Page 1

............................................................

Giovanni Lazzara

APOSTOL BOŽJEGA MILOSRÐA Životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića

VERBUM


Prigodom proglašenja izvanredne Godine milosrđa, proglašenjem hrvatskoga sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića jednim od zaštitnika izvanrednoga Jubileja te dolaska njegovih relikvija, nakon Vatikana, u Hrvatsku, objavljujemo novi životopis pod nazivom Apostol Božjega milosrđa koji, osim prikaza života ovoga omiljenog sveca, donosi i njegov duhovni profil poticajan za sve čitatelje. Sv. Leopold, kojega je papa Pavao VI. nazvao pretečom duhovnoga ekumenizma i koji je u skrovitosti i poniznosti prikazivao svakodnevne napore i rad za ponovno jedinstvo istočne i zapadne Crkve, proveo je život neumorno ispovijedajući, mireći ljude s Bogom i šireći Božje milosrđe. Sv. Ivan Pavao II. nazvao ga je, prilikom proglašenja svetim, “uzorom ispovjednika” i “herojskim službenikom sakramenta pomirenja i pokore”. Zato vjerujemo da će ova knjiga biti vrlo korisna i poticajna svakome čitatelju, ali i poseban doprinos približavanju otajstvu Božjega milosrđa.


Giovanni Lazzara APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA Životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića


Biblioteka:

FIDES 74.

Urednik: mr. sc. Petar Balta

Prijevod: dr. sc. Mladen Parlov

Za nakladnika: dr. sc. Miro Radalj


Giovanni Lazzara

APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA Životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića

VERBUM Split, 2016.


Naslov izvornika: Giovanni Lazzara, LEOPOLDO MANDIĆ – Il confessore che sognava l’unità dei cristiani Objavljeno s crkvenim odobrenjem. Copyright © 2013 Edizioni San Leopoldo Padova, Italia © Copyright za hrvatsko izdanje: Verbum, Split, 2016. © Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića Izvršna urednica: Lidija Piskač, mag. theol. Sva prava pridržana. Nijedan se dio ove knjige ne smije umnožavati, fotokopirati, reproducirati ni prenositi u bilo kakvu obliku (elektronički, mehanički i sl.) bez prethodne pisane suglasnosti nakladnika. Lektura: Anđa Jakovljević, prof.

CIP - Katalogizacija u publikaciji SVEUČILIŠNA KNJIŽNICA U SPLITU UDK 235.3 Mandić, L. B. LAZZARA, Giovanni Apostol Božjega milosrđa : životopis sv. Leopolda Bogdana Mandića / Giovanni Lazzara ; <prijevod Mladen Parlov>. - Split : Verbum, 2016. - (Biblioteka Fides ; 74) Prijevod djela: Leopoldo Mandić - il confessore che sognava l’unita dei cristiani. - Bibliografija. ISBN 978-953-235-494-2 I. Mandić, Leopold Bogdan, sanctus -- Biografija 160427003


U sjećanje na oca Pietra Bernardija iz Valdiporra, koji je živio sa sv. Leopoldom i širio njegovu svetost


UVOD

UVOD

Ponekad se u nama oblikuje misao na koji način bismo mi osobno trebali ljubiti Boga i služiti mu. Može se raditi o dobroj ideji, štoviše svetoj, ipak, to ne znači da je u skladu s Gospodinovom voljom. Leopold Mandić to je dobro znao. Dok je svim srcem želio biti misionar na “Istoku” – tako je nazivao zemlju iz koje je dolazio – ipak je najveći dio života proveo na sjeveru Italije, u Padovi, zbog čega je postao jedan od najvećih ispovjednika Katoličke Crkve, svećenik otvoren djelovanju Duha Svetoga, službenik oproštenja koji je prošao put svetosti do mjere da je postao jasno zrcalo Božjega milosrđa. Čitav život ovoga poniznog franjevca kapucina svjedoči kako svaki kršćanin može u obavljanju svakodnevnih dužnosti ispuniti Božji plan za njega te na taj način potpuno odgovoriti pozivu na svetost na koju smo svi pozvani. Život oca Leopolda bio je posve jednostavan: satkan od rijetkih putovanja, od jednostavnosti i skrovitih napora, obilježen bolešću, uvijek u poslušnosti prema svojim pretpostavljenima, lišen pohvala i daleko od želje za društvenom ili crkvenom karijerom. Ipak, iza njegovih riječi, izgovorenih ili napisanih, uvijek odmjerenih i prikladnih situaciji ili osobi, čuju se otkucaji njegova dobroga srca te se naziru obrisi njegova “dovršena” čovještva koje prebiva u ve7


UVOD

dromu svijetu u kojemu Bog ne izaziva strah, nego je izvor svakoga dobra, u svijetu u kojemu se drugoga naziva bratom jer on to i jest. Rijetki spisi koje nam je otac Leopold ostavio, a Božja providnost predala, začudo nam ne priječe da osvijetlimo barem dio njegove svete duše čije je tajne uvijek čuvao u skrovitosti. Kapucinski je ispovjednik umro u Padovi, u dobi od 76 godina, ujutro 30. srpnja 1942. godine. Vrlo brzo nakon smrti pokrenuto je prikupljanje svjedočanstava od onih koji su ga poznavali te koji su držali živim sjećanje na njega, njegove preporuke i mudre savjete. Ta prva i početna dokumentacija pokazala se kao dragocjena i važna pomoć za ovaj životopis. Dakako, o ocu Leopoldu već je puno toga napisano. Tko želi upoznati njega, njegovu duhovnost i njegov život može se poslužiti detaljnim “službenim” životopisom koji je napisao otac Pietro Bernardi iz Valdiporra (1904.–1993.), koji je u Padovi živio nekoliko godina s ocem Leopoldom, a potom je postao vicepostulator u procesu proglašenja blaženim i svetim kapucinskoga ispovjednika. Kasnije su došli i drugi životopisi: spomenimo onaj koji je priredio otac Lorenzo Artuso iz Fare (1928.–2005.), koji je osobitu pozornost posvetio svečevu nutarnjemu preispitivanju i duhovnosti; potom onaj Enrica Rubaltellija (1898.–1986.), osobnoga liječnika oca Leopolda, koji je na neki način nagovijestio ono što danas znamo da također pripada odnosu ispovjednika, liječnika duša i njegovih pokornika, a to su, uz ostale učinke, dobar ljudski i terapeutski učinak; i onaj oca Fernanda Tonella iz Riesa Pio X. (1926.–2006.), 8


