Arhipelag gulag

Aleksandr Solženjicin ARHIPELAG GULAG

Biblioteka: Posebna izdanja 211.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Arhipelag Gulag I.

This work was originally published separately in three volumes under the following titles: Arhipelag Gulag I, II, III

Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika.

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Lektura: Bonislav Kamenjašević

Dizajn naslovnice: Frane Balta

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-932-9 (cjelina)

ISBN 978-953-235-933-6 (sv. 1)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191202056.

Aleksandr Solženjicin

1918.–1956.

POKUŠAJ KNJIŽEVNOGA

ISTRAŽIVANJA

I.–II.

Preveo s ruskoga Gabrijel Jurić

Aleksandr Solženjicin, Brjanska bojišnica, 1943.

Popratna riječ izdavača

Povijest književnosti i pisane riječi pamti mnoge legendarne knjige koje su na neodvojiv način povezane s povijesnim razdobljima, narodima, državama ili carstvima. Knjige koje se i danas čitaju, ne samo zbog svoje literarne vrijednosti ili povijesne važnosti već zato što su prepoznate kao paradigmatske, kao one koje su na najuspjeliji i najpotpuniji način predstavile i konstruirale srž vremena, misli ili naroda. Međutim, takvi veliki naslovi ne staju samo na tome; njihova vrijednost leži možda i najviše u tome što nam govore i o nama samima.

Homerova Ilijada i Odiseja uvelike su zaslužne za naše shvaćanje grčkoga svijeta i misli, ali i početaka naše vlastite civilizacije. Vergilijeva Eneida nastavak je toga epskoga prikaza. Velika djela renesansne književnosti i barokni epovi odraz su slike svijeta tih razdoblja.

Takva djela svjedoče o snazi, moći, sposobnosti i funkciji književnosti, pisane riječi, ali i riječi uopće da konstruira našu percepciju, shvaćanje i stvarnost.

Djelo Arhipelag Gulag ruskoga književnika Aleksandra Solženjicina, jedinstveno po svojemu žanrovskome određenju, snazi izraza i dubini uvida, nesumnjivo se ubraja u suvremeno ostvarenje na tragu spomenutih djela. Ovo djelo nastalo je u najtragičnijemu stoljeću ljudske povijesti u kojemu su totalitarizmi svih ideologija bez ikakvih kočnica sijali smrt. U njemu Solženjicin progovara o iskustvu komunističkoga terora koji je pogodio mnoge države i narode diljem svijeta. Solženjicin tumači kako je do komunističkoga terora došlo, kako je funkcionirao, što ga je održavalo, koji mu je bio cilj, ali i kako mu se suprotstaviti.

Arhipelag Gulag trotomno je djelo nastalo u razdoblju od 1958. do 1968., a svjetlo dana prvi je put ugledalo u Parizu 1973. godine. U njemu Solženjicin, polazeći od vlastitoga iskustva logorskoga uznika, ali i 227 ispovijesti drugih zatvorenika Gulaga, ulazi u samu srž laži komunističkoga sustava. Prateći put običnoga zatvorenika, od uhićenja, ispitivanja i namještenoga sudskoga

procesa do putovanja u logor, boravka u njemu i nesigurnosti u izlazak, Solženjicin pokazuje kako je svaki korak toga smrtnoga hodočašća bio osmišljen da slomi pojedinca.

Arhipelag Gulag viđen je u različitim trenucima i iz različitih kutova kao povijesno, ﬁlozofsko, političko, dokumentarno i književno djelo. Međutim, ova knjiga nije, a nije ni potrebno da bude više od onoga što jest; izravno i neposredno svjedočanstvo patnji svih ljudi i svakoga čovjeka koji je prošao kroz sovjetski sustav logora, uz istovremeno raskrinkavanje komunističke ideologije.

Na toj ideološkoj i povijesno-političkoj razini Solženjicin tumači kako sustav logora i sve ono što ga je opsluživalo – tajna policija, prokazivanja, mučenja, prisilni rad – nisu nekakvo zastranjenje ili odstupanje od ideoloških zasada marksizma i komunizma, već njihovo dosljedno provođenje. Po Solženjicinu je do terora, čistki i logora jednostavno moralo doći. Nije se moglo dogoditi da do toga ne dođe jer to je posljedica ortodoksne primjene komunističke ideologije. Upravo je ta ideologija i njezin izvitopereni soteriološko-eshatološki okvir ono što je omogućilo pravdanje svega. Komunistički raj na zemlji traži novoga čovjeka, izmjenu njegove naravi. Žrtvovati bilo što i bilo koga na tome putu mala je cijena. Od prvoga Lenjinova potpisa na uredbu o izgradnji sustava logora, preko kulminacije u čistkama krajem 30-ih godina, pa sve do određenoga ublažavanja represije dolaskom na vlast Nikite Hruščova, narav i cilj komunističkoga projekta odmah su bili bjelodani. Jedino se njegov krvoločni apetit povećavao. Kanadski psiholog i autor uspješnica Jordan B. Peterson kazao je u svojemu predgovoru Solženjicinovu djelu: „Nijedan politički eksperiment nikada nije iskušan tako opsežno, s toliko različitih ljudi, u toliko različitih zemalja (s tako različitim povijestima), a da je toliko potpuno i katastrofalno propao.“

Solženjicin, suprotstavljajući se komunističkoj simpliﬁkaciji pojedinca, uporno ustraje u stavu koji najbolje izražava misao koja se proteže čitavim djelom: „Crta koja dijeli dobro i zlo prolazi kroz svako ljudsko srce.“ Čovjek, pojedinac, biće je puno nijansi i višeslojnosti, proturječja i ideala. Nije puki rezultat svoje ekonomske klase niti se njegov život svodi na neprestanu bitku protiv stvarnih ili izmišljenih tlačitelja. Aleksandr Solženjicin pritom nam maestralno pokazuje što zlo čini kada ovlada čovjekovim srcem, kada mu se on preda. A opasnost da mu se u određenome trenutku i pod određenim okolnostima predamo visi nad svima nama. Međutim, ni zlo koje je počinjeno, ali ni lijek ni rješenje za to zlo ili otkupljenje od njega ne mogu biti samo u ljudskoj pravdi, oni se moraju naći u nečemu većemu od čovjeka samoga. Silina zla izluđujuća je, toliko velika da zapravo dokazuje nužnost postoja-

nja dobra. Takvo i toliko zlo ne može postojati samo od sebe i za sebe. Mora postojati nešto veće i moćnije od njega. Mora postojati dobro. To je najveća ostavština Arhipelaga Gulaga, Solženjicinova višegodišnjega rada i cjeloživotnoga svjedočanstva.

Kada su saveznički vojnici 1945. došli do nacističkih logora, oslobodili preostale zatvorenike i spoznali silinu užasa koji se tu događao, budući američki predsjednik i tadašnji zapovjednik savezničkih snaga u Europi Dwight D. Eisenhower zapovjedio je vojnicima da ništa ne diraju. Naložio im je da sve fotograﬁraju, okupe stanovnike okolnih mjesta da sami posvjedoče grozotama i da sami sudjeluju u pokapanju mrtvih. Smatrao je da je to potrebno. Bojao se da će jednoga dana ljudi tvrditi da je sve to izmišljeno, da nije moglo biti tako strašno, da su oni to ipak malo preuveličali.

Žrtve komunističkih logora gotovo nikada nisu imale sreće dočekati svoje osloboditelje, a danas ne manjka onih koji tvrde da su svjedočanstva kakva Solženjicin donosi ipak nešto pretjerana, da to ipak nije bilo tako strašno. Arhipelag Gulag razlog je zašto takvih nema više i zašto nisu prevladali. Spokojni glas istine bio je jači od vike laži i smrti.

Ovim izdanjem u izvrsnome prijevodu Gabrijela Jurića Solženjicinovo kapitalno djelo Arhipelag Gulag prvi će put biti dostupno hrvatskoj publici. Književna je, kulturna i moralna nepravda što se to nije dogodilo i ranije, a nakladnička kuća Verbum rado je na sebe preuzela opsežan zadatak da je ispravi.

Ostaje nada da će monumentalnost istine koja je sadržana u ovome djelu nastaviti služiti kao podsjetnik na opasnost toga što se nalazi na kraju puta kojim krenu ideologije, lijeve i desne, kada pomisle da mogu mijenjati svijet i čovjeka na svoju sliku.

POSVEĆENO

svima koji nisu ostali na životu da o tome pričaju.

I neka mi oproste što nisam sve vidio, što se nisam svega sjetio, što nisam sve dokučio.

Godine tisuću devetsto četrdeset devete moji prijatelji i ja naletjeli smo na zanimljiv člančić u časopisu Priroda, koji izdaje Akademija znanosti. Ondje je sitnim slovima bilo napisano da su za vrijeme iskopavanja kod rijeke Kolime znanstvenici nekako nabasali na podzemnu prozračnu žilu leda, nekakav zamrznuti drevni brzac i u njemu zamrznute predstavnike fosilne faune od prije nekoliko desetaka tisuća godina. Prema svjedočanstvu znanstvenoga dopisnika, te ribe ili vodenjaci bili su toliko svježi da su ih nazočni, razbivši led, sa zadovoljstvom pojeli.

Časopis je zacijelo svoje malobrojne čitatelje nemalo začudio time koliko se dugo riblje meso može očuvati zaleđeno. No rijetki su među njima mogli uloviti istinski i neprispodobivi smisao nesmotrenoga člančića.

Mi smo ga odmah shvatili. Ugledali smo čitav prizor do najsitnijih detalja: kako se nazočni s pomamom žure razbiti led, kako laktovima odguruju jedni druge bez imalo zanimanja za uzvišene interese ihtiologije te otkidaju komadiće tisućgodišnjeg mesa, nose ga do vatre, otapaju i hrane se dosita.

Shvatili smo ga stoga što smo i sami bili tamo. Bili smo pripadnici jedinoga takvoga na zemlji moćnoga plemena zeka1 koje je sa zadovoljstvom moglo pojesti vodenjaka.

A Kolima je bila najveći i najpoznatiji otok, svirepi pol te čudne zemlje Gulag, koja je svojom geograﬁjom razlomljena u arhipelag, ali je psihologijom okovana u kontinent skoro pa nevidljive i osjetilima nepristupačne zemlje koju je nastanjivao narod zeka.

Taj je arhipelag izdrobio na šarene parcele onu drugu zemlju na kojoj je bio smješten, prodro u njezine gradove, nadvio se ponad njezinih ulica – i opet neki nisu ništa naslućivali, dosta ih je bilo koji su nešto nejasno čuli, a samo su oni što su ga posjetili – znali sve.

1 Žargonski izraz nastao od administrativne kratice ZK, u značenju zatvorenik. (op. prev.)

Međutim, držali su jezik za zubima, kao da su na otocima Arhipelaga izgubili dar govora.

Neočekivanim zaokretom naše povijesti nešto je malo i ništavno izašlo na svjetlost dana o tome Arhipelagu. No iste one ruke koje su nam stavljale lisice sada se pomirljivo pružaju otvorenim dlanom i govore: „Ne treba! Ne treba čeprkati po prošlosti…! Ostao bez oka tko se prošlosti sjeća!“ Međutim, poslovica ima i nastavak: „…a tko je zaboravi, ostao bez oba!“

Teku desetljeća – i nepovratno nam brišu ožiljke i rane prošlosti. Neki su otoci za to vrijeme nestali, rasuli se, polarno more zaborava zapljuskuje ih. I jednom će se u budućnosti taj Arhipelag, njegov zrak i kosti njegovih stanovnika, što su se zamrznuli u prozračnu žilu leda, ukazati kao neki nevjerojatan vodenjak.

Ne usuđujem se pisati povijest Arhipelaga: nisam bio u prilici čitati dokumente. No hoće li itko ikada i biti u prilici...? Oni koji se ne žele sjećati već su imali napretek vremena (i još će ga imati) da ih dokraja sve unište.

Nakon jedanaest godina koje sam ondje proveo i koje nisam doživio kao sramotu, kao noćnu moru, već sam skoro zavolio taj nakazni svijet, a sada još i zbog sretnoga preokreta zbog kojega su mi povjerene mnoge kasnije priče i pisma, možda ću biti u stanju učiniti opipljivim koji komadić onih kostiju i mesa – uostalom, još živoga mesa, uostalom, još i živoga vodenjaka.

U ovoj knjizi nema izmišljenih likova ni izmišljenih događaja. Ljudi i mjesta nazvani su svojim pravim imenima. Ako su pak navedeni inicijalima, onda je to zbog osobnih razloga.

Ako uopće nisu spomenuti, onda je to samo zbog toga što ih nije sačuvalo ljudsko sjećanje –a sve se zbilo upravo ovako.

Ovu knjigu ne bi bio u stanju stvoriti jedan čovjek. Osim svega onoga što sam sâm s Arhipelaga iznio na vlastitim leđima, u svojemu sjećanju, preko svojih ušiju i očiju, materijal za ovu knjigu dali su mi svojim pričama, sjećanjima i pismima:

[popis 227 imena].2

Ne izražavam im ovdje osobnu zahvalu: ovo je naš zajednički spomenik svima onima koji su mučeni i ubijeni.

S ovoga popisa htio bih izdvojiti one koji su uložili golem trud i pomogli mi da ovo djelo bude opremljeno bibliografskim referencama na knjige današnjih knjižničnih fondova ili na one koje su već odavno oduzete i uništene. Potrebna je bila velika upornost u pronalasku očuvanih primjeraka. Još više izdvajam one koji su mi pomogli sakriti ovaj rukopis u teškim trenucima, a onda ga i umnožiti.

Ali još nije došlo vrijeme da kažem tko su ti ljudi.3

Stari logoraš Solovjeckoga logora, Dmitrij Petrovič Vitkovski, trebao je biti redaktor ove knjige. Međutim, polovina života koju je proveo ondje (njegovi se logoraški memoari tako i zovu Pola života) uzrokovala je njegovu preranu paralizu. U trenutku kada više nije mogao govoriti, uspio je pročitati tek nekoliko završenih poglavlja i uvjeriti se da će sve biti ispričano.

A ako još dugo prođe dok ne zasja sloboda u našoj zemlji, onda će i samo čitanje i dijeljenje ove knjige biti velika opasnost – tako da i budućim čitateljima moram duboko zahvaliti u ime onih koji su poginuli.

2 Ovaj (prošireni) popis svjedoka obznanjujem sada prvi put. – Bilješka iz 2005. (op. a.)

3 Već sam ih spominjao, moje Nevidljivce (Bolo se tele s hrastom, 1996.) – Bilješka iz 2005. (op. a.)

Kada sam počinjao raditi na ovoj knjizi 1958. godine, nisam poznavao ničije memoare ili književna djela s logorskom tematikom. Za vrijeme pisanja, do 1967., postupno sam doznao za poznate Kolimske priče Varlama Šalamova te za sjećanja D. Vitkovskoga, J. Ginzburg, O. Adamove-Sliozberg, na što se i pozivam tijekom izlaganja kao na svima poznate književne činjenice (tako će na kraju krajeva i biti).

Usprkos svojim namjerama i protivno svojoj volji neprocjenjiv materijal za ovu knjigu dali su, sačuvavši mnoštvo važnih činjenica, čak i brojeva, pa i sam zrak kojim su disali: čekist M. I. Lacis (J. F. Sudrabs), N. V. Krilenko – glavni državni odvjetnik tijekom mnogih godina, njegov nasljednik A. J. Višinski sa svojim pravnicima suučesnicima, među kojima se mora izdvojiti ime I. L. Averbah.

Materijal za ovu knjigu također mi je pružilo trideset šest sovjetskih pisaca na čelu s Maksimom Gorkim – autorom sramotne knjige o Bjelomorsko-baltičkome kanalu, prvoga djela u ruskoj književnosti koje je slavilo ropski rad.

SVJEDOCI ARHIPELAGA

ČIJE SU PRIČE, PISMA, MEMOARI I ISPRAVCI

UPOTRIJEBLJENI U STVARANJU OVE KNJIGE

Aleksandrova, Marija Borisovna

Aleksejev, Ivan A.

Aleksejev, Ivan Nikolajevič

Aničkova, Natalja Miljevna

Babič, Aleksandr Pavlovič

Bakst, Mihail Abramovič

Baranov, Aleksandr Ivanovič

Baranovič, Marina Kazimirovna

Bezrodni, Vjačeslav

Bjelinkov, Arkadij Viktorovič

Bernštam, Mihail Semjonovič

Bernštejn, Ans Fricevič

Borisov, Avenir Petrovič

Bratčikov, Andrej Semjonovič

Breslavska, Ana

Brodovski, M. I.

Bugajenko, Natalja Ivanovna

Burkovski, Boris Vasiljevič

Burancev, Mihail

Butakov, Avlim

Bikov, M. M.

Vajšnoras, Juozas Tomovič4

Vasiljev, Vladimir Aleksandrovič

Vasiljev, Maksim Vasiljevič

Vatrackov, L. V.

Veljaminov, S. V.

4 Prezimena su kao i u izvorniku poredana prema redoslijedu slova ruske abecede i načinu kako se ona transliteriraju i transkribiraju u hrvatskome jeziku. (op. prev.)

Vendeljštejn, Jurij Germanovič

Venediktova, Galina Dmitrijevna

Verbovski, S. B.

Vesterovska, Anastasija

Vinogradov, Boris Mihajlovič

Vinokurov, N. M.

Vitkovski, Dmitrij Petrovič

Vlasov, Vasilij Grigorjevič

Vojčenko, Mihail Afanasjevič

Volkov, Oleg Vasiljevič

Garasjova, Ana Mihajlovna

Garasjova, Tatjana Mihajlovna

Ger, R. M.

Gercenberg, Perec Mojsejevič

Geršuni, Vladimir Ljvovič

Ginzburg, Venjamin Lazarevič

Glebov, Aleksej Glebovič

Govorko, Nikolaj Kalistratovič

Golicin, Vsevolod Petrovič

Goljdovska, Viktorija Juljevna

Goljadkin, Andrej Dmitrijevič

Goljadkina, Jelena Mihajlovna

Goršunov, Vladimir Sergejevič

Grigorjev, Grigorij Ivanovič

Grigorjeva, Ana Grigorjevna

Grodzenski, Jakov Davidovič

Dejeva, A.

Džigurda, Ana Jakovljevna

Dickler, Frank

Dobrjak, Ivan Dmitrijevič

Dolgan, Alexander Michael

Dojarenko, Jevgenija Aleksejevna

Jelistratova, Ljubov Semjonovna

Jermolov, Jurij Konstantinovič

Jesenjin-Voljpin, Aleksandr Sergejevič

Jeﬁmova-Ovsijenko

Žebelenko, Nikolaj Petrovič

Žukov, Viktor Ivanovič

Zabolovski, Jeﬁm Jakovljevič

Zadorni, Vladilen

Zarin, V. M.

Zvedre, Olga Jurjevna

Zdanjukevič, Aleksandr Klimentjevič

Zobunkov

Zubov, Nikolaj Ivanovič

Zubova, Jelena Aleksandrovna

Ivakin, Vasilij Aleksejevič

Ivanov, Vjačeslav Vsevolodovič

Ivašov-Musatov, Sergej Mihajlovič

Inčik, Vera Kavešan, V. J.

Kagan, Viktor Kusijelevič

Kadacka, Marija Venediktovna Kadenko

Kalaganov, Aleksandr

Kalinjina, M. I.

Kalistov, Dmitrij Pavlovič

Kaminov, Igor

Kaminski, Jurij Fjodorovič

Karbe, Jurij Vasiljevič

Karpunič (Karpunič-Braven), Ivan Semjonovič

Kartelj, Ilja Aleksejevič

Kasjanov, Aleksandr

Kaupuž, Ana Vladislavovna

Kekušev, Nikolaj Ljvovič

Kiula, Konstantin

Knjaginin, Vjačeslav Iljič

Kovacs, Rosa

Kozak, Olga Petrovna

Kozakov, Viktor Sergejevič

Kozirjev, Nikolaj Aleksandrovič

Kolokoljnev, Ivan Kuzmič

Kolpakov, Aleksej Pavlovič

Kolpakov, S.

Komogor, Leonid Aleksandrovič

Kononenko, Mark Ivanovič

Končic, Andrej Andrejevič

Kopelev, Lav Zinovjevič

Kornejev, Ivan Aleksejevič

Kornejeva, Vera Aleksejevna

Kravčenko, Natalja Ivanovna

Kuznjecova, K. I.

Ladiženska, Olga Aleksandrovna

Lazutina, Raisa Aleksandrovna

Larina, Ana Mihajlovna

Levin, Mejer Ovsejevič

Levitska, Nadežda Grigorjevna

Lesovik, Svetlana Aleksandrovna

Lilenkov, I.

Lipaj, I. F.

Lipšic, Samuil Adoljfovič

Lihačov, Dmitrij Sergejevič

Lobanov

Loščilin, Stepan Vasiljevič

Lukjanov, V. V.

Lunin

Makejev, Aleksej Filipovič

Makovoz, Grigorij Samojlovič

Maljavko-Visocka, Nina Konstantinovna

Markelov, Daniil Iljič

Martinjuk, Pavlo Romanovič

Matvejeva, S. P.

Mežova, Izabela Adoljfovna

Mejke, Viktor Aleksandrovič

Mejke, Irina Jemeljanovna

Miljučihin, Valentin Jegorovič

Mitrovič, Georgij Stepanovič

Nagelj, Irina Anatoljevna

Nedov, Leonid Ivanovič

Nikitin, Vjačeslav

Nikitin, Ivan Ivanovič

Nikitina, Ksenija Ivanovna

Nikljas, Ana

Olenjov, Aleksandr Jakovljevič

Olicka, Jekaterina Ljvovna

Oluhov, Pjotr Aleksejevič

Orlova, Jelena Mihajlovna

Orlovski, Ernst Semjonovič

Ostrecova, Aleksandra Ivanovna

Pavlov, Boris Aleksandrovič

Pavlov, Gelij Vladimirovič

Pašina, Jelena Anatoljevna

Peregud, Nina Fjodorovna

Petrov, Aleksandr Aleksandrovič

Petropavlovski, Aleksej Nikolajevič

Pikalov, Pjotr

Pinhasik, M. G.

Pisarev, I. G.

Pičugin, V.

Plastar, Valentin Petrovič

Polev, Genadij Fjodorovič

Politova, N. N.

Poljski, Leonid Nikolajevič

Popkov, A.

Pospelov, V. V.

Postojeva, Natalja Ivanovna

Posja, Pjotr Nikitič

Potapov, Mihail Jakovljevič

Potapov, Sergej

Pronman, Izmail Markovič

Prohorov-Pustover

Pritkova, Tamara Aleksandrovna

Pticin, Pjotr Nikolajevič

Punič, Ivan Aristaulovič

Pupišev, Ivan Aleksejevič

Radonski

Rapoport, Arnoljd Ljvovič

Retc, Roland Vilgeljmovič

Reut, S.

Rózsás, János

Romanov, Aleksandr Dmitrijevič

Ročev, Stepan Ignatjevič

Rubajlo, Aleksandr Troﬁmovič

Rudina, Viktorija Aleksandrovna

Rudinski (Petrov), V.

Rudkovski, S. M.

Rudnev

Rjabinin, N. I.

Samšelj, Nina

Sačkova, Jekaterina Fjodorovna

Sgovio, Thomas Josifovič

Sjedova, Svetlana Borisovna

Semjonov, Nikolaj Andrejevič

Semjonov, Nikolaj Jakovljevič

Sinebrjuhov, Fjodor Aleksandrovič

Sipjagina, Ljudmila Aleksejevna

Skačinski, Aleksandr Sergejevič

Skripnikova, Ana Petrovna

Smjelov, Pavel Georgijevič

Snjegirjov, Vladimir Nikolajevič

Solomin, Ilja Matvejevič

Sorokin, Genadij Aleksandrovič

Statnikov, Anatolij Matusovič

Stepovoj, Aleksandr Filipovič

Stoljarova, Natalja Ivanovna

Stotik, Aleksandr Mihajlovič

Strahovič, Jelena Viktorovna

Strahovič, Konstantin Ivanovič

Strutinska, Jelena

Susi, Arno

Susi, Arnold Juhanovič

Susi, Heli

Sumberg, Marija

Surovceva, Nadežda Vitaljevna

Susalov, Rafail Izrailevič

Suhomlina, Tatjana Ivanovna

Sučkov, Fedot Fedotovič

Suščihin, Sergej Fjodorovič

Tabaterov, Ilja Danilovič

Taraškevič, Georgij Matvejevič

Tarnovski, V. P.

Tvardovski, Konstantin Trifonovič

Terentjeva, L. J.

Timofejev-Resovski, Nikolaj Vladimirovič

Tihonov, Pavel Gavrilovič

Tokmakov, Mstislav Vladimirovič

Troﬁmov, Vladimir

Tuse, H. S.

Thorževski, Sergej Sergejevič

Teno, Georgij Pavlovič

Ulanovska, Nadežda Markovna

Ulanovski, Aleksej Petrovič

Ulaščik, Olga Nikolajevna

Fadejev, J. I.

Faliks, Tatjana Mojsejevna

Filipova, Galina Petrovna

Formakov, Arsenij Ivanovič

Furfanski, T. J.

Hlebunov, Nikolaj Nikolajevič

Hlodovski, Vsevolod Vladimirovič

Hrabrovicki, Aleksandr Venjaminovič

Civiljko, Adoljf Mečeslavovič

Čavdarov, D. G.

Čavčavadze, Olga Ivanovna

Čebotarjov, Sergej Andrejevič

Četveruhin, Seraﬁm Iljič

Čuljpenjov, Pavel Vasiljevič

Šavirin, F. V.

Šalamov, Varlam Tihonovič

Šaginjan, Tamara Sergejevna

Šatalov, Vasilij Arhipovič

Šved, Ivan Vasiljevič

Šelgunov, Aleksandr Vasiljevič

Šefner, Viktor Vikentjevič

Šipovaljnikov, Viktor Georgijevič

Ščerbakov, Valerij F.

Efroimson, Vladimir Pavlovič

Judina, Marija Venjaminovna

Jung, Pavel Gustavovič

Jakubovič, Mihail Petrovič

PRVI DIO INDUSTRIJA ZATVARANJA

Za vrijeme diktature, okruženi sa svih strana neprijateljima, ponekad smo iskazivali nepotrebnu popustljivost, nepotrebnu blagost.

Krilenko, govor na sudskome procesu Prompartiji

1. POGLAVLJE

UHIĆENJE

Kako se stiže na taj tajanstveni Arhipelag? U tome pravcu svaki sat lete avioni, plove brodovi, tutnje vlakovi – no nijedan natpis na njima ne govori o odredištu. Stoga će se blagajnice i zastupnici Sovturista i Inturista prilično iznenaditi ako ih zamolite kartu u tome smjeru.

Oni ne znaju niti su čuli niti za Arhipelag kao takav niti i za jedan od njegovih nebrojenih otočića.

Oni koji su se zaputili upravljati Arhipelagom, tamo stižu preko škola Ministarstva unutarnjih poslova.

Oni koji su se zaputili čuvati Arhipelag, pozivaju se preko vojnih komesarijata.

A oni koji su se zaputili tamo umrijeti, kao vi i ja, čitatelju, njima jedino preostaje poći putem – uhićenja.

Uhićenja!!! Treba li i reći da je to prijelomna točka čitavoga vašega života? Da je to izravan udar groma u vas? Da je to nepodnošljivi duhovni potres s kojim se ne može svatko nositi te često neprimjetno klizne u ludilo?

Svemir ima toliko središta koliko je u njemu živih bića. Svatko je od nas središte svemira te se čitav svijet cijepa nadvoje u trenutku kada vam siknu: „Uhićeni ste!“

Ako ste uhićeni – ta zar vam još išta preostaje nakon toga potresa?

No u trenutku kada vam je pao mrak na oči te više niste u stanju uvidjeti to izmještanje svemira, ni najtankoćutniji ni najpriprostiji među vama ne nalaze ni na temelju čitavoga svojega životnoga iskustva izustiti ništa drugo doli:

„Ja??? Zbog čega?!?“

Pitanje koje je prije nas ponovljeno milijunima puta i zauvijek ostaje bez odgovora.

Uhićenje – to je trenutan i zapanjujući premještaj, prebačaj, čupanje iz jednoga stanja u drugo.

Po dugoj, krivudavoj ulici svoga života sretno ste jurili ili ste nesretno lutali pored nekih plotova, plotova, plotova – kraj ograda drvenih i gnjilih, pa pored onih od gline i ćerpiča, pa pokraj onih od betona ili pak od lijevanoga željeza. Nije vam bilo ni nakraj pameti pitati se – što se krije iza njih? Ni vlastitim očima, a ni u mislima niste pokušavali proviriti iza njih – a upravo je ondje i počinjala zemlja pod imenom Gulag, odmah pokraj, na dva metra od vas. Na tim ogradama niste primjećivali ni bezbroj čvrsto namještenih i odlično prikrivenih vratašaca. Sva, sva su ta vratašca bila pripremljena za vas! – i gle, raskriliše se nabrzinu jedna kobna vratašca i četiri bijele muške ruke, nenaviknute na rad, ali spretne i sposobne, zgrabiše vas za nogu, za ruku, za ovratnik, za kapu, za uho, i vuku vas kao vreću, a vratašca iza vas, vratašca u vaš prošli život, zalupiše se zauvijek.

I gotovo. Uhićeni ste!

I ne nalazite ni-i-i-kakvoga odgovora osim janjećega blejanja:

„Ja??? Zbog čega…?“

Evo što vam je uhićenje: to je zasljepljujući bljesak i udarac od kojega se sadašnjost u jednome potezu premješta u prošlost, a nemoguće postaje punopravnom sadašnjošću.

I gotovo. I više ništa ne možete pojmiti ni prvi ni sljedeća dvadeset četiri sata.

U vašemu očaju još vam pred očima titra svjetlucavi cirkuski mjesec: „Ma to je pogreška! Sve će se razjasniti.“

Sve ono drugo, što je danas postalo tradicionalna, pa i književna predodžba o uhićenju, skupit će se i odigrati izvan vašega zbrkanoga sjećanja, u sjećanju vaše obitelji i prvih susjeda.

Riječ je o prodornome zvuku zvonca u gluho doba noći ili o grubome kucanju na vrata. Riječ je o odlučnomu ulasku neotrtih čizama nimalo snenih operativaca. Riječ je o privedenomu uplašenome svjedoku koji stoji iza njihovih leđa. (A što će im taj svjedok? – žrtve o tome ne smiju ni misliti, operativci se ni ne sjećaju što će im, no takve su upute, te on mora čitavu noć prosjediti, a ujutro se potpisati. A i njemu, samome svjedoku koji je iznenada izvučen iz kreveta, također je mučno iz noći u noć hodati za njima i pomagati im da uhite njegove susjede i znance.)

Pri tradicionalnome uhićenju još je riječ i o tome kako drhtave ruke skupljaju za onoga kojega odvode: bijelo rublje, komadić sapuna, nešto za pojesti; i nitko ne zna što je potrebno, što je najbolje odjenuti, a operativci požuruju i sve to prekidaju objašnjenjima: „Ništa ne treba. Tamo će ga nahraniti. Toplo je tamo.“ (Čista laž. A požuruju vas da vas time uplaše.)

Tu tradicionalno uhićenje još nije gotovo. Nakon odvođenja uhićenoga bijednika slijedi dugotrajno šefovanje i tlačenje po stanu od nemilosrdne i tuđinske sile. Riječ je o lomljenju, paranju, skidanju i trganju sa zidova, izbacivanju na pod iz ormara i ladica, istresanju, razbacivanju, komadanju i gomilanju svih tih polomljenih stvari te na kraju zvuk pucketanja pod čizmama. I ništa sveta nema za vrijeme pretresa! Za vrijeme uhićenja strojovođe Inošina u sobi se nalazio sandučić s njegovim tek umrlim djetetom. Pravnici su izbacili i dijete iz sandučića – i ondje su pretresali. Za vrijeme pretresa izbacuju i bolesne iz kreveta i odmataju zavoje.5 I nema toga za što bi se tijekom pretresa smatralo da je izvan razuma učiniti! Kolekcionaru Četvjeruhinu oteli su „određeni broj dokumenata carskih naredbi“ – konkretno, uredbu o prekidu rata protiv Napoleona, naredbu o osnivanju Svete alijanse te molbenicu protiv kolere iz 1830. godine. Od našega najboljega stručnjaka za Tibet Vostrikova zaplijenili su dragocjene tibetanske drevne rukopise (pokojnikovi učenici jedva su ih istrgnuli iz KGB-ovih ruku nakon 30 godina!). Pri uhićenju orijentalista Nevskoga pokupili su tangutske rukopise (za njihovo dešifriranje 25 godina poslije toga pokojniku je dodijeljena Lenjinova nagrada). Kargeru su uništili arhiv jenisejskih Ostjaka, zabranili su sustav jezičnih znakova i početnicu koje je on osmislio – i ostade taj mali narod bez pismenosti. Trebalo bi vremena da se sve to opiše jezikom intelektualaca, dok narod o pretresima jednostavno kaže: traže ono što nisu ostavili.

Oteto odvoze, a katkada tjeraju i samoga uhićenika da nosi oteto u njihove ralje, zauvijek i bez povratka – poput Nine Aleksandrovne Paljčinske, koja je na leđima nosila vreću s dokumentima i pismima svojega vječno poduzetnoga pokojnoga muža, velikoga ruskoga inženjera.

A onima koji su ostali nakon uhićenja predstoje krhotine poharanoga života. I pokušaj da dostave štogod uhićenomu. Ali iza svih prozora čuje se lavež: „Nije na popisu“, „Nema ga!“ A doći do toga prozorčića za vrijeme ružnoga lenjingradskoga razdoblja podrazumijeva naguravanje u redu punih pet dana. I tek se možda nakon pola godine do godinu dana oglasi sam uhićenik ili vam dobace: „Bez prava dopisivanja.“ A to znači – zauvijek. „Bez prava dopisivanja“ – to je skoro pa sigurno: strijeljanje.

5 Godine 1937., za vrijeme napada na Institut doktora Kazakova, „povjerenstvo“ je razbijalo posude s lizatima koje je on otkrio premda su na njih navaljivali i izliječeni bogalji te oni koji su bili u procesu liječenja preklinjući ih da se sačuvaju ti čudotvorni lijekovi. (Prema službenoj verziji, lizati su bili smatrani otrovima – ali u tome slučaju ne bi li bilo zgodno sačuvati ih kao dokaz na sudu?) (op. a.)

Jednom riječju: „Živimo u prokletim uvjetima, kada čovjek nestaje bez ikakve vijesti i najbliži mu ljudi, žena i majka… godinama ne znaju što se dogodilo s njime.“ Je li tako? Nije? Ovo su Lenjinove riječi koje je 1910. napisao u nekrologu Babuškinu. Samo budimo otvoreni: Babuškin je prevozio oružje za ustanak te su ga s njime i strijeljali. Bio je svjestan što ga može snaći. To se baš i ne može reći za nas – kuniće.

To je naša predodžba o uhićenju. I doista, opisano noćno uhićenje kod nas je omiljeno jer ima svoje važne prednosti. Svi ukućani skamene se kada čuju kucanje na vratima. Onaj koji se uhićuje istrgnut je iz tople postelje, sav je bunovan, bespomoćan, mutno razabire što se događa. Za vrijeme noćnoga uhićenja operativci su nadmoćni: njih nekoliko naoružanih dolazi protiv jednoga koji još nije ni hlače zakopčao; za vrijeme uhićenja i pretresa sigurno se neće na ulazu u zgradu okupiti mnoštvo žrtvinih pristaša. Polagana postupnost, dolazaka sad u jedan, zatim u drugi, sutra u treći, pa u četvrti stan, omogućuje im da potpuno iskoriste operativno osoblje i da strpaju u zatvor nekoliko puta više građana u odnosu na broj operativaca.

Noćna uhićenja imaju još jednu vrlinu, što susjedne kuće, kao ni susjedne gradske ulice, ne vide koliko su osoba odvezli te noći. Njima se plaše samo najbliži susjedi, za one udaljenije ona kao da se nisu ni dogodila. Kao da ih nije ni bilo. Po onoj istoj asfaltnoj traci po kojoj noću jure marice s jedne strane na drugu danju korača mladost sa zastavama i cvijećem i pjeva vesele pjesme.

No oni koji skupljaju, kojima se služba sastoji samo od uhićenja i kojima su užasi kroz koje uhićenici prolaze stvar ponavljanja i dosade, operaciju uhićenja shvaćaju daleko šire. Oni imaju veliku teoriju. Naivno bi bilo pomisliti da je nemaju. Znanost o uhićenju važan je dio tečaja općega znanja o pritvaranju i zasniva se na utemeljenoj društvenoj teoriji. Uhićenja se klasiﬁciraju prema različitim obilježjima kako slijedi: noćna i danja; kućna, na poslu, na putu; prvotna i recidivna; pojedinačna i grupna. Uhićenja se razlikuju prema stupnju potrebnoga iznenađenja, prema stupnju očekivanoga otpora (no u desecima milijuna slučajeva nije se očekivao nikakav otpor i nije ga ni bilo).

Uhićenja se razlikuju prema ozbiljnosti zadanoga pretresa; prema tome je li potrebno sastaviti popis za konﬁskaciju, je li potrebno pečaćenje soba ili stanova; prema tome treba li nakon muža uhititi i suprugu, a djecu uputiti u dječji dom, ili deportirati preostale članove obitelji, ili pak poslati i ostarjele članove obitelji u logor.

Tome još treba pridodati postojanje jedne čitave zasebne znanosti o pretresu (bio sam u prilici pročitati brošuru za pravnike koji su završili dopisno

školovanje u Alma Ati). Ondje su iznesene velike pohvale onim pravnicima kojima za vrijeme pretresa nije bilo teško prekopati dvije tone gnoja, šest metara drva, dva kola sijena, očistiti od snijega čitavu okućnicu, izvlačiti cigle iz zidane peći, raskopati septičku jamu, provjeriti zahodske školjke, tražiti u psećim kućicama, kokošinjcima, kućicama za ptice, probiti madrace, otrgnuti s tijela ﬂastere, pa i zubne proteze, kako bi u njima našli mikrodokumente. Studentima se izrazito preporučuje početi s osobnim pretresom te s njime i završiti (čovjek nenadano može dohvatiti nešto iz premetnutih stvari); a onda još jednom doći na isto to mjesto u drugo doba dana – i opet napraviti pretres.

Vrlo su različite forme uhićenja. Irma Mendelj, Mađarica, nekako se dokopala 1926. u Kominterni dviju karata za prve redove u Boljšoj teatru. Istražitelj Klegelj bio joj je udvarač i ona ga je pozvala u kazalište. Za vrijeme čitave predstave izmjenjivali su nježnosti da bi je nakon toga odvezao… ravno u istražni zatvor u Lubjanki. I ako jednoga cvjetnoga lipanjskoga dana 1927. na Kuznjeckome mostu smeđokosu ljepoticu punašna lica Anu Skripnjikovu, koja je upravo kupila plavi materijal za haljinu, nekakav tamo mlađahni kicoš smješta u ﬁjaker (a namrgođenomu kočijašu već je sve jasno: Organi mu neće platiti) – onda znajte da to nije nikakav ljubavni sastanak, već uhićenje: skrenut će u Lubjanku i proći kroz crne ralje razjapljenih vrata. I ako (dvadeset dva proljeća nakon toga) mornarički kapetan Boris Burkovski, u bijeloj mornaričkoj bluzi, namirisan skupom kolonjskom vodicom, kupuje tortu djevojci – ne kunite se da će ta torta doći do djevojke, već će biti raskomadana noževima na pretresu i završit će zajedno s kapetanom u njegovoj prvoj ćeliji. Nikada se kod nas nisu zanemarivala ni danja uhićenja ni ona na putu kao ni ona među gomilom ljudi. Izvode se baš kako treba i – što je zadivljujuće! –same žrtve izlaze ususret operativcima i ponašaju se krajnje dostojanstveno kako nitko živ ne bi primijetio propast na koju su osuđene.

Ne možete baš svakoga uhititi kod kuće tako da mu prethodno pokucate na vrata (ako netko kuca, onda je to sigurno „pazikuća“, „poštar“), kao što ne valja svakoga uhititi ni na poslu. Ako je onaj kojega se uhićuje opasan, najbolje ga je pokupiti izvan njegova uobičajenoga okruženja, kada je daleko od obitelji, kolega, istomišljenika, skrovišta, jer ne smije stići ništa uništiti, sakriti, predati. Visokim vojnim ili partijskim funkcionarima ponekad bi prvo dodijelili novu dužnost, udobno ih smjestili u salonski vagon, a na putu ih uhitili. Ili bi tamo nekoga nepoznata smrtnika, što se sav šćućurio od straha pred masovnim uhićenjima, pritisnut već tjedan dana nepovjerljivim pogledima vlasti, najednom pozvali u mjesni komitet gdje mu u dobru raspoloženju svečano uručuju putni nalog za sanatorij u Sočiju. Kunić u tome trenu shvaća da je uzalud strahovao. Svima zahvaljuje, slavodobitno se žuri

kući spremiti kofere. Vlak kreće za dva sata, on psuje aljkavu ženu. Stiže na kolodvor! Ima još vremena. I dok tako u čekaonici ili za šankom pije pivo, doziva ga izrazito simpatičan mladić: „Ne prepoznajete me, Pjotre Ivaniču?“ Pjotr Ivanič je u neprilici, čini mu se da ne poznaje čovjeka premda… mladić naprosto isijava prijateljskom naklonošću: „Pa kako, kako, sad ću vas podsjetiti…“, i s poštovanjem pozdravlja ženu Pjotra Ivaniča: „Oprostite mi, trebam vašega supruga samo na minuticu…“ Supruga se slaže, neznanac odvodi Pjotra Ivaniča povjerljivo ga držeći ispod ruke – zauvijek ili na deset godina!

A ljudi se vrzmaju naokolo i nitko ništa ne primjećuje… Građani, vi koji volite putovati! Ne zaboravite da na svakome većemu kolodvoru postoji odjel GPU-a6 i nekoliko zatvorskih ćelija.

Toliko je odlučna ta gnjavaža lažnih znanaca da je se čovjek bez logorskoga vučjega instinkta ne može otarasiti. I ako ste vi, primjerice, suradnik američkoga veleposlanstva pod imenom Alexander Dolgan, neka vam ne pada na pamet da vas ne mogu uhititi usred bijela dana u Ulici Gorkoga pored Zgrade središnjega telegrafa. Vaš nepoznati prijatelj raširenih se ruku baca ravno na vas među gomilom ljudi: „Saša!“ – i uopće se ne skriva, već doslovce viče. „Nismo se vidjeli sto godina! Nego, maknimo se malo u stranu da ne smetamo ljudima.“ A sa strane pored nogostupa upravo se parkirala Pobjeda… (Poslije nekoliko dana TASS će u svim novinama s ljutnjom izjavljivati da nadležne institucije nemaju nikakve informacije o nestanku Alexandera Dolgana.) Nema tu ništa osobito. Naši dečki izvodili su takva uhićenja u Bruxellesu (tako su priveli Žoru Blednova), pa kako onda ne bi u Moskvi. Treba Organima odati priznanje na poprilično raznovrsnim uhićenjima u vremenu kada politički govori, kazališni komadi i modni krojevi izgledaju kao da su svi sišli s iste trake: nakon što ste pokazali propusnicu na ulazu u tvornicu, odvode vas u stranu – uhićeni ste; odvode vas iz vojne bolnice s temperaturom 39 °C (Ans Bernštejn), a liječnik se ne buni protiv vašega uhićenja (samo neka pokuša!); odnose vas s operacijskoga stola, s operacije čira želuca (N. M. Vorobjov, oblasni školski inspektor, 1936.) – i jedva živa, oblivena krvlju, dovode vas u ćeliju (sjeća se Karpunič); ili se trsite da vam odobre posjet osuđenoj majci (Nadja Levitska) i izlaze vam ususret! – kad ono, riječ je o suočenju na sudu i uhićenju! U trgovini živežnim namirnicama pozivaju vas u odjel za narudžbe i ondje vas uhićuju; uhićuje vas hodočasnik kojemu ste se smilovali i pustili da prenoći kod vas; uhićuje vas čovjek koji vam je došao očitati stanje brojila; uhićuje vas biciklist koji se sudario s vama

6 Državna politička uprava, jedna od kratica za sovjetske sigurnosne službe u razdoblju od ČEKA-e do KGB-a. (op. prev.)

na ulici; željeznički kondukter, vozač taksija, službenik u štedionici i zaposlenik u kinu – svi vas uhićuju i tek kasnije vidite dobro skrivenu tamnocrvenu značku GPU-a.

