Brak

................................................................

C R K V E N I

O C I

IVAN ZLATOUSTI Brak

.......................................................

VERBUM

IVAN ZLATOUSTI Brak

NAKLADNA KUĆA VERBUM Glavni urednik: mr. sc. Petar Balta

Biblioteka:

CRKVENI OCI 12.

Urednik: dr. sc. Ivan Bodrožić

Prijevod i bilješke: Ante Franić, prof.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

IVAN ZLATOUSTI Brak

VERBUM Split, 2017.

Naslov izvornika: Patrologiae Graecae tomus LI, col. 225–242; col.

207–218; LXI, col. 151–160; LXII, col. 135–150; LXII, col. 379–392, accurante J.-P. Migne, Parisii, 1862. © Copyright Verbum, Split, 2017.

Izvršna urednica: Ljiljana Jurinović, prof.

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

Ilustracija na koricama: Starokršćanski simbol Kristova monograma, detalj sa sarkofaga pronađenoga u Manastirinama u Saloni, 5.–6. stoljeće Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja Republike Hrvatske.

SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 2-45 IOHANNES Chrysostomus, sanctus Brak / Ivan Zlatousti ; <prijevod i bilješke Ante Franić>. - Split : Verbum, 2017. - (Biblioteka Crkveni oci ; 12) Prijevod djela: Patrologiae Graecae, t. 51. - Izv. oblik autorovog imena: Iohannes Chrysostomus. - Bibliografija. - Kazala.

ISBN 978-953-235-454-6 I. Brak -- Vjersko gledište 160824045

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU Pregršt misli kao uvod

Brak – najdublje otajstvo ljudskoga života U tekstovima Ivana Zlatoustoga koje imamo u rukama sadržan je njegov nauk (corpus doctrinae) o kršćanskome braku, sa snažnim poticajima na dubok vjerski život, i opet krjepost čistoće, ali i sve krjeposti koje rese zajednički obiteljski i širi društveni život.

Zanimljiv je i raspored građe. Najprije iznosi pouku kakvom se ženom treba oženiti, a kakvom ne. Govor je o ozbiljnu promišljanju, razboritosti i mudrosti prije izbora i konačne odluke. Prema sv. Pavlu, “zbog bludnosti” neka svaki ima svoju ženu. Izgleda da su stare kršćanske zajednice u toj točki bile daleko ozbiljnije i vjernije negoli danas i zamisliti možemo, danas u doba olaka napuštanja svojega bračnog druga, kada se i sam kontrakt – sklapanje braka – uzima na laku ruku, nedovoljnom spremom i kao stanovito vrlo opako poigravanje s ljudskom spolnošću tako da mladi imaju dojam, a i praksu, da svaki postaje svoj autonomni gospodar, bez ograničenja i odgovornosti bilo kome, najmanje Bogu, u kojega postojanje velik dio današnjega svijeta jedva da još vjeruje.

5

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

Nadalje Zlatousti tumači snažno i duboko teološko značenje braka i zajedničkoga života muža i žene, prema Pavlovim poslanicama Prvoj Korinćanima i Efežanima. Time bi taj corpus dobio svoju zaokruženu i jasnu cjelinu kao što rijetko imamo u staroj otačkoj književnosti. Istina, neki naglasci – vlastiti onome vremenu – nisu adekvatni produbljenoj teologiji braka i ženidbe Prvoga i Drugoga vatikanskog koncila i velikih svetih papa: Ivana XXIII., Pavla VI., Ivana Pavla II. i Benedikta XVI. Važno je ipak naglasiti da je nauk Zlatoustoga i u tomu području ne samo pastoralno vrlo razvijen nego i teološko-dogmatski, uzevši u obzir “razvoj dogme” – istinit, točan i privlačan.

Zlatousti inzistira na dobru odabiru bračne družice.

Odbacuje interes, želju za bogatstvom, dobru zaradu, glasovito ime. Pa i to, ako ti se iznevjeri, oprosti joj, zna reći. Ako se oženiš tvrdoglavom, promijeni je svojom blagošću i dobrotom, “kao što je Krist preobrazio Crkvu”. Brak služi tome da izbjegnemo bludništvo, a umirimo požudu, da zajedno živimo u čistoći (često se vraća na govor o čistoći u normalnomu braku), da se svidimo Bogu živeći zadovoljno s vlastitom ženom. Ovdje razvija divan primjer kako sluga Abrahamov ide u daleku njegovu očinsku zemlju potražiti djevojku za Izaka, sina Abrahamova. I nađe je kod zdenca – Rebeku, kćer Betuelovu, o kojoj kaže Pismo: “Djevojka je bila krasna, koju muškarac nije dirnuo.” Ona mu dade piti iz zdenca i ponudi se da uslužno napoji njegove deve. Shvatio je sluga da je to ta djevojka koja će biti žena Izaku – njegovu mladomu gospodaru. I bi tako. Zlatousti, nakon sržnosti teme o kojoj govori, nikada ne izostavlja primjenu 6

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

za čitatelja. Tako i ovdje, kada je Bog uz nas, “makar predstojeći posao bio najzahtjevniji od svih, sve postaje lako i ugodno. Nemojmo stoga ništa ni raditi ni govoriti prije negoli prizovemo Boga i zamolimo ga da pritekne u pomoć svakomu djelu naših ruku, kao što je učinio i ovaj sluga”.