UVOD

bogat svjedočanstvima koje je autor uzeo iz prikupljenih zbirki svjedočanstava za proces kanonizacije oca Leopolda. Osim toga, potrebno je spomenuti knjige i publikacije koje otkrivaju, produbljuju i šire saznanja o životu i svetosti oca Leopolda. Ipak, ne krijemo žal zbog slaba zanimanja umjetnika za ovaj jedinstveni i blagi franjevački lik. Vjerujemo kako bi nam i slikarstvo, kiparstvo i poezija mogli reći ili otkriti nešto novo o njegovu nutarnjemu svijetu, o tajni svetosti i popularnosti svetoga ispovjednika. Stranice koje slijede nemaju nakanu ispuniti praznine, otkrivajući neobjavljena gledišta ili svjedočanstva koja do sada nisu bila poznata. Jednostavno smo pustili da nas vodi želja da ponudimo portret oca Leopolda koji bi bio kratak, dokumentiran i prikladan za širenje. Knjigu ćemo započeti i zaključiti s nekim svečevim životnim podatcima želeći time produbiti duhovni profil oca Leopolda te ukazati na neke crte ili značajke njegove “skrivene” svetosti i darova Duha koji su njegov inače neugledni lik učinili veoma privlačnim. Središte knjige moralo je biti posvećeno dvama “licima” oca Leopolda: jednomu, jasnomu i očitomu; drugomu, naprotiv, povučenomu i skrivenomu našim pogledima. Ovo drugo “skriveno” lice bilo je lice ispovjednika koje je bilo posebno plodonosno. Bila je to strana svečeva karaktera koja se odnosi na njegovu pronicljivost i tankoćutnost, na duboku poniznost zbog koje je svima koji bi mu zahvaljivali odgovarao: “Samo Bogu neka je čast i slava! Trebali bi9


UVOD

smo proći zemljom poput sjene koja ne ostavlja traga iza sebe.” Ali ne samo to. Vjerujemo kako je njegovo dragovoljno skriveno, diskretno i sveto lice, lice njegove duboke i cjeloživotne želje, zbog koje je toliko trpio, da stigne do “odijeljene braće” na rodnoj grudi kako bi tako doprinio jedinstvu kršćana. Kako svjedoče posthumno otkrivene kratke napomene, osobne bilješke i desetine “zakletava”, a sve otkriveno poslije njegove smrti, otac Leopold je na pitanje “jedinstva” ukazivao duboko, trajno i u potpunu sebedarju. Taj osobiti i istaknuti vid njegova nutarnjega svijeta koji je bio paralelan onomu vidu ispovjednika čini svetoga Leopolda, zajedno s drugim pojedincima njegova vremena, začetnikom duhovnoga ekumenizma, “ante litteram promicateljem ekumenizma”, kako ga je nazvao papa Pavao VI. Čini se da je Bog oca Leopolda stavio u srce postkoncilske Crkve poput sjemena koje treba gajiti, poput čežnje koju treba osobno na sebe uzeti jer jedino ponizna i siromašna Crkva može isijavati Božju dobrotu. I zato molimo neka se približi dan u kojemu će narod Božji biti prepoznat kao “samo jedno stado i jedan Pastir” (Iv 10,16). Dana 11. veljače 2013., na spomendan Gospe Lurdske Giovanni Lazzara, OFMCap

10


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

1. JEDNOSTAVAN ŽIVOT

Što ako nam Bog govori preko životnih situacija? Tijekom života neki nam događaji mogu postati “poziv”, zahtijevajući da zauzmemo stav, napravimo izbor ili da se odreknemo nečega u svrhu novoga životnog usmjerenja. U sjećanjima na svoje djetinjstvo otac je Leopold čuvao posebno iskustvo. Ono što će možda biti njegovo najsnažnije sjećanje, pomalo neugodno i bolno, dogodilo se je u njegovoj župnoj crkvi. Glavni su likovi bili župnik, sestra i on, mali Bogdan. “Kada sam imao osam godina,” pripovijedat će godinama poslije toga događaja, “napravio sam neku nepodopštinu koja mi se tada nije činila velikom, a ne čini mi se ni danas. Moja me je sestra bila prekorila i odvela župniku da me ukori i kazni. Ispovjedio sam župniku svoj grijeh, a on mi je, nakon što me je oštro ukorio, naredio da kleknem nasred crkve. Ostao sam duboko ožalošćen te sam mislio: zašto se mora tako strogo postupati s djetetom zbog male nepodopštine? Kada odrastem, želim postati fratar i ispovjednik pun milosrđa i dobrote prema dušama grješnika.” Čini se kao da je riječ o događaju koji bi čovjeka lako mogao zauvijek udaljiti od Crkve. No, u ovo11


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

mu slučaju, u malomu se Bogdanu rodila dobra nakana, maleno svjetlo koje je došlo iz skrovita izvora. Jer da bismo objasnili odakle dolazi ovo svjetlo, nije dostatno poznavati Bogdanovo srce, karakterne značajke, odgoj primljen u obitelji. Djeca su sposobna za nesvjesne, ali duboke intuicije, sposobna su shvatiti i proniknuti dublje od naše svakodnevice. Toga je dana Bog prolazio pokraj malenoga Bogdana.