Katkada su uhićenja nalik na igru – toliko je u njih uloženo suvišnoga izmišljanja, jednog viška energije, a žrtva se ionako ne bi opirala. Možda je riječ o želji operativaca da time opravdaju svoju službu i tolika radna mjesta? Jer čini se da bi dovoljno bilo poslati svim označenim kunićima pozivnice i oni bi se sami pokorno javili sa zavežljajima u određeni sat i minutu pred crnim željeznim vratima državne sigurnosti, spremni zauzeti djelić poda u ćeliji koja je već pripremljena za njih. (Kolhoznike tako i kupe, ta tko bi još noću išao seoskim putovima do njihovih kuća? Pozovu ih u mjesnu zajednicu i ondje ih pokupe. Fizičkoga radnika pozvat će u kakvu kancelariju i tamo ga uhititi.)

Naravno, svaki stroj dođe do točke kada više ne može gutati. Za vrijeme 1945.–1946., kada je došlo do trpanja nasilu, jer su iz Europe pristizali ešaloni koje je trebalo sve odjednom progutati i otpremiti u Gulag, tada više nije bilo tih suvišnih igrica, sama teorija bila je dokraja olinjala, odletjelo je njezino ritualno perje te je uhićenje desetaka tisuća nalikovalo na ubogo prozivanje: stajali su s popisima, prozivali ljude iz jednoga ešalona i prebacivali ih u drugi – i to je bilo čitavo uhićenje.

Desetljećima su se politička uhićenja u nas odlikovala upravo time što su hvatali ljude koji nizašto nisu bili krivi, stoga nisu ni bili spremni ni na kakav otpor. Stvorio se jedan zajednički osjećaj neminovne propasti, predodžba da se od GPU-a i NKVD-a ne može uteći (osjećaj uostalom poprilično točan kada se uzme u obzir način izdavanja putovnica). Čak i na vrhuncu uhidbenih epidemija, kada su se ljudi na odlasku na posao svaki dan opraštali s obitelji jer nisu mogli biti sigurni da će se navečer vratiti – čak i tada nije bilo pokušaja bijega (samoubojstva su se događala u rijetkim slučajevima). To se i očekivalo. Tko se ovcom učini, kurjaci ga pojedu.

Sve se to događalo i zbog nerazumijevanja mehanizma uhidbenih epidemija. Organi se najčešće nisu vodili nekim duboko opravdanim razlozima kada su birali koga uhititi, a koga ne dirati, već su samo udovoljavali brojčanim pokazateljima. Ispunjavanje formulara moglo se zasnivati na nekim zakonitostima ili pak ovisiti o potpunoj slučajnosti… U čekaonicu novočerkaskoga NKVD-a 1937. došla je jedna žena pitati kako će izaći na kraj s gladnim dojenčetom svoje uhićene susjede. „Sjednite,“ rekli su joj, „sredit ćemo to.“ Sjedila je tako dva sata, a onda su je pokupili iz čekaonice i odveli u ćeliju: trebalo je hitno ispuniti normu, nije bilo suradnika koje bi poslali po gradu – a ta je žena već bila tu! A sada sasvim suprotan primjer: NKVD dolazi uhititi u blizini grada Orše Latvijca Andreja Pavla; on im ne otvara vrata,

već iskače kroz prozor te uspije pobjeći i otputovati ravno u Sibir. I premda je ondje živio pod istim prezimenom te je iz dokumenata bilo jasno da je on iz Orše, nikada nije završio u zatvoru niti su se Organi zanimali za njega ili ga i za što sumnjičili. Inače, postoje tri vrste tjeralica: savezna, republička i oblasna, i skoro za polovinu uhićenih za vrijeme tih epidemija ne bi izdavali tjeralice na višoj razini od onih oblasnih. Onaj koji je bio označen za uhićenje prema slučajnim okolnostima, primjerice zbog prijave susjeda, lako bi se dao zamijeniti drugim susjedom. Kao u slučaju A. Pavla, ljudi koji su se slučajno našli negdje za vrijeme racije ili u kakvome stanu u kojemu je bila postavljena klopka i koji su imali hrabrosti u tome trenutku pobjeći prije nego što ih uopće ispitaju – takvi se nikada više nisu lovili niti ih se pozivalo na sud; a oni koji su ostajali i čekali pravedan postupak – završili bi iza rešetaka. I skoro su svi imali jedan te isti malodušan i bespomoćan izgled prepuštenosti sudbini. Istina je i to da je NKVD, kada ne bi zatekao potrebnu osobu, izdavao rođacima odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta i nije im, naravno, bio nikakav problem ozakoniti uhićenje onih koji su ostali umjesto bjegunca. Sveopća nevinost rađa i sveopću pasivnost. Možda te i neće pokupiti? Možda sve bude u redu? A. I. Ladiženski bio je jedan od najvažnijih školskih nastavnika u zabitome mjestu Kologriv. Godine 1937. na tržnici mu je prišao seljak i prenio mu u povjerenju: „Aleksandre Ivaniču, bježi, na popisu si!“ No on je ostao: ta na mojim leđima počiva čitava škola, a i njihova vlastita djeca moji su učenici – gdje bi mene mogli pokupiti…? (Nakon nekoliko dana uhićen je.) Nije svakomu dano, kao Vanji Levitskome, shvatiti s četrnaest godina: „Svaki častan čovjek mora završiti u zatvoru. Sada svoje guli otac, a kada odrastem – gulit ću i ja.“ (Strpali su ga s dvadeset tri.) Većina odrveni gajeći puste nade. Ako si nevin – zbog čega bi te onda pokupili? To je pogreška! Već te i za ovratnik vuku, a ti svejedno preklinješ u sebi: „To je pogreška! Sve će se razjasniti – a onda će me pustiti!“ Druge masovno trpaju u zatvor, to je također izvan svake pameti, ali možda se iza svakoga slučaja nešto krije: „Možda je baš taj nešto, ipak…?“ A ti! – ti si zasigurno nevin! Ti još doživljavaš Organe kao institucije u kojima se ljudi vode logikom: pa kada sve razjasne – pustit će me.

I zašto bi onda bježao...? I kako bi se onda mogao opirati…? Tako ćeš samo pogoršati svoj položaj i zbuniti ih, omesti da razjasne pogrešku. I ne samo da se ne opireš već se pridržavaš onoga što su ti naredili, da po stubištu hodaš na prstima kako te susjedi ne bi čuli.

A koliko nas je to tek kasnije mučilo u logorima: što bi bilo da svi ti operativci, kada bi noću odlazili hapsiti, nisu bili sigurni hoće li se živi vratiti kući

te da su se oni praštali sa svojim obiteljima? Ili, primjerice, da ljudi, kada su u Lenjingradu masovno trpali u zatvor četvrtinu grada, nisu čučali svak u svojoj mišjoj rupi, kočeći se od straha pri svakome lupkanju ulaznih vrata i od koraka na stubištu – već da su shvatili da nemaju što izgubiti i odlučno postavili na ulazu u zgradu zasjede s nekoliko ljudi naoružanih sjekirama, čekićima, žaračima, bilo čime? Ta bilo im je otprije poznato da ti noćni kačketi ne dolaze s dobrim namjerama i da ne bi pogriješili da su čime mlatnuli jednoga takvoga ubojicu. Ili da su potjerali osamljenoga vozača što se zaustavio s maricom na ulici ili mu probušili gume. Organi bi brzo ostali bez suradnika i vozila te bi se – bez obzira na svu Staljinovu žeđ – zaustavio prokleti stroj! Što bi bilo kad bi bilo… Naprosto smo zaslužili sve što je uslijedilo.

Ali naposljetku – čemu da se čovjek konkretno suprotstavi? Tome što ti oduzimaju remen? Ili naredbi da odeš u kut, ili tome što moraš prijeći kućni prag? Uhićenje se sastoji od sitnoga okolišanja, pustih sitnica – i izgleda da nema smisla raspravljati ni o jednoj od njih zasebno (kada su već misli uhićenika ionako zaokupljene velikim pitanjem: „Zbog čega?!“) – a sve to okolišanje zajedno uzeto neminovno prerasta u uhićenje.

No već se ionako toliko toga odvija u duši tek uhićena čovjeka! – samo bi se o tome dala napisati knjiga. Ima tu osjećaja koji nam nikada ne bi ni pali na pamet. Kada su 1921. za vrijeme uhićenja devetnaestogodišnje Jevgenije Dojarenko trojica mladih čekista kopala po njezinu krevetu i komodi s donjim rubljem, ona je bila mirna: nema ničega, ništa i neće naći. I najednom su se dotakli njezina intimnoga dnevnika koji ne bi pokazala čak ni majci – i to čitanje njezinih rečenica od nepoznatih i neprijateljski nastrojenih mladića više ju je pogodilo nego čitava Lubjanka sa svojim rešetkama i podrumima. Mnoge ljude pri uhićenju više pogađa kada se takne u njihove osjećaje i sklonosti nego što ih muči zadiranje u njihove političke nazore ili sam strah od zatvora. Čovjek koji u sebi nije spreman na nasilje uvijek je slabiji od nasilnika.

Rijetki su oni koji pametno i hrabro mogu sve prozreti u jednome trenu. Grigorjev, ravnatelj geološkoga instituta Akademije znanosti, zabarikadirao se i dva sata spaljivao dokumente kada su 1949. došli da ga uhite.

Ponekad je uhićenikov glavni osjećaj – olakšanje, čak i… radost, osobito za vrijeme uhidbenih epidemija; kada naokolo kupe i kupe takve kao što si ti, a po tebe sve nekako ne dolaze, sve nešto odugovlače – to iscrpljivanje, to mučenje, gore je od svakoga uhićenja, i to ne samo za one koji su slabi. Tako je bilo u slučaju Vasilija Vlasova, neustrašivoga komunista kojega ćemo spomenuti još koji put. Nakon što je odbio pobjeći kako su mu predložili njegovi izvanpartijski pomoćnici, iscrpilo ga je to što su cjelokupno rukovodstvo Kadijskoga područja uhitili (1937.), a njega su sve nekako zaobilazili pa

zaobilazili. On je bio spreman samo na izravan udarac u glavu – i kada ga je dobio, smirio se te se prvih dana nakon uhićenja odlično osjećao. – Svećenik Ijeraks (Bočarov) 1934. godine krenuo je u Alma Atu posjetiti deportirane vjernike, a u to vrijeme tri su puta dolazili u njegov moskovski stan uhititi ga. Na povratku su ga župljanke dočekale na kolodvoru i nisu ga puštale kući te su ga osam godina skrivale po različitim stanovima. Život pod stalnom hajkom svećenika je toliko izmučio da je, kada su ga 1943. ipak uhitili, radosno zapjevao hvalu Bogu.

U ovome poglavlju na neki način govorimo isključivo o masama, o kunićima, koji su strpani u zatvor iz nepoznatoga razloga. Međutim, moramo se u knjizi dotaknuti i onih koji su i u novije vrijeme ostali istinski politički zatvorenici. Vera Ribakova, studentica i socijaldemokratkinja, na slobodi je sanjala o Suzdaljskome izolatoru: računala je da se jedino ondje može susresti sa starijim drugovima (na slobodi ih više nije bilo) i formirati svoj svjetonazor.

Eserka Jekaterina Olicka 1924. smatrala se čak nedostojnom zatvora: jer su kroz njega prošli najbolji ljudi Rusije, a ona je još mlada i još ništa nije učinila za Rusiju. Ali sloboda ju je već počela tjerati od sebe. Tako su one obje došle u zatvor – s ponosom i radošću.

„Otpor! Gdje vam je bio otpor?“ prigovaraju stradalnicima oni koji su imali sreće.

Da, trebao je on početi odatle, od samoga uhićenja.

Nije počeo.

I gle, vode vas. Pri danjemu uhićenju nezaobilazan je taj kratki neponovljivi trenutak kada vas – kradom, zbog plašljivoga pristanka, ili pak potpuno javno, s izvučenim pištoljima – vode kroz gomilu stotina jednako tako nevinih i prepuštenih sudbini. I usta vam nisu začepljena. Bilo je moguće i bezuvjetno je trebalo VIKATI! Vikati da ste uhićeni! Da prerušeni zločinci love ljude! Da hvataju prema lažnim dojavama! Da traje tihi obračun s milijunima ljudi. I slušajući takve povike više puta na dan u raznim dijelovima grada, možda bi se naši sugrađani narogušili? Možda uhićenja ne bi bila tako laka!?

Godine 1927., dok poslušnost još nije do te mjere razmekšala naše mozgove, na Sjerpuhovskome trgu dva su čekista pokušala uhititi ženu usred bijela dana. Ona je zgrabila rasvjetni stup, počela vikati, nije se dala uhititi. Skupila se gomila ljudi. (Bila je potrebna takva žena, ali je bila potrebna i takva gomila! Nisu svi prolaznici okrenuli glavu, nisu se svi požurili da se što prije maknu!) Ti inače okretni dečki najednom su se zbunili. Oni ne mogu

raditi pred očima javnosti. Sjeli su u automobil i pobjegli. (A ta je žena trebala istoga trena sjesti na vlak i otputovati! No vratila se kući. I noću su je odvezli na Lubjanku.)

Ali s vaših se usana ne čuje ni glasa te gomila koja pored vas bezbrižno prolazi misli da ste vi i vaši krvnici prijatelji što su izišli u šetnju.

I sâm sam više puta bio u prilici vikati.

Jedanaestoga dana nakon moga uhićenja tri su me smerševska7 parazita dovela na Bjeloruski kolodvor u Moskvi. Bili su više opterećeni trima koferima ratnoga plijena nego mnome (za vrijeme dugoga puta već su bili stekli povjerenje u mene). Nosili su naziv posebna pratnja, a puške su im ustvari samo smetale dok su vukli teške kofere, odnosno blago koje su oni sami i njihovi zapovjednici iz protuobavještajne službe SMERŠ Druge bjeloruske fronte prevozili svojim obiteljima u domovinu pod krinkom mojega sprovođenja. Četvrti kofer preko svake volje teglim ja, u njemu su moji dnevnici i djela – dokazi protiv mene.

Nijedan od njih trojice nije poznavao grad, pa sam morao birati najkraći put do zatvora. Sâm sam ih morao dovesti na Lubjanku u kojoj nikada nisu bili (a ja sam je brkao s Ministarstvom unutarnjih poslova).

Nakon što sam čitav jedan dan imao posla s vojnom protuobavještajnom službom – tri puna dana družio se sa smerševcima, gdje su me moji cimeri iz ćelije uputili u sve (u istražiteljske prijevare, prijetnje, premlaćivanja; u to da te više ne puštaju jednom kada te uhite; u neizbježnost desetke8) – nekim čudom iznenada sam se izvukao i evo već četiri dana hodam naokolo kao slobodan čovjek i među slobodnim ljudima premda sam se već prevrtao s boka na bok na gnjiloj slami pored kible, premda sam svojim očima vidio premlaćene i neispavane ljude, premda su moje uši čule istinu, a usta okusila zatvorski čorbuljak – i zašto onda opet šutim? Zašto ne prosvjećujem zavedene mase u posljednji trenutak, dok još mogu javno govoriti?

Šutio sam u poljskom gradu Brodnicama – ali ondje valjda ne razumiju ruski? Nisam ni glasa od sebe pustio na ulicama Białystoka – možda se sve to Poljaka ne tiče? Nisam ni pisnuo na stanici u Volkovisku – no na njoj je bilo malo ljudi. Kao da se ništa ne događa, šetao sam s tim razbojnicima po peronima željezničke stanice u Minsku – ali tamo je kolodvor još srušen. A sada za sobom uvodim smerševce u okruglu kupolu gornjega predvorja stanice metroa „Bjeloruska“. Predvorje je obasjano svjetlima, a odozdo nam na dva-

7 Članovi vojne protuobavještajne službe zvani po kratici SMERŠ („Smrt špijunima“). (op. prev.)

8 Žargonizam za zatvorsku presudu u trajanju od deset godina. (op. prev.)

ma usporednim eskalatorima ususret dolaze gusto zbijeni Moskovljani. Čini se kao da me svi gledaju! Oni se poput beskonačne vrpce protežu odozdo, iz dubine neznanja – vuku se pod obasjanu kupolu prema meni barem po mrvicu istine – i zašto onda šutim?!

Svatko uvijek ima tucet dobrih razloga zašto se ne žrtvuje.

Jedni se još nadaju sretnom ishodu i boje se narušiti ga svojim krikom (jer do nas ne stižu vijesti s drugoga svijeta, mi ne znamo da se već od prvoga trenutka privođenja naša sudbina veže skoro uz najgoru opciju i da se ne može pogoršati). U drugima još nisu sazrele one predodžbe koje bi se oblikovale u krik pred mnoštvom. Drugo su revolucionari kojima parole same od sebe izlaze na usta. Gdje da ih pronađe krotak i ni u što upleten običan mali čovjek? On naprosto ne zna što bi vikao. I na kraju, ima i takvih ljudi u kojima se svega nakupilo, koji su previše toga vidjeli eda bi bili u mogućnosti prosuti to jezero u samo nekoliko nepovezanih krikova.

A ja – ja šutim zbog još jednoga razloga: jer mi je tih Moskovljana što su zauzeli stepenice dvaju eskalatora ipak malo – MALO! Tu će moj vapaj čuti dvjesto ili još dvaput toliko ljudi – a što je s ostalih dvjesto milijuna...? Nejasno mi se priviđa da će jednom moj krik doći do dvjesto milijuna…

A zasada me eskalator nijema nezadrživo odvlači u pakao.

Šutjet ću isto tako i u ulici Ohotni rjad.

Neću povikati ni pored hotela Metropolj

Neću početi mlatarati rukama ni kada stignem na golgotu – Lubjanski trg…

Vjerojatno sam imao najlakše uhićenje koje se uopće može zamisliti. Niti me ono istrgnulo iz zagrljaja bližnjih niti me odvojilo od svima nam dragoga običnoga života. Jedne cmoljave veljače izvuklo me s uskoga spruda prema Baltičkome moru gdje smo čas mi bili u njemačkome okruženju čas oni u našemu – i samo me odvojilo od moje divizije te lišilo prizorâ iz zadnjih triju mjeseci ratovanja.

Zapovjednik brigade pozvao me u stožer, iz nekoga razloga zamolio me da mu predam pištolj, i ja sam ga predao ne sumnjajući da me žele nasamariti – i najednom su iz napete i nepomične časničke svite istrčala dvojica protuobavještajaca, u nekoliko skokova presjekli su sobu i, u isti mah hvatajući se četirima rukama za zvjezdicu na kapi, naramenice, remen, torbu, dramatično povikali: „Uhićeni ste!!!“

A ja, sav satrven i pregažen, nisam u tome trenu našao ništa pametnije za reći nego:

„Ja? Zbog čega…?!“

Premda na to pitanje obično nema odgovora, čudna li čuda, ja sam ga dobio! To valja spomenuti stoga što nimalo nije u skladu s našim običajima. Tek što su me smerševci očerupali i zajedno s torbom oteli mi zapise mojih političkih razmišljanja, i dok su me tako nabrzinu gurali prema izlazu pod pritiskom podrhtavanja stakala od njemačkih granata – najednom se začuo odlučan glas upućen meni. Da, doista! Preko toga nijemoga procijepa između mene i onih koji su ostajali, procijepa koji je svom težinom proparala riječ „uhićen“, preko te kužne crte preko koje nije smio prijeći ni najmanji šum –prešle su nezamislive, čarobne riječi zapovjednika brigade:

„Solženjicine. Vratite se.“

I ja se naglim okretom istrgnem iz ruku smerševaca i zakoračim natrag prema zapovjedniku. Slabo sam ga poznavao. Nikada se sa mnom nije spuštao na razinu običnoga razgovora. Njegovo lice za mene je uvijek bilo izraz naredbe, zapovijedi, ljutnje. A sada se na njemu pojavio tračak zamišljenosti – možda zbog srama što je prisiljen sudjelovati u takvim prljavim stvarima?

Možda zbog želje da se izdigne iznad sveopćega bijednoga pokoravanja? Prije deset dana izvukao sam iz obruča, gdje je ostala njegova topnička divizija s dvanaest komada teškog naoružanja, skoro čitavu svoju izviđačku bitnicu – i sada me se on morao odreći pred komadićem papira s pečatom?

„Imate li…“, ozbiljno je upitao, „prijatelja na Prvoj ukrajinskoj fronti?“

„Ne smijete! Nemate pravo!“ povikali su na pukovnika satnik i bojnik protuobavještajne službe. Časnička svita u kutu uplašeno se stisnula kao da se boji sudjelovati u nečuvenoj nesmotrenosti zapovjednika brigade (dok su članovi političkoga odjela već pripremali protiv njega dokazni materijal). No meni je i to bilo dovoljno: odmah sam shvatio da sam uhićen zbog dopisivanja sa školskim prijateljem te sam razumio s koje mi strane prijeti opasnost.

Zahar Georgijevič Travkin mogao je na tome i stati! Ali nije! Kako bi se od svega toga očistio i digao se u vlastitim očima, on se pridigao od stola (nikada mi prije toga nije ustao ususret), pružio mi ruku preko kužne crte (nikada mi je nije pružio kao slobodnomu čovjeku!) i, stišćući je, pri nijemome užasu okupljene svite, progovorio hrabro i razgovijetno dok mu je uvijek namrgođeno lice oblila toplina:

„Želim vam – sreću – satniče!“

Ne samo da više nisam bio satnik već sam bio raskrinkani narodni neprijatelj (jer kod nas je svaki uhićenik već od trenutka uhićenja u potpunosti raskrinkan). Tako da je on poželio sreću – neprijatelju!

Tresla su se stakla. Njemačke granate rovale su zemlju na dvjesto metara udaljenosti podsjećajući na to da se ovo nije moglo dogoditi ondje, duboko u našoj zemlji pod okriljem kolotečine, već ovdje, gdje se osjeća dah bliske i prema svima jednake smrti.9

Ova knjiga neće biti memoari mojega života. Stoga neću pričati o krajnje zabavnim detaljima mojega uhićenja, koje se ni s čime ne može usporediti. Te noći smerševci su očajno nastojali orijentirati se prema karti (nikada je nisu znali čitati) te su je ljubazno predali meni i zamolili me da uputim vozača kako će nas dovesti do sjedišta vojne protuobavještajne službe. Priveo sam dakle i sebe i njih u taj zatvor, a zahvalili su mi tako što me nisu strpali u ćeliju, već u samicu. No bio bi grijeh ne izreći koju o toj smočnici njemačke seoske kuće koja je služila kao privremena samica.

Dužinom nije bila veća od prosječne visine čovjeka, a širinom – već je i trojici bilo tijesno, a četvrti se morao prilično stisnuti. Taj četvrti bio sam ja, uguran poslije ponoći. Trojica koja su ležala mrko su me pogledala pri svjetlu petrolejke i pomakla se ostavljajući mi mjesta da se opružim na bok i s vremenom se, guran vlastitom težinom, uvučem uz njih. Tako se na utrtu slamu na podu smjestilo naših osam čizama okrenutih prema vratima te četiri kabanice. Oni su spavali, a u meni je vrilo. I što sam više bio svjestan svoje satničke umišljenosti od prije pola dana, tim mi je bolnije bilo ležati prikliješten na dnu te smočnice. Dečki su se nekoliko puta budili zbog nažuljanih bokova i svi bismo se odjednom prevrnuli na drugu stranu.

Naspavavši se do jutra, zijevali su, kašljali, skupljali noge i skupili se svaki u svoj kut – a onda je počelo upoznavanje.

„Zbog čega su tebe?“

No kako sam već osjetio nejasan dašak opreza ispod toga otrovnoga smerševskoga krova, izrazio sam tek prostodušno čuđenje:

„Pojma nemam. A zar nam išta kažu, gadovi?“

Međutim, moji cimeri – tenkisti sa svojim crnim mekim šljemovima –nisu ništa skrivali. Bila su to tri poštena, bezazlena vojnička srca – rod ljudi koji su mi omiljeli za vrijeme rata jer sam sâm bio kompliciran i gori od njih. Sva trojica bila su časnici. I njihove su naramenice bile u bijesu potrgane te su tu i tamo stršili konci. Na zamrljanim vojničkim bluzama svijetle mrlje

9 Čudna li čuda: ipak se MOŽE biti čovjekom! – Travkin nije stradao. Nedavno smo imali srdačan susret i prvi se put upoznali. On je sada general u mirovini te revizor u Savezu lovaca. (op. a.)

označavale su tragove otkinutih odlikovanja, a tamni i crveni ožiljci na licima i rukama uspomene na ranjavanja i opekline. Nesretnim slučajem njihova je divizija došla obaviti popravke vojne tehnike i odmoriti se ovamo, u isto selo u kojemu se nalazila protuobavještajna služba SMERŠ-a 48. armije. Nakon bitke koja je bila prekjučer, jučer su se napili i provalili u kupalište koje je bilo iza seoskih kuća, kamo su se, opazili su, krenule okupati dvije privlačne djevojke. Napola odjevene, djevojke su uspjele umaknuti pred njihovim pijanim posrtanjem. Međutim, ispostavilo se da jedna od njih nije čija god, već – djevojka zapovjednika protuobavještajne službe.

Da! Već su tri tjedna bila prošla otkako se ratovalo na teritoriju Njemačke i svi smo dobro znali: kada je riječ o Njemicama – njih se moglo silovati, potom i strijeljati, i na to se gledalo skoro kao na junaštvo; kada je riječ o Poljakinjama ili našim prognanim Ruskinjama – njih se moglo u svakome slučaju naganjati gole po vrtovima i udarati ih po stražnjicama – i to se smatralo tek zabavnom igrarijom, a ne prekršajem. No kako je ovdje bila riječ o „ratnoj“ ženi zapovjednika protuobavještajne službe – s triju časnika s prve crte nekakav je pozadinski narednik istoga trena zlobno otrgnuo naramenice, što su im bile određene po zapovijedi na razini fronte, skinuo im odlikovanja dodijeljena od Prezidija Vrhovnoga sovjeta, te je sada te vojnike, koji su prošli čitav rat i možda probili tko zna koliko neprijateljskih linija, čekao vojni sud koji bez njihova tenka još ne bi ni dopro do toga sela.

Petrolejku smo ugasili, ionako je već bila posisala sav zrak. Na vratima je bio izrezan prozorčić veličine razglednice kroz koji je dopiralo svjetlo s hodnika. Kao da su bili u strahu od toga da će nam ćelija postati preširoka kada se razdani, smjesta su nam poturili i petoga. Zakoračio je k nama u novoj crvenoarmijskoj kabanici i novoj kapi i, kada je stao nasuprot prozorčiću, otkrio nam svježe i rumeno lice s prćastim nosom.

„Otkud ti, brajko? Tko si sad ti?“

„S one strane“, on spremno odvrati. „Špijun.“

„Šališ se?“ odgovorimo prestravljeno. (Da špijun sam za sebe kaže da je špijun – takvoga nečega nema kod Šejnina i braće Tur!)

„S čime se može šaliti za vrijeme rata!“ razborito uzdahne mladić. „A kako se drukčije vratiti iz zarobljeništva kući? Hajde mi to objasnite.“

I tek što je počeo sa svojom pričom, kako su ga dan prije Nijemci preveli preko rovova da na našoj strani špijunira i ruši mostove, a on istoga trena otišao u najbližu bojnu i predao se, i kako mu neispavani i premoreni zapovjednik bojne nikako nije vjerovao da je špijun te ga je poslao k sestri da popije tabletu za smirenje – najednom na nas nahrupiše novi dojmovi.

„Na pražnjenje! Ruke na leđa!“ pozove nas kroz raskriljena vrata prvi narednik koji je izgledao kao da bi komotno mogao ponijeti cijev 122-milimetarske haubice.

Čitavim seoskim dvorištem već je bio raspoređen lanac vojnika s automatskim puškama koji su za nas čuvali određenu stazicu oko šupe. Došlo mi je da svisnem od jada što se nekakav tamo neznalica od narednika usudi narediti nama, časnicima, „ruke na leđa“, ali tenkisti su već poslušali te sam se poveo za njima.

Iza šupe nalazio se mali kvadratni tor s ugaženim snijegom, sav zamrljan hrpicama ljudskoga izmeta što su bile tako gusto i bez ikakvoga reda rasute da nije baš bilo lako pronaći mjesto gdje bi se moglo smjestiti obje noge i čučnuti. Ipak smo se nekako snašli i sva petorica čučnuli na različita mjesta. Dva vojnika mrko su u nas uperila puške, a prvi narednik naglo nas stade požurivati, a da nije prošla ni minuta:

„Hajmo, brže! Kod nas pražnjenje ne traje dugo!“

Pored mene čučao je jedan od tenkista, iz Rostova na Donu, visok i mrgodan natporučnik. Lice mu je bilo crno od metalne prašine ili dima koji mu nisu mogli prekriti veliki crveni ožiljak.

„A gdje to – kod vas?“ tiho je upitao ne pokazujući nikakvu namjeru da se požuri u ćeliju ispunjenu mirisom petroleja.

„U protuobavještajnoj službi SMERŠ!“ s ponosom i glasnije nego što je trebalo odbrusi mu narednik. (Protuobavještajci su jako voljeli tu neukusnu kraticu sklepanu od – „Smrt špijunima“. Mislili su da je kadra uplašiti čovjeka.)

„A kod nas – traje“, zamišljeno mu odgovori natporučnik. Šljem mu se spustio na potiljak otkrivajući neošišanu glavu. Njegova stražnjica očvrsla na prvoj crti bojišnice bila je izložena ugodnomu hladnome povjetarcu.

„A gdje to – kod vas?“ glasnije nego što je trebalo odreže prvi narednik.

„U Crvenoj armiji“, potpuno smireno odgovori natporučnik još uvijek čučeći i mjerkajući neostvarenoga topnika.

Bili su to prvi udasi mojega zatvoreničkoga života.

SADRŽAJ

Popratna riječ izdavača

PRVI DIO: INDUSTRIJA ZATVARANJA

1. POGLAVLJE: UHIĆENJE

Kako se stiže na Arhipelag. – Osjećaji pri uhićenju. – „Zbog čega?“ – Tradicionalno uhićenje. – Kako obavljaju pretres. – Prednosti noćnih uhićenja. –Klasiﬁkacija uhićenja. – Znanost o pretresima. – Domišljatost pri uhićenjima. – Nepripremljenost za suprotstavljanje. – Bijeg Andreja Pavla. – Mehanizmi uhidbenih epidemija. – „Razjasnit će se – pustit će me“, sveopća pasivnost. –Tko da se suprotstavi! – Okolnosti uhićenja. – Što se mota po glavi. – Olakšanje od uhićenja. – Vikati? – Zašto sam ja šutio.

Moje uhićenje. – Zapovjednik brigade Travkin. – Vojna protuobavještajna služba. – Tri tenkista. – Živi špijun. – Šale za vrijeme pražnjenja.

2. POGLAVLJE: POVIJEST NAŠE KANALIZACIJE

Najveće bujice: raskulačivanje, poslijeratna bujica i bujica 1937. – Organi su stalno vježbali.

Pritvaranja odmah poslije Listopadske revolucije. – Lenjinova parola „čišćenje od gamadi“. – Deﬁnicija „gamadi“. – Jedan jedini VČK. – Narodne pobune u obranu Crkve. – „Urote“ po provinciji. – Sustav talaca. – Bit crvenoga terora. – Bujice socijalista. – Bujice povratnika u domovinu. – Inteligencija „bliska kadetima“. – Tko se suprotstavljao odredima za otkup. – Dokrajčivanje bjelogardijaca. – Potapanje teglenica. – Revolucionarna svijest o neophodnosti pravnih normi. – Bujice su se kriminalaca podrazumijevale. – Koncentracijski logori u Tambovskoj guberniji. – Kronštadtski mornari. – Jačanje represija 1921. – Komitet za pomoć gladnima. – Pritvaranje studenata, štrajk MVTU-a. – Veliki pasijans socijalista. – ČEKA i pripadnici Žive Crkve. – Bujice svećenika, religioznih ﬁlozofa, naprosto vjernika. – „Monahinje“. – Prostitutke. – Prve nacionalne bujice. – Studentske bujice. – Mučenje časnika. – Sudbina njihovih obitelji. – Kozaci s Lemosa. – Bivši činovnici. – „Za skrivanje društvenoga podrijetla“. – Ponekome bi pošlo za rukom probiti se natrag. – Ostaci političkoga Crvenoga križa. – Vojkovsko novačenje. – Društvena preventiva. – Varencov,

glazbene večeri. – Licejci i pravnici. – Inženjeri štetočine. – „Protivnici podizanja proizvodnih normi“. – Oni koji su odbijali surađivati s tajnim službama. – Prvi javni procesi. – Iskoristiti narod kao suučesnika u presudi. – Usamljeni protesti. – „Šest uvjeta“, preokret s inženjerima. – Proces protiv „Saveznoga biroa menjševika“. – Neodržani proces protiv „Radničko-seljačke partije“. Grupa Kondratjeva. – Čajanova. – Bujice što teku čitavo vrijeme (vjernici, socijalisti, nacionalisti). – Grupa povjesničara, 1929. – „Radnička opozicija“. – Trockisti. – Nepovci. – „Zlatna“ bujica. – Bujica pri uvođenju osobnih iskaznica. – Bujica raskulačenih, njezine posebnosti. – Termin „kulak“ i „blizak kulacima“. – Bujica „štetočina“ seoske privrede, bujica za neizvršenje obveznoga otkupa, bujica „strigača klasova“. – Zakon od 7. kolovoza 1932. – Kirovska bujica. – Male i usputne bujice. – Deseta točka.

Prikaz članka 58. KZ-a i prošireno tumačenje njegovih točaka.

Bujica 1937. i 1938. godine. – Udar po rukovodećim krugovima. – Beskonačni pljesak. – Postotak funkcionara i obični ljudi. – Unaprijed zadani brojevi. – Posebne zakonitosti: povrat sovjetskih špijuna; kavežedeovci; Korejci, Latvijci. – Kraj Velikoga pasijansa. – Inteligencija. – Slučaj sverdlovskih nastavnika. – Inženjeri. – Čeesi. – Pretjerane i besmislene optužbe, u selu i u gradu. – Pojam „krivnje“ – desni oportunizam.

Protubujica 1939. godine. – Bujice 1939.: Česi, Poljaci, zapadni Ukrajinci, zapadni Bjelorusi, Moldavci. – Zarobljenici iz rata protiv Finske. – Uhićenja i strijeljanja na početku rata u zapadnim oblastima te na Baltiku. – „Širenje glasina i panike“. – Uhićenja zbog dijelova za radioprijamnike. – Bujica Nijemaca. – Bujica opkoljenih. – Uhićenja u vojsci na Dalekome istoku. – Bujica generala. –Bujica Moskovljana koji nisu bježali pred ratom. – Bujica vojnika zbog naredbe br. 228. – Bujica s okupiranih teritorija (58.1.a), bivših zarobljenika (58.1.b). – Za što se zapravo svima njima sudilo. – „Afrikanci“. – Kadenkova grupa. – Deportacija nacija 1943.–1944. i kako se ona odvijala. – Njemački i japanski „ratni zločinci“. – Bujica ruskih emigranata. – Vlasovci. – Građanske izbjeglice pred sovjetskom vlašću. – Kako je Zapad sakrio njihovo izručenje. – Armija Krajowa. – Banderovci. – „Djevojke za strance“. – Španjolska djeca. – Protubujica svećenika.

Sustav bujica organiziranih kriminalaca i običnih lopova. – Pulsacija Dekreta. – Dekret „četiriju šestina“. – Dvadesetpetogodišnja kazna. – Neprijavljivanje političkoga prijestupa. – Ponavljači 1948.–1949. – „Djeca osvetnici“. –Bujica 1948.–1950. – Širitelji državnih tajni. – Banderovci i stanovnici Zapadne Ukrajine. – Društvena preventiva na Baltiku. – Grci s Kavkaza. – Židovi i „proces protiv liječnika“.

Praznih zatvora nije bilo.

3. POGLAVLJE: ISTRAGA .

Tko bi se nadao mučenju u XX. stoljeću? – Ne treba se sjećati.

Istraga – protjerivanje kroz usku cijev. – Napuhani „slučajevi“ prvih sovjetskih godina. – Potraga za nepostojećim krivnjama. – Nije važna krivnja, već

pripadnost određenoj klasi. – Odatle se ne vraćaju. – Predistraga? – Pištolj na stol. – Noćna ispitivanja. – Vruće ćelije. – Mučenja je bilo uvijek. – Kategorije uhićenika koje podliježu mučenjima. – Grupa Romualdasa Skirjusa. – Osobno priznanje umjesto dokaza, teorija Višinskoga. – Kako se uvodila praksa mučenja. – Prednost blagih metoda. – Psihičke metode. – Fizičke. – Kombiniranje jednih i drugih. – Nesanica. – Lančano ispitivanje. – Boks sa stjenicama. – Samice. – Glad. – Batinanje. – Zauzdavanje. Nepripremljenost za istragu. – Pogrešne pretpostavke intelektualaca. – Kazneni zakon i Zakon o kaznenome postupku, njihovi nepoznati članci. – Kako se iskorištava usamljenost okrivljenika. – Pretrpanost istražnih ćelija (1918., 1931., 1937., 1945.) i njezino djelovanje. – Rjuminov pendrek. – Za bradu i brkove. – Ono najgore. – Ćelijska nagovaranja na predaju. – Argumenti ortodoksnih komunista. – Koliko sami ortodoksni komunisti vrijede? – Tko se svega odrekao. – Berdjajev 1922. – Starica vjernica. – Kako su se tijekom istrage držali prijašnji ruski revolucionari. – Usporedba carske i sovjetske istrage.

Moja istraga. – Čađa iz lubjanskih dimnjaka.

Organi ne traže dokaze. – Kako istražitelji razvlače istragu. – Ispitivanje kod državnoga odvjetnika. – Članak dvjesto šesti. – Potpis o daljnjemu neširenju.

4. POGLAVLJE: PLAVI ŠIRITI

133

Mi ne vidimo naše istražitelje. – Kako ih objasniti? – Divnič uspoređuje Gestapo i MGB. – Istražitelji formuliraju svoja načela. – Njihovi motivi. – Opojnost vlasti za mladoga obavještajca. – Vjernost Organima! – Razonode koje unose živost. – Ne suzdržavati se u izljevima bijesa. – Seksualna znatiželja. – Mogućnost bogaćenja. – Osveta državnoga odvjetnika. – Lakomost istražitelja. – Pijančevanja. – Uhićeni obavještajci. – Bujice obavještajaca. – Abakumov i Rjumin u zatvoru.

A tko bi postao svatko od nas? – Zašto smo odbijali NKVD-ove škole. – Što od čovjeka učine epolete. – Moje prvo sprovođenje. – Časnički kofer. – Srdžba s teretnih zaprežnih kola. – Ja sam časnik! – Crta koja razdvaja dobro i zlo. – Dobri obavještajci. – Poručnik Ovsjanikov. – Predavanje Vere Kornejeve u obavještajnome uredu. – D. P. Terehov, vrhovni sudac. – Tamničarka Velikoga doma. – Nije sve dobro što na dobro sliči. – Boja nebesa. – Jagoda i ikone. – Priroda zločinstva. – Uloga ideologije. – Prag zločinstva. – Osuda zločinaca u Zapadnoj Njemačkoj i njihovo pomilovanje kod nas. – Kako da se Rusija očisti?

5. POGLAVLJE: PRVA ĆELIJA – PRVA LJUBAV . . . . . . . . . . . . . . . . . . 160

Veliki dom za vrijeme opsade Lenjingrada. – Prva istražna ćelija! – Suhanovka. – Suhanovska istražna samica. – Mi, ljudi!

Moj ulazak u prvu ćeliju. – Detektor. – Zatvor nije provalija. – Udobni život.

Prethodni naraštaji. – Svakodnevica rane Lubjanke. – Anatolij Fastenko. – Amnestija 17. listopada 1905. – Bjegovi u tim godinama. – Potemkinovac iz Kanade. – Ne čujemo sve što ulazi u naše uši.

Inženjer sovjetskoga formata. – „Ako se mora dati život“. Raspored lubjanskoga dana. – Promišljeno ili samo od sebe? – Arno Susi. – Jutarnje sljedovanje. – Zatvorski liječnik. – Naša prava. – Ćelija 53. – Šetnja lubjanskim krovom. – Iz povijesti Estonije. – Lubjanska knjižnica.

Jurij Jevtuhovič, njegova priča. – Termin „vlasovac“.

Lubjanski dan na izmaku. – Dobrotvorni prilozi zatvorenicima u vremenu prije Revolucije. – Zatvorski znakovi.

„Car Mihail“.

Kraj rata u zatvoru.

6. POGLAVLJE: ONO PROLJEĆE .

204

Ruski zarobljenici, vršnjaci Listopadske revolucije. – Kako su se vraćali. – Što su sve preživjeli. – Domovina ih je triput izdala. – Kako potpadamo pod predrasude. – Odakle toliki izdajice? – Nepriznavanje zarobljeništva. – Izlaz za jednoga vojnoga zarobljenika. – Špijuni na jedan dan. – Kazna najvjernijima. –Logori za provjeru i ﬁltraciju. – „Eh, da sam znao!“

Biograﬁja generala A. A. Vlasova. – Dobrovoljačke protusovjetske postrojbe u prvim godinama rata. – Hitlerov strah od stvaranja ruskih oružanih snaga. – Vlasovljeva agitacijska putovanja. – Nade vlasovaca u saveznike. – Ratne epizode vlasovaca. – Konjanik tjera zarobljenika. – Sudbina brigade iz Lokota pored Brjanska. – Pristanak na stvaranje ruskih divizija ujesen 1944. – Komitet oslobođenja naroda Rusije, praški manifest. – Prva i posljednja djelovanja 1. i 2. ruske divizije. – Neshvaćanje Zapada. – Uzaludna kapitulacija. – Sudbina ostataka. – Predaja Kozaka Engleskoj. – Roosevelt i Churchill…? – Engleski koncentracijski logori. – Općenito o vlasovcima.

Sudbina ruske emigracije. – Kako ih je dočekivala domovina. – Kako su izvrtali Kazneni zakon u izricanju optužbi protiv njih. – Pukovnik Jasevič. – Igor Tronjko, moj naraštaj u emigraciji.

Zatvorska legenda o Altaju. – Očekivanja amnestije toga proljeća. – Po presude na butirski kolodvor.

7. POGLAVLJE: U DAKTILOGRAFSKOME ODJELU

242

Kako su izricali presude OSO-a. – Administrativne presude prije Revolucije. – Trojka GPU-a – Trojke. – Njihovo preinačivanje i suodnos s OSO-om. – Slovni članci. – Prednosti OSO-a pred sudom. – Presude koje dođu za zatvorenicima.

Zatvoreni rad političkih sudova. – Usporedbe s prijašnjom Rusijom. – Odvjetnici koji optužuju. – Predodređenost presuda. – Široka tumačenja Zakona. – Tajne upute. – Ima li smisla oslobađajuća presuda? – Proces protiv Pavela Čuljpenjova. – Slučajevi prijekih sudova. – Moj susret s Vrhovnim sudom.

8. POGLAVLJE: DJETINJSTVO ZAKONA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .260

Mi sve zaboravljamo... – ČEKA-ina „Izvansudska presuda“. – Brojevi čekističkih strijeljanja u usporedbi s prijašnjim brojkama strijeljanih u Rusiji. –Sudovi nakon Listopadske revolucije. – Sličnost narodnih sudaca i revolucionarnih prijekih sudova. – Željeznički prijeki sudovi, prijeki sudovi VOHR-a. – Osnivanje revolucionarnih vojnih prijekih sudova i načela njihova djelovanja. – Brojevi strijeljanih 1920. godine. – Prijeki sudovi kao bojni odredi. – Kada se gubi smisao apelacijskoga prava. – Živahna mjesta tih godina. – Seljački ustanci. – Prijeki sud u Rjazanju sudi tolstojevca. – Knjiga Krilenkovih govora. – Opći zadaci sovjetskoga suda. – Proces protiv Ruskih novina. – Proces trojici istražitelja Moskovskoga revolucionarnoga prijekoga suda. – Proces protiv Kosireva. – Neugodnosti u ČEKA-i u veljači 1919. – Proces protiv svećenstva (Samarin i dr.). – Zvenigorodska zvonjava za uzbunu. – Procesi protiv Crkve u provinciji, udari na Crkve i manastire. – Cirkularno pismo iz 1920. godine o likvidaciji moštiju. – Boljševičko određenje pitanja inteligencije. – Proces protiv „Taktičkoga centra“. – Prava istina o njemu. – „Slučaj Tagancev“.

9. POGLAVLJE: ZAKON SAZRIJEVA . . .

292

Proces protiv Glavne uprave za goriva. – Oživljavanje procesa poslije Građanskoga rata. – Proces protiv inženjera Oljdenborgera.

Glad u Povolžju i konﬁskacija crkvenih dragocjenosti. – Moskovski proces protiv Crkve 1922. – Petrogradski proces protiv Crkve. – Proces protiv esera. –Uprizorenja razjarenih masa. – Mučenje smrću. Savinkovljev slučaj. – Njegova smrt.

10. POGLAVLJE: ZAKON JE SAZREO 323

Nova Lenjinova ideja: deportacija inteligencije u inozemstvo 1922. – Rađanje pojma „štetočinstvo“. – Neuspjeh s Paljčinskim, von Meckom i Veličkom. –Proces protiv Prompartije. – Postoji li zagonetka u moskovskim procesima koji su služili primjerom ostalima? – Proces protiv „Saveznoga biroa menjševika“ i kako je bio insceniran. – M. P. Jakubovič. – Procesi iz 1937. i 1938. – Zagonetka? – Zar su takvi bili revolucionari? – Audicija kandidata za uloge. – Skrivena priča posljednjih Buharinovih mjeseci.

Kadijski slučaj, rajonski proces. – Zašto diljem zemlje nije bilo suđenja otvorenih za javnost.

11. POGLAVLJE: PREMA NAJVIŠOJ MJERI .

369

Ukidanje smrtne kazne za vrijeme Elizabete. – Umjerenost njezinih nasljednika. – Podaci Taganceva o smrtnim kaznama s kraja XIX. i početka XX. stoljeća. – Povijest smrtne kazne pri boljševicima. Glumljenje njezina ukidanja, lukavstva i zaobilaženja. – Smrtne kazne 1930-ih godina, šest seljaka od Carskoga Sela. – Strijeljanja 1937.–1938. – Okolišanja posljednjih godina Staljinove vladavine.

Primjeri za što su izricali strijeljanja. – Grupa Ignatovskoga. – Izljev očajanja K. I. Strahoviča. – Ako se gledaju njihove fotograﬁje... – Osjećaji u posljednjim minutama. – Uobičajene patnje osuđenika na smrt u pretrpanim zatvorima. –Zašto su tako dugo u zatvoru držali osuđenike na smrtnu kaznu? – Bavljenje znanošću osuđenika na smrt i istražitelja. – Ćelija osuđenika na smrt kao istražiteljska metoda. – Psihologija nesuprotstavljanja. – V. G. Vlasov pod smrtnom presudom. – Ćelije smrti zatvora u Kinešmi. – Ritam dana i noći. – Kozački kapetan Homenko. – Uvreda dželata. – Kako je Vlasov prihvatio pomilovanje.

12. POGLAVLJE: KAZNENI ZAVOD

388

Slabljenje ruskoga zatvorskoga režima prema početku XX. stoljeća. – Pooštravanje sovjetskoga režima od 1918. – Režim za političke zatvorenike. – Borba zatvorenika za svoja prava u sovjetskim zatvorima. – Eseri u solovjeckim skitovima (1922.–1925.). – Gornjouralski izolator od 1925.

Snaga štrajka glađu. – Za vrijeme cara. – Suzbijanje štrajkova glađu za vrijeme 1920-ih. – Gušenje 1930-ih. – Šopanje. – Štrajk glađu kao kontrarevolucionarno djelovanje. – Kako je zatvor novoga tipa pobijedio štrajkove glađu. – Nema javnoga mnijenja!

Kraj socijalista u Velikome pasijansu. – Njihovo samoizdvajanje od „kaera“. – „Politi“ očima „kaera“. – Samoizdvajanje trockista i komunista.

Kome je namijenjen kazneni zavod. – Jačanje i širenje središnjih zatvora pri sovjetskoj vlasti. – Režim politoizolatora. – I kako ga doživljava zatvorenik. –N. Kozirjev, čudo s astroﬁzikom.

DRUGI DIO: VJEČNO KRETANJE

1. POGLAVLJE: BRODOVI ARHIPELAGA

411

Uhodani sustav. – Kako trpaju u vagonzak. – Kako to zamisliti u susjednome kupeu. – Podrijetlo termina stolipinov vagon. – Kako je taj vagon napravljen. – Do koje ga se mjere puni. – Slane haringe, ali bez vode, zašto. – Pražnjenje u vagonzaku. – Miješanje političkih s kriminalcima. – Povlastice političkih u carskome zatvoru. – Prvi susret s kriminalcima. – Raspad uobičajenih predodžbi. – Razjedinjenost pedeset osmoga i njegova nemoć. – Nekažnjivost kriminalaca. Kako se ona zasniva na Kaznenome zakonu i marksizmu. – Sudjelovanje stražara u kriminalnoj pljački. – Izravna pljačka od stražara, njezine metode.

Kako zatvorenici doznaju svoju rutu. – Kako poslati pismo iz vagonzaka. Ništa ne treba imati! – Promatrati, pamtiti. – Priča Maxa Santerrea. – Priča Ivana Koverčenka. – Erik Andersen sluša rusku djevojku. „Klatno“ u vagonzaku. – Iskrcavanje. – Kako treba sjesti na zemlju. – Milostinja od slobodnih. – Zavoli takve trenutke! – Primi se pod ruku! – Primi se za pete! – Huškanje pasa na one koji zaostaju.

Marice iz dvadesetih. – Lakiranje u boje nakon rata. – Unutarnje uređenje marice. – Kako ondje vladaju kriminalci. – Susret potpukovnika Ivanova.

2. POGLAVLJE: LUKE ARHIPELAGA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .442

Kako ih prenijeti na kartu. – Ono što im je zajedničko. – Usporedba različitih usputnih tamnica u različitim godinama. – Sjeverne logorske usputne tamnice. – Zatvori bez kibli i što učiniti? – Kupaonica u usputnim tamnicama. – Krelci usputnih tamnica. – Kučkini sinovi. – Lukavosti kriminalaca. – Rijetki slučajevi otpora političkih. – Moje poniženje u Crvenoj Presnji.

Prvo pismo poslije uhićenja. – Žena iznad usputne tamnice u Kujbiševu. –Budući spomenici Arhipelagu. – Širina nazora u usputnim tamnicama. – Erik Arvid Andersen i njegova priča. – Besmislenost masovnih prebacivanja. – A tako i individualnih. – Usputna tamnica kao odmor. – Rad do iznemoglosti u usputnim tamnicama. – Kako je teško bilo biti daleko od vlasti.

Crvena Presnja 1945. – Mito za sprovođenje. – Oslobođenje duše odricanjem od taštine. – Zamjena kazni. – „Kupci“ u usputnim tamnicama. – Tržnica ropkinja. – Pouke zatvorenika koji je bio sprovođen prema posebnome nalogu. – Pod bilo koju cijenu?

3. POGLAVLJE: KARAVANE ROBOVA

465

Prednost „crvenih ešalona“ za državu. – Priprema teretnoga vagona. – Priprema ešalona. – Skrivanje od ostalih stanovnika. – Otpremanje iz Orela godine 1938. – Tehnika trpanja. – Metode pretresa. – Straža se okorištava. – Kriminalci u crvenome vagonu. – Nesređenost u izdavanju hrane. – Noćne provjere čekićima. – Stradanja od hladnoće. – Dugi ešaloni i opunomoćeni oper. – Na nenatkrivenim vagonima po uskotračnoj pruzi. – Prihvat ešalona na odredištu po hladnoći. – Kada uopće nema logora.

Sprovođenja teglenicama na sjever. – Ovdašnji kriminalci. – Slučaj suprotstavljanja. – Parobrodi na Kolimu. – Požar na Džurmi 1939. – Daljnja sprovođenja Kolimom. – Pljačka za vrijeme prihvata u Magadanu.

Pješačka sprovođenja na sjever. – Hranjenje. – Strijeljanja na putu. – Tjeranje palicama. – Pješačka sprovođenja u gradovima za vrijeme dvadesetih i tridesetih godina. – Svi su načini loši, a ono što slijedi – još je gore.

4. POGLAVLJE: S OTOKA NA OTOK

481

Sretni slučaj zatvorenika sprovođena prema posebnome nalogu. – Posebno sprovođenje. – Kako su me pokupili iz logora. – Legenda o šaraškama. –Dojmovi za vrijeme putovanja među slobodnim ljudima. – Osjećaj olakšanja povratkom na Arhipelag.

Svijet je mali! – Zatvorenički telegraf. – Znanstveno-tehničko društvo u ćeliji. – Timofejev-Resovski. – Blaženstvo zatvoreničkoga sna. – Butirska ćelija 75, ljudi u njoj. – Večernja predavanja. – Percepcija zatvorenika.

Butirska crkva, zatvorenička svakodnevica u njoj. – Rumunjski špijun Vladimirescu. – Poslijeratna mladež u Butirkama. – Gamerov. – Ingal. – Ponos zbog zatvaranja. – Studentska pjesma. – Novi naraštaji – kamo...?

Aleksandr Solženjicin ARHIPELAG GULAG

Biblioteka: Posebna izdanja 211.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Arhipelag Gulag II.

This work was originally published separately in three volumes under the following titles: Arhipelag Gulag I, II, III

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Lektura: Bonislav Kamenjašević

Dizajn naslovnice: Frane Balta

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-932-9 (cjelina)

ISBN 978-953-235-934-3 (sv. 2)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191202057.

Aleksandr Solženjicin

ARHIPELAG GULAG

1918.–1956.

POKUŠAJ KNJIŽEVNOGA

ISTRAŽIVANJA

III.–IV.

Preveo s ruskoga Gabrijel Jurić

Aleksandr Solženjicin u logoru na Kaluškoj mitnici 1946. u Moskvi

TREĆI DIO

ISTREBLJIVAČKO-RADNE

Samo nas oni mogu razumjeti koji su jeli s nama iz iste zdjele.

iz pisma jedne Huculke, bivše zečke

Nema kraja onomu za što što bih morao naći mjesta u ovome dijelu. Da bi se prodrlo do strašnoga smisla svega toga i da bi se sve obuhvatilo u jedno, potrebno je rastegnuti mnoštvo života provedenih u logorima – u istim onim logorima u kojima se nijedno odsluženje kazne nije moglo privesti kraju bez povlastica jer su logori bili izumljeni – radi istrebljenja.

Stoga: svi oni koji su dublje zagrabili, koji su dobrano okusili – oni su već u grobu i ništa nam neće ispričati. Ono najvažnije o tim logorima nitko nikada neće ispričati.

Cjelokupan opseg ove priče i njezine istine nadilazi snage osamljenoga pera. Mene je dopala tek rupa kroz koju sam provirio na Arhipelag, to nije pogled s kule. No, srećom, isplivalo je i isplivava još nekoliko knjiga. Možda u Šalamovljevim Pričama s Kolime čitatelj bolje osjeti okrutnost duha Arhipelaga i granice ljudskoga očaja.

Ta okus mora može se kušati i jednim gutljajem.

1. POGLAVLJE

PRSTI AURORE

Ružoprsta Eos, tako često spominjana kod Homera, a kod Rimljana nazivana Aurorom, pomilovala je svojim prstima i prvo rano jutro Arhipelaga.

Kada su naši sugrađani čuli na BBC-ju kako je M. Mihajlov otkrio da su tobože koncentracijski logori u našoj zemlji postojali već 1921. godine, onda su mnogi među nama (pa i na Zapadu) bili preneraženi: Zar tako rano? Zar već 1921.?

Naravno da nije tako! Naravno da je Mihajlov pogriješio. Oni, koncentracijski logori, 1921. već su radili punom parom (čak su radovi na njima tada već privođeni kraju). Daleko bi točnije bilo reći da se Arhipelag rodio s pucnjevima s Aurore.

A zar je moglo biti drukčije? Razmislimo malo.

Zar Marx i Lenjin nisu naučavali da je stari buržujski stroj prisile potrebno srušiti i umjesto njega smjesta stvoriti novi? A u stroj prisile ulaze: vojska (mi se ne čudimo što je početkom 1918. stvorena Crvena armija); policija (još i prije vojske vraćena je i milicija); sud (od 24. studenoga 1917.); i – zatvor. Zašto bi, uspostavljajući diktaturu proletarijata, morali otezati s novim oblikom zatvora?

To jest, općenito je bilo potpuno nemoguće čekati, bilo na stari bilo na novi tip zatvora. Već u prvim mjesecima poslije Listopadske revolucije Lenjin je zahtijevao „najodlučnije drakonske mjere podizanja discipline“.1 A jesu li moguće drakonske mjere – bez zatvora?

Što je novoga ovdje bila u stanju uvesti proleterska država? Iljič je opipavao nove putove. U prosincu 1917. on predlaže sljedeći komplet kazni: „konﬁskaciju čitave imovine... zatvaranja, upućivanja na bojište i prisilne radove svima koji se ogluše o trenutne zakone.“2 Prema tome, možemo primijetiti da

1 V. I. Lenjin, Sabrana djela, 5. izdanje, sv. 55, Državno izdanje političke literature, Moskva, 1958.–1965., sv. 36. str. 217. (op. a.)

2 Isto, sv. 35, str. 176. (op. a.)

su prisilni radovi, kao vodeća ideja Arhipelaga, bili istaknuti već u prvome poslijelistopadskome mjesecu.

Nije se moglo dogoditi da se Vladimir Iljič ne zamisli nad budućim kaznenim sustavom dok je još mirno sjedio s drugom Zinovjevom među mirisnim livadama Razliva okružen zujanjem bumbara. On je već tada izračunao i umirivao nas da je „gušenje manjine eksploatatora od većine dojučerašnjih najamnih robova u tolikoj mjeri lakši, jednostavniji i prirodniji pothvat, koji će koštati daleko manje krvi... koji će za čovječanstvo izaći daleko jeftinije“ nego prethodno gušenje većine od manjine.3

I koliko nas je izašlo to „lakše“ unutarnje gušenje od početka Listopadske revolucije? Prema proračunima I. A. Kurganova, profesora statistike u emigraciji, od 1917. do 1959. godine, bez vojnih gubitaka, samo od terorističkoga uništenja, gušenja, gladi, povećane smrtnosti u logorima, uključujući deﬁcit zbog sniženoga nataliteta – izašlo nas je 66,7 milijuna ljudi (ako se ne računa deﬁcit – 55 milijuna).

Šezdeset šest milijuna! Pedeset pet!

Bio našijenac ili tuđin – tko ne bi zanijemio?

Mi, naravno, ne jamčimo za brojeve profesora Kurganova, no nemamo službenih podataka. Čim se objave službeni podaci, stručnjaci će ih moći kritički usporediti. (Već se sada pojavilo nekoliko istraživanja u kojima se koristila prikrivena i razbacana sovjetska statistika – ali i iz njih nadire zastrašujuće more stradalih.)

Ovdje bi bili zanimljivi još i ovi podaci: koliko je osoblja bilo u središnjemu aparatu strašnoga III. odjela, što se poput lente proteže kroz čitavu veliku rusku književnost? Za vrijeme nastanka – 16 ljudi, na vrhuncu – 45. Čak i za gubernijski odjel ČEKA-e u nekoj zabiti bio bi to smiješan broj. Ili pak ovo: koliki je broj političkih zatvorenika zatekla u carskoj Tamnici naroda Listopadska revolucija? (Treba imati na umu da su se među „političke zatvorenike“ u prijašnjoj Rusiji računali i eksproprijatori, provalnici, ubojice političara.) Svi ti podaci negdje već postoje. Po svoj prilici samo je u Krestima takvih zatvorenika bilo više od pedeset, u Šliseljburgu šezdeset trojica, a nekoliko se stotina vratilo iz sibirske deportacije i robije (iz središnjega zatvora u Aleksandrovsku bilo je oslobođeno njih dvjestotinjak), a koliko ih je još čamilo u svakomu gubernijskome zatvoru! Zanimljivo – koliko, baš točno? Evo podataka za Tambov preuzetih iz tamošnjih svojedobno aktualnih novina. Veljačka revolucija, što je raskrilila vrata zatvora u Tambovu, našla je ondje...

3 Isto, sv. 33, str. 90. (op. a.)

7 (sedam) političkih zatvorenika. U Irkutsku je riječ o kudikamo većemu broju – 20 ljudi. (Suvišno je napominjati da od veljače do srpnja 1917. ljude nisu trpali u zatvor zbog politike, a poslije srpnja ležali su također samo pojedinci, i to bez ikakve stiske.)

Međutim, eto ti nevolje: prva sovjetska vlada bila je koalicijska, dio narodnih komesarijata trebalo je predati lijevim eserima te je, među ostalima, po nesreći, u njihovim rukama završio i NKP. Vodeći se gnjilim sitnoburžujskim predodžbama o slobodi, taj je NKP doveo kazneni sustav skoro do propasti, kazne su se pokazale preblagima, a skoro se nisu ni koristili naprednim načelima prisilnoga rada. U veljači 1918. predsjednik Sovjeta narodnih komesarijata drug Lenjin iznio je zahtjev za povećanjem broja zatvora te zahtjev za pojačanim suzbijanjem kriminala,4 dok je u svibnju, kada u njegove ruke već prelazi konkretno rukovodstvo, naredio5 da za mito ne treba davati manje od 10 godina zatvora i povrh toga 10 godina prisilnoga rada, to jest sve skupa 20. Takva se skala isprva mogla činiti pesimističnom: zar će za 20 godina još biti potrebni prisilni radovi? No mi znamo da su se prisilni radovi pokazali vrlo vitalnom mjerom te su čak i nakon 50 godina sasvim popularni.

U svim zatvorima zatvorsko je osoblje još puno mjeseci poslije Listopada bilo ono isto carsko, jedino što bi u njima postavili komesare. Čuvari su se obezobrazili i stvorili svoj sindikat („Savez zatvorskih službenika“) te su za zatvorsku administraciju postavili – izborno načelo! Za njima nisu zaostajali ni zatvorenici: oni su također imali unutarnje samoupravljanje. (Cirkularno pismo NKP-a od 24. travnja 1918.: zatvorenike, gdje god je moguće, poticati da jedni druge kontroliraju i prate.) Takva sloboda po zatvorima („anarhistička nedisciplina“), jasna stvar, nije odgovarala zadacima diktature napredne klase i loše je pogodovala čišćenju ruske zemlje od štetne gamadi. (Ma o čemu govorimo ako se zna da zatvorske crkve nisu bile zatvorene! – pa su naši, sovjetski, zatvorenici nedjeljama drage volje tamo zalazili, makar protegnuti noge.)

Naravno, ni carski tamničari nisu bili posvema izgubljeni za proletarijat, na kraju krajeva bila je to važna struka za prvotne ciljeve revolucije. Stoga je predstojalo „odabrati one osobe iz zatvorske administracije koje nisu sasvim okorjele i odrvenjele u običajima carskoga zatvora (A što znači „nisu sasvim“? Kako ćeš to utvrditi? Zaboravili su „Bože, čuvaj cara“?) te mogu

4 Isto, sv. 54, str. 391. (op. a.)

5 Isto, sv. 50, str. 70. (op. a.)

biti iskorištene za rad na novim zadacima“.6 (Primjerice, jasno odgovaraju: „Upravo tako“, „Nipošto“, ili pak brzo okreću ključ u bravi?) Naravno, i same zatvorske zgrade, ćelije, rešetke i brave, tek su naizgled ostajale kakve su bile, to je bilo samo na prvi pogled, jer su zapravo dobile novi klasni sadržaj, visoki revolucionarni smisao.

Pa ipak, navika sudova do sredine 1918., da osuđuju sve po inerciji „na zatvor“ pa opet „na zatvor“, usporavala je slom staroga državnoga uređenja u dijelu koji se odnosio na zatvore.

Sredinom 1918., točnije 6. srpnja, zbio se događaj čije značenje ne shvaćaju svi, događaj koji se površno predstavlja kao „gušenje pobune lijevih esera“. Međutim, riječ je o prevratu koji nimalo ne zaostaje za 25. listopada. Dana 25. listopada proglašena je vlast Sovjeta deputata, otuda i naziv sovjetske vlasti. No u prvim mjesecima ta je nova vlast bila još snažno zamućena predstavnicima i drugih stranaka osim boljševičke. Premda je koalicijska vlada bila sastavljena samo od boljševika i lijevih esera, u sastavu Sveruskih kongresa (II., III., IV.) i na njima izabranih VCIK-ova još su se našli i predstavnici drugih socijalističkih stranaka – esera, socijaldemokrata, anarhista, narodnih socijalista. Zbog toga su VCIK-ovi nosili u sebi nezdrav karakter „socijalističkih parlamenata“. Ali tijekom prvih mjeseci 1918. nizom odlučnih mjera (podržanih od lijevih esera) predstavnike su drugih socijalističkih stranaka ili isključivali iz VCIK-a (njegovom odlukom, svojevrsni parlamentarni protokol) ili im nisu dopuštali biti izabranima u njega. Posljednja inorodna stranka koja je činila trećinu parlamenta (V. kongresa sovjeta) bili su lijevi eseri. Napokon je kucnuo čas da se i njih oslobode. Dana 6. srpnja 1918. svi su bez iznimke bili isključeni iz VCIK-a i SNK-a. Samim time vlast Sovjeta deputata (tradicionalno nazivana sovjetskom) prestala je suprotstavljati se volji stranke boljševika te je poprimila formu Demokracije Novoga Tipa. Tek je od toga povijesnoga datuma mogao u punome smislu početi preustroj staroga zatvorskoga uređenja i stvaranje Arhipelaga.7

6 Sovjetsko pravosuđe: Kratki zbornik članaka za kongres sovjeta, u redakciji i s predgovorom D. I. Kurskoga, Moskva, Državno izdanje, 1919., str. 20. (op. a.)

7 Na suhoparno-žestokome jeziku Višinskoga: „...sa svojim izvorno univerzalnim povijesnim značenjem jedinstven u svijetu proces stvaranja novih ustanova... s novim socijalnim sadržajem na razvalinama staroga, plemićko-policijskoga i buržujskoga sustava zatvora, tih ‘mrtvih domova’ što su ih eksploatatori bili sagradili za radnike“. (Od zatvora k odgojnim ustanovama, pod zajedničkom redakcijom A. J. Višinskoga; Institut kaznene i popravno-radne politike pri Državnome odvjetništvu SSSR-a i Narodnome komesarijatu pravosuđa RSFSR-a, Moskva, Sovjetsko zakonodavstvo, 1934., str. 5. (op. a.)

A smjer toga poželjnoga preustroja bio je poznat već odavno. Ta još je Marx u Kritici gotskoga programa upozorio da je jedino sredstvo preodgoja zatvorenika – proizvodni rad. Jasna stvar, kako je puno kasnije objasnio Višinski, „ne onaj rad koji isušuje um i srce čovječje“, već „čarobnjak, koji ljude iz nepostojanja i ništavila pretvara u heroje“.8 Zašto naš zatvorenik ne može trabunjati u ćeliji ili čituckati knjige, već mora raditi? To je stoga što u Republici Sovjeta nema mjesta prisilnomu dokoličarenju, tome „prisilnome parazitizmu“, koji se mogao naći za vrijeme parazitskoga carskoga uređenja, naprimjer u Šliseljburgu. Takvo zatvoreničko besposličarenje naprosto bi proturječilo temeljima radnoga uređenja Sovjetske Republike, koji su uneseni u Ustav 10. srpnja 1918.: tko ne radi, neka i ne jede. Prema tome, ako zatvorenici ne bi bili angažirani na kakvu poslu, njima se prema novome Ustavu mora oduzeti sljedovanje.

Središnji kazneni odjel NKP-a, osnovan u svibnju 1918. (na čijemu su čelu već bili boljševici, lijevi eseri poslije Brestlitovskoga mira izašli su iz vlade), istoga je trena potjerao tadašnje zeke na posao („počeo je organizirati proizvodni rad“). Međutim, to je proglašeno zakonom već poslije srpanjskoga prevrata, točnije 23. srpnja 1918. u Privremenoj uputi o oduzimanju slobode (ona je bila na snazi tijekom čitavoga Građanskoga rata, sve do studenoga 1920.): „Oni kojma je oduzeta sloboda, a sposobni su za rad, obvezno se angažiraju na ﬁzičkim poslovima.“

Može se reći da je od te Upute od 23. srpnja 1918. (devet mjeseci poslije Listopadske revolucije) i krenulo s logorima i rodio se Arhipelag. (Tko može prigovoriti da je riječ o prijevremenome porođaju?)

Nužnost prisilnoga rada zatvorenika (uzgred, i bez toga svima već jasna) bila je još dodatno pojašnjena na VII. sveruskome kongresu sovjeta: „Rad je najbolji način kako paralizirati poguban utjecaj... beskonačnih razgovora zatvorenika, u kojima iskusniji upućuju novake.“9

Nedugo zatim pojavili su se i komunistički subotnici10 te je isti onaj NKP izdao sljedeći poziv: „Nužno je priučiti [zatvorenike] na rad komunistički, kolektivni.“11 To jest, sada već komunistički duh subotnika prenijeti u prisilne logore!

8 Isto, str. 10. (op. a.)

9 Izvještaj Narodnoga komesarijata pravosuđa VII. sveruskome kongresu sovjeta, [Moskva], Tipograﬁja pri Moskovskome taganskome zatvoru, [b/g], str. 9. (op. a.)

10 Besplatan rad za opće dobro obavljan subotama. (op. prev.)

11 Materijali Narodnoga komesarijata pravosuđa, sv. 3, Moskva, Narodni komesarijat pravosuđa, 1918., str. 137. (op. a.)

Tako je ovo užurbano doba nabacalo odjednom mnoštvo zadataka koji su dopali desetljeća iza njih da se snalaze.

Temelji „popravno-radne politike“ bili su na VIII. kongresu RKP(b)-a (ožujak 1919.) uključeni u novi partijski program. Dok se puno organizacijsko osnivanje logorske mreže po Sovjetskoj Rusiji strogo poklopilo s prvim komunističkim subotnicima (12. travnja – 17. svibnja 1919.): odluke VCIK-a o logorima s prisilnim radovima donesene su 15. travnja 1919. i 17. svibnja 1919.12 Prema njima, logori s prisilnim radovima osnivani su (zauzimanjem gubernijske ČEKA-e) obvezno u svakome gubernijskome gradu (ondje gdje je pogodno – na području grada, ili u manastiru, ili na obližnjemu majuru) te u nekim kotarima (zasada ne u svima). Pojedini logor ne smije imati manje od tristo ljudi (kako bi se radom zatvorenika pokrili troškovi stražara i administracije) te se mora nalaziti u nadležnosti gubernijskih kaznenih odjela. Pa ipak, logori za prisilne radove nisu bili prvi logori u RSFSR-u. Čitatelj je već nekoliko puta u presudama prijekih sudova pročitao (prvi dio, 8. poglavlje) – „koncentracijski logor“ – i pomislio da nam se možda omakla pogreška? Da nepažljivo koristimo nešto kasniju terminologiju? Ma kakvi.

U kolovozu 1918., nekoliko dana prije nego što je F. Kaplan izvršila atentat na njega, Vladimir Iljič u telegramu Jevgeniji Boš13 i Penzenskomu gubernijskomu izvršnomu komitetu (nisu znali izaći na kraj s pobunom seljaka) napisao je: „Sumnjive (ne „krive“, već sumnjive – A. S.) zatvoriti u koncentracijski logor izvan grada.“ A osim toga: „Provesti nemilosrdni masovni teror...“14 (još nije bilo dekreta o teroru).

A 5. rujna 1918., deset dana poslije toga telegrama, izašao je Dekret SNK-a o crvenome teroru s potpisom Petrovskoga, Kurskoga i V. Bonča-Brujeviča. Osim direktiva o masovnim strijeljanjima, u njemu se osobito govorilo i o „osiguranju Sovjetske Republike od klasnih neprijatelja njihovom izolacijom u koncentracijske logore“.

Dakle, eto GDJE – u Lenjinovu pismu, a zatim u Dekretu Sovjetskoga narodnoga komesarijata – bio je nađen i smjesta prihvaćen i potvrđen taj termin, „koncentracijski logori“, jedan od glavnih termina dvadesetoga stoljeća, kojemu je predstojala velika međunarodna budućnost! I eto KADA – u

12 Zbornik uredbi i odluka Radničke i seljačke vlade izdan od Narodnoga komesarijata pravosuđa, 24. travnja 1919., br. 12, str. 124: O logorima za prisilne radove; 3. srpnja 1919., br. 20, str. 235: O organizaciji logora za prisilne radove. (op. a.)

13 Ovoj sada zaboravljenoj ženi tada je bila povjerena (preko CK-a i ČEKA-e) sudbina čitave Penzenske gubernije. (op. a.)

14 V. I. Lenjin, Sabrana djela, sv. 50, str. 143, 144. (op. a.)

kolovozu i rujnu 1918.! Sama ta riječ već je bila u uporabi za vrijeme Prvoga svjetskoga rata, ali se odnosila na vojne zarobljenike, na neželjene strance. Ovdje je ona prvi put bila primijenjena na građanima vlastite države. Jasan je prijenos značenja: koncentracijski logor za zarobljenike nije zatvor, već njihovo neophodno preventivno skupljanje. Tako se sada predlagalo izvansudsko preventivno skupljanje sumnjivih sunarodnjaka. Ugledavši u svojim mislima bodljikavu žicu oko neosuđenih, energičnomu Lenjinovu umu učinilo se zgodnim pronaći i odgovarajuću riječ – koncentracijski!

Uostalom, glava Revolucionarnoga vojnoga prijekoga suda tako i piše: „Zatvaranje u koncentracijske logore poprima karakter izolacije vojnih zarobljenika!“15 Ili, otvoreno govoreći: prema pravu okupacije, to se odnosi na sva obilježja vojnih djelovanja – samo usmjerena protiv vlastitoga naroda.

I ako su logori prisilnih radova NKP-a ušli u razred „općih mjesta za izdržavanje kazne“, onda konclogori nipošto nisu bili „opća mjesta“, no nalazili su se u izravnoj ČEKA-inoj ovlasti za posebno neprijateljske elemente i za taoce. U konclogore se kasnije, istina, dolazilo i preko prijekih sudova; ali, jasna stvar, tamo se nisu slijevali osuđenici, već samo oni koji su nosili biljeg neprijateljstva. 16 Za bijeg iz konclogora kazna se povećavala (također bez suda) deset puta! (Tada su kružile parole: „Deset za jednoga!“, „Sto za jednoga!“) Prema tome, ako je netko dobio pet godina pa pobjegao i bio uhvaćen, onda bi mu se kazna sama od sebe produžila do 1968. Za drugi pak bijeg iz konclogora predviđeno je bilo strijeljanje (i bilo je, dakako, brižno primjenjivano).

U Ukrajini su koncentracijski logori bili stvoreni sa zakašnjenjem – tek 1920.

Duboko je usađeno logorsko korijenje, samo što smo mu izgubili mjesta i tragove. O velikome broju prvih konclogora nema nam više tko pričati. Tek prema posljednjim svjedočanstvima još živih prvih logoraša moguće je štogod izvući i spasiti.

Ondašnje vlasti voljele su osnivati konclogore u bivšim manastirima: snažni debeli zidovi, solidne zgrade i k tome – prazne (ta monasi ionako nisu ljudi, njih će svejedno izbaciti). I tako su se u Moskvi konclogori nalazili u Andronikovome, Novospaskome i Ivanovskome manastiru. U petrogradskim Crvenim novinama od 6. rujna 1918. čitamo da je prvi koncentracijski logor „bio osnovan u Nižnjemu Novgorodu, u praznome ženskome mana-

15 K. H. Daniševski, Revolucionarni vojni prijeki sudovi, Moskva, izdanje Republičkoga revolucionarnoga prijekoga suda. 1920., str. 40 (pod oznakom „Povjerljivo“). (op. a.)

16 Od zatvora k odgojnim ustanovama, str. 27 i 28. (op. a.)

stiru... Za prvo vrijeme predviđeno je bilo otpremiti u Nižnji Novgorod u koncentracijski logor 5 tisuća ljudi.“ (moj kurziv – A. S.)

U Rjazanju su konclogor osnovali također u bivšemu ženskome manastiru (Kazanjskome). Evo što o njemu govore. Ondje su ležali trgovci, svećenici, „vojni zarobljenici“ (tako su nazivali privedene časnike koji nisu služili u Crvenoj armiji). Ali i – neodređena publika (tolstojevac I. J., s čijim smo se suđenjem već upoznali, završio je ovdje). Pri logoru nalazile su se radionice – tkalačka, krojačka, postolarska – i (već 1921. nose ovaj naziv) „zajednički radovi“, tj. popravak i izgradnja u gradu. Zatvorenike su izvodili u pratnji stražara, no majstore su samce prema vrsti posla puštali bez pratnje te su ih mještani hranili po kućama. Stanovništvo Rjazanja vrlo se suosjećajno odnosilo prema lišenicima (službeni im je naziv bio „lišeni slobode“, a ne „zatvorenici“), te su koloni u prolazu davali milostinju (dvopek, kuhanu ciklu, krumpir) – straža nije branila primanje milostinje, a lišenici su podjednako dijelili sve što bi dobili. (Kuda god se okreneš – to nisu naši običaji, nije naša ideologija.) Lišenicima je osobito polazilo za rukom zaposliti se u struci u državnome poduzeću (J.-u na željeznici) – te su tada dobivali propusnicu za kretanje po gradu (a noćivali bi u logoru).

U konclogoru su hranili ovako (1921.): pola funte kruha (plus još pola funte onima koji bi ispunili normu), ujutro i navečer – kipjatok, tijekom dana – zaimača čorbuljka (u kojoj bi bilo nekoliko desetaka zrnja i kore od krumpira).

Logorski život krasile su s jedne strane prijave provokatora (i uhićenje prema prijavama), a s druge strane dramska skupina i zbor. Rjazanjcima su priređivali koncerte u dvorani bivše Plemićke skupštine, puhački orkestar lišenika svirao je u gradskome parku. Lišenici su se sve više upoznavali i zbližavali s mještanima, što je polako postajalo nepodnošljivo – te su tada počeli deportirati „vojne zarobljenike“ u sjeverne logore posebne namjene.

Bila je to lekcija da se koncentracijski logori ne smiju nalaziti u okruženju običnoga građanskoga života, žele li biti nepopustljivi i strogi. Zbog toga se javila potreba za posebnim sjevernim logorima. (Koncentracijski su ispražnjeni nakon 1922.)

Čitavo ovo logorsko svanuće zaslužuje da se bolje zagledamo u njegove nijanse.

Po završetku Građanskoga rata dvije radne armije koje je stvorio Trocki morale su se raspustiti zbog negodovanja zadržanih vojnika. Time je ulo-

ga logora za prisilni rad u strukturi RSFSR-a prirodno ojačala. Prema kraju 1920. u RSFSR-u bila su 84 logora u 43 gubernije.17 Ako je vjerovati službenoj (premda tajnoj) statistici, ondje je u to vrijeme bilo 25 336 ljudi i osim toga još 24 400 „vojnih zarobljenika Građanskoga rata“.18 Oba broja, osobito posljednji, čine se dobrano umanjeni. Međutim, ako se uzme u obzir da ovdje ne spadaju zatvorenici u sustavu ČEKA-e, gdje su s pomoću rasterećenja zatvora, potapanja teglenica i drugih oblika masovnih uništenja brojevi mnogo puta počinjali od nule pa opet od nule – možda su ti brojevi i točni. Kasnije su nadopunjavani.

Rani logori za prisilne radove čine nam se sada nekako nedosezivi. Ljudi koji su u njima ležali kao da ništa nikome nisu ispričali – nema svjedočanstava. Beletristika, memoari, kada govore o vojnome komunizmu, spominju strijeljanja i zatvore, ali ništa ne govore o logorima. Nigdje se, pa ni između redaka, ne podrazumijevaju. Gdje su bili ti logori? Kako su se zvali...? Kako su izgledali...?

Uputa od 23. srpnja 1918. imala je onaj odlučni nedostatak (koji svi pravnici primjećuju) – u njoj nije ništa bilo rečeno o klasnoj diferencijaciji zatvorenika, to jest da jedne zatvorenike treba držati bolje, a druge gore. No u njoj je bio prikazan raspored rada – i tek zbog toga možemo ponešto predočiti. Uvedeno je osmosatno radno vrijeme. U prvome zanosu po novome je bilo odlučeno da se svaki zatvorenički posao, osim poslova u logorskome kućanstvu, plaća... (toliko je strašno da pero zapinje) ...100 % prema tarifama nadležnih sindikata. (Prema Ustavu su tjerali na rad, ali su i kanili platiti prema Ustavu, nema se tu što prigovoriti.) Istina, od zarade se odbijala cijena uzdržavanja logora i čuvara. „Savjesni“ su imali povlasticu: živjeli su u privatnome stanu, a u logor se javljali tek na posao. Za „posebnu predanost radu“ obećavalo se prijevremeno oslobađanje. A općenito nije bilo detaljnih pokazatelja o režimu koji je vladao. Svaki logor imao je nešto svoje. „U vremenu izgradnje nove vlasti, a uzimajući u obzir silnu pretrpanost zatvora (moj kurziv – A. S.), nije se moglo misliti o zatvorskome režimu kada je sva pozornost bila usmjerena prema rasterećenju zatvora.“19 Kao da čitaš babilonsko klinasto pismo. Odjednom toliko pitanja: Što se radilo u tim jadnim zatvorima? „Naši su za-

17 Središnji državni arhiv Listopadske revolucije (CGAOR), fond 393, popis 13, predmet 1v, list 111. (op. a.)

18 Isto, list 112. (op. a.)

19 Materijali Narodnoga komesarijata pravosuđa, izdanje 7, Moskva, Narodni komesarijat pravosuđa, 1920. (op. a.)

tvorski običaji odvratni... Najkraća kazna pretvara se u mučenje.“20 I koji su društveni razlozi takve pretrpanosti? I treba li se „rasterećenje“ shvatiti kao strijeljanje ili kao deportaciju po logorima? I što znači – nije se moglo misliti o zatvorskome režimu? – znači li to da Narodni komesarijat pravosuđa nije imao vremena čuvati zatvorenika od samovolje mjesnoga upravitelja logora, može li se samo tako to shvatiti? Ili: upute o režimu nije bilo, te je u godinama revolucionarne svijesti o nužnosti pravnih normi svaki svojeglavac mogao činiti sa zatvorenikom što je htio???

Iz skromne statistike (opet iz istoga zbornika Od zatvora...) saznajemo: u logorima su se uglavnom obavljali teški ﬁzički poslovi. 1919. samo je 2,5 % zatvorenika radilo u zanatskim radionicama, a 1920 – 10%. Također je poznato da je krajem 1918. Središnji kazneni odjel (čuj mu imena! čovjeka prođu srsi) radio na osnivanju zemljoradničkih kolonija. Poznato je da su u Moskvi zatvorenici poslužili stvaranju nekoliko „udarnih“ brigada za popravak vodovoda, grijanja i kanalizacije u nacionaliziranim moskovskim zgradama. (I ti su uhićenici, očito bez oružane pratnje, lutali Moskvom s matičnim ključevima, lemilicama i cijevima po hodnicima državnih ustanova, po stanovima tadašnjih velikana, čije su ih žene pozivale telefonom radi popravljanja kvarova – a da nisu završili ni u jednim memoarima, ni u jednoj drami, ni u jednome ﬁlmu.) A što kada se takvih majstora ne bi našlo u pritvoru? Može se pretpostaviti da su ih onda zatvarali.

Daljnje podatke o zatvorsko-logorskome sustavu, kakav je on bio 1922., daje nam sretno sačuvano izvješće X. kongresa Sovjeta upravitelja svih zatvora RSFSR-a druga J. Širvindta.21 Te su godine prvi put bili ujedinjeni svi zatvori Narodnoga komesarijata pravosuđa i NKVD-a (osim posebnih zatvora GPU-a) – u jedan GUMZAK (Glavnu upravu zatvora) i predani pod zaštitu druga Dzeržinskoga. (Imajući pod zaštitom zatvore GPU-a, on je s neutaživom željom htio doći na čelo svih zatvora.) GUMZAK je ujedinio 330 zatvora s ukupnim brojem lišenih slobode između 80 i 81 tisuću. Broj se povećao u usporedbi s 1920.: „ove godine bilježi se stalni rast zatvorenika.“ No iz te brošure doznajemo (str. 40) da s GPU-om broj zatvorenika nikada nije padao ispod 150 tisuća, a povremeno bi dolazio do 195 tisuća. „Naseljavanje zatvora pomalo se stabilizira“ (str. 10), „postotak osuđenih na revolucionarnim prijekim sudovima ne samo da ne pada već pokazuje određenu tendenciju rasta“ (str. 13). A na mjestima nedavnih narodnih buna – u središnjim gubernijama,

20 K. H. Daniševski, Revolucionarni vojni prijeki sudovi, str. 39. (op. a.)

21 Kazneni sustav 1922. godine, RSFSR, Glavna uprava zatvora, Moskva, 1923. (op. a.)

u Sibiru, na Donu i Sjevernome Kavkazu, broj onih pod istragom kreće se od 41 do 43 % ukupnoga broja zatvorenika, što svjedoči o dobroj perspektivi rasta logora.

U sustav GUMZAK-a 1922. ulaze: radno-popravni domovi (to jest –stalni zatvori), domovi pripremnih pritvaranja (to jest – istražni), usputne tamnice, karantene, izolacije (zatvor u Orlu „nije u stanju primiti sve teško popravljive“ te je ponovno pokrenut zatvor Kresti, čija su vrata slavodobitno raskriljena u veljači 1917.), poljoprivredne kolonije (s ručnim krčenjem šipražja i panjeva), radni domovi za nepunoljetne i – koncentracijski logori. Bome razvijen kazneni sustav! U zatvorima „na svakih 5 mjesta dolazi više od 6 ljudi, pri čemu postoji mnogo domova u kojima na jedno mjesto dolazi 3 i više ljudi“ (str. 8).

O zgradama (zatvorskim i logorskim) doznajemo sljedeće: toliko su dotrajale da ne udovoljavaju čak ni osnovnim sanitarnim uvjetima: „toliko su postale neupotrebljive da... su se čitava krila pa i čitavi popravni domovi morali zatvoriti“ (str. 17). O hrani: „Zatvori su se 1921. našli u tešku položaju: zatvorenici nisu imali dovoljan broj sljedovanja.“ Od 1922. zbog prijelaza na mjesne budžete „materijalne prilike u zatvorima treba smatrati skoro pa katastrofalnima“ (str. 2), mjesni gubernijski izvršni komiteti čak odbijaju izdavati puna sljedovanja zatvorenicima. Početkom godine na 150 do 195 tisuća zatvorenika Gosplan je izdao 100 tisuća sljedovanja, porcije su se smanjile, neki se proizvodi nisu uopće izdavali (tri četvrtine zatvorenika dobivalo je manje od 1500 kalorija), a od 1. prosinca svim zatvorima, osim njih 15 koji su od općedržavnoga značenja, sljedovanje je potpuno ukinuto. „Zatvorenici gladuju.“ (str. 41)

Država je htjela, htjela je imati Arhipelag, samo ga nije imala čime hraniti! Cijene rada već su pale. „Opskrba je krajnje nezadovoljavajuća... Treba očekivati da će poprimiti katastrofalan karakter.“ (str. 42) „Nedostatak ogrjeva osjeća se skoro pa posvuda.“ Mortalitet za listopad 1922. prema GUMZAK-u nije ispod 1 %. To znači da se tijekom čitave zime očekuju gubici veći od 6 % – a možda i 10 %?