Zlatousti se ponovno vraća na vrlo važnu temu preuzeto iz Pavlove misli: “Dobro je čovjeku ne dotaći ženu. Ipak, zbog bludnosti, neka svaki ima svoju ženu, i svaka ima svoga muža” (1 Kor 7,1–2). “Ta nije brak zla stvar, zlo su preljub i bludništvo. Brak je, naime, veličanstven lijek protiv bludništva.” Prije ovih riječi Zlatousti snažno govori o bludnim mislima i riječima, o prizorima u kazalištu i prljavim slikama. I, dakako, Isusovoj nazočnosti na svadbi u Kani i njegovu prvomu čudu na istoj svadbi pretvorivši vodu u vino za svadbenike. Dakle, Isus nije osudio svadbu, ženidbu, nego pokazao da je to volja njegova Oca i zato njegova. Jer Isus ne čini ništa što nije htio i odobrio Otac. “Došao sam da činim, ne svoju nego Očevu volju.” Kako bismo se sjetili da nekoć nije bio običaj činiti nepristojne stvari, “prizovi si u pamet kako je Izak oženio Rebeku ili Jakov Rahelu. Sveto pismo čuva spomen na ta vjenčanja i način na koji su zaručnice uvedene u domove tih zaručnika i ne spominje ništa sramotno”.

Još na više strana knjige Zlatousti piše o različitim i mnogim grijesima koji se sramotno i kao ostentativno, a svakako teško sablažnjivo čine u braku, bilo da ih čini žena, bilo da ih čini muž. Iako je brak Božja ustanova, zato svet po sebi, nije svet način na koji se on u mnogim parovima ostvaruje. To je plodno područje 7

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

na kome đavao ubire svoje paklene plodove i uništava sreću supružnika za ovaj život i za vječnost.

Slijede dvije Pavlove homilije na Prvu poslanicu Korinćanima i Poslanicu Efežanima. U ovim nagovorima Pavao je puno blaži i bliži, ne više rezak i toliko čvrst u borbi protiv bludnih i drugih grijeha. Ne kao da popušta i nekako “gladi” ono što je već rekao, nego kao pastir stada, otac i brat vjernika i svakoga čovjeka kome želi prenijeti duboku teološku misao, nastoji ući u misterij braka, koliko je to dano nama ljudima, a da ništa ne skrije od jakosti Božje riječi. On prenosi vjerno Božju objavu, ne tek svoju teološku misao, kako bi neki htjeli. Svakako, i Prva Korinćanima i Pismo Pavlovo Efežanima ulaze u tajnu kršćanske ženidbe najdublje i najljepše od svih novozavjetnih spisa.

U toj Poslanici Korinćanima sve što govori o ženidbi, o zajedničkomu sporazumu i dogovoru, s obzirom na njihov intimni život, nikada jedno protiv drugoga; sve je i opet ukorijenjeno u krjeposti bračne čistoće bez čega “nije moguće vidjeti Boga”. Iako je ontološko i vjersko osobno dostojanstvo žene i muža jednako, ipak je muž glava ženi, a ona je njegova pomoćnica. S druge strane, iako o njoj najviše ovise normalnost obitelji, vedrina i radost članova, ipak je on taj kojemu se ona ne smije uskraćivati, osim po zajedničkomu dogovoru. “Nastojte oko mira sa svima! I oko posvećenja bez kojega nitko neće vidjeti Gospodina” (Heb 12,14). Na taj ćemo način biti “dostojni vidjeti ga, bilo da živimo u djevičanstvu, bilo u prvomu braku, bilo u drugomu, nastojmo oko takva mira, da se nađemo u kraljevstvu nebeskomu, 8

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

po milosti i čovjekoljublju Gospodina našega Isusa Krista”.

U homiliji na Poslanicu Efežanima Zlatousti počinje glavnim i bitnim Pavlovim tekstom: “Žene, budite podložne svojim muževima, jer muž je glava žene kao i Krist glava Crkve; on, Spasitelj tijela. Pa kao što se Crkva podlaže Kristu, tako i žene muževima u svemu” (Ef 5,22–24). U nakani Stvoritelja “prvotni oblik ženidbe” koji teolozi, s papom Ivanom Pavlom II. imenuju “sacramentum primordiale”; taj Stvoriteljev dar prvim ljudima sa zadatkom: “Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite (Post 1,28)”, označuje u Kristovoj krvi obnovljenu novozavjetnu kršćansku ženidbu. Ona je ukorijenjena u Kristovoj otajstvenoj zaručničkoj ljubavi (= Krist Zaručnik + Crkva Zaručnica) koja ih sakramentalno definitivno i zauvijek veže. Krist ne može ostaviti svoju Zaručnicu Crkvu, ne može se od nje rastaviti. Stoga je apsurdna rastava među katoličkim supruzima koji su vezani sakramentom ženidbe. Tu otkupiteljsku novost uzdignutu u Kristovoj ljubavi na sakrament ženidbe da poprimi prvotni sjaj Očeve zamisli, dakako, Stari zavjet nije mogao poznavati ni Mojsije sa svojim dopuštenjem otpustiti ženu. Tako je sakrament kršćanske ženidbe uzor, model, paradigma, u kojemu je bio stvoren onaj “primordijalni sakrament” Stvoriteljev na početku.

Tu smo u velikomu otajstvu vjere (= mysterium magnum), prema Pavlovoj definiciji: Ef 5,31–32. U tomu bitnom objavljenom biblijsko-teološkom predanom nam nauku Zlatousti je vrlo precizan. U stvari sav kršćanski život označen je svadbenom ljubavlju Krista i Crkve. Krštenje koje uvodi u Božji narod 9

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

svakoga vjernika/vjernicu već je svadbeno otajstvo.

Može se reći da je to gozba (Ef 5,26–27) koja prethodi svadbenoj gozbi, hoćemo reći euharistiji. Kršćanska ženidba postaje pak učinkovit znak, sakrament saveza Krista s Crkvom. Budući da označuje i podjeljuje milost toga saveza, ženidba među kršćanima pravi je sakrament Novoga zavjeta. O tome će jasno govoriti, mnogo stoljeća nakon Zlatoustoga, Tridentski sabor (DS 1800), a kasnije i Katekizam Katoličke Crkve br. 1717, što će potvrditi i Zakonik crkvenoga prava, kan. 1055 par. 2: Stoga među krštenima ne može biti valjana ženidbenog ugovora, koji ujedno ne bi bio sakrament, iz čega se smjesta vidi da ženidbeni ugovor sklopljen samo pred civilnom vlašću nije “valjan ženidbeni ugovor” za članove Katoličke Crkve jer nije sakrament niti to može postati.

