu ženu, ili kraj majke kojoj je umrlo dijete. I kao što je znao kad treba šutjeti, isto je tako znao i kad treba govoriti. Kako je samo znao tješiti! Nije on nastojao ublažiti bol zaboravom, nego je uvećati nadom i učiniti je dostojnom. Govorio je: – Dobro pazite kako ćete pristupiti k mrtvima. Ne mislite o onom što trune. Gledajte dobro, pa ćete vidjeti u dubini neba svjetlost vašeg dragog pokojnika. – Znao je da vjera spašava. Čovjeka, koji bi očajavao, nastojao je da savjetuje i ublaži, pokazavši mu prstom čovjeka koji sve to mirno snosi. Nastojao je da tugu, koja gleda u grob, preobrati na taj način što bi joj pokazao tugu koja gleda u zvijezde.
v.
kako je presvijetli bienvenu dugo nosio svoje mantije
Domaći život g. Myriela bio je ispunjen istim mislima kao i njegov javni život. Da je netko izbliza mogao vidjeti sirotinju, u kojoj od svoje volje živi g. biskup digneski, ona bi mu pružila ozbiljan i divan prizor. Kao svi stari i misaoni ljudi, spavao je vrlo malo, ali dubokim i krepkim snom. Ujutro je proveo jedan sat u mislima, a onda bi služio jutarnju misu u katedrali, a sutra u svojoj kapeli. Poslije mise doručkovao bi komad ražena hljeba, zamačući ga u mlijeko svojih krava. Poslije toga je radio. Svaki biskup ima mnogo posla. On mora svaki dan primiti i saslušati tajnika biskupije, koji je obično kanonik, a osim toga i svoje velike kapelane. Mora nadzirati kongregacije, davati povlastice, pregledati i ocijeniti cijelu knjižaru nabožnih knjiga,
kao što su molitvenici, brevijari, katekizmi za biskupiju itd.; mora pisati pastirske poslanice, pročitati i odobriti predložene propovijedi, miriti zavađene župnike i načelnike, voditi vjersku i upravnu korespondenciju, imajući s jedne strane državu, a s druge strane Svetu Stolicu – jednom riječi: tisuću poslova.
Vrijeme koje mu je preostajalo iza tih tisuću poslova, iza njegovih misa i molitava, to vrijeme posvećivao je g. Myriel nevoljnima, bolesnima i ucviljenima; a daljnje vrijeme što bi mu preostajalo od ucviljenih, bolnih i nevoljnih posvećivao bi radu. Sada bi okopavao vrt, sad opet čitao ili pisao. Za oba ova posla imao je istu riječ; i jedno i drugo značilo je njemu obrađivati vrt. – Um je vrt – govorio bi on. Opodne je ručao. Ručak mu je bio sličan doručku.
Oko dva sata, kad je lijepo vrijeme, izlazio je i šetao pješice po polju i po gradu, zalazeći u siromašne kuće. Išao je uvijek sam, duboko zamišljen, gledajući preda se, podupirući se dugom palicom. Nosio je ljubičast ogrtač, podstavljen i topao, na nogama ljubičaste čarape i proste cipele, a na glavi nizak šešir, kroz čija su se tri roga pomaljale tri kite od zlatnih zrnaca.
Svuda bi bila prava svečanost kad bi se on pojavio. Čovjek bi rekao da njegov dolazak donosi neku svjetlost, neku toplotu. Starci i djeca izlazili su na prag pred biskupa kao pred sunce. On je davao blagoslov i bivao blagoslivljan. Tko bi god imao kakovu nevolju, tomu su pokazivali njegovu kuću. Ovdje ondje zastao bi, razgovarao s dječacima i djevojčicama i osmjehivao se majkama. Dok je imao novca, posjećivao je siromake; kad ga nije imao, posjećivao bi bogataše.
Pošto je dugo nosio svoje mantije, a nije htio da se to vidi, uvijek bi izlazio u grad u svom ljubičastom ogrtaču. To mu je ljeti donekle smetalo.
