Baraka koja je nahranila milijun djece

magnus macfarlane-barRow

BARAKA KOJA JE NAHRANILA

IZVANREDNA ˇ O PR ICA MAR I JINIM OBROCIMA

MILI JUN DJECE VERBUM

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE Izvanredna priča o Marijinim obrocima

Biblioteka:

Posebna izdanja

109.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

magnus macfarlane-barRow

BARAKA KOJA JE NAHRANILA

MILI JUN DJECE

ˇ o Marijinim obrocima Izvanredna priCa 2. promijenjeno izdanje

VERBUM

Naslov izvornika: The Shed That Fed a Million Children. The Extraordinary Story of Mary’s Meals © Magnus MacFarlane-Barrow 2015 © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016.

Objavljeno u suradnji s udrugom Marijini obroci Hrvatska.

Izvršna urednica: Katarina Gugić Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektro­ nički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Prijevod: Petra Ćurlin i Ana Peričić Lektura: Danijela Živković Korektura: Marija Kekelj

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 364.65-053.2/.6(100) 341.123(100) MACFARLANE-Barrow, Magnus Baraka koja je nahranila milijun djece : izvanredna priča o Marijinim obrocima / Magnus MacFarlane-Barrow ; <prijevod Petra Ćurlin i Ana Peričić>. - 2. promijenjeno izd. - Split : Verbum, 2018. - (Biblioteka Posebna izdanja ; 109) Prijevod djela: The shed that fed a million children.

ISBN 978-953-235-622-9 I. Humanitarne organizacije -- Zemlje u razvoju II. Humanitarna pomoć -- Međunarodne organizacije 170518083

Ova je knjiga za Julie, bez koje ne bi bilo baš ničega o čemu bih pisao.

Hvala ti što me voliš.

UVOD

UVOD

Pišem ovo u baraci svoga oca. Istočni vjetar puše preko planine Ben Lui čiji se snijegom prekriveni obronci vide kroz prozor iznad mog pisaćeg stola. Hladan zrak koji udara i zavija oko mog skloništa od valovitog lima djelomice se zavukao i unutra. Od propuha me zebu stopala. Čujem kako netko koristi motornu pilu u daljini, možda moj šogor koji priprema drva za zimu, i svako malo neki traktor brekće na putu prema farmi.

Ne znamo kada je točno baraka izgrađena. Svakako je bila ovdje davno prije 1977. kada smo mi došli. Jasno je označena na zemljovidu iz 1913. koji visi u starom, drvetom obloženom hodniku Craig Lodgea (mojem najdražem dijelu kuće dok je još bila naš obiteljski dom) što znači da ovdje stoji već više od stotinu godina. Stoga joj nije teško oprostiti što se vidno naginje na jednu stranu i možda je razumljivo što čujem kako pod udarima vjetra nešto upravo sada štropoće na krovu iznad moje glave.

U početku, nakon što smo ovamo došli, služila je tati kao garaža i radionica. Bila je savršene veličine za parkiranje našeg starog Land Rovera u kojem sam naučio voziti.

Tata ju je kasnije prenamijenio u igraonicu iznenadivši nas jednog Božića kad nam je otvorio njezina vrata i otkrio divan stol za bilijar. Moja braća i ja proveli smo mnoge sate uživajući u tom poklonu dok je iza barake, točno ispod mog prozora, bio naš nogometni teren. Seumas, Fergus i ja igrali smo se satima svaki dan pucajući na drvene golove koje smo sami izradili dok smo udarcima svojih nogu skidali slojeve trave i ostavljali blatnjave tragove. U zimskim mjesecima, kada se mrak spuštao razočaravajuće rano, ponekad

7

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

bismo upalili svjetla na baraci i svim okolnim pomoćnim zgradama u očajničkom pokušaju da stvorimo malo osvjetljenja za još barem nekoliko dodatnih minuta igre. Poslije, u našim prilično razuzdanim tinejdžerskim godinama, prijatelji bi nam se pridružili u baraci s bilijarom. Ponekad bismo unutra prokrijumčarili pivo. Jednom prilikom, kad su moji roditelji nekamo otišli, u baraci smo priredili pokusnu degustaciju moje domaće jabukovače koja je katastrofalno završila. Skuhao sam je potajno od jabuka iz malog voćnjaka iznad mjesta gdje danas stoji moja kuća. Od toga dana ne mogu okusiti jabukovaču.

Poslije, kad smo otišli od kuće, a Craig Lodge postao katolički centar za duhovne vježbe, baraka je na nekoliko godina postala mala “tvornica krunica” gdje su pripadnici zajednice mladih koji su tu boravili izrađivali zrnca za krunice različitih stilova i boja. Zatim sam 1992. upitao tatu smijem li posuditi tu baraku, kao i onu do nje, za skladištenje donacija koje su stizale kao odgovor na malu akciju koju smo pokrenuli za izbjeglice u Bosni i Hercegovini. Dakako, pristao je bez oklijevanja. Zapravo, mama i on obavljali su veći dio posla oko skupljanja i pripreme sredstava za pomoć. Čak i da je tada znao da nikada ne će dobiti ni jednu od svojih dviju baraka natrag, mislim da bi svejedno pristao, prije svega zato što je on najvelikodušniji čovjek kojega sam upoznao, ali i zato što bi mu to dalo izliku da sagradi nove barake. Srećom, tata to voli raditi. On je, zapravo, serijski graditelj baraka.

S vremenom, nakon što je više godina služila kao skladište za pakete odjeće, hrane, higijenskih potrepština i liječničke opreme, baraka nam je postala ured, prvo za mene kao jedinog zaposlenika humanitarne udruge prije nego što mi se pridružila moja sestra Ruth, a poslije i tim od pet ljudi. U toj smo fazi bili toliko zbijeni da su neki, bez pisaćih stolova, radili držeći prijenosna računala na koljenima.

Tada smo srušili tatinu susjednu baraku i on je vlastitim ru-

8

UVOD

kama, zajedno s Georgeom, našim vrlo talentiranim prijateljem, od drva izgradio lijep i vrlo praktičan ured. No kad je došlo vrijeme da se preselim u taj lijepi novi ured, odlučio sam ostati ovdje, u staroj baraci. Bila je to dobra odluka.

Nekima bi se moglo činiti čudnim, možda čak i glupim, zadržati sjedište jedne svjetske organizacije u naherenoj i otrcanoj baraci u zabačenom dijelu Škotske. Ali ovo mi mjesto pomaže da se podsjetim kako smo i zašto započeli ovaj posao. Osim toga, poznajem neke ljude koji žive u siromaštvu i koji bi bili duboko zahvalni kad bi njihova obitelj mogla živjeti u tako velikoj i sigurnoj kući kao što je ova baraka.

Doista, među zbirkom fotografija i bilježaka kojima je oblijepljen zid iznad mog pisaćeg stola nalazi se i fotografija jedne obitelji koja je živjela u kući isto ovako maloj i skromnije opremljenoj. Susreo sam tu obitelj u Malaviju u vrijeme kada je ondje vladala strahovita glad, 2002. godine, deset godina nakon što smo u Bosnu i Hercegovinu odvezli ono malo sredstava pomoći prikupljenih u našoj prvoj akciji. Taj je susret zauvijek promijenio moj život, kao i tisuće drugih života.

Na fotografiji šestero male djece sjedi pokraj svoje umiruće majke. Ona leži na slamnatoj prostirci. Sjećam se da je u njihovoj kući od glinene cigle bilo nesnosno vruće. Košulja mi je bila posve mokra i, iako sam se sagnuo, glava mi je očešala njihov niski strop. Osjećao sam se nelagodno, kao preveliki uljez u njihovu malenu domu, u tom najintimnijem obiteljskom trenutku. Ali toplo su me dočekali i tako sam čučnuo kraj njih da bismo mogli razgovarati. Uz malo svjetla koje je prodiralo kroz sitan neostakljeni prozor moje su se oči privikle na mrak u tom skučenom prostoru tako da sam mogao vidjeti kako Emma, umotana u stari sivi pokrivač, neprestano krši ruke dok razgovara s nama.

“Nije mi preostalo ništa drugo nego moliti se da se netko pobrine za moju djecu kad mene ne bude”, prošaptala je i počela mi potiho govoriti o uzroku svoje nevolje.

9

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

Muž joj je umro prethodne godine od AIDS-a, iste bolesti koja samo što i nju nije rastavila od njezine djece. Svi odrasli koje je poznavala u selu uz svoju su se djecu već brinuli i za siročad. Nije znala nikoga tko bi pristao brinuti se o njezinima, objasnila je. Njezina je tjelesna bol također bila strašna. Susjeda koja se brinula o Emmi, a koja je prevodila naš razgovor, bila je kvalificirana kućna njegovateljica i ulagala je junačke napore da ublaži Emmine patnje, ali nije joj mogla dati ni najobičnije sredstvo protiv bolova, a kamoli lijekove protiv HIV-a/AIDS-a. Ti lijekovi ionako ne bi mnogo pomogli jer da bi bili učinkoviti, bolesnik mora imati zdravu, bogatu prehranu. Emma i njezina djeca već dugo vremena nisu imali dovoljno hrane. Njihova je kolibica bila okružena sparušenim poljima kukuruza koji te godine nije dobro uspio. Trbuščić najmlađeg djeteta na prostirci, Chinsinsija, bio je vidno napuhnut od pothranjenosti.

Počeo sam razgovarati s Edwardom, najstarijim od djece. Sjedio je uspravno, kao da se htio činiti višim nego što je bio. Njegova je crna majica kratkih rukava bila nekoliko brojeva prevelika za njega, no za razliku od prljavih poderanih dronjaka koje su oko pojasa nosili njegova braća i sestre, izgledala je čisto. Rekao mi je da mu je četrnaest godina i objasnio da većinu vremena provodi pomažući majci u poljima ili u kući. Možda sam samo očajnički tražio neku pukotinu kroz koju bi u naš sumorni razgovor prodrlo malo svjetla kada sam ga upitao kakve su njegove nade i ambicije. Svakako se nisam nadao odgovoru koji će promijeniti moj život i živote stotina tisuća drugih ljudi.

“Htio bih imati dovoljno hrane za jelo i htio bih da jednog dana mogu ići u školu”, odgovorio je ozbiljno nakon trenutka razmišljanja.

Kad je naš razgovor završio, a djeca pošla za nama van na žareće malavijsko sunce, te jednostavne riječi, izgovorene kao odvažni san jednog tinejdžera, već su bile upisane u mom srcu. Krik, sablazan, potvrda zamisli koja se već bila

10

UVOD

počela oblikovati, poziv na djelovanje koji se nije moglo zanemariti; njegove će riječi za mene u budućnosti predstavljati mnogo toga. Užasna obiteljska tragedija koja se odvijala u toj mračnoj kolibi u malome je predstavljala gomilu patnje i nesavladivih problema s kojima sam postao blisko upoznat tijekom proteklih deset godina. A njegove su riječi potvrdile nadahnuće koje je nedugo prije toga netko podijelio sa mnom: to je bila iskra koja je zapalila zamisao koja je već tinjala i koja će kasnije postati Marijini obroci.

Na zidu barake iza mene visi plakat koji debelo otisnutim slovima objavljuje našu viziju: Da svako dijete dobije jedan dnevni obrok na svome mjestu školovanja te da svi oni koji imaju više nego što im je potrebno podijele s onima kojima nedostaju čak i najosnovnije stvari.

U godinama nakon mog susreta s Edwardom ta je vizija iz tjedna u tjedan sve više rasla i postajala sve jasnijom, a vjera u njezino ostvarenje izražavana je sa sve većim pouzdanjem. Toliko smo se puta uvjerili da jedan dnevni obrok može preobraziti živote najsiromašnije djece zadovoljavajući njihovu neposrednu potrebu za hranom, ali i omogućujući im da uđu u učionicu i steknu obrazovanje koje za njih može biti sredstvo bijega iz siromaštva. A broj tih dnevnih obroka koje poslužuju lokalni volonteri gladnoj siromašnoj djeci u školama diljem svijeta nevjerojatno je narastao. Danas više od milijun djece svakog školskog dana jede Marijine obroke.

Vrlo mi je draga moja baraka. Ona mi pruža tihi prostor za kojim često čeznem, a u njoj je i upravo dovoljno mjesta za četvero ili petero posjetitelja koji mogu sjesti sa mnom oko stola, popiti šalicu čaja i razgovarati. Moja izolacija u ovom uredu također omogućuje mojim kolegama i suradnicima da budu slobodni od mene i moje nepopravljive neurednosti. Baraka je također bila očito mjesto za pisanje ove

11

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

knjige. Fotografija Edwarda i njegove obitelji samo je jedna od mnogih stvari zalijepljenih na mom zidu koje predstavljaju važne točke na našem putovanju: muškarac koji se igra sa psom pred ruševinama svoje kuće u Bosni i Hercegovini; djeca koja se smiju na prašnjavom afričkom igralištu; slijepi čovjek iz Liberije s bijelim štapom za hodanje kućne izrade i predivnim osmijehom na licu; još jedna skupina djece iz Dalmallyja, među njima i moja, koja boje vanjski zid barake; mlada Julie kako vozi naš kamion neposredno nakon što sam je upoznao, sredovječna Julie i ja na susretu s papom Franjom; nedavna slika holivudske zvijezde Gerarda Butlera i mene kako se smijemo noseći kante s vodom na glavi; fotografija veličine putovnice na kojoj je Attila, jedno od prve djece Marijinih obroka u Rumunjskoj koji je umro; čestitka s natpisom: “Hvala iz Teksasa” i oko njega mnoštvo dražesnih, rukom ispisanih poruka tamošnje školske djece; razglednica iz Međugorja; jednostavan drveni križ iz Liberije i fotografija oca Toma na Haitiju kako se pretvara da nekoga udara šakom. Iznad prozora, ispod hrđavog kućišta lampe, visi malo raspelo. Na ostalim zidovima vise veliki zemljovidi – karta svijeta, Indije, Malavija, njujorške podzemne željeznice i nekolicina drugih.

Hrpa pisama i bilježnica leži oko mog prijenosnog računala. Tu je ljubazna poruka predsjednika Malavija (u toj zemlji sada hranimo više od 25 % osnovnoškolske populacije) kojom mi zahvaljuje na našem nedavnom susretu i na našem radu. Tu je i poruka nekoga s Haitija tko nas moli da pokrenemo Marijine obroke u nekim tamošnjim školama koje su u očajničkoj potrebi. I još jedna anonimna poruka zbog koje sam se rasplakao kad sam je prvi put pročitao: Dragi Marijini obroci, u prilogu je ček na 55 dolara da bi se pomoglo nahraniti još jedno dijete. To dolazi od čovjeka u staračkom domu koji je u invalidskim kolicima, paralizirana mu je desna strana

12

UVOD

tijela i ne može govoriti. Financijski mu pomažu Medicare i Medicaid. Ovih 55 dolara cijela su njegova ušteđevina. Izvukao ih je iz dvaju različitih skrovišta kad je čuo za Marijine obroke. Ne sumnjam da će biti upotrijebljeni u dobru svrhu.

Bog vas blagoslovio.

Nikada se nisam planirao baviti ovakvim poslom i svakako nikada nisam planirao osnovati organizaciju. Prilično sam nedorasla i slabo kvalificirana osoba za vođenje takve misije. Ona se najvećim dijelom razvila unatoč meni kroz čitav niz neočekivanih događaja i okupljanja ljudi i kroz ljubazne pozive na koje su različiti ljudi odgovorili s iznimnom ljubavlju i vjernošću. Susret s Edwardom, iako ključan po tome kamo je usmjerio naš sadašnji rad, bio je samo jedan u nizu događaja koji su se odvijali već dvadeset godina do trenutka kada mi je on rekao te riječi. A taj se niz počeo oblikovati kada mi je bilo samo petnaest godina u zabačenom malom selu među planinama bivše Jugoslavije gdje sam susreo još jednu majku punu ljubavi i zabrinutu za svoju djecu.

13

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

1. SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

Budi skroman jer si stvoren od zemlje.

Budi plemenit jer si stvoren od zvijezda.

SIRIJSKA POSLOVICA

Znali smo da ljudi koji siju smrt s vrha planine iznad grada ujutro obično spavaju mamurni. Zato smo krenuli rano, uvjereni da ćemo ući i izići iz Mostara prije nego što teška artiljerija nastavi neumorno uništavati domove, crkve, džamije, vozila i ljude toga grada. Stisnuti na putničkim sjedalima pokraj mene, na toj zadnjoj dionici naše četverodnevne vožnje iz Škotske bili su otac Eddie, niski, debeljuškasti, sredovječni svećenik, i Julie, visoka, lijepa mlada bolničarka.

Tijekom proteklih nekoliko dana nas smo troje postali dobri prijatelji. Prije dvije noći, parkirani pokraj benzinske postaje u Sloveniji, razgovarali smo do kasno u noć. Otac Eddie iznenadio nas je i pomalo uznemirio objasnivši nam kako je prije odlaska iz Škotske imao osjećaj da se možda više nikada ne će vratiti kući pa je razdijelio većinu onoga što je posjedovao svojim župljanima. Poslije nam je Julie rekla da se nekoliko mjeseci prije probudila usred noći sa snažnim osjećajem da Bog od nje traži da se odrekne svog posla kako bi pomogla ljudima u Bosni i Hercegovini. Njezina me se priča dojmila zbog njezine duboke vjere, ali i zato što je bila slična mojoj vlastitoj. Sramio sam se što nisam bio baš oduševljen kad me prvi put nazvala i zamolila za prijevoz do Bosne i Hercegovine, ali sada mi je bilo jako drago što me ipak uspjela navesti da se predomislim.

14

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

Dok smo se vozili kroz negostoljubivi krajolik ove zemlje oštrih stijena i trnovitog grmlja, zajedno smo molili krunicu, a onda pomalo nervozno razgovarali dok sam se ja usredotočio na usku zavojitu cestu. Uskoro smo počeli prolaziti pokraj ruševina kuća. Od nekih su ostale tek hrpe kamenja, a one koje se još nisu srušile postale su spaljene, metcima izrešetane razvaline. Vozili smo se dalje u tišini. Cesta je počela vijugati prema dolje i u nizini pod sobom ugledali smo Mostar kako se proteže preko Neretve, poznate rijeke koju se često opisuje kao granicu podjele između kultura Istoka i Zapada, a koja je sada predstavljala crtu obrane između srpskih snaga i hrvatskog i muslimanskog teritorija kroz koji smo se vozili. Dolje u staroj muslimanskoj četvrti nazirali su se minareti džamija i na trenutak sam se sjetio svojega prvog posjeta ovom gradu mnogo godina prije kada smo obilazili male štandove pokraj rijeke i gledali kako mladići dokazuju svoju hrabrost skačući s poznatog Starog mosta u divlju zelenu vodu pod njim. Na silasku u grad zaustavili su nas na kontrolnoj točki koju su čuvali vojnici HVO-a (hrvatske vojske u Bosni i Hercegovini). Mršavi muškarac sa strojnicom na ramenu i cigaretom u ustima prišao je mom otvorenom prozoru i mrko se zagledao u nas. Zapahnuo nas je miris rakije u njegovu dahu.

Ispružio je ruku, ozbiljna lica, a mi smo mu dali svoje putovnice i carinske papire za liječničku opremu u stražnjem dijelu kamiona. Razlog našem putovanju bio je dostaviti tu opremu i sada smo na oko kilometar udaljenosti na padinama grada ispod nas ugledali svoje konačno odredište, opću bolnicu Mostar. Bila je lako prepoznatljiva i zurili smo u tu modernu, blistavu, visoku zgradu koja se uzdizala nad okolnim kućama. Čak i s ove udaljenosti mogli smo vidjeti da je granata napravila golemu nepravilnu rupu na jednoj strani zgrade. Vojnik nam je rukom dao znak da nastavimo pa smo se oprezno vozili kroz ulice pune iskrivljenog metala, krhotina stakla, hrpa kamenja, spaljenih automobila,

15

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

oštećenog asfalta i mržnjom ispunjenih grafita. Ušli smo u područje bolnice. Pred zgradom je nekoliko kamiona hladnjača bilo parkirano upaljenih motora; služili su kao improvizirane mrtvačnice u gradu kojemu je odavno ponestalo prostora za njegove mrtve. Pod nadstrešnicom na glavnom ulazu troje zaposlenika bolnice u bijelim kutama primijetilo je da dolazimo i mahnulo nam. Moj se strah ublažio i zahvatio me osjećaj oduševljenja. U sebi sam si čestitao na dobro obavljenom poslu i zatekao se kako se pitam jesam li zadivio Julie. Iznenada sam shvatio, malo prekasno, da nam skupina za dobrodošlicu koja nam je do maloprije mahala sada žurno pokazuje da stanemo, a njihove su osmijehe zamijenili izrazi straha. Srce mi je snažno lupalo kad sam nagazio na kočnicu i začuo zvuk lomljave iznad svoje glave.

Pred nama se naš odbor za doček sada previjao od smijeha i onda sam shvatio što se dogodilo. Njihova je bolnica primila još jedan udarac; ovog puta krivac je bio mali izudarani kamion iz Škotske čiji je nevješti vozač krivo procijenio visinu nadstrešnice iznad glavnog ulaza i umjesto da se parkira ispod nje, zaletio se ravno u nju! Kratkim je pregledom utvrđeno da sam napravio rupu u gornjem kutu stražnjeg dijela kamiona, dok je šteta na bolničkoj nadstrešnici bila potpuno zanemariva u usporedbi sa štetom na ostatku zgrade. Najveću, najtrajniju štetu pretrpio je moj ego. Žurno smo iskrcali opremu i na brzinu popili šalicu kave s dvojicom mladih liječnika. Predložili su da odemo iz grada prije nego počne granatiranje i da ih slijedimo na sigurnije mjesto za razgovor. U blizini Međugorja, gdje smo trebali odsjesti te večeri, zaustavili su se pred hotelom uz cestu koji su izrešetale puške i oštetile granate.

Liječnici su nam uz kavu objasnili da je zbog velike štete koju je bolnica pretrpjela u granatiranju sada u funkciji samo prizemlje. Zgrada je postajala pretijesna i nedostajale su im čak i najosnovnije medicinske potrepštine. Posebno su se obradovali vanjskim fiksatorima koje smo im do-

16

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

nijeli jer su se brinuli o velikom broju pacijenata sa smrskanim udovima i zamolili su nas da im dopremimo još potrepština. Objasnili smo im da je Julie doputovala sa mnom jer je medicinska sestra i da je spremna odreći se svog posla u Škotskoj da bi ovdje volontirala. Odgovorili su nam da imaju dovoljno medicinskih sestara, ali nedovoljno medicinske opreme. Predložili su da mi se Julie pridruži u mojim nastojanjima da prikupim dodatnu medicinsku opremu u Škotskoj jer su dotad shvatili da, osim što ne vozim kamion baš najbolje, također ne znam ništa o medicinskim potrepštinama i da bi mi trebao pomagati netko tko to zna ako im želim biti i od kakve koristi u budućnosti. Iznenadilo me koliko sam bio oduševljen pri pomisli da bi Julie mogla surađivati sa mnom, ali sam samo promrmljao da ćemo razmisliti o tome. Julie je također rekla nešto slično i zaključio sam da se ne bih trebao previše nadati. Uskoro je razgovor s pitanja medicine neizbježno skrenuo na ratnu situaciju. Liječnici su opisali kako tzv. “četnici” u planinama sada gađaju ne samo bolnicu nego i vozila hitne pomoći. Nekolicina ih je uništena dok su pokušavali prevesti bolesnike do bolnice.

Dotad su dvojica liječnika tursku kavu zamijenila šljivovicom i počela izražavati svoje osjećaje o ratu. Bili su puni mržnje prema svojim neprijateljima četnicima i razgovor je postao uznemirujuć. Dvojica liječnika, koja su nam satima govorila što im je potrebno da bi liječili teško ozlijeđene ljude, počela su opisivati užasne stvari koje bi učinili svakom četničkom vojniku koji bi im dopao šaka. Stežući u rukama popise hitno potrebnih medicinskih potrepština, oprostili smo se od njih obećavajući da ćemo se vratiti s još potrepština što prije budemo mogli.

Bio je to moj peti put u Bosnu i Hercegovinu. Svi su slijedili brzo jedan za drugim i na svakom od njih pratio me drugi član obitelji ili prijatelj. Svako je to putovanje bilo trnovit put učenja za dvadesetpetogodišnjeg uzgajivača riba koji nikada nije namjeravao postati vozač kamiona na velike uda-

17

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

ljenosti. Otkrio sam čitav jedan svijet s njegovom posebnom kulturom, svijet vozača na velike udaljenosti, koji nije uvijek bio gostoljubiv ili jednostavan za razumjeti. I sam je jezik bio problematičan. Trebalo je usvojiti nove tehničke izraze kao što je tahograf (uređaj koji bilježi sate vožnje i brzinu kretanja vozila) ili špediter (službenici koji pripremaju potrebne carinske dokumente na graničnom prijelazu). Sve je to bilo dodatno otežano našim nepoznavanjem drugih europskih jezika i našim škotskim naglaskom. Na jednom od mojih prvih putovanja suvozač mi je bio Robert Cassidy, moj dobar prijatelj iz Glasgowa čiji je naglasak zato bio jači čak i od mog iz Argylla. Vozili smo kamion od 7,5 tona pun doniranoga škotskog krumpira u Zagreb. Bila je sredina zime i bilo je strahovito hladno. Noću smo spavali u stražnjem dijelu kamiona među sanducima krumpira, a kad smo se jednog jutra probudili na austrijsko-slovenskoj granici, vidjeli smo da su se naše dvije velike boce vode za piće potpuno smrznule, a znak na benzinskoj postaji pokazivao je da je šest stupnjeva ispod nule. Jedan od novih tehničkih izraza koje smo naučili na tom putovanju je “plomba”. Riječ je o malom olovnom pečatu koji carinski službenici stave otraga na kamion kada ulazite u zemlju tako da, kada izlazite, možete dokazati da ste prešli njihov teritorij, a da niste otvorili prikolicu i iskrcali robu. Ali mi tada još nismo znali što taj izraz znači, a carinski inspektor nam je sa sve većim nestrpljenjem ponavljao tu jednu riječ kroz svoj stakleni prozor. “Plomb?”1 Htio je znati je li naš kamion zapečaćen. Nakon što smo na to pitanje više puta odgovorili samo zbunjenim pogledima, Robert je naposljetku odgovorio svojim najboljim glasgovskim naglaskom: “Nae plums, just tatties. Loads of tatties.” (“Nisu šljive, samo krumpiri, gomila krumpira.”) Ovoga je puta red bio na carinskom službeniku da nam uzvrati zbunjenim pogledom. Nije znao ni na kojem jeziku da nam odgovori.

1

Riječ plomb izgovara se slično kao i riječ plum - šljiva, nap. prev.

18

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

U to su vrijeme neki mostovi na glavnoj jadranskoj magistrali koja je vodila prema cestama za Bosnu i Hercegovinu bili uništeni granatama. Tako smo se, da bismo stigli u Bosnu i Hercegovinu, morali ukrcati na mali trajekt za Pag (dugi, uski otok koji se proteže paralelno s jadranskom obalom), voziti se duž otoka i trajektom se vratiti na kopno dalje na jug. Jednom smo se prilikom Ken, moj šogor i suvozač na tom putovanju, i ja našli u koloni zajedno sa stotinama drugih kamiona koji su čekali na mali privremeni trajekt na cesti, koja nipošto nije bila izgrađena za velika vozila, upravo kada je naletjela opaka oluja. Trajekti su prestali ploviti, a mi smo se, kao i svi ostali vozači, našli zarobljeni u svojim vozilima dok je ledeni vjetar udarao naš kamion ljuljajući ga lijevo i desno tako silovito da se činilo da ćemo se prevrnuti. Nije bilo načina da okrenemo kamion na toj uskoj cesti i tako nismo imali izbora nego čekati da oluja prođe. Jedina hrana koju smo imali u kamionu bila je velika kutija Twix čokoladica koje smo morali pažljivo rasporediti da nam dotekne za sljedećih četrdeset osam sati. Nekoliko puta, prisiljeni odgovoriti zovu prirode, borili smo se s vratima da bismo izišli van i našli se kako posrćemo na smrznutom potočiću urina drugih vozača koji je tekao od vrha brda do malog pristaništa na dnu zavojite ceste. Otada sam dobro zapamtio da ubuduće sa sobom nosim raznolikije, hranjivije zalihe za slučaj nužde ili barem više vrsta čokoladica.

Na tim sam prvim putovanjima također počeo shvaćati da donacije pomoći u prtljažniku našeg kamiona nisu uvijek bile najvažnija stvar koju smo donosili onima u očajničkoj potrebi. Moj otac i ja jednom smo dopremili pomoć maloj ustanovi za djecu s posebnim potrebama u blizini zadarske luke. U to su vrijeme srpske snage napadale taj dio hrvatske obale i kad smo stigli pred otrcanu malu zgradu, čuli smo grmljavinu granata u daljini. Zatekli smo mnoštvo djece koja se nisu micala iz svojih kreveta, odjevena u poderane pidžame, i nekolicinu prestravljenih članova osoblja ko-

19

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

ji su se pokušavali brinuti o njima. Ne samo da su bili pod stresom jer više nisu imali ni najosnovnijih potrepština za djecu nego se rat približavao, a oni su znali da s tom djecom ne bi bilo moguće pobjeći brzo i iznenada. Dok smo iskrcavali kutije s donacijama iz prtljažnika našeg kamiona, oduševljenje osoblja brzo je nestalo kad je granata eksplodirala mnogo bliže selu. A onda još jedna. Molili su nas da iskrcamo stvari što brže možemo i da odmah nastavimo put. Čim sam iskrcao i posljednju kutiju iz prtljažnika, pozdravio sam ih, uskočio na vozačko sjedalo i pokrenuo motor.

Prošlo je nekoliko sekundi i počelo mi je smetati što se tata još nije ukrcao na sjedalo do mene. Kad sam pogledao u retrovizor, vidio sam ga kako grli medicinsku sestru koja je bila najviše potresena govoreći joj utješne riječi i obećavajući joj da će moliti za nju. Tek se tada popeo u kamion i požurili smo dalje. Trideset godina poslije, kada sam prvi put čuo da papa Franjo koristi izraz “grijeh učinkovitosti”, odmah sam se sjetio tog događaja. Tim je riječima Papa htio podsjetiti sve nas koji radimo sa siromašnim ljudima da pravo milosrđe nisu samo materijalna dobra ili “projekti” i njihova “učinkovitost”. Trebalo bi i pogledati ljude u oči, provesti vrijeme s njima i prepoznati ih kao našu braću i sestre. Ali čak ni danas nisam siguran je li taj tatin zagrljaj trebao potrajati baš toliko dugo!

Na svakoj od tih vožnji Europom, kad bismo se približili svom uobičajenom odredištu, Međugorju, uvijek bismo vidjeli svakakva druga vozila kako se kreću prema tom istom, svjetski poznatom hodočasničkom središtu. Mali konvoji kamiona poput našeg, pojedinačni kombiji i obiteljski automobili s prikolicama punim odjeće, hrane i lijekova, svi su se kretali prema tom malom selu u planinama Bosne i Hercegovine. Zastavice, naljepnice za automobile i ručno izrađeni znakovi odavali su njihovu misiju i zemlju porijekla te ukazivali na njihovo odredište. Iako smo voljeli prilike da se vratimo u Međugorje, budući da su nam se ta-

20

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

mo životi promijenili prije mnogo godina, počeli smo se pitati bismo li trebali dopremati donacije i drugim zanemarenim mjestima kamo je stizalo manje pomoći, a gdje je patilo još više izbjeglica.

Jedno takvo mjesto bio je Zagreb, glavni grad Hrvatske, kamo su stizale tisuće očajnih ljudi iz područja gdje su Srbi provodili etničko čišćenje. U tom je razdoblju gotovo trećina odnedavno samostalne Hrvatske bila pod srpskom kontrolom i rat je bjesnio na svim frontovima zemlje koja se očajnički borila za svoje postojanje. Izbjeglice i beskućnici, Hrvati i Muslimani iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine slijevali su se u taj grad nakon što su izgubili svoje domove, svoju imovinu i često svoje obitelji. U Zagrebu je živio izniman čovjek, dr. Marijo Živković. Naš je zajednički prijatelj iz Glasgowa predložio da se nađemo. Objasnio nam je da dr. Marijo čini izvanredne stvari za pomoć izbjeglicama i siromašnima i također je spomenuo da je ugledni i deklarirani katolik kojeg su zbog toga proganjali za vrijeme komunističkog režima. Dogovorili smo susret s njime u uredu muslimanske organizacije Merhamet s kojom smo surađivali na dijeljenju pomoći u vidu medicinskih potrepština. Ranije toga dana stigli smo s uređajem za anesteziju koji su hitno tražili te smo proveli jutro s jednim predanim mladim liječnikom i njegovim kolegama iz Merhameta doznavši više o tome kako im još možemo pomoći. Bili smo malo nervozni zbog susreta s dr. Marijem jer, nažalost, Hrvati (uglavnom katolici) i Muslimani, koji su donedavno bili saveznici u Bosni i Hercegovini protiv zajedničkog neprijatelja Srba, bili su sada u ratu jedni protiv drugih i između tih dvaju naroda vladala je mržnja. Koliko je glupo i nepromišljeno bilo od nas što smo pozvali poznatog Hrvata katolika da se susretne s nama dok smo okruženi svojim muslimanskim prijateljima? Osjetili smo da su i naši domaćini malo zabrinuti i neugodna se tišina uvukla u vruću, zagušljivu prostoriju do trenutka kad je napokon stigao dr. Marijo. Visok i ši-

21

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

rokih ramena, upao je u prostoriju noseći u rukama veliku hrpu zamrznutih čokoladnih štapića.

“Molim vas, uzmite!” nasmijao se prilazeći svakomu od nas i nudeći nas slasticama kao da je stari prijatelj svakomu od prisutnih. Naposljetku smo dobili priliku rukovati se s njime i predstaviti se pa nam je usred mnogo smijeha Marijo na vrlo dobrom engleskom objasnio priču o sladoledu.

“Vidite, jedna velika talijanska tvrtka htjela je donirati sav ovaj sladoled – pola milijuna sladoleda! Stupili su u vezu s mnogim velikim humanitarnim organizacijama. Svi su im odgovorili da im nije moguće prihvatiti ga – kakva luda, smiješna ideja, poslati sladoled usred ljeta ljudima koji nemaju načina da ga pohrane u hladnjače. Naposljetku je netko rekao Talijanima da bi trebali nazvati mene i kad su me nazvali, naravno da sam pristao! Kako možeš odbiti sav taj sladoled kad bi mogao usrećiti tolike ljude? Zato sam prije nego je stigao nazvao puno ljudi moleći ih da budu spremni primiti puno sladoleda i da ga razdijele svim svojim prijateljima i svakomu koga sretnu, da ga odnesu djeci u škole. A siguran sam da je i hranjiv...” Od srca se nasmijao zagrizavši još jedan sladoled.

“Zato danas po cijelom Zagrebu ljudi jedu besplatan sladoled!” Opet se glasno nasmijao i potapšao po leđima svoje nove muslimanske prijatelje koji su se već i sami previjali od smijeha.

To je bila prva od mnogih lekcija koje sam naučio od dr. Marija tijekom godina koje su uslijedile. Gajio je duboko poštovanje prema umijeću davanja i primanja darova. Nije volio koristiti riječ “pomoć”, više je volio govoriti o “darovima”. I radije nego da odbije ponuđene darove, nalazio je domišljate načine da ih prihvati. Prije no što je rat završio, uspio je nadmašiti čak i slavni slučaj s dijeljenjem sladoleda kad smo ga pitali bi li mogao primiti stotine tona krumpira od škotskih zemljoradnika. Ovog je puta riješio logistiku,

22

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

koja se drugima činila nemogućom, tako da ih je jednostavno iskrcao na veliku hrpu na javnom trgu u središtu grada.

Tada je preko javnog radija pozvao Zagrepčane da se posluže! Gladni stanovnici glavnog grada brzo su se odazvali i svi su krumpiri, sve do zadnjeg, bili dobro zbrinuti u roku od nekoliko sati.

Dr. Marijo, po struci ekonomist, mnogo je godina promicao katolički nauk o pitanjima obitelji u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji. Počeli su ga pozivati da govori u različitim dijelovima svijeta i naposljetku je Papa pozvao njega i njegovu suprugu Darku da postanu članovi Papinskog vijeća za obitelj. Komunističke su vlasti na kraju izgubile strpljenje i oduzele mu putovnicu kako bi ga spriječili da putuje. To ga nije omelo i on je počeo organizirati međunarodne konferencije u Zagrebu, pozivajući ljude iz mnogih zemalja, sve dok mu naposljetku nisu vratili putovnicu. U međuvremenu su on i njegova obitelj osnovali organizaciju pod nazivom Obiteljski centar da bi siromašnim trudnicama pružili konkretnu pomoć – dječju odjeću, hranu, kolica, pelene i drugo. Među novopridošlim izbjeglicama i ostalim stanovništvom vladala je očajnička potreba za osnovnim potrepštinama, i to ne samo onima za bebe. Tako je Obiteljski centar pomagao svima bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost (ustvari, većina pomoći pružana je muslimanima). Počeli smo iz Škotske dostavljati kamione pune darova u Marijevo staro željezničko skladište. Pri svakom smo posjetu bolje upoznavali Marija, njegovu suprugu Darku i njihovu djecu i često bismo prenoćili u njihovoj kući prije no što bismo krenuli nazad kući. Taj čovjek iznimnog intelekta i velike ljubavi prema javnom govorenju često bi nas obradovao svojim mudrim riječima i filozofijom. Nije se sramio govoriti o svojim raznim dojmljivim ostvarenjima, ali nakon toga često bi rekao: “Najveće je dostignuće mog života to što sam upoznao i oženio Darku... Moje je drugo najveće dostignuće moje šestero djece... Jedino za čime žalim je što

23

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

nismo imali više djece...” Govorio je o obitelji, o njezinoj ljepoti i važnosti na dubok i iskren način.

Većina pomoći koju smo razdijelili s Marijem dostavljena je različitim privremenim izbjegličkim kampovima punima uglavnom žena i djece. U redovima prenatrpanih drvenih kućica, isprva izgrađenima da budu skloništa putujućim radnicima, živjele su skupine žena i djece iz grada Kozarca na sjeveru Bosne i Hercegovine. Unatoč svojim traumama, ili možda baš zbog njih, neki su od njih željeli progovoriti o užasima koje su pretrpjeli. Prije rata većina stanovnika njihova grada bili su Muslimani. Srbi su već neko vrijeme kontrolirali to područje i stanovnici Kozarca bili su među prvima koji su doživjeli zlo etničkog čišćenja. Žene su nam ispričale da su pobjegle u šumu dok su Srbi granatirali njihov grad, a kad se nekolicina posljednjih muslimanskih vojnika na kraju predala, čuli su kako Srbi preko razglasa pozivaju one koji se skrivaju među drvećem da se predaju i dođu na cestu pa da nitko ne će biti ozlijeđen. Gomile njih, mašući na brzinu napravljenim bijelim zastavama, izišli su iz šume i okupili se na cesti. Na njih su počele padati granate ubijajući i sakateći stotine. Kada je granatiranje prestalo, srpski su vojnici postrojili preživjele i odvojili sve muškarce dovoljno stare za borbu. Mnoge su od njih, koje su prepoznali kao vođe ili istaknute članove zajednice, upucali ili im prerezali vratove pokraj ceste. Neke od žena koje su to pripovijedale vidjele su kako to čine njihovim muževima, očevima i sinovima. Ostale su muškarce odveli u koncentracijske logore koje su upravo podigli. Zbijene u pretrpanim barakama, žene su nam pričale svoje priče, uvjerene da nitko u vanjskom svijetu ne zna i ne razumije što se događa. Inzistirale su da podijelimo s njima nešto hrane koju smo im donijeli i pitale nas bi li bilo u redu ako sačuvaju četvrtinu darova koje smo im donijeli, da ih prokrijumčare izbjeglicama za koje su znale da se još skrivaju u sjevernoj Bosni i Hercegovini, a koje su bile još gladnije od njih. Sa svakog od

24

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

tih susreta vraćao sam se podijeljenih osjećaja. Svaka od tih užasnih priča ispunjavala me ogorčenjem i gnjevom prema “barbarskim četnicima”. Bilo mi je teško ostati nepristran u ovom ratu u kojem nisam sudjelovao ili se prisjetiti da sam čuo samo jednu stranu ove tragične priče. Često bi me dirnule i ljubaznost i snaga duha koje su pokazivale žene koje su mi pričale te priče, a pitanje oprosta mučilo me kao nikada prije u životu. Ako su u meni rasli bijes i predrasude prema Srbima koji su činili te zločine, kako ja kao kršćanin mogu očekivati od onih koji su zaista pretrpjeli takvo zlo da oproste? Kako bi to bilo moguće? Kako bi ovdje ikada moglo opet biti pravog mira?

Ponekad bismo se odvezli istočno od Zagreba po neoznačenim putovima (stara autocesta bila je granatirana) do Slavonskog Broda. Taj su grad, koji se nalazi na obali rijeke Save koja odvaja Hrvatsku od Bosne i Hercegovine, granatirali i pucali po njemu iz snajpera s druge strane obale.

Mostovi su ležali prelomljeni u vodi, a prozori i vrata svih zgrada najbližih rijeci bili su prekriveni daskama. Nakon što smo pažljivo iskrcali svoju hranu pred dugačak red ljudi koji su bili pozvani stati u red iza našeg kamiona, držeći svatko po jednu praznu plastičnu vrećicu (tako su se sami dosjetili kako praktično raspodijeliti svakom njegov udio), ponuđen nam je smještaj u maloj kući na brdu iznad grada u kojoj je tada živio stariji bračni par izbjeglica sa sjevera Bosne i Hercegovine. Večeru smo pojeli u neugodnoj tišini budući da su svi prethodni pokušaji komunikacije završili neuspjehom (njihov je engleski bio još gori nego naš hrvatski). Ali poslije, kad smo naš domaćin Mladen i ja sjedili vani pijući šljivovicu, nakon nekoliko čašica počeli smo pomalo razumjeti jedan drugoga. Objasnio mi je da se njegova kuća nalazila na ravnici koju smo mogli vidjeti kako se proteže s druge strane rijeke. Sada su u njoj vjerojatno Srbi. Posjedovao je nešto zemlje i nekoliko stabala šljive; ustvari, šljivovica koju smo pili bila je napravljena od njihova voća. Prije nego su na-

25

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

posljetku pobjegli, kad su već spakirali sve što su mogli ponijeti (uključujući tu šljivovicu), Mladen je uzeo sjekiru i posjekao svoja dragocjena stabla. Neki Srbi sada možda i žive u njegovoj kući, ali ne će uživati u njegovim šljivama. Nasmijao se glasnim, gorkim smijehom, pokušavajući me uvjeriti, a možda i samog sebe, da je to smiješna priča, a ne priča puna goruće mržnje.

Sve mi se manje sviđao izraz “izbjeglice” ili “beskućnici”. Naravno da su ti izrazi jednostavno nužan, koristan način da se opiše ljude koji su pobjegli iz svojih domova. No shvatio sam da su za mene ti izrazi, prije nego što sam upoznao stvarne ljude koje se tako svrstavalo, počeli predstavljati netočne stereotipe. U jednom drugom zagrebačkom kampu tijekom razgovora sa simpatičnim sredovječnim čovjekom vedrih očiju i lijepog načina izražavanja saznao sam da je prije bio izvršni direktor prijevozne tvrtke koja je posjedovala veliki vozni park kamiona. Svakako nisam imao nikakvog razloga osjećati se na bilo koji način boljim od njega samo zato što sam u tom trenutku ja bio taj koji je vozio kamion i pružao mu pomoć iako sam imao slabije obrazovanje, mnogo manje životnog iskustva i daleko manje znanja o tome kako se organizira prijevoz robe kamionima. Iako mi je bilo teško to priznati, zatekao sam sama sebe kako se osjećam upravo tako: ja sam davatelj, stranac je primatelj. Ja sam onaj koji ima moć, on nema nikakvu. Počeo sam shvaćati da je ova vrsta posla vrlo opasna.

U međuvremenu Marijo je pronašao novi način da razdijeli našu darovanu odjeću ljudima u velikoj potrebi. Shvatio je da mnogima najveće trpljenje predstavlja to što su ovisni o tuđoj pomoći. Iz poštovanja prema njihovom dostojanstvu zauzeo bi prostranu dvoranu ili neki veliki prostor i izložio odjeću na dugačkim redovima stolova. Tada bi objavio poziv ljudima da dođu i odaberu što god žele “kako bi dali onima koje poznaju, a koji su u potrebi”. Tako je prona-

26

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

šao način da ljudi dođu i odaberu odjeću koju trebaju i koja im se sviđa bez javnog poniženja.

I tako se to nastavilo, kamion za kamionom pun donacija koje su kao bujica tekle iz Škotske. Julie je, na moje oduševljenje, odlučila nastaviti pomagati i sada je bila moja suvozačica na većini putovanja. Kako se količina doniranih stvari povećavala, postalo je jasno da mali kamion nije najisplativiji način prevoženja velikih količina robe na velikim udaljenostima. Trebalo nam je nešto veće. Kako bismo mogli voziti velike kamione, morali smo položiti vozački ispit za teretna vozila te smo tijekom studenog 1993. odsjeli kod Julieine obitelji u Invernessu (oni su bili među najvećim podupirateljima našeg rada prije nego što sam uopće upoznao Julie) i krenuli na nužne sate vožnje. Na moju veliku nelagodu, nakon nekoliko zajedničkih lekcija postalo je očito da je Julie mnogo bolja od mene u vožnji zglobnog kamiona. Ustvari, nakon prvog sata s Julie za volanom instruktor joj je u nevjerici rekao: “Zezaš me, zar ne? Ti nisi početnica, već si ih vozila, zar ne?” Meni je srce potonulo kad sam se popeo na vozačko sjedalo.

“Možda ćeš morati malo više poraditi na tome”, taktično mi je rekao instruktor na kraju moje vožnje, “pogotovo na kružnim tokovima.”

Bilo je to vrlo ljubazno od njega, posebice uzevši u obzir drastične manevarske mjere koje je barem jedan vozač automobila morao poduzeti da ga ne bi zgnječila moja prikolica. Prije nisam shvaćao što sve treba uzeti u obzir kada voziš vozilo od 16 metara koje se savija pri ulasku u zavoje.

Nakon ljubaznih riječi mog instruktora u želucu mi se stvorio mali čvor straha koji je u sljedećih nekoliko tjedana prerastao u nešto poput panike. Nisam se toliko bojao da se ne zaletim u nekog kolegu vozača u kružnom toku, nego me bilo strah pomisliti da se moram vratiti svojim prijateljima u Dalmally s viješću da je Julie položila ispit, a ja nisam. To

27

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

bi im osiguralo zalihu šala na moj račun za sljedećih nekoliko godina.

A tako je i bilo jer je na kraju Julie s izvrsnim uspjehom položila svoj ispit, a ja sam pao (da, moja je prikolica zalutala u drugu traku dok sam se hvatao u koštac s kružnim tokom). Mojih se instruktora nije dojmila isprika da sam svoj prvi vozački ispit položio u starom Land Roveru u našem susjednom selu Inverarayju u kojem nema ni jednog kružnog toka. Na moje neizmjerno olakšanje, prošao sam iz drugog pokušaja i nedugo potom kupili smo zglobni kamion od 44 tone. Julie je običavala nadijevati imena svim našim kamionima i iz nekog razloga koji nikad nisam razumio ovog je nazvala “Mary”, imenom koje mi apsolutno nikada ne bi palo na pamet za tako ogromnu zvijer. Bili smo oduševljeni kad smo otkrili koliko stvari stane u taj kamion, još i više kada smo se odjednom našli preplavljeni još većim valom donacija nego ikada dotada.

Nekoliko smo prethodnih mjeseci pažljivo pratili uznemirujući razvoj događaja u Srebrenici. Još jedan muslimanski grad u dijelu Bosne i Hercegovine koji su kontrolirali Srbi sada je bio okružen neprijateljskim snagama i daleko prenapučen. Kao i nekolicinu drugih gradova u sličnoj situaciji, UN je proglasio Srebrenicu “sigurnim utočištem” obećavši da će se pobrinuti za sigurnost svakoga tko ondje potraži sklonište. Do srpnja 1995. preko 30 000 Muslimana bilo je zbijeno u tom nekoć malenom gradu u dubokoj udolini. Svaka je zgrada bila prepuna ljudi, a tisuće su spavale na otvorenom. Kako su mjeseci prolazili, mnogi su počeli umirati od gladi, dok ih je još više poginulo od granata ispaljenih s planina iznad grada. Naposljetku, dok su Škotska i velik dio svijeta s nevjericom i užasom promatrali što se događa, srpski su vojnici napali grad. 400 UN-ovih vojnika Nizozemaca predalo se, a da nisu ispalili ni jedan metak. Srbi su odvojili sve muslimanske muškarce dovoljno stare za borbu, odveli ih u napuštenu tvornicu i u dva dana pobili ih vi-

28

SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI

še od 8 000. Većina žena (mnoge od njih silovane) i djece pobjegla je u šume. Većina je njih stigla do Tuzle, najbližeg većeg grada, gdje je na starom zrakoplovnom uzletištu podignut privremeni šatorski logor. Sve se to događalo pred očima svijeta. Primali smo redovite televizijske izvještaje. Uz bijes koji sam osjećao prema Srbima, sada sam osjećao i gorući gnjev prema UN-u i prema našoj vlastitoj vladi koji su jednostavno dopustili da se dogodi taj planirani napad, i to na mjestu koje su se usudili nazvati “sigurnim utočištem”.

Bilo me je sram.

Odmah nakon tog događaja donacije su se počele slijevati brže nego ikada, i od ogorčene javnosti i od tvrtki za proizvodnju hrane koje su nam nudile sanduke brašna, šećera, konzervirane hrane i mnogo toga. I tako smo se sa svojim ogromnim, dragocjenim teretom zaputili u svom novom zglobnom kamionu, odlučni dopremiti tu pomoć ženama i djeci koji su nedavno stigli u Tuzlu, što nije bio najjednostavniji zadatak budući da smo do tog grada mogli doprijeti jedino kompliciranim putem preko središnje Bosne gdje je još bjesnio rat. Znali smo da naš veliki kamion nije stvoren za planinske putove po kojima ćemo morati voziti pa smo dogovorili suradnju s jednom drugom humanitarnom organizacijom iz Velike Britanije koja je koristila manje kamione za dopremanje pomoći u Bosnu i Hercegovinu.

Susreli smo se s njima u hrvatskom gradu Splitu gdje smo u jednom industrijskom kompleksu pod žarećim suncem prebacili svoj teret u pet njihovih kamiona. Nakon prijeko potrebnog osvježenja u Jadranskom moru zaputili smo se na sjever, Julie i ja sada kao suvozači u manjim kamionima sa svojim novim kolegama. Drugog dana vožnje ostavili smo za sobom asfalt i krenuli sigurnijim, neasfaltiranim putovima kroz šumu. Ti su mi se putovi činili poznatima jer su bili slični škotskim cestama na kojima sam kao tinejdžer naučio voziti. I okolni je krajolik izgledao poznato iako su planine bile više i dojmljivije nego one u Argyllu. Ali usko-

29

BARAKA KOJA JE NAHRANILA MILIJUN DJECE

ro sam shvatio da ovi kamioni, za razliku od Land Rovera i kamiona na koje sam bio navikao, nisu vozila s pogonom na sva četiri kotača i da očito nisu stvoreni za ovaj teren. Ceste su postajale sve neravnije i strmije. Kotači su se počeli zakretati i počeo sam se brinuti. Moju brigu nisu uzrokovala samo neprikladna vozila u kojima smo se našli nego i spoznaja da je među članovima tima kojem smo se pridružili bilo onih kojima je bilo više stalo do uzbuđenja nego do sigurnog dostavljanja pomoći. Nešto sjevernije od Mostara vidjeli smo i čuli kako u daljini eksplodiraju granate. Bio sam užasnut kad sam čuo kako je jedan od naših suvozača predložio da krenemo cestom do mjesta odakle se uzdizao dim da “vidimo što se događa”. Činilo mi se da se neki od njih žele igrati vojnika. Kad bismo stali u UN-ovim bazama da pitamo za savjet koja je ruta najsigurnija za nastavak putovanja, neki bi naši suputnici nagovarali vojnike da im posude svoje strojnice kako bi mogli pozirati za fotografije.

Prvi sam put počeo shvaćati zašto velike humanitarne udruge često gledaju na nastojanja malih organizacija kao na amaterske i opasne pothvate. Kad smo jedne noći stali prespavati na otvorenom, Julie i ja potiho smo razgovarali o tome kako nerado surađujemo s tim ljudima, ali smo shvatili da sada, kad smo došli do dijela srednje Bosne i Hercegovine koji ni ona ni ja nismo poznavali, nemamo izbora nego nastaviti s njima do Tuzle. Osim toga, morali smo moći reći svim donatorima kod kuće da su njihove donacije sigurno stigle na odredište. Uvukao sam se u svoju vreću za spavanje loše raspoložen. Naši suradnici nisu čak ni ponijeli poštene zalihe hrane, a kad god bih gladan išao spavati, uvijek sam osjećao samosažaljenje. Tijekom noći probudili smo se i vidjeli kako kroz naš logor trči čopor divljih pasa. Bio je to vrlo čudan osjećaj. Projurili su preko naših vreća za spavanje, očito nezainteresirani za nas, i nestali u mrklom mraku. Pitao sam se što se dogodilo njihovim vlasnicima i od čega su ili prema čemu bježali.

30

ZAHVALE

SADRŽAJ

UVOD. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7 1. SATI VOŽNJE U RATNOJ ZONI . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14 2. ŽENA ODJEVENA SUNCEM . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34 3. MALA DJELA LJUBAVI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48 4. PUSTITE MALENE K MENI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 5. PUT U AFRIKU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 6. ZEMLJA GLADI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101 7. JEDNA ŠALICA KAŠE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 123 8. TEŽAK PUT DO MIRA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 142 9. U GRADU BLJEŠTAVILA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 161 10. DODIR S NEDODIRLJIVIMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 181 11. PRIJATELJI NA VISOKIM POLOŽAJIMA. . . . . . . . . 199 12. PRIJATELJI NA NISKIM POLOŽAJIMA . . . . . . . . . . 218 13. GENERACIJA NADE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 POGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 255 ZAHVALE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 259

261

Marijini obroci Hrvatska Udruga Marijini obroci Hrvatska, kao ogranak međunarodne organizacije Mary’s Meals, utemeljena je u Zagrebu 2009. godine. Već u sljedećih nekoliko godina otvara školske kuhinje u Malaviju, Beninu, Ekvadoru i Liberiji. Zahvaljujući snažnoj podršci dobročinitelja iz Hrvatske, u samo šest godina djelovanja otvoreno je 10 školskih kuhinja, a broj djece koja dobivaju dnevni topli obrok u školi dosegnuo je skoro 11 000.

U podršku Marijinim obrocima uključili su se brojni pojedinci, udruge, tvrke, župe, sportaši, umjetnici, škole, fakulteti i druge institucije. Danas Marijine obroke podržavaju dobročinitelji iz Slavonije, Istre, Međimurja, Dalmacije, s otoka, iz Hrvatskog zagorja, Banovine i drugih dijelova Hrvatske. Velik broj volontera uključen je u organizaciju priredbi tijekom cijele godine s ciljem prikupljanja sredstava za školske kuhinje i prehranu djece.

Vaša podrška za nas je i obveza. Činimo sve da i sljedeće dijete koje čeka dobije Marijin obrok i to upravo zahvaljujući prijateljima Marijinih obroka iz Hrvatske.

Budite dio Marijinih obroka!

Udruga Marijini obroci Zagreb, Donje Svetice 46c 10000 Zagreb IBANHR7923600001102102666

Kako se mogu uključiti u Marijine obroke?

Ako želite djelovati u svojoj lokalnoj zajednici: pričajte o Marijinim obrocima svojoj obitelji, prijateljima i suradnicima. Možete pozvati naše volontere koji su posjetili škole Marijinih obroka Hrvatska, ili sami osmisliti aktivnosti preko kojih bi zainteresirani mogli više saznati o Marijinim obrocima.

Ako radite u vrtiću, osnovnoj ili srednjoj školi, na fakultetu ili nekoj drugoj obrazovnoj ustanovi: u okviru nastave ili izvannastavnih aktivnosti prikažite dokumentarni film o Marijinim obrocima, Dijete 31, te raspravite sa svojim učenicima o problemima siromaštva, gladi u svijetu, obrazovanja i drugima. Marijini obroci dobili su pozitivno mišljenje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa za provedbu programa u okviru odgoja za solidarnost.

Ako želite pokrenuti aktivnosti u svojoj župi: naši podupiratelji u svojim župama organiziraju koncerte, sajmove, dobrotvorne aukcije, predstavljanja Marijinih obroka, kreativne radionice, prikazuju film Dijete 31...

Za sve ostale koji žele na neki način pomoći, a nisu sigurni kako: javite nam se na info@marysmeals.hr i saznajte kako na najbolji način možete svojim vremenom, znanjem i talentima pomoći Marijinim obrocima. Za koju god se aktivnost odlučite, možemo vam poslati promotivne materijale (letke, plakate, kasice), koji mogu približiti duh Marijinih obroka svima uključenima.

Nakladnik: VERBUM d.o.o.

Sinjska 2, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o.

1. izdanje tiskano u oĹžujku 2016.

2. promijenjeno izdanje tiskano u rujnu 2018.

Inicijativa Marijini obroci nastala je kao plod brojnih malih djela ljubavi. Kada ih stavimo zajedno, niz tih malenih, nesebičnih i požrtvovnih djela tvori nešto prekrasno. Ova knjiga donosi nadahnjujuću priču o Marijinim obrocima, o tome kako je Magnus MacFarlane-Barrow, sramežljivi uzgajivač lososa iz Argylla u Škotskoj, postao osnivač i izvršni direktor međunarodne humanitarne organizacije koja danas svakodnevno hrani više od milijun djece širom svijeta. Časopis Time uvrstio ga je među 100 najutjecajnijih ljudi na svijetu u 2015., a CNN ga je izabrao za jednog od “top 10 junaka godine”.

Sve je počelo jedne večeri 1992. godine kada je Magnus pio pivo sa svojim bratom u pubu u Škotskoj i kada mu je na pamet pala ideja koja je, u godinama koje su uslijedile, u potpunosti promijenila njegov život – i živote stotina tisuća ljudi širom svijeta. Dan prije na vijestima vidjeli su izvještaj o ratu u Bosni i Hercegovini i tada su dvojica braće odlučila uzeti tjedan dana godišnjeg odmora da prikupe pomoć i odvezu je u BiH. Nijedan od njih nije očekivao da će to putovanje u starom Land Roveru započeti lanac nevjerojatnih događaja u Magnusovu životu: ostavio je dotadašnji posao, prodao svoju kuću i potpuno se posvetio naporima da nahrani tisuće i tisuće najsiromašnije djece svijeta. U ovoj knjizi Magnus pripovijeda kako su niz nevjerojatnih životnih okolnosti te ljubav i potpora ljudi oko njega doveli do stvaranja Marijinih obroka – organizacije čija vizija možda predstavlja ključ kojim se može iskorijeniti glad djece u svijetu. Ova ponizna, snažna i topla životna priča progovara posebnom snagom u suvremenom svijetu izobilja i privilegija; ona nam pokazuje koliki utjecaj može izvršiti samo jedna jedina osoba.

Kupnjom ove knjige pomažete rad i projekte udruge Marijini obroci ISBN 978-953-235-491-1

VERBUM 98 kn

www.verbum.hr