Prve godine U kotorskomu Novom Kaštelu (danas Herceg Novi, u Crnoj Gori) u subotu, 12. svibnja 1866., na ulazu u veličanstven zaljev Boke kotorske, nalazilo se je prekrasno mjesto. Kao i u drugim krajevima jadranske obale, priroda je nagoviještala ljeto. U kući na obali Jadranskoga mora obitelj Petra Antuna Mandića i Dragice Carević slavila je rođenje sina. Bio je pretposljednji od dvanaestero djece. Bio je slab i nježan, toliko da ga se tek nakon mjesec dana moglo odnijeti na krštenje gdje je primio ime Bogdan Ivan. Lijepo ime Bogdan, “od Boga darovan”, kasnije je postalo znakovito jer ga je Gospodin uistinu darovao ljudima za spasenje tolikih. Mandići, Hrvati čvrste katoličke vjere, bili su podrijetlom iz Poljica kod Splita, kamo su preci Petra Antuna došli iz Bosne u dalekomu 15. st. U prošlosti su se obogatili trgovinom i ribarenjem na moru; potom, malo-pomalo, trgovina je bila zapriječena, a ribarenje onemogućeno. I stiglo je siromaštvo. 12


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

Maleni je Bogdan fizički rastao sporo, ali je vrlo rano pokazao da ima posebnu osobnost. Rado se igrao s prijateljima, ali nije volio svađe i razmirice. Volio je osobnu molitvu, često bi se povlačio na molitvu klečeći na podu svoje sobice. Roditelji, veoma pobožni, bili su mu uzor. Reći će: “Moja je majka bila izvanredno pobožna žena. Njoj na poseban način dugujem ono što sam postao.” Često se znao zaustaviti i darovati komad kruha onome tko je bio još siromašniji od njega. Jedan njegov prijatelj, koji se je poslije odselio u Ameriku, ganut se prisjetio kako je Bogdan s njime, još siromašnijim od sebe, svakoga dana dijelio svoj komad kruha.

Susret s franjevcima kapucinima Nakon osnovne škole Bogdan je pomagao ocu i pohađao maleni kapucinski samostan koji se nalazio na polovini stuba koje su vodile do župne crkve. U tomu su samostanu već dva stoljeća, od 1688., živjeli venecijanski fratri kapucini. Fratri su imali malu crkvu i samostan. Služili su vjernicima katolicima, propovijedali su u gradićima i selima raspršenima duž obale te su ujedno služili kao vojni kapelani na brodovima venecijanske flote. Fratri su ostali u Kaštel Novom i poslije propasti Mletačke Republike 1797., kada je kotorski Kaštel Novi, smješten u južnoj Dalmaciji, postao dio Austrijskoga carstva. Bogdan je posjećivao fratre kapucine prigodom crkvenih slavlja ili poslije nastave. Osvojila ga je jednostavnost njihova života; bili su siromašni i vedri, 13


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

dobri i velikodušni, učeni, a istodobno jednostavni i bliski narodu. Osim toga, bili su im skloni i pravoslavci. Sa 16 godina, u vrijeme adolescencije i prvih životnih izbora, Bogdan se je pitao kamo usmjeriti vlastiti život. U dnu je srca čuo, jasno i snažno, Božji poziv da se posveti dobru drugih, da postane čovjek opraštanja i pomirenja. U njegovu rodnomu kraju stoljećima su katolici živjeli pomiješani s brojnijim pravoslavcima bizantsko-slavenskoga obreda. Uzajamni su odnosi tradicionalno bili dobri, u najmanju ruku barem tolerantni. No zbog rastućega nacionalizma malo-pomalo su se pogoršavali. Počeli su se širiti spisi koji su izazvali netrpeljivost i nepovjerenje. Netko je širio spise u kojima se je, manipulirajući povijesnim podatcima, suprotna strana prikazivala u lošemu svjetlu, ističući nepostojeće povijesne zločine. Učinak takve političke propagande, a koja se obilno koristila vjerskim elementima, dovela je do sve manjega poštovanja između katolika i pravoslavaca te do međusobna udaljavanja. Bogdan je bio svjedok oštrih suprotstavljanja, borba i krvne osvete koja je bratskom krvlju okaljala rodnu mu grudu. Tako je već od djetinjstva proživljavao iskustvo raskinutoga jedinstva između kršćana, a što je u njemu ostavilo duboku bol i želju da učini nešto kako bi se to jedinstvo ponovno uspostavilo. To je gorko iskustvo Bogdan protumačio kao poseban “poziv” na službu pomirenja. Rasvijetljen milošću Božjom, u duši ja gajio veliki san: svojim misijskim poslanjem privesti istočne kršćane Katoličkoj Crkvi. 14


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

U zavodu u Udinama Bogdan je povjerio kapucinima u Kaštel Novomu želju za pozivom i oni su mu savjetovali da ode u Italiju gdje su imali svoje odgojne zavode. Tako je 16. studenog 1882. otputovao u Udine, grad u kojemu su kapucini tri godine prije otvorili odgojni zavod, malo sjemenište za dječake. Dirljiv je bio trenutak rastanka i odlaska. Na suze sviju on je odgovarao osmijehom. Na pitanje: “Bogdane, napuštaš nas, a ne plačeš?” odgovorio je: “Ne mogu plakati. Idem u kuću Gospodnju, a vi biste htjeli da plačem.” U Udinama, nedaleko od kapucinskoga samostana i sjemeništa, smještenih u Ulici Ronchi, djelovao je stari friulski1 svećenik, don Luigi Scrosoppi2. Taj se svećenik posebno posvetio pomaganju i odgoju napuštenih i nezbrinutih djevojčica u okolici Udina. Za to svoje djelo utemeljio je redovničku zajednicu, nastalu 1845. pod nazivom Sestre Božje providnosti. Don Luigi Scrosoppi, prije nego što je kao četrdesetogodišnjak ušao u Oratorij sv. Filipa Nerija, htio je postati kapucin jer se je divio sv. Franji i jednostavnu životu kapucina iz Ulice Ronchi. Upravo je tu stigao mladi Bogdan koji je, može se pretpostaviti, imao prigodu susresti se s friulskim svećenikom. Don Scrosoppi je umro 3. travnja 1884., a zbog glasa svetosti koji ga je pratio grad Udine je proglasio dan žalosti. Naravno, na sprovodu su bili i fra1 2

Friuli, pokrajina u kojoj se nalazi grad Udine, nap. prev. Luigija Scroppija svetim je proglasio papa Ivan Pavao II. 2001. godine.