Uvečer, u osam i po sati, večerao bi sa svojom sestrom, a gospođa Magloire stajala bi iza njih i dvorila ih za stolom. Ništa skromnije od tog obroka. Ako bi se ipak našao kod biskupa na večeri koji od njegovih župnika, gospođa Magloire bi iskoristila
tu priliku da posluži Njegovu Presvijetlost kakvom dobrom ribom iz ribnjaka ili kakvom boljom divljači. Svaki je župnik bio izgovor za dobar ručak, i biskup to nije branio. Inače se njegov obični obrok sastojao od čorbe i variva, kuhana u vodi. Zato se i govorilo u gradu: – Kad biskup ne ruča popovski, on ruča isposnički.
Poslije večere razgovarao se jedno pola sata s gospođicom Baptistinom i gospođom Magloire, a onda bi otišao u svoju sobu i pisao čas na listićima papira, a čas po okrajcima kakve knjige. Bio je on književnik i u neku ruku učenjak. Ostavio je pet-šest dosta zanimljivih rukopisa, među ostalim i jednu raspravu o stihu iz Knjige postanka: U početku Duh Božji lebdio je nad vodom. S ovim on uspoređuje tri teksta: arapsku verziju koja veli: Vjetrovi Božji puhahu; Josipa Flavija koji veli: Vjetar s visina svaljivao se na zemlju; i konačno Onkelosovu kaldejsku inačicu koja glasi: Vjetar, koji je dolazio od Boga, puhao je po licu voda. U drugoj jednoj raspravi ocjenjuje on bogoslovska djela Hugoa, biskupa ptolemejskog, praujaka ovoga što piše ovu knjigu, i dokazuje da tome biskupu valja pripisati razna djelca, izdana prošlog vijeka pod pseudonimom Barleycourt.
Gdjekad bi za vrijeme čitanja, pa ma kakvu knjigu imao u rukama, zapao najedanput u duboke misli, iz kojih bi se prenuo da napiše nekoliko redaka na listovima iste knjige. Ti redci često nisu bili ni u kakvoj vezi s knjigom na kojoj su bili zapisani. Pred očima nam je jedna njegova bilješka, što ju je napisao na jednom listu u knjizi, koja se zove: Korespondencija lorda Germaina s generalima Clintonom, Cornwallisom i admiralima američke pomorske postaje. U Versaillesu u knjižari Poingotovo, i u Parizu u knjižari Pissotovoj, Augustinski kej. Evo te bilješke:
„O Ti koji jesi!
Knjiga propovjednika Te zove Svemoćnim, Makabejci Te zovu Stvoriteljem, Poslanica Efežanima zove Te Slobodom, Baruh Te zove Beskonačnošću, Psalmi Te zovu Mudrošću i Istinom, Ivan
Te zove Svjetlošću, Kraljevi te zovu Gospodom, Knjiga izlaska Te zove Providnošću, Knjiga Levita Svetinjom, Jezdra Pravdom, Knjiga poslanja Te zove Bogom, čovjek Te zove Ocem, ali Solomun Te zove Milosrđem i to je najljepše od sviju imena Tvojih.”
Oko devet sati uvečer žene bi se povlačile i odlazile u svoje sobe, na gornjem katu, ostavljajući ga samog do ujutro u prizemlju.
Ovdje je potrebno da točno opišemo stan g. biskupa u Dignu. vi.
kome je povjeravao da mu čuva kuću
Kuća u kojoj je stanovao sastojala se, kao što smo već rekli, od prizemlja i jednoga kata: tri sobe u prizemlju, tri sobe na prvom katu, a gore tavan. Iza kuće se nalazio vrt od četvrt jutra. Žene su stanovale na prvome katu. Biskup je stanovao u prizemlju. Prva soba s ulice služila mu je kao blagovaonica, druga soba kao soba za spavanje, a treća kao kapela. Iz te kapele moglo se izaći samo kroza sobu za spavanje, a iz sobe za spavanje samo kroz blagovaonicu. U dnu kapele bilo je jedno zatvoreno odjeljenje s posteljom za goste. Biskup je tu postelju davao župnicima sa sela koji bi po svom ili po župničkom poslu dolazili u Digne.
Bolnička ljekarna, mala zgrada, dozidana uz kuću, a okrenuta u vrt, bila je pretvorena u kuhinju i podrum.
Osim toga se u vrtu nalazila staja, nekadašnja bolnička kuhinja, u kojoj je biskup držao dvije krave. Bez obzira na to koliko su mu davale mlijeka, on je svakog jutra slao polovicu za bolesnike u bolnici. – Plaćam i ja svoju daću – govorio je.
Njegova je soba bila dosta velika i zimi se dosta teško grijala. Kako su drva u Dignu vrlo skupa, biskup se dosjetio pa je dao u zgradi, gdje su bile krave, pregraditi od dasaka jednu sobicu. Tu je provodio večeri kad je bila velika zima. To je on zvao svojim – zimskim salonom.
U tom zimskom salonu, kao i u blagovaonici, nije bilo drugog pokućstva do jedan veliki stol na četiri noge i četiri slamnata stolca. Blagovaonica je bila još ukrašena starim ormarom za posuđe u prostoj ružičastoj boji. Od sličnog ormara, koji je bio pokriven čistim bijelim plahtama i čipkama, biskup je sebi napravio oltar u svojoj kapeli. Njegove bogate pokajnice i pobožne žene iz Digna često su između sebe skupljale novac da se kupi za biskupovu kapelu lijep oltar; on je uzimao taj novac i davao ga sirotinji. – Najljepši oltar – govorio je – to je duša utješenog nesretnika koji se zahvaljuje Bogu.
U kapeli je imao dva slamna stolca, a u sobi za spavanje jedan naslonjač s ručnim naslonima, također od slame. Kad bi slučajno došlo u jedan mah sedam osoba, načelnik ili general, ili stožer gradske posade, ili nekoliko đaka iz malog sjemeništa, moralo se trčati u staju po stolce iz zimskog salona, u kapelu po ona dva stolca, u sobu za spavanje po naslonjač; tako bi se nekako skupilo do jedanaest sjedala. Kod svakog novog posjeta iznosio se po jedan stolac iz koje sobe.
Kadšto se dogodi pa u posjet dođe dvanaest ljudi; tada je biskup skrivao svoju nepriliku tako da je stajao kraj vatre ako je zima, ili predlagao šetnju po vrtu ako je ljeto.
Bio je doduše još jedan stolac u onoj zatvorenoj pregradi u kapeli, ali mu se slama napola raspala, a osim toga je imao samo tri noge, pa se na njemu moglo sjediti samo tako da se prisloni uza zid. I gospođica Baptistine imala je u svojoj sobi jedan vrlo veliki drveni naslonjač, nekad pozlaćen i presvučen šarenom svilom, ali se taj naslonjač morao unijeti u gornji kat kroz prozor, pošto su stube bile preuske; on se dakle nije mogao uzeti u obzir kao pokretni dio pokućstva. Gospođica Baptistine sanjala je uvijek da će kupiti salonski namještaj od žute utrehtske svile s rozetama i od mahagonija, i kad je vidjela da je kroz pet godina uštedjela u tu svrhu samo četrdeset dva i pol franka, ona je konačno odustala od toga. Uostalom, tko je na svijetu dostigao svoj ideal?
Ništa nije jednostavnije nego zamisliti biskupovu sobu za spavanje. Staklena vrata gledaju u vrt; prema njima krevet, željezni bolnički krevet natkriven baldahinom od zelenog serža; iza kreveta, za zavjesom, toaletni pribor koji odaje nekadašnje navike čovjeka od svijeta; dvoja vrata, od kojih jedna, ona do kamina, vode u kapelu, a druga, ona do biblioteke, u blagovaonicu. Biblioteka – to je velik staklen ormar pun knjiga; kamin – od drveta bojadisan kao mramor, obično bez vatre; nad kaminom, na mjestu gdje obično stoji ogledalo, stoji raspelo od posrebrenog bakra, s kog se srebro već otrlo, i to je raspelo pričvršćeno na istrošen crni baršun u drvenom okviru s kojega je nestalo pozlate. Do staklenih vrata stoji velik stol s tintarnicom, zatrpan neredom papira i debelim knjigama. Pred stolom slamnati naslonjač. Pred krevetom jedan stolac, donesen iz kapele.
Na zidu, s obje strane kreveta, vise dvije slike u duguljastim okvirima. Na rubu platna do samih slika govore sitni zapisi u zlatnim slovima da je jedna od tih slika opat de Chaliot, biskup saint-claudski, a druga opat Tourteau, generalni vikar u Agdu, opat u Grand-Champu biskupije chartreske. Doselivši se u tu sobu poslije bolničkih bolesnika, biskup je tu zatekao i te slike i ostavio ih na njihovu mjestu. To su bili svećenici, a sigurno i darovatelji bolnice, dakle dva razloga da ih on ne dira. Sve što je znao o njima bilo je to da ih je kralj postavio – jednog za biskupa, a drugog za generalnog vikara u jedan te isti dan, to jest 27. travnja 1785. Kad je jednom gospođa Magloire skinula slike da ih očisti, biskup je to našao zapisano izblijedjelom tintom na komadiću papira, koji je sa četiri priljepnice bio pričvršćen na poleđini slike opata grand-champskog. Na prozoru je imao neku starinsku zavjesu od proste vune, koja se najposlije tako istrošila da je gospođa Magloire morala nasred srijede napraviti veliki šav samo da se ne bi nova kupovala. Taj šav je bio u obliku križa. – Kako je to lijepo ispalo –govorio je biskup.
Sve sobe u kući, i one u prizemlju i one u prvom katu, sve bez iznimke bile su okrečene prostim bijelim vapnom, kao u vojarnama i bolnicama.
Ipak je gospođa Magloire, kao što ćemo kasnije vidjeti, pronašla posljednjih godina ispod starih tapeta neke slikarije koje su krasile sobu gospođice Baptistine. Jer prije nego što će postati bolnicom, ova je kuća bila gradska vijećnica. Otuda to ukrašavanje. Sobe su bile popođene crvenom ciglom, koja se prala svakoga tjedna, a pred svakim krevetom nalazila se slamnata prostirka. Uostalom, cijela je kuća bila izvanredno čista, hvala brizi ovih dviju žena. To je bio jedini luksuz koji je biskup dopuštao. – Time se sirotinji ništa ne oduzima – govorio je.
Treba ipak priznati da mu je od nekadašnjeg imetka ostao jedan srebrni pribor za jelo za šest osoba i jedna velika žlica za juhu, i sva sretna promatrala je gospođa Magloire svakog dana te stvarce kako se gospodski ljeskaju na grubom bijelom stolnjaku. I pošto ovdje slikamo digneskog biskupa onakvog kakav je doista bio, moramo dodati da mu se više puta desilo da kaže: – Teško bih se odrekao srebrnog posuđa kod jela.
Tom srebrnom posuđu valja dodati i dva velika svijećnjaka od masivnog srebra, koje je baštinio od djedove sestre. U ta dva svijećnjaka bile su utaknute dvije velike voštane svijeće, i oni su obično stajali na biskupovu kaminu. Kad je imao goste na večeri, upalila bi gospođa Magloire oba svijećnjaka i stavila ih na stol.
U biskupovoj sobi, nad njegovom posteljom, nalazio se mali uzidani ormar u koji je gospođa Magloire spremala tih šest komada stolnoga pribora i veliku žlicu za juhu. Treba reći da se ključ nije nikad vadio iz ključanice.
Vrt, malko nagrđen ružnim ogradama, o kojima smo govorili, imao je četiri ukrštene staze koje su polazile od jednog bazena; druga staza okružavala je cijeli vrt tik do bijelog zida koji ga je ograničavao. Između ovih staza nalazile su se četiri gredice, obrubljene zimzelenom. Na tri gredice uzgajala je gospođa Ma-
gloire povrće, na četvrtoj je sam biskup sadio cvijeće. Tu i tamo raslo je nekoliko voćaka.
Jednom zgodom reče mu gospođa Magloire s nekom blagom zajedljivošću: – Vama, Presvijetli, koji sve iskorišćujete, ovo je posve beskorisna gredica. Bolje bi bilo da tu raste salata nego cvijeće. – Varate se, gospođo Magloire – odgovori joj biskup. – Lijepo je isto tako korisno kao i ono što je korisno. – Poslije kratke šutnje doda: – Možda još i više.
Ta gredica, sastavljena od tri ili četiri manje, zanimala je g. biskupa isto toliko koliko i njegove knjige. On je oko nje volio provesti jedan-dva sata, režući, čupajući drač, kopajući ovdje-ondje jamice po zemlji u koje bi zakopao sjeme. Nije mrzio kukce u tolikoj mjeri u kolikoj bi to činio jedan vrtlar. Uostalom, njega nije zanimala botanika; nije on znao ni za vrste ni za podvrste. On nije proučavao biljke, on je volio cvijeće. Veoma je poštovao učene ljude, no još je više poštovao neučene, i ne ogriješivši se nikad o ta dva svoja poštovanja, zalijevao je svoje gredice svake ljetne večeri zelenom kantom od lima.
Na kući nije bilo ni jednih vrata koja bi se mogla zaključati. Vrata blagovaonice na koja se, kao što smo rekli, izlazilo ravno na trg pred stolnom crkvom, imala su nekada brave i željezne zasune kao vrata tamnice. Biskup je dao skinuti svu tu gvožđariju, i vrata su se zatvarala noću i danju samo običnom kvakom. Makar koji prolaznik, makar u koje doba, trebao ih je samo gurnuti pa da uđe. U početku su obje žene bile jako uznemirene zbog tih vrata koja se nisu nikad zatvarala, ali im je biskup rekao: – Možete metnuti ključanice na vaša vrata, ako vas to veseli. – Najzad su one pristale uz njegovo pouzdanje, ili su se bar činile kao da jesu. Jedino je gospođa Magloire imala pogdjekada nastupe straha. Što se biskupa tiče, njegova je misao objašnjena, ili bar nabačena u ova tri retka što ih je napisao sa strane na jednoj Bibliji: „Razlika je u ovome: vrata liječnikova ne smiju biti nikada zatvorena; vrata svećenikova moraju uvijek biti otvorena.”
Napomena urednika:
Prijevod Ljube Wiesnera za ovo izdanje nije podvrgnut niti jednom važećem suvremenom hrvatskom pravopisu kako bi se očuvala njegova izvorna autorska, umjetnička i jezična vrijednost iz vremena njegova nastanka. Učinjene su minimalne intervencije u smislu mijenjanja riječi koje su u međuvremenu izgubile ili promijenile značenje te poneka rečenica koja je zbog svoje arhaičnosti iz današnjeg vremena djelovala nerazumljivo.
knjiga prva Pravednik
G. Myriel
G. Myriel postaje njegova presvijetlost Bienvenu
Dobar biskup – loša biskupija
Kakve riječi – takva djela
Kako je presvijetli Bienvenu dugo nosio svoje mantije
Kome je povjeravao da mu čuva kuću
Cravatte
Filozofija uz čašu
Sestra o bratu
Biskup pred neznanom svjetlošću
Jedna ograda
Osamljenost Monsignora Bienvenua
U što je vjerovao
Što je mislio
druga Pad
Večer poslije jednog dana pješačenja
Mudrome savjetuju da bude oprezan
Heroizam strpljive poslušnosti
Nešto o sirarnicama u Pontarlieru
Duševni mir
Jean Valjean
Unutrašnjost očajanja
Ocean i sjenka
Nova ogorčenost
Probuđen čovjek
Što čini
Biskup radi
Mali Gervais
knjiga treća U godini 1817. Godina 1817.
Dvostruki kvartet
Četvorica i četiri
Tholomyès je tako veseo da pjeva jednu španjolsku pjesmu
Kod bombarde
Poglavlje u kom se obožava
Tholomyèsova mudrost
Smrt jednoga konja
Veseli konac veselja
knjiga četvrta Povjeriti znači gdjekada i izdati
Jedna majka sreće drugu majku
Prvi nacrt dvaju sumnjivih lica
Ševa
knjiga peta Padanje
Povijest jednog napretka u proizvodnji crne staklarije
Madeleine
Ulošci kod Laffitta
G. Madeleine u koroti
Nejasna svjetlost na obzorju
Čiča Fauchelevent
Fauchelevent je postao vrtlar u Parizu
Gospođa Victurnien daje trideset i pet franaka za moral
Uspjeh gospođe Victurnien
Nastavak uspjeha
Christus nos liberavit
Zabavice gospodina Bamataboisa
Rješenje nekoliko pitanja općinskog redarstva
knjiga šesta Javert
Početak odmora
Kako od Jeana može postati Champ
knjiga sedma Slučaj Champmathieu
Sestra Simplicija
Oštroumnost gazde Scaufflairea
Bura u jednoj lubanji
Oblici patnje za vrijeme sna
Slomljeni kotač
Napast sestre Simplicije
Putnik pri dolasku sprema sve za povratak
Posebna ulaznica
Mjesto gdje se koješta doznaje
Sustav poricanja
Champmathieu se sve više čudi
knjiga osma Protuudar
U kojem ogledalu gleda g. Madeleine svoje vlasi
Fantinina sreća
Javert zadovoljan
Vlast uzima svoje pravo
Pristojan grob
