Tradicijske sorte i pasmine Dalmacije_Vinova loza

Page 1



Vinova loza (Vitis vinifera ssp. vinifera)

Vinograd na juĹžnoj, puÄ?inskoj padini otoka Hvara Vineyards on the southern slopes of Hvar facing onto the open sea Foto: Ivo Pervan


Vinova loza

(Vitis vinifera ssp. vinifera)

Povijest uzgoja vinove loze u Dalmaciji

“Visi resa sa nebesa, daj mi reso malo mesa?” )eđžorg(

“Majka grbava, dica lipa, unučad ma’nita?” )azol(

“Da je vina, pila bi i strina.” “Drži se starog vina i starog prijatelja.” “Sadi lozu iz temelja, ženi sina iz plemena.”

134

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Vinova loza, Vitis vinifera ssp. vinifera, razvila se iz svog divljeg pretka, šumske loze, Vitis vinifera ssp. sylvestris. Šumska je loza dio prirodne vegetacije mediteranskih šuma, rasprostranjena na području čitavog Mediterana pa tako i na području današnje Dalmacije. S obzirom na veliku rasprostranjenost, teško je točno utvrditi kada je i gdje došlo do njene domestikacije. Najstariji nalazi o proizvodnji vina vezani su uz područje današnjeg Irana i datiraju oko 5 400 godina prije Krista. Iako je nekada prevladavalo mišljenje da je kultura uzgoja vinove loze nastala na području velikih civilizacija istočnog Mediterana odakle je kolonizacijom prenesena u ostatak Europe, danas je sve više dokaza da su ljudi počeli uzgajati lozu na različitim područjima u isto vrijeme. Tako postoje čvrsti dokazi da se vinogradarstvo u Dalmaciji počelo razvijati u vrijeme osnivanja grčkih kolonija na Jadranu (kao što su Issa, Korkyra, Tragurion i Pharos) u 4. stoljeću prije Krista, iako mnogi smatraju da su se ilirska plemena Liburni, Dalmati i Histri, vješti pomorci, s uzgojem vinove loze upoznali već u susjednim područjima te imali razvijeno vinogradarstvo.


Kako su okolišni uvjeti na području Dalmacije vrlo povoljni za vinovu lozu, vinogradarstvo je u povijesti ovog prostora imalo velik značaj. Brojni arheološki nalazi poput novčića, uporabnih predmeta ili reljefa govore o razvijenom vinogradarstvu u vrijeme Rimskoga Carstva, a propisi u statutima vezanima za zakup vinograda ili trgovanje i formiranje cijene vina svjedoče o gospodarskoj važnosti proizvodnje vina u srednjovjekovnim gradovima poput Trogira, Korčule ili Dubrovnika. U vrijeme turskih osvajanja, vinogradarstvo je na području današnje Hrvatske stagniralo. Turskih razaranja nisu bili pošteđeni ni dalmatinski gradovi, koji su u to vrijeme bili pod vlašću Mletačke Republike. U razdoblju mletačko-turskih ratova, turske su čete često upadale na mletačko područje i nemilice uništavale vinograde u okolici Splita, Šibenika, Trogira i Zadra. Vinogradarstvo je ostalo razmjerno zaštićeno tek na prometno izoliranim, udaljenim dalmatinskim otocima. U glasovitim putopisima Alberta Fortisa, Viaggio in Dalmazia, s kraja 18. stojeća, navodi se da je najvažnija poljoprivredna kultura tadašnje Dalmacije bila vinova loza. Viškovi vina najčešće su se prodavali te se za njih kupovalo žito i ostali proizvodi kojih u Dalmaciji nije bilo dovoljno. Povoljnih uvjeta za uzgoj vinove loze bile su svjesne i francuska i austrijska vlast koje su se nakon Venecije smjenjivale na ovom prostoru. Smatrali su međutim da je neprimjerena tehnologija prerade, njege i čuvanja vina razlog njihove lošije kakvoće. Krajem 19. stoljeća u Europu iz Amerike dolazi filoksera (Viteus vitifoliae), štetnik koji napada korijen europske loze te uzrokuje masovno propadanje vinograda i veliku gospodarsku i demografsku krizu. Na području Dalmacije filoksera dolazi kasnije negoli u zapadnoeuropske zemlje pa raste potražnja, izvoz i

cijena ovdašnjim vinima. Zbog velike potražnje masovno se sade novi vinogradi, često na račun drugih poljoprivrednih kultura (žitarice, masline), te u to vrijeme površine pod vinogradima dosežu čak 90 000 ha. Obnovom vinograda u europskim zemljama dolazi do pada potražnje za hrvatskim vinima, a nepovoljnim ugovorom između Austro-Ugarske i Italije, tzv. Vinskom klauzulom o povlaštenom uvozu talijanskih vina, dalmatinsko vinogradarstvo dolazi u nepovoljan položaj, cijene padaju, a zalihe vina rastu. Konačno i u Dalmaciju 1894. dolazi filoksera, što zadaje konačni udarac vinogradarstvu. Vinogradi počinju propadati, a kako je većina stanovništva vezana uz ovu djelatnost, dolazi do masovnog iseljavanja u prekomorske zemlje i do velike demografske krize. Vinogradi se počinju obnavljati cijepljenjem na otporne američke podloge. Obnova ide dosta sporo, napuštaju se kvalitetni vinogradarski položaji, dolazi do erozije autohtonog sortimenta, a površine nikada više neće doseći one iz razdoblja prije filoksere. Prva polovica 20. stoljeća s dva velika svjetska rata ne pogoduje razvoju vinogradarstva koje u tom razdoblju i dalje stagnira. Nakon 2. svjetskog rata i promjene društveno-ekonomskog poretka, osnivaju se veliki poljoprivredni kombinati s plantažnim vinogradima, no pažnja se posvećuje uglavnom visokim prinosima, pri čemu se zanemaruje kvaliteta vina. Dugotrajan uzgoj vinove loze na ovim prostorima, specifični okolišni uvjeti, izoliranost pojedinih područja te pomorske veze s ostatkom Mediterana utjecale su na razvoj bogatog sortimenta u Dalmaciji. Neke od sorti introducirane su iz okolnih zemalja, dok su preostale nastale na ovom prostoru spontanim

križanjem, pri čemu su i neke naše izvorne sorte introducirane u okolna područja. Vinogradari bi vegetativno razmnožavali sjemenjake koji bi pokazivali povoljna gospodarska svojstva te su tako nastajale nove sorte. Za Dalmaciju je baš kao i za neka druga područja Mediterana, primjerice Grčku, Španjolsku i Portugal, karakterističan nastanak velikog broja lokalnih sorti specifičnih samo za uža, izolirana, često otočna područja, pa su tako i danas neke od njih samo lokalno zastupljene. Krajem 19. stoljeća uoči pojave filoksere, u Dalmaciji se – prema istraživanju koje je proveo najpoznatiji dalmatinski ampelograf Stjepan Bulić – uzgajalo oko 200 sorti. Mnoge od sorti koje Bulić navodi u svom čuvenom djelu Dalmatinska ampelografija danas više ne nalazimo i smatramo ih trajno izgubljenima. Na razvoj sortimenta, kao i na smanjivanje broja sorti utjecali su brojni razlozi, između ostaloga upravo širenje gljivičnih bolesti plamenjače i pepelnice te filoksere iz Amerike. Pepelnica se u Dalmaciji pojavila oko 1851., a plamenjača 1885. i prouzročila velike štete u vinogradima te su vinogradari polako iz uzgoja počeli izuzimati vrlo osjetljive sorte među kojima je bilo i sorti vrhunske kvalitete (malvasija dubrovačka, vugava). Dolaskom filoksere u Europu i početkom intenzivnog izvoza vina, porasla je potražnja za alkoholičnim i jako obojenim vinima pa su se u vinogradima sve više širile sorte takvih karakteristika, poput sorti dobričić ili ninčuša. Propadanjem velikih površina vinograda na području Dalmacije uslijed napada filoksere te njihovom obnovom cijepljenjem na otporne podloge, u konačnici dolazi do trajnog gubitka mnogih sorti, dok su druge gospodarski zanemarene i njihova populacija postaje vrlo ugroženom. U vrijeme takozvane planske privrede nakon 2. svjetskog rata,

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

135


želja za visokim prinosima dodatno utječe na sortiment Dalmacije dajući prednost visokoprinosnim sortama, a zanemarujući kvalitetne sorte nižeg rodnog potencijala.

Gospodarsko značenje vinove loze za Dalmaciju Proizvodnja grožđa i vina i danas u Dalmaciji ima strateško mjesto kao što je imala i u prošlosti. Vrlo povoljni okolišni uvjeti, raznolikost tla i specifični vinogradarski položaji čine Dalmaciju idealnim područjem za uzgoj vinove loze. Unatoč velikom smanjenju površina pod vinovom lozom, koje su tek dio nekadašnjih, vinogradarstvo u Dalmaciji i danas predstavlja važnu djelatnost. Također, erozija sortimenta posljednjih desetljeća nije dovela do manje važnosti autohtonih sorti, iako je značajno smanjen njihov broj. Brojni pokušaji introdukcije svjetski poznatih sorti nisu polučili očekivani rezultat pa su u Dalmaciji i danas vodeće tradicionalne sorte plavac mali, babić i plavina od crnih, te maraština, pošip, debit, kujundžuša i žilavka od bijelih. Osim toga mnoge su sorte lokalno čuvene i vrlo važne, npr. grk, vugava, bogdanuša, crljenak kaštelanski, malvasija dubrovačka itd., dok su brojne druge pokazale visok kvalitativan potencijal i nepravedno su zapostavljene. Stoga možemo reći da Dalmacija ima sve uvjete za visokokvalitetno vinogradarstvo. Međutim tradicija proizvodnje vina i potencijal ovog područja u gospodarskom smislu nisu odgovarajuće iskorišteni. Prosječna površina posjeda je mala, često manja od 1 ha, pa iako vinograd u Dalmaciji posjeduje velik broj gospodarstava, svega se trećina proizvedenog vina proda na tržištu. Kakvoća vina koje turisti kušaju na obiteljskim

136

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

gospodarstvima često je ispod realnog potencijala sorte i podneblja. Unatoč tome interes za uzgoj vinove loze raste, poticajne mjere za podizanje vinograda pridonose laganom rastu površina pod vinovom lozom, tržišno orijentirani vinogradari ulažu u tehnologiju proizvodnje u vinogradu i podrumu – što rezultira i boljom kvalitetom vina. Posljednjih je godina došlo do velikog kvalitativnog pomaka u proizvodnji, pojavljuju se novi proizvođači s modernim i drugačijim pristupom. Ponovo se privode kulturi zapušteni vinogradarski položaji, osvajaju novi tereni, revitaliziraju čuvene autohtone sorte te se tako stvaraju temelji na kojima iz ovog područja i u budućnosti možemo očekivati još bolja vina. Kako je osnovna gospodarska grana regije turizam, mnogi proizvođači u tome vide dodatnu priliku, a mnogi se okreću i ekološkom načinu uzgoja. Naime velik je dio Dalmacije pod utjecajem povoljne klime za ovakvu proizvodnju, koja rapidno raste u susjednim zemljama i zauzima sve značajnije mjesto na tržištu. Uz vrlo male promjene u tehnologiji, posebno na čuvenim položajima s izuzetnim mikroklimatskim karakteristikama, može se implementirati ekološka vinogradarska tehnologija, što Dalmaciji otvara nove, gospodarski vrlo zanimljive mogućnosti. Uz vinski turizam koji također koristi prednosti povoljnih okolinskih uvjeta, a pojavljuje se kao kvalitetna nadogradnja klasičnom turizmu, esencijalnoj grani hrvatske ekonomije, ova proizvodnja postaje nova prilika u željenom profiliranju Hrvatske kao zemlje izuzetnih prirodnih ljepota i zdrave hrane.

regionalizacija vinogradarskih područja Dalmacije Područje Dalmacije tipične je mediteranske klime, s vrućim i sušnim ljetima te blagim, kišovitim zimama. Zbog obilja topline i sunca, ovo područje predstavlja idealno stanište za vinovu lozu. Reljef je tipično krški pa su vinogradi smješteni u krškim poljima, na obroncima planina, kao i na pristrancima uz more. Blizina mora smanjuje temperaturna kolebanja i ublažava klimu ovog područja, a položaji okrenuti moru uz obilje izravnog sunčevog osvjetljenja dodatno su osvijetljeni zrakama koje se reflektiraju o morsku površinu. Dug period vegetacije omogućuje uzgoj različitih sorti uključujući i one kasne dobi dozrijevanja koje u drugim područjima ne bi mogle kvalitetno dozoriti. Tla su često škrta i skeletna, što dodatno pridonosi kakvoći vina ovoga kraja. No u krškim poljima nalazimo i plodna aluvijalna tla pa su tu vinogradi u pravilu rodniji, skloniji zarazi gljivičnim bolestima, a nerijetko na takvim položajima dolazi do oštećenja od kasnih proljetnih mrazova. Razlike u okolišnim obilježjima unutar vinogradarskih područja rezultiraju njihovom različitom prikladnosti za uzgoj pojedinih sorti, ali i različitim obilježima vina proizvedenih od iste sorte. Stoga je u Europi pa tako i u Hrvatskoj uobičajeno regionalizacijom podijeliti vinogradarska područja na manje teritorijalne jedinice unutar kojih su klimatski, pedološki, topografski i neki drugi važni čimbenici za uzgoj vinove loze slični. Tako je temeljem Pravilnika o zemljopisnim područjima uzgoja vinove loze (NN 74/12) Republika Hrvatska podijeljena na tri regije: Istočnu kontinentalnu Hrvatsku, Zapadnu kontinentalnu Hrvatsku i Primorsku Hrvatsku. Područje


Dalmacije spada u regiju Primorske Hrvatske, a njen obalni dio podijeljen je na dvije podregije, Sjevernu Dalmaciju te Srednju i južnu Dalmaciju, a unutrašnjost pripada podregiji Dalmatinskoj zagori. Podregija Sjeverna Dalmacija obuhvaća područje Zadra i Šibenika s pripadajućim otocima i Ravne kotare. Vinogradi ove podregije smješteni su na tlima razvijenim na matičnom supstratu vapnenaca, a najčešći tipovi tla su smeđe tlo na vapnencu i crvenice. Reljefno je ovo područje razmjerno nisko te su najveće površine vinograda u području Ravnih kotara. Najkvalitetniji su položaji ove podregije smješteni uz more, poput onih u okolici Primoštena. Podregija Sjeverna Dalmacija podijeljena je na tri vinogorja: • Vinogorje Zadar – Biograd • Vinogorje Šibenik • Vinogorje Primošten Podregija Srednja i južna Dalmacija obuhvaća uski priobalni dio od Marine (kod Trogira) na sjeveru pa do krajnjeg juga Hrvatske, Konavala. Podregiji pripadaju također srednjo- i južnodalmatinski otoci Veliki i Mali Drvenik, Šolta, Brač, Hvar, Vis, Mljet, Lastovo, Korčula, dolina rijeke Neretve te poluotok Pelješac. Ova je podregija najtopliji dio Dalmacije zbog čega je prikladna za uzgoj sorti dugog vegetacijskog ciklusa i kasnog dozrijevanja te omogućuje proizvodnju visokokvalitetnih vina naglašene alkoholičnosti, intenzivne boje i niske ukupne kiselosti. Reljef je tipično krški, a vinograde nalazimo u krškim poljima, na brežuljcima i pristrancima od kojih su neki okrenuti moru. Čuveni su položaji ove podregije: Dingač i Postup, poluotok Pelješac; Ivan Dolac i Sv. Nedjelja, otok Hvar i drugi. Od tipova tla pogodnih za

vinogradarsku proizvodnju i u ovoj podregiji najčešće susrećemo smeđe tlo na vapnencu i crvenice, a u krškim poljima i dolini rijeke Neretve aluvijalna i koluvijalna tla. Podregija Srednja i južna Dalmacija dijeli se na 12 vinogorja:

• • • • •

• • • • • • • • • • • •

Autohtone sorte vinove loze u Dalmaciji

Vinogorje Kaštela –Trogir Vinogorje Split – Omiš – Makarska Vinogorje Neretva Vinogorje Konavle Vinogorje Mljet (otok Mljet) Vinogorje Pelješac (poluotok Pelješac) Vinogorje Korčula (otok Korčula) Vinogorje Lastovo (otok Lastovo) Vinogorje Vis (otok Vis) Vinogorje Hvar (otok Hvar) Vinogorje Brač (otok Brač) Vinogorje Šolta (otok Šolta)

Podregija Dalmatinska zagora smještena je u zaleđu planina Kozjak, Mosor i Biokovo te obuhvaća područje Benkovca, Drniša, Knina, Promine, Sinja, Vrlike, Imotskog i Vrgorca te Kaštelansku zagoru. Kako je od mora odijeljena planinskim lancima ovdje je utjecaj mora bitno manji nego li u priobalnim podregijama. Prikladni vinogradarski položaji su na obroncima planina Svilaja i Promina kao i u Petrovom, Imotskom, Sinjskom i Vrličkom polju. U poljima su tla često aluvijalnog i koluvijalnog porijekla, a na ostalim područjima najčešće nalazimo crvenice i smeđa tla na vapnencu. Podregija Dalmatinska zagora dijeli se na osam vinogorja: • Vinogorje Benkovac – Stankovci • Vinogorje Skradin • Vinogorje Knin

Vinogorje Promina Vinogorje Drniš Vinogorje Sinj – Vrlika Vinogorje Kaštelanska zagora Vinogorje Vrgorac

Vinova je loza kao gospodarski značajna kultura uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske. Sortnom listom obuhvaćen je i veći broj autohtonih sorti vinove loze, čime je dozvoljena proizvodnja i promet njihovog sadnog materijala. Osim sortnom listom, sorte vinove loze obuhvaćene su i nacionalnom listom priznatih kultivara vinove loze koja je utvrđena Pravilnikom o nacionalnoj listi priznatih kultivara (NN 159/04). Na području Republike Hrvatske dozvoljeno je uzgajati sve kultivare vinove loze obuhvaćene ovim dvjema listama. Unutar nacionalne liste sorti vinove loze definirana je skupina preporučenih sorti za svaku od vinogradarskih podregija Republike Hrvatske. Prema Zakonu o vinu Republike Hrvatske, samo vina od ovih sorti mogu nositi oznaku zaštite zemljopisnog porijekla, odnosno od njih se mogu proizvoditi vrhunska i kvalitetna vina na određenoj podregiji. U skupini preporučenih sorti za područje Dalmacije uvrštene su sljedeće sorte koje smatramo autohtonima: • Podregija Sjeverna Dalmacija: maraština, debit, pošip bijeli, plavina, lasina, babić, zadarka i svrdlovina crna, gegić. • Podregija Srednja i južna Dalmacija: maraština, debit, plavac mali, okatac crni, babić, ninčuša, zlatarica blatska, vugava, malvasija dubrovačka,

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

137


grk, pošip bijeli, cetinka, bratkovina, debit, bogdanuša, prč, drnekuša, kurtelaška, plavina, dobričić, crljenak kaštelanki, vlaška, mladenka, muškat ruža crni, babica, ljutun. • Podregija Dalmatinska zagora: maraština, debit, okatac crni, kujundžuša, rudežuša, trnjak, zlatarica vrgorska, medna, plavac mali, žilavka. Sorte dijelimo i prema vremenu dozrijevanja koje se određuje u odnosu na vrijeme dozrijevanja sorte plemenka bijela, tako da imamo sorte I. epohe koje dozrijevaju istodobno s plemenkom, zatim sorte II., III. i IV. epohe koje dozrijevaju 15, 30 ili 45 i više dana nakon dozrijevanja plemenke. Sorte koje dozrijevaju prije plemenke nazivamo vrlo ranim sortama.

“Vino pije ko ima novaca, a ko nema sidi kod ovaca.” Vrč za vino (kantharos) na novčićima grčkih kolonija na otocima Hvaru (Pharos) i Visu (Issa)

138

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E


Popis tradicijskih sorti vinove loze u Dalmaciji

Legenda: B – bijela sorta; N – crna sorta; Rg – ružičasta sorta

Napomena: Masno su otisnute detaljnije obrađene sorte.

1.

Babica

N

30.

Grgićevica

B

59.

Plavac runjavac

N

2.

Babić

N

31.

Grk

B

60.

Plavac sobotovac

N

3.

Bak

N

32.

Gustopupica

N

61.

Plavina

N

4.

Balbut

B

33.

Kadarun

N

62.

Pošip bijeli

B

5.

Barjanka

B

34.

Krivaja crvena

N

63.

Pošip crni

N

6.

Bena

B

35.

Krkošija

B

64.

Pošipica

B

7.

Beretinjok bijeli

B

36.

Krstičevica

B

65.

Prč

B

8.

Biloliska bijela

B

37.

Kujundžuša

B

66.

Prošip

Rg

9.

Blatina

N

38.

Kurtelaška

B

67.

Pršljivka

B

10.

Bljuzgavac

N

39.

Lasina

N

68.

Rudežuša

N

11.

Bodul

N

40.

Lelekuša

N

69.

Silbijanac

B

12.

Bogdanuša

B

41.

Ljutun

N

70.

Siložder crni

N

13.

Bratkovina bijela

B

42.

Malvasija dubrovačka

B

71.

Svrdlovina crna

N

14.

Bratkovina crvena

Rg

43.

Maraština

B

72.

Trišnjavica

N

15.

Cetinka

B

44.

Marinkovića grozje

B

73.

Tanetova loza

B

16.

Cibib

B

45.

Medna

B

74.

Vela pergola

B

17.

Cipar

Rg

46.

Mekuja

B

75.

Vlaška

B

18.

Crljenak kaštelanski

N

47.

Mijajuša

N

76.

Vlaški crljenak

N

19.

Crljenak viški

N

48.

Mladenka

B

77.

Vranac

N

20.

Crnka

N

49.

Muškat ruža

Rg

78.

Vugava crvena

Rg

21.

Čihovac

N

50.

Muškatel

B

79.

Vugava bijela

B

22.

Debit

B

51.

Ninčuša

N

80.

Zadarka

N

23.

Divjaka

B

52.

Pagadebit bijeli

B

81.

Zlatarica blatska

B

24.

Dobričić

N

53.

Palagružanka bijela

B

82.

Zlatarica vrgorska

B

25.

Drnekuša vela

N

54.

Palaruša

B

83.

Žilavka

B

26.

Frmentun

B

55.

Pavicić

N

27.

Galac

N

56.

Petovka

B

28.

Gegić

B

57.

Plavac mali

N

29.

Glavinuša

N

58.

Plavac mali sivi

Rg

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

139


Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivica Lolić


Foto: Ivo Pervan

Foto: Ivo Pervan

Prikaz najva탑nijih sorti Dalmacije


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

142


Babica Ostali narodni nazivi nisu poznati

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List srednje velik, dlanasto urezan. Postrani sinusi su duboki, blago preklopljenih isječaka. Sinus peteljke ima oblik lire, a najčešće je otvoren. Naličje listova je golo s čekinjastim dlačicama po žilama. Cvjetovi su dvospolni (hermafroditni). Grozd srednje velik, srednje zbijen do zbijen, piramidalan, često s krilcem. Bobice male do srednