Pas
(Canis lupus familiaris)
Dalmatinski pas Ostali narodni nazivi dubrovački gonič, mali daneš, dalmatinski ptičar, bengalski gonič, danski pas, dalmatinski brakirac
Sažeti opis Dalmatinski pas je skladne građe, izduljene, srednje velike glave, priljubljenih ušiju, vretenasta tijela i šiljata repa. Čvrsta i gusta dlaka bijele boje prošarana je crnim, rjeđe smeđim točkama, koje mu daju karakterističan i prepoznatljiv izgled. Veličina pjega na tijelu je 2–3 cm, dok sitnije nisu poželjne, a manje su na glavi, repu i ekstremitetima. Upadljivo je tamnih očiju. Visok je 54–62 cm, a težak do 30 kg. Dalmatinski pas je inteligentan, osjećajan i privržen čovjeku, ali vrlo temperamentan, snažan i uporan. Voli trčanje i velike površine.
Rasprostranjenost i stanje populacije Dalmatinski pas danas je proširen po cijelom svijetu kao jedna od najomiljenijih pasmina pasa. Kako je nestao u Dalmaciji, svojoj postojbini, sadašnja populacija u Hrvatskoj je reintroducirana. Populacija nije ugrožena, a trend je uzlazan. Pasmina je priznata od Međunarodnog kinološkog saveza (FCI).
Povijest uzgoja i gospodarski značaj Neki autori smatraju da dalmatinski pas potječe iz starog Egipta, odakle se preko Grčke rasprostranio u Dalmaciju, dok drugi ističu njegovo sredozemno porijeklo. Već u 14. stoljeću organizirano se uzgaja u Đakovačkoj biskupiji, kao čuvar, pratilac kočija i konjanika te kao vojnički i lovački pas. Prvi poznati pisani podaci o
dalmatinskom psu datiraju iz 1374. godine kad đakovački biskup Petar Horvat navodi: U Hrvatskoj napose u Dalmaciji od pamtivijeka se uzgaja i lovački pas 4 do 5 pedlja visok (60 do 75 cm), kratke dlake bijele boje sa crnim okruglastim pjegama na raznim dijelovima tijela. Ove pjege imaju promjer oko 1 do 2 prsta. Radi toga mu je ime “Dalmatinski pas” (Canis Dalmaticus). Ovaj pas u lovu u brzom trku hvata živu divljač. Isto ponavlja i 1719. godine đakovački biskup Petar Bakić (1670.–1749.) u djelu De vita populi et de cultura armentorum et peccorum Diacove et eius Districtus, te ističe da ga uzgajaju hrvatski plemići i ostali odličnici, najviše u Dalmaciji, za lov i osobnu obranu u miru i ratu. Franjevački samostan u Zaostrogu kod Makarske čuva sliku Posljednja večera, rad nepoznatog autora iz polovice 18. stoljeća, na kojoj nalazimo prikaz dalmatinskog psa, a nedavno je na Velom Lošinju otkriven još stariji prikaz. U vrijeme Napoleonovih ratova dalmatinski pas proširio se preko Francuske u Englesku, gdje je 1792. godine engleski kinolog Thomas Bewick (1753.–1828.), objavio njegov opis i crtež. U Engleskoj je standardiziran još krajem 19. stoljeća, a Međunarodni kinološki savez (FCI) ga je 1994. godine priznao kao autohtonu hrvatsku pasminu. Od 1999. Hrvatska je stekla i pravo patronata nad standardom. U prošlosti je dalmatinski pas korišten za gotovo sve moguće namjene. Bio je vojni pas, pratilac konjaništva koji je napadao neprijateljske konje; lovački pas koji je u brzom trku hvatao divljač; pratilac kočija i osobni čuvar; pas kojim se Romi i putujuće kazališne družine privlačile pažnju u srednjem vijeku. Ipak, njegova građa upućuje na porijeklo goniča i ptičara. Danas se dalmatinski pas koristi najviše kao pas za šetnju i rekreaciju. Karakteristično je da uporno slijedi svojeg gospodara. Zbog svoje inteligencije i osebujnog pjegavog tijela oduvijek je plijenio zanimanje ljudi, kako uzgajivača, tako i djece. Korišten je u američkoj vojsci i kao vatrogasni pas, Pas Sv. Florijana, a svjetsku slavu stekao je animiranim filmom W. Disneyja “101 Dalmatinac”. Danas je dalmatinski pas izgubio svoju gospodarsku vrijednost i koristi se kao obiteljski pas. Uzgoj u Hrvatskoj, iako vrlo dobro proširen, ovisi o trendu i pomodarstvu. Kao svojevrsni ambasador Dalmacije, prepoznatljiv širom svijeta, dalmatinski pas ima posebnu vrijednost i značaj na području Dalmacije, njegove domovine. Potrebno je njegov uzgoj u Dalmaciji proširiti i koristiti ga kroz razne aktivnosti kao što su noći ili balovi dalmatinaca te izložbe dalmatinskih pasa, a posebno u kombinaciji s drugim prepoznatljivim dalmatinskim pasminama. Karakterističan pjegavi uzorak trebao bi na području Dalmacije postati sveprisutan prepoznatljiv motiv i simbol izvornosti proizvoda.
T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E
521