Značenje sakramenta ženidbe za konkretan svakodnevni život jednoga vjernika katolika golemo je.

Krist Gospodin, naime, u svojoj krvi na križu, tomu realnom znaku apsolutne ljubavi prema grješnomu čovjeku, čitava sebe i definitivno zauvijek predaje za cijelu Crkvu, kao i za svakoga vjernika pojedinačno.

Isus s Crkvom isto tako definitivno sklapa svoju osobnu vječnu i nerazrješivu ženidbu. U toj Kristovoj vječnoj jednoj i nerazrješivoj djevičansko-božanskoj ženidbi Krista s Crkvom u jednomu njegovu mističnomu tijelu, kome je on Glava, a mi njegovi udovi, ili još jasnije: u tomu realnom znaku te nerazrješivosti – a to je Kristova krv sve do probadanja njegova Srca – u tomu, dakle, realnom znaku jedinstva i plodnosti utemeljen je sakrament ženidbe. Ne zaboravimo da svi pape, od blaženoga Pavla VI. naovamo, s njim zajedno po10

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

navljaju i tumače iz njegove enciklike Humanae vitae osobito brojeve: 12, 14, 15, tj. Božju istinu usađenu u prirodu čovjeka, o neraskidivoj vezi dviju dimenzija bračnoga čina: sjedinjenja i rađanja. Sakrament ženidbe je, po Božjoj volji, utemeljen u tomu jedinstvu, uronjen i usađen u isto jedinstvo – sve do samoga korijena toga jedinstva, tj. do Kristove krvi u kojoj je to djevičansko-božansko jedinstvo sklopljeno. Time je sakrament kršćanskoga braka dobio vrlo ozbiljan zadatak: da Kristovo jedinstvo (= jednotu s Crkvom), u kojemu je uronjen, svjedoči Crkvi i svijetu odražavajući ga i svjedočeći ga kao svoj istinit realan znak.

Dakle, “veliko Otajstvo”, prema Pavlu, jest djevičansko-božansko sjedinjenje Krista s Crkvom u “jednomu tijelu”. To isto “veliko Otajstvo” u kršćansko-katoličkomu braku jest tjelesno-duhovno sjedinjenje jednoga muža s jednom ženom “u jednom tijelu”, da supružnici u sakramentu kršćanske ženidbe izraze apsolutno jedinstvo Krsta s Crkvom u tajni jedne i plodne nerazrješive ljubavi.

U taj sklop dolazi i pitanje primanja sv. pričesti. U braku euharistija je potvrda i pečat bračne veze muža i žene, izlijevanje milosti njihovoj vjernosti i učvršćenje njihove hrabrosti da Bog (= Otac, Sin i Duh), sjedinjujući svoju ljubav s njihovom, bude sve u svemu u njihovoj ljubavi, vjernosti, požrtvovnosti i hrabrosti prenošenja života na potomstvo, što nije i ne može biti u samo civilnomu braku. A crkveno vjenčanima pa rastavljenima, koji zatim sklope civilni brak, sveta pričest nikada ne može biti potvrda i pečat njihove zakonite veze, jer to nije. Štoviše, primanje sv. pričesti ovakvih parova svetogrđe je i teška uvrjeda Krista 11

SVETI IVAN ZLATOUSTI – HOMILIJE I GOVORI O BRAKU

Gospodina i uvrjeda zajednice Crkve. Sveta je pričest potvrda sakramentalne veze muža i žene – realnoga znaka jedinstva (Krist + Crkva). A gdje je to u civilnoj vezi crkveno vjenčanih pa rastavljenih koji sada žive s drugim rastavljenim osobama? Sakrament kršćanskoga braka, dakle, ne ističe samo moralne pobude (= gajiti bračnu čistoću, rađati i odgajati djecu, ili negativno: ne kontracepcija, spirala, umjetna oplodnja, rastava pa nezakonit brak; daleko od apsurda homoseksualnih brakova, sve do u nebo vapijućega zločina ubijanja nerođenih, ili čak rođenih, a neželjenih), nego, naprotiv, dublju otajstvenu istinu koju vjernici imaju pravo čuti, a svećenici dužnost uvijek sve istinitije i dublje obrazlagati, a to je otajstvo sakramenta braka. Radi se o jednomu od najdubljih otajstava ljudskoga života. A to je, vidjeli smo, u tome što kršćanska ženidba kao sakrament ima svoj najdublji korijen u samu srcu Otajstva (= Krist + Crkva), još preciznije: u istoj onoj točki u kojoj se po Kristovoj krvi ostvaruje jedinstvo (= jednost) Krista s Crkvom pa stoga poprima i navješćuje svoje posve posebno i jedinstveno kršćansko-katoličko sakramentalno značenje Iz svega je jasno da katoličkoga braka nema bez sakramenta.

Nakon svega rečenoga postaje očito koliko je nauk Ivana Zlatoustoga i danas aktualan te može poslužiti kršćanima u braku, ali i pastirima koji poučavaju o istomu otajstvu svoje vjernike da se što bolje osposobe za autentične sadržaje kojima je Bog obdario bračni život. dr. sc. Ivan Fuček, SJ, umirovljeni profesor Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu 12

UVOD

UVOD

Brak Polazeći od istine o čovjeku, kako nam je predana objavom, možemo reći da Crkva oduvijek na zajednicu muškarca i žene gleda kao na povlašteno mjesto suradnje s Bogom, stvoriteljem i otkupiteljem čitava ljudskoga roda.1 Još od prvih dana stvaranja čovjek u srcu nosi utisnutu čežnju za zajedništvom i osjeća se nepotpunim ukoliko je sam.

Promatrajući cjelokupnu povijest čovječanstva nalazimo točnom Aristotelovu tvrdnju: “Ὁ ἄνθρωπος πολιτικὸν ζῶον ἐστίν.”2 Čovjek se organizira, povezuje i udružuje, potvrđujući preko raznih vidova zajedničarstva (obitelj, rod, pleme, narod, politička stranka, društvene mreže) tu čežnju za sudjelovanjem u društvenomu životu. Prvotni nacrt Božje sreće za čovjeka i slika zajedništva s Bogom jest 1

2

KKC 2207: “Obitelj je izvorna stanica društvenog života.

Ona je naravna zajednica u kojoj su muž i žena pozvani na sebedarje u ljubavi i darivanju života. Autoritet, postojanost i uzajamnost u krilu obitelji utemeljuju slobodu, sigurnost i bratstvo u krugu društvene zajednice. Obitelj je zajednica u kojoj se, od samoga djetinjstva, mogu usvajati moralne vrijednosti, gdje se može započeti Boga častiti i dobro se služiti slobodom.”

U prijevodu: “Čovjek je društveno biće.”

13

UVOD

zajednica muškarca i žene, to jest obitelj. U obitelji čovjek stječe prva sociološka iskustva i oblikovanja, uči kako se odnositi prema drugim ljudima i, na koncu, prema samome sebi. Katolička Crkva, koja je “znak i zaštitnik transcendentalnoga karaktera ljudske osobe”3 u skladu s pokladom riječi Božje i otačkom predajom, poput majke u krilu drži sliku svete nazaretske obitelji u kojoj se rodio i odrastao sam Otkupitelj svijeta, Isus Krist. Crkva je odavno prepoznala ulogu obitelji i svojom svetom dužnošću i pravom smatra štititi kršćansku obitelj od svih poteškoća i nedaća koje joj u većoj ili manjoj mjeri prijete. Danas smo svjedoci žestoka liberalnoga napada na kršćanstvo, a samim time i na obitelj, koja je primarna meta svih suvremenih moralno upitnih napadača.

Sam Zlatousti, kao vjerni Pavlov učenik, kršćanski život uvijek uspoređuje s borbom, pozivajući na odvažno ustrajanje pred navalama Zloga. Čovjek današnjice, zaveden ili zaokupljen brigama ovoga svijeta, rijetko razmišlja o onostranom, transcendentnom, vječnosti.4 Neprijatelj križa Kristova, đavao, uvijek ima svoje prste nadohvat čovjekove šije, vazda spreman pritisnuti čovjekov pogled prema dolje, prema njemu samome, šapćući mu na uho prvu laž: “Bog nije dobar jer te ograničava!”5 Ako usmjerimo pogled u ne tako davnu prošlost, vidimo da je krajem šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća došlo do prividna oslobođenja ljudske seksualnosti. Stavljajući na stra3

4 5

14

Drugi vatikanski koncil, Pastoralna konstitucija Gaudium et spes o Crkvi u suvremenom svijetu, 76.

Usp. Mt 13,19–22.

Usp. Post 3,1–5.

UVOD

nu socioekonomska kretanja koja su tome pripomogla, jer o njima ovdje nije riječ, zajedno s cijelom vojskom mislilaca i “prosvjetitelja naroda” onoga vremena (Alfred Kinsey, Margaret Sanger i dr.), kao kršćanski puk moramo vrlo ozbiljno uzeti činjenicu da u nama postoji savjest, kao jedan organ duše koji je lako iskriviti i učiniti zakržljalim i neučinkovitim, što i vidimo da se događa putem raznih medija, to jest posrednika nečijih stajališta. Ako je istina da “na mladima ostaje svijet”, držimo da je potrebno još više brige posvetiti obrani djece, to jest budućih naraštaja, obrani od nasilnoga, antiteističkog, relativizirajućeg duha ovosvjetske propagande, koja promiče kulturu smrti – t``a drvo je najlakše saviti dok je mlado. Ozbiljan vid napada na djecu jest i perfidnost gender ideologije6 koja je kao i današnji oblik nezainteresiranoga ateizma i agnosticizma samo moderna izmišljotina ljudskoga duha onemoćala i omlitavjela zbog vlastite nemogućnosti nošenja s posljedica6

Rodna ideologija počiva na ideji da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovi genitalija i reproduktivnih funkcija te je “društveni konstrukt i osnova diskriminacije i neravnopravnosti”. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti vidi se u konceptu “roda” koji za sada predstavlja društveni konstrukt koji određuje društvene uloge muškarca i žene. Ovakva nastojanja izazivaju dalekosežne posljedice u odnosu na brak i obitelj; zapravo je neskrivena težnja genderista da posve razgrade tradicionalni poredak vrijednosti u području braka i obitelji, spolnosti i prokreacije.

15

UVOD

ma grijeha7. Ako tome nadodamo aktivistički agresivni egoizam raznoraznih protukršćanskih pokreta i udruga prikriven krinkom tolerantnoga altruizma, imamo savršeno sredstvo za razaranje obitelji.

Crkva je majka koja nam “pomaže rasti i svjetlom i snagom Božje riječi pokazuje nam put spasenja te nas brani od zla”.8 Kao takva, zna da je bolesnomu djetetu, kako bi ozdravilo, koji put potrebno dati gorki lijek koji se djetetu ne sviđa. Duh Sveti je “poput vjetra”9 i u Crkvi uzdiže uvijek nove snage za borbu. Početkom dvadesetoga stoljeća, kao odgovor na razne aktivnosti koje su poduzimali aktivisti ljevičarskih i liberalno orijentiranih struja, papa Pio XI. na sve ove nasrtaje na Božji nacrt o smislu braka i obitelji odgovara jednom od svojih brojnih enciklika pod nazivom Casti connubii, kojom podupire nauk Katoličke Crkve o braku, spolnosti i temeljnomu smislu braka, a to su jedinstvo i prokreacija. Blaženi papa Pavao VI. za vrijeme svojega pontifikata kao pomoć Crkvi, a potaknut Duhom Svetim, napisao je i objavio encikliku Humanae vitae, dokument koji govori o ispravnoj regulaciji poroda, koji su često osporavali i pojedini crkveni krugovi, radikalan u svojoj jednostavnosti. Nije čudno što je ova enciklika uzburkala mnoge: t``a poziva na samoprijegor, odricanje i vjernost Božjoj zamisli, što čovjek, koji je zbog svoje naravi ranjene istočnim grijehom sklon vjerovati prvenstveno sebi, a tek onda 7 8

9

16

Usp. Rim 6,23.

Usp. Papina kateheza na općoj audijenciji u srijedu 10. rujna 2014.

Usp. Iv 3,8.

UVOD

(možda) drugome, prilično teško može prihvatiti, a kamoli vršiti. Doista, svi smo potrebni Duha Svetoga. U enciklici Papa kaže da je brak “mudra ustanova Stvoritelja, kojoj je svrha da u čovječanstvu ostvaruje njegovu zamisao ljubavi. Uzajamnim samodarivanjem, koje je njima vlastito i isključivo, bračni drugovi teže za takvim zajedništvom osoba kojim se međusobno usavršavaju da surađuju s Bogom u rađanju i odgajanju novih života. A za one koji su oprani svetim krštenjem, brak poprima dostojanstvo sakramentalnog znaka milosti, budući da je slika sjedinjenosti Krista i Crkve”.10 Sam Gospodin je nakon stvaranja svijeta i čovjeka, zadovoljan svime što je stvorio, izrekao prvu zapovijed čovjeku – Adamu, ljudima, nama: “I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!’” (Post 1,28a), kao što je na općoj audijenciji u auli Pavla VI. 21. siječnja 2015. nakon posjeta Filipinima istaknuo i papa Franjo: “Neki kažu da su brojne obitelji i obitelji s mnogom djecom među glavnim uzrocima siromaštva. Mogu reći i svi se možemo složiti da je glavni uzrok siromaštva ovakav ekonomski sustav koji je iz središta pozornosti uklonio osobu i na mjesto Boga postavio novac. (…) Mnoge obitelji primaju djecu od Boga kao dar; oni znaju da je svako dijete blagoslov.” Svakodnevni život svih ljudi protkan je naporima, poteškoćama, problemima, kao i radošću, veseljem i uspjesima. Dok kršćanski život ima svoj oslonac u riječi Božjoj koja nam preko Sve10

Papa Pavao VI., Humanae vitae, enciklika o ispravnoj regulaciji poroda, 8.

17

UVOD

toga pisma, koje počinje stvaranjem muškarca i žene, a završava svadbom Jaganjčevom, pomaže u radosnu življenju, sebedarju i pronalaženju smisla dok se trudimo prepoznati zamke Zloga, život ljudi koji nisu u mogućnosti čuti glas Božji (zahvaljujući, među ostalim, dekristijanizaciji i sekularizaciji cjelokupnoga društva) oslonjen je na njihove vlastite snage, na pothvate njihovih ruku, njihovih deset prstiju i uistinu je nalik onome što je Bog rekao Adamu (usp. Post 3,17–19). Zato nas Crkva neumorno poziva na obraćenje i povratak napuštenoj prvoj ljubavi, kako to kaže Sveto pismo (usp. Otk 2,4), znajući da sami ne možemo vršiti volju Božju. To je prepoznao i naglasio još jedan veliki papa, sveti Ivan Pavao II., kada je rekao povodom vlastitoga inauguracijskog misnog slavlja 22. listopada 1978.: “Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!” Stalne i dinamične promjene tradicionalnoga oblika obitelji zbog ubrzana razvoja društva u svim segmentima života dovode do slobodnijih bračnih i obiteljskih međuodnosa, ujedno potpomažući zamagljivanje i nejasnoću glede tradicionalnih oblika ostvarivanja uloga u bračnomu i obiteljskomu kontekstu.11 Upravo su stoga od silna značenja i velike koristi za nas danas tekstovi svetoga Ivana Zlatoustoga jer osim što bacaju snop svjetlosti na 11

18

Usp. Pero Aračić – Krunoslav Nikodem, “Važnost braka i obitelji u hrvatskom društvu”, u: Bogoslovska smotra 70 (2000.), br. 2, str. 292.

UVOD

antički svijet i svadbene običaje prvih kršćana iskvarene utjecajem poganskih naroda među kojima su živjeli, služe kao potvrda toga da je samo jedan Duh, neovisno o tome živimo li u četvrtomu ili dvadeset i prvomu stoljeću. Iako je vrlo učena osoba, sveti Ivan Zlatousti svoje govore nije sastavljao zato da bi njegovo umijeće služilo samo sebi, nego posve svjestan da je pozvan proročanski – a prorok nije netko tko gleda u kuglu i proriče stvari koje će tek doći, nego onaj koji ima rasuđivanja o stvarima i događajima u svijetu oko sebe – navijestiti istinu i dati ljudima riječ koja će usaljeno srce naroda (usp. Mt 13,15) potaknuti na odvažno prianjanje uz riječ Božju.

Pohvalnica Maksimu ili kakvom se ženom treba oženiti Ova homilija posljednja je u nizu od tri homilije koje je Zlatousti održao vjernicima u roku od nekoliko dana. U našoj redakciji teksta druga po redu od te tri nalazi se iza ove jer je tematski bliska sljedećoj, a to je XIX. homilija na Prvu poslanicu Korinćanima.

Sam naslov ove homilije dostatan je kako bismo razabrali glavnu tematiku. Smatra se da je Maksim iz naslova biskup Seleucije u Isauriji. Prve riječi homilije upućuju na to da je za vrijeme Zlatoustove odsutnosti biskup Maksim pohodio stado svetoga Ivana i održao im lijepu homiliju, a iz riječi svetoga Ivana možemo zaključiti da su vjernici bili zadovoljni poukom. Ova homilija nosi naslov koji priliči kakvu priručniku i u njoj Zlatousti u svakomu retku poučava, 19

UVOD

savjetuje i opominje mladića pozivajući ga da u svemu traži vrlinu i ispita ćudoređe djevojke koja mu se dopada umjesto da propitkuje koliko ima novca, je li ugledna roda i slično, napuštajući poganske navike i običaje prilikom traženja zaručnice, buduće supruge. U ovoj homiliji sveti Ivan Zlatousti iznova izlijeva svježinu snage Duha Svetoga, poput vode zahvaćene na samu izvoru, svjestan da smo slabi ljudi, skloniji pridavati važnost onomu što vidimo, a ne onomu što je očima u prvi tren nedostupno. Kao vrlo važnu stvar podcrtava oslanjanje na riječ Božju te donosi kao primjer jedan brak i pripreme oko ostvarenja istoga, navodeći podvige Abrahamova sluge u potrazi za budućom ženom njegovu sinu Izaku, ujedno izlažući pouku kršćanskomu mladiću, kao i svim ljudima dobre volje što se u Boga uzdaju.

Zbog bludnosti neka svaki ima svoju ženu Homilija koja je izvorno, kako se smatra, prethodila Pohvali Maksimu jedan je od bisera Zlatoustove moralne pouke s obzirom na brak, vjenčanje, no nadasve s obzirom na čistoću. Sveti Ivan ovdje na vrlo odriješit i precizan način ističe dvoje: brigu oko vrline glede vjenčanja i svadbenih običaja te brigu oko bračne čistoće, to jest vjernosti svojemu bračnom drugu.

Kao revni učitelj vrline, potpomognut autoritetom riječi Božje, donosi i utvrđuje neke odredbe vezano uz proslavu vjenčanja, posve svjestan da se ne će svidjeti slušateljima kada kaže: “Znam da se nekima čini da sam težak i naporan zaklinjući vas da se odreknete 20

UVOD

starih običaja. To me ni najmanje ne brine jer nemam potrebu da vam ugađam, nego da vam budem na korist.”12 Nakon savjeta o izbjegavanju đavolske prisutnosti na svadbenomu slavlju, ravnajući se riječima svetoga Pavla (usp. Gal 3,28c), sveti Ivan kao misao vodilju ove homilije postavlja pojam jednakosti muškarca i žene u braku zatirući tako već na početku bilo kakve ideje strogo patrijarhalno ili matrijarhalno nastrojenih kršćana koji su ga slušali. Polazeći u govoru i dalje i dublje čini ono što bi učinila i majka s neposlušnim djetetom: prekorava nas i podsjeća da postoje pravila igre koja treba poštivati ako želimo biti sretni. Moguće je proći automobilom kroz crveno, no jednoga dana taj čin može imati neželjen ishod i rezultirati teškom nesrećom i smrću. Nesreća koja čovjeka ubija u ovomu kontekstu i slučaju jest preljub počinjen na bilo koji način: pogledom, mislima, djelima.

Suprotno dotada uvriježenu mišljenju, sveti Ivan govori da se ne treba bludničenjem smatrati samo onda kada muškarac vara suprugu s udanom ženom, nego i svaki odlazak bludnicama. Kao pravi pastir svojega stada sveti Ivan podsjeća da svaki put kada se čini grijeh, ovdje konkretno govoreći o preljubu, čovjek umire i kida sveze jedinstva s Bogom i s ljudima, što je rekao dosta zorno opisujući stanje ljudskoga duha: “Ne postoji, doista, ne postoji ništa gore od muškarca koji, premda oženjen, zapadne u bludništvo, jer nije mu se samo stidjeti pred tastom, prijateljima i svima koje susretne, nego i pred vlastitim slugama. I nije to jedina strahota: ukoliko ustrajno bude maštao i razmišljao o 12

Zbog bludnosti neka svaki ima svoju ženu, 2.

21

UVOD

bludnici koja mu se sviđa, cijeli će mu se njegov dom činiti gorim od najgorega zatvora. Želiš li steći pravu predstavu o strahotnoj naravi toga grijeha? Razmisli kakvim životom žive oni koji preziru svoje supruge, kako im se gadi jelo, kako im se gadi piće. Pričinja im se da je stol prepun smrtonosnih otrova i svoj dom izbjegavaju kao da je prepun pogubne pošasti. Nema im sna, ugodne noći, zajedništva s prijateljima, takvima ni sunce više ne sja, štoviše, smatraju da ih to svjetlo uznemirava, ne samo kada uhvate svoje žene u činu preljuba, nego i ako ih samo preziru.” Ova je homilija vrlo uvjerljiv poziv na poslušnost Božjoj zapovijedi: “Ne učini preljuba!” (Pnz 5,18).

XIX. homilija na Prvu poslanicu Korinćanima Tumačeći sedmu glavu Prve poslanice svetoga Pavla Korinćanima sveti Ivan Zlatousti ostavlja nam u baštinu i ovu homiliju, jednu od njih ukupno četrdeset i četiri, koliko ih je napisao komentirajući ovu poslanicu. Ova homilija ima isključivo jedan cilj, a to je ohrabriti kršćanske bračne parove na jedinstvo i učvršćivanje sveze ljubavi, kojom su povezani. Sveti Ivan ovdje ponajprije izričito naglašava da je Pavlova pouka usmjerena svim vjernicima, ne samo nekim posvećenim, posebnim pojedincima; imajmo na umu da ni Isus Krist, obraćajući se narodu koji ga je slijedio, nije pred sobom imao posvećene osobe – nisu postojale časne sestre, redovnici, svećenici ni biskupi u smislu današnjega klera. Kršćanska poruka nije isključiva, štoviše, univerzalna je i vrijedi za svako22