Sve se to moralo odraziti i na čuvare. „Većina čuvara doslovno bježi s dužnosti, a neki špekuliraju i dogovaraju se sa zatvorenicima“ (str. 43) – a koliko ih se još tek bavi sitnim krađama! „Veliki je rast službenih prijestupa među suradnicima koje na to potiče glad.“ Mnogi su prešli na bolje plaćene poslove. „Postoje popravni domovi u kojima su ostali samo upravitelj i jedan čuvar“ (možemo zamisliti koliko je taj nesposoban) – te se „na dužnost obavljanja nadzora mora izabrati same zatvorenike među onima primjerenoga ponašanja“.

I kakvu je snagu duha Dzeržinskoga i vjeru u komunistički kazneni sustav trebalo imati da se taj umirući Arhipelag ne raspusti po kućama, već da ga se vuče u svijetlu budućnost!

I do čega je sve to dovelo? Prema listopadu 1923., već početkom vedrih godina NEP-a (i još dovoljno daleko od kulta ličnosti) brojevi su bili sljedeći: u 355 logora – 68 297 lišenih slobode, u 207 popravnih domova – 48 163, u 105 istražnih i stalnih zatvora – 16 765, u 35 poljoprivrednih kolonija – 2 328 te još 1041 malodobni i bolesni.22

I sve to – bez GPU-ovih logora! Divna li rasta! Gunđala su posramljena. Opet se pokazalo da je partija u pravu: zatvorenici ne samo da nisu umrli već ih je skoro dva puta više, a zatvora i više nego dva puta više, nisu se ni oni srušili.

Postoji još jedna rječita statistika: pretrpavanje logora (broj zatvorenika rastao je brže nego organizacija logora). Na 100 redovnih mjesta dolazilo je: 1924. – 112 zatvorenika, 1925. – 120, 1926. – 132, 1927. – 177.23 Tko je i sam ležao, dobro zna o kakvoj je logorskoj svakodnevici riječ (mjesto na pričnama, zdjele u blagovaonici ili vatirana jakna) ako na jedno mjesto dolazi 1,77 zatvorenika.

Razvojem logorskoga sustava razvila se odvažna „borba sa zatvorskim fetišizmom“ svih zemalja svijeta, a među njima i Rusije, gdje ništa drugo nisu mogli smisliti do zatvora pa zatvora. („Carska vlada, koja je pretvorila zemlju u jedan golemi zatvor, s istančanim je sadizmom razvijala svoj zatvorski sustav.“24)

Premda je do 1924. i na Arhipelagu i dalje nedovoljno „običnih radnih kolonija“. Tih godina pretežu „zatvorena mjesta“ pritvaranja, a njihov se broj ne smanjuje ni kasnije. (U izvješću 1924. godine Krilenko traži povećanje broja izolatora posebne namjene – izolatora za one koji ne rade te za osobito opasne među onima koji rade (kakvim će se, očito, kasnije pokazati i sam Krilenko). (Ova njegova formulacija tako je i ušla u Popravno-radni zakon 1924.)

A na pragu „rekonstruktivnoga razdoblja“ (znači, od 1927.)25 „uloga logora... (Što mislite? Sada, poslije svih pobjeda?) ...raste – protiv najopasnijih

22 CGAOR, fond 393, popis 39, predmet 48, list 13 i 14. (op. a.)

23 A. A. Gercenzon, Borba s kriminalom u RSFSR-u: Prema materijalima istraživanja Č K-a RKI-ja SSSR-a, redakcija i predgovor V. A. Radus-Zenjkoviča, Moskva, Pravna izdanja Narodnoga komesarijata pravosuđa RSFSR-a, 1928., str 103. (op. a.)

24 Od zatvora k odgojnim ustanovama, str. 431. (op. a.)

25 Razdoblje rekonstrukcije, koje počinje 1927., odnosi se na tridesete godine kada se u SSSR-u provodi industrijalizacija koja je trebala ubrzati ekonomski rast, istisnuti pri-

neprijateljskih elemenata, štetočina, kulaka, kontrarevolucionarne agitacije“.26

Znači, Arhipelag neće otploviti na morsku pučinu! Arhipelag će živjeti! Kao što se pri stvaranju svakoga Arhipelaga negdje zbivaju nevidljivi pomaci važnih potpornih slojeva prije nego što se pred nama pojavi konačna slika svijeta – tako su se i ovdje odvijala prevažna premještanja i promjene naziva, skoro pa nedohvatljive našemu umu. Na početku je vladala prvobitna zbrka. Zatvorima rukovode tri ustanove: ČEKA (drug Dzeržinski), NKVD (drug Petrovski) i NKP (drug Kurski); u NKVD-u – čas GUMZAK (Glavna uprava zatvora, odmah poslije Listopada 1917.) čas GUPR (Glavna uprava prisilnih radova), pa opet GUMZAK; u NKP-u – Zatvorska uprava (prosinac 1917.), zatim Središnji kazneni odjel (svibanj 1918.) s mrežom gubernijskih kaznenih odjela i čak s njihovim kongresima (rujan 1920.), kojemu je kasnije dano blagozvučnije ime – Središnji popravno-radni odjel (1921.). Jasna stvar, takva rascjepkanost nije služila na korist kazneno-popravnoga sustava te je Dzeržinski s mukom postigao jedinstvo uprave. Uzgred, tu se dogodilo od malo koga primijećeno srastanje NKVD-a s ČEKA-om: od 16. ožujka 1919. Dzeržinski je prema istodobnome vršenju više službi i narodni komesar unutarnjih poslova. A 1922., kako je već rečeno, izborio je predaju k njemu u NKVD i svih zatvora iz NKP-a (25. lipnja 1922.).

Usporedno s time događao se preustroj i logorske straže. Ispočetka je to bila vojska VOHR-a (Unutarnje straže Republike), zatim VNUS (Unutarnje službe), a 1919. one su se sjedinile s ČEKA-om,27 te je predsjednikom njihova Vojnoga sovjeta postao isto Dzeržinski. (I opet i opet, sve do 1924., stizale su žalbe na brojne bjegove, na nisku razinu radničke discipline.)28 Tek u lipnju 1924. dekretom VCIK-SNK-a u stražarske korpuse uvedena je vojnička disciplina i popunjavanje preko Narodnoga komesarijata za vojna i mornarička pitanja.

Usto se 1922. paralelno stvara Središnji biro daktiloskopske registracije i Centar za obuku službenih pasa te pasa tragača.

vatnika, ojačati radničku klasu, potaknuti razvoj obrazovanja i znanosti, dignuti životni standard i razinu vojne obrambene pripravnosti. (op. prev.)

26 I. L. Averbah, Od zločina prema radu, u redakciji A. J. Višinskoga; Akademija znanosti SSSR-a, Institut izgradnje sovjetskoga uređenja i prava, Moskva, Sovjetsko zakonodavstvo, 1936. (op. a.)

27 Vlast Sovjeta, časopis VCIK-a, Moskva, Sveruski središnji izvršni komitet, 1919., br. 11, str. 6, 7. (op. a.)

28 CGAOR, fond 393, popis 47, predmet 89, list 11. (op. a.)

A za to vrijeme GUMZAK SSSR-a mijenja naziv u GUITU SSSR-a (Glavna uprava popravno-radnih ustanova), potom i u GUITL OGPU (Glavna uprava popravno-radnih logora), a njegov zapovjednik istovremeno postaje zapovjednikom stražarske pratnje SSSR-a.

I koliko je sad tu uzbuđenja! Koliko stepenica, kabineta, stražara, propusnica, pečata, natpisa!

A od GUITL-a smo, sina GUMZAK-ova, i dobili naš Gulag.

2. POGLAVLJE

ARHIPELAG SE RAĐA IZ MORA

Na Bijelome moru, gdje su noći pola godine bijele, Veliki solovecki otok podiže iz vode bijele crkve u okviru kremaljskih zidina od oblutaka, koje su od lišaja poprimile hrđavocrvenu boju, dok bijelo-sivi solovecki galebovi neprestance kruže ponad kremlja i klikću.

„U toj svjetlosti kao da nema grijeha... Ta priroda kao da se još nije razvila do grijeha“ – tako je Solovecke otoke osjetio Prišvin.29

Bez nas su se uzdigli ti otoci iz mora, bez nas su se ispunili s dvjesto poribljenih jezera, bez nas su se naselili tetrijebima, zečevima, jelenima, a lisica, vukova i druge grabežljive divljači tu nikada nije bilo.

Dolazili su ledenjaci i odlazili, granitne ploče zbijale su se oko jezera; jezera su mrznula od soloveckih zimskih noći, hučalo je more od vjetra i prekrivalo se sitnim komadićima leda, a ponegdje bi se i dokraja zaledilo; buknula bi polarna svjetlost preko pola nebesa; i opet bi postajalo svjetlije, i opet bi zatoplilo, i rasle su jele u visinu i širinu, kliktale su i kriještale ptice, rikali su mladi jeleni – planet je kružio sa svom svjetskom poviješću, rušila su se carstva i dizala – a ovdje svejednako nije bilo grabežljivih zvijeri ni ljudi. Katkada bi se tu iskrcali Novgorođani i ubrojili otoke u Obonešku petinu.30 Živjeli su tu i Karelci. Pola stoljeća poslije Bitke na Kulikovskome polju i pola stoljeća do GPU-a presjekli su sedefasto more u barkici monasi Savatij

29 A jedino su mu se monasi na Solovkama učinili grešnima. Tekla je 1908. i prema tadašnjim liberalnim predodžbama o svećenicima se nije mogla izustiti nijedna pozitivna riječ. A nama, koji smo prošli Arhipelag, ti će se monasi, vjerojatno, činiti anđelima. Premda su bili u mogućnosti jesti do mile volje, oni su u skitu koji je nosio ime Golgotsko Raspeće sebi dopuštali ribu i posnu hranu tek o velikim blagdanima. Premda su bili u mogućnosti spavati koliko su htjeli, bdjeli su noćima (u istome tome skitu) te su bez prekida po čitavu godinu čitali psaltir u spomen na sve pravoslavne kršćane, žive i pokojne. Kao da su predosjećali što će se zbivati. (op. a.)

30 Naziv za administrativnu jedinicu Novgorodske Kneževine oko Oneškoga jezera. (op. prev.)

i Zosima i taj otok bez grabežljivih zvijeri smatrali svetim. Oni i jesu osnivači Soloveckoga manastira. Otada su tu sagrađene saborna crkva Uznesenja Marijina te saborna crkva Preobraženja Gospodnjega, crkva Uzašašća Gospodnjega na Sekirnoj gori te još dvadesetak crkvi i još dvadesetak kapelica, Golgotski skit, Skit Svetoga Trojstva, Savatijev skit, Muksalmski skit te osamljena skrovišta pustinjaka i isposnika po zabačenim mjestima. Mnoštvo je radom svojih ruku dalo prilog – isprva sami monasi, a zatim i manastirski seljaci. Jezera su bila povezana desecima kanala. Kroz drvene cijevi potekla je jezerska voda u manastir. A najčudesnije je to što je do Muksalme postavljen nasip od golemih oblutaka koji se ne mogu podići i koji su nekako posloženi po plićacima. Na Velikoj i Maloj Muksalmi počela se napasati ugojena stoka, monasi su se voljeli brinuti o životinjama, pitomima i divljima. Solovecka zemlja pokazala se ne samo svetom već i bogatom, sposobnom hraniti tisuće ljudi.31 U vrtovima je uspijevao dobro uglavičen bijeli slatki kupus („solovecke jabuke“). Sve povrće bilo je njihovo, i to sve sortno, imali su i vlastite staklenike s cvijećem, čak i ruže. Dozrijevale su im i lubenice. Razvili su se ribarski obrti – ribarenje u moru i ribogojstvo u ograđenim „mitropolijskim ribnjacima“. Tijekom desetljeća i stoljeća pojavljivali su se vlastiti mlinovi za vlastito žito, vlastite pilane, vlastito suđe iz vlastitih lončarskih radionica, vlastita ljevaonica, vlastita kovačnica, vlastita knjigovežnica, vlastita kolarska radionica, pa i vlastita elektrana. Izrađivali su i vlastitu ciglu prema zahtjevnim kalupima te morske brodiće – sve sami.

Međutim, nijedan narodni razvoj nikada se nije zbio niti se zbiva – i upitno je hoće li se ikada zbiti? – bez pratnje vojne i zatvorske misli.

Vojna misao: ne smiju neki tamo blesavi monasi tek tako živjeti na otoku. Otok je na granici velikoga carstva, pa prema tome njemu je ratovati sa Šveđanima, s Dancima, s Englezima, pa prema tome potrebno je izgraditi utvrdu s bedemima debljine osam metara, i podignuti osam kula, i napraviti uske puškarnice, a na zvoniku saborne crkve osigurati promatračnicu (fotograﬁja 1). (I tako se manastir morao braniti protiv Engleza 1808. i 1854. i obraniti se, a protiv nikonovaca 1667. kremlj je predao carskomu boljaru monah Feoktist otkrivši mu tajni prolaz.)

Zatvorska misao: kako je to divno – udaljen otok, a na njemu dobri kameni zidovi. Imaš mjesta gdje ćeš strpati važne prijestupnike, a imaš i čuvara. Mi im nećemo smetati da spase dušu, a oni nama neka pripaze zatočenike. (Ko-

31 Stručnjaci s područja povijesti tehnologije kažu da je Filip Količev (koji je digao svoj glas protiv Ivana Groznoga) uveo u XVI. stoljeću u solovecku poljoprivredu tehnologiju koje se čovjek ni tri stoljeća poslije ne bi postidio, ma gdje živio. (op. a.)

1. Panorama soloveckoga kremlja

liko je vjere u Boga u povijesti čovječanstva uništilo ovo obnašanje zatvorske službe od nekih kršćanskih manastira.)

Je li o tome mislio Savatij dok se iskrcavao na svetome otoku…?

Ovamo su bili zatvarani crkveni heretici, zatvarani su i heretici politički. Ovamo je ne baš dobrovoljno povučen u mirovinu Avramij Palicin (ovdje je i umro). Ovdje je sjedio Puškinov pradjed P. Hanibal – zbog suosjećanja prema dekabristima. Ovdje je već u dubokoj starosti bio strpan posljednji ataman zaporoške vojske Kalniševski i nakon odsluženja dugogodišnje kazne bio oslobođen, u dobi od više od sto godina.

Pa ipak, sve se njih može skoro poimence nabrojiti.32

Na drevnu je povijest soloveckoga manastirskoga zatvora već u sovjetsko, već u logorsko vrijeme, vrijeme Solovki, nabačen bio veo pomodnoga mita, koji je ipak prevario tvorce priručnika i povijesnih opisa – te sada u nekoliko knjiga možemo pročitati da su u soloveckome zatvoru mučili zatvorenike; da su ovdje bile kuke za mučenje istezanjem, i bičevi, i usijani žarači. No

32 Državni zatvor na Solovkama postojao je od 1718. U 80-im godinama XIX. stoljeća vojni zapovjednik Petrogradskoga vojnoga okruga, veliki knez Vladimir Aleksandrovič, posjetivši Solovke, shvatio je da je vojno zapovjedništvo ondje potpuno suvišno i maknuo je otamo vojnike. Od 1903. solovecki je zatvor zatvoren. (A. S. Prugavin, Manastirski zatvori u borbi sa sektaštvom: Uz pitanje o vjerskoj toleranciji, Moskva, Posrednik, 1906., str. 78 i 81.) (op. a.)

sve je to pripadalo istražnim zatvorima prije carice Elizabete ili pak zapadnoj inkviziciji te se nimalo ne može povezati s ruskim manastirskim tamnicama. Riječ je o izmišljotinama nedobronamjernih istražitelja, a i neznalica.

Stari Solovčanci dobro ga se sjećaju – komedijaša Ivanova, logorskoga nadimka „Antireligiozni Bacil“. Prije je služio kao sobar novgorodskomu arhiepiskopu, a bio je uhićen zbog prodaje crkvenih dragocjenosti Šveđanima. Na Solovkama je završio 1925. i odmah se dao u potragu kako da umakne od zajedničkih radova i od propasti. Postao je stručnjak za antireligioznu propagandu među zatvorenicima, naravno, postao je suradnik ISČ-a (Informacijsko-istražnoga odjela, tako se otvoreno i nazivao). Štoviše: logorskim rukovoditeljima nije davao mira iznoseći pretpostavke da su monasi ondje sakrili mnoga blaga – te su tako pod njegovim vodstvom stvorili Komisiju za iskapanja. Mnoge je mjesece ta komisija kopala – ali, avaj, monasi su prevarili psihološke proračune Antireligioznoga Bacila: nikakva blaga nisu zakopali na Solovkama. Tada se Ivanov, da sačuva ugled i izvuče se iz te situacije, prihvatio posla da tumači podzemne gospodarske, skladišne i obrambene prostorije kao zatvore i prostore za mučenja. Detalji mučenja, naravno, nisu se mogli očuvati tijekom toliko stoljeća, ali već je kuka (za sušenje mesa), naravno, svjedočila da je tu bila sprava za istezanje udova. Teže je bilo potkrijepiti dokazima zašto XIX. stoljeće nije ostavilo iza sebe nikakve tragove mučenja – te je stoga zaključio da se „od prošloga stoljeća režim soloveckoga zatvora znatno ublažio“. „Otkrića“ Antireligioznoga Bacila išla su ukorak s vremenom, donekle su tješila razočarano vodstvo, bila su objavljena u logorskome časopisu Solovecki otoci, zatim su odvojeno tiskana u soloveckoj tipograﬁji – te su tako uspješno zamaglila povijesnu istinu. (Prikladnost čitave te zamisli bila je tim veća što je u doba netom prije Revolucije Solovecki manastir bio u punome cvatu, slavan i poštovan po čitavoj Rusiji.)

Ali što se poduzelo s tim zlosretnim parazitskim monasima kada je vlast prešla u ruke radnika? Tamo su poslali komesare, društveno provjerene rukovodioce, manastir su proglasili sovhozom i naredili monasima da se manje mole, a više rade u korist radnika i seljaka. Monasi su radili, pa se ona nevjerojatno ukusna haringa, koju su lovili zahvaljujući tome što su dobro znali gdje i kada baciti mreže, slala u Moskvu na kremaljski stol.

Međutim, obilje dragocjenosti što je bilo skupljeno u manastiru, osobito u riznici, zbunjivalo je neke od pristiglih rukovodilaca i upravitelja: naime, umjesto da prijeđu u radničke (njihove) ruke, dragocjenosti su ležale poput mrtve religiozne robe. I tada, u određenome proturječju s Kaznenim zakonom, ali potpuno u skladu s općim duhom eksproprijacije imovine koja ne pripada radnicima, u manastiru je bio podmetnut požar (25. svibnja 1923.):

2. Haringina vrata

oštećene su bile zgrade, nestalo je mnoštvo dragocjenosti iz riznice, a što je najvažnije – izgorjele su sve računovodstvene knjige, te se nije moglo odrediti koliko je toga i što je točno nestalo.33 Što li će nam, čak i bez ikakve istrage, reći revolucionarna pravna svijest (njuh)? – tko može biti kriv za paljenje manastirske imovine ako ne crna monaška rulja? Treba je izbaciti na kopno, a na Solovkama skupiti Sjeverne logore posebne namjene! Osamdesetogodišnji pa i stogodišnji monasi na koljenima su molili da ih puste da umru na „svetoj zemlji“, no sve su ih potjerali s proleterskom nepopustljivošću, osim onih najpotrebnijih: udruženja ribara34 te stručnjaka za uzgoj stoke na Muksalmi; zatim oca Metodija, soljača kupusa, zatim oca Samsona, ljevača, te druge slične korisne oce. (Njima su odvojili kutak kremlja s vlastitim izlazom – Haringinim vratima (fotograﬁja 2). Nazvali su ih radnom komunom, no popustili su pred njihovim potpuno pomračenim umom te im ostavili za molitvu crkvu sv. Onofrija na groblju.)

Tako se ostvarila jedna od omiljenih poslovica koje su neprestance ponavljali zatvorenici: sveto mjesto praznim ne ostaje. Stišala se zvonjava zvona, pogasila su se kandila i svijećnjaci, više nije odzvanjao zvuk liturgije i bdjenja, više se nije moglo čuti mrmljanje psaltira noćima i danima, srušeni su ikonostasi (ostavili su ih u sabornoj crkvi Svetoga Preobraženja) – no zato su hrabri čekisti u predugačkim kabanicama, što su se protezale do samih peta, s osobitim soloveckim crnim posuvracima na rukavu i zapučcima te s crnim obodima kačketa bez zvijezda stigli u lipnju 1923. i sagradili model strogoga logora, budući ponos radničko-seljačke republike.

Koncentracijske se logore, iako klasne, tada smatralo nedovoljno strogima. Već su 1921. osnovani, po ČEKA-inu ovlaštenju, Sjeverni logori posebne

33 „Antireligiozni Bacil“ osvrće se i na taj požar objašnjavajući zašto je sada tako teško naći materijalne dokaze za kamene vreće i sprave za mučenje. (op. a.)

34 Njih su maknuli sa Solovki tek 1930. i otada je prekinut lov: nitko više nije mogao naći onu haringu, kao da je potpuno nestala. (op. a.)

namjene – SLON. Prvi takvi logori pojavili su se u Pertominsku, u Holmogorama te pored samoga Arhangeljska.35 Međutim, ta su mjesta iz očitih razloga bila teška za čuvanje te su nudila slabu perspektivu za zbijanje velikih masa zatvorenika. I stoga se pogled vlasti prirodno preselio na susjedne Solovke gdje je već postojala uhodana privreda, kamene građevine, na svega dvadeset do četrdeset kilometara daleko od kopna, dovoljno blizu za tamničare, a dovoljno daleko za bjegunce, te su po pola godine bez ikakve veze s kopnom – tvrđi oraščić od Sahalina.

Još nije bilo formulirano i razrađeno u uputama što znači posebna namjena. Razumije se da su to prvomu upravitelju Solovki Nogtevu objasnili usmeno na Lubjanki. A on je, stigavši na otok, objasnio svojim bližim pomoćnicima.

Bivše zeke, pa i općenito ljude 60-ih godina, možda nećeš začuditi pričom o Solovkama. No neka čitatelj zamisli sebe kao žitelja čehovske ili posliječehovske Rusije, kao čovjeka srebrnoga vijeka naše kulture, kako su se nazivale 10-e godine 20. stoljeća, kao čovjeka koji je tamo odgojen, a kojega je pogodio Građanski rat – no ipak je navikao na uhodane ljudske obrasce hranjenja, odijevanja, uzajamnoga jezičnoga sporazumijevanja – i da takav stupi na vrata Soloveckih otoka – u Kemperpunkt.36 Riječ je o usputnoj tamnici u Kemu, o turobnome, bez drvceta, bez grma, Popovu otoku, koji je nasipom spojen s kopnom. Prvo što onaj koji je tamo stupio vidi u tome golome, prljavome toru – karantenska je satnija (zatvorenike su tada skupljali u „satnije“, još nije bila otvorena „brigada“), odjevena... u vreće! – u obične vreće: noge izviruju kao ispod suknje, a za glavu i ruke naprave se rupe (tko bi se toga sjetio, no nema toga s čime neće izaći na kraj ruska dosjetljivost!). Toj će vreći novak umaknuti ako ima svoju odjeću, no, ni ne razgledavši te vreće kako treba, ugledat će legendarnoga konjaničkoga kapetana Kurilka.

Kurilko (ili umjesto njega Belozjerov) izlazi ususret sprovođenoj koloni također u dugačkoj čekističkoj kabanici sa zastrašujućim crnim zapučcima koji strašno izgledaju na starome ruskome vojničkome suknu – poput nagovještaja smrti. On skoči na bačvu ili drugu kakvu odgovarajuću oplatu i

35 Solovecki otoci, mjesečnik, organ uprave Soloveckih logora posebne namjene, OGPU Soloveckih otoka: USLON, 1930., br. 2–3, str. 55, iz referata upravitelja, druga Nogteva, održana u Kemu. – Kada sada izletnicima pokazuju u ušću Dvine takozvani „logor vlade Čajkovskoga“, treba imati na umu da to i jest jedan od prvih čekističkih „sjevernih logora posebne namjene“. (op. a.)

36 Na ﬁnskome se to mjesto nazivalo Vegerakša, to jest „vještičja kuća“. (op. a.)

obrati se pridošlicama s neočekivanim bijesom: „He-e-ej! Sluš-aj ova-mo! Nije ovdje republika sovjecka, nego solovec-ka! Neka vam je to na pameti! – noga državnoga odvjetnika još nije stupila na solovecku zemlju! – niti će ikada stupiti! I znajte! – niste ovamo poslani radi popravljanja! Grbavca nećeš nikada ispraviti! Čeka vas sljedeći red: kada kažem ‘ustaj’ – ustaneš, kada kažem ‘lezi’ – legneš! Pisma kući pisat ćete ovako: živ sam, zdrav sam, zadovoljan svime! i točka...!“

Zanijemjevši od čuđenja, čuveni plemići, prijestolnički intelektualci, svećenici, hodže i neobrazovani žitelji Srednje Azije slušaju ono što je dosada bilo nečuveno i neviđeno niti je tko o tome ikada čitao. A Kurilko, koji se nije proslavio u Građanskome ratu, ali koji sada ovom povijesnom metodom upisuje svoje ime u ljetopis čitave Rusije, sve se više uznosi pa uznosi od svakoga svojega uspjeloga krika i izraza dok se novi već sami od sebe rađaju i bruse.37 I, uživajući u samome sebi i u svojemu glasu (a iznutra možda osjećajući pakosno: Što je, vi, civilčići, gdje ste se skrivali dok smo mi ratovali s boljševicima? Što ste mislili, prosjediti sve u rupi? Izvukli su vas ovamo! Sada ćete dobiti ono što ste zaslužili za svoj usrani neutralitet!), Kurilko počinje svoju poduku:

„Pozdrav, prva karantenska satnijo...!“ – (Moraju odrješito povikati: „Pozdrav!“) – „Slabo je to, još jednom! Pozdrav, prva karantenska satnijo...! Slabo...! Morate viknuti po-zdrav! – da se čuje na Solovkama, iza zaljeva! Kada dvjesto ljudi vikne – zidovi se moraju srušiti!!! Opet! Pozdrav, prva karantenska satnijo!“

Prateći viču li svi i padaju li već iscrpljeni od vikanja, Kurilko počinje sljedeću poduku – trčanje karantenske satnije oko stupa: „Diži noge više...! Noge više!“

37 Zanimljiva je Kurilkova priča. Možda će se jednom uspjeti detektirati njegovu osobu. Za vrijeme Revolucije moguće je bilo uzeti tuđi čin i tuđe prezime. No evo dvaju tragova što su mi ih dali čitatelji, za svaki slučaj. Pukovnik Kurilko zapovijedao je još do 1914. godine Šesnaestom sibirskom streljačkom pukovnijom; prema kraju rata bio je ranjeni general sa zlatnim oružjem, Odlikovanjem sv. Georgija i još mnogim drugim odlikovanjima. Njegov sin Igor, još kao kadet Prvoga moskovskoga kadetskoga korpusa, u ljeto 1914. i 1915. otputovao je na bojište i ondje ratovao, nagrađen je Odlikovanjem sv. Georgija, a zatim i križem; na proljeće 1916. završio je bio ubrzani tečaj Aleksandrovskoga učilišta u činu zastavnika. Drugi trag: pukovnik Kurilko bio je jedan od čelnih ljudi bjelogardijske ilegalne organizacije u Moskvi u ljeto 1919. Ona je propala, uslijedila su masovna strijeljanja (do 7000 ljudi?), no Ivana Aleksejeva (oca mojega dopisnika) te brata profesora I. Iljina, koje je poznavao samo Kurilko, on nije izdao niti ih je tko dirao. (op. a.)

To je i njemu samome teško, i sam je već poput tragičnoga glumca prije petoga čina pred posljednjim ubojstvom. I onima koji padaju i onima koji su pali te se prostrli po zemlji, on posljednjim promuklim uzvikom polusatne poduke i priznanjem bîti sloveckoga života obećava:

„Natjerat ću vas da mrtvacu slinu sišete!“

I sve je to samo prvi trening, da se pristiglima slomi volja. A u gnjiloj smradnoj baraci od potamnjela drva naređeno će im biti „spavati na rebrima“ – a to je još dobro, i odnosi se na one koje desetnici za mito utrpaju – na prične. Ostali će preko noći stajati između prični (dok će onoga tko je za nešto dodatno okrivljen postaviti između kible i zida da se pred njim svi prazne).

I sve su to – blagoslovljene godine prije prijeloma, godine prije pojave kulta ličnosti, prije izopačenja i narušavanja ideja Revolucije – godine tisuću devetsto dvadeset treća, tisuću devetsto dvadeset peta... (A od 1927. dodatak je da na pričnama već leže kriminalci i gađaju intelektualce ušima koje trijebe sa sebe.)

U iščekivanju parobroda Gleb Boki38 radit će neko vrijeme u kemskoj usputnoj tamnici te će ponekoga od novaka natjerati da trči oko stupa i neprestano viče: „Ja sam zabušant, raditi neću i druge ometam!“, a inženjera koji je pao s kible i njome se polio neće pustiti u baraku, već će ga ostaviti da se zaledi tako ukaljan. Straža će vikati: „U grupi nema zaostajanja! Straža puca bez upozorenja! Stu-paj!“ A onda će, škljocajući obaračima, govoriti: „Igrate nam se sa živcima?“ – te će zimi tjerati ljude da pješice idu po ledu i vuku za sobom čamce – za plovibu preko nezaleđenih mjesta. A kada je more plovno, strpat će i stisnuti toliko ljudi u spremište parobroda da će se do Solovki nekoliko ljudi nezaobilazno ugušiti, a da ni ne ugledaju snježnobijeli manastir među sivkastosmeđim zidinama.

U prvim soloveckim trenucima novak će vjerojatno na svojoj koži iskusiti solovecku prijamnu kupališnu šalu: skinuo se, prvi kupališni službenik namače četku u bačvu zelenoga sapuna i četkom struže novaka; drugi ga nogom gura nekamo dolje po nagnutoj daski ili po stepenicama; tamo ga dolje, omamljena, treći zapljusne iz vjedra, da bi ga četvrti izgurao u svlačionicu gdje su njegovi „dronjci“ već zbačeni odozgo. (U toj šali sluti se čitav Gulag! I njegov tempo, i to koliko ondje čovjek vrijedi.)

38 Nazvana u čast predsjednika moskovske Trojke OGPU-a, mladoga neobrazovanoga čeljadeta: „Student rudarstva je bio, ispita nije položio.“ (Iz „drugarskoga epigrama“ u časopisu Solovecki otoci, 1929., br. 1. Cenzura je bila glupa i nije shvaćala što propušta.) (op. a.)

Tako novak gucne soloveckoga duha! – duha još nepoznata u ostatku zemlje, ali koji na Solovkama tvori budući duh Arhipelaga.

I ovdje također novak vidi ljude u vrećama; vidi ih i u običnoj „slobodarskoj“ odjeći, ponekoga u novoj, ponekoga u otrcanoj; vidi ih i u posebnim soloveckim kratkim mornarskim kaputima sašivenima od materijala za kabanice (riječ je o privilegiju, to je obilježje visokoga položaja, tako se odijeva logorska administracija), s kapama „solovčankama“ od istoga toga materijala; da bi najednom među zatvorenicima prošao čovjek... u fraku! – i nikoga nije začudio, nitko se na njega ne osvrće niti mu se tko smije. (Ta svatko donosi svoje. Toga su bijednika uhitili u restoranu Metropolj, i tako sada on kuburi svoju kaznu u fraku.)

„Maštarijom mnogih zatvorenika“ časopis Solovecki otoci (1930., br. 1) naziva dobivanje standardizirane odjeće.39 Samo dječju koloniju u potpunosti oblače. A ženama, naprimjer, ne izdaju ni rublje, ni čarape, pa ni maramu za glavu – pograbili su snašu u ljetnoj haljini pa neka u njoj hoda po polarnoj zimi. Zbog toga mnogi zatvorenici leže u satnijskim prostorijama čak samo u rublju, i njih ne tjeraju na posao.

Toliko je skupa logorska odjeća da se nikome na Solovkama neće učiniti neobičnom ili strašnom sljedeća scena: usred zime zatvorenik se svlači i izuva pored kremlja, pažljivo predaje uniformu i trči gol dvjesto metara do druge hrpice ljudi, gdje ga oblače. To znači da ga predaju iz Kremaljske uprave Upravi Filomonskoga željezničkoga kraka40 – ali ako ga predaju u odjeći, preuzimači je mogu ne vratiti ili je zamijeniti, prevariti već nekako.

A evo i jedne druge zimske scene – isti običaji premda je uzrok drugi.

Utvrđeno je da u lazaretu ne vladaju odgovarajući sanitarni uvjeti, izdana je naredba da se smjesta mora furiti i prati vrelom vodom. Ali kamo s bolesnicima? Sve su kremaljske prostorije dupkom pune, gustoća naseljenosti Soloveckoga arhipelaga veća je od one u Belgiji (a kolika je tek u soloveckome kremlju?). I tako sve bolesnike iznose s pokrivačima na snijeg i ostavljaju ih vani tri sata. Kada sve operu – uvući će ih natrag.

39 Sve se vrijednosti s godinama dokidaju – i ono što se smatralo privilegijem u logoru posebne namjene 20-ih godina – nositi državnu odjeću – to će postati zamorno u posebnome logoru 40-ih godina: tamo će kod nas privilegijem postati ne nositi državno, već bilo što svoje, makar kapu. Tu nije riječ samo o ekonomskome uzroku već i o raspoloženju toga doba: jedno desetljeće kao ideal vidi težnju kako se približiti općemu, drugo pak kako se od njega odmaknuti. (op. a.)

40 Prebacili su ovamo tračnice s pruge Stara Rusa – Novgorod. (op. a.)

Nismo zaboravili da je naš novak –gojenac srebrnoga vijeka. On još ništa ne zna ni o Drugome svjetskome ratu ni o Buchenwaldu. On vidi: desetnici u kaputima skrojenima od kabanice otmjeno pozdravljaju jedan drugoga vojničkim pozdravom na razini satnije i tjeraju svoje radnike dugačkim palicama, motkama (čak i glagol motkati svi razumiju). On vidi: sanjke i taljige ne vuku konji, već ljudi (po nekoliko njih upregnuto u jednu) – čak postoji i riječ vridlo (kratica za privremenoga vršioca dužnosti konja).

A od drugih Solovčana doznat će i strašnije stvari od onoga što oči mogu vidjeti. Izgovaraju mu kobnu riječ – Sekirka. A to znači – Sekirna gora (fotograﬁja 3). Na katu tamošnje crkve napravljene su samice. U njima zatvorenike drže na sljedeći način: od zida do zida učvršćene su motke debljine ruke te kažnjenim zatvorenicima narede da po čitav dan sjede na tim motkama. (Preko noći leže na podu, ali jedan na drugome, toliko ih natrpaju.) Motke su postavljene na visinu s koje se ne može dotaći zemlja.

3. Sekirna gora

Nije baš lako održavati ravnotežu, zatvorenik se po čitav dan samo i upinje kako da održi položaj. Ako padne – čuvari skaču i tuku ga. Ili ga izvode vani na stubište koje ima 365 strmih stuba (koje vode od crkve do jezera, monasi su ih sagradili); privežu čovjeka po dužini uz kladu (balvan) zbog težine i –gurnu ga dolje (stube su toliko strme da se balvan s privezanim čovjekom ne može zaustaviti ni na jednome mjestu, čak ni na dvama malim odmorištima). No ne treba radi motki ići na Sekirku, ima njih i u kremaljskim vazda prepunim samicama. Ili te stave na izbrazdani kamen na kojemu također ne možeš stajati. A ljeti „na panj“, to jest – gologa te izlože komarcima. No tada kažnjenika treba čuvati; a ako gologa privežu uza stablo – onda komarci mogu s njime sami izaći na kraj. A ako je zima – onda gologa čovjeka zaliju

vodom po hladnoći. Znaju i cijele satnije istjerati na snijeg zbog kakva prekršaja. A znaju i čovjeka utjerati do grla u mulj kraj jezera i tako ga držati. A evo još jedne metode: upregnu konje u prazne rukunice, uz njih privežu noge krivca, na konja sjedne čuvar i tjera ga po krčevini dok stenjanje i krici otraga ne prestanu.

Novak je klonuo duhom, a da nije ni započeo solovecki život, svoje beskonačne tri godine kazne. No suvremeni bi čitatelj požurio sa zaključcima ako bi uperio kažiprst: evo otvorena sustava uništavanja, logora smrti! A, ne, nije sve tako jednostavno! U ovoj prvoj eksperimentalnoj zoni, kao i kasnije u drugima, kao i u onoj najprostranijoj – u SSSR-u, mi ne djelujemo otvoreno –već u slojevima, pomiješano – i baš zato tako uspješno, i baš zato tako dugo.

Najednom kroz kremaljska vrata ujaše na jarcu nekakav opasan čovjek nadmena držanja i nitko mu se ne smije. Tko je to? Zašto je na jarcu? Riječ je o Degtjarjovu, on je prije radio kao stražar na konju (ne miješati ga sa slobodnim Detjarjovom, upraviteljem vojske Soloveckoga arhipelaga), tražio je za sebe konja, ali konjâ je na Solovkama malo, pa su mu dali jarca. A zašto ga tako štuju? On je upravitelj dendrološkoga rasadnika. Ondje se uzgaja egzotično drveće. Ovdje, na Solovkama.

I tako od toga jahača na jarcu počinje solovecka fantastika. Čemu egzotično drveće na Solovkama kada je tu već razborito monaško povrtlarstvo – a i njega su upropastili te uskoro neće biti ni povrća? Pa zbog toga što egzotično drveće na polarnome krugu, kao i Solovecki otoci, kao i čitava Sovjetska Republika, preobražavaju svijet i grade novi život. Ali odakle sjeme, sredstva? Upravo tako: za sjeme dendrološkoga rasadnika novaca ima, nema ih samo za hranu drvosječama (hrana se još ne dijeli po normi, već se prodaje za novac).

A evo i – arheoloških iskopina? Da, kod nas radi Komisija za iskapanja. Važno nam je znati vlastitu prošlost.

Ispred Uprave logora stoji nasip, na nasipu je izložen simpatičan slon, a preko slona prebačen je ogrtač sa slovom „U“ – znači U-SLON – (Uprava Soloveckih logora posebne namjene). I isti taj rebus stoji na soloveckim bonovima koji su u optjecaju kao novac te sjeverne države. Koja ugodna domaća maskarada! Kako je ovdje sve dražesno, šaljivdžija Kurilko nas je samo plašio?

Logori GPU-a imali su stabilan novčani optjecaj dugi niz godina. Posebne novčane oznake pomagale su boljoj izolaciji tih logora. Po dolasku u logor čak su i svi činovi administracije i straže, a tim više zatvorenici, morali predati sve sovjetske novce koje su imali kod sebe i u zamjenu su dobivali knjižice „obračunskih priznanica“ (na čvrstome papiru s vodenim žigom) u vrijednosti od

po 2, 5, 20, 50 kopjejki te 1, 3 i 5 rubalja. Serije različitih godišta razlikovale su se potpisima različitih članova Kolegija OGPU-a – G. Bokija, L. Kogana i M. Bermana. Za skrivanje državnih novaca u logoru slijedila je kazna strijeljanja. (Jedan od ciljeva tolike strogoće bio je – otežati bijeg.) Na teritoriju svih logora GPU-a za sve su račune primjenjivane te priznanice. Pri oslobođenju (ako bi do njega došlo...) vlasnik bi ih opet mijenjao za državni novac. Poslije 1932. godine, zbog nagloga rasta logorskoga sustava, sve su te priznanice bile izbačene iz uporabe. (Prema tvrdnjama M. M. Bikova.)

A evo im i časopisa – također Slon (od 1924. prvi su brojevi natipkani, od br. 9 časopis se tiska u manastirskoj tipograﬁji), od 1925. Solovecki otoci, u izdanju od 200 primjeraka, čak i s prilogom Nove Solovke (prekinimo s prokletom monaškom prošlosti!). Od 1926. krenula je pretplata po čitavoj državi i velika naklada, riječ je o velikome uspjehu! Ta 20-ih godina nisu tajili postojanje Solovki, njima su čak punili uši ljudima. Sa Solovkama su se otvoreno zabavljali, otvoreno su se njima ponosili (imali su drskosti ponositi se!), one su se spominjale u sovjetskim pjesmama, nad njima su se izrugivali u estradnim kupletima. Ta nestajale su čitave klase (kamo?), i Solovkama je također uskoro došao kraj.

A nad časopisom provodi se neka površna cenzura: zatvorenici (Glubokovski) pišu humoristične pjesme o Trojki GPU-a – i to im prođe! A onda ih pjevaju s pozornice soloveckoga kazališta ravno u lice pristiglome Glebu Bokiju:

Obećali darova nam priljev

Boki i Feljdman, Vulj i Vasiljev...

i upravi se to sviđa! (Ta to laska! Nisi ni fakultet završio – a već si ušao u povijest.) A onda i refren:

Taj tko nas Solovkama častio, E, kada bi i sam navratio!

Odleži tu god’nicu, tri il’ pet, Sjetit ćeš ih se sa žarom opet!

Hihoću se! Sviđa im se! (Ta kome bi palo na pamet da je riječ o – proročanstvu…?)

Ususret godini 1927. časopis je prestao izlaziti: režim je mijenjao pravac, nije mu bilo do tih šala. No kasnije, 1929., poslije krupnih soloveckih događanja i općega zaokreta svih logora prema preodgoju časopis je opet počeo s radom i izlazio je do 1932.

A osiljeni Šipčinski vješa slogan iznad ulaznih vrata: Solovke – radnicima i seljacima!

(I to je proročanstvo! – no to im se ne sviđa, pogledali su slogan i skinuli ga.)

Na glumcima dramske grupe kostimi sašiveni od crkvenih mantija. „Tračnice zvižde.“41 Nakaradni parovi na pozornici plešu u ritmu fokstrota (Zapad koji propada) – i pobjedonosna crvena kovačnica na zavjesi u dnu pozornice (Mi).

Svijet iz fantazija! Ma ne, to su šale nevaljalca Kurilka…!

A tu je još i Solovecko društvo etnografa, ono izdaje svoja istraživanja. O neponovljivoj arhitekturi XVI. stoljeća i o soloveckoj fauni oni pišu s tolikom iscrpnošću i predanošću znanosti, s takvom krotkom ljubavlju prema predmetu istraživanja kao da je riječ o dokonim čudacima, znanstvenicima što su došli na otok zbog istraživačke strasti, a ne o zatvorenicima koji su prošli Lubjanku i drhtali od straha hoće li završiti na Sekirnoj gori, među komarcima ili rukunicama. U skladu s dobrodušnim etnograﬁma i same zvijeri i solovecke ptice još nisu pomrle, nisu pobijene, nisu protjerane, nisu čak ni plašljive – još 1928. zečevi slobodno izlaze iz svojih skloništa prema samome rubu puta i znatiželjno promatraju kako vode zatvorenike na Anzer.

Kako se dogodilo da nisu pobili zečeve? Objašnjavaju novaku: zvijeri se i ptice ovdje ne boje zbog toga što postoji naređenje GPU-a: Čuvati streljivo! Nema pucanja osim po zatvorenicima!

Znači, svi su strahovi bili uzalud. No odjednom – „Razlaz! Razlaz!“ –viču usred bijela dana na kremaljskome dvorištu punu ljudi kao na Nevskome prospektu – trojica mladića, fićfirića, s narkomanskim licem (prvi od njih razgoni ne motkom, već bičem mnoštvo zatvorenika), brzo ispod ruke vuku čovjeka s omlitavjelim nogama i rukama, samo u rublju – strašno je gledati njegovo lice, imaš osjećaj da se razlijeva! – vuku ga pod zvonik (fotografija 4, 5), ravno pod luk, prema onim niskim vratima što su u dnu zvonika. Utiskaju ga u ta mala vrata i strijeljaju u potiljak – tamo su malo dalje strme stepenice, on pada, čak je moguće tako natrpati sedam-osam ljudi, a onda šalju druge da izvuku leševe i naređuju ženama (majkama i ženama onih što su otputovali u Carigrad; vjernicama koje nisu izdale vjeru i nisu dale da im otmu djecu) – da operu stepenice.42

41 Drama Vladimira Kiršona. (op. prev.)

42 A sada na kamenju, gdje su tako vukli ljude, na tome dvorišnome mjestu zaklonjenu od soloveckoga vjetra, veseli turisti, što su došli posjetiti znameniti otok, satima igraju

4. Zvonik

A što nisu mogli napraviti to noću, potiho? Ali zašto bi potiho? – tako se uzalud troše meci. Za vrijeme dnevne gužve metak ima odgojno značenje.

On kao da kosi odjednom desetoricu. Strijeljanja su se obavljala i drukčije – ravno na Onufrijevskome groblju iza ženske barake (bivše ubožnice sagrađene za hodočasnice) – te se taj put pored ženske barake nazivao – streljački. Ondje se zimi moglo vidjeti kako bosonoga čovjeka samo u donjemu rublju vode po snijegu (nije riječ o mučenju! to je samo zato da ne propadnu obuća i uniforma) s rukama svezanima žicom iza leđa,43 – a osuđenik se drži ponosno i uspravno te samo usnama, bez pomoći ruku, puši posljednju cigaretu u životu. (Takvo ponašanje odaje časnika. Ta tu su ljudi koji su prošli sedam godina bojišta.

Tu je osamnaestogodišnji dečko, sin povjesničara V. A. Pota, on na pitanje naredbodavca o zanimanju sliježe ramenima i odgovara: „Strojničar.“ Zbog mladosti i u žaru Građanskoga rata nije stigao steći ništa drugo.)

To je svijet iz fantazija! Tako se to nekada udesi. Mnogo se toga u povijesti ponavlja, ali događaju se i potpuno neponovljivi spojevi, kratkotrajni i na malu prostoru. Takav je naš NEP. Takve su i rane Solovke.

odbojku. Oni ne znaju. A da znaju? I dalje bi igrali. Usput rečeno, otjerali su vodiče koji bi zapinjući rekli da tu nije bio samo manastir, već i logor. Isto tako paze da ne puštaju turiste preko granica Velikoga soloveckoga otoka: da ne vide ni Sekirke, pa ni Skit Svete Trojice (i dandanas je ostalo mnogo sačuvanih zatvorskih rešetaka na vratima – tragovi korita), ni Skit sv. Savatija. (U njemu se sačuvala, naprimjer, podrumska samica, gdje čovjek i za vruća dana u trenu ozebe.) (op. a.)

43 Solovecka metoda ponovljena na katynskim žrtvama. Netko se sjetio – tradicije? Ili je riječ o vlastitome iskustvu. (op. a.)

Vrlo malen broj čekista, svega nekih 20 do 40 ljudi (a vjerojatno polovina po nekakvoj kazni), dolazili su ovamo da drže u pokornosti tisuće, mnoge tisuće. Isprva su se očekivali manji brojevi zatvorenika, no Moskva je slala, i slala, i slala. U prvih šest mjeseci, do prosinca 1923., već se skupilo više od 2000 zatvorenika. A 1928. samo u jednoj, 13. satniji (satniji zajedničkih radova) zadnji u stroju pri prozivci odgovarao je: „376!“ Stroj je brojio deset vrsta! – znači, 3760 ljudi, a jednako je velika bila i 12. satnija, a tek „17. satnija“ –zajedničke grobne jame. A osim kremlja postojale su točke za izmješteni rad – Savatijevo, Filimonovo, Muksalma, Troicka, „Zečići“ (Zečji otoci). Do 1928. bilo je oko šezdeset tisuća ljudi. A koliko je među njima bilo „strojničara“, pravih vojnika? A od 1926. pristizali su i prekaljeni kriminalci svake vrste. I kako ih sve zadržati da ne dignu pobunu?

Jedino STRAHOTAMA! Jedino Sekirkom! Motkama! Komarcima! Žicom i panjevima! Danjim strijeljanjima! Moskva tjera sprovođene, ne računajući s mjesnim snagama reda, no Moskva ne ograničava svoje čekiste nikakvim licemjernim pravilima: sve što je učinjeno radi reda – učinjeno je, i nijedan državni odvjetnik doista nikada neće stupiti na solovecku zemlju.

A kao drugo – prozirnim velom, lažima, dobom jedinstva – i eto ti Novih Solovki! Samozaštita! Samonadzor! Samokontrola! Satnici, vodnici, desetnici – svi iz vlastite sredine. A tu su i razne amaterske i zabavne grupe!

5. Vrata ispod zvonika

A ispod svih tih strahota i velova – o kakvim je ljudima riječ? Tko su oni? Iskonski aristokrati. Profesionalni vojnici. Filozoﬁ. Znanstvenici. Umjetnici. Zabavljači. Licejci.

Evo pojedinih Solovčana koji su ostali u sjećanju preživjelih: Širinska-Šihmatova, Šeremeteva, Šahovska, Fitzthum, I. S. Deljvig, Grabovski, Asatiani-Eristov, Gošeron de Lafos, Sivers, G. M. Osorgin, Klodt, N. N. Bahrušin, Aksakov, Komarovski, D. A. Vojejkov, Vadboljski, Vonljarljarski, V. Levašov, O. V. Volkov, V. Lozina-Lozinski, D. Gudovič, Taube, V. S. Muromcev. Bivši vođa kadeta – Njekrasov. Financijski stručnjak, prof. Ozerov. Profesor prava A. V. Borodin. Profesor psihologije A. P. Suhov. Profesori ﬁlozoﬁje A. A. Mejer, S. A. Askoljdov, J. N. Danzas, teozof Mjobes. Povjesničari N. P. Anciferov, M. D. Prisjolkov, G. O. Gordon, A. I. Zaozerski, P. G. Vasenko. Književni teoretičari D. S. Lihačov, Cejtlin, lingvist I. J. Aničkov, orijentalist N. V. Pigulevska. Ornitolog G. Poljakov. Slikari Braz i P. F. Smotricki. Glumci I. D. Kalugin (Aleksandrinka), B. Glubokovski. V. J. Korolenko (nećak). Tridesetih godina, već pri kraju Solovki, ovdje je boravio i otac Pavel Florenski.

Zbog odgoja i tradicije bili su previše ponosni da bi pokazali potištenost ili strah, da bi jaukali, da bi se žalili prijateljima na sudbinu. Obilježje je lijepih manira sve raditi s osmijehom, čak i kada se ide na strijeljanje. Kao da je čitav taj polarni zatvor što huči morem samo sitni nesporazum na pikniku. Treba se šaliti. Ismijavati tamničare.

Zato eto slona na novcima i na nasipu. Zato je tu jarac umjesto konja. I kada je već 7. satnija umjetnička, onda je njezin satnik – Kunst. Ako je pak riječ o Beri-Jagodi – onda je to voditelj sušionice voća. Evo i šala nad tupanima, cenzorima časopisa. Evo nam i pjesama. Ide i smije se Georgij Mihajlovič Osorgin: „Comment vous portez-vous (kako ste dospjeli) na ovaj otok?“ – „A lagér kom a lagér.“44

Te pošalice, ta naglašena neovisnost aristokratskoga duha – ona iznad svega i draži podivljale solovecke tamničare. Osim svećenika, nitko nije smio ići u posljednju manastirsku crkvu. Osorgin, iskoristivši to što radi u ambulanti, potajice je krenuo na uskrsnu jutarnju liturgiju. Episkopu Petru Voroneškomu, koji je s pjegavim tifusom prevezen na Anzer, odnio je misnicu i svetu pričest. Prijavilo ga, strpalo u samicu i osudilo na strijeljanje. I baš na taj dan sišla je na solovecko pristanište njegova mlada žena (i njemu samome nije još četrdeset)! A Osorgin moli tamničare da ženi ne kvare sastanak. On obećava da joj neće dati da se zadrži duže od tri dana, i čim ona ode – neka ga

44 Igra riječi s francuskom poslovicom (À la guerre, comme à la guerre) u značenju „Rat ko rat“. Ovdje pak u značenju: „Logor ko logor“. (op. prev.)

strijeljaju. I eto što znači ta samokontrola koju smo zbog izopćenja aristokracije zaboravili, mi koji jaučemo nad svakom sitnom nevoljom i svakom sitnom boljkom: tri dana biti sa ženom – i ne dati joj ničim naslutiti! Nijednom frazom ne nagovijestiti! Ne sniziti glasa! Nijednom skrenuti pogled u stranu!

Tek jednom (žena je živa i sada se toga sjeća), kada su se šetali duž Svetoga jezera, ona se okrenula i vidjela kako joj se muž bolno uhvatio za glavu. –„Što ti je?“ – „Ništa“, rekao je i smjesta se razvedrio. Ona je mogla još ostati, no on ju je zamolio da ode. U skladu s ondašnjim prilikama nagovorio ju je da odnese toplu odjeću jer će je on sljedeće zime dobiti u sanitarnome odjelu – riječ je bila o dragocjenim predmetima, on ih je tako predao obitelji. Kada je parobrod isplovljavao iz pristaništa – Osorgin je oborio glavu. Nakon deset minuta već se svukao za strijeljanje.

Ali netko im je ipak darovao ta tri dana. Ta tri osorginska dana, kao i drugi slučajevi, pokazuju u kojoj se mjeri solovecki režim još nije bio stegnuo u pancirni sustav. Stječe se dojam da zrak u Solovkama čudno miješa u sebi krajnju okrutnost s gotovo dobrodušnim nerazumijevanjem pitanja: Čemu sve to vodi? Koje solovecke crte postaju zamecima velikoga Arhipelaga, a kojima je suđeno da usahnu u prvome cvatu? Ipak, Solovčani još nisu stekli zajedničko i čvrsto uvjerenje da su, evo, upaljene peći polarnoga Auschwitza i da su mu ložišta otvorena za sve koji su jednom dovezeni ovamo. (A tako je bilo...!) Ono što je još bunilo, bilo je i to što su svi imali uvredljivo kratke kazne: malo je tko dobivao deset godina, pa i pet ne tako često, već stalno tri pa tri. Još nije bila jasna ta igra zakona, kao igra mačke i miša: prignječi pa pusti, prignječi pa pusti. I to patrijarhalno neshvaćanje – čemu sve ovo vodi? – nije moglo proći sasvim bez utjecaja i na čuvare koje su birali među zatvorenicima, a vjerojatno donekle i na tamničare.

Koliko god bili jasni redovi posvuda izloženoga, proglašavanoga, neskrivanoga klasnoga učenja o tome da je uništenje jedino što neprijatelj zaslužuje, ipak je bilo nemoguće predočiti to uništenje svakoga konkretnoga dvonošca koji ima kosu, oči, usta, vrat, ramena. Moglo se povjerovati da se uništavaju klase, ali ljudi bi iz tih klasa valjda morali ostati...? Oči ruskih ljudi, odgojene u drugim, plemenitim i rasplinutim predodžbama, nikada nisu jasno pročitale retke okrutnoga učenja, kao da su bile nosile krive naočale. Nedavno su, čini se, prošli mjeseci i godine otvoreno proklamiranoga terora – pa ipak je bilo nemoguće povjerovati!

Ovamo, na prve otoke Arhipelaga, prelazila je i nestabilnost tih neujednačenih godina, 20-ih godina, kada u čitavoj državi još nije bilo jasno: Je li sve već zabranjeno? Ili će se naprotiv sada početi sve dopuštati? Rusija je itekako

još vjerovala u zanosne parole! – i tek su rijetke mračne glave već računale i znale kada će i kako sve to biti prekinuto.

Kupole oštećene požarom – a zid vječan... Obrađena zemlja na kraju svijeta – a eno je poharana. Promjenjiva boja nemirnoga mora. Tiha jezera. Pitome životinje. Nemilosrdni ljudi. A prema Biskajskome zaljevu odlijeću preko zime albatrosi sa svim tajnama prvoga otoka Arhipelaga. No neće ih ispričati na bezbrižnim plažama, nikome ih u Europi neće ispričati.

Svijet iz fantazija... A jedna od glavnih i ne tako dugovječnih fantazija jest ta da logorskim životom djelomice upravljaju – bjelogardijci! Tako da Kurilko ovdje nije bio slučajan.

A evo kako. U čitavome kremlju jedini slobodni čekist logorski je dežurni čuvar. Stražari su postavljeni kraj vrata (kula nema), zasjede raspoređene po otocima i hvatanje bjegunaca u nadležnosti je straže. U stražu se osim slobodnih ljudi biraju osuđeni ubojice, krivotvoritelji, ostali kriminalci (no ne i sitni lopovi). Ali tko se bavi čitavom unutarnjom organizacijom, tko vodi administraciju, tko će biti satnici i desetnici? Neće valjda svećenici, sektaši, nepovci, znanstvenici i studenti (studenata ovdje nije malo, a studentski je kačket na glavi Solovčana izazov, drskost, znak i poziv na strijeljanje). Najbolje bi to mogli raditi bivši vojnici. A odakle ti ovdje vojnici, ako ne računamo bijele časnike? I tako, bez dogovora i jasnoga plana slaže se sama od sebe solovecka suradnja čekista i bjelogardijaca.

A gdje je principijelnost jednima i drugima? Čudesno? Nevjerojatno? Čudesno je samo onome tko je navikao na društveno-klasnu analizu i ne zna za drugo. No tomu analitičaru sve je na svijetu čudesno jer se nikada čovjek i svijet ne mogu ukalupiti.

A solovecki tamničari i samoga će vraga uzeti u službu ako im ne pošalju crveno osoblje. Na kraju je odlučeno: neka zatvorenici kontroliraju sami sebe (neka sami sebe muče). Ima li ikoga boljega za to?

A što je s vječnim časnicima, onima „rođenima u uniformi“ – zašto se oni ne bi latili organizacije barem logorskoga života (logorskoga mučenja) i uzeli to u svoje ruke? Zar bi se trebali podčiniti i gledati nekoga tko se svega primio olako i neznalački? Već smo tumačili u ovoj knjizi što epolete čine ljudskome srcu. (Pričekajte malo, doći će vrijeme kada će i crvene zapovjednike trpati u zatvore. Kako će samo navaliti u redove samozaštite, kako će samo pružiti ruku za vrtičinom puškom, samo da im je povjere…! Već sam bio napisao: da nas je samo pozvao Maljuta Skuratov...?) E pa tako su mislili i bjelogardijci: ha, ionako smo propali, sve je propalo, sve nam je ravno do mora! A onda i ovo: „što gore, to bolje“, pomoći ćemo vam udesiti takav zvjerinjak od Solovki, kakva u našoj Rusiji nije bilo od pamtivijeka – neka se

o vama širi dalje zao glas. Pa i ovo: naši su svi pristali – nisam valjda pop da idem na skladište raditi kao knjigovođa?

Pa i to nije bilo najfantastičnije, već ovo: zauzevši solovecku administraciju, bjelogardijci su se počeli sukobljavati s – čekistima! Vaš je logor – izvana, a naš – iznutra. Tko će gdje raditi i kamo će koga otpremiti – stvar je administracije. Mi se nećemo miješati u vaše poslove, nemojte ni vi u naše.

Kako da ne! – logor mora biti upravo iznutra sav premrežen doušnicima Informacijsko-istražnoga odjela! Riječ je o glavnoj i strašnoj sili čitavoga logora – ISČ-u. (Također je bilo i opunomoćenih opera, sastavljenih od zatvorenika, koji su činili krunu samonadzora.) I s njom je zapodjenuo borbu bjelogardijski AČ45! Svi drugi odjeli – kulturno-odgojni, ambulantni – koji su toliko bili važni u kasnijim logorima, ovdje su bili slabi i jadni. Životario je i Ekonomski odjel na čelu s N. Frenkeljom – upravljao je „trgovinom“ s vanjskim svijetom i nepostojećom „industrijom“; još se nisu ocrtavali putovi uspona toga odjela. Dvije su se sile borile – ISČ i AČ. Borba je počinjala od Kemperpunkta: desetniku je prišao pridošli pjesnik A. Jaroslavski i šapnuo mu nešto na uho. Desetnik se vojnički izderao na njega: „Bio si tajni – postat ćeš javni!“

Pod Informacijsko-istražnim odjelom su: Sekirka, samice, prijave, osobne stvari zatvorenika, o njemu su ovisila i prijevremena oslobođenja i strijeljanja. On je cenzurirao pisma i pošiljke. Administracija je pak upravljala radovima, premještajima po otoku i usputnim tamnicama.

Administracija je otkrivala cinkere kako bi ih slala u usputne tamnice. Cinkere su lovili, oni su bježali i skrivali se u prostorije ISČ-a, no i tamo bi ih sustigli. Provalili bi u sobe ISČ-a, izvukli ih i odvukli u usputne tamnice.46

(Otpremali su ih na Kondostrov, na obradu drvne građe. Svijet fantastike i tamo je imao svoj nastavak: raskrinkani i upropašteni zatvorenici na Kondostrovu objavljivali su zidne novine Cinker i s tužnim humorom „raskrinkavali“ jedni druge – sada već i zbog „izmrcvarenosti“.)

A onda bi ISČ pokrenuo postupak protiv revnosnika iz administracije, povećavao bi im kaznu i upućivao ih na Sekirku. No djelatnost ISČ-a komplicirala se time što bi se otkriveni tajni suradnik prema tumačenju KZ-a koji je bio na snazi tih godina (čl. 121. KZ-a kaže: „odavanje... od službenoga lica povjerljivih podataka“ – i neovisno o tome je li se to odavanje dogodilo po njegovoj namjeri te neovisno o tome u kojoj je mjeri on „službeno lice“) sma-

45 Administrativni odjel. (op. prev.)

46 Zanimljivo je kako u osvit Arhipelaga počinju od istoga čemu ćemo se vratiti i mi u kasnijim posebnim logorima: udarajući po cinkerima. (op. a.)

trao prijestupnikom – pa ISČ nije mogao braniti i osloboditi provaljene cinkere. Ako je uhvaćen, sam si je kriv. Kondostrov je bio skoro ozakonjen.

Vrhunac „ratnoga stanja“ između ISČ-a i AČ-a bio je slučaj iz 1927., kada su se bjelogardijci probili u ISČ, provalili vatrostalni ormar, zaplijenili i razglasili puni popis cinkera – odsada izgubljenih suradnika! Zatim je sa svakom godinom administracija slabjela: bivših časnika bilo je sve manje, a na njihovo mjesto dolazilo je sve više kriminalaca (naprimjer, „čubarovaca“ –prema razvikanome lenjingradskome procesu protiv nasilnika). Da bi s vremenom bila svladana.47

Od 30-ih godina počinje novo logorsko razdoblje, kada ni Solovke više nisu bile Solovke, već obični „popravno-radni logor“. Podigla se crna zvijezda Naftalija Frenkelja, ideologa toga novoga razdoblja, a najvišim zakonom

Arhipelaga postaje njegova izreka:

„Od zatvorenika trebamo uzeti sve u prva tri mjeseca – poslije toga nije nam više potreban!“

Gdje su Savatij, Zosima i German? Čija je ovo ideja – živjeti ispod polarnoga kruga, gdje se stoka ne uzgaja, riba se ne lovi, žito i povrće ne rastu?

O, majstori za uništenje cvjetne zemlje! Da tako brzo, za godinu-dvije, dovedete uzorno manastirsko gospodarstvo do potpune i konačne propasti!

Kako vam je to pošlo za rukom? Pljačkali ste i izvozili? Ili ste na licu mjesta sve dokrajčili? I premda ste imali tisuće nezaposlenih ruku, ništa niste znali izvući iz zemlje.

Mlijeko, vrhnje, svježe meso i vrsni kupus oca Metodija – samo za slobodne. A za zatvorenike: gnjili bakalar, soljeni ili sušeni; bijedni čorbuljak s ječmenom ili pšeničnom prekrupom bez krumpira, nikada ni šči ni boršč. I eto ti skorbuta, pa su i „uredske satnije“ sve završile u gnojnim čirevima, a tek oni na zajedničkim... S dalekih radnih putovanja vraćaju se „četveronoške sprovođeni zatvorenici“ (tako i gmižu od pristaništa na sve četiri).

Od novčanih pošiljki (od kuće) moguće je iskoristiti mjesečno 9 rubalja. Otvorena je kantina u Germanovoj kapelici. A što se tiče paketa, mjesečno jedan, njega otvori ISČ, i ako ih ne podmitiš, obznane ti da je puno toga zabranjeno od onoga što su ti poslali, naprimjer prekrupa. U crkvi sv. Nikole

47 Sve do 1972. na tavanu Savatijeva skita ležao je rukopisni dnevnik jednoga zeka iz 20-ih godina (očito, polita – jer su tamo bili opisi kako hrane polite). Na jednoj od prvih stranica spominjao se atentat na čekističkoga generala koji je izveo mladi bjelogardijac. Dalje nitko nije ništa pročitao: rukopis je pokupio KGB. (op. a.)

6. Crkva Preobraženja Gospodnjega

te u crkvi Uznesenja Marijina rastu prične – sve do onih na tri kata. Ništa nije prostranije ni za 13. satniju smještenu u zgradi pored crkve Preobraženja Gospodnjega (fotograﬁja 6). Zamislite, evo, pred ovim ulazom (fotograﬁja 7) zbijeno mnoštvo: tri i pol tisuće ljudi hrli natrag, vraćaju se s posla. U kotlovnici se po sat vremena čeka red za kipjatok. Subotama se večernje provjere otegnu do duboko u noć (kao prije bogoslužja...). Naravno, jako se pazi na sanitarne uvjete: nasilno strižu kosu i briju brade (i svim svećenicima odreda). Isto tako – režu skute na predugačkoj odjeći (osobito ako je riječ o mantijama) jer su one glavni izvor zaraza. (Čekisti imaju kabanice do zemlje.) Istina, bolesnici i starci, koji leže u rublju i u vrećama, zimi se nikako ne mogu dovući do kupaonice sa satnijskih prični – uši ih svladaju. (Mrtve skrivaju ispod prični da za njih dobiju sljedovanje viška premda to nije korisno za žive: s hladnoga leša uši gmižu na tople, na one koji su ostali.) U kremlju ima jedan loš sanitarni odjel s lošom bolnicom, a na rubovima Solovki nikakva medicina ne postoji.

Jedina je iznimka Skit Golgotskoga Raspeća na Anzeru. Riječ je o onima koje po kazni pošalju na izmješteni rad. Tamo liječe... ubijanjem. Tamo, u

7. Ulaz u 13. satniju

Golgotskoj crkvi, leže i umiru od neuhranjenosti, od nemilosrdnih uvjeta: i oslabjeli svećenici, i siﬁlitičari, i prestari invalidi, i mladi krimosi. Na molbu umirućih i da olakša svoju zadaću, tamošnji golgotski liječnik daje očajnicima strihnin. Zimi bradati leševi samo u rublju na duže vrijeme ostaju u crkvi. Zatim ih stavljaju u predvorje, slažući ih uza zid – tako zauzimaju manje mjesta. A kada ih iznesu vani, gurnu ih niz Golgotsku goru.

Neobičan je naziv gore i skita, nigdje se drugdje ne susreće. Prema predaji (rukopis iz XVIII. st., Javna državna knjižnica, Solovecki paterik), 18. lipnja 1712. jeromonahu Jobu podno te se gore za vrijeme noćnoga bdjenja ukazala Majka Božja „u nebeskoj slavi“ i rekla: „Ova gora odsada će se zvati Golgotskom i na njoj će biti sagrađena crkva i Skit Sv. Raspeća. I zabijeljet će se ona nebrojenim stradanjima.“ Sve je sagrađeno i dano je ime kako je rečeno, ali više od dvjesto godina proroštvo se činilo uzaludnim i bez opravdanja. Poslije Soloveckoga logora to se više ne može reći.

Oni koji su 1975. ondje bili, pričaju da je crkva srušena (još je 60-ih bila čitava), no zidovi su ostali, a ponegdje se vide i freske.

SADRŽAJ

TREĆI DIO: ISTREBLJIVAČKO-RADNE

1. POGLAVLJE: PRSTI AURORE

Gdje je početak sovjetskih konclogora? – Lenjinovi zahtjevi prema kaznenome sustavu. – Koliko nas je koštalo unutarnje gušenje nereda poslije Listopada. – Nekoliko brojeva o prijašnjoj Rusiji. – Lenjinovo nezadovoljstvo početnim razmjerima represija. – Slabost prvih sovjetskih zatvora. – Iskorištavanje zatvorskoga osoblja iz razdoblja prije Revolucije. – Prevrat 6. srpnja 1918. – Prisilni rad od Marxa do Višinskoga. – Uputa od 23. srpnja 1918., početak Arhipelaga. – VCIK stvara mrežu logora za prisilne radove, proljeće 1919.

Dekret o crvenome teroru od 5. rujna 1918. i osnivanje koncentracijskih logora. – Zatvaranje prema pravu osvajanja teritorija. – Koga su trpali u konclogore. – Gdje su ih opremali. – Režim u Rjazanjskome konclogoru 1921. – Logorska statistika 1920. – Rani logori za prisilne radove. – Statistika 1922. Uvođenje GUMZAK-a. – Zapuštenost, glad, smrtnost. – Stanje logorske straže. – Rast logorskoga sustava u 1923. – Pretrpavanje logora. – Prevaga zatvora i izolatora. – Zahtjevi za daljnje povećanje logora. – Administrativne preobrazbe središnjih uprava.

2. POGLAVLJE: ARHIPELAG SE RAĐA IZ MORA

Solovecki otoci. – Osnivanje Soloveckoga manastira i njegov procvat. – Korištenje manastira za vrijeme kmetstva. – Manastirski zatvor. – Sovjetska legenda o mučenjima u njemu. – Eksploatacija manastira tijekom prvih sovjetskih godina. – Podmetanje požara i pljačka. – Izbacivanje monaha. – Čekisti su stigli. – Prvi logori za posebne namjene. Kemperpunkt i poredak koji je u njemu vladao. – Legendarni konjanički kapetan Kurilko. – Do Solovki po ledu i parobrodom. – Solovecki duh, zametak Arhipelaga. – Samica i stepenice Sekirne gore. – Druge solovecke odmazde. –Solovecka fantastika. – Novčani bonovi. – Solovecki časopis, kazalište, društvo etnografa. – Nema pucanja osim po zatvorenicima. – Dnevno strijeljanje pod zvonikom. – Put za strijeljanje. – Časnici pred smrću. – Rast Soloveckoga logo-

ra. – Obuzdavanje strahotama! – Probrani zatvorenici. – Lijepe manire. – Predsmrtni dani Georgija Osorgina. – Pomućeni zrak Solovki, neshvaćanje sveopće osuđenosti na propast. – Bjelogardijci u upravi Solovki. – Borba bjelogardijskoga administrativnoga i čekističkoga Informacijsko-istražnoga odjela. – Raskrinkavanje cinkera. – Formula Naftalija Frenkelja.

Pad solovocke privrede pri čekistima. – Loša hrana, skorbut, svakodnevne teškoće i poniženja. – Ubojstva na Golgotskoj gori. – Priča skita Golgotskoga Raspeća. – Epidemije 1928. i 1929. godine na Solovkama. – Prve crte buduće arhipelaške svakodnevice. – Udaljeni radni punktovi za izmješteni rad. – Prijelaz Solovki na ekonomski sustav. – Probijanje cesta na kopnu. – Grupne kazne za neispunjenje normi. – Radni uvjeti. – Početak zloćudnoga širenja Solovki. – Mjere za otuđenje slobodnjaka od zeka. – Bjegovi sa Solovki. – Knjige o Solovkama u Europi. – Dolazak Gorkoga na Solovke. – Epizoda u Kemu. – Pregled logora. – Epizoda s dječakom istinoljupcem. – Pohvale Gorkoga Solovkama. – Motivacija njegova ponašanja? – Masovna strijeljanja 29. listopada 1929. –Svećenikov sin Uspenski. – Izgled te jame nakon 45 godina. – Pomor istinskih pravoslavaca na Malomu zečjemu otoku.

Na Solovke dolaze obični prijestupnici. – Lopovi i prostitutke. – Nepunoljetni. – Prekivanje. – „Natjecanje i udarništvo“ na Solovkama. – Lopovska „komuna“. – „Od nas sve – nama ništa!“ – Pedeset osmi članak izvan radnih kolektiva. – Deportacije pedeset osmoga članka sa Solovki. – Zeki Nove zemlje.

3. POGLAVLJE: ARHIPELAG METASTAZIRA

Arhipelag zadobiva ekonomski smisao. – Odluka Sovnarkoma (1928.) o širenju logora i besplatnim prisilnim radovima. – Solovecki rak širi se sjeverom. – Nastanak glavnih poznatih logora. – Administrativna organizacija. – Logori po svim oblastima SSSR-a. – Nekome bliži, nekome dalji.

Ublažavanje i zamiranje robijaških radova tijekom posljednjih desetljeća u Rusiji. – Osmišljeni rad zatvorenika u to vrijeme. – Pooštrenje u sovjetsko vrijeme. – Naftalij Frenkelj, živac GULAG-a. – Njegova biograﬁja prije i za vrijeme logora. – Otkrivanje glavnih načela GULAG-a. – Lik. Sovjetska knjiga o Belomorkanalu. – Njezina povijest. – Što je bilo s pohodom 120 pisaca. – Neki od autora. – Stvaralačka orijentacija Gorkoga. – Točka gledišta autora. – Ponavljanje službenih trabunjanja. – Proslava vodećih čekista na kanalu. – Gorki i čekisti. – Na izgradnji nitko ne umire. – Ljudske sirovine. Za što je Staljin namijenio Bjelomorsko-baltički kanal. – Tempo. – Opsezi radova. – Ni kopjejke deviza. – Žrtve kanala, nespremne za žrtvu. – Uvjeti rada. – Tehnologija iz kamenoga doba. – Razlika od izgradnje piramida. – Inženjerska inovativnost. – Pritisak Jagode. – Propaganda i društveno nadmetanje. – Oslanjanje na kriminalce protiv društveno otuđenih. – Trijumf lopovštine. – Kaotična svakodnevica i kaotični rad na mahove. – Tuhta – oruđe kontrarevolucije. – Juriš za jurišem. – Završetak kanala. Šetnja vođa. Pisaca. Kako su na Belomor gledali bivši Solovčani. – A izbjeglice iz Ukrajine? –Brzina umiranja. – Koliko je zeka na Arhipelagu početkom 1933. – Večer na

kanalu prema Vitkovskome. – Kako su na Belomoru uštedjeli. – Ovjekovječiti ubojice. – Moja šetnja pored Poveneca. Razgovor s čuvarom. – Kanal je neprikladan i ne koristi se.

Najteže je na kanalima prikazati društveni život. – Deklaracije o odgojnoj zadaći. – Kanal Moskva – Volga. Natjecanje i udarništvo. – „Volga nema slobodnih dana.“ – Politički odgoj. – Prisilni rad kao... unutarnja nužnost. –Tehnologija Volgokanala. – Sletovi udarnika. – Nije dobro ni previše hvaliti logor! – Materijalni stimulansi ideologije. – Bodovi s primjenom klasnih nazora. – Samoučvršćivanje, kada nemaš kuda. – Druga strana natjecateljske gungule. – Apsurdni slučaj kovača Paramonova. – Pravosudni radnici osuđuju bodove. – Represije umjesto povlastica. – Kolektivna odgovornost. – Što je to zapravo logorska brigada. – Radni kolektiv na Volgokanalu. – Čistka u radnome kolektivu. – Pjesme kanaloarmijaca. – Što znači „cvrkutati“.

4. POGLAVLJE: ARHIPELAG SE OKAMENJUJE

100

Staljin 1933.: dotući ostatke umirućih klasa. – Ulazak u socijalizam maksimalnim učvršćivanjem logora. – Godina 1937. bila je javno najavljena. – Eksplozija stanovništva na Arhipelagu. – Konačno pooštravanje logorskoga režima 1937. – Militarizacija straže. – Ukidanje promatračkih komisija. – Logorska uprava postaje neovisna od državnoga planiranja. – „U konzerve ću te obući!“ – Epidemije. – Lopovi kao logorski jurišnici. – Smanjiti broj zatvorenika. – Kolima, okrutni pol Arhipelaga. – Što je sve u stanju jesti zek. – Kazne onima koji nisu ispunili normu. – Imenovanje Garanina. – Nova pooštravanja. – Garaninova strijeljanja. – Strijeljanja na Serpantinki. – Povećanje kazni. – Svjedoci Kolime.

Kako se na Arhipelagu odrazio početak sovjetsko-njemačkoga rata. – „Do posebne odluke“. – I preko nje. – Prehrana za vrijeme rata. – „Tko nije za rata ležao, taj logora nije ni vidio.“ – Lažna opravdanja oskudica. – Nakalemiti novu kaznu. – Pravac na prvu crtu! – Velikodušnost. – Eksploatacija domoljublja. –Mamulovljev logor u Hovrinu. – Obračun s glavnim inženjerima. – Jad i bijeda života u podmoskovskim logorima.

A metastaze se samo šire. – Noriljlag. – Kazahstanski logori. – Sibirski. – Sjeverni. – Po svim oblastima. – Čitava sela u logore. – Staljinov zadatak za Frenkelja. – GULŽDS. – Reorganizacija Gulaga prema odjelima uprava. – Decentralizacija uprave u doba rata. – Frenkelj. Karakteristike ponašanja. – Krvnici umiru s počastima.

5. POGLAVLJE: NA ČEMU POČIVA ARHIPELAG .

118 Aleksejevsk-Slobodni. – Ekonomska potreba za logorima. – Njihovo utemeljenje u teoriji, počevši od Marxa. – Ne krivnja, već klasni uzrok. Ne kazna, već mjera društvene zaštite. – Pa ipak, kako sve to povezati s popravljanjem. –Nije za sve. – Legende o Popravno-radnome zakonu. – Članci o zabrani mučenja. – Kratkovidni strani promatrači. – Djevojka kažnjena na stražarnici. Vatra.

Kmetovi i zeki, usporedba svakodnevice. – Nije u korist zeka. – Dešifriranje VKP(b)-a. – Potraga za radnim stimulansima za vrijeme komunizma. – Tri kita ispod Arhipelaga. – Kotlovka. Što to znači. – A što kada se netko kloni svih stimulansa. – Brigade i brigadiri. – Uzajamna podrška u nekim brigadama. – I kakav je onda brigadir. – Kako da ljudi nađu izlaz? – Sustav dviju uprava. –Osobine položaja jedne i druge. – Sukob dvaju planova. – Međusobno nesukobljavanje uprava. – Državno normiranje i tuhta. – Zeki tehničari koji stvaraju tuhtu. – Kako se V. G. Vlasov čvrsto držao svoga stava u logorima. – Njegov trik s neposječenom šumom. – Tuhta u kompleksnim brigadama. – Rast tuhte. – Bez tuhte i amonala ne bi izgradili ni Kanala.

6. POGLAVLJE: DOVEZLI SU FAŠISTE! 137

Kamionom ljetnim Podmoskovljem. – Kako zatvoreničke oči vide svijet. – Pedeset osmi članak, „fašisti“. – Zona Novojeruzalemskoga logorčića. – Prvi susret s logorskim životom. – „Tko ne radi, taj ni ne jede!“ – Prvi dan u logoru. – Služba po vojničkoj mjeri. – Zapovijedanje u vojsci i zapovijedanje u logoru. – Obračun kriminalaca s Akimovom. – Ne znam biti rukovodilac. – Maštarije o seoskome životu. – Ortodoksna Matronina. – Degradiran sam. – Do čega dovodi ponos vojnom uniformom. – Ingal i Campesino. – „I popustljivosti vaše...“ Amnestirani prijestupnici čekaju smjenu. – Sustav koji nema veze s velikodušnošću. – Velika Staljinova amnestija od 7. srpnja 1945. – Kako se ona ponijela prema dezerterima i vojnicima. – Slučaj supružnika Zubov. – Udvostručenje proizvodnje kao odgovor na amnestiju. – Oslobađanje prijestupnika iz Novoga Jeruzalema. – Kraljica tvorničkoga odjela. – Vagoneti u sobu za sušenje. – „Na trasi nema kiše.“ – San baruna Tusenbacha. – Mladići, zapadni i istočni. – Morska glina. – Skidanje u tami.

7. POGLAVLJE: DOMORODAČKA SVAKODNEVICA .

160

Primjeri logorskih radova. – Metode sječe šume. – „Suho strijeljanje.“ – Je li bilo teško u Mrtvome domu? – Norma kod dekabrista i Šalamova. – Sječa šume uz reﬂektore. – Rad ispod minus 50 °C. – Logorska prehrana sastavljena od splačina. – Kotlovka. – Bolje štruca u hladu... – Na smjenu trkom... – Prehrana na robiji prije Revolucije. – A kolhoznici zavide zekima... – Pri privrednome računu. – Kako oblače urođenike Arhipelaga. – Kako ih obuvaju. – Logoraši u krupnome planu. – Baraka i umjesto barake. – Kada u nastambi nema nikoga. –Komarci. – Brigadni kruh pod stražom. – Životna nepostojanost: sprovođenja, prebacivanja, pretresi. – Član brigade. Neodvojenost. – Začetak novoga logora zimi.

Spuštanje čovjeka na razinu životinje. – Što je to Glad. – Krepaline. – Vrste umiranja. – Čemu se sjećati? – Krepalina teoretičar. – Krepavanje nije način za seljaka?

Kako pišem ovu knjigu, osjećaji i prilike. – Najbolje naše knjige nisu poznate na vrijeme. – Suodnos Šalamovljeva i mojega iskustva. – Razilaženje u vezi sanitetskoga odjela. – Logorski sanitetski odjel karika je ugnjetavanja. – Liječnik

i trpanje u samicu. – Liječnik i nesretni slučaj na proizvodnji. – Komisijski pregledi. – Sanitetski odjel i simuliranje ozljeda. – Ograničenost grupe C i načini zaobilaženja. – Ubogost logorskih bolnica. – A kako je bilo za vrijeme Dostojevskoga? – Sanitetski odjel i logorska prehrana. – Sanitetski odjel i rad nisu suprotstavljeni. – Ivanu Denisoviču ne preostaje ništa drugo već raditi. – Dom za odmor i nepravda. – Vrste simuliranja. – Oslobađanje invalida. – Lopovi milijunaši otkupljuju se. – Pedeset osmi članak ne oslobađaju.

Smrt kao oblik oslobođenja. – Po koliko ih je umiralo. – Kako obrađuju mrtvace. – Sahrana bez lijesa i rublja. – Kengirsko uništeno groblje. – Spaljivanje logorske dokumentacije.

Ni od čega napraviti sve. – Sve za sebe. – Logorsko prijateljstvo. – Logorska žena. – I vlastita u posjetu. – Logorske žene, dekretuše. – Nastka Gurkina i strani koferi. – Knjigovođa Šitarev. – Kazne za bodove za kruh.

8. POGLAVLJE: ŽENA U LOGORU . . . .

182

Koja su obilježja logorskih žena. – Kako žene podnose zatvor. – Zabave. – Logorska prljavština. – Krelci biraju među pristiglim ženama. – Laki i teški izbor. – „Ovdje svi tako žive.“ – Kako je popustila M. – Tava pečenoga krumpira. – Kolibarica. – Izmiješanost ženske barake u Krivoščokovu. – Spolne bolesti. – Kolimski „tramvaj“. – Rad žena u miješanoj i ženskoj brigadi te na ženskome logorskome punktu. – Primorani nestašluk. – Žene burlaci. – Kako žene poružnjuju. – Dizaličarka Napoljna. – Što ako nema druge mladosti osim logorske. –Uputa sudovima o razvodu braka sa zatvorenicima. – Razdvajati priležništva. – Intenzivnost logorske ljubavi. – Rizik i plaća. – Ne svima. – Kada logorska ljubav prekoračuje žicu. – Razdvojenost od djetetova rođenja. – Ponižavajući otklon u jeziku zeka. – Djetetova prva godina. – U dječji dom ili kući? – Abortusi su logoru korisni. – Problem materinstva za logorašice. – Krstitke. – Djelomične amnestije majki. – Mamica na taškentskome kolodvoru.

Poslijeratno odvajanje muškaraca od žena. – Povećanje težine ženskih radova. – Povećanje broja trudnoća. – Snošaj kroz bodljikavu žicu. – Dopisivanje među neznancima. – Udaja za neznanca. – Lezbijke. – Novi osjećaji prema operativnome opunomoćeniku. – Zajedničko opkoljavanje kao proizvodni poticaj.

9. POGLAVLJE: KRELCI .

200

Tko se tako zove. – Koliko ih je. – Preživljavaju upravo krelci. – Bez jasne klasiﬁkacije. – Prednost gospodarskih zgrada. – Logorska ljestvica struka. – Zonski krelci i njihovi privilegiji. – Proizvodni krelci. – Zašto pedeset osmi članak treba spustiti na zajedničke radove. – I zašto ih se opet mora uzimati u krelce. – „Koristiti samo na zajedničkim radovima.“ – „Komunistički je manifest“ prevladan.

Moralni aspekt položaja krelaca. – Diskusija o krelcima i radnicima. – Pavel Čuljpenjov sedam godina na sječi šume. – Ima li radnik pravo ne mrziti svoj posao? – Tko drži Kaščejev lanac? – Isti problem u čitavome našemu društvu. –Zonski krelci, odabir prema bezdušnosti. – Tipovi krelaca. – Ali i krelci su pod

pritiskom od uprave. – Ako nisu uzimali izravno, onda su se neizravno koristili. – Kako se uzdigao? Kako se ponašao? Ako nije štetio, je li barem koristio subraći? – Na čiji račun ide preživljavanje.

Preporuka samoiskazom. – Kako sam postao „voditelj proizvodnje“ i kako sam odletio. – Soba nakaza. – General Beljajev. Ponos u prvome naraštaju. –

General MVD-a Zinovjev. Pod krilom spasa. – Doktor Pravdin, nasmrt preplašen. – Inteligencija na sovjetski način. – Tko je istinski intelektualac? – Inženjer Oračevski. – Leptir koji je preživio mraz. – Strpan zbog osmijeha. – Seljak Prohorov, strpan zbog samilosti. – I sâm sam bio nakaza. – Što je bilo kasnije s generalom Beljajevom. – Moskva ispod nas. – Sada sam u svojemu logorčiću na Kaluškoj mitnici.

Kukos, inženjer nove sovjetske formacije. – Kakvima su i kako su oni stvarani. – Terevenka za vrijeme rata. – „Lagani doručak“.

10. POGLAVLJE: UMJESTO POLITIČKIH

232

Političke su ukinuli. – Narod je neprijatelj samome sebi. – Anegdotalna zatvaranja prema članku 58. – Nepismeni i gluhonijemi agitatori. – Vetlužanin Maksimov. – Djeca. – Spiritistička seansa. – Smisao masovnoga terora. – Fantastične optužbe. – Standardna kolekcija optužbi. – Prijava, nevidljiva zraka borbe. – Spektar agitacija. – Točka 10. je općedostupna. – Točka 12. glasi „znao je – a nije rekao“. – Slučaj profesora Žuravskoga. – Slučajevi i slučajevi... – Gruša proleterka. – Čitanje Jesenjina. – Pilot Douglasa i Erenburg. – I ostali. – Marx u obranu građanina. – Kada Europa povjeruje.

Politički malograđani. – Mješavina. – Članak 58., najlakši način da se makne nekoga. – Čeesi, trpanje u zatvor čitavih obitelji. – Pedeset osmi članak, sve beznačajniji i bojažljiviji. – Popravljanje je besciljno. – Teorijske osnove, kako pedeset osmi članak održati u logorima. – Praktične metode. – Stada nevinih. Pritiješnjenost i razjedinjenost. – Politički ološ. – „Brinite se samo o sebi!“ – Japanski časnici na Revučemu. – Nisu dopuštali da si osvijestimo tko smo mi. Kada je nestalo političkih, tada su se i pojavili. – Kršćanstvo u logorima. – Stradavanje bez traga i glasa. – Arhijerej Preobraženski. – Vojno-Jasenecki, episkop Luka. – Inženjer Paljčinski. – Akademik Vavilov. – Profesor Rodionov. – Zagonetka Jakova Počtara. – Politička mladež od 1944. – Koliko je sada političkima trebalo više hrabrosti nego prije Revolucije. – Grupa Baksta-Tarantina. – Hrabroga traži u zatvoru. – Trockisti. Kako su se tuđili od socijalista. – Razdraženi entuzijazam logorskih protesta. – Štrajk glađu trockista u Vorkuti 1936. i kako su ih prevarili. – Štrajk glađu na 8. vorkutinskome rudniku. Kolebanja kriminalaca.

11. POGLAVLJE: LOJALISTI 255

Dobrodumi, predani komunisti, jesu li oni politički zatvorenici? – Komunisti bez zluradosti i pretenzija na isključivost. – Avenir Borisov. – Boris Vinogradov. – Nikolaj Govorko. – Otpadnici. – Lažni komunisti. – Ortodoksi, a na radnici. – Bivši republički državni odvjetnik. – Slom od svojih! – Protokoli

kongresa stahanovaca. – Kćeri nema života bez komsomola. – Vjerni? Ili tvrdoglavi kao mazge?

Novačenje trideset sedme i legenda o trideset sedmoj. – P. Postišev o kaznenoj politici. „Tko je izvršio prevrat?“ – Njihovo objašnjenje zatvaranja. – Staljin, nepomućeno sunce. – „Imenovati više prezimena.“ – Kako su oni sami pomagali zatvarati druge. – Kasna pravednost povijesti. – Iz popisa glavnih. – Nitko se nije borio protiv partije. – Komunisti su srušili tradicije političkih zatvorenika. – Kako su na tek unovačene tridesetsedmaše gledali logoraši. –Nesposobnost i izostanak želje za usvajanjem životnoga iskustva. – Zazivi za pomilovanjem. – Njihova razina analize događaja. – Neprobojnost čela od lijevanoga željeza. – Dijalog s profesorom marksistom. – Poigrati se „drugarstva“. Odnos dobroduma prema logorskome režimu. – Niti su htjeli niti su se mogli boriti. – Figa u džepu. – Njihov suodnos s logorskom upravom. Ističu članstvo u partiji. Uvijek su partijski organizirani. – I kako sami otvoreno pišu o tome. – Ortodoksi odobravaju logorski rad, samo ne za sebe. – Primjeri kako su si nalazili namještenje. – Komunist Djakov o sebi. – Nema zapisa da su nešto korisno radili. – Ortodoksi ne bježe i osuđuju tuđe bjegove. – Odvajaju se od pedeset osmoga članka i čak ga mrze. – Svi njihovi putovi vode prema cinkanju. – Kádár, Gomułka i Husák iz toga su društva.

12. POGLAVLJE: KUC-KUC-KUC

280

Seksot. – Cinker. – Zašto je potrebno poznavati cinkere. – Nema tu nikakve enigme ako se zamisle njihova lica. – Prijava kao pomoć čovjeku i socijalizmu. –Tehničke metode vrbovanja i susreti. – Otpirači za vrbovanje. – Stepovoj, vojnik MVD-a. – „Potrebno nam je pet posto istine.“ – Podrijetlo riječi „kum“. – Bilješka „ne vrbovati“. – Rijedak obračun s cinkerima u logoru.

Kako sam neiskusno počeo služiti svoju kaznu. – Kako su me vrbovali. –Kako je teško biti čovjekom. – I još jednom, kada je već smiješno.

Najjači otpirač sudbina je obitelji. – Savjetovanje s istim onim kojega se prijavljuje. – Oslobađanje odbijanjem. – Oslobađanje Kristovim imenom.

13. POGLAVLJE: AKO SI PREDAO KOŽU, PREDAJ I DRUGU!

Druga logorska kazna. – Udri onoga na podu! – Regeneracija kazni način je na koji živi Arhipelag. – Automatska predaja druge kazne bez istrage. – Kumovima je za vrijeme rata logorska istraga spas. – Posvuda su urote! – Istraga Aleksandra Babiča. – Kupe istaknute. – Burepolomska garnitura u slučaju agitacije. – Kazna za Gorkoga. – Kazna za Puškina. – Čak je i uhićenje u logoru teško. – Logorski zatvor. Vorkutinska Tridesetica. – „Istražni šator.“ – Istražni zatvor Orotukana. – Pretrpanost Serpantinke. – Logorski kolegij, logorski sud. – I opet na posao.

Logorska strijeljanja 1938. godine: Kašketinova, Garaninova. – Na Staroj ciglani. – Ruganje kriminalaca. – Fantazija o strijeljanju. – Pošteđeni. – Strijeljanje malih grupa. – „Ako jednom izađete, ispričajte...!“ – Strijeljanje u klancu pored

rijeke Use. – Sudbina egzekutora i samoga Kašketina. – Zakopavanje živih na Adaki.

14. POGLAVLJE: MIJENJATI SUDBINU

309

„Zeleni državni odvjetnik“. – Stalni bjegovi, energija zeka nije izgubljena. – Zanos prve godine. – Usamljeni broj. – S rastom Arhipelaga i rada dolazi do slabljenja straže. – UstVimlag 1939. – Bjegovi u samoj Moskvi. – Lanci: predanost ropskomu položaju; glad; prijetnja novom kaznom. – Ima li lopovu smisla bježati? – Laži kriminalaca o neizvršenim bjegovima. – Status slobodnjaka kao smetnja bijegu. – Kako su Jakuti odvozili zeke s Kolime. – Neprijateljstvo okolnoga stanovništva prema bjeguncima. Nagrada za ulov. – Izdajice geolozi. –Iživljavanja nad uhićenima. – Pretući, osakatiti, ubiti. – Odmazda Pjotra Lomage. – A tko će pomoći na kraju bijega? – Na balvanu po Indigirki. – Smrt u tajgi. – Provokacije bjegova u korist opera. – No bjegunac može biti i strašan onima koji ga susretnu. – Razoružavanja straže. – Grupni bijeg uskotračnom prugom u blizini stanice Rešjoti. – O uspješnim bjegovima znamo po zakašnjelim otkrivanjima. – Pod ruku s pilotom pored straže. – Pješice od Perma do Latvije. – Bijeg staroga vicmahera kroz pod vagona tijekom vožnje. – Bijeg Čebotarjova pored Balhaša. – Progonjeni život, skrivanja, potrage. – Dvije riječi kineskoga i strijeljanje. – Kakvih sve ima razotkrivanja. – Za pomoć u izradi atomske bombe na Kolimu. – I uspjeli bijeg još nije sloboda. – Bjegovi preko granice. – Bijeg Tajšet – Krasnovodsk – Beč. – I kako se sve u jednome mahu sruši. – Životni zaokreti inženjera Anikina. – Grupni bjegovi. – Tko bi ih sve nabrojio.

15. POGLAVLJE: ŠIZO-i, BUR-i, ZUR-i

325

Svečano ukidanje samica u ranim sovjetskim godinama. – Za što se daje ŠIZO. – Do godinu dana. – Kakav je. – Samica bez krova i samica jama. – Skidanje u donje rublje. – Povlastice kriminalaca. – BUR i oni koji su na njegovu popisu. – BUR baraka i BUR zidani zatvor. – Ekibastuski BUR. – Progutati žlicu, objesiti se, izazvati gangrenu. – Glavne crte ZUR-a. – Vrste kažnjeničkih radova. – Za što su slali u kažnjeničke zone. – Dojmovi Irine Nagelj. – Zone, kažnjeničke i za čuvare. – Klin se klinom izbija. – Vorkutinska tvornica vapna. – OLP Revuči. – Kada pedeset osmi članak može ubijati kriminalce. – Dodatno pojašnjenje na Revučemu. – Ljudožderstvo.

16. POGLAVLJE: DRUŠTVENO BLISKI .

333

Opjevavanje kriminalaca u svjetskoj književnosti. – I, jasna stvar, u sovjetskoj. – Pjevač kriminalac na Kaluškoj mitnici. – Zauzdanost kriminalaca prije Revolucije. – Oslobođenje u godini Revolucije. – Besprizornici, siročad Građanskoga rata. – Čekisti i lopovi, tko je koga preodgajao? – Točke životne psihologije jednoga kriminalca. – Zašto oni ne kradu od države. – Kako su ih huškali na pljačku privatne imovine. – Socijalistička država protiv konja i pasa. – Treba li hvatati lopove? Suditi im? – Amnestija 1953. godine, lopovska slobo-

da. – „Granica nužne obrane.“ – Država ne štiti građane. – Kako prijestupniku pomaže sovjetski strah od publiciteta. – „Pridodavanje“ nepočinjenih zlodjela. Slučaj Petra Kizilova. – Tko se zauzme za pravdu, sto će se puta pokajati.

Kako se „društveno-bliski“ izvode iz klasne teorije. – Kakva im objašnjenja nude. – „Iskoristiti najbolje osobine kriminalaca.“ – Kriminalci, vlasnici naših života. – Kriminalna administracija umjesto čekističke. – Na proizvodnji na račun pedeset osmoga članka. – Beregova na Volgokanalu. – Zvjerstva „poštenih lopova“. – S druge strane zločinstva?

Par riječi u obranu kriminalaca. – Zašto se ne bi koristili plodovima svoje nepokornosti? – Živjeti, ma gdje bilo. – Vrste tetovaža. Narkotici. – Sve je njihovo. – Dokuda idu njihove partije karata. – Zašto bi oni morali voljeti rad? – Kriminalci i Domovinski rat. – Čast je kriminalaca ne učvršćivati zatvore. –Priča Thomasa Sgovija. Obračun na stražarnici. – Romani za kriminalce. – Falš i buncanja dramaturga Pogodina. – Hijerarhija glava. – Pravílki. – Nespojivost sa svijetom „naive“. – Kritke su lomile kičmu svijetu kriminala.

17. POGLAVLJE: MALOLJETNICI

349

Dvadesete. Zatvori za nepunoljetne, radne komune, FZU posebnoga tipa. – Članak o kažnjavanju od dvanaestogodišnjega uzrasta. – Polovina Arhipelaga djeca su Listopada. – Staljin uvodi kazne do daske i strijeljanje. – Niz otežavajućih naređenja. – Za dječji neoprez, sve do strijeljanja. – Očima engleskih ljevičara. – Klasje, krumpir. Prosuto zrno. Jabuke iz vrta. – Što može pretrpjeti šiparac i za šest mjeseci. – Rađanje riječi „maloljetnik“. – Ukorjenjivanje u logorski život. – U raljama grabežljivosti. – Dva načina držanja maloljetnika. – Priča Jure Jermolova. – Pljačka i pritisak na maloljetnike od odgojitelja. – Maloljetnici se bore kolektivom. – Propaganda se odbija od njih. – Nekažnjivost protesta. – Drskost. – Erotika u ranim godinama. – Uvjeti u miješanim kolonijama. – Postati lopov kao ideal. – Zašto dječak iz Kijeva nije krao za vrijeme Nijemaca. – Nepobjedivost bandi. – Pljačkanja staraca. – Trgovina sa slobodnima. – Dinamične zabave. – Razljućivanje invalida. – Optimalan način da se poživotinji dijete. – Svaki je početak težak. Više puta kažnjavani. – 20 godina staljinskih zakona.

Maloljetnici prema članku 58. – Šestogodišnjak. – Djevojčice iz Jejska. – Siročad iz Hoste. – Galja Venediktova. – „Kći izdajice domovine“. – Djeca koja su ostala nakon uhićenja roditelja. – Djeca stopama roditelja. – Slučaj Nine Peregud. – Zavodnici mladih duša. – Postojanost Zoe Lješčeve. – Razbijena Staljinova glava. – Neka se javi ta država...

18. POGLAVLJE: MUZE U GULAGU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 365

Nitko se i nikada nije preodgojio s pomoću KVČ-a. – Namjena KVČ-a. –Funkcije odgojitelja. – Dosađivati čovjeku i u logoru „onime čime živi zemlja“. – Optimizam vrtuljka. – Muza parola. – Žive novine, skečevi, agitacijske brigade. – Drugarski sudovi. – Ne ostavljaj logoraša samoga sa sobom. – Logorske

novine. – Sve je nestalo. Razdoblje ledenoga doba. – Vorkutinske mrtve gredice. – A kome da mi pišemo? – Što je ostalo pri KVČ-u.

Inovacije kao oblik bijega. – Trušljakov. – Iznuđeni iskazi zarobljenih Nijemaca o njihovoj tehnologiji. – Politički zatvorenik dolazi do izuma nadzora logora. – Projekt RAJ. – Aleksandr Čiževski. – Logorska sudbina Konstantina Strahoviča. – A o drugima odakle da doznamo...? Na vatricu KVČ-a. – Ljova G-man. – Profesor Dovatur. – Kamil Gontuar. – Umjetnici u logoru. – Okovima vonja muzika. – Pjesnici za karikature. – A prozaika nema. – Posmrtni govor ruskoj prozi. – Četiri moguće sfere svjetske književnosti. – Nezapamćeno slijevanje iskustava i njegova propast.

Amaterske umjetničke grupe. – Zbor. – Kmetski glumci. – Što ih privlači. – „Samo unutar Gulaga.“ – Domoljubni skandal u domoljubnoj drami. – Sudbina Nikolaja Davidenkova. – Bez ikakvih „sumnji“! – „A tko su suci?“ – Grupe i kazališta kmetova. – Sudbina poznatih sovjetskih glumaca. – Dvostruka transformacija zekovskoga glumca. – Trupa Moskovske uprave logora. – Ples Izoljde Glaznek. – Osvaljd Glaznek nad srušenim životom. – Nikada ne znam gdje je sreća, gdje propast. – Naš amaterizam na Kaluškoj mitnici.

19. POGLAVLJE: ZEKI KAO NACIJA .

393

Zeki kao klasa. – Zeki kao biološki tip? – Određenje nacije prema Staljinu. –Malo je reći da mu zeki udovoljavaju. – Prostačenje kao jezgra jezika. – Problem rađanja djece. – Podrijetlo riječi „zek“.

Klima na Arhipelagu. – Vanjski izgled urođenika. – Govorna manira zeka. – Energičnost jezika. Manira koja druge čini nijemima. – Zvonak, tanak i prozračan. – Nacionalni tip zeka.

Odnos prema državnim radovima. – Životna pravila zeka i stare kmetske poslovice. – Odnos prema vlastima. – Ne guraju se za pohvalama. – Izokrenuta skala vrijednosti. – Ne vole svoje otoke. – Preuveličana važnost sljedovanja, krdže i čorbuljka. – Odbijanje obiteljskoga života. – Virtuozno umijeće spavanja. – Životna odlučnost. – Savjest? U dosjeu. – Prodavanje magle. – Urednost u vlastitim obvezama. – Tajnovitost. – „Zakon je tajga.“ – Sinovi Gulaga. – Zapovijedi zeka. – Ne gledaj u tuđi kotlić. Kako to shvatiti. – Ne vjeruj, ne boj se, ne moli. – Duševna uravnoteženost. – Spremnost na gore. – Prigušenost osjećaja. – Fatalizam. – Ljubav prema životu. – I dao Bog svakome takav život. – Lakovjernost. – Vjera u Amnestiju. – Žudnja za pravednošću. – Mit o pomilovanju. Kaplan. – Pripovijedanje o prošlosti. „Kako sam se našao ovdje.“ – Čvrstina prošlosti. – Priče o dosjetljivosti zeka. – Humor. – Medvjedi i socijalizam. –Jezik kriminalaca u jeziku zeka. – Jezik zeka u jeziku slobodnih ljudi. – Neki korijeni žargona u jeziku prije Revolucije. – Od Fana Faniča.

20. POGLAVLJE: PSEĆA SLUŽBA 417

Služba vezana uza pse. – A kako ih nazivati? – Generali Gulaga. Zavenjagin. Antonov. – Zašto se ne zagledamo u tamničare. – Moralni izbor u MVD-u. – Licemjerni savjet Dzeržinskoga. – „Stari čekist.“ – Razlika između čekista i

logornika. – Obuka logornika u dvadesetim i tridesetim godinama. – Čovjekoljublje se nije ostvarilo. – Opće crte logornika. – Bezgranična vlast. – Nadmoć u svemu. – Umišljenost. – Tupost. – Evo moga imanja, a ja sam proleter. – Nenadarenost. – Samovolja. – Lekcije iz pjevanja koje daje kmet. – Osjećaj baštinjenja. – Univerzalna gramzivost. – Njihova nadmoć po samoj službi koju obnašaju. – Iskorištavanje sluga i posluge. – Krađa iz zatvoreničkoga sljedovanja. – Krađa po logorskome gospodarstvu, iskorištavanje gospodarskoga dvorišta. – Krađa iz proizvodnje. – Pohota i njezine mogućnosti. – Zloća i okrutnost. – „Tu više nema telegrafskih žica.“ – Sadizam. – Čemu nezadovoljan izraz na licu? – Kako ih samo spretno biraju među ljudima! – Obračun s medicinskom sestrom u Ahtmi. – Popis krvnika. – Mamulovljevi trofeji i pijanke. – Primjeri dobrih logornika. – Pukovnik Cukanov. – Svjedočanstvo o inženjeru pukovniku Maljcevu. – „Dobri“ logornici u očima lojalista. – Onda su dobri kada i sami postanu logoraši. – Gulagovski dočasnici. – Iste osobine, samo umanjene. – Suosjećajni čuvari. – Čuvari veterani. – Čuvari iz ratnoga razdoblja. – Stariji vodnik Tkač u Ekibastuzu.

Vohra i oblici njezine službe. – Stražar je u pravu i kada ubije. – Bezuvjetni odnosi sa zekima. – Samovolja časnika vohre. – Kako su izgorjeli logorski punktovi na rijeci Višeri. – Odabir stražarskih postrojbi od vojnoga komesarijata. – Ublažavanje članstva vohre u godinama sovjetsko-njemačkoga rata. – Vohrin vojnik Samšelj. – I služba je „kazna“. – Stražari i žene na ženskim logorskim punktovima. – Samostraža. Njezina okrutnost. – Samostražar Kuzma. – Samostražar Lunin.

21. POGLAVLJE: SVIJET OKO LOGORA

439

Posrednička zona oko logora. – Širenje logorskih elemenata na čitav Savez. Nasilja oko logora i njihova dalja sudbina. – Kizel. – Karaganda. – Kategorije stanovnika u svijetu oko logora. – Kakvi se slobodnjaci sliježu ovamo. – Slobodnjaci radnici. Uzajamne usluge njih i zeka. – Kada je logor u velikome gradu. Još o „novcima na kat“. – Slobodni grupovođe. – Sin pijanca i sin snažnoga seljaka. – Fjodor Muravljov, predsjednik mjesnoga komiteta. – Voditelj gradilišta Buslov. – Fjodor Gorškov, stari grupovođa. – Prisjećanja na poredak koji je vladao prije Revolucije.

Ljubomorne pregrade među vođama naselja slobodnjaka. – Običaji u naselju. – Strasti bijednoga života. Isti nadzor i bezakonje nad svima. – Kako je Jakut vidio naš glavni grad.

22. POGLAVLJE: MI GRADIMO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 449

Koristi li državi rad zatvorenika. – Izjava Molotova. – Raščlanjenje pitanja. – Politički i društveni interes. – Ekonomija ispred politike. – Za ponižavajuće, osobito teške ili nepripremljene radove. – Primjeri takvih radova. – Nezamjenjivost besplatne radne snage. – Zadatak rentabilnosti logora. – Kako su rentabilnost utjerivali početkom tridesetih. – Smetnje. Aljkavost zatvorenika. – Krađa slobodnjaka. – Pokrivanje troškova logorskoga aparata. – Suženi djelo-

krug inženjerima. – Pogreške rukovodstva. – Hirovi socijalističkoga planiranja (Talag, Ust-Vim). – Napuštene pruge. – Kada je logoru korisnije smatrati zeka bolesnim. – Biti domaćinom baštine. – Kako zaobići Frenkeljov češalj? – Rad nedjeljom u zoni za stanovanje. – Pripisivanje izlazaka. – Gospodarske zgrade utemeljene u krađi. – Tamošnje prednosti za radnike. – Čudesa gospodarskih zgrada u Kengiru. – Kako su gradili naši pradjedovi, a kako mi. – Ipak se okreće!

Početak popisa izgradnji i radova na kojima su radili zeki. – Tko bi napravio kartu Arhipelaga i kako je napraviti…? – Tisuće nepoznatih logorskih punktova.

ČETVRTI DIO: DUŠA I BODLJIKAVA ŽICA

1. POGLAVLJE: UZDIZANJE

467

Osjećaj sporoga prolaženja vremena dobar za razmišljanja. – Arhipelag ne poznaje grižnju savjesti. – Svijest o nevinosti prisutna skoro kod svih. – Rijetkost logorskih samoubojstava. – Nekoliko slučajeva da su se dogodila. – Velika snaga volje ili mala? – Osjećaj sveopće pravednosti, kušnje čitavoga naroda.

Pročišćenje misli tijekom zatvorskih godina. – Kreneš desno, kreneš lijevo... – Naređenje samome sebi „preživi!“. – Oni koji se ne žele mijenjati. – Blagotvorne preobrazbe u zatvoru. – A u logoru? – Seminar onih koji kucaju na vrata smrti. – Voljeti život, makar najteži. – Kada misao o slobodi postane nasilnom. Logorska sloboda od državnoga licemjerja. – Sloboda od životnih briga. – Je li rezultat važan? – Ne, važan je duh. – Ovo pitanje u kontekstu logora. –Ponos ručnim radom i smirenje od njega.

Razvoj osjećaja u neočekivanome smjeru. – Penjemo se. – U dobru se ne uzvisi, u zlu ne ponizi. – Preispitivanje bivšega života. – Oporuka i smrt Borisa Kornfeljda. – Kako se u tome pravilu može naći sveopći smisao. – Viši Smisao postaje nam jasan uvijek kasnije. – Crta između dobra i zla. – Religije i revolucije. – Suditi ideju, a ne ljude. – Naporna razmišljanja nad samim sobom. – Blagoslovljen bio, zatvore!

2. POGLAVLJE: ILI IZOPAČENJE 483 Šalamov o odumiranju ljudskih osjećaja u logoru. – U zatvoru se odvija moralni rad, a preživljavanje ne ide na račun drugih. – Logor je pak laktarenje, mržnja. – Zavist. – Strah. – Lišaj na duši. – Mnoštvo primjera. – Čak i kada nam to nije potrebno (Čuljpenjov). – Huškanje. – Samostražarenje. – Samougnjetavanje. – Bît je u iznimkama od pravila. – Čvrstina vjernika. – Teta Dusja Čmilj. – Grigorij Ivanovič Grigorjev. – Ne izopačuju se oni koji imaju moralnu jezgru. – Izopačenje ne ide bez uzdizanja.

„Popravljanje“? – Samo što ono nema veze sa sovjetskim logorima. – A što kada se čovjek nema od čega popraviti? – Nejednakost „jednakih“ kazni.

3. POGLAVLJE:

POTLAČENA SLOBODA U BRNJICI

. . . . . . . . . . . . . . 494

Što znači imati rak. – Znakovi slobodnoga života iz tih godina. – Stalni strah od uhićenja, čistki, pritisaka, upitnika. – Savjet čekista dan kroz prozor. –Privezanost uz mjesto. – Tajnovitost sovjetskoga čovjeka njegov je spas. – Kada se ljudi skrivaju od žene, od oca. – Kada se ne vjeruje časnim gestama. – Kada čak ne koristi reći nešto naglas. – Sveopće neznanje, apsolutna netransparentnost. – Suvišno vrbovanje cinkera. Što se time postizalo. – Izdaja kao forma postojanja. – Svi se okreću od progonjenih. – Osobine nekih velikana. – Dječak koji je pobjegao na kolodvoru. – A tko je bio na usluzi u progonima? – Izdaje unutar obitelji. – Nije svima dano na zemlji upoznati ta kliješta. – Godina 1937., krunska godina izopačenja slobode. – Skrivena hrabrost onih godina. – Slučajevi koji su postali poznati. – Nije riječ o „lutriji“, već o odabiru duša. – Koliko je bilo doušnika? – Izdaja kao znak zahvalnosti. – Plagijati učenika. – Susjedi koriste situaciju. – Zašto je nemoguća bila pobjeda susjeda. – Zatvaranje Aleksandra Babiča. – Plemenite geste daleko do službe. – Laž, jedina bezopasna forma postojanja. – Spremati na laž i djecu. – Predavanja uništena zbog straha. – Samozaboravna laž sovjetskih pisaca. – Nama je i umrijeti u lažima. – Barem zapljeskati staroj pjesmi. – Okrutnost sovjetskih ljudi. – Na garderobi kolodvora u Čeljabinsku. – Ne „nesretnik“, već „vucibatina“. U stanovima sa zajedničkim prostorijama. – Raspadanje plazi po obiteljima. – Ropska psihologija. – Je li samo od sebe ispalo tako ili je razrađeno? Milijuni izgubljenih žena. – Dječje pismo. – Skulptura čuvara sa psom.

4. POGLAVLJE: NEKOLIKO SUDBINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 512

Ana Petrovna Skripnikova. – Stepan Vasiljevič Loščilin. Otac Pavel Florenski. – Valentin Komov. – I još bi ponekoga.

Aleksandr Solženjicin ARHIPELAG GULAG

Biblioteka: Posebna izdanja 211.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Naslov izvornika: Arhipelag Gulag III.

This work was originally published separately in three volumes under the following titles: Arhipelag Gulag I, II, III

Izvršna urednica: Katarina Gugić

Lektura: Bonislav Kamenjašević

Dizajn naslovnice: Frane Balta

Knjiga je objavljena uz potporu Grada Splita i Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj

ISBN 978-953-235-932-9 (cjelina)

ISBN 978-953-235-945-9 (sv. 3)

CIP zapis dostupan u računalnome katalogu Sveučilišne knjižnice u Splitu pod brojem 191203023.

Aleksandr Solženjicin

ARHIPELAG GULAG

1918.–1956.

POKUŠAJ KNJIŽEVNOGA

ISTRAŽIVANJA

V.–VI.–VII.

Preveo s ruskoga Gabrijel Jurić

Aleksandr Solženjicin, Kok-Terek, 1954.

PETI DIO ROBIJA

Od Sibira okova i robije – napravimo sovjetski, socijalistički Sibir!

Staljin

1. POGLAVLJE

OSUĐENI NA PROPAST

Revolucija je katkada užurbana u svojoj velikodušnosti. Ona se u žurbi puno toga odriče. Primjerice, riječi robija. A u pitanju je dobra, teška riječ, nije to neko tamo nedonošče poput DOPR-a1, neki mlitavi ITL. Riječ „robija“ spušta se sa sudskoga stola poput giljotine što je malčice zastala i još u sudskoj dvorani osuđeniku slama kičmu, prekida mu svaku nadu. Riječ „robijaši“ toliko je strašna da drugi zatvorenici, koji nisu robijaši, među sobom misle: eto gdje su vjerojatno dželati! (Riječ je o kukavičkoj i spasonosnoj ljudskoj osobini: zamišljati da još nisi najgori ni u najgoroj poziciji. Na robijašima su brojevi! – dakle, dno dna! Na vas i na mene to neće objesiti…! Samo malo pričekajte, objesit će!)

Staljin je jako volio stare riječi, on se sjećao da se države na njima mogu stoljećima održavati. Bez ikakve proleterske potrebe on je ponovno pripajao ono što se nabrzinu sasjeklo: „časnik“, „general“, „direktor“, „vrhovni“. I dvadeset šest godina nakon što je Veljačka revolucija ukinula robiju – Staljin ju je ponovno uveo. Bilo je to u travnju 1943., kada je Staljin osjetio da, čini se, stvari idu nabolje. Prvi građanski plodovi staljingradske narodne pobjede bili su: Dekret o militarizaciji pruga (i djecu i žene suditi na prijekim vojnim sudovima) i, dan poslije (17. travnja) – Dekret o uvođenju robije i vješala. (Vješala su također drevna ustanova, nije to nekakav tamo pucanj iz pištolja, vješala rastežu smrt i omogućuju da se ona u detalje i na licu mjesta pokaže velikome mnoštvu.) Sve potonje pobjede tjerale su na robiju i na vješala nadopune osuđene na propast – isprva s Kubana i Dona, zatim s lijeve obale Dnjepra, od Kurska, Orela, Smolenska. Vojsku su u stopu pratili prijeki vojni sudovi, jedne su smjesta javno vješali, druge su deportirali u novosagrađene robijaške logorske punktove.

Očito je prvi takav bio na 17. oknu Vorkute (a onda uskoro i u Noriljsku i Džezkazganu). Cilj se skoro nije ni skrivao: trebalo je pobiti robijaše. Riječ

1 Dom prisilnih radova. (op. prev.)

je bila o otvorenoj plinskoj komori, ali, u tradiciji Gulaga, rastegnutoj u vremenu – da se osuđeni na propast dulje muče i da pred smrt štogod odrade.

Smjestili su ih u „šatore“ veličine 7 x 20 m, koji su uobičajeni na sjeveru. Pokriveni daskama i zasuti piljevinom, ti šatori postajali su kao kakve lagane barake. Na jedan takav šator išlo je 80 ljudi ako je riječ bila o ležajevima od dasaka, a 100 ako se radilo samo o pričnama. Robijaša bi smjestili i po – 200. No nije su tu radilo o prekrcavanjima! – riječ je tek bila o razumnome korištenju stambenoga prostora. Robijašima su odredili dvanaestosatni radni dan u dvjema smjenama bez vikenda – stoga ih je stotina uvijek bila na poslu, a stotina u baraci.

Na radovima ih je okruživala straža sa psima, tukli bi ih kada bi im se prohtjelo i automatima ih poticali na rad. Putem u zonu mogli su iz čistoga hira zasuti stroj rafalima – i nitko od tih vojnika ne bi tražio da se očituju o poginulima. Izmučenu kolonu robijaša bilo je lako razlikovati od kolone običnih zatvorenika – bili su toliko izgubljeni i tako su se teško vukli.

Svojih dvanaest sati odrađivali su do zadnje sekunde. (Na ručnome obrađivanju lomljenoga kamena na polarnim noriljskim vijavicama dobivali su za čitav radni dan – jednu stanku od deset minuta da se ugriju.) Njihovih dvanaest sati odmora koristilo se na najbesmisleniji način. Na račun tih dvanaest sati vodili su ih iz zone u zonu, postrojavali ih, pretraživali. U stambenoj zoni smjesta bi ih uvodili u šator bez prozora koji se nikada nije provjetravao – i ondje ih zatvarali. Zimi bi se tamo zgusnuo smrdljivi, vlažni, kiseli zrak, koji nenaviknut čovjek ne bi podnio ni dvije minute. Robijašima je stambena zona bila još manje dostupna od radne. Ni u zahod, ni u blagovaonicu, ni u sanitetski odjel nikada nisu bili puštani. Za sve je služila ili kibla ili korito. Evo kakvom se pokazala staljinistička robija u godinama 1943.–1944.: spojem najgorega što postoji u logoru i najgorega što postoji u zatvoru.

Carski logor, prema Čehovljevu svjedočanstvu, bio je daleko manje inventivan. Ne samo da su iz aleksandrovskoga (Sahalin) zatvora robijaši mogli izlaziti tijekom čitavoga dana u dvorište i zahod (kiblama se ondje čak nisu ni koristili) već su i tijekom čitavoga dana mogli – u grad! Tako da je pravo značenje riječi „robija“ – da galijoti budu prikovani uz vesla – shvaćao samo Staljin.2

Na 12 sati njihova „odmora“ još bi padala i jutarnja i večernja provjera robijaša – provjera ne običnim brojenjem glava, kao kod zeka, već temeljito

2 Ruska riječ каторга dolazi od grčke riječi katergon, što znači galija. Galijoti su izdržavali kaznu okovima vezani za vesla. (op. prev.)

prozivanje poimence, pri čemu je svaki od stotine robijaša dvaput na dan morao bez zastajkivanja obznaniti svoj broj, svoje mrsko prezime, ime, patronim, godinu i mjesto rođenja, članak po kojemu je osuđen, duljinu kazne, tko ga je osudio i istek kazne; a ostalih devedeset devet moralo je dvaput na dan sve to slušati i mučiti se. Na tih 12 sati dolazile bi i dvije podjele hrane: zdjele bi dijelili preko korita i preko korita bi ih skupljali. Nitko od robijaša nije imao dozvolu raditi u kuhinji, kao što nitko nije smio raznositi ni kotliće s hranom. Sva se posluga sastojala od kriminalaca, i što su bezočnije, što su nemilosrdnije potkradali proklete robijaše – tim su bolje živjeli sami, i tim su gazde bili zadovoljniji. Ovdje su se, kao i uvijek na račun pedeset osmoga, poklapali interesi NKVD-a i kriminalaca.

Budući da popisi nisu trebali sačuvati za povijest da su robijaše morili još i glađu, prema popisima bili su im dodijeljeni jadni, usto još triput opljačkani dodaci „rudarskih“ i „nagradnih“ jela. I sve se to tijekom duge procedure obavljalo preko korita – s prozivkom prezimena, s razmjenom zdjela za bonove. I kada bi se konačno stvorila mogućnost da se čovjek izvali na prične i zaspi – palo bi opet korito i opet bi izvikivali prezimena te bi počinjala podjela istih tih bonova za sljedeći dan (obični zeki ne bi se natezali s bonovima, njih bi dobivao i predavao ih u kuhinji brigadir).

I tako bi od dvanaest sati „dokolice“ ostala tek četiri mirna sata za san. Naravno da robijašima nisu isplaćivali nikakav novac, oni nisu imali prava dobivati ponude ni pisma (u njihovoj bolnoj i omamljenoj glavi morala se ugasiti bivša sloboda i ništa na zemlji nije smjelo ostati u nejasnoj polarnoj noći osim rada i te barake).

Od svega toga robijaši su dobrano slabjeli i brzo umirali.

Prva vorkutinska abeceda (28 slova, uza svako slovo numeracija od jedan do tisuću) – 28 tisuća prvih vorkutinskih robijaša – svi su otišli pod zemlju za samo jednu godinu.

Čudimo se što nije za mjesec.3

U Noriljsku, na 25. pogonu za kobalt slali su u zonu po rudu kompoziciju vagona – a robijaši su se bacali pod vlak da što prije skončaju. Dva je tuceta ljudi u očaju pobjeglo u tundru. Spazili su ih iz aviona, strijeljali ih, zatim su ih poslagali na mjestu gdje se izmjenjuju smjene.

3 U Čehovljevo vrijeme na čitavome robijaškome Sahalinu robijaša je bilo – što mislite? –5905, dosta bi za njih bilo i šest slova. Skoro pa isti bio je naš Ekibastuz, a Spask daleko veći. Jedino što je sama riječ strašna – Sahalin, a zapravo se radi tek o – jednome logorskome odjelu! Samo je u Steplagu bilo dvanaest takvih. A takvih je kao Steplag bilo – deset logora. Pa vi izračunajte koliko je to Sahalina. (op. a.)

Na vorkutinskome rudniku br. 2 nalazio se ženski robijaški logorski punkt. Žene su nosile brojeve na leđima i na maramama. One su radile na svim podzemnim radovima i čak su, i čak su... – premašivale normu...!4

Ali ja već čujem kako sunarodnjaci i suvremenici gnjevno viču na mene: Stanite! O kome nam se usuđujete govoriti? Da! Držali su ih radi istrebljenja – i dobro su postupili! Ta riječ je o izdajicama, policajima i burgmajsterima5! To su i zaslužili! Zar ih vi žalite??? (U tome slučaju, kao što je poznato, kritika izlazi iz okvira književnosti i podliježe Organima.) A tamošnje žene njemačke su prostirke! – viču mi ženski glasovi. (Jesam li preuveličao? – zar su naše žene nazivale druge naše žene prostirkama?)

Najlakše bi mi bilo odvratiti im onako kao što se sada običava, „razobličavajući kult“. Ispričati o nekoliko iznimnih slanja na robiju. (Primjerice, o trima komsomolkama dobrovoljkama na lakim bombarderima koje su se uplašile baciti bombe na cilj, te su ih bacile na čisto polje, sretno se vratile i podnijele prijavak da su izvršile zadatak. No zatim je jednu od njih zapekla komsomolska savjest – pa je sve ispričala svojoj nadređenoj u komsomolu zrakoplovnog odjela, također djevojci, ova je pak, jasna stvar, prenijela u Posebni odjel, i trima su djevojkama prilijepili po 20 godina robije.) Čovjeku dođe da poviče: evo kakve je časne ljude kazni podvrgavala Staljinova samovolja! I dalje više ne treba negodovati na samu samovolju, već na kobne pogreške u odnosu prema komsomolcima i komunistima, koje su sada na sretan način ispravljene.

Međutim, bilo bi nedolično ne pozabaviti se problemom u svoj njegovoj dubini.

Ponajprije o ženama – koje su, kao što sada svi znaju, emancipirane. Ne od dvostrukoga rada, istina, ali jesu od crkvenoga braka, od pritiska društvenoga odbacivanja i od Kabanovica6. Ali o čemu govorimo? – pa kud ćeš gore Kabanovice ako smo slobodno vladanje svojim tijelom i ličnošću svrstali pod antidomoljublje i kriminal? Nije li čitava svjetska književnost (prije Staljina) veličala slobodu ljubavi ponad nacionalnih granica? Ponad samovolje generala i diplomata? A mi smo i u tome prihvatili Staljinovu mjeru: bez Dekreta Prezidija Vrhovnoga sovjeta ne ulazi ni u kakve odnose. Tvoje je tijelo prije svega vlasništvo Domovine.

4 Na Sahalinu žene uopće nisu obavljale robijaške radove. (Čehov) (op. a.)

5 Policaji i burgmajsteri, germanizmi vezani uza stanovništvo s okupiranih područja za vrijeme Drugoga svjetskoga rata koje je služilo u nacističkoj administraciji. (op. prev.)

6 Središnji lik drame Oluja Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskoga. (op. a.)

Kao prvo, kojega su one bile uzrasta kada su ulazile s neprijateljem ne u borbu, već u postelje? Vjerojatno nisu imale više od trideset godina, a možda ni dvadeset pet. Dakle, to su žene koje su već od prvih dječjih dojmova bile odgajane poslije Listopadske revolucije, u sovjetskim školama i u sovjetskoj ideologiji! Zar smo se toliko okomili na plodove svojih ruku? Jednim djevojkama urezalo se to kako smo petnaest godina bez predaha vikali da nema nikakve domaje, da je domovina reakcionarna izmišljotina. Drugima je pak dojadila puritanska bljutavost naših skupova, mitinga, demonstracija, ﬁlmova bez poljubaca, plesova bez zagrljaja. Treće su bile osvojene ljubaznošću, galantnošću, tim sitnicama u vanjskome izgledu muškarca te vanjskim znakovima pažnje kojima nitko nije poučavao naše petoljetaše i zapovjedništvo Frunzeove armije. Četvrte su pak bile naprosto gladne – da, primitivno gladne, to jest nisu imale ni komadić kruha. A pete možda nisu vidjele drugoga načina da spase sebe ili svoje rođake, da se ne rastanu s njima.

U gradu Starodubu u Brjanskoj oblasti, gdje su još bili topli tragovi neprijatelja u povlačenju, ispričali su mi da je tamo dugo vrijeme bio smješten mađarski garnizon – radi zaštite grada od partizana. Zatim je došlo naređenje o premještaju – i na to je na desetke mjesnih žena, zaboravivši na sram, došlo na kolodvor i, opraštajući se s okupatorima, toliko su ridale (prema riječima jednoga podrugljivoga postolara) koliko „nisu ni kada su ispraćale svoje muževe u rat“.

Prijeki vojni sud stigao je u Starodub poslije nekoliko dana. Vjerojatno nije dobrohotno prešao preko nekih prijava. Vjerojatno su neke od starodubskih plačljivica poslali na vorkutinski rudnik br. 2.

Ali čija je to krivica? Čija? Tih žena? Ili – nas, svih nas, sunarodnjaka i suvremenika? Kakvi smo bili mi da su se naše žene okrenule okupatorima? Nije li to jedna od bezbrojnih cijena koje ćemo plaćati, i plaćati, i još dugo otplaćivati za naš komunistički put, što je na brzu ruku prihvaćen, zbrkano prođen, bez osvrtanja na gubitke, bez pogleda na budućnost?

Sve je te žene trebalo možda izvrgnuti moralnoj osudi (ipak, prethodno ih saslušavši), možda ih je trebalo samo ismijati – ali poslati ih zbog toga na robiju? U polarnu plinsku komoru???

Pa to ih je Staljin poslao! Berija!

Samo malo, oprostite! Oni koji su ih poslali, i držali tamo, i dokrajčili ih –sada su u sovjetima umirovljenika i sveudilj bdiju nad našim moralom. A što je sa svima nama? Mi ćemo čuti izraz „njemačke prostirke“ – i kimat ćemo kao da nam je sve jasno. To što mi sada smatramo te žene krivima, daleko je opasnije za nas nego to što su one svojevremeno bile zatvarane.

„Dobro sad, ali bar muškarci nisu tamo bez razloga završavali?! Riječ je o izdajicama domovine i izdajicama društva.“

I ovdje bi se dalo izmicati. Moglo bi se napomenuti (i to bi bila istina) da glavni zločinci, naravno, nisu mirno sjedili u iščekivanju naših prijekih sudova i vješala. Oni su, koliko su mogli, hitali na Zapad te su mnogi od njih otišli. Naša pak kaznena istraga dolazila je do zadanih brojki na račun janjadi (ovdje su jako pomogle susjedske prijave): u toga i toga su iz nekoga razloga u stanu bili smješteni Nijemci – zbog čega im se on svidio? A ovaj je pak na svojim taljigama vozio Nijemcima sijeno – izravna suradnja s neprijateljem.7

Tako se može biti drzak, opet sve svaliti na kult: pretjerivalo se, a sada toga više nema. Sve je kako treba.

Ali kada smo već počeli, nastavimo.

A što je sa školskim učiteljima? S onim učiteljima koje je naša vojska u paničnome povlačenju ostavila s njihovim školama i njihovim učenicima –koga na godinu, koga na dvije, koga na tri. Zbog toga što su intendanti bili glupi, generali loši – što je preostajalo tim učiteljima? I što će dječaci – ne oni kojima je već petnaest, koji mogu zarađivati ili ići u partizane, već mali dječaci? Njima preostaje učiti ili blejati kao ovce dvije-tri godine radi iskupljenja pogrešaka vrhovnoga zapovjednika? Tatica nije dao kapu, pa neka sada uši mrznu, što li...?

Iz nekoga razloga takvo se pitanje nije postavljalo ni u Danskoj, ni u Norveškoj, ni u Belgiji, ni u Francuskoj. Tamo se nije smatralo da narod koji je lako predan pod njemačku vlast od svojih nerazumnih upravitelja ili silom otegotnih okolnosti mora sada općenito prestati živjeti. Ondje su radile i škole, i željeznice, i mjesna samouprava.

Ali nekima su (naravno, njima!) mozgovi bili okrenuti za sto osamdeset stupnjeva. Stoga su naši učitelji dobivali anonimna pisma partizana: „Ne smijete predavati! Platit ćete za to!“ I rad na željeznici također je stao – suradnja s neprijateljem. A da ne govorimo o mjesnoj samoupravi – nečuvena izdaja. Svi znaju da se dijete koje se odučilo od učenja kasnije može i ne vratiti učenju. I što sada, ako je Genijalni Strateg svih vremena i naroda fulao – treba li sada trava rasti ili venuti? Trebaju li djeca učiti ili ne?

Naravno, za to treba platiti. Iz škole će se morati iznijeti portreti s brkovima i možda unijeti portreti s brčićima. Bor se neće kititi za Novu godinu, već za Božić, a ravnatelj će morati pred njim (i još za neku carsku godišnjicu umjesto listopadske) održati govor u slavu novoga vrloga života – koji je

7 Da budemo do kraja pravedni: od 1946. takvima su katkada ponovno sudili i 20 godina KTR-a (robijaških radova) mijenjali za 10 godina ITL-a. (op. a.)

zapravo loš. Ali i prije su se održavali govori u proslavu vrloga života, a on je i tada bio loš.

To jest, ranije se moralo daleko češće griješiti dušu i lagati djeci zato što je bilo vremena da se laž uhoda i probije u programe sitničavim razradama metodičara i inspektora. Na svakome satu, bilo to primjereno ili ne, bilo da se proučava građa crva ili veznici zavisnosloženih rečenica, trebalo je okrznuti Boga (čak i ako sâm vjeruješ u njega); trebalo je uzveličati našu bezgraničnu slobodu (čak i ako se nisi naspavao jer si cijelu noć čekao hoće li ti zakucati na vrata); čitajući naglas Turgenjeva, povlačeći šibom po Dnjepru, obvezno je trebalo prokleti minulu bijedu i proslaviti sadašnje izobilje (dok pred tvojim vlastitim očima i očima djece još puno prije rata umiru čitava sela i dok su djeci u gradovima izdavali bonove za trista grama kruha).

I sve se to nije smatralo zločinom ni protiv istine, ni protiv dječje duše, ni protiv Duha Svetoga.

Sada pak, za vrijeme privremenoga nestalnoga okupatorskoga režima, lagati je trebalo daleko manje, ali – u drugome smjeru, u drugome smjeru! – eto o čemu se radi! Stoga su glas domovine i olovka ilegalnoga rajonskoga komiteta zabranjivali materinski jezik, geograﬁju, aritmetiku i prirodopis.

Dvadeset godina robije slijedilo je za takve radnje.

Sunarodnjaci, kimajte! Eno ih vode sa psima u baraku s kiblom. Bacite se na njih kamenjem – oni su učili vašu djecu.

Međutim, sunarodnjaci (poglavito umirovljenici MVD-a i KGB-a, sve te njuške što su u mirovinu otišle s četrdeset pet) prilaze mi s uzdignutim šakama: koga ja to štitim? burgmajstere? staroste? policaje? prevoditelje? sve same gadove i društveni talog?

I što sada, spustimo se, spustimo se još niže. Previše smo šuma porušili gledajući na ljude kao na grane. Svejedno će nas budućnost prisiliti da razmislimo o uzrocima.

Zasvirali smo, zapjevali Neka gnjev plemeniti...8 – i kako se sada ne naježiti? Naš prirodni – zabranjeni, ismijani, strijeljani i prokleti – patriotizam najednom je bio dopušten, ojačan, čak promoviran kao svet – i kako sada da svi mi, Rusi, ne poskočimo, ne ujedinimo se plemenito uzbuđenim srcima i svojom širokogrudnom prirodom, i kada je već tako, ne oprostimo svojim krvnicima – pred dolazak prekograničnih krvnika? Da bi zato kasnije, gaseći mutne sumnje i svoju užurbanu širokogrudnost, još složnije i pomamnije proklinjali izdajice – sve one očito gore od nas, zlopamtljive ljude?

8 Stih iz pjesme Sveti rat V. Lebedev-Kumača, budnice nastale pred sam početak Drugoga svjetskoga rata. (op. prev.)

Jedanaest je stoljeća staroj Rusiji, nagledala se ona neprijatelja i vodila je mnoge ratove. A je li bilo puno izdajica u staroj Rusiji? Je li mnoštvo izdajica izišlo iz nje? Izgleda da nije. Izgleda da ni neprijatelji nisu krivili ruski karakter za izdaju, za mijenjanje strana, za nevjeru. I sve se to zbivalo pri uređenju koje je, što bi se reklo, neprijateljsko radnome narodu.

Ali evo počeo je najpravedniji rat pri najpravednijemu uređenju – eda bi najednom naš narod otkrio na desetke i stotine tisuća izdajica

Odakle sad oni? Zašto?

Možda je opet izbio zapretani žar Građanskoga rata? Nepobijeni bijeli? Ma kakvi! Već je spomenuto da su mnogi bijeli emigranti (među njima i zloglasni Denjikin) prešli na stranu Sovjetske Rusije protiv Hitlera. Imali su slobodu izbora – i odabrali su tako.9

Svi ti deseci i stotine tisuća – policaji i članovi kaznenih odreda, staroste i prevoditelji – svi su oni podrijetlom bili sovjetski građani. Među njima je bio i povelik broj mladih, koji su također odrasli poslije Listopadske revolucije.

Što je njih na to nagnalo...? Tko su ti ljudi?

To su prije svega oni po čijim su obiteljima i njima samima prošle gusjenice dvadesetih i tridesetih godina. Svi oni koji su u mutnim bujicama naše kanalizacije izgubili roditelje, rođake, svoje voljene. Ili su sami tonuli i izranjali po logorima i deportacijama pa opet tonuli i izranjali. Oni čije su noge dovoljno ozeble i natoptale se u redovima pred prozorom za ponude. Te svi oni kojima su tih okrutnih desetljeća dokinuli, srušili prilaz do onoga što je najdragocjenije na zemlji – do same zemlje, uzgred rečeno, obećane velikim Dekretom i za koju se, među ostalim, moralo svoju krvcu prolijevati tijekom Građanskoga rata. (Druga su stvar – naslijeđene dače oﬁcira Sovjetske armije te ograđena podmoskovska imanja: to je – za nas, to prolazi.) A osim njih neke su još hvatali i „zbog striženja klasova“. Nekima su pak oduzeli pravo da žive tamo gdje su htjeli ili pravo da se bave svojim starim i omiljenim obrtom (mi smo sve obrte uništavali s fanatizmom, ali na to se zaboravilo). O svima takvima u nas se govori (udvostručenom silinom – agitatori, a utrostručenom – napostovci oktjabristi10) s prezrivim izrazom lica: „povrijeđeni sovjetskom vlašću“, „bivši represirani“, „kulački sinovi“, „oni koji su prikrili ozlojeđenost prema sovjetskoj vlasti“.

9 Oni nisu okusili s nama tridesete godine, te im je izdaleka, iz Europe, bilo lako oduševiti se „velikim domoljubnim podvigom ruskoga naroda“ i prijeći preko dvanaestogodišnjega unutarnjega genocida. (op. a.)

10 Suradnici časopisa Na postu i Oktjabr. (op. prev.)

Jedan govori – a drugi kima. Kao da mu je nešto postalo jasno. Kao da narodna vlast ima pravo vrijeđati svoje građane. Kao da odatle i proizlazi sve zlo, glavna pogan: uvrijeđeni... oni koji su prikrili...

I nikoga nema da vikne: ma dajte molim vas! idite svi dođavola! pa određuje li, na koncu konca, život svijest ili ne određuje? ili samo onda određuje kada je vama u korist? a kada nije, onda neka ne određuje?

I ovako u nas znaju govoriti s lagano nabranim čelom: „Da, dopustile su se neke pogreške.“ I uvijek ta nevino-bludna bezlična formulacija – dopustile su se, samo se ne zna tko je dopustio. Skoro kao da su ih dopustili radnici, utovarivači, kolhoznici. Nitko nema hrabrosti reći: Dopustila ih je Komunistička partija! Nesmjenjivi i neodgovorni sovjetski rukovoditelji dopustili su ih! Tko ih je drugi, osim onih koji su bili na vlasti, mogao „dopustiti“? Sve svaliti samo na Staljina? – treba imati i osjećaj za humor. Staljin ih je dopustio – a gdje ste bili svi vi, vi rukovodeći milijuni?

Uostalom, i te su se pogreške u našim očima nekako brzo rasplinule u mutnu, nejasnu mrlju bez obrisa i već se ne računaju kao plod tuposti, fanatizma i zloće, već ih se priznaje samo utoliko ukoliko se kaže da su komunisti trpali u zatvore komuniste. A to što je 15 do 17 milijuna seljaka upropašteno, što su poslani na uništenje, što su raštrkani diljem zemlje bez prava da se sjećaju svojih roditelja i da ih spominju – to kao da i nije pogreška. A sve bujice kanalizacije koje smo razmotrili na početku ove knjige – ni to isto nije bila pogreška. A to što nismo nimalo bili spremni za rat s Hitlerom, što smo se zavaravali praveći se važnima, što smo se sramotno povlačili, mijenjajući usput parole, i da je tek „Ivan“ i „za svetu Rusiju“ zaustavilo Nijemca na Volgi – to se ne ubraja u pogrešku, već skoro pa u glavnu Staljinovu zaslugu.

Za dva mjeseca predali smo protivniku gotovo trećinu svojega stanovništva – sa svim tim obiteljima koje nisu bile uništene do kraja, s mnoštvom logora što su se razbježali kada je pobjegla straža, s ukrajinskim i baltičkim zatvorima u kojima se još dimilo od strijeljanja pedeset osmoga članka.

Dok smo imali snage, sve smo te nesretnike gušili, proganjali, nismo ih primali na rad, tjerali smo ih iz stanova, silili ih da pocrkaju. Kada je na vidjelo izbila naša slabost, smjesta smo zahtijevali od njih da zaborave sve zlo što smo im počinili, da zaborave roditelje i djecu koji su umrli od gladi u tundri, da zaborave strijeljane, da zaborave kako smo ih uništili i kako smo nezahvalni, da zaborave ispitivanja i mučenja NKVD-a, zaborave logore gladi – i smjesta prijeđu u partizane, u ilegalu, i brane Domovinu ne žaleći života. (No nismo se mi morali promijeniti! I nitko im nije davao nadu da ćemo se po povratku odnositi prema njima ikako drukčije, nego ih opet progoniti, tjerati, trpati po zatvorima i strijeljati.)

U takvoj situaciji čemu se treba više čuditi – tome što se dolasku Nijemaca veselilo previše ljudi? Ili premalo? (A Nijemci su katkada morali donositi i presude, primjerice prokazivačima iz sovjetskih vremena, kao u slučaju đakona crkve sv. Nikole na Obali u Kijevu, a koliko je bilo takvih slučajeva.)

A što je s vjernicima? Dvadeset godina bez prestanka su progonili vjernike i zatvarali crkve. Došli su Nijemci – i počeli otvarati crkve. (Našima je bilo nezgodno zatvoriti ih odmah poslije Nijemaca.) U Rostovu na Donu, naprimjer, svečanost otvaranja crkve izazvala je masovno oduševljenje, masovno okupljanje. Međutim, morali su ujedno proklinjati Nijemce zbog toga, što li?

U istome tome Rostovu prvih dana rata uhitili su inženjera Aleksandra Petroviča Maljavko-Visockoga, umro je u istražnoj ćeliji, a žena mu se nekoliko mjeseci tresla iščekujući vlastito uhićenje – i tek je s dolaskom Nijemaca mirno legla spavati: „Sada ću se barem naspavati!“ Ma kakvi, ona se morala moliti za povratak svojih krvnika.

U svibnju 1943., tijekom njemačke opsade, u Vinici su u parku u Podlesnoj ulici (koju je početkom 1938. gradski sovjet okružio visokom ogradom i proglasio je „zabranjenom zonom Narodnoga komesarijata obrane“) slučajno počeli iskapati već potpuno neprimjetne grobnice zarasle u bujnu travu – eda bi našli 39 takvih grobnica, dubine 3,5 metra i površine 3 x 4 metra. U svakoj su grobnici prvo ugledali sloj gornje odjeće poginulih, zatim leševe složene poput likova na igraćim kartama. Ruke su svima bile vezane, svi su bili strijeljani – malokalibarskim pištoljima u potiljak. Očigledno su ih strijeljali u zatvoru, da bi ih zatim po noći odvozili pokopati. Prema dokumentima, koje su našli kod nekih strijeljanih, identiﬁcirali su one koji su 1938. bili osuđeni na „10 godina bez prava dopisivanja“. Evo jednoga od prizora iskapanja: stanovnici Vinice došli su pogledati ili prepoznati svoje (fotograﬁja 1). To je bio tek početak. U lipnju su iskapanja počela u blizini pravoslavnoga groblja – pored bolnice Pirogova – te su otkrili još 42 grobnice. Zatim su ispod atrakcija, „sobe smijeha“, prostora za igru i ples Parka kulture i odmora Gorki otkrili još 14 masovnih grobnica. Sve skupa u 95 grobnica – 9439 leševa. Riječ je samo o Vinici, gdje je slučajno došlo do otkrića. A koliko je toga skriveno po ostalim gradovima? I onda je stanovništvo, vidjevši sve te leševe, trebalo pohrliti u sovjetske partizane?

Možda je na kraju pravedno priznati – baš kao što nas boli kada gaze po nama i svemu što volimo – da je onda bolno i onima koje gazimo mi? Možda je pravedno da oni koje uništavamo, imaju pravo mrziti nas? Ili – nemaju; nemaju pravo? Oni moraju umirati sa zahvalnošću?

Mi pripisujemo tim policajima i burgmajsterima nekakvu iskonsku, skoro pa urođenu zlobu – a zlobu smo u njih posijali mi sami, riječ je o našemu

1. Strijeljani u Vinici

„proizvodnome otpadu“. Kako je to zvučalo kod Krilenka? – „u našim očima svaki je zločin proizvod danoga društvenoga sustava“11. Vašega sustava, drugovi! Treba se sjećati vlastitoga učenja!

Ne treba zaboraviti da je među onim našim sunarodnjacima koji su išli na nas s mačem i držali protiv nas govore bilo i potpuno nesebičnih i osobno neokrznutih ljudi, kojima imanje nisu otimali (nisu ništa ni imali) i koji sami nisu ležali po logorima, čak im nitko iz obitelji nije ležao, ali koji su se odavno gušili od čitavoga našega sustava, od prijezira prema pojedinačnoj sudbini; od progona ljudi s uvjerenjima; od one podrugljive pjesme: gdje tako slobodno diše čovjek;12

od onoga pobožnoga klanjanja Voždu; od onoga škripanja penkala kada se svi žure potpisati zajam državi!13, od pljeskanja što prelazi u ovacije. Možemo li pretpostaviti da je tim normalnim ljudima nedostajalo našega smrd-

11 N. V. Krilenko, Za pet godina. 1918.–1922.: Govori optužbi u najkrupnijim procesima zabilježeni na Moskovskome i Vrhovnome revolucionarnome sudu, Moskva, Petrograd, Državno izdanje, 1923., str. 337.

12 Stih iz pjesme V. Lebedev-Kumača Pjesma o domovini. (op. prev.)

13 Zajam državi, koji je stanovništvo SSSR-a svake godine u svibnju potpisivalo tobože dobrovoljno, a iznosio je otprilike 10 % godišnje zarade. (op. prev.)

ljivoga zraka? (Tijekom istrage optuživali su oca Fjodora Florju zato što se drznuo pred Rumunjima govoriti o Staljinovim gadostima. Odgovorio im je: „A zar sam mogao govoriti drukčije o vama? Što sam znao, to sam i govorio. Što je bilo, to sam i govorio.“ U prijevodu na sovjetski: laži, dušu griješi i sam stradavaj – samo da je u korist našoj vlasti! No to, čini se, više nije materijalizam, zar ne?)

Dogodilo se da smo u rujnu 1941., prije nego što sam otišao u vojsku, u selu Morozovsku, koje su sljedeće godine zauzeli Nijemci, žena i ja, mladi nastavnici, unajmili stan i dijelili dvorište s drugim podstanarima – parom bez djece s prezimenom Bronevicki. Inženjer Nikolaj Gerasimovič Bronevicki imao je šezdeset godina, bio je intelektualac Čehovljeva izgleda, jako simpatičan, tih, pametan. Sada kada se sjetim njegova duguljastoga lica, stalno mi se pričinja da je nosio cviker premda možda nije bilo nikakvoga cvikera. Još je tiša i nježnija bila njegova žena – onako sva bljedunjava, sa spuštenom lanenom kosom, bila je mlađa od muža 25 godina, ali po ponašanju nije bila nimalo mlada. Bili su nam dragi, vjerojatno i mi njima, osobito zato što smo se razlikovali od pohlepne obitelji stanodavaca. Uvečer bismo učetvero sjeli na stepenice trijema. Vladale su tihe tople večeri obasjane mjesečinom, još uvijek neuništene hukom aviona i eksplozijama bombi, no nemir od njemačkoga prodora nadvio se nad nas kao kada se nevidljivi, ali teški oblaci na mliječnome nebu nadviju nad bespomoćni mali mjesec. Svaki bi se dan na stanici zaustavljali vazda novi ešaloni na putu za Staljingrad. Izbjeglice su seosku tržnicu ispunjavali glasinama, strahovima, suludim stotkama iz svojih džepova i odlazili dalje. Spominjali su gradove koji su pali, o kojima je Informbiro još šutio bojeći se pred narodom reći istinu. (O takvim gradovima Bronevicki nije govorio da su „pali“, već da su ih „zauzeli“.)

Sjedili smo na stepenicama i razgovarali. Mi, onako mladi, bili smo puni života i straha za taj svoj život, ali zapravo nismo mogli reći ništa pametnije od onoga što je pisalo u novinama. Stoga nam je bilo tako lako s Bronevickima: govorili smo sve što smo mislili i nismo primijetili razlike u shvaćanjima. A oni su vjerojatno u čudu promatrali u nama dva primjerka teleće mladeži. Mi smo tek bili proživjeli tridesete godine – a kao da nismo živjeli u njima. Pitali su po čemu pamtimo 1937. i 1938.? Po čemu?! – pa po sveučilišnoj knjižnici, ispitima, veselim sportskim događajima, plesovima, po amaterizmu i, naravno, po ljubavi, to su te godine. A jesu li trpali naše profesore u to vrijeme? Da, jesu, čini nam se da ih je dvoje-troje završilo iza rešetaka. Njih su zamijenili docenti. A studente, njih nisu trpali? Sjetili smo se: da, točno,

strpali su nekoliko studenata s viših godina. A što ćeš…? Nemaš tu što, mi smo se nastavili zabavljati. A nikoga od vama bliskih nisu... dirali...? Ma ne... Strašno je to, i stalo mi je do toga da se točno prisjetim. No bilo je baš tako. I još je strašnije što nisam bio dio mladeži koja se zanimala samo sportom i išla po plesovima niti sam manijakalno bio zauzet znanošću i formulama.

Intenzivno sam se bavio politikom – od svoje desete godine. Još kao balavac nisam vjerovao Krilenku i bio sam zaprepašten time koliko su inscenirani poznati sudski procesi – ali ništa me nije navodilo na to da nastavim povezivati te male moskovske procese (činili su se grandioznima) – s valjanjem golemoga kotača što je gazio čitavu zemlju (broj njegovih žrtava nekako je bio neprimjetan). Djetinjstvo sam proveo u redovima – za kruh, za mlijeko, za prekrupu (za meso tada nismo znali), no nisam mogao povezati da nestašica kruha znači opustošeno selo niti sam znao zašto je opustošeno. Ta mi smo imali drukčiju formulu: „teški dani koji će proći“. U našemu velikome gradu svake su noći trpali, trpali, trpali – no ja nisam noću prolazio ulicama.

A danju obitelji uhićenih nisu vješale crne zastave, dok moji kolege nisu ništa govorili o svojim odvedenim očevima.

A u novinama je sve izgledalo tako vedro i veselo.

A mladome je čovjeku toliko stalo do toga da je sve u redu.

Sada shvaćam koliko je Bronevickima bilo opasno išta nam govoriti. Ali malo nam je nešto natuknuo taj stari inženjer koji je pretrpio jedan od najžešćih udara GPU-a. Izgubio je zdravlje po zatvorima, nisu ga samo jednom strpali i nije samo jednom bio u logoru – ali samo bi o ranome Džezkazganu govorio u strastvenim naletima – o vodi što je bila zatrovana bakrom; o zatrovanome zraku; o ubojstvima; o žalbama bez odgovora poslanima u Moskvu. Čak je i sama ta riječ Džez-kaz-gan parala kožu ribežom, toliko su surove bile te priče. (I što sada? Je li Džez-kaz-gan barem malo promijenio naše shvaćanje svijeta? Naravno da nije. Jer nam nije pred očima. Kome možeš to objasniti? Lakše je o tome ne misliti. Lakše je – zaboraviti.)

Tamo, u Džezkazganu, kada je Bronevicki bio oslobođen stalnoga nadzora, k njemu je stigla njegova sadašnja žena, tada još djevojka. Tamo, u sjeni bodljikave žice, oni su se vjenčali. A na početku rata čudom su se našli na slobodi, u Morozovsku, s ne baš sjajnim dokumentima. On je radio u nekakvome žalosnome građevinskome uredu, ona kao računovotkinja.

A onda sam ja poslije otišao u vojsku, a moja je žena otputovala iz Morozovska. Grad se našao pod okupacijom. Zatim je bio oslobođen. I jednom mi je tako žena poslala pismo na bojište. „Zamisli, kažu da je u Morozovsku za vrijeme njemačke opsade Bronevicki bio burgmajster! Odvratno!“ I ja sam se također bio zaprepastio i pomislio: „Stvarno nisko!“

No godine su prošle. Negdje na tamnim zatvorskim pričnama, prebirući po sjećanju, sjetio sam se Bronevickoga. I više ga nisam mogao u sebi osuditi dječačkom lakoćom. Nepravično su ga lišavali zaposlenja, zatim su mu nudili neka neprilična mjesta pa su ga zatvarali, mučili, tukli, morili, pljuvali mu u lice – a on? On je morao vjerovati da je sve to progresivno te da njegov vlastiti život, tjelesni i duhovni, kao i život njegovih bližnjih, kao i pritiješnjeni život čitavoga naroda nemaju nikakvo značenje. Iza zavjese magle „kulta ličnosti“ bačene na nas i iza slojeva vremena u kojima smo se mijenjali (a između slojeva dolazilo je do lomljenja i odbijanja zraka svjetlosti) sada i sami sebe i tridesete ne vidimo na onome mjestu i u onome obliku kakvi smo zapravo bili. Ono obožavanje Staljina i ona vjera u sve bez sumnje i kraja, uopće nisu bili općenarodno stanje, već samo stanje – partije; komsomola; gradske fakultetske mladeži, zamjenika inteligencije (postavljene namjesto uništenih i raštrkanih); i djelomice gradske malograđanštine (radničke klase)14, koja od jutarnjega zvona Spaske kule do ponoćne Internacionale nije gasila prijenos na zvučnicima i za koje je glas Levitana15 postao glasom njihove savjesti. (Kod gradske malograđanštine dodajem „djelomice“ zato što proizvodni Dekret o „dvadeset minuta kašnjenja“16 te vezivanje uz jednu tvornicu također nisu novačili poklonike.) Međutim, postojao je i jedan manji dio gradskoga stanovništva, i ne baš tako malen, u svakome slučaju riječ je bila o nekoliko milijuna, koji bi s gađenjem istrgnuo utikač zvučnika čim su smjeli; koji su na svakoj stranici svih novina vidjeli samo laž što se razlijeva po svim stupcima; a dan izbora za te milijune bio je dan muke i poniženja. Za tu manjinu postojeća naša diktatura nije bila ni proleterska, ni narodna, ni (među onima koji su se točno sjećali izvornoga značenja te riječi) sovjetska, već – otimačka diktatura komunističke manjine koja se ponašala poput stoke.

Čovječanstvo gotovo nije u stanju ništa spoznati bez emocija. U onome što je jednom vidio kao loše, čovjek će se teško natjerati pronaći i nešto dobro. Nije sve u našoj zemlji bilo odvratno i nije svaka riječ u novinama bila laž, ali ta satrta, progonjena i doušnicima okružena manjina doživljavala je život vlastite zemlje u cjelini kao nešto odvratno, a novinske stupce kao laž. Podsjetimo da tada nije bilo zapadnih emisija na ruskome jeziku (a i radio-

14 Upravo je od tridesetih godina radnička klasa postala okosnica naše malograđanštine i sva se uključila u nju. Kao, uostalom, i velik dio sovjetske inteligencije. (op. a.)

15 Poznati ondašnji spiker. (op. prev.)

16 Prema tome Dekretu, kašnjenje u tvornicu od dvadeset minuta kažnjavalo se otpuštanjem s posla. (op. prev.)

prijamnika je bilo jako malo), da se stanovništvo moglo informirati samo iz naših novina i s državnoga radija, a Bronevicki i njima slični upravo su njih doživljavali kao nametljivu laž preko koje ne mogu prijeći ili kao kukavičko prešućivanje. I sve što se pisalo o inozemstvu, i o neumitnoj propasti zapadnoga svijeta 1930., i o izdaji zapadnih socijalista, i o svekolikome zanosu čitave Španjolske usmjerenu protiv Franca (a 1942. o izdajničkoj težnji Nehrūa za slobodom Indije – jer to je slabilo saveznički britanski imperij) – također se ispostavilo da su laži. Mrzilačka, nasmrt dosadna agitacija po sistemu „tko nije s nama, taj je protiv nas“ nikada nije razlikovala pozicije Marije Spiridonove i Nikole II., Léona Bluma i Hitlera, engleskoga parlamenta i njemačkoga Reichstaga. I zašto bi onda naizgled fantastične priče o spaljivanju knjiga na njemačkim trgovima i uskrsnuću nekoga tamo drevnoga teutonskoga zvjerstva (ne zaboravimo da su se o zvjerstvu Teutonaca već dovoljno nalagale ruske novine i tijekom Prvoga svjetskoga rata) Bronevicki morao razlikovati i izdvojiti ih kao istinite te u njemačkome nacizmu (koji je bio blaćen skoro istim – to jest najgorim – riječima, kao što su prije bili oblaćeni Poincaré, Piłsudski i engleski konzervativci) prepoznati četveronožno biće kojemu to priliči, koje već četvrt stoljeća istinski guši, truje i pije krv i njemu samome, i Arhipelagu, i ruskome gradu, i ruskome selu? I svi ti novinarski zaokreti o hitlerovcima – čas prijateljski susreti naših i njihovih dobrih stražara u odvratnoj Poljskoj te čitav val novinarske simpatije prema tim hrabrim vojnicima protiv englesko-francuskih bankara, pa onda doslovce preuzeti Hitlerovi govori preko cijele stranice Pravde; a već idući čas, jednoga jutra (drugoga jutra rata) eksplozija naslova da sva Europa u mukama stenje pod njihovom petom – samo su potvrđivali nepostojanost novinarskih laži i nikako nisu mogli Bronevickoga uvjeriti da na zemlji mogu postojati krvnici usporedivi s našim krvnicima, koje je on jako dobro poznavao. I kada bi sada, da ga uvjere, pred njega svaki dan stavljali informativni listić BBC-ja, najviše u što bi ga se još moglo uvjeriti bilo bi da Hitler predstavlja drugu opasnost za Rusiju, nipošto prvu, dokle god je Staljina. Međutim, BBC nije davao listić; a Informbiro od svojega prvoga dana nije imao toliko kredibiliteta koliko TASS; a glasine što su ih donosili evakuirani također nisu bile iz prve ruke (nisu bile iz Njemačke, nisu bile s okupiranoga teritorija, odatle još nije bilo nijednoga živoga svjedoka); iz prve ruke bio je samo Džezkazganski logor, pa 1937., pa glad 1932., pa raskulačivanje, pa rušenje crkvi. Stoga su s približavanjem njemačke vojske Bronevicki (i deseci tisuća drugih poput njih) osjećali da se bliži njihov čas – onaj jedinstveni neponovljivi čas za koji već dvadeset godina nije bilo nade i koji se samo jedanput i može čovjeku dogoditi s obzirom na kratkoću njegova života u usporedbi sa sporim povijesnim

pomacima – onaj čas kada on (oni) može iznijeti na vidjelo svoje neslaganje s onim što se dogodilo, što se učinilo, profućkalo, pogazilo po našoj zemlji, i na nekakav još potpuno nepoznat, nejasan način poslužiti zemlji na umoru, poslužiti preporodu nekakvoga novoga ruskoga društva. Da, Bronevicki je sve zapamtio i ništa nije oprostio. Stoga mu nikako nije mogla biti rodnom ona vlast koja je dotukla Rusiju, dovela je do kolhozne bijede, do moralne nakaznosti, a sada evo i do zapanjujućega vojnoga poraza. I on je, gubeći dah, gledao na takvu telad kao što sam ja, kao što smo mi, bez snage da nas razuvjeri. Čekao je nekoga, koga god, samo da se smijeni Staljinova vlast! (Riječ je o poznatoj psihološkoj izmjeni polova: bilo što, samo da nije ovo odvratno naše! Zar je moguće zamisliti na svijetu ikoga gorega od naših? Uzgred, radi se o području uz rijeku Don – polovina tamošnjega stanovništva isto je tako čekala Nijemce.) I tako, proživjevši čitav život kao apolitičko biće, Bronevicki je u sedmome desetljeću odlučio politički iskoračiti.

Pristao je doći na čelo gradske uprave u Morozovsku...

Mislim da je tamo brzo uvidio u što se uvalio: da je Rusija za pridošlice još ništavnija i mrskija nego za one koji su otišli. Da su vukodlaku potrebni samo ruski sokovi, a tijelo može i propasti. Da novome burgmajsteru ne predstoji predvoditi novo rusko društvo, već pomagati njemačkoj policiji. Međutim, već je bio nasađen na osovinu te mu nije bilo druge doli vrtjeti se, bilo to dobro ili ne. Oslobodivši se jednih krvnika, mora pomagati drugima.

Stoga je onu domoljubnu ideju, koju je shvaćao kao suprotstavljenu sovjetskoj ideji, najednom ugledao stopljenu sa sovjetskom: na nedokučiv način ona je od razborite manjine, koja ju je čuvala, kao kroz sito, otišla k okresanoj većini – zaboravljeno je kako su zbog nje strijeljali i kako su joj se rugali, da bi na kraju postala glavnim deblom tuđega drveta.

Sigurno mu (im) je postalo užasno i nije imao kuda. Tjesnac se pomakao i ostavio izlaz: smrt ili robija.

Naravno da nisu tamo svi bili kao Bronevicki. I naravno da su na tu kratku gozbu za vrijeme kuge17 sletjeli i lešinari koji vole vlast i krv. Ali gdje takvi ne slijeću! Takvi su i NKVD-u bili baš po mjeri. Takav je i Mamulov, i dudinski Antonov, i onaj Pojsujšapka – zar je moguće zamisliti odvratnijih krvnika? Vladaju već desetljećima i more narod do krajnjih granica. Vidjeli smo i čuvara Tkača (3. dio, 20. poglavlje) – on je stigao biti i tamo i ovamo.

Budući da smo dovoljno rekli o gradu, nećemo sada mimoići ni selo. Među današnjim liberalima uobičajilo se prekoravati selo zbog političkoga

17 Autorova aluzija na naslov Puškinove kratke tragedije. (op. prev.)

tupila i konzervativizma. No prijeratno selo u cijelosti je, odnosno u velikoj većini, bilo razborito, daleko razboritije od grada, i nije nimalo sudjelovalo u obožavanju tatice Staljina (pa tako ni svjetske revolucije). Naprosto je imalo zdrav razum i dobro se sjećalo kako su mu obećali zemlju i kako su mu je oteli; kako je živjelo, jelo i odijevalo se prije i za vrijeme kolhoza; kako su mu iz dvorišta odvodili telića, ovčicu, čak i kokošku; kako su crkve izvrgavali ruglu i skrnavili ih. Tih godina radio još nije unjkao po potleušicama i rijetko je u kojemu selu novine čitao onaj jedini pismeni stanovnik, i svi ti Zhang Zuolini, i MacDonaldi, ili Hitleri ruskome su selu bili strane, navlas iste i nepotrebne tričarije.

U jednome selu u Rjazanjskoj oblasti 3. srpnja 1941. okupili su se seljaci pored kovačnice i slušali Staljinov govor emitiran na zvučniku. I čim se željezni i prema ruskim suzama neumoljivi tatica smekšao te izgubljen i napola plačno rekao: „Braćo i sestre...!“ – jedan je seljak mračno na to odvratio: „A-a-a, majku ti tvoju, evo ti na!“ i pokazao prema zvučniku Rusima omiljenu grubu gestu kada sijeku ruku u laktu i njome mašu.

A svi su muškarci gromoglasno odobravali.

Da je bilo po svim selima ispitati sve očevice – doznali bismo za još deset tisuća takvih slučajeva, pa i više.

Eto kakvo je bilo raspoloženje ruskoga sela na početku rata – dakle i svih onih rezervista koji su ispijali zadnje boce po seoskim stanicama i u prašini plesali s rodbinom. Sve je to popratio vojni poraz koji ruska povijest ne pamti te su ogromna seoska prostranstva do obiju prijestolnica i do Volge kao i mnogi seljački milijuni u trenu otpali od kolhozne vlasti i – dosta je bilo laganja i podmazivanja povijesti! – ispostavilo se da republike žele samo neovisnost! Selo pak – samo slobodu od kolhoza! Radnici – slobodu od feudalnih dekreta! I da pridošlice nisu bili toliko beznadežno tupi i razmetljivi, da nisu za Veliku Njemačku čuvali pogodnu joj kolhoznu administraciju, da nisu smislili takvu gnusobu kao što je pretvoriti Rusiju u koloniju – ne bi se nacionalna ideja vratila tamo gdje su je vječno gušili i teško da bi slavili dvadeset pet godina ruskoga komunizma. (Jednom će netko morati ispričati nešto i o partizanima, kako im se okupirani seljaci nisu pridruživali slobodnom voljom. Kako su se ispočetka naoružavali protiv partizana da im ne bi morali davati žito i stoku.)

Tko se sjeća velikoga izlaska stanovništva sa Sjevernoga Kavkaza u siječnju 1943. – i tko će mu naći sličan primjer u svjetskoj povijesti? Da stanovništvo, osobito seosko, masovno ode s potučenim neprijateljem, sa strancima –samo da ne ostane kod svojih pobjednika – u povorkama tovarnih kola, što su se vukle jedne za drugima po ljutoj siječanjskoj hladnoći, šibane vjetrovima!

Evo gdje leže korijeni onih dobrovoljačkih stotina tisuća koje su, uza svu hitlerovsku čudovišnost, očajavale i navukle neprijateljski mundir. Ovdje je sada pravi čas da razjasnimo nešto o vlasovcima. U prvome dijelu ove knjige čitatelj još nije bio spreman prihvatiti svu istinu (čitavom ni ja ne vladam, jednom će netko napisati stručno istraživanje, za mene je ta tema sporedna). Tamo, na početku, dok nismo s čitateljem prošli sav logorski put, postavljen mu je bio samo mamac, poziv na razmišljanje. Sada pak, poslije svih sprovođenja, usputnih tamnica, sječe šuma i logorskih splačina, možda će se čitatelj spremnije složiti s nama. U prvome dijelu govorio sam o onim vlasovcima koji su se latili oružja zbog očaja, zbog zarobljeničkoga gladovanja, zbog bezizlazne pozicije. (Uostalom, i opet se čovjek zamisli: ta Nijemci su počeli koristiti ruske vojne zarobljenike samo kao pozadinsku pomoć svojoj vojsci i, čini se, bio je to najbolji izlaz za one koji su se samo htjeli spasiti – pa zašto su onda uzimali oružje i išli boriti se prsa u prsa protiv Crvene armije?)

A sada nema uzmicanja, valja nešto reći i o onima koji do 1941. ni o čemu drugome nisu sanjali, već samo o tome kako će uzeti oružje i tući te crvene komesare, čekiste i kolektivizatore. Sjećate se kako kod Lenjina stoji: „Ugnjetavana klasa koja ne teži naučiti vladati oružjem, imati oružje, zaslužuje samo to da se s njom postupa kao s robljem.“18 Dakle, sovjetsko-njemački rat pokazao je, na našu diku, da nismo takvi robovi kakvima su nas popljuvali u svim liberalno-povijesnim istraživanjima: nisu robovi bili oni koji su sabljom htjeli odrubiti glavu tatici Staljinu. (Niti su robovi bili oni s one druge strane, koji su krenuli u borbu u crvenoarmijskoj uniformi – tu složenu formu kratke slobode nije bilo moguće sociološki predvidjeti.)

Ti ljudi koji su na svojim leđima prenijeli 24 godine komunističke sreće već su 1941. znali ono što nitko na svijetu nije znao: da na čitavome planetu i u čitavoj povijesti nije bilo gorega, krvavijega i ujedno prepredenijega režima od boljševičkoga, koji se sam proglasio „sovjetskim“. Da se ni po broju mučenih, ni po svojoj dugogodišnjoj ukorijenjenosti, ni po dalekosežnosti planova, ni po posvemašnjoj uniﬁciranoj totalitarnosti s njime ne može usporediti nijedan drugi režim na Zemlji, čak ni hitlerovski, koji je u to doba zamračio sve oči na Zapadu i bio još u đačkoj klupi. I evo – kucnuo je čas, oružje se davalo tim ljudima u ruke – i zar su se oni trebali primiriti, pustiti boljševizmu da preživi agoniju i da opet ojača nemilosrdnim ugnjetavanjem – i tek tada s njime stupiti u borbu (koja ni do dandanas skoro nigdje na svijetu nije zapo-

18 V. I. Lenjin, Sabrana djela, u 55. sv. 5. izdanja, Moskva, Državno izdanje političke literature, 1958.–1965., sv. 30, str. 153. (op. a.)

čela)? Nipošto, prirodno je bilo ponoviti metodu samoga boljševizma: kako je on sam zario zube u tijelo Rusije, koje je bilo oslabljeno Prvim svjetskim ratom, tako ga treba tući u isto tako sličnu trenutku Drugoga svjetskoga rata!

Već je u Sovjetsko-ﬁnskome ratu 1939. godine došlo do toga da ljudi nisu htjeli ići u rat. To raspoloženje pokušao je iskoristiti B. G. Bažanov, bivši bliski Staljinov pomoćnik: okrenuti zarobljene crvenoarmijce pod komandom ruskih časnika u emigraciji protiv sovjetske fronte – ne radi borbe, već radi uvjeravanja. Pokušaj je propao zbog iznenadne kapitulacije Finske.

Kada je počeo sovjetsko-njemački rat – 10 godina poslije plinske komore kolektivizacije, 8 godina poslije velikoga ukrajinskoga pomora (šest milijuna mrtvih, koje susjedna Europa nije čak ni primijetila), 4 godine poslije đavolske razularenosti NKVD-a, godinu dana poslije robovskih zakona o proizvodnji, i sve to uz petnaest milijuna ljudi zatvorenih po logorima diljem zemlje i uz jasno sjećanje cjelokupnoga starijega stanovništva na Rusiju prije Revolucije – prirodna reakcija naroda bila je udahnuti i osloboditi se, prirodni je osjećaj bio gađenje prema svojoj vlasti. I nisu „efekt iznenađenja“ ni „brojčana premoć zrakoplovstva i tenkova“ (uzgred, sve su brojčane premoći bile na strani RKKA-a19) tako lako stvarali katastrofalna okruženja, po 300 tisuća (Belostok, Smolensk) i po 650 tisuća naoružanih muškaraca (Brjansk, Kijev), niti su razbijali cijele bojišnice i tjerali na takvo iznenadno i duboko povlačenje vojske, kakvo Rusija nije pamtila u svojih 1000 godina, a vjerojatno i nijedna druga država u nijednome ratu – već trenutna paraliza bezvezne vlasti, od koje su podanici okrenuli leđa kao od trupla na vješalima. (Rajonske i gradske komitete otpuhalo je u pet minuta, i zagrcnuo se bio Staljin.) Godine 1941. 60 od 150 milijuna sovjetskoga stanovništva već je bilo izvan Staljinove vlasti! Nije uzalud zabrujalo Staljinovo naređenje (br. 0019, 16. srpnja 1941.): „Na svim (!) bojištima javljaju se mnogobrojni (!) elementi koji čak trče ususret neprijatelju i pri prvome susretu s njime bacaju oružje.“ (Iz okruženja u Białystoku, a riječ je o početku srpnja 1941., od 340 tisuća zarobljenih bilo je 20 tisuća prebjega!) Staljinu se situacija činila toliko očajnom da je u listopadu 1941. putem telegrafa predlagao Churchillu da na sovjetski teritorij iskrca 25 do 30 engleskih divizija. Koji je još komunist potonuo do te razine?

Evo kakvo je ozračje tada vladalo: 22. kolovoza 1941. zapovjednik 436. streljačke pukovnije, bojnik Kononov otvoreno je objavio svojoj pukovniji da prelazi Nijemcima kako bi se pridružio Oslobodilačkoj vojsci radi svrgavanja Staljina te je pozvao da mu se pridruže oni koji to žele. On ne samo da nije

19 Kratica za Radničko-seljačku crvenu armiju. (op. prev.)

naišao ni na kakav otpor već je čitava pukovnija pošla za njim! Već je za tri tjedna Kononov na onoj strani oformio dobrovoljačku kozačku pukovniju (on sam bio je donski Kozak). Kada je stigao u logor ratnih zarobljenika pored Mogiljeva radi novačenja dobrovoljaca, od 5000 tamošnjih zarobljenika njih 4000 smjesta je izrazilo želju da mu se pridruže, ali ih nije mogao sve primiti. –U logoru pored Tilsita iste godine polovina sovjetskih vojnih zarobljenika – 12 tisuća ljudi – potpisala je izjavu da je došlo vrijeme da se rat pretvori u građanski. Mi nismo zaboravili ni narodni pokret Lokota Brjanskoga: stvaranje autonomne ruske samouprave još prije dolaska Nijemaca i neovisno o njima u jednoj stabilnoj naprednoj oblasti od 8 rajona koja je brojila više od milijun stanovnika. Zahtjevi Lokotjana bili su potpuno jasni: ruska nacionalna vlast, ruska samouprava u svim zauzetim oblastima, deklaracija o neovisnosti Rusije u granicama iz 1938. godine i stvaranje oslobodilačke armije pod ruskim zapovjedništvom.

Nijemci su naišli na toplu dobrodošlicu u središtima donskih seljaka. Oni nisu zaboravili komunističke pokolje svih svojih muškaraca od 16 do 65 godina.

U kolovozu 1941. pored Luge lenjingradski je student medicine Martinovski oformio partizanski odred uglavnom od sovjetskih studenata s ciljem oslobođenja od komunizma. U rujnu 1941. pokraj Porhova isti je takav antikomunistički odred od lenjingradskih (Vasiljeostrovski rajon) studenata i vojnika, što su se našli u okruženju, oformio poručnik Rutčenko, nedavni lenjingradski doktorand. No Nijemci su povukli taj odred da bude na službi njihovim vojnim postrojbama.

Stanovništvu SSSR-a prije 1941. prirodno se nametao sljedeći zaključak: dolazak strane vojske označava svrgavanje komunističkoga režima, nikakvo drugo značenje nije mogao imati takav dolazak. Čekali su politički program koji će ih osloboditi boljševizma.

Zar nam je bilo lako – kroz šikaru sovjetske propagande, kroz mase hitlerovske vojske – povjerovati da zapadni saveznici nisu ušli u ovaj rat općenito za slobodu, već samo za svoju zapadnoeuropsku slobodu, samo protiv nacionalsocijalizma, i da im je za to najbolje iskoristiti sovjetsku vojsku i na tome ostati? Zar nam nije bilo prirodnije vjerovati da su naši saveznici vjerni samome načelu slobode – i da nas neće prepustiti još goroj tiraniji...? Istina, isti ti saveznici, za koje smo umirali u Prvome svjetskome ratu, već tada su napustili našu vojsku u rasulu žureći se vratiti svojemu blagostanju. No iskustvo je bilo preokrutno da bi ostalo zapisano u srcu.

S pravom naučivši da ni u čemu ne treba vjerovati sovjetskoj propagandi, nismo vjerovali u sve te bajke koje se pričaju, o tome da nacisti žele učiniti

Rusiju kolonijom, a nas njemačkim robovima. Takvu glupost nije se moglo zamisliti u glavama XX. stoljeća, nije se u nju moglo povjerovati, kada se nije osjetila u stvarnosti, na vlastitoj koži. Još 1942. godine ruske postrojbe u Osintorfu privukle su više dobrovoljaca nego što su ih mogle primiti; na području Smolenska i Bjelorusije radi samoobrane seljaka od partizana, kojima je zapovijedala Moskva, stvorena je dobrovoljačka „narodna policija“ koja je brojila sto tisuća ljudi (Nijemci su je u strahu zabranili). Čak i u proljeće 1943. Vlasov je nailazio na posvemašnje oduševljenje tijekom svojih dvaju propagandnih putovanja u Smolensk i Pskov. Još je i tada naše stanovništvo iščekivalo kada će doći naša neovisna vlada i naša neovisna vojska. Imam svjedočanstvo iz Požerevickoga rajona Pskovske oblasti o tome kako se seosko stanovništvo dobrohotno odnosilo prema tamošnjoj vlasovskoj postrojbi: ta postrojba nije pljačkala, nije radila izgrede, nosila je staru rusku uniformu, pomagala je u skupljanju uroda, te su je doživljavali kao rusku nekolhoznu vlast. Dolazili su dobrovoljci iz gradskoga stanovništva da se u nju učlane (kao što su se učlanjivali i u Lokotu kod Voskobojnikova) – čovjek se pita: što ih je tjeralo? ta nisu bili u logoru za vojne zarobljenike! – ali Nijemci su branili vlasovcima da popunjavaju redove (neka idu u policaje). Još su se u ožujku 1943. u logoru vojnih zarobljenika pored Harkova čitali listići o vlasovskome pokretu (tada tobožnjemu) – te je 730 časnika potpisalo izjavu o stupanju u Rusku oslobodilačku vojsku usprkos svojemu dvogodišnjemu iskustvu rata. Mnogi od njih bili su heroji Bitke za Staljingrad, među njima i zapovjednici divizija, komesari pukovnija! – i uza sve to logor je bio sit, na potpisivanje ih nije nagnalo očajavanje zbog gladi. (No dogodilo se nešto tipično za njemačku ograničenost: od 730 potpisnika, njih 722 do kraja rata niti su bila puštena iz logora niti angažirana u borbama.) Sve to 1943. prate one poznate povorke tovarnih kola za njemačkom vojskom u povlačenju, deseci tisuća izbjeglica iz sovjetskih oblasti – samo da ne ostanu pod komunizmom.

Dopustit ću si da kažem ovo: naš narod ne bi vrijedio ništa, bio bi narod beznadnih kmetova da je u ovome ratu propustio priliku da barem izdaleka priprijeti vintovkom Staljinovoj vladi, da je propustio priliku da zamahne i opsuje majku Ocu rodnome. Nijemci su imali urotu generala – a mi? Naši su generali bili (i ostali do danas) niškoristi, razmaženi partijskom ideologijom i korišću, te nisu očuvali u sebi nacionalni duh kako to zna biti u drugim zemljama. I samo su niži slojevi vojničko-seljačko-kozački zamahnuli i udarili. Bili su to odreda niži slojevi, zanemarivo je bilo sudjelovanje bivšega plemstva iz emigracije, ili bivših bogataških slojeva, ili inteligencije. I da se tome pokretu pustilo da se slobodno razmaše, kao što je bilo prvih tjedana rata, dogodila bi se neka nova pugačovština: po obujmu i razini zahvaćenih slo-

jeva, po podršci stanovništva, po sudjelovanju Kozaka, po duhu obračuna s velikaškim zločincima, po spontanosti navale uslijed slabosti rukovodstva. U svakome slučaju taj je pokret bio daleko narodniji, prostonarodniji, nego sav intelektualni „oslobodilački pokret“ s kraja XIX. stoljeća do veljače 1917. s njegovim tobože narodnim ciljevima i s njegovim veljačko-listopadskim plodovima. No nije mu bilo suđeno da se proširi, već da sramotno pogine sa stigmom: izdaja svete naše Domovine!

Izgubili smo osjećaj za društvena objašnjenja događaja, kod nas se time žonglira kako kome odgovara. Što je, primjerice, s prijateljskim Staljinovim paktom s Ribbentropom i Hitlerom? A Molotovljevo i Vorošilovljevo kočoperenje prije rata? A onda zapanjujuća nesposobnost, nepripremljenost, neznanje (i kukavički bijeg vlade iz Moskve) te po pola milijuna vojske ostavljene u okruženju – to nije izdaja Domovine? Izdaja s velikim posljedicama? Zašto te izdajice toliko brižno čuvamo u stanovima u Ulici Granovskoga?

Oho, duga! duga! dugačka bi bila ta klupa na kojoj bi se smjestili svi krvnici i svi izdajice našega naroda kada bismo ih sve redom posjedali...

Na nezgodne stvari u nas ne odgovaraju. Šute. Umjesto toga evo što nam dovikuju:

„Ali načela! Sama načela! Ima li ruski čovjek pravo na to da se, zbog postizanja svojih političkih ciljeva, makar mu se oni činili ispravni, osloni na lakat njemačkoga imperijalizma?! I to u trenutku nemilosrdne borbe protiv njega?“

Evo uistinu ključnoga pitanja: možeš li, radi ciljeva koji ti se čine plemenitima, iskoristiti podršku njemačkoga imperijalizma koji je u ratu s Rusijom?

Danas svi jednoglasno kliču: ne! ne! ne!

No odakle onda njemački eksteritorijalni vagon na putu od Švicarske do Švedske koji će svratiti (kako smo sada doznali) u Berlin? Sve su novine od menjševičkih do kadetskih također vikale: ne! ne! – dok su boljševici tumačili da se to može, da je čak smiješno iznositi tome prigovore. I da se nije radilo o jednome vagonu. A ljeta 1918. koliko su vagona boljševici otpremili iz Rusije – čas s prehrambenim proizvodima čas sa zlatom – i sve Vilimu u ralje! Pretvoriti rat u građanski – bio je to Lenjinov prijedlog još i prije vlasovaca.

„Ali ciljevi! Kakvi su bili ciljevi?!“

Kakvi su bili ciljevi? A gdje su oni sada, ti ciljevi...?

Pa radilo se o – Vilimu! Kajzeru, kajzerčiću! To nije isto kao – Hitler! I zar je u Rusiji bila riječ o vladi? Zar privremenu vladu nazvati vladom...?

Uostalom, zbog ratne psihoze ni o kajzeru nismo nekoć pisali drugo doli „okrutan“ i „krvožedan“, o kajzerovskim vojnicima razmetljivo smo vikali da bebama razbijaju glave o kamenje. No dobro – neka bude kajzer. Među-

tim, ista je stvar i s privremenom vladom: ČEKA-u nije imala, u potiljke nije strijeljala, u logore nije trpala, u kolhoze nije tjerala. Privremena vlada nije isto što i Staljinova.

bude proporcionalno.

Ne zbog toga što bi koga diralo u srce što umiru robijaške abecede, već naprosto zbog završetka rata zastrašivanje je postalo suvišno. Novi policaji nisu se mogli pojaviti, javila se potreba za radnom snagom, a na robiji su ljudi uzalud umirali. I već 1945. robijaške su barake prestale biti zatvorske ćelije, vrata su preko dana otvarali, kible su odnosili u zahod, robijaši su dobili pravo otići na vlastitim nogama u sanitetski odjel, a u blagovaonicu su ih tjerali trkom – da ih razvedre. Maknuli su i kriminalce što su potkradali robijaše, a na mjesto osoblja postavljali su samo robijaše. Zatim su im dopustili da dvaput godišnje šalju pisma.

U godinama 1946. i 1947. granice između robije i logora počele su se poprilično brisati: politički beskrupulozna inženjerska uprava u utrci za proizvodnim planom počela je (u svakome slučaju na Vorkuti) dobre stručnjake s robije prevoditi na obične logorske punktove, gdje robijašu nije od robije ostajalo ništa osim broja pod kojim se vodio, a nekvaliﬁciranu živinčad s iteelovskih logorskih punktova trpati po robijama radi popunjavanja brojnosti.

I tako bi nerazumni rukovodioci osujetili veliku Staljinovu ideju uskrsnuća robije da Staljinu nije pala na pamet nova ideja, da podijeli urođenike Gulaga, da odvoji društveno bliske kriminalce i obične prijestupnike od društveno beznadnoga pedeset osmoga članka.

Sve je to bilo dijelom još većega plana, jačanja pozadine (iz naziva se vidi da se Staljin pripremao za skorašnji rat). Stvoreni su bili posebni logori20 s posebnim režimom koji je bio nešto blaži od ranije robije, no okrutniji od običnih logora.

Da bi ih razlikovali, domislili su se takve logore nazivati ne prema mjestu na kojemu se nalaze, već im davati fantastična i lirska imena. Otvoreni su tako: Gorlag (Rudarski logor) u Noriljsku, Berlag (Obalni logor) na Kolimi, Minlag (Mineralni logor) na Inti, Rečlag na Pečori, Dubravlag u Potmi, Ozjorlag u Tajšetu, Steplag, Pesčanlag i Luglag u Kazahstanu, Kamišlag u Kemerovskoj oblasti.

20 Usporedi 1921. godinu i logore posebne namjene. (op. a.)

Po ITL-ovim logorima počele su kružiti mračne priče da će pedeset osmi slati u posebne logore za uništenje. (Naravno, ni izvršiteljima ni žrtvama nije ulazilo u glavu da bi za to možda bila potrebna neka tamo posebna nova presuda.)

Sve je frcalo od posla u URČ-ima i operčekističkim odjelima. Sastavljali su se tajanstveni popisi i odnosili se nekamo na usklađivanje. Zatim bi se dotjerali dugački crveni ešaloni, prilazile bi čete čile straže s crvenim epoletama, automatima, psima i čekićima – a neprijatelji naroda, prozvani po popisu, neizbježno su se i bez iznimke odazivali iz okrilja baraka na daleko sprovođenje.

No nisu prozivali sav pedeset osmi članak. Tek kasnije, dokučivši prema znancima, zatvorenici su shvatili koga su ostavljali s lopovima na otocima ITL-a. Ostavili su čisti 58.10., to jest običnu antisovjetsku agitaciju, znači pojedinačnu, onu koja se nikome nije posebno obratila, ni s kim se nije povezala, koja je utonula u samozaborav. (I premda je bilo skoro pa nemoguće zamisliti takve agitatore, na starim gulagovskim otocima takvih je bilo zabilježeno i ostavljeno na milijune.) Ako bi se agitatori pojavljivali u skupinama od po dvoje ili troje, ako su imali bilo kakvu sklonost da jedni druge saslušaju, dozivaju ili se okupljaju u zboru – takvi su imali privagu, 58.11., „grupnu točku“, i kao kvasac budućih antisovjetskih organizacija odlazili su sada u posebne logore. Samo se po sebi razumije da su tamo odlazili izdajice Domovine (58.1.1. i 1.2.), buržujski nacionalisti i separatisti (58.2.), agenti svjetske buržoazije (58.4.), špijuni (58.6.), diverzanti (58.7.), teroristi (58.8.), štetočine (58.9.) i ekonomski saboteri (58.14.). Ovamo su se dobro uklapali i oni njemački (Minlag) i japanski (Ozjorlag) vojni zarobljenici koje su namjeravali zadržati i poslije 1948. godine.

Zato su u logorima ITL-a ostajali neprijavljivači (58.12.) i pomoćnici neprijatelja (58.3.). Nasuprot tome robijaši, koji su bili strpani upravo zbog pomaganja neprijatelju, odlazili su sada s ostalima u posebne logore.

Podjela je imala još dublje značenje nego što smo ga opisali. Zbog nekih još nejasnih kriterija u ITL-u su ostajali izdajice, „dvadesetpetaši“ (Unžlag), ili ponegdje cijeli logorski punktovi sastavljeni samo od pedeset osmoga članka, uključujući vlasovce i policaje – to nisu bili posebni logori, nisu imali brojeve, ali su imali okrutan režim (primjerice, Crvena Glinka na Samarskome zavoju na rijeci Volgi; logor Tuim u Širinskome rajonu Hakasije; Južno-sahalinski logor). Ti su logori bili okrutni, i u njima nije bilo lakše živjeti nego u posebnim logorima.

A da se nakon uspostavljene Velike podjele Arhipelaga ne bi opet pomiješalo zarobljenike, od 1949. uvedeno je da svaki novoobrađeni urođenik

sa slobode dobije osim presude još i odluku (oblasnoga GB-a i tužilaštva) u svome dosjeu: u kakvim logorima treba stalno držati toga kozlića.

Tako je, kao zrno koje umire da bi dalo plod, zrno Staljinove robije preraslo u posebne logore.

Crveni ešaloni po dijagonalama Domovine i Arhipelaga povezli su novi kontingent

A na Inti su se dosjetili i naprosto pretjerali to stado iz jednih vrata u druge.

Čehov se žalio što u nas nema „pravne deﬁnicije: što je to robija i radi čega je potrebna“.

Tako je to bilo još u prosvijećenome XIX. stoljeću! A sredinom XX. pećinskoga stoljeća nama nisu trebala objašnjenja i deﬁnicije. Tatica je odlučio da će biti tako – i eto ti deﬁnicije.

I mi s razumijevanjem kimamo.

SADRŽAJ

PETI DIO: ROBIJA

1. POGLAVLJE OSUĐENI NA PROPAST

Zvučanje riječi „robija“, „robijaš“. – Staljinov dekret o uvođenju robije i vješala. – Pobjede na bojištu dotjerale su dopune. – Robijaški logorski punkt na 17. oknu Vorkute. – Nadrežim. – Usporedba sa sahalinskom robijom za vrijeme Čehova. – Drugi takvi logorski punktovi. – Ljutnja čitatelja na autora. – Tri komsomolke pilotkinje. – Žene koje su se spetljale s okupatorima. – Kako su trpali sitne ribe. – Školski profesori na okupiranome teritoriju. – Zaokret vlasti prema patriotizmu za vrijeme sovjetsko–njemačkoga rata. – Odakle tolike izdajice? – Određuje li život svijest? – Tko to smije griješiti? – I što smatrati pogreškama. – Zašto su se toliki veselili dolasku Nijemaca? – Iskapanje masovnih grobnica u Vinici. – Boli li one koje mi gazimo? – Gdje vam je sada vaše Učenje? – Kome je nedostajalo zraka. – Bračni par Bronevicki. – Kako je to doživljavala mladež. – Ni tridesetih nisu svi bili oduševljeni. – U lažima sovjetskoga tiska nema nijansi. – Burgmajster Bronevicki, i što je morao vidjeti. – Jasnoća poimanja predratnoga sela. – Kakve je osjećaje prema ratu gajio narod i kako su oni nestali. – Izlazak stanovništva s potučenim neprijateljem. – Vlasovci iz očaja. – Vlasovci iz dna duše. – Što su znali ti ljudi 1941. godine. – Ponavljanje metoda samoga boljševizma. – Paraliza i raspad komunističke vlasti 1941. –Okruženja, okruženja. – Bojnik Kononov i njegova pukovnija. – „Pretvoriti rat u građanski.“ – Narodni pokret u Lokotu Brjanskome, njegov program. – Na Donu. – Lenjingradski studenti. – Od dolaska strane vojske očekivalo se samo svrgavanje režima. – A Zapadu je trebala vlastita sloboda, a ne naša. – Naš polet za oslobođenjem i njemačka kolonijalna ograničenost. – Istinski pokret nižih slojeva. – Domovinu je izdala – komunistička vrhuška. – U savezu s Nijemcima prvotno je bio Lenjin.

Ublažavanje robijaškoga režima tijekom 1946.–1947. radi privrednih potreba. – Stvaranje posebnih logora od 1948. – Njihovo nabrajanje. – Selekcija u njih prema člancima. – Treba li Sovjetima deﬁnicija robije?

2. POGLAVLJE LAHOR REVOLUCIJE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32

Kada gubiš zanimanje za dobra. – Kako su dvadesetpetogodišnje kazne promijenile zatvoreničko ozračje. – Početak Korejskoga rata. – Žustra rasprava sa stražom. – Blagoslov seljanke. – Neustrašiva djevojka. – Pavel Baranjuk, i kako je on tukao kriminalce. – Sukob s kučkama. – „Opet smo revolucionari!“ – Izgleda da se i tako može živjeti u zatvoru. – Volodja Geršuni. – Ćelija konjušnica. – Balti. – Odnosi s Ukrajinom poslije 1917. – Tko želi živjeti, neka živi! – Veličina nacije u veličini je njezinih postupaka. – Kakvi se detalji mogu pojaviti. Čitamo novine. – Žudimo za burom! – Što im je preostalo priželjkivati osim rata? Duh posebnih logora 1950. godine. – Priča Petje Pikalova. – Slobode Kujbiševske usputne tamnice. – „Dat će vama Truman!“ – Omski ostrog. – „Kao savjest tirana ili izdaja...“ – Ivan Aleksejevič Spaski. – Pavlodarski zatvor. – Nepoznata pavlodarska djevojka. – U kamionima po stepi. – Kako očevi žive, tako se djeca igraju. – Kuda li nas to voze? – Noćna prašnjava fatamorgana. – Stigli smo. – Brojevi.

3. POGLAVLJE LANCI, LANCI…

A tamo – pokornost. – Lisice kao oruđe mučenja. – Sustav za otežavanje režima. – Kako se našivalo brojeve. – Zamisao njihova korištenja. – Pismena objašnjenja. – Pritisak brojeva nije se dogodio. – Računanje s potpunom zatvorenošću. – Robijaši u posebnim logorima. – Suho bušenje bakra. – Spaski odjel Steplaga. – Kada invalidi rade bolje od zdravih. – Kamenolom za invalitkinje. – Kada čovjeka hrane kao stoku. – Smrtnost. – Logorska uprava dobro je prošla. – Veza sa slobodom koja se gasila. – Zatvorenička pisma u spaskoj peći za cenzuru. – Imati ili nemati. – Sustav pretresanja. – Brojevi su tek tehnička smetnja. – Žene koje su se sjećale Apokalipse. – Straža kažnjava prema brojevima. – Straža je uvijek u pravu. – Jutro vatrenoga krštenja vatrom iz automatskih pušaka. – Zašto je početak posebnih logora toliko ropski. – Ekibastuski logor poslije jedne godine. – Samice i izvođenje Geršunija. – Izvođenje Tverdohleba. – Gradimo logorski zatvor. – Niz bjegova.

4. POGLAVLJE ZAŠTO SMO TRPJELI? 67

Zakonitost? – A je li car mogao tako gnječiti? – Kadetsko-socijalističko tumačenje ruske povijesti. – Vojnici dekabristi. – Puškinov odgovor. – Slučaj Vere Zasulič. – Zaprepašćujuća praznina političkih zatvora. – Nisu gušili, već izazivali. – Kako su progonili Miljukova. – Deportacija Gimera. – Ubojstvo Maksimovskoga. – Suđenje Lopuhinu. Nespremnost zakona. – Slabost zatvorskoga režima. – Kako su progonili Uljanova Lenjina. – Jesu li doista bili okrutni prema eserima. – Studentski štrajk 1901. – Burcev o petrogradskim i europskim zatvorima. – Leonid Andrejev u zatvoru. – Krasin, Radek, Semaško, Parvus. – Slovo „K“ u književnoj enciklopediji. – Kako su progonili Krilenka. – Gubernator revolucionar. – Izdavaštvo u godinama reakcije. – Neškodljiva hrabrost jaltinskoga fotografa. – Deportirac Goc izdaje subverzivne novine. – A kako su de-

portirali Šljapnikova? – Otac i sin Zurabovi. – Rođaci Tuhačevskoga u SSSR-u. – Rođaci Trockoga i Lenjina u Rusiji. – Lav Tolstoj i politička sloboda. – Kada otvoreno pišu o pogubljenjima. – 8 mjeseci stolipinskoga „vojnoga pravosuđa“ i čime je ono bilo izazvano. – Revolucionari nisu imali vremena oklijevati. –Vrijeme Stolipina i vrijeme Staljina. – Stupnjevi zbijanja materije. – „Osloboditi se dobrodušnosti“. – Što čini javno mnijenje. – Naše obrazovano društvo „ništa nije slutilo“. – Zatvorenički protesti – i javno mnijenje na slobodi. – Razderana košulja Dzeržinskoga. – Poznata karijska epizoda. – I kada je odmjerimo na sebi. – I kako su se onda uzdignuli tamničari. – Slabost tajnoga traganja za revolucionarima u prijestolnicama i njegova odsutnost u provinciji. – Kako su atentate izvodili Sazonov i Kaljajev. – Iz carske deportacije nije bježao samo onaj koji je bio lijen. – Bijeg i povratak Ulanovskoga. – Bijeg Parvusa. – Naše pobune i nespremnost društva. – Zapravo nismo ni trpjeli.

POGLAVLJE POEZIJA POD PLOČOM, ISTINA POD KAMENOM

Kamenito dno daje oslonac. – Pišem poemu. – Metode pamćenja. – Brojanice kolajne. – Tri neuspjeha s tekstom. – Komad papira tijekom uragana. – Sastavljanje drame kao bijeg. – Susret sa Šalamovljevim stihovima 1956. – Koliko je takvih nas bilo na Arhipelagu? – Anatolij Silin, pjesnik duhovne poezije. –Baptisti.

Upoznavanje plamenova. – Afganistanski zarobljenik. – Tolstojevče, bolje ti je pazi se! – Jurij Vengerski. – Jogi Masamed. – Rapoport trči za svitkom. –Njegov traktat o ljubavi. – Nije strašna smrt, već priprema za nju. – Pjesnici. –Što nije opasno čitati u posebnome logoru? – Poznanstva oko Daljeva rječnika. – Priče Vasilija Vlasova. – János Rózsás. Kako je on zavolio Rusiju. – Njegova pisma iz Mađarske. – Koliko ih je podavio Levijatan?

Arhiđakon Vladimir Rudčuk. – Georgij Teno u KVČ-u. – Pjotr Kiškin i njegove šale. – Pjesma Ženje Nikišina.

6. POGLAVLJE ISTINSKI BJEGUNAC

110

Što znači biti istinski bjegunac. – Kazna bjeguncima i za bjegunce. – Čitav dan u tajgi – i to je sloboda.

Život Georgija Tena. – Uhićenje i prvotne nade. – Plan bijega iz Lefortovskoga zatvora. – Dugotrajna kazna oslobađa bjegunčevu volju. – Zatvorski oprez i raspitivanja po zatvoru. – Neuspjela butirska pobuna. – Mogućnosti na željezničkim stanicama, tijekom sprovođenja. – Raspitivanja kod bivših bjegunaca. – Teorija bijega? – Bjegovi prema slučaju i prema planu. – Bijeg Ivana Vorobjova. – Teno priprema veliki bijeg. – Spreman na smrt – znači i za bijeg. – Posljednji sati pred bijegom.

7. POGLAVLJE BIJELO MAČE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 133

Priča Georgija Tena o bijegu s Koljom Ždankom.

8. POGLAVLJE BJEGOVI MORALNI I BJEGOVI INŽENJERSKI . . . . . . . . . 165

Iz posebnih logora nema bijega. – No baš su oni bili najslavniji. – Bijeg Grigorija Kudle. – Raspoloženje deportiraca. – Stepanov bijeg i njegov loš kraj. – Kako su bocnuli Prokopenka. – Kada se u bijegu neplanirano sve sretno poklopi.

Dvostruka pregrada vagona. – Drugi Batanovljev bijeg. – Potkop ekibastuske režimke. – Muha bez glave. – Kraj. – Navedite takvo nešto kod revolucionara!

9. POGLAVLJE SINČIĆI S AUTOMATIMA

185

Čuvari dječaci. – Naša smrtna veza. – U njihovu neznanju – snaga je sustava. – Kako ih politički rukovodioci odgajaju u mržnji. – Nekažnjiva strijeljanja zeka. – Motiviranje stražara. – Pucanje u kolonu zeka rasprskavajućim mecima. – Prisega. – Povjeriti svoju savjest drugima? – Obrana dječaka od Vladilena Zadornoga. – Njegova vlastita povijest. – Sustav!

10. POGLAVLJE KADA U ZONI GORI ZEMLJA

192

Kako sakriti naše ustanke. – Retjuninski ustanak u Oš-Kurji. – Ustanak na 501. gradilištu. – Ustanak u Nižnjemu Aturjahu. – Staljinov promašaj s posebnim logorima. – Samosvijest političkih. – Što poduzeti da oni od nas bježe? –Prva ubojstva kučki. – Na toj karici puca lanac. – „Neka umre kome je savjest nečista!“ – Sječa. – Neobrijani bojnik. – Nisu se odazivali na operov poziv. –Uprava je oslijepila i oglušila. – Objedinjenje zeka prema nacijama. – Nedostatak brigadira. – Cinkeri bježe u BUR. – Zemlja zone počela je gorjeti. – Uprava prikazuje pokret kao „rat kučki“. – Što je to „rat kučki“. – Kako se to prikazivalo u sovjetskome tisku. – Dekret 1961. godine o strijeljanju za logorsko ubojstvo. –Čitav logor staviti na kažnjenički režim. – Samoograđivanje zona. – Predstava pripreme za oslobođenje koju je upriličila uprava. – Ni uhićivati se ne damo! – Okrenuli smo se i vidjeli tko smo.

11. POGLAVLJE LANCE KIDAMO PIPAJUĆI

210

Novi odnosi s upravom – preko rova. – Ali što da tražimo? – I kojim metodama? – Preslagivanje ekibastuskih zona. – Cinkeri muče naše. – Juriš na BUR. – Gušenje pobune napadom i oružanom vatrom. – Robijaška nezainteresiranost za sudbinu. – Kako smo počeli štrajk glađu. – Tri dana Ekibastuza. –Ponos Jurija Vengerskoga. – Pobijedili smo? – Skup brigadira. – Odmazda. – Ja u bolnici. – Opraštanje s Baranjukom. Još jedna godina u Ekibastuzu. – Povratak zagušljivosti. – Utrka privrednoga računa. – A naše su uto kažnjavali. – Sprovođenje cinkera izdajica. – Pa ipak zrak se promijenio. – Prvi pokolj cinkera. – Otpor uprave. – Stišalo se. Kriza posebnih logora na kraju Staljinova života. – Staljinova smrt dovela je do pomaka. – „Vorošilovljevska“ amnestija. – Nesigurnost emvedeovaca od

Berijina pada. – Štrajk u Rečlagu ljeti 1953. – Obračun na 29. rudniku. – Opet razvoze pobunjenike. Arhipelag postaje tijesan.

12. POGLAVLJE ČETRDESET DANA KENGIRA

239

Pad Berije: zbunio robijaše, zbunio emvedeovce. – Postati potrebnim. –Pucnjevi provokacije. – Kengir: 16 ranjenih rasprskavajućim mecima. – Ubojstvo evangelika. – Štrajk muških logorskih punktova. – Splasnulo je i ovaj put. – Prebiranje: pošiljka kriminalca. Novi suodnos pedeset osmoga i kriminalaca. – Sklopljen savez. – Novo ponašanje kriminalaca: pristojni prema pedeset osmome, rugaju se upravi. –Nezaustavljivost pripreme kengirske pobune. – Kriminalci započinju. – Juriš na gospodarsko dvorište i prva barikada. – Logorski su se punktovi ujedinili! – Prvi zahtjevi. Osmišljavanje pobune. – Visoko povjerenstvo na sve pristaje. –Izlaz na radove i zatvaranje rupa u zidu na prevaru. – Napad nenaoružanih na strojnice. – Zona je osvojena, zatvori otvoreni. – Bijeg osam tisuća na slobodu. Zašto nisu i dalje pucali. – Pobuna bira parole. – Povjerenstvo i njegovi odjeli. – Suodnos s tajnim centrom. – Obrambeno utvrđivanje zone. – Tajne tehničkoga odjela – Piketi i koplja. – Puritanski zrak pobune. – Neprepoznatljivi lopovi. – Opskrba. – Generali u zoni. Pregovori. – Uloga Kapitona Kuznecova. – Maloljetnici se odriču slobode. – Služba sigurnosti, Gleb Slučenkov. – Lojalisti protiv pobune. – Zatvor za izlete. – Izleti na rudnik. – Nemiri tamo nisu prepoznati. – Agitacijski rat na radiju. – Zračni baloni, zmajevi. – O čemu novine pišu tih dana. – Suosjećanje Čečena. – Za prebjege se probijaju rupe u logorskome zidu. – Sita uprava fotograﬁra obranu nesretnika. – A prebjega svejedno nema. – Ozračje pretapanja. – Nade zeka. – Mladenci. – Vjernici. – Bodrenja na prosvjedima. – Mučno nerealno vrijeme. – Prijevara 24. lipnja. – Gušenje pobune u zoru 25. lipnja. Rakete, avioni, tenkovi, vojnici s automatskim puškama. – „Izvanredni vojni sud za ratne zločine“ i „Pravda“. – Gubici Kengira u usporedbi s 9. siječnjem 1905. i strijeljanjem na Lenskim nalazištima. – Obračun s preživjelima. – I potekla je svakodnevica. – Spomenik Dolgorukovu.

ŠESTI DIO: DEPORTACIJA

1. POGLAVLJE

Povijest ruske deportacije od Alekseja Mihajloviča. – Njezino ublažavanje prema kraju XIX. stoljeća. – Stalne povlastice za političke u sibirskoj deportaciji. – Zastarjelost deportacije prema početku XX. stoljeća. – Blagost deportacije poznatih i nepoznatih. – Moralna težina čak i blage deportacije. Deportacija pri borbi s narodnim ustancima u rano sovjetsko vrijeme. – Regularnost političke deportacije od 1922. – Zamisao sovjetske vlasti: deportacija u krugovima koji se ponavljaju. – Materijalno osiguranje političkih u carskoj deportaciji. – Osiguranje kriminalaca na Sahalinu. – Isplaćivanje „politima“ i njegovo obezvređivanje. – Nezaštićenost i nemoć sovjetskih deportiraca. –

Odumiranje bivših stranaka. – Cionisti tijekom dvadesetih godina. – Socijalisti u deportaciji, njihova slabost. – Međusobna otuđenost deportiraca i otuđenost od stanovništva. – Kako su socijalisti zabranili sebi bjegove. – „Minus“. – A Veliki je pasijans neumoljiv. – Deportacija – tor za one koji su predviđeni za uhićenje.

2. POGLAVLJE SELJAČKA KUGA .

292

Neprimijećeni milijuni. – Kako je nastao taj plan? – Udar po seljacima 1918. – Početak je istrebljenja u 1929. – Odluke iz siječnja i veljače 1930. – „Kulaci“ i „bliski kulacima“, nazivi pušteni u optjecaj. – „Aktivisti“. Zlo se ne da iščešljati češljem. – Totalno iseljavanje sela. – Dječak kulak Šurka Dmitrijev. – Motja „Edisončić“. – Mlinar Laktjunjkin. – Kovač Trifon Tvardovski. – Ne treba biti zidanih kuća. – Utjerivanje u kolhoz. – Veliki prijelom kralježnice.

Prizori razaranja i raskulačivanja. – Kužni zadah još godinama iznad sela. – Timofej Ovčinikov, veterinar i vlasnik kobasičarnice. – Kobasica na službi VKP(b)-a. – Zimske taljige s dojenčadi. – Da se seljačko sjeme zatre. – Prizori sprovođenih. – Sprovođeni su stigli na odredište. – Crkve u Arhangeljsku –usputne tamnice raskulačenih. – Umirućim na ulicama ne pomagati! – Deportacija u nigdje. – Izbor mjesta gdje nema uvjeta za život. – Sela koja su pretvorena u logore. – Izumrla sela. – Vasjuganska tragedija. Život u posebnim selima. – Prebacivanje preseljenika u logore, odvajanje od obitelji. – Odluka o povratu prava raskulačenima. – Prijedlog odlaska na bojište. – Odgovor Nikolaja Hlebunova. – Od uprave zaboravljena sela koja su se održala na životu. – Ponovljeno raskulačivanje. – Jarujevski starovjerci na Podkamenoj Tunguski. – I drugi starovjerci, strijeljanje u vodama Jeniseja. –Status kmetova ulaskom u brak i nasljeđem. – Navezanost uz rudnike za vječna vremena. – Oni što su preživjeli dva desetljeća Kuge – isti su Sovjeti kao i ostali. – Na Staljina se nitko ne žali! – Njegova je pobjeda državna.

3. POGLAVLJE DEPORTACIJA SE ZGUŠNJAVA

308 Razvoj sovjetske deportacije od dvadesetih prema četrdesetim godinama. – Deportacija otpad, „oslobođenje“ u deportaciju. – Administrativna razlika deportacije i progonstva. – Glavni razlozi za deportaciju. – Zasebne struje od svih bujica. – Obračun s Kožurinovom obitelji. – Deportacija bogalja Domovinskoga rata. – Karaganda, 1955. – Jenisejsk, 1948. i 1952. – Tasejevo, 1949. – U čemu se sastoji „oslobođenje“ od logora? – „Za vas sam sada drug.“ – Uputa svježe deportiranima. – Varijante sa ženidbom na različitim mjestima. – „Zajednički radovi“ u deportaciji. – „U logoru daju kruh!“ – Poniženje i obespravljenost deportirca. – Kada se deportirac trudi služiti časnije od uprave. – Ali najteža je deportacija – u kolhoz. – Je li bolje u sovhozu? – Na udaljenome pašnjaku, „turgajski rob“. – Deportacija nije slobodna ni od prebacivanja. – Vlast časnika iz zapovjedništva. – Rast kazni za bijeg. – Odvajanje zbog nesporazuma – također je bijeg. – „Bijeg“ A. I. Bogoslovskoga. – Operčekistički odjel u deportaciji.

– Karijera Pjotra Viksne. – Drugo zadržavanje deportiraca. – Razjedinjenost i šutnja. – Gdje su one vesele grupe iz vremena Uljanova…?

4. POGLAVLJE DEPORTACIJA NARODA

321

Kolonijalno porobljavanje nije poznavalo progona naroda. – Staljinističko iskustvo – prvo je takvo u svijetu. – Prvi „posebni preseljenici“ za vrijeme Seljačke kuge. – Progon Korejaca s Dalekoga istoka 1937. – Deportacija Finaca i Estonaca u Kareliju 1940. – Progon povolških Nijemaca 1941. – Trijumf jednoličnosti. – Tek male pukotine u njoj. – Kamo su deportirali nacije. – Prorjeđivanje baltičkih naroda. – Zašto su počinjali od časnika. – Načela odabira iz nacija. – Deportacija baltičkih naroda i zapadnih Ukrajinaca 1948.–1951. – Što se još nalazilo u Staljinovim planovima? – Odluke baltičkih država i kategorije deportiraca. – Kako je uznapredovala tehnologija progona. – Estonci tijekom sprovođenja. – Molitva za rat tih godina. – Topli doček od Sibiraca. – Komsomolski aktiv. – Kako su kupili 10 vagona deportiraca za Čulim. – Na rudnicima Hakasije. „Kopači zlata.“ – Usporedba s tvorničkim kmetovima. – Posebni preseljenici u kolhozu: ujedno i kolhoz i logor. – Baltičkim narodima – pijuk i lopata! – Prizori svakodnevice. – „Građanska prava“ kao još jedan uteg. – O, kako je sve isto...!

Nijemci, Grci, Korejci u kazahstanskoj deportaciji. – Nepokorni Čečeni. –Slučaj s obitelji Hudajevih. – Značenje krvne osvete.

5. POGLAVLJE PO ODSLUŽENJU KAZNE

337

Zatvorski san o deportaciji. – Podlegao sam mu i ja. – Pedesete godine. Prevaga deportacija nad tobožnjim oslobođenjima. – Zatvorska praznovjerja vezana uz oslobođenje. – Idemo na jug. – Još jedno oslobođenje. – Vladimir Aleksandrovič Vasiljev. – Novi trag Erika Andersena. – Ono što bi se dalo povezati s njim. – Odlučujući trenutak u određivanju mjesta deportacije. – Jedna viša svijest: ne biti prepreden. – Vječna deportacija, u proturječju čak sa sovjetskim zakonima. – Međutim – je li vječan MGB? – Ruganje Vasiljevu dodjelom sramotne službe. – Naše posljednje sprovođenje. – Deportirane prihvaća MGB. – Idem zaposliti se kao učitelj! – Na prijamu u rajonskome odjelu narodnoga obrazovanja. – Mjesečina u dvorištu MGB-a. Početak života! – I smrt Tiranina.

6. POGLAVLJE SRETAN ŽIVOT U DEPORTACIJI .

351

Pišem dramu, ništa me ne ometa. – Agonija mijenjanja cijena u rajonskome potrošačkome odjelu. – Moj bunt. – Kako su me uzeli za nastavnika. – Posebnost učenja za djecu deportiraca. – Za Kazahstance. – Težak položaj učitelja. – Borba Mitroviča s administracijom. – Deportirci sudjeluju u komediji izbora. – Priča Grigorija Makovoza. – Što zaključiti? – Gdje je granica do koje se može oprostiti?

Povlastica nekih južnih deportacija. – Mjesto deportacije u Kazahstanu bolje je od kolhoza u Ukrajini. – „Vorošilovljevska“ amnestija 27. ožujka 1953. –

Kako se ona očitovala u Kok-Tereku. – Ublažavanje deportacije poslije Berije. – Bio sam sretan. – Pročišćena točka gledišta. – „Adenauerovska“ amnestija 9. svibnja 1955. – Ne želim u glavne gradove! – XX. kongres i kraj deportacije. –Opet na Lubjanki. Slučaj ide prema rehabilitaciji.

7. POGLAVLJE ZEKI NA SLOBODI

369

Oslobođenje pod nebom Gulaga. – Lišeni deportacije. – Kako je Natalja Stoljarova zamolila da prespava u logoru. – Posvuda su progonjeni. – Kada prijatelji premažu tvoje fotograﬁje. – Kada ti je draža skora smrt. – Razboriti zeki ostaju pri logoru. – Kako oni žive. – Što si duže ležao – tim je manje nade za mirovinu. – „Drugi dan Ivana Denisoviča.“ – Na jednu stranu dovoljno je namrštiti se, a na drugu upregnuti sto volova. – Cijena rehabilitacije. – Potvrda. – I odakle će sljedeći naraštaj štogod doznati?

Slabljenje od slobode. – Vlastiti doživljaj. – Oslobođenje kao oblik smrti. – Bijeg u samoću. – Nemati ništa, od zone do zone. – Teško je sa sretnima. –Oni koji, nasuprot tome, nadoknađuju propušteno. – Ponositi se prošlošću – ili zaboraviti, sve zaboraviti? – Kako se dobrodumi uključuju u sovjetski život. –Nije li preduboko ropstvo – sve zaboraviti? – Sad se spominjalo. – Zaboraviti kao što lopov prekida s prošlošću. – Stabilnost ličnosti? – Ali kako to zaboravljaju? – Držim predavanje u ženskoj koloniji. – Logorska se glad budi za jedan dan. – Želja da posjetiš mjesta gdje si ležao. – Ali mi znamo sjećati se i sretnih dana. – Uvijek čili zeki, moćno pleme. – Nova mjera stvari i ljudi. Odvikavanje, razdvojenost muža i žene za 10, za 20 godina. – Kada na slobodi susrećeš svoje istražitelje, svoje logorske gospodare, svoje izdajice. –Uzalud je tražiti pravdu protiv lažnih svjedoka i gadova. – Zagrmjelo i prošlo bez kiše. – Povlastice klevetnicima prema sovjetskome Kaznenome zakonu. –Slučaj Ane Čebotar-Tkač. – Gdje je još bilo toliko nekažnjenih zločina?

SEDMI DIO: STALJINA VIŠE NEMA

1. POGLAVLJE KAKO SADA OSTAVITI TO ZA SOBOM . . . . . .

391

Čekali smo pravdu poslije naše smrti. – Malčice odškrinuta vrata. – Poslije Ivana Denisoviča. Nevjerojatna eksplozija novinskih članaka. – Eksplozija pisama. – Pisma naših neprijatelja. – Provalija neshvaćanja. Prestajemo biti jedan narod.

Kako su prikrivali pukotinu. „Slava partiji!“ – Metode lažnoga prikazivanja Arhipelaga. – Neka je proklet međunarodni imperijalizam! – Tajni partijski susreti ortodoksa. – Ali zar je dopustivo boriti se protiv vlade? – Kako da se dobrodumi spase na račun drugih. – „Zašto se Šuhov nije borio?“ – Komunisti ili obični Ivan? – Bajke komunističkih pisaca. – Kako su danas logori dobri. –Naredba: općenito prešutjeti logore.

Hruščov i Tvardovski vjerovali su da Ivan Denisovič govori o prošlosti. – Ali i ja sam povjerovao! – Nijedna nevolja nije nam dovoljna. – Pisma sadašnjih

zeka. – I opet su izbile konture Arhipelaga. – Sve silnice našega društva usmjerene su prema tiraniji. – Kako su zeki čitali knjigu „koju je odobrila partija“. –Isto tako i u prilogorskome svijetu. – Priča o Nedovljevoj ﬁgurici.

Ne opraštajte fašističkim ubojicama! – a mi nismo znali, nismo shvaćali... –I nisu istražitelji krivi, već sami zatvorenici. – Uznemirili su se nakratko. – Kako da gebeovci odrade staž do mirovine. – Čistka arhiva. – Bojite nas se i mrtvih! – „Vrijeme je da se obnovi pojam neprijatelj naroda.“

2. POGLAVLJE VLADARI SE MIJENJAJU, ARHIPELAG OSTAJE

. . . . . . . . 411

Posebni logori – jedno od najdraže Staljinove djece. – Njihovo slabljenje poslije Staljinove smrti i Berijina pada. – Emvedeovci mole da ih se ne naziva berijancima. – Mjere „društvene samoradinosti“ – samo su izabrali krivo mjesto. – Držanje izvan zone. – Povjerenstva za rasterećenje. – Arhipelag i emvedeovci na rubu propasti.

Kako bi moralo izgledati istinsko oslobođenje zeka. – Tko od koga mora moliti oprost? – Oslobođenje pod cijenu priznanja krivnje. Doba slobode u odori državnoga odvjetnika. – 1955. i 1956. – kobne godine Arhipelaga. – Nije li ga tada trebalo raspustiti? – Na što je Hruščov protratio svoju vlast. – Kontranapad Praktičnih Radnika. – Hruščov jača logore između XX. i XXII. kongresa. Naša povijest bliži se kraju. – Novi svjedoci u doba poslije Hruščova. – Vladimirski središnji zatvor za vrijeme cara i za vrijeme sovjeta. – Opet „kolonije“ i GUITK. – Četiri režima. – Boli me za vaše dobro ponašanje! – Cilj reforme 1961. godine – zatvorenike opet učiniti upravljanima. – Na kraju ti pošiljka prisjedne. – Zatvorenici sanjaju kruh. – Samovolja logorskih gospodara s pošiljkama, ponudama, novčanim uplatama, kantinom. – Norma prehrane šezdesetih godina. Glad. – Čarobnjak režim. – Režim posebnjak, prugasti. – Kako je Praktičnim Radnicima postalo lakše. – Društvena (za kučke) djelatnost u logorima. – Poseban slučaj Vanje Aleksejeva. – Politička nastava, radio, škole. – Podjela po spolu. – Promatračka povjerenstva i iskustvo Galine Filipovne. – Logorski „odgojitelji“ u očima i reakcijama zatvorenika. – Vjerujte novinama. Idem do viših instanci zauzimati se za Arhipelag. – Kako sam svezan. –Razgovor u povjerenstvu Vrhovnoga sovjeta. – Razgovor s ministrom unutarnjih poslova. – U Institutu za proučavanje uzroka kriminaliteta. – Otvoreni odgovori.

3. POGLAVLJE ZAKON DANAS .

440

Političkih nikada nije ni bilo, a pogotovo ne danas... – Novočerkaska pobuna, 1.–2. lipnja 1962. – Samoubojstvo časnika. – Pucnjava rasprskavajućim mecima. – Faze gušenja. – Manevri Politbiroa. – Uslijedile su kazne. – Nemiri u Aleksandrovu i Muromu. – Masovne nerede ne treba smatrati politikom. –„Dijalog“ s Crkvom autogenim rezanjem i traktorima. – Proces nad baptistima u Nikitovki 1964. – Njihovi podaci o progonima. – Dvadesetpetogodišnje kazne nisu ukinute usprkos zakonu. – Staljinova kumčad i dalje leži. – Kada će zapadnjački ljevičari sve shvatiti...

Isti onaj obračun, samo člancima vezanima uz kriminal. – Slučaj Smjelova. – Slučaj M. Potapova. – Trbušina Zakona ne griješi. Nema opravdavanja i revizija. – Prizor iz rjazanjskoga oblasnoga suda. – Metoda kačenja „prikolice“ na nevinoga. – Pogibija Ivana Briksina. – Dekret o parazitima. – Više ni ne obećavaju da će zločini prestati. – Naš Zakon ima povratnu snagu. – Izvješće o sudskome procesu prije samoga suđenja (Tartu, 1961.) – Lažni svjedoci žive u blagostanju. – Nekažnjivi suci ubojice i ubojice državni odvjetnici. – Udarci po zakonu. – Zakulisno donošenje presuda. – Nepravda koja probada. – Zakona nema.

POGOVOR

KASNIJE

I JOŠ, POSLIJE DESET GODINA