15


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

njevci kapucini sa svojim sjemeništarcima i našim Bogdanom. Sjemenišni je život bio strog: dugi sati učenja i nastave, a kratki sati odmora. Disciplina je, čini se, morala biti još teža za Bogdana koji je bio slabašne građe. No u njemu je rastao odlučan duh, a kršćanska je vjera puštala duboko korijenje. Marljivo je učio i brzo napredovao. Ubrzo je zadobio ljubav, poštovanje i divljenje i sjemeništaraca i odgojitelja. “Svi mi sjemeništarci primijetili smo da se Bogdan ističe i to nam je bilo drago”, posvjedočit će Kornelije Sebastijan Cuccarollo, njegov sudrug, koji će postati kapucin, a potom i biskup Otranta, “jer je to uistinu zaslužio budući da je bio uzoran u disciplini, učenju, u šetnji i rekreaciji, nadasve u sabranosti u kapeli, gdje je molio poput sveca, a lice bi mu postalo kao preobraženo i puno žara.” Bogdan je ostao dvije godine u Udinama, u kapucinskomu sjemeništu, a onda su njegovi odgajatelji zbog napretka u učenju i zbog uzorna ponašanja 1884. dopustili da uđe u novicijat te da obuče habit sv. Franje.

Početak redovničkoga života Bogdan je ušao u kapucinski novicijat u Bassanu del Grappa (Vicenza) 2. svibnja 1884. Obukao je redovničko odijelo, franjevački habit, te je dobio novo ime, fra Leopold. Novicijat je godina kušnje tijekom koje se mladi kandidat u redovničkomu životu pod16


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

laže osobitoj disciplini kako bi iskusio život koji želi prihvatiti. U to je vrijeme među kapucinima godina novicijata bila osobito stroga: dugi postovi, gotovo pola godine, malo sna, spavanje na običnoj slamarici, gotovo neprekidna molitva, i po sata usred noći; trajna šutnja i oči uvijek oborene prema zemlji, siromašna i nedostatna odjeća te bose noge. Fra Leopold je odlučio postaviti čvrste duhovne temelje kako bi ostvario svoj san; naime, da kao misionar otputuje na svoj “Istok”, u svoj rodni kraj, odakle je potjecao. Usprkos slabašnoj tjelesnoj građi i krhku zdravlju nije želio biti oslobođen ni pošteđen nikakve dužnosti. Razmišljao je: ako sada nemam hrabrosti za izazove, kako ću je imati u misijama? U dugim satima molitve postalo mu je jasno da poslanje na koje se osjeća pozvanim može ostvariti jedino ako bude ispunjen Bogom. Zato se odlučio radikalno posvetiti redovničkome životu. Poniznost, vjera, ljubav prema svima, pobožnost prema euharistiji i Gospi: to su bile njegove temeljne vrijednosti. Pred kraj novicijata fratri samostana u Bassanu del Grappi okupili su se kako bi procijenili mlade novake. Ta bi se procjena odvijala tako da svaki fratar u jednu posudu ubaci zrno graška: bijelo, ako je mišljenje pozitivno; crno, ako je negativno. S potpunim suglasjem fratri su pripustili fra Leopolda iz Kaštel Novoga polaganju prvih zavjeta u Redu manje braće kapucina. Tako je mladi dalmatinski fratar, 3. svibnja 1885., javno izjavio kako želi živjeti pravilo i duh svetoga Franje Asiškoga. 17


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

Fratar i svećenik sa snom u srcu Od 1885. do 1890. godine fra Leopold je pohađao filozofski i humanistički studij (talijanski i latinski) u samostanu Svetoga križa u Padovi, a potom teologiju u samostanu Presvetoga Otkupitelja na otoku Giudecci u Veneciji, gdje su kapucini preko tri stoljeća imali teološki studij. U prošlosti tu je, od 1578. do 1582., studirao i fra Lovro Brindisijski koji je bio teolog, propovjednik, generalni upravitelj kapucina i papinski izaslanik. Fra Lovro je 1881. proglašen svetim, a 1959. papa Ivan XXIII. proglasio ga je crkvenim naučiteljem. Za vrijeme studija u Veneziji, upoznavanja Svetoga pisma, otačke književnosti te usvajanja franjevačke duhovnosti vjerski je odgoj mladoga fra Leopolda primio nov pečat. Nadaren i inteligentan, fra Leopold je stekao dobro filozofsko i teološko znanje (dogmatska teologija, Sveto pismo, crkveno pravo, moralna teologija, crkvena povijest, govorništvo…); tijekom čitava života nastavit će čitati crkvene oce i crkvene naučitelje. Jedan njegov tadašnji kolega se sjeća: “Nije volio čitati knjige koje nisu imale doktrinarnu vrijednost, a najradije je birao velike autore i mislioce. O njima je rado razgovarao, premda mu je njegov manjkav izgovor otežavao izricanje misli.” Duhovnik i učitelj mu je bio Andrea Giacinto Longhin iz Campodarsega (1863.–1936.), kojega je nekoliko godina poslije, 1904., papa Pio X. (bivši venecijanski patrijarh) imenovao biskupom Trevisa. Monsinjor Longhin će tu biskupiju u teškim godinama Prvoga 18


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

svjetskog rata voditi u svetosti i odlučnosti. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 2002. godine. Od 1887. – kako će se 50 godina poslije sam prisjetiti u jednome zapisu – fra Leopold je počeo zamjećivati “poziv” za promicanje približavanja i jedinstva između “istočnih”, kako je nazivao pravoslavne vjernike, i katolika. No tada nikome nije rekao ni riječi o tome. U međuvremenu je došlo vrijeme temeljnih životnih obveza. U Padovi se je, 20. listopada 1888., konačno i neopozivo posvetio Gospodinu s čvrstim obećanjem da će opsluživati redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti među kapucinima. Dvije godine poslije, 20. rujna 1890., u venecijanskoj bazilici Gospe od Zdravlja za svećenika ga je zaredio patrijarh kardinal Domenico Agostini. Sa samo 24 godine i sa završene dvije godine studija teologije fra Leopold je već bio svećenik. Pomalo zbog ograničenja, pomalo zbog udaljenosti rodne grude, toga dana nije mogao podijeliti radost sebedarja Gospodinu s roditeljima, braćom i sestrama. Kako se je bližio dan ređenja, otac i majka su mu 14. rujna poslali dirljivo pismo: “Dragi sine, možeš zamisliti koliku nam je utjehu, radost i veselje donijela vijest o tvojemu svećeničkom ređenju koje će biti 20. ovog mjeseca. Blagoslovljen i hvaljen neka je zauvijek Darivatelj svakoga dobra koji je konačno ispunio tvoje zavjete, a nama udijelio milost i utjehu da imamo sina posrednika između neba i zemlje. Da, dragi sine, kada uziđeš na sveti oltar te u rukama budeš držao Neokaljanoga Jaganjca Božjega, spomeni se svojih roditelja, braće, sesta19


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

ra i sve rodbine. I mi ćemo sjediniti svoje slabe molitve s tvojim gorljivim i žarkim uzdasima kako bi se Gospodin udostojao na tebe i na nas preobilno izliti svoj blagoslov. Jedino nas žalosti to što ne možemo osobno biti nazočni tvojoj prvoj žrtvi, premda ćemo srcem i dušom biti s tobom sjedinjeni. Tvoja majka i ja rado ti dajemo svoj očinski blagoslov te, kada postaneš svećenik, srcem ti ljubimo svete ruke moleći te da nas se uvijek sjećaš i da nas blagosloviš.”

Prva svećenička iskustva Na dan svećeničkoga ređenja primio je “poslušnost” da ostane u venecijanskome kapucinskom samostanu na otoku Giudecci. U Veneciji će ostati sve do 1897. Tijekom prve četiri godine dovršio je teološki studij, a nakon što ih je dovršio, u listopadu 1894., primio je ovlast propovijedanja i ispovijedanja. Sljedeće tri godine stekao je prva iskustva pastoralnoga služenja pod vodstvom samostanskoga poglavara. Iako se posvetio učenju ostalih slavenskih jezika, činilo se kako ga razni događaji sve više udaljuju od njegova “sna” da kao misionar pomirenja otputuje među “istočne” kršćane, pravoslavce i katolike. No njegovi mu poglavari zbog lošega fizičkog stanja nisu dopuštali da napusti Italiju. Zbog slabe tjelesne građe i govorne mane otac Leopold ne bi se mogao posvetiti propovijedanju ni u Italiji ni u Dalmaciji (u Zadru ili u kotorskome Herceg Novom) ni negdje još dalje (venecijanskim kapucinima bile su upravo 20


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

povjerene misije na grčkim jonskim otocima, Cefaloniji i Svetoj Mauri). Tako je prve svećeničke godine proveo u Veneciji, posvećujući se ispovijedanju i poniznim poslovima u samostanu. Ponekad je otac Leopold izlazio u prošnju od vrata do vrata. U rujnu 1897. imenovan je samostanskim vikarom maloga kapucinskog samostana u Zadru gdje su fratri posluživali svetište Gospe od Kaštela, poznate i kao Gospe od Zdravlja. Nada da će se njegova želja za misionarenjem ostvariti među njegovim narodom kratko je trajala; već u kolovozu 1900. pozvan je u Bassano del Grappu (Vicenza) za ispovjednika. Slijedio je drugi kratki period djelovanja izvan venecijanskoga područja. Godine 1905. imenovan je upraviteljem samostana u Kopru, na istarskomu poluotoku, gdje je postao poznati i cijenjeni duhovnik i ispovjednik. No samo godinu dana poslije ponovno je pozvan u venetsku pokrajinu, u svetište Majke Božje dell’Olmo u Thieneu (kod Vicenze). Od 1906. do 1909. vršio je službu ispovjednika, uz kratko zadržavanje u Padovi. Svugdje je živio posvećujući se molitvi, učenju i ispovijedanju onih koji su mu dolazili. Pomirivati ljude s Bogom postao je važan dio njegova svećeničkoga služenja. A narod ga je volio i sve više tražio.

Otac Leopold u Padovi U Padovu, u samostan na Trgu svetoga križa, nedaleko od Prato della Valle i bazilike sv. Ante, otac 21


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

je Leopold stigao u proljeće 1909. U kolovozu 1910. imenovan je voditeljem studenata, odnosno mladih kapucinskih fratara koji su, u pripravi za svećeničku službu, pohađali studij filozofije i teologije. Bile su to godine intenzivna rada. Za razliku od ostalih profesora, otac Leopold – koji je mlade poučavao nauku crkvenih otaca – odlikovao se je dobrohotnošću, koju je ponetko smatrao i pretjeranom te protivnom tradiciji kapucinskoga reda. I zbog toga je vjerojatno otac Leopold 1914. razriješen profesorske službe. A za njega je to bio novi izvor trpljenja. U jesen 1914., u dobi od četrdeset i osam godina, poglavari su naložili ocu Leopoldu da se posveti isključivo službi ispovijedanja. Njegove su kvalitete duhovnoga savjetovanja i ispovijedanja bile odavna poznate tako da je u svega nekoliko godina postao tražen ispovjednik osoba svih društvenih staleža koje su, da se s njim susretnu, dolazile i iz drugih gradova.

Ratni internat Čvrsto povezan sa zemljom svojega podrijetla, otac Leopold je zadržao hrvatsko državljanstvo. Ta je njegova odluka bila motivirana nadom da će mu dokumenti pomoći da se vrati i misionarski djeluje u domovini. Odluka postaje problematična teškim vojnim porazom 1917. godine kod Kobarida. Talijanska je vlada 24. svibnja 1915., upletena u sukob protiv Austro-Ugarske Monarhije, kao preventivnu mjeru uredila boravak “stranaca” na svojemu na22


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

cionalnom području. Onima koji su boravili na ratnom teritoriju, a imali su austro-ugarsko državljanstvo, kao “neprijateljima u kući”, a time i mogućim suradnicima neprijatelja, zbog sigurnosnih razloga naložena je internacija kod Firence. Onima koji su dugo boravili u Italiji ponuđeno je talijansko državljanstvo. No otac Leopold nije htio primiti talijansko državljanstvo pa je kao stranac iz neprijateljske države morao u koncentracijski logor. Poput ostalih “stranaca”, koji su živjeli u Venetskoj pokrajini, i Leopold je bio podvrgnut policijskome ispitivanju i zbog javne izjave da se ne odriče hrvatskoga državljanstva poslan je u zatočeništvo južnije od Firence. Budući da je kao Hrvat bio veoma privržen svojoj domovini te je pomno pratio probleme i politička previranja, htio je dijeliti i njezinu sudbinu. Padovski katolički dnevni list La Liberta (Sloboda), 13. srpnja 1917., donio je vijest o “odlasku zaslužnoga kapucina”, što je bio i naslov ovoga članka koji između ostaloga donosi: “Tko u Padovi ne poznaje oca Leopolda, dobroga fratra kapucina? Rijetko je izlazio iz samostana, nije bio govornik, nije mu dodijeljena nikakva služba u kojoj bi se istaknuo; samo je ustrajno čekao u svojoj ispovjedaonici. Kao savršen lik pokornika volio je skrovitost. Ipak su toliki trčali k njemu po savjet i utjehu. (…) Nakon osam godina službe morao je napustiti Padovu te je jučer ujutro otputovao prema Rimu. (…) Kada su ljudi doznali da mora otići, stigla mu je proce23


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

sija poznanika i poklonika u samostan da se s njime oproste, da dobiju blagoslov, da mu zažele brz povratak.” Čini se neobičnim da jedne novine, u vrijeme rata, daju prostor odlasku jednoga ispovjednika, i to s takvim pohvalnim riječima. Očito je u osam godina službe fratar učinio puno dobra. Otac je Leopold otputovao prema jugu s boli u srcu. Pratio ga je fra Šimun iz Šibenika. Zaustavili su se u Rimu kako bi se otac Leopold susreo s generalnim upraviteljem kapucina koji je bio u inozemstvu. U očekivanju njegova povratka otac Leopold posjetio je rimske bazilike te se susreo s papom Benediktom XV., vjerojatno na zajedničkoj audijenciji sa subraćom iz uprave Reda. Naposljetku je primio službeni “dekret”, tj. pisanu uputu poglavara da otputuje u samostan u Tori (Caserta). Tamo je stigao krajem rujna 1917. godine. Sljedeću je godinu premješten u samostan u Noli (Napulj), a potom u Arienzo (kod Caserte).

Susret s Padrom Pijom Ne može se isključiti mogućnost da se u tomu razdoblju otac Leopold susreo s Padrom Pijom iz Pietrelcine, koji je poput njega bio kapucin i ispovjednik. Premda o njihovu susretu nitko ne govori, analizirajući premještaje te dvojice fratara dolazi se do toga da su se vjerojatno susreli.3 3

Usp. Ubaldo Badan, “Sv. Leopold Mandić i sv. Pio iz Pietrlcine: mogući susret”, u: Portavoce di san Leopoldo Mandić, 3 (2010), 18–22.

24


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

Padre Pio je u to vrijeme bio unovačen u vojsku te dodijeljen 10. zdravstvenoj diviziji iz Napulja za vojnoga kapelana. Za vrijeme službe dobivao je brojne otpusnice zbog zdravstvenih problema sve dok konačno nije otpušten 1918., zbog “dvostruke upale dišnih putova”. Luigi Peroni, životopisac Padra Pija, napisao je da “u tom razdoblju zdravstvenih pretraga otac Pio bio je podvrgnut liječničkim pregledima samo tri puta (18. i 19. te 30. prosinca 1916. kada je ponovno proglašen nesposobnim za službu te mu je dano šest mjeseci za oporavak). Tijekom toga razdoblja uživao je veliku slobodu. Zbog toga su ga subraća kapucini i prijateljske obitelji iz Napulja pozivale na poneki izlet u okolici grada. Ne treba isključiti mogućnost da su ti pozivi bili zanimljivi, u smislu da su ga pozivatelji vodili na mjesta u kojima su živjeli njihovi rođaci i poznanici kako bi i oni upoznali toga kapucina izvanrednih krjeposti. Tako se je u božićnim danima Padre Pio našao u Alvignanu i u Tori. Štoviše, u kapucinskome samostanu sv. Ante u Tori upoznao se s osobama koje su bile potiho upozorene na njegov dolazak i koje su se željele ispovjediti kod njega. (…) Zahvaljujući zapisima tih osoba koje je Padre Pio tamo susreo i s kojima je putovao imamo dokumentaciju o tomu kratkom razdoblju slobode koju je Padre Pio uživao i o spomenutim putovanjima u mjesta oko Napulja. Valja naglasiti i da su neki od pratitelja Padra Pija bili njegova subraća iz onih krajeva (Izaija i Angelico iz Sarna i fra Leon iz Tore) koji su, osim želje da navrate svojim kućama, željeli omogućiti susret Padra Pija s ocem Leopoldom iz Kaštel 25


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

Novoga i s fra Šimunom iz Šibenika, koji su tih dana talijanski vlasti bile internirale jer su bili pripadnici neprijateljskoga naroda.”4 Dakle, osobni susret između tridesetogodišnjega Padra Pija, mladoga vojnog kapelana, i pedesetjednogodišnjega oca Leopolda, interniranoga, mogao bi se smjestiti u 1917. godinu u kapucinski samostan u Tori. U prilog toj pretpostavci dodajmo i svjedočanstvo oca Vjenceslava iz San Martina di Lupariko iz Padove koje je dao tijekom procesa za kanonizaciju kapucina iz Kaštel Novoga. “S obzirom na njegov (oca Leopolda) glas svetosti dok je još živio, mogu reći ovo: jednom sam se susreo s Padrom Pijom iz Pietrelcine, oko 1941., zbog svoje službe generalnoga ekonoma. Tom prigodom, a da ga nisam pitao, Padre Pio mi je rekao: ‘Vi, venecijanski kapucini, imate među sobom sveca, oca Leopolda, i vidjet ćete da će brzo biti kanoniziran.’ Padre Pio osobno je upoznao oca Leopolda kada je ovaj bio interniran u južnu Italiju za vrijeme Prvoga svjetskog rata.” Otac Vjenceslav Baggio iz San Martin di Luparija od 1938. bio je zamjenik ekonoma, a potom generalni ekonom kapucinskoga reda u Rimu.