UVOD

ga čovjeka koji, iako je stvorenje Božje, nije nužno i dijete Božje ukoliko ne sluša glas Očev (usp. Iv 8,33– 44). Ova je homilija u svojoj srži slojevita i u njoj su isprepleteni pojmovi koje i Pavao i sveti Ivan Zlatousti smatraju ključnima ponajprije za poslušnost riječi Božjoj, a zatim za sreću svakoga pojedinca, bio on u braku ili ne, a to su: spolni čin u službi jedinstva, molitva kao motor/pokretač braka, uzajamna podložnost i na kraju paradoks kršćanstva – sloboda u ropstvu i podložnosti. Oprezan pred slobodoumnim misaonim konstrukcijama svojega vremena sveti Ivan ruku pod ruku sa svetim Pavlom progovara i nama danas, naglašavajući pregolemu snagu jedinstva koja se u bračnomu životu potvrđuje uzajamnim slobodnim sebedarjem supružnika u bračnomu činu, naglašavajući nužnost pojave razdora koji odatle proizlazi ukoliko se supružnici iz sebičnih razloga (“boli me glava”) za dulje vrijeme uskraćuju jedno drugome bez prethodnoga dogovora. Brak se ovdje na neki način uspoređuje s ropstvom kada se kaže: “Žena nije gospodar svojega tijela, nego je u isto vrijeme i robinja i gospodarica svojega muža. Zbog toga je Pavao ovu ljubav i nazvao dužnošću kako bi pokazao da nitko nije gospodar sebe sama, nego su i muž i žena sluge jedno drugomu.” Čovječanstvo je bilo u stanju (i još uvijek to jest!) preokrenuti svijet (usp. 1 Iv 5,4–5) i staviti stvari na njihovo mjesto isključivo kršćanskom snagom vjere u pobjedu nad smrću, promatrajući u Pismima kako je Isus kao Bog i čovjek, surađujući s Božjom milošću, smogao snage zanijekati sebe, učiniti se podložnim volji Očevoj i postati posljednjim, sukladno proročkim najavama (usp. Ps 22,7; Iz 53,2–3), 23

UVOD

ne bi li nam tako otvorio pristup kraljevstvu nebeskomu. Naviještajući ovu radosnu vijest sveti Ivan, zajedno sa svetim Pavlom, poziva bračne parove na jedinstvo i podložnost u ljubavi kako onda, tako i danas, u ovomu vremenu otuđenja i tolerantnoga altruizma koji je samo izgovor za ugađanje sebi i ujedno povod mnogim rasprama i nejedinstvu.

XX. homilija na Poslanicu Efežanima Uzimajući kao polaznu misao duboki Pavlov teološko-antropološki izričaj, sadržan u recima kojima je posvećena ova homilija, sveti Ivan Zlatousti biranim, a opet jednostavnim riječima približava otajstvo braka i sponu jedinstva na tako jasan način da bi ga lako razumio svaki čovjek, bio on priprosti zemljoradnik ili dvorski velmoža. Središnji pojam uvodnoga dijela homilije jest isticanje same srži muško-ženskih odnosa u braku, a to je kamen temeljac – sam Krist. Ukoliko u brak ne stupa troje – muž, žena i Krist – brak je samo još jedan ugovor koji je lako razvrći; tako i danas, nažalost, brakom možemo nazvati bilo kakvu “kombinaciju” partnera. Zlatousti ovdje, govoreći prvenstveno o kršćanskoj obitelji, vrlo odrješito naglašava važnost jedinstva prizivajući nam pred oči staru sliku odnosa između Jahve i Izraela, onu zaručnika i zaručnice: dok je još bila prljava, u grijesima i okrvavljenih ruku, Krist daruje sam svoj život – Bog daruje svojega jedinog Sina – za Crkvu, kao prinosnicu za grijehe cijeloga čovječanstva. Uistinu je to radosna vijest za sve ljude, a na24

UVOD

pose dolazi u pomoć muškarcima današnjega vremena koji su pod navalom emancipiranih žena djelomično prevarenih feminističkim pokretima postali slabići i frustrirani muževi slabe volje, navikli po tradiciji lupati šakom o stol, a s druge strane ne ulaziti uopće u problematiku odnosa između dvoje ljudi.

Ovo govori sveti Pavao i Zlatousti s njime: muškarac je glava obitelji ako sluša Boga, muškarac je gazda u kući jer podnosi više trpljenja, makar se radilo i o goropadnosti svoje supruge. Malo je koja homilija u ovoj mjeri primjerena svakomu čovjeku, muškarcu, ženi, braku, obitelji, u isto vrijeme protkana nebrojenim odlomcima Svetoga pisma, a k tomu kao jednu od središnjih misli ima unutarnje posvećenje jer kaže: “Očistimo unutarnju ljagu, uklonimo unutarnje nabore, maknimo sramotu duše.” Doista, kršćanstvo ne služi samo sebi niti je tako zamišljeno.

Kršćanska obitelj ne postoji isključivo radi produžetka vrste, kako to drže oni koji ne poznaju Boga, nego služi kao znak u svakomu naraštaju, pokazujući, ako je uistinu kršćanska, da je moguće ljubiti drugoga i u trenutku kada je on tvoj najljući neprijatelj.

XII. homilija na Poslanicu Kološanima Posljednja homilija u ovomu nizu homilija je u kojoj nam sveti Ivan otkriva svoje pravo lice i stav revnoga čuvara poklada vjere, kako nam je predana.

Na prvi pogled, reci ove homilije nemaju previše veze s vjenčanjem, brakom, obitelji, no ovdje sveti Ivan Zlatousti iznova na vješt način pokazuje kako ono 25

UVOD

naizgled nepovezano u sebi sadrži nešto paradoksalno povezujuće. U prvi mah slušamo o Epafri, bratu kojega je Pavao preporučio Kološanima, spominje i liječnika Luku, u kojemu prepoznajemo evanđelista Luku, te još neke kršćane iz njihove mjesne zajednice. Zlatousti ovdje služi gotovo kao komentator, promatrajući što i s koliko ljubavi Pavao piše braći. Ključni je dio homilije trenutak u kojemu čujemo za Pavlove suze i okove. Na tomu se mjestu pojavljuje Zlatousti kao kateheta, egzeget i pouzdan tumač riječi Božje, pokazujući da ne postoji ništa vrjednije od suza raskajane duše, kojima možemo povratiti svoje dostojanstvo i ponovno zadobiti milosrđe u Boga. Pavlovi okovi svetoga Ivana Zlatoustoga ovdje nedvosmisleno podsjećaju na brak i upravo u tomu smjeru upravlja svoj govor govoreći iznova kako je uistinu najveća radost darivanje u podložnosti, kako bi se postiglo savršeno jedno supružnika. Važan je i spomen raspoloživosti srca roditelja za primanje djece, što možemo čuti i danas kada svećenik, prilikom sklapanja braka, pita zaručnika i zaručnicu: “Jeste li spremni s ljubavlju od Boga primiti djecu i odgajati ih po zakonu Krista i njegove Crkve?” jer, kako kaže Zlatousti: “Dijete je poveznica jer u sebi nosi narav dvaju sjedinjenih bića.

Dvoje ljudi na taj način postaju jedno, kao što je glava jedno s tijelom; odvojeni su vratom, ali on ih ne dijeli, nego povezuje: budući da se nalazi u sredini, spaja glavu s tijelom.” Upravo je predivna stvar i moguće je vidjeti da su baš sve obitelji imale posebno mjesto u srcu svetoga Ivana koji se nadasve bavio pastoralnim radom u obiteljima, čemu su dokaz 26

SADRŽAJ

SADRŽAJ

Sveti Ivan Zlatousti – Homilije i govori o braku (dr. sc. Ivan Fuček, SJ) . . . . . . . . .5 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .13 Pohvalnica Maksimu ili kakvom se ženom treba oženiti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .29 “Zbog bludnosti neka svaki ima svoju ženu”. . .66 XIX. homilija na Prvu poslanicu Korinćanima . .87 XX. homilija na Poslanicu Efežanima. . . . . . . . .110 XII. homilija na Poslanicu Kološanima . . . . . . .142 Kazalo biblijskih citata . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .171 Kazalo imena . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .175 Kazalo važnijih pojmova . . . . . . . . . . . . . . . . . . .176

179

PREPORUČUJEMO

Ivan Zlatousti nije samo vrstan govornik i čovjek pera, nego oduševljen svjedok evanđeoskih vrijednosti i krjeposti. U tomu duhu posvjedočit će u ovim tekstovima o ljepoti kršćanskoga života življena u čistoći i ljubavi koje su nadahnute životom utjelovljenoga Sina Božjega. Isto tako, progovara o uvijek aktualnim pitanjima kršćanskoga odgoja u obitelji , a njegovi savjeti roditeljima, napisani koncem 4. st., i danas mogu biti korisni svima koji žele čuti i primijeniti Božju poruku u životu vlastite obitelji.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Antiohijski biskup Teofil u ovomu djelu daje svojemu prijatelju Autoliku, za razliku od poganskih uvjerenja, svjedočanstvo kršćanske vjere u jednoga i pravoga Boga, ukazuje na uzvišenije poimanje čovjeka i smislenije tumačenje povijesti.

Živeći u Aleksandriji, jednoj od metropola staroga svijeta, kršćanski filozof i učitelj Klement koncem 2. stoljeća susreće se s nedoumicama i upitima imućnih vjernika koje straši i odbija od vjere Isusov radikalni govor o vrijednosti siromaštva i pogubnosti bogatstva.

Stoga im tumači smisao Isusovih riječi polazeći od evanđeoskoga odlomka o bogatomu mladiću.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO Tacijan, Justinov učenik i sam apologet, do te je mjere naglašavao izvornost kršćanstva da ga nije smatrao pomirljivim ni s jednim elementom helenističke kulture, pa čak ni sa znanošću i filozofijom.

Atenagora i Aristid, koji djeluju u Ateni, svjedoci su kako je kršćanstvo u 2. st. bilo sposobno odgovoriti na izazove poganskoga društva, ne samo na području religioznosti, nego i na planu filozofije.

www.verbum.hr

PREPORUČUJEMO

Justin, filozof i mučenik, jedan je od najznačajnijih kršćanskih autora 2. st. i najtipičniji predstavnik kršćanske apologetike koji je svojim apologijama branio kršćansku vjeru od nepravednih poganskih napada. Njegovo najopsežnije djelo Razgovor s Trifunom najstarija je sačuvana antižidovska apologija, a osim polemičke vrijednosti ovaj spis odražava i Justinovu svijest i ispovijest.

www.verbum.hr

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Trumbićeva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Grafički zavod Hrvatske Tiskano u siječnju 2017.

CRKVENI OCI

Knjiga 12.

..............................................................................................

Kršćanska literatura prošlih vremena, napose ona iz prvoga razdoblja kršćanstva, neiscrpna je riznica duhovnoga bogatstva i poticaja. Ovaj niz otačkih spisa nudi suvremenim duhovnim tražiteljima mogućnost da otkriju to autentično duhovno blago neprolazne vrijednosti. U vremenu nesigurnosti i poljuljanih vrijednosti spisi iz ove biblioteke predstavljaju čvrst temelj i siguran izvor.

Ovi tekstovi otkrivaju dušu gorljiva pastira Ivana Zlatoustoga koji svojim vjernicima na vrlo zoran i konkretan način predočava otajstvo kršćanskoga braka – trudeći se zaštititi ih od svih devijacija koje su postojale nekada kao i danas – po čemu onda imaju trajnu duhovnu vrijednost.

Bili su oci i zauvijek će ostati oci! Crkvenim se ocima s pravom nazivaju oni sveci koji su snagom vjere, dubinom i bogatstvom svoga učenja tijekom prvih stoljeća Crkvu preporodili i uvelike doprinijeli njezinu razvoju.

Uistinu, oni su ˝oci˝ Crkve jer je po evanđelju ona od njih dobila život. Također su i njezini graditelji jer su oni – na jedinomu temelju koji postaviše apostoli, a to je Krist – izgradili temeljno ustrojstvo Crkve.

Crkva i danas živi životom što ga crpi od svojih otaca; na ustrojstvu koje utvrdiše njezini prvi graditelji, ona se još i danas nadograđuje u radosti i patnji svoga svagdanjeg življenja i svojih tegoba.

Ivan Pavao II.

ISBN 978-953-235-454-6

VERBUM 95 kn

www.verbum.hr