Na današnji dan rođen čovjek koji je malarični otok pretvorio u ladanjski raj, danas poznat kao Nacionalni park Brijuni Paul Kupelwiesser
FOTO: Renco Kosinožić Prije 173 godine, na današnji je dan, 1. veljače, rođen čovjek koji je zauvijek promijenio i odredio “sudbinu” Brijuna. On je Paul Kupelwiesser, austrijski industrijalac koji je 2. kolovoza 1893. godine iz Fažane isplovio put brijunskog otočja i iskoračio na tlo današnjeg nacionalnog parka. Slika koja ga je dočekala bilo je otočko kopno poharano malarijom, s jedva vidljivim ostacima građevina iz ilirskih i rimskih vremena, trošnim gospodarskim zgradama i zapuštenim mletačkim kamenolomima. Bogati industrijalac, stručnjak svjetskog glasa za proizvodnju i oplemenjivanje čelika, poharano je područje odlučio pretvoriti u zdravo, plodno i lijepo. “Ulažući nešto razuma i strpljenja, a naravno i pozamašniju svotu novca taj bi predio mogao učiniti zdravim, plodnim i zahvaljujući njegovoj vegetaciji – lijepim”.
Materijalno itekako zbrinut pedesetogodišnjak očito je još bio željan stvaranja i živog, vizionarskog duha. U knjizi “Sjećanja starog Austrijanca”, objavljenoj u Beču 1918. godine, navodi kako ga je opsjedala zamisao da negdje na “austrijskom jugu” kupi poveće imanje kojem bi se u starim danima posvetio. Kultivirao bi ga da bude korisno njemu i potomcima. Dugo je Paul Kupelwieser tragao za svojim budućim imanjem. Na konačni je odabir utjecao, zapravo, slučajni susret s američkim plantažerom u Palermu u Italiji. Bilo je to početkom svibnja 1893. godine. Američki se poduzetnik već više godina bavio isporukom naranči iz južne Italije u Ameriku. Zarađenim je novcem kupio veliko močvarno zemljište koje je u kratkom roku odlučio kultivirati. Stotine radnika podizalo je novu plantažu. “Primjer toga Amerikanca osnažio je u meni još jednom želju da u svojim starim danima, kada se povučem iz poslova, izaberem djelić zemlje na našem austrijskom jugu i da ga učinim boljim nego što je prije bio” – zabilježio je Paul Kupelwieser u “Sjećanjima starog Austrijanca”. Kupelwieser je svoju viziju ostvario. Malarični je otok pretvorio u ladanjski rad, vrhunsko lječilište i mondeno ljetovalište. Nije imao podršku države, civilnih ni vojnih vlasti. Nije na nju niti računao. Uložio je svoj imetak i čvrsto vjerovao u svoju viziju. Svjetonazor ovog iznimnog čovjeka jasno se iščitava iz njegovog zapisa: “Kad bacim pogled unazad na cijeli svoj dosadašnji život, vidim da zarada novca nikada nije bila cilj kojem sam stremio. Ali još od mladih dana spoznao sam da novac teče uvijek onome tko nešto korisno radi, pa I onda kad ga on ne traži. Ovo prvo činilo mi se oduvijek kao ključni i glavni zadatak, a zarada novca kao sporedna posljedica…” Kupelwieserovu ostvarenu viziju i danas uživaju posjetitelji Nacionalnog parka Brijuni, iako je posjetitelju koji ne pozna povijest teško naslutiti nekadašnji sjaj! Paul Kupelwieser nije bio nakon svoje smrti, (Beč, 20.3.1919.) pokopan na Brijunima, kako je to oporučno želio – u mauzoleju obitelji Kupelwieser pokraj supruge Marije preminule 1915. godine. Sahranjen je u Beču. Upravljanje otočjem preuzeo je nakon njega, manje uspješno, Paulov sin Karl.