Page 1

THOMAS MERTON GORA SA SEDAM KRUGOVA AUTOBIOGRAFIJA VJERE

VERBUM


Thomas Merton GORA SA SEDAM KRUGOVA


Biblioteka:

Posebna izdanja

114.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: Zoran Vukman

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


Thomas Merton

GORA SA SEDAM KRUGOVA

VERBUM Split, 2016.


Naslov izvornika: The Seven Storey Mountain Copyright © 1948 by Harcourt, Inc. Copyright renewd 1976 by the Trustees of the Merton Legacy Trust, as per the original English language edition © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof. Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

CIP - katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 821.111-94=163.42 821.111-97=163.42 MERTON, Thomas Gora sa sedam krugova / Thomas Merton ; <prijevod Zoran Vukman>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 114) Prijevod djela: The seven storey mountain. - Bilješke uz tekst. - Kazalo. ISBN 978-953-235-520-8 160629079


Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu.


CHRISTO VERO REGI


PRVI DIO


Prvo poglavlje

ZNAK ZATOČENIKA

Posljednjega dana siječnja 1915. godine, u znaku Vodenjaka i godini velikoga rata, u sjeni silnih francuskih planina na granici sa Španjolskom, došao sam na svijet. Po naravi slobodan, stvoren na sliku Božju, ja sam, unatoč tomu, bio zatočenik vlastite destrukcije i sebičnosti, poput svijeta u kojemu sam rođen. Taj je svijet bio slika pakla, prepun ljudi poput mene koji istodobno i vole i mrze Boga; iako rođen da ga volim, živio sam u strahu i očaju vlastitih proturječnih žudnja. Tek nekoliko stotina milja dalje od kuće u kojoj sam rođen, duž rijeke Marne, u šumi s drvećem koje je ostalo bez grana, k``upili su poginule koji su trunuli u jarcima punim kiše, između mrtvih konja i ostataka topova sedamdeset petica. Moji su roditelji bili zarobljenici u tomu svijetu, svjesni da se ne uklapaju i da mu ne pripadaju, ali ipak nesposobni da pobjegnu od njega. Živjeli su u njemu, ali nisu bili njegov dio, ne zato što su bili sveci, nego na posve drukčiji način: zato što su bili umjetnici. Umjetnički integritet uzdiže čovjeka iznad razine svijeta, ali ga ne izbavlja od svijeta. Moj je otac slikao kao Cézanne i poimao je krajobraze južne Francuske na Cézannov način. Njegova vizija svijeta bila je zdrava, razborita i uravnotežena, puna divljenja prema strukturi, prema odnosima u prostoru i prema svim okolnostima koje su utisnule osebujan identitet svakoj stvorenoj stvari. Njegova je vizija bila religiozna i čista i zato su mu slike bile lišene ukrasa i suvišnih tumačenja jer religiozan čovjek poštuje snagu Božjega stvaranja koja svjedoči sama za sebe. Moj je otac bio vrlo dobar umjetnik. 9


Nijedno od mojih roditelja nije patilo od sitnih i groznih predrasuda što proždiru ljude koji ne znaju ni za što drugo osim za automobile i filmove, koje jedino zanima što ima u hladnjaku, što piše u novinama i koji se susjedi razvode. Od oca sam naslijedio njegov način gledanja na stvari, ponešto od njegove osebujnosti, a od majke nešto od njezina nezadovoljstva neredom u kojemu se svijet nalazi i ponešto od njezine svestranosti. Od oba sam roditelja naslijedio radnu energiju, viziju i sposobnost radovanja i način izražavanja svega onoga što je od mene trebalo napraviti svojevrsnoga kralja, samo da su mjerila svijeta prema kojima se živjelo bila ona prava. Nije da smo ikada imali neki novac, ali svaka budala zna da ti novac nije ni potreban da bi uživao u životu. Da je ono što većina ljudi uzima kao gotovu stvar stvarno i istina: da je sve što trebate za sreću u tome da zgrabite sve što možete, da vidite sve i iskušate sve i onda o svojemu iskustvu govorite, da je to uistinu tako, ja sam trebao biti vrlo sretna osoba, duhovni milijunaš, od kolijevke pa sve do sada. Da je sreća samo puka stvar naravnoga dara, nikada ne bih ušao u trapistički samostan, kao što sam ušao u zreloj dobi.

II. Moji su roditelji došli s kraja svijeta u Prades, no iako su došli da bi ostali, ostali su jedva toliko da bih se ja rodio i stao na svoje male noge, a onda su opet otišli. Oni su nastavili, a ja tek započeo prilično dugo putovanje koje je sada, za nas troje, na ovaj ili onaj način, došlo svojemu kraju. I premda je moj otac došao s druge strane zemlje, preko mnogih mora, njegov rodni grad Christchurch na Novomu Zelandu na svim je slikama izgledao kao malo predgrađe Londona, samo nešto čišće. Na Novomu Zelandu ima puno više sunca i mislim da su ljudi zdraviji. 10


Moj se otac zvao Owen Merton. Owen, zato što je obitelj njegove majke tijekom jednoga ili dva naraštaja živjela u Walesu, iako vjerujem da su podrijetlom Škoti iz Lowlanda. A otac mojega oca bio je učitelj glazbe i vrlo pobožan čovjek koji je poučavao u Christ’s Collegeu, u Christchurchu na South Islandu. Moj je otac bio neovisan i pun energije. Pričao mi je kako se živjelo u tim brdovitim i planinskim krajevima South Islanda, na farmama ovaca i u šumama gdje je provodio vrijeme i kako je jednom neka antarktička ekspedicija prošla tim krajevima, a on joj se gotovo pridružio na putu za Južni pol. Da je otišao, smrznuo bi se i umro s ostalima članovima ekspedicije jer se nitko od njih nije vratio s toga puta. Kada je htio studirati umjetnost, nailazio je na mnoge zaprjeke jer mu nije bilo lako uvjeriti obitelj da je to uistinu njegov poziv. Na kraju je otišao u London, potom u Pariz gdje je upoznao moju majku, oženio se s njome i više se nikada nije vratio na Novi Zeland. Moja je majka bila Amerikanka. Vidio sam je na fotografijama na kojima je izgledala kao prilično slabašna, mršava i razborita ženica s vrlo ozbiljnim i pomalo zabrinutim i nježnim izrazom lica. I to se podudara sa slikom majke kakvu pamtim – zabrinutu, savjesnu, energičnu i vrlo kritičnu prema meni, svojemu sinu. Međutim, u obitelji su o njoj uvijek govorili kao o živahnoj i bezbrižnoj osobi. Moja je baka sačuvala velike uvojke majčine crvene kose nakon njezine smrti i majčin radostan smijeh iz internatskih dana nikada nije prestao odzvanjati u bakinu sjećanju. Danas mi se čini da je majka morala biti osoba puna neostvarivih snova i velikih ambicija da dosegne savršenstvo: savršenstvo u umjetnosti, u uređenju interijera, u plesu, u vođenju kućanstva, u podizanju djece. Možda je zbog toga najviše pamtim kao zabrinutu jer je nesavršenost svojega prvog sina doživljavala kao veliku prijevaru. Ako ova knjiga ne dokaže ništa drugo, sigurno će pokazati kako nisam bio dijete koje bi itko mogao poželjeti. Vidio sam njezin dnevnik koji je vodila dok sam bio posve mali i za vrijeme mojega ranog djetinjstva i u njemu se odra11


žavalo čuđenje nad svojeglavim i naizgled spontanim razvojem posve nepredvidivih crta mojega karaktera, osobina koje nikada nije očekivala: primjerice, dubok i ozbiljan poriv za divljenjem plinskome svjetlu u kuhinji, s ne malim ritualnim obožavanjem, u dobi od četiri godine. Crkve i službena religija bile su nešto čemu majka nije pridavala preveliku važnost u odgoju suvremenoga djeteta i pretpostavljam da je mislila da ću, ako u tomu pogledu budem prepušten sam sebi, na neki način izrasti u pristojna i mirna pristašu deizma i da me praznovjerje nikada ne će zavesti. Moje je krštenje u Pradesu bilo posve sigurno očeva ideja jer je on odrastao u duhu duboke i snažne vjere, u skladu s učenjem Anglikanske crkve. Ali nisam uvjeren da je bilo odviše moći u vodi kojom se me krstili u Pradesu, pogotovo ne da bi mogla ispraviti izobličenja moje esencijalne slobode ili me osloboditi demona koji poput vampira nisu puštali moju dušu. Otac je došao na Pirineje radi svojih snova: samostalniji, konkretniji i praktičniji od majke i njezine opsjednutosti savršenstvom koja ju je progonila. Htio je naći neko mjesto u Francuskoj gdje bi se mogli skrasiti, gdje bi mogao slikati i podizati obitelj i živjeti praktički ni od čega jer mi, zapravo, nismo ni imali od čega živjeti. Otac i majka imali su puno prijatelja u Pradesu i kada su se tamo doselili i donijeli namještaj u stan, dok je u kutu sobe rasla velika hrpa slikarskih platana, a cijela kuća mirisala na svježe uljane boje, akvarel, jeftini duhan za lulu i na miris jela koje se kuha, još više prijatelja pristiglo je iz Pariza. Majka bi slikala na brježuljcima pod velikim platnenim suncobranom, a otac na suncu dok bi prijatelji pijuckali crveno vino i piljili u daljinu, preko doline u Canigou i u samostan na obronku planine. U tim je planinama bilo puno ruševnih ostataka samostana. S dubokim se poštovanjem prisjećam čistih, drevnih, kamenih klaustara, tih niskih i veličanstveno zaobljenih lukova isklesanih i podignutih rukama monaha koji me, možda, i sada prate svojim molitvama gdje god jesam. Crkve su tu bile posvećene sv. Martinu i sv. Mihaelu Arkanđelu, velikim zaštitnicima 12


monaha. Saint Martin-du-Canigou, Saint Michel-de-Cuxa. Zar je onda čudno da su mi ta mjesta budila ugodne osjećaje? Jedno od njih, godinama kasnije, kamen po kamen, preneseno je preko Atlantika da bi me slijedilo na mojemu putu i da bi se podiglo na pristojnoj udaljenosti od mene onda kada sam imao najveću potrebu vidjeti kako samostan uistinu izgleda i na kakvu bi mjestu čovjek mogao živjeti u skladu sa svojom razumskom naravi, a ne poput psa lutalice. St. Michel-de-Cuxa tako je smješten u posebnu i prilično uređenu malenu muzeju u parku, u središtu New Yorka, s pogledom na rijeku Hudson, da tu ne možete ni raspoznati u kakvu se gradu nalazite. Zovu ga jednostavno The Cloisters*. Iako je sam po sebi umjetan, još uvijek je sačuvao nešto od vlastite izvornosti da bi mogao postidjeti sve što ga okružuje, osim drveća i Palisada. I tako, kada su prijatelji mojih roditelja došli u Prades, džepovi njihovih kaputa bili su puni presavijenih novina i razglednica s domoljubnim crtežima koji su prikazivali savezničke pobjede nad Nijemcima. Moji djed i baka – odnosno majčin otac i majka u Americi – bili su zabrinuti zbog njezina boravka u zemlji zahvaćenoj ratom i bilo je očito da se ne ćemo još dugo moći zadržati u Pradesu. Imao sam tada jedva godinu dana. Ne sjećam se ničega u vezi s putovanjem ni kada smo išli u Bordeaux da bismo se ukrcali na brod koji je imao top na pramcu. Ne sjećam se ni prelaska preko oceana, niti sam išta znao o strahu od podmornica, niti o dolasku u New York, u zemlju gdje rata nije bilo. Ali mogu vrlo lako rekonstruirati prvi susret mojega djeda i bake iz Amerike s njihovim zetom i unukom. Za “djeda”, kako su svi u obitelji zvali mojega američkog djeda, mogu reći da je bio vrlo živahan i razdražljiv čovjek koji je svugdje – na dokovima, brodovima, u vlakovima, na postajama, u dizalima i autobusima, u hotelima i restoranima – morao bi* Engl., Samostani, dio Metropolitana, muzeja umjetnosti u New Yorku, u kojemu su rekonstruirana četiri francuska srednjovjekovna samostana, od kojih je jedan St. Michel-de-Cuxa, na čijim se ruševinama Merton igrao kao dijete u južnoj Francuskoj. Dijelovi su preneseni iz Francuske, a većinu umjetnina donirala je obitelj Rockefeller.

13


ti onaj koji pokreće stvari i svima oko sebe zapovijeda, koji uvijek dogovara neke svoje aranžmane da bi ih u trenu mijenjao, iz posve nenadanih pobuda. Moja baka, koju smo zvali Bonnemaman*, bila mu je potpuna suprotnost i izgledalo je da se njezina prirodna promišljenost, neodlučnost i odbojnost prema svakoj pretjeranoj aktivnosti, u tomu srazu suprotnosti, srazmjerno povećavaju u odnosu na djedove ispade. Što je djed postajao aktivniji i bučniji, što je više zapovijedao, to je baka bila neodlučnija, još više obuzeta sumnjama i na koncu pasivnija. No vjerojatno se ovaj prikriveni i bezazleni, posve podsvjesni sukob, 1916. godine još nije bio razvio do te mjere da bi im komplicirao život kao petnaestak godina kasnije kada je dosegnuo svoj vrhunac. Ne sumnjam da je došlo do određenoga generacijskog sukoba kada su otac i majka odlučili živjeti sami i stvoriti vlastiti dom. Pronašli su malu, vrlo staru i trošnu kuću, koja se nalazila ispod dva ili tri visoka bora u Flushingu, na Long Islandu, koji je tada bio prigradsko naselje. Mi smo bili u poljima, na potezu od Kiljordana i Jamaice te stare Truant škole. Kuća je imala četiri sobe, dvije u prizemlju, dvije na katu, i sjećam se da dvije sobe nisu bile veće od obične izbe. Mora da je bila vrlo jeftina. Naš kućevlasnik, gospodin Duggan, vodio je obližnju gostionicu. Imao je neprilika s mojim ocem zato što se, bez pitanja, poslužio rabarbarom koju smo uzgajali u svojemu vrtu. Sjećam se tmurna ljetnoga sumračja kada se to dogodilo. Upravo smo večerali kada smo vani opazili gospodina Duggana kako sagnut poput velika kita koji izranja iz mora zelenih rabarbara trga crvene stabljike. Otac je ustao od stola i užurbano izišao u vrt. Mogao sam čuti vrlo srdite riječi. Mi smo tiho sjedili oko stola, nismo više jeli i kada se otac vratio, počeo sam ga ispitivati u želji da izvučem pouku iz cijele te situacije. Još uvijek se sjećam kako me je pogodio taj nimalo ugodan događaj u kojemu su obje strane imale što reći. U stvari, pretpostavljao sam da je kućevlasnik, ukoliko bi mu se to prohtjelo, mogao jednostavno doći i pobrati sve naše povrće, a da mi ništa ne bismo mogli učiniti u vezi s tim. Spominjem ovo potpuno svjestan da bi to netko jednom * bonnemaman, franc., baka, bakica

14


mogao iskoristiti protiv mene i kazati da je pravi razlog što sam godinama kasnije postao monah bio taj što sam još od dječje kolijevke imao mentalitet srednjovjekovnoga kmeta. Otac je slikao onoliko koliko je mogao. Ispunio je nekoliko blokova za crtanje skica i završio nekoliko akvarela na newyorškim dokovima da bi konačno mogao prirediti izložbu u prostoru u Flushingu, uz pomoć tamošnjih umjetnika. Dvoja vrata dalje od nas, niz cestu, u kući sa šiljatim zabatima, okruženoj prostranom i strmom, travnatom čistinom i sa stajom pretvorenom u atelje, živio je Bryson Burroughs, koji je slikao blijede, klasične slike poput Puvisa de Chavannesa* i koji je, uz nešto otmjenosti koju možete vidjeti u njegovim radovima, bio vrlo ljubazan prema nama. Otac nas nije mogao uzdržavati samo od slikanja. Tijekom ratnih godina živjeli smo od njegova rada na održavanju zelenih površina. Bio je to uglavnom manualni posao jer ne samo da je održavao vrtove bogataša u susjedstvu, nego je morao obavljati i sadnju i voditi svu brigu o njima. Tako smo živjeli tih godina. Otac nije zarađivao lažno se predstavljajući. Bio je uistinu dobar vrtlar, razumio se u cvijeće i znao je što treba učiniti da bi ono raslo. Štoviše, volio je taj posao gotovo isto kao i slikanje. I onda, u studenomu 1918. godine, oko tjedan dana prije primirja u tomu svjetskom ratu, rodio se moj mlađi brat. Bio je dijete s puno mirnijom i vedrijom naravi nego što je moja, bez toliko puno skrivenih poriva i poticaja. Sjećam se da smo svi bili impresionirani njegovom stalnom i nepomućenom srećom. U dugim večerima, kada su ga spremali u krevet, neposredno prije zalaska sunca, umjesto da se opire i prosvjeduje poput mene, on bi gore na katu mirno ležao u svojemu krevetiću, a mi bismo čuli kako pjeva dječju pjesmicu. Svake večeri bila je to ista pjesma, vrlo jednostavna, vrlo prostodušna; lijepa pjesmica prikladna za to doba dana i godine. U prizemlju svi bismo mi manje-više utihnuli, uspavani pjevanjem djeteta u krevetiću i pro* Pierre Puvis de Chavannes (1824.–1898.), francuski slikar, autor velikih dekorativnih zidnih slika s poetiziranim mitološkim i alegorijskim sadržajem.

15


matrali smo kako sunčeve zrake koso padaju preko polja i prelamaju se kroz prozore dok se dan polako približavao kraju. Imao sam izmišljenoga prijatelja koji se zvao Jack, a on je imao izmišljenoga psa koji se zvao Doolittle. Glavni razlog zbog kojega sam imao imaginarnoga prijatelja bio je taj što nije bilo druge djece s kojom sam se mogao igrati, a moj brat John Paul bio je još beba. Kad god bih pokušao naći zabavu poput gledanja gospode kako igraju biljar u gostionici gospodina Duggana, upadao bih u velike nevolje. S druge strane, mogao sam se otići igrati k Burroughsovima, u njihov vrt i sobu punu bezvrijednih starudija. Betty Burroughs je znala kako se uključiti u igru, a da se ne ponaša pokroviteljski, iako je ona praktički bila odrasla. Ali da bih imao prijatelja svoje dobi, morao sam se iznova vraćati mašti, a to možda i nije bilo dobro. Majka nije imala ništa protiv mojih izmišljenih prijatelja, barem ne na početku, dok jednom nisam išao s njom u kupovinu i odbio prijeći glavnu ulicu u Flushingu jer sam se bojao da bi mojega imaginarnog psa Doolittlea mogao pregaziti stvarni auto. Kasnije sam to saznao iz njezina dnevnika u kojemu je zabilježila taj događaj. Do 1920. godine znao sam čitati, pisati i crtati. Nacrtao sam kuću i sve nas kako sjedimo ispod bora na deki prostrtoj na travnjaku. Taj sam crtež poštom poslao djedu koji je živio oko pet milja dalje, u Douglastonu. Ali najviše sam vremena provodio crtajući brodove. Prekooceanske putničke brodove s mnoštvom dimnjaka i stotinama okruglih prozorčića, na valovima koji su bili nazupčeni poput pile i s nebom punim slova “v” koja su predstavljala galebove. Stvari su se pokrenule značajnim dolaskom moje bake s Novoga Zelanda, koja je stigla sa suprotnoga kraja zemaljske kugle da bi posjetila svoju djecu razasutu po Engleskoj, čim je završio rat. Koliko se sjećam, sa sobom je dovela jednu od mojih teta, no mene se najviše dojmila bakica. Mora da je sa mnom imala važnih dogovora, da mi je postavljala mnoštvo pitanja i ispričala mnoštvo velikih priča jer iako pamtim tek nekoliko detalja vezanih uz njezin posjet, opći dojam koji je na mene ostavila bio je 16


ispunjen divljenjem, strahopoštovanjem – i ljubavlju. Bila je jako dobra i ljubazna i nije bilo ničega usiljena, pretjerana i naporna u izljevima njezinih osjećaja. Nisam točno zapamtio kako je izgledala, osim da je nosila tamniju odjeću, sivu i tamno-smeđu, da je imala naočale, sijedu kosu i da je govorila tiho i ozbiljno. Bila je učiteljica, kao i njezin suprug, moj djed s Novoga Zelanda. Posebno mi se urezao u sjećanje način na koji je solila svoju zobenu kašu za doručkom. Posve sam siguran: to je ostavilo na mene vrlo dubok dojam. Što se jedne druge stvari tiče, nisam tako siguran, ali to je samo po sebi puno važnije: naučila me moliti Očenaš. Možda me ranije moj zemaljski otac bio naučio moliti Očenaš. Ali znam da ga nisam nikada izgovarao. Očito me bakica jedne noći pitala jesam li izmolio svoje molitve i onda je ispalo da nisam znao Očenaš pa me ona poučila. Nakon toga Gospodinovu molitvu nisam zaboravio, iako je prošlo još mnogo godina da se uopće nisam molio. Izgleda čudno da se roditelji, koji su se zauzimali gotovo krajnje savjesno da duh njihovih sinova ostane nedirnut mediokritetstvom, da ne zabrazdi u pogrješke, zablude i izopačenost, nisu potrudili pružiti nam bilo kakav formalni vjerski odgoj. Jedino objašnjenje koje imam leži u pretpostavci da je majka morala imati tvrd stav u odnosu na to pitanje. Vjerojatno je smatrala da je bilo kakva službena religija ispod razine intelektualnoga savršenstva koje je tražila od svoje djece. Nikada nismo išli u crkvu u Flushingu. U stvari, sjećam se da sam jednoga dana osjećao silnu žudnju za odlaskom u crkvu, ali nismo išli. Bila je nedjelja. Vjerojatno uskrsna nedjelja, pretpostavljam 1920. godine. Iznad polja i crvenih farmerskih kuća u susjedstvu mogao sam vidjeti vrh tornja crkve sv. Jurja kako strši iz krošnja drveća. Zvuk crkvenih zvona dopirao je do nas preko širokih polja. Igrao sam se ispred kuće i zastao kako bih osluhnuo njihov zvon. Iznenada, mnoštvo ptica počelo je pjevati u drveću iznad mene tako da su ptičji pjev i zvonjava crkvenih zvona ispunili moje srce radošću. Doviknuo sam ocu: “Oče, u njihovoj je crkvi puno ptica.” 17


Zatim sam dodao: “Zašto mi ne idemo u crkvu?” Otac je pogledao gore i rekao: “Hoćemo.” “Sada?” upitao sam. “Ne, sada je prekasno. Ali ići ćemo neke druge nedjelje.” Majka je ipak išla nekamo u nedjeljna jutra, s vremena na vrijeme, da bi slavila Boga. Sumnjam da je otac išao s njom; on je vjerojatno ostajao kod kuće da bi se brinuo o meni i Johnu Paulu jer nas dvojica nismo nikada išli. U svakom slučaju, majka je odlazila kvekerima i sjedila s njima u nekoj staroj kući koja im je služila za susrete. To je bio jedini oblik religije koji je ikada prakticirala i pretpostavljam da je držala normalnim da će nam, kada odrastemo, biti omogućeno da i mi sami krenemo tim putom. Zapravo, nije moglo biti tako snažna utjecaja koji bi nas natjerao da tako postupimo. Više-manje bilo je ostavljeno nama samima da odlučimo. U međuvremenu kod kuće je moje obrazovanje napredovalo onako kako je bilo zacrtano nekim naprednim metodama o kojima je majka čitala u jednomu od tih časopisa. Javila se na oglas s ovalnim portretom bradata učenjaka s cvikerima i iz Baltimorea je dobila komplet knjiga, nekoliko zemljovida, čak i mali stol sa školskom pločom. Smisao je bio u tomu da uz ta pomagala pametno i suvremeno dijete postane slobodnije i da mu se omogući spontan razvoj u malena sveučilištarca prije nego što navrši deset godina. Mora da je duh Johna Stuarta Milla* lebdio gore-dolje po sobi s uzdasima zadovoljstva čim sam otvorio stol i započeo s radom. Zaboravio sam što je proizišlo iz svega toga, osim što su me jedne večeri poslali ranije u krevet jer sam riječ which tvrdoglavo slovkao bez slova “h” kao w-i-c-h. Sjećam se da sam o tome mislio kao o nepravdi. “Ma što oni misle da sam ja?” Na koncu, imao sam tek pet godina. Ipak, nisam više gunđao zbog tih čudnih metoda i stola koji je išao uz njih. Možda odatle dolazi moja najdraža knjiga iz djetinjstva – zemljopisni atlas. Toliko sam volio igrati dječju igru * John Stuart Mill (1806.–1873.), engleski filozof i ekonomist

18


prisoner’s base* na tim kartama da sam poželio postati mornar. Također sam žudio i za svojevrsnim nesputanim i nepostojanim životom u koji sam uskoro ušao. Moja druga najdraža knjiga još me više potakla u toj žudnji. Bila je to zbirka priča s naslovom Grčki junaci. Sam nisam mogao puno učiniti s viktorijanskom verzijom tih grčkih mitova, no otac mi ih je čitao naglas tako da sam naučio ponešto o Tezeju i Minotauru, Meduzi, Perzeju i Andromedi. Jason je plovio u daleke zemlje u potrazi za zlatnim runom. Tezej se vratio kao pobjednik, ali je zaboravio zamijeniti crna jedra i atenski se kralj bacio sa stijene uvjeren da je njegov sin mrtav. Tih sam dana upamtio Hesperidino ime i od tih sam detalja nesvjesno gradio još nejasne fragmente religije i filozofije koji su ostali skriveni i utkani u moje čine i koji su se, u pravo vrijeme, potvrdili u dubokoj i sveobuhvatnoj privrženosti mojim vlastitim prosuđivanjima i mojoj vlastitoj volji i stalnu odvraćanju od bilo kakve podložnosti, usmjeravajući me prema uvijek slobodnoj promjeni vidika. U određenomu smislu to su trebali biti plodovi mojega ranog odgoja. Majka je željela da budem neovisan, a ne da se utopim u masi. Morao sam biti originalan, samosvojan, morao sam imati jedinstvene osobine i vlastite ideale. Nisam trebao biti jedinka bačena na hrpu, sazdana prema općemu građanskom modelu kao na pokretnoj traci, poput svih drugih. Da smo nastavili kako smo počeli, da smo John Paul i ja odrasli u toj kući, vjerojatno bi se taj viktorijansko-grčki splet postupno sam gradio i mi bismo postali uvjereni skeptici s dobrim manirima, pristojni, ljubazni, inteligentni i možda čak u nekomu smislu i korisni. Mogli smo postati uspješni pisci ili novinski izdavači, profesori na malim i naprednim koledžima. Put do toga bio bi posve lagan i možda nikada ne bih završio kao monah. * Prisoner’s base – dječja igra, kod nas nepoznata, simulacija bitke između dvije vojske. Svaka strana ima označen prostor u koji zatvara zarobljene protivničke vojnike. Tamo ostaju dok ne budu oslobođeni ili dok ne završi igra onda kada čitava jedna strana završi u zatočeništvu.

19


Ali još nije vrijeme da bih govorio o sretnu završetku, o onome zbog čega slavim Boga i najviše mu zahvaljujem i što je od svega postalo krajnje i paradoksalno ispunjenje planova moje majke u vezi sa mnom – zadnje stvari na koju bi ona ikada i pomislila: sva njezina revna zagovaranja individualnoga razvoja vraćena kao bumerang. Ali, oh, koliko je tih dana bilo mogućnosti za mene i mojega brata! Sasvim nova svijest počela se javljati kao istinska, djelotvorna funkcija moje duše. Moje mogućnosti izbora upravo su trebale postati odgovorne. Moj je um bio čist i nedovoljno formiran da bi primio ikakav niz standarda i da bi djelovao u skladu s najboljim od njih, da bi djelovao sa samom milošću, i sa samim Božjim vrjednotama da sam ikada dobio takvu priliku. Ovdje se sada pojavila volja kao neutralna, neizravna sila koja je čekala da bude usmjerena, spremna na stvaranje silne nutarnje snage svjetla ili tame, mira ili sukoba, reda ili nereda, ljubavi ili grijeha. Sklonosti koje je moja volja trebala poprimiti iz okolnosti proizišlih iz svih njezinih čina usmjerit će s vremenom čitavo moje biće prema sreći ili bijedi, životu ili smrti, nebu ili paklu. I više od toga: budući da nikada nijedan čovjek nije mogao niti može živjeti sam i samo za sebe, sudbine tisuća drugih ljudi mogu doći pod utjecaj, neki posredno, a neki vrlo izravno i izbliza, mojih vlastitih izbora, odluka i žudnja, kao što i moj život može biti oblikovan i pod utjecajem njihovih života. Ulazio sam u moralni univerzum u kojemu neizbježno dolazim u odnos sa svakim drugim razumskim bićem i u kojemu mi kao masa, tako gusta kao roj pčela, vodimo jedni druge prema zajedničkomu cilju dobra ili zla, rata ili mira. Jedne sam nedjelje išao s ocem u kvekersku kuću za sastanke, mislim da je to bilo nakon što je majka otišla u bolnicu. Objasnio mi je da ljudi tamo dolaze, sjede u tišini, ne rade ništa, ne govore ništa sve dok Duh Sveti nekoga ne nadahne da govori. Rekao mi je i da će poznati stari gospodin, jedan od utemeljitelja Američkih izviđača, biti tamo. Bio je to Dan Beard*. I tako, * engl. beard, brada

20


sjedio sam među kvekerima dok su mi tri manje-više iste misli prolazile kroz glavu. Gdje je bio Dan Beard? Nazivaju li ga samo tako bradatim ili stvarno ima bradu? I na što će to Duh Sveti pokrenuti ljude da učine ili kažu? Zaboravio sam kako je glasio odgovor na treće pitanje. Ali nakon što je čovjek koji je sjedio na visokoj drvenoj govornici, predsjedajući kvekerima, dao znak da je sastanak završio, vidio sam Dana Bearda među ljudima ispod niska sunčanoga trijema, pred vratima kvekerske kuće. Imao je bradu. Bilo je to gotovo sigurno posljednje godine majčina života, 1921. ili tu negdje, kada je otac dobio posao orguljaša u Episkopalnoj crkvi u Douglastonu. Nije to bio posao koji bi ga usrećio ili oduševio. Nije se baš dobro slagao s pastorom. Ali sam zato počeo nedjeljom ići u crkvu zbog čega sam i pomislio da je majka u bolnici jer sam morao živjeti s djedom i Bonnemaman u Douglastonu. Sionska je crkva bila stara drvena zgrada, sa zdepastim, četvrtastim zvonikom, smještena na brježuljku pored velikoga groblja i okružena visokim drvećem, a u kripti nešto niže bili su pokopani članovi stare obitelji Douglas koji su se tu naselili na obali rijeke Sound prije nekoliko stotina godina. Bilo je prilično ugodno nedjeljom. Sjećam se procesije kako izlazi iz sakristije, crkvenoga zbora muškaraca i žena, odjevenih u crno, s bijelim širokim košuljama i križa na čelu povorke. Gore iznad oltara bili su prozori s obojanim staklima i na jednomu je bilo naslikano sidro koje je privuklo moju pozornost jer sam želio otići na more i putovati svijetom. Neobično tumačenje vjerskoga simbola koji je obično označavao postojanost u nadi: bogoslovnu krjepost nade, pouzdanje u Boga. Za mene je predstavljao upravo suprotno. Putovanje, avanturu, otvoreno more i neograničene mogućnosti ljudskoga heroizma, a u svemu tome ja kao heroj. Zatim je tu bio stalak za evanđelje u obliku orla s raširenim krilima na kojemu je počivala golema Biblija. Pored njega bila je američka zastava, a iznad jedna od onih malih ploča kakve se nalaze u protestantskim crkvama, s brojevima himana koji se pjevaju, označeni crnom i bijelom vjetruljom. Bio sam impresi21


oniran svjetlom svijeća na oltaru, skupljanjem milodara, pjevanjem himana dok je otac, skriven negdje iza zbora, svirao orgulje. Izlazio sam iz crkve s osjećajem ugode i zadovoljstva da sam učinio nešto što je trebalo učiniti i to je bilo sve što sam znao o tome. I sada, razmišljajući o tomu iskustvu nakon mnogo godina vidim da je bilo jako dobro da sam mogao iskusiti barem malo religioznoga u djetinjstvu. To je zakon ljudske naravi, upisan u samu njegovu bit i upravo je toliko dio čovjeka kao što je želja da izgradi kuću, obradi zemlju, da se oženi i ima djecu, čita knjige i pjeva pjesme, da bi mogao poželjeti biti u zajedništvu s drugim ljudima u objavi njihova zajedničkoga pouzdanja u Boga, njihova Oca i Stvoritelja. U stvari, ta je žudnja važnija i fundamentalnija od bilo koje čisto tjelesne potrebe. U to je vrijeme otac svirao klavir svake večeri u maloj kino dvorani koja je bila otvorena u obližnjemu gradu, Baysideu. Mi smo svakako trebali novac.

III. Vjerojatno je glavni razlog zbog kojega smo trebali novac bio taj što je majka imala rak na želucu. Bilo je to nešto što mi nikada nitko nije objasnio. Sve u vezi s bolesti i smrti bilo je manje ili više skrivano od mene jer bi razmišljanje o tome moglo na dijete djelovati nezdravo. I budući da mi je bilo suđeno odrasti s lijepim, čistim, optimističnim i uravnoteženim pogledom na život, nikada me nisu odveli u bolnicu da vidim majku nakon što je tamo otišla. I to je bila njezina ideja. Ne mogu reći koliko je dugo bolovala i patila dok se brinula za nas i održavala kuću, ne bez neimaštine i teškoća, a da mi uopće nismo znali što se s njom zbiva. No vjerojatno je zbog njezine bolesti pamtim kao mršavu i blijedu i prilično strogu. Sa sebičnošću koja je neobična čak i za dijete bilo mi je drago kada sam se iz Flushinga preselio u djedovu i bakinu ku22


ću u Douglastonu. Tamo mi je bilo dopušteno više-manje raditi sve što sam želio, jela je bilo u obilju, imali smo dva psa i nekoliko mačaka s kojima smo se igrali. Majka mi nije puno nedostajala i nisam plakao kada mi nije bilo dopušteno da je posjetim. Bio sam zadovoljan dok sam u šumi trčao sa psima, penjao se na drveće, gnjavio piliće ili se igrao u čistoj maloj radionici gdje je Bonnemaman katkada bojala porculan i pekla ga u maloj sušionici. Onda mi je jednoga dana otac dao da pročitam poruku. Bio sam jako iznenađen. Poruka je bila za mene, napisana majčinim rukopisom. Mislim da mi nikada prije nije pisala – nije bilo prigode za to. Tada sam shvatio što se događalo, iako me, koliko se sjećam, jezik toga pisma zbunjivao. U svakom slučaju, jedno je bilo posve jasno. Majka mi je u pismu poručila da će umrijeti i da me više nikada ne će vidjeti. Pod javorovim stablom, u stražnjemu dijelu dvorišta, ponovno sam izvadio poruku i čitao je sve dok nisam shvatio što ona u stvari znači. Golemo breme tuge i potištenosti spustilo se na mene. Nije to bila duboka bol djeteta, ona probadajuća muka i tjeskoba s puno suza. Imalo je to nešto od teške zbunjenosti i mračne boli odrasle osobe i zbog toga je teret bio veći jer je do te mjere bio neprirodan. Pretpostavljam da je jedan od razloga za takvo moje stanje bio taj što sam do istine morao doći sam, vlastitim zaključivanjem. Molitva? Ne, nije mi čak ni padala na pamet. Koliko god to neobično izgledalo katoliku: šestogodišnje dijete koje upravo saznaje da mu majka umire nije ni znalo da bi se moglo pomoliti za nju! Tek kada sam postao katolik dvadeset godina kasnije, shvatio sam da bih se trebao pomoliti za svoju majku. Moji djed i baka nisu imali auto, ali su jedan unajmili radi odlaska u bolnicu, kada se približio kraj. Poveli su me sa sobom, ali mi nisu dopustili da uđem u bolnicu. Možda je to bilo i dobro. Jer u što bi upalo čitavo moje biće izloženo goloj boli i emocionalnoj krizi bez ikakve molitve, bez sakramenta koji bi me održao mirnim i bez osjećaja da ta patnja ima ikakav smisao? U tomu pogledu majka je bila u pravu. Smrt pod takvim okolno23


stima nije ništa drugo nego ružnoća i ako nema dublje značenje, zašto opteretiti dijete mučnim prizorima? Sjedio sam vani, u automobilu, s unajmljenim vozačem. Na koncu nisam ni znao posve točno što se događa. Ali sam uvjeren i da sam u tomu trenutku podsvjesno odbacivao sve što me je moglo uputiti na pomisao da moja majka doista umire: da sam to želio saznati, saznao bih bez ikakvih problema. Činilo se da sve to predugo traje. Auto je bio parkiran u dvorištu potpuno okruženom zgradama od crnih cigla, prekrivenih čađom. Na jednoj je strani bilo široko i nisko spremište, kiša je padala, voda se cijedila niz strehe, a mi smo sjedili u tišini i slušali kako kišne kapi udaraju po krovu automobila. Nebo je bilo tmurno, zastrto izmaglicom i dimom, dok se slatkast, bolestan zadah bolnice i plinare miješao sa zagušljivim mirisom automobila. I kada su se otac, djed, Bonnemaman i ujak Harold pojavili na vratima bolnice, nisam trebao ništa pitati. Svi su bili potreseni. Čim smo stigli kući u Douglaston, otac se povukao u sobu, u osamu, a ja sam pošao za njim i vidio ga kako plače pokraj prozora. Mora da je mislio o danima prije rata, kada je majku prvi put susreo u Parizu, kada je bila tako sretna, radosna, kada je plesala i bila puna ideja, planova i ambicija za njega, za sebe i za djecu. Nije sve bilo kako su planirali. Sada je sve bilo gotovo. Bonnemaman je u dnevnoj sobi spremala velike, bujne uvojke crvene kose koje je majka odrezala dok je bila djevojka i umatala ih sada u fini papir, gorko plačući. Isti su automobil unajmili dan-dva kasnije, za svoje drugo putovanje, no ovoga puta mi je bilo zasigurno drago što sam ostao u automobilu. Majka je, zbog nekoga razloga, uvijek željela da je se kremira. Pretpostavljam da se to uklapa u čitavu njezinu životnu filozofiju: mrtvo je tijelo nešto što treba ukloniti što je prije moguće. Sjećam se kako je izgledala u kući u Flushingu, s čvrsto vezanom krpom oko glave, da joj prašina ne bi padala na kosu, dok 24


je čistila, mela i brisala prašinu u sobama, s velikom energijom i odlučnošću – jedino tako možemo shvatiti njezin nemir kada je riječ o beskorisnu tijelu u raspadanju. To je nešto što treba ukloniti bez odlaganja. Čim je život završio, pustimo neka čitava ta stvar konačno i zauvijek završi. I ovoga je puta padala kiša, a nebo je bilo mračno. Ne mogu se sjetiti je li sestrična Ethel (majčina rođakinja, gospođa McGovern koja je bila medicinska sestra) ostala sa mnom u automobilu da me ne bi obuzelo mračno raspoloženje. Unatoč tome bio sam jako tužan. Ali nisam bio ni približno tako nesretan kao što bih bio da sam otišao na to žalosno i grozno mjesto, stajao iza staklenoga okna i gledao kako majčin lijes polako klizi između čeličnih vrata koja su vodila do peći.

IV. Majčinom smrću jedno je postalo jasno: otac sada više ništa drugo nije morao raditi nego slikati. Nije bio vezan ni za jedno mjesto. Mogao je ići kamo god je trebao da bi pronašao nadahnuće, ideje i predmete za svoje slikanje, a ja sam bio dovoljno velik da bih ga mogao pratiti. I tako, nakon što sam nekoliko mjeseci išao u lokalnu douglastonsku školu, i nakon što su me već prebacili u drugi razred, u sivu nadogradnju na vrhu brježuljka, koja je djelovala zlokobno, otac se vratio u New York i najavio da se on i ja spremamo otići nekamo drugamo. Bilo je osjećaja trijumfa u pogledu na East River koji se širi u Long Island Sound, u iščekivanju da brod Fall Rivera poletno zaplovi, u čitavoj svojoj ljepoti, preko ušća zaljeva Bayside. Mogao sam vidjeti Douglaston, kako sam mislio, s osjećajem nadmoći otvorenoga mora, proći pored njega i krenuti prema novim obzorjima, Fall Riveru, Cape Codu i Provincetownu. Nismo si mogli priuštiti kabinu, već smo spavali u pretrpanu potpalublju, ako ga se uopće i može tako nazvati, među buč25


nim talijanskim obiteljima i obojenim dječacima koji su noć provodili bacajući kocke pod prigušenim svjetlom dok se iznad naših glava čulo glasno udaranje valova, što je bio znak da smo poprilično ispod razine mora. Ujutro smo u Fall Riveru sišli s broda i prošli pješice pored tvornice tekstila. Naišli smo na vagon-restoran prepun ljudi koji su na putu do posla svratili nešto pojesti; sjeli smo za šank i pojeli šunku s jajima. Čitav dan nakon toga proveli smo u vlaku. Netom prije nego što smo prešli veliki crni most iznad Cape Cod Canala otac je sišao na usputnoj postaji i u trgovini preko puta kupio mi ploču Bakerove čokolade u plavu omotu sa slikom dame koja je sa staromodnom kapom i pregačom posluživala čokoladu u šalicama. Bio sam pun strahopoštovanja i potpuno iznenađen tolikom darežljivošću. Slatkiši su bili uvijek strogo dozirani. Zatim je došlo dugo, dugo putovanje preko pješčanih dina, uz zaustavljanje na svakoj postaji. Sjedio sam i iscrpljen i oduševljen, s okusom guste i stare čokolade u ustima, prebirući u mislima nazive mjesta kroz koja smo prolazili: Sandwich, Falmouth, Truro, Provincetown. Ime Truro posebno me fasciniralo. Nisam ga mogao izbiti iz glave: Truro, Truro. Zvučalo je tako pusto kao da smo na kraju velikoga mora. To sam ljeto upamtio po niskim pješčanim dinama i gruboj travi koja je rasla iz bijeloga pijeska, oštra poput žice. I po vjetru koji je puhao na pijesku. Vidio sam velike valove na sivome moru kako se valjaju prema kopnu i gledao sam ocean. Zemljopis je postajao stvarnost. Čitav je Provincetown mirisao po ribi, a duž obale bilo je privezano mnoštvo ribarskih brodica, svih veličina, i mogli ste cijeli dan trčati po palubama škuna, a da vas nitko u tome ne sprječava niti da ikome padne na pamet da vas otjera. Postao mi je poznat miris užadi, smole i soli, miris bijeloga drva palube i poseban, neobičan miris morske trave ispod mola. Kada sam dobio zaušnjake, otac mi je čitao iz knjige Johna Masefielda, koja je bila puna slika jedrenjaka i jedina kazna, za 26


koju se sjećam da sam je dobio toga ljeta, bio je blag prijekor zbog toga što sam odbio jesti naranču. Do povratka u Douglaston, gdje me je otac ostavio s djedom i bakom, a s kojima je John Paul bio čitavo vrijeme, naučio sam crtati slike škuna, klipera i jedrenjaka s tri jarbola, naučio sam puno više po čemu se razlikuju, nego što sam znao do tada. Vjerojatno sam se vratio u stari, dograđeni dio državne škole na nekoliko tjedana, ne duže, jer je otac našao novo mjesto kamo je želio otići slikati. Čim je bio siguran da je našao pravo mjesto, vratio se po štafelaj i po mene, da bismo otišli zajedno. Bilo je to Bermudsko otočje. U to vrijeme na Bermudskome otočju nije bilo velikih hotela, a da i ne govorim o golf igralištima. Bermuda tada nisu bila ni po čemu poznata. Bio je to jednostavno neobičan otok, dva ili tri dana niz Golfsku struju udaljen od New Yorka, gdje su Britanci imali malu pomorsku bazu i gdje nije bilo ni automobila ni ičega drugog. Ukrcali smo se na mali brod Fort Victoria s crvenim i crnim dimnjacima i iznenađujuće brzo isplovili iz newyorške luke dok su leteće ribe iskakale iz pjene toplih valova ispred pramca i odbojnika. I premda sam željno iščekivao prvi pogled na otok, iznenada je izronio prije negoli sam i postao svjestan, uzdizao se ispred nas, iz purpurnoga mora, sav zelen i bijel. Već su se mogle vidjeti male bijele kuće, napravljene od koralja, bjelje od šećera, kako blistaju na suncu i svuda oko nas voda koja se na površini bjelasa poprimivši boju smaragda tamo gdje je dno bilo pješčano ili ljubičasto-plavu boju tamo gdje su ispod površine mora bile stijene. Provukli smo se ploveći cik-cak između plutača koje su označavale prolaz kroz labirint morskih grebena. Brod Njezina Veličanstva Calcutta bio je usidren ispred brodogradilišta na Irskomu otoku, a otac je pokazivao prema Somersetu gdje je, među tamnim zelenim cedrovima, bilo mjesto u kojemu ćemo živjeti. Bilo se smračilo kada smo tamo napokon stigli. Kako je bilo pusto i tiho u Somersetu dok se polako spuštala večer! Laganim smo koracima pješačili niz prašnjavu, pustu cestu. Nije bilo ni daška vjetra da barem pokrene papirnato lišće u kroš27


njama drveća banana ili oleandara. Naš se govor činio glasnijim u toj tišini. Sve u svemu, bio je to vrlo privlačan otok. Povremeni su nas prolaznici pozdravljali kao da smo stari poznanici. Pansion je imao zelenu verandu i mnoštvo stolica za ljuljanje. Tamnozelenu boju trebalo je obnoviti. Britanski časnici, ili tko god da su bili oni koji su živjeli na tomu mjestu, sjedili su, pušili lule i razgovarali, ako su uopće razgovarali o bilo čemu, uglavnom vrlo profanim stvarima. Tu je otac spustio našu prtljagu. Očekivali su nas. Sjeli smo za stol u sjeni i večerali. Brzo sam prihvatio pomisao da je to naš dom. Gotovo je nemoguće pronaći puno smisla u neprestanim promjenama naših života i planova koje su me tijekom djetinjstva pratile iz mjeseca u mjesec. Ipak svaka nova promjena razvila bi se za mene u nešto razložno i značajno. Ponekad sam morao ići u školu, ponekad ne. Ponekad smo otac i ja živjeli skupa, ponekad sam ostajao sam sa strancima i viđao ga s vremena na vrijeme. Ljudi su ulazili u naše živote i izlazili iz njih. Danas smo imali jedne prijatelje, sutra već druge. Stvari su se neprekidno mijenjale. Ja sam sve prihvaćao. Zašto bi mi ikada palo na pamet da nitko drugi nije živio na taj način? Meni se to činilo tako prirodnim kao što su prirodne promjene vremena i godišnjih doba. U jedno sam bio siguran: mogao sam danima bez prestanka trčati uokolo koliko me volja, mogao sam činiti sve što sam želio i život mi je bio vrlo ugodan. Kada je otac napustio pansion, ja sam ostao tamo i nastavio živjeti u njemu jer je bio blizu škole. Otac je živio u drugome dijelu Somerseta s ljudima koje je upoznao i dane je provodio u radu, u slikanju pejzaža. U stvari, nakon te zime na Bermudskome otočju završio je dovoljno slika za jednu izložbu tako da je mogao zaraditi dovoljno novca za povratak u Europu. U međuvremenu ja sam pohađao lokalnu školu za djecu bijelaca, koja je bila pored velikoga gradskog igrališta kriketa i gdje sam stalno bio kažnjavan zbog moje potpune nesposobnosti da shvatim načela množenja i dijeljenja. Mora da je ocu bilo jako teško donositi sve te odluke. Htio je da idem u školu, ali je htio i da budem s njim. Kada je bilo ne28


moguće da se to dvoje dogodi istodobno, najprije bi donio odluku u korist škole, ali poslije toga, nakon pomna razmatranja prirode mjesta gdje sam trebao živjeti i vrsta razgovora koje sam tamo morao slušati po čitave dane, uz moje otvoreno i ravnodušno razumijevanje, ispisao me iz škole i doveo k sebi. Bilo mi je drago jer sam se oslobodio tereta učenja množenja i duga postupka dijeljenja. Jedino sam bio zabrinut da bi moja bivša učiteljica mogla na biciklu proći pored kuće i da bi me mogla zateći kako se igram na cesti, zato sam se morao skriti od nje zbog straha da bi iz škole mogla poslati službenika zaduženoga za izostanke i natjerati me na povratak u školu. Jedne večeri nisam na vrijeme vidio da ona dolazi i malo sam zakasnio zaroniti u grmlje kojega je bilo u obilju u napuštenomu kamenolomu i dok sam izvirivao između grana, mogao sam je vidjeti kako se osvrće vozeći bicikl uz bijeli brježuljak. Danima je sunce bljeskalo na plavoj površini mora i na otocima u zaljevu, na bijelomu pijesku u ušću zaljeva i na malim bijelim kućama razbacanim po obroncima brježuljka. Sjećam se: jednoga sam dana gledao u nebo i divio se oblaku za koji sam umislio da na jednomu svojem kraju sliči na Minervinu glavu s kacigom – nalik glavi naoružane žene koja se nalazi na velikome britanskom peniju. Otac me ostavio na Bermudskome otočju sa svojim prijateljima koji su bili umjetnici i školovani ljudi i otišao u New York gdje je imao izložbu. Bila je velika navala i prodao je mnogo slika. Njegov se stil razvio jer nakon majčine smrti nije više morao raditi na uređenju vrtova. Stil mu je istodobno bivao sve apstraktniji, sve originalniji, ali i sve jednostavniji i određeniji u onome što je morao izreći. Mislim da publika u New Yorku još nije uvidjela punu snagu njegovih slika ili pravac kojim je krenuo jer je Brooklyn Museum, na primjer, kupio jednu sliku iz bermudskoga ciklusa za koju bi mogli prije pomisliti da je slika Winslowa Homera*, nego da pokazuje očevu istinsku ori* Winslow Homer (1836.–1910.), američki slikar događaja iz Američkoga građanskog rata, marina i pejzaža

29


ginalnost. Kako god, nije bilo puno zajedničkoga između njega i Winslowa Homera osim gole činjenice da su obojica slikali akvarele subtropskih krajolika. Kao slikar akvarelist više je podsjećao na Johna Marina*, no bez Marinove površnosti. Nakon što je izložba završila i nakon što su slike rasprodane, a otac imao novac u džepu, vratio sam se s Bermuda i saznao da otac namjerava s prijateljima otploviti u Francusku, a mene ostaviti u Americi.

V. Djedov mi je ured uvijek izgledao kao fino mjesto. U mirisu pisaćih strojeva, ljepila i uredskoga materijala bilo je nešto čisto i nadahnjujuće. Prostorija je odisala svijetlim i radnim ozračjem i svi su bili jako ljubazni jer je djed bio vrlo omiljen. Pojam “živa vatra” potpuno mu je pristajao. Uvijek je bio pun energije i većina je ljudi bila sretna kada bi prošao vičući kroz njihove odjele, pucketajući prstima i udarajući po stolovima sa smotanim primjerkom Evening Telegrama. Djed je radio za Grosset & Dunlap, izdavače koji su se specijalizirali za jeftine reprinte popularnih romana i dječjih knjiga avanturističke tematike. Bili su to oni koji su svijetu podarili Toma Swifta i sve njegove električne izume, skupa s Rover Boysima, Jerryjem Todom i ostalima. Tu je bilo nekoliko velikih prostorija punih takvih izloženih knjiga gdje sam mogao ući, sklupčati se u kožnoj fotelji i čitati cijeli dan, a da mi nitko ne smeta, sve dok me djed ne bi poveo dolje u Childs na porciju piletine á la king. Bilo je to 1923. godine kada su Grosset & Dunlap bili na vrhuncu uspjeha. Zapravo, bilo je to baš u vrijeme kada je djed postigao jedan od najvećih uspjeha u karijeri. Prodao je svojim poslodavcima ideju o tiskanju knjiga s ilustracijama iz popularnih filmova koje će se prodavati na temelju publiciteta koji su po* John Marin (1870.–1953.), američki slikar osebujna izraza, nadahnut urbanim dinamizmom američkih gradova

30


SADRŽAJ

PRVI DIO Prvo poglavlje: ZNAK ZATOČENIKA . . . . . . . . . . . . . . . . . .9 Drugo poglavlje: NAŠA GOSPA OD MUZEJA . . . . . . . . . .41 Treće poglavlje: IZBAVLJENJE IZ PAKLA . . . . . . . . . . . . . .86 Četvrto poglavlje: DJECA NA TRGOVIMA . . . . . . . . . . . .162 DRUGI DIO Prvo poglavlje: UZ VELIKU CIJENU. . . . . . . . . . . . . . . . . .205 Drugo poglavlje: VODE PROTUSLOVLJA. . . . . . . . . . . . .270 TREĆI DIO Prvo poglavlje: MAGNETSKI SJEVER. . . . . . . . . . . . . . . . .307 Drugo poglavlje: PRAVI SJEVER. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .353 Treće poglavlje: USPAVANI VULKAN . . . . . . . . . . . . . . . .395 Četvrto poglavlje: SLATKI OKUS SLOBODE. . . . . . . . . . .435 Epilog: MEDITATIO PAUPERIS IN SOLITUDINE . . . . . . . . .473 Kazalo. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .493

499


PREPORUČUJEMO

Prepuno dubokih i snažnih misli, ovo iznimno djelo jednoga od najpoznatijih duhovnih velikana 20. stoljeća već desetljećima osvaja srca čitatelja diljem svijeta. U vremenu u kojemu je čovjek neprestano okružen i ispunjen bukom svijeta, međuljudskih odnosa i vlastitih emocija, Merton u prvi plan stavlja samoću kao neotuđivu potrebu svakog čovjeka. Samoća, ne nužno izvanjska, koliko ona nutarnja, pomaže nam da postanemo više mi sami. “U samoći sam napokon otkrio da si Ti čeznuo za ljubavlju mojega srca onakvom kakva jest – ljubav srca čovječega.” 115 str. Meki uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Topla i očaravajuća pripovijest o tri čovjeka koji su osnivanjem cistercitske opatije izvršili snažan utjecaj na europsku duhovnost i kulturu. Odbacujući suhoparnost klasične biografije autor, trapistički monah M. Raymond, razvija ovu iznimnu priču nenadmašnim stilom i kreativnošću, živopisno oslikavajući povijesne činjenice trojice buntovnih redovnika: sv. Roberta, sv. Alberika i sv. Stjepana Hardinga. Radnja romana smještena je na razmeđi 11. i 12. stoljeća i prati život ove trojice povijesnih i duhovnih velikana opisujući njihovu nutarnju snagu, duhovnost, kao i važne značajke koje su krasile njih i red koji su iznjedrili. 293 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Ova kapitalna knjiga, pravi biser zapadne duhovne misli, na jednom mjestu sabire temeljna djela i zapise sv. Ignacija Lojolskoga, utemeljitelja isusovačkoga reda. Zahvaljujući trudu priređivača djela prof. dr. Vladimira Horvata, SI, hrvatski čitatelji će po prvi put imati prilike pristupiti Ignacijevim temeljnim spisima sabranim na jednom mjestu, spisima kao što su Autobiografija (Hodočasnikovo pripovijedanje), Duhovne vježbe, Duhovni dnevnik, Konstitucije, zatim izboru iz njegovih pisma te izboru njegovih misli-aforizama. Osim toga, u dodatku Ratio studiorum moći će se upoznati i s isusovačkim obrazovnim sustavom, koji je bio predložak za suvremenu europsku i općenito zapadnu sveučilišnu izobrazbu. 359 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


PREPORUČUJEMO

Što je katolicizam? Dvije tisuće godina živa tradicija? Svjetonazor? Način života? Odnos? Tajna? U ovoj monumentalnoj kulturološko-religijskoj studiji poznati teolog i publicist Robert Barron propituje sva ta pitanja i još mnogo toga kako bi sveobuhvatno prikazao religiju koja je jedna od ključnih sastavnica zapadne civilizacije. Sveobuhvatna, jedinstvena i nadahnjujuća, ova knjiga donosi trajne i životno važne istine na način prihvatljiv novim generacijama, govoreći jezikom i stilom suvremenoga života. 317 str. Tvrdi uvez.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u listopadu 2016.


Gora sa sedam krugova jedna je od najpopularnijih knjiga ikada napisanih o čovjekovoj potrazi za vjerom i nutarnjim mirom. Donoseći potresnu životnu i duhovnu priču Thomasa Mertona, jednoga od duhovnih velikana 20. stoljeća, knjiga opisuje kako se dogodilo da je mlad, briljantan čovjek, prepun strasti, želje za svjetovnim užitcima i težnje k uspjehu, napustio obećavajuću literarnu karijeru i započeo traganje za duhovnošću koje ga je dovelo do vjere i krštenja u Katoličkoj Crkvi, a potom i do ulaska u strogi trapistički red. Opisujući svoja životna previranja i povlačenje od svijeta nakon što je bio duboko uronjen u njega, Merton u ovomu nenadmašnom klasiku govori o duhovnim stremljenima koja su svojstvena svakomu čovjeku u potrazi za smislom. Prožeta temeljnim pitanjima, dubinom misli i jednostavnošću izričaja knjiga Gora sa sedam krugova dotakla je srca milijuna čitatelja te se smatra jednim od najutjecajnijih duhovnih djela svih vremena. Ovo neizostavno štivo za svakoga vjernika, ali i za sve one koji traže svoj životni put, one koji misle da su ga nepovratno izgubili, kao i za one koji ne znaju da ikakav put postoji, biskup Fulton J. Sheen s pravom je nazvao „Augustinovim Ispovijestima 20. stoljeća“. Gora sa sedam krugova priča je o nadi protiv svake nade, o tome kako i iz kamenja mogu nastati djeca Božja, a sada u novomu Verbumovu izdanju biva dostupna svima onima koji tragaju za istinom i smislom.

ISBN 978-953-235-520-8

VERBUM 165 kn

www.verbum.hr

Gora sa sedam krugova  

Gora sa sedam krugova jedna je od najpopularnijih knjiga ikada napisanih o čovjekovoj potrazi za vjerom i nutarnjim mirom.

Gora sa sedam krugova  

Gora sa sedam krugova jedna je od najpopularnijih knjiga ikada napisanih o čovjekovoj potrazi za vjerom i nutarnjim mirom.

Advertisement