Konačno u Padovi U Padovi su željno očekivali povratak oca Leopolda. Monsinjor Giuseppe Perin, nastavnik u bi4

Usp. Luigi Peroni, Padre Pio da Pietrelcina, Borla, Roma, 1991., str. 204–208.

26


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

skupijskome sjemeništu, napisao mu je sljedeće: “U Padovi vas se živo očekuje. Prekjučer mi je dobri župnik iz Svetoga križa rekao: ‘Što vam se čini, što je s ocem Leopoldom? Ukrali su nam ga!’ Ovakve riječi pokazuju veliko poštovanje i ljubav koju gajimo prema vašoj osobi.” Po završetku Prvoga svjetskog rata otac Leopold vratio se u Padovu. Putujući natrag posjetio je svetišta: Montevergine, Pompeje, Santa Rosa u Viterbu, Asiz, Camaldoli, Loreto, Svetu Katarinu u Bologni. U kapucinski samostan Svetoga križa u Padovi stigao je 27. svibnja 1919. te je zauzeo svoje mjesto u ispovjedaonici. Usprkos stidljivu karakteru postao je još popularniji. Ljetopisi venecijanskih kapucina nude objašnjenje: “U ispovjedaonici ostavlja izvanredan dojam zbog velike kulture, istančane intuicije, a osobito zbog svetosti života. Njemu hrle ne samo obični pučani, nego i intelektualci i aristokrati, profesori i studenti sa sveučilišta, kao i svjetovni i redovnički kler.” A njegov san o misijama? U listopadu 1923., nakon što je Rijeka pripojena Italiji, njegovi su ga poglavari odlučili premjestiti u riječki samostan. Na tu je vijest otac Leopold, koji je tada imao 57 godina, otišao u župnu crkvu Svetoga križa, u blizini samostana, te je pred Gospinim oltarom izmolio zahvalni Te Deum. Te je godine zabilježen i neočekivan odlazak biskupa mons. Luigija Pellizza koji je otputovao u Rim kako bi se susreo 5. ožujka s Papom, no nakon toga 27


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

više se nije vratio u svoju biskupiju.5 Bilo bi zanimljivo ustanoviti je li dvostruki premještaj iz Padove, biskupa i oca Leopolda, obična slučajnost. No vratimo se ocu Leopoldu. Samo tjedan dana nakon odlaska biskupa u Rim novi padovanski biskup, mons. Elia dalla Costa6, koji je dobro znao što njegovi vjernici misle, pozvao je kapucinskoga provincijala, oca Odorica Rosina iz Pordenonea, da vrati oca Leopolda. Provincijal je ocu Leopoldu napisao pismo u kojemu, između ostaloga, kaže: “U Padovi Vas živo žele tolike ugledne i pobožne osobe, pune vjere. To znači da ste ‘činili brdo dobra’, kako kaže biskup, te da Vaše poslanje u Padovi još nije dovršeno.” Nakon što je primio pismo, oca je Leopolda stegnulo u srcu, ali je poslušao. I tako, za Božić te godine, opraštajući se od sna da će raditi na polju sjedinjenja kršćana, iznova dolazi u Padovu. Toliko željeni i nikada bliži “Istok” još je jednom iščeznuo. 5

6

Mons. Luigi Pellizzo (Costadipiana di Faedis, Udine, 26. veljače 1860. – Faedis, Udine, 14. kolovoza 1936.) bio je biskup u Padovi od 1906. do ožujka 1923. kada je, voljom Pija XI., morao prihvatiti neočekivana imenovanja: postao je član vatikanske bazilike, naslovni nadbiskup Damiate (već dugo ugašena biskupskoga sjedišta), tajnik-ekonom za uzdržavanje bazilike sv. Petra. Još nisu jasni razlozi te papinske odluke. Povjesničari iznose različite pretpostavke. Mons. Elia Dalla Costa (Villaverla, Vicenza, 14. svibnja 1872. – Firenca, 22. prosinca 1961.) bio je biskup u Padovi od svibnja 1923. do prosinca 1931., kada je imenovan nadbiskupom Firence. Dvadeset godina poslije njegove smrti, 21. prosinca 1981., u Firenci je otvoren biskupijski proces za njegovu beatifikaciju.

28


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

Kakav se to neobičan i tajanstven plan krio iza svega toga? Činilo se kao da se Bog njime poigrava, zapaljujući mu srce ekumenskim i misijskim žarom, a istodobno ga zatvarajući u ispovjedaonicu. Što je više u njemu rasla spoznaja o vlastitomu ekumenskom poslanju, to su manje trajali njegovi boravci u inozemstvu: tri godine u Zadru, jedna godina u Kopru te manje od mjesec dana u Rijeci. U Padovi je sa zanosom primljena vijest o povratku ispovjednika kapucina. Sa svoje strane otac je Leopold pokazivao toliko zadovoljstvo da nitko nije primijetio kolike žrtve ga je koštao taj povratak. U Padovi će ostati do kraja života. Tu će provesti svaki preostali trenutak svojega svećeničkog služenja.

Područje njegova služenja Koje je bilo područje svećeničkoga služenja oca Leopolda? On ne će prelaziti mora kako bi propovijedao evanđelje onima koji ne poznaju Isusa Krista; ne će prolaziti zemljama i gradovima kao propovjednik; ne će činiti djela milosrđa prema siromasima i patnicima i ne će napisati knjige iz teologije ili duhovnosti. Kako će, dakle, služiti? U Padovi, uz crkvu franjevaca kapucina na malenomu Trgu svetoga križa, nalazila se je – i još uvijek se nalazi – mala sobica, smještena uz pregradni zid, zimi ledena, a zagušljiva ljeti, s visoko smještenim oknom. U jednomu kutu nalaze se stolica i jedno klecalo ispod križa koji 29


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

visi na zidu. Mala vaza uvijek svježega cvijeća pred Gospinom slikom. U toj će ispovjedaonici, puna tri desetljeća, svakoga dana, otac Leopold primati tisuće i tisuće pokajnika i pokornika svih društvenih slojeva: sveučilišne profesore i studente, obrtnike i radnike, direktore i seljake, časnike i kućanice, kao i biskupe, svećenike i redovnike. “Ako bismo ga htjeli definirati jednom riječju, onda bi ta riječ bila ona kojom su ga nazivala njegova subraća i vjernici, on je ‘ispovjednik’; on je znao samo ‘ispovijedati’. A ipak se u tome krije njegova veličina. U tomu njegovu nestajanju kako bi se pojavio istinski pastir duša” (Ivan Pavao II., Homilija na misnome slavlju proglašenja svetim, 16. listopada 1983.). Eto područja svećeničkoga djelovanja oca Leopolda: lakoćom podjeljivati Božje oproštenje u sakramentu ispovijedi/pomirenja te duhovno pratiti one koji su tražili njegov savjet i pomoć. “Istok”, koji je želio doseći kao misionar, postat će svaka duša koja će zatražiti njegovu duhovnu pomoć. Dana 31. siječnja 1941. zapisat će: “Zavjetom se obvezujem da ću svaki trenutak, sa svom mogućom marljivošću, vodeći računa o svojoj slabosti, posvetiti sve snage svojega života vraćanju odijeljene braće na Istoku u katoličko jedinstvo. Za sada, svaka duša koja je potrebna mojega služenja za mene će biti Istok.” Prigodom njegove beatifikacije papa Pavao VI. prepoznat će u ocu Leopoldu prethodnika takozvanoga duhovnog ekumenizma: “Otac je Leopold bio doslovno ‘ekumenski’, tj. premda nije djelovao, 30


JEDNOSTAVAN ŽIVOT

sanjao je, proricao i promicao uspostavu savršena jedinstva Crkve.” Otac će Leopold uvijek ostati čovjek malih i jednostavnih riječi, ponekad i nespretnih, ali su ipak grješnici, čak i oni najudaljeniji, bili ganuti i obraćali se. A ljudi dobre volje primali su novo svjetlo i u ocu Leopoldu nalazili iskusna duhovnika na putu kršćanske svetosti. “Nego lûde svijeta”, podsjeća sv. Pavao, “izabra Bog da posrami mudre, i slabe svijeta izabra Bog da posrami jake; i neplemenite svijeta i prezrene izabra Bog, i ono što nije, da uništi ono što jest, da se nijedan smrtnik ne bi hvalio pred Bogom” (1 Kor 1,27– 29). Dan za danom i mali će otac Leopold rasti u nutarnjoj veličini, koja je u Božjim očima velika. A vrijeme će otkriti “skrivenu” svetost oca Leopolda.

31


APOSTOL BOŽJEGA MILOSRĐA

SADRŽAJ

UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .7 1. JEDNOSTAVAN ŽIVOT. . . . . . . . . . . . . . . . . . .11 2. SKROVITA SVETOST. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .32 3. KARIZMATSKI SVEĆENIK . . . . . . . . . . . . . . .53 4. MILOSRDNI ISPOVJEDNIK, PRIJATELJ I DUHOVNIK . . . . . . . . . . . . . . . . .61 5. PRETEČA DUHOVNOGA EKUMENIZMA. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .80 6. “UMRO JE SVETAC!” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .97 7. ČUDESA PRIZNATA ZA KANONIZACIJU . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .107 DODATCI. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .115 Propovijed pape Pavla VI. na beatifikaciji (Rim, Trg svetoga Petra, 2. svibnja 1976.) . . . . . . 117 Propovijed pape Ivana Pavla II. na kanonizaciji (Rim, Trg svetoga Petra, 16. listopada 1983.). . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 122 KRONOLOŠKI PRIKAZ . . . . . . . . . . . . . . . . . . .129 FRANJEVCI KAPUCINI . . . . . . . . . . . . . . . . . . .131 134


PREPORUČUJEMO Molitvena knjižica Pobožnost sv. Leopoldu Bogdanu Mandiću sadrži kratki životopis sv. Leopolda, dvije devetnice, litanije te različite molitve za zagovor sv. Leopolda: za obitelj, zdravlje, hrvatski narod, različite milosti, bolesne i one koji trpe, itd. Objavljujemo je u izvanrednoj jubilarnoj Godini milosrđa kojoj je, uz Padre Pija, svetac zaštitnik upravo sv. Leopold Bogdan Mandić. 68 str. Klamano. Knjižica Devetnice sv. Padre Piju, suzaštitniku Godine milosrđa, sadrži tri devetnice sv. Padre Piju, litanije i odabrane molitve ovoga velikoga sveca. Devetnice sv. Padre Piju vrlo su učinkovite u prevladavanju razdoblja depresije, tjeskobe, daju svjetlo pri teškim odlukama i izborima, tješe, liječe, ali i hvale i slave Boga za primljene milosti. 64 str. Klamano.

www.verbum.hr


Nakladnik: VERBUM d.o.o. TrumbiÄ&#x2021;eva obala 12, 21000 Split Tel.: 021/340-260, fax: 021/340-270 E-mail: naklada@verbum.hr www.verbum.hr Tisak: Denona d.o.o. Tiskano u travnju 2016.


Giovanni Lazzara rođen je u Montagnani, u Italiji, 1964. godine. Član je Franjevačkoga kapucinskog reda. Studirao je teologiju u Veneciji i u Rimu, a poslijediplomski studij moralne teologije završio je na Papinskomu sveučilištu Antonianum. Napisao je i knjigu 365 dana sa svetim Leopoldom.


“Božje je milosrđe veće od svih naših ograničenja.” sv. Leopold Bogdan Mandić

“Želja mi je da upravo sv. Leopold Mandić bude jedan od zaštitnika ove Svete godine milosrđa!” papa Franjo

ISBN 978-953-235-494-2

VERBUM 58 kn

www.verbum.hr

VERBUM

Apostol Božjega milosrđa  

Prigodom proglašenja izvanredne Godine milosrđa, proglašenjem hrvatskoga sveca sv. Leopolda Bogdana Mandića jednim od zaštitnika izvanrednog...