CANDIARD
KAD RELIGIJA OBOLI
PREDGOVOR: Ante VuCˇkoviC
Kojega Boga zazivaju fanatici koji izopćavaju, progone i ubijaju u njegovo ime?
Je li fanatizam samo bolest pretjerane religioznosti i zašto je naše doba razuma i sekularizma nije izliječilo?
Što zastranjenja fanatizma govore o nama i o našem društvu?
I, što je najvažnije, kako se vjera može živjeti strastveno, a da ne preraste u isključivost?
Jedan od najprovokativnijih duhovnih autora današnjice, o. Adrien Candiard, koji živi i djeluje u Kairu, na raskrižju svjetova i civilizacija, u ovoj jedinstvenoj knjizi razotkriva što se krije iza fanatizma i poziva na oslobođenje od nutarnje zarobljenosti i prisile, na odbijanje služenja idolu koji krade sposobnost mišljenja, slobodu i, najporaznije od svega, odnos sa živim Bogom.
Nudeći konkretna rješenja koja mogu spriječiti sva fanatična skretanja, ovo djelo je poput protuotrova, ono je zagovor za vjeru koja oslobađa, nasuprot bolesne religioznosti koja zarobljava.
Adrien Candiard FANATIZAM
Biblioteka: FIDES 111.
Glavni urednik: Petar Balta
Naslov izvornika: Adrien Candiard, Du fanatisme. Quand la religion est malade
© Les Éditions du Cerf, 2020.
© Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2025.
Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.
Izvršni urednik: Darko Milošić
Redaktura i lektura: Darko Milošić
Za nakladnika: Miro Radalj
ISBN 978-953-235-929-9
CIP zapis dostupan u računalnome katalogu
Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 200109072.
Adrien Candiard
FANATIZAM
Kad religija oboli
Preveo s francuskoga Jakob Filić
Predgovor hrvatskom izdanju
TEOLOGIJA FANATIZMA
Povede li se rasprava o fanatizmu, učas se nađemo u opisivanju pretjeranosti u religioznome. Fanatizam se shvaća kao pretjerivanje ili kao bolest. U pozadini lebdi Aristotelov način shvaćanja vrline kao zlatne sredine između pretjeranoga manjka ili pretjeranoga viška. Prosvjetiteljstvo je fanatizam shvatilo kao ludost ili mentalnu bolest, a lijek protiv njega je vidjelo u obrazovanju i sekularizmu. Više znanja, a manje religije. Po mogućnosti osloniti se potpuno na znanje, a religiju sasvim izbrisati. No, nakon nekoliko stoljeća takvoga pristupa, fanatizam nije nestao. Štoviše, sve je prisutniji. Iz rasprava o fanatizmu teologija je uglavnom bila isključena. Smatralo se da ona nije u stanju doprinijeti ni razumijevanju fanatizma, a još manje njegovu liječenju. I to je još jedan krupni promašaj. Teologija je sustavni razumski trud oko razumijevanja Boga, njegove objave i čovjekova odgovora na Božju objavu. Ona ima daleko dublji uvid u nastanak fanatizma, a time i u njegovo liječenje od pristupa koji teologiju žele isključiti iz racionalnoga diskursa. Nad ruševinama uzaludnoga truda da s fanatizmom iziđemo na kraj, javlja se Adrien Candiard, autor ovoga kratkoga
PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU
teksta, za riječ. Riječ je o dominikancu, redovniku, svećeniku i teologu. Njegov prilog razumijevanju fanatizma je dragocjen.
Umjesto da fanatizam promatra kao pretjeranost religije pa da traži rješenje u nekom umjerenijem obliku religioznoga života, autor nam predlaže da fanatizam promatramo kao prazninu Božju. To je posve u skladu s biblijskom objavom. Fanatizam se pojavljuje kada mjesto Boga zauzme idol. To se događa dočim se ljudi nađu u strahu da im Bog nije blizu. Bilo je dovoljno da Mojsije ostane na brdu Sinaj neko vrijeme pa da Izraelci, netom oslobođeni egipatskoga ropstva, od Arona zaištu da im izradi lik Jahve koji ih je iz toga ropstva izveo. Najbliži lik im je bio zlatno tele. Knjiga Izlaska jakim slikama govori o nastanku idolatrije i rađanju fanatizma. Kako to izgleda, opisuje i događaj na Karmelu kada je Ilija izazvao Baalove svećenike na dvoboj. Tamo je vidljiva razlika u ponašanju nekoga tko ima odnos sa živim Bogom i nekoga tko je nošen fanatičnim odnosom s idolom.
Fanatizam se pojavljuje na mjestu koje pripada Bogu, ali tako da se čovjek okrene od Boga i tu prazninu ispuni nečim drugim. Idol kao zamjena za živoga Boga može biti vrlo različit. Najčešće je on nešto što je blizu Bogu i na sebi ima njegov sjaj. To može biti Božji Zakon, Božja Riječ, liturgija ili neko religiozno iskustvo. Ništa od toga nije Bog, ali kad zauzme Božje mjesto, zaveže svoga poklonika i ne
PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU
dopušta mu da vidi više išta drugo. Bog je posve odsutan, a cijeli se svijet fanatika svodi na idola samoga koji od svoga fanatičnoga sljedbenika sada bespogovorno traži da sve svoje snage utroši u to da druge uvjeri u istinitost svoga pogleda na svijet ili, ako mu to ne polazi za rukom, da iz svijeta ukloni one koji se ne povijaju njegovoj istini. Fanatizam je ropstvo idolu ili idolima.
A gdje je izlaz? Ne u uvriježenom receptu koji traži manje religije. Posve suprotno. Autor poziva na tri koraka. Prvi je osobno obraćenje. Lijek protiv fanatizma je u produbljivanju odnosa s Bogom. Duhovna bolest fanatizma liječi se zdravim duhovnim odnosom s Bogom.
Drugi korak je ozbiljni međureligijski dijalog. U njemu valja biti oprezan. Sadržaj dijaloga nije dobar ukoliko sugovornici govore o sebi ili o svojoj pobožnosti. Sadržaj ih mijenja ukoliko se odvaže na razgovor o Bogu. Tko se s drugim i drukčijim odvaži na govor o Bogu, obavezan je na čistoću i istinitost.
I treći korak je molitva u tišini. Fanatik teško može ostati u tišini pred Bogom. On neprestano ima potrebu biti aktivan i činiti nešto. No, vrijeme u tišini, osluškivanje Božjega glasa, ustrajnost u tišini koja čovjeka preobražava iznutra i poučava o dubini i Božjem otajstvu za fanatika je neizdrživa. Pa ipak, ona mu je najbolji lijek koji ga može osloboditi od nutarnje zarobljenosti i prisile da se istroši u služe-
PREDGOVOR HRVATSKOM IZDANJU
nju idolu koji mu krade sposobnost mišljenja, slobodu i, najporaznije od svega, odnos sa živim Bogom.
Ova kratka knjiga Adriena Candiarda korisna je svakome tko se ikada susreo s nekim oblikom fanatizma i koji je uvidio svu nemoć sekularnog svijeta da mu pronađe lijek.
Ante Vučković
Članovima skupine
„Teologija u dijalogu“, zahvalan za to bratstvo koje učimo zajedno izgrađivati.
Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.
Jr 2,13
Tko si ti, ti koji si moje srce ispunio svojom odsutnošću?
Pär Lagerkvist
„Sretan Uskrs svim mojim kršćanskim sugrađanima!“ objavio je na Facebooku oko Uskrsa 2016. jedan četrdesetogodišnji pakistanski pekar iz Glasgowa. Poruka je izgledala sasvim nevino, štoviše i simpatično: ne zanijekavši vlastitu vjeru, autor čestitke, musliman, pripadnik manjinske skupine Ahmadija, htio je izraziti svoje simpatije prema kršćanima u Škotskoj, državi koja ga je prihvatila. No, kako je kasnije utvrđeno u policijskoj istrazi, upravo je ta poruka bila razlog zbog kojega ga je nekoliko sati kasnije na ulici izbo jedan drugi musliman koji je taj nepodnošljivi „sretan Uskrs“ protumačio kao provokaciju koja zaslužuje smrt.
Ubojstvo prijateljski nastrojenog i tolerantnog pekara nije samo gnjusan, već i sasvim neshvatljiv čin. Čak i kada bismo mogli – naravno, bez ikakvoga opravdavanja – shvatiti kakva to nastrana logika vodi ruku čovjeka koji bi htio osvetiti svog Boga smatrajući da su ga drugi uvrijedili, ili koji bi pak htio kazniti otpadnika od svoje vjere, teško je uopće i zamisliti kakav se to strašni prekršaj skriva iza jedne čestitke podijeljene na društvenim mrežama. Ovdje nipošto nije riječ o najupadljivijem, a – naža-
ADRIEN CANDIARD
lost – ni o najsmrtonosnijem zločinu u zadnje vrijeme proizašlom iz vjerskog fanatizma. No upravo zbog izopačene besmislenosti ubojičinog motiva, ovaj slučaj može poslužiti kao vrlo znakovit primjer. Ubiti čovjeka zbog ljubaznosti, zbog pristojnosti? Riječ je o barbarizmu u čistom, apsurdnom, zapanjujućem – sasvim neobjašnjivom obliku. Nije li upravo taj način razmišljanja koji sasvim izlazi iz okvira racionalnosti ključno obilježje fanatizma?
Kada sam listajući novine u miru svoje radne sobe naišao na taj tragičan članak iz crne kronike, užasu koji sam tada iskusio pridružio se i osjećaj neobičnog vremenskog preklapanja. Naime, spremao sam se za skori odlazak u Bejrut gdje sam trebao sudjelovati na znanstvenom skupu o vjerskom nasilju na kojemu se okupljaju istraživači koji proučavaju
različite religije kroz različita povijesna razdoblja. Budući da sam pozivnicu za sudjelovanje primio na temelju mog rada o srednjovjekovnom islamu, odlučio sam na skupu predstaviti kratki tekst autora čije djelo dobro poznajem – muslimanskog teologa iz XIV. stoljeća, Ibn Taymiyya. On je prije svega poznat kao figura na koju se referiraju salafizam i džihadizam. Od ubojica egipatskog predsjednika Sadata 1981. pa do stratega Islamske države, pristalice tih pokreta neprestano citiraju njegove tekstove koje tumače tako što potpuno zanemaruju povijesni kontekst. Istina, riječ je o rigidnom autoru koji rado polemizira, žustrom neprijatelju filozofa i racionali-
sta, zagovorniku borbenog islama u razdoblju mongolskih invazija koje u to doba pustoše Bliski istok.
No Ibn Taymiyya istodobno je i oštra duha, koherentan i precizan mislilac čije tekstove ne smijemo jednostavno svesti na karikaturu, kao što to čine oni koji se danas na njega pozivaju.
Ovdje me pak zanima jedno njegovo određeno pravno mišljenje čiji izostanak makar i najosnovnije ljudskosti na prvi pogled kao da daje za pravo onima koji ga doživljavaju kao zagovornika nasilja.
Riječ je o jednoj fatvi. Fatva nije osuda, kako to ljudi često pogrešno misle, već odgovor islamskog pravnika na praktično pitanje koje mu vjernik postavlja u želji za boljim ispunjavanjem Božje volje. U ovom slučaju, Ibn Taymiyyu postavljeno je sljedeće pitanje: kakav stav valja zauzeti spram muslimana koji s kršćanima sudjeluju u uskrsnim slavljima? Pitanje se nije odnosilo na odlaske u crkvu i sudjelovanje u molitvama, već na – kao što je u nekim državama to još i danas običaj – razmjenjivanje obojanih jaja i pozivanje susjeda na večeru povodom veselih uskrsnih slavlja koja u nekim krajevima na Istoku još uvijek nisu sasvim nestala. Očito je, dakle, riječ o sasvim nevinoj problematici. No Ibn Taymiyya na to pitanje vezano za dobrosusjedske odnose odgovara beskompromisno i kruto. On, naime, smatra da muslimane koji sudjeluju u takvim običajima prvo valja pozvati na red, a ako i nakon toga ustraju i nastave se jednako ponašati – onda zaslužuju smrt. Taj stav
ZAHVALE
O sadržaju ove knjige počeo sam razmišljati kad sam se pripremao za znanstveni skup u Bejrutu koji je organizirala Fondacija Cèdres. Zahvaljujem svim organizatorima na tom lijepom događaju.
Ovaj tekst nastavak je promišljanja koja sam prvi put izložio na Agora-Tête d’Or u Lyonu, 7. siječnja 2020. Zahvaljujem organizatorima te konferencije, posebice bratu Benoîtu Delhayeu, kao i brojnoj publici, na tom ugodnom događanju. Posebno zahvaljujem i Laurentu Thirouinu s kojim sam kasnije nastavio razgovor, i čija je živa erudicija ugodno obogatila moje poznavanje misli Blaisea Pascala.
Émilie de Lépinau hrabro se suočila s manjkom internetske mreže u divljim predjelima kako bi sa mnom podijelila uvide iz svog preciznog i detaljnog ponovnog čitanja. Timothée Postic pratio je različite etape pisanja ove knjižice svojim korisnim i poticajnim promišljanjima. Od srca im zahvaljujem na pomoći, a još više na njihovom prijateljstvu. Naposljetku, vrlo sam zahvalan i dvojici recenzenata, braći Olivieru Poquillonu i Renaudu Escandeu, na njihovoj zahtjevnoj, ali dobronamjernoj recenziji koja je nadišla puke zahtjeve kanonskih propisa.
Predgovor hrvatskom izdanju: TEOLOGIJA
1. RAZLOZI LUDILA
Nakladnik: VERBUM d.o.o.
Sinjska 2, 21 000 Split
Tel.: 021/340-260, faks: 021/340-270
E-adresa: naklada@verbum.hr www.verbum.hr
Grafička priprema: Durieux d.o.o.
Tisak: Kerschoffset d.o.o.
Tiskano u travnju 2025.
Adrien Candiard (Pariz, 1982.) jedan je od poznatijih kršćanskih intelektualaca i autora našega vremena, s desecima tisuća čitatelja diljem svijeta. Dominikanski je redovnik i član Dominikanskog instituta za orijentalne studije (Idéo). Diplomirao je političke znanosti, povijest i teologiju, a od 2012. godine živi u Egiptu, u samostanu Notre-Dame-du-Rosaire u Kairu.
„Žilavost fanatizama pokazuje nam da fanatizam nipošto nije tek oblik ludila, već da ima svoje razloge, svoju logiku i koherentnost. A ta koherentnost ne svodi se na prekomjernu nazočnost Boga, već, upravo suprotno, ukazuje na njegovu dramatičnu odsutnost iz samog središta pobožnog i vjerskog diskursa.“
Adrien Candiard
„Ova kratka knjiga Adriena Candiarda korisna je svakome tko se ikada susreo s nekim oblikom fanatizma i koji je uvidio svu nemoć sekularnog svijeta da mu pronađe lijek.“
Ante VuCˇkoviC ’
ISBN 978-953-235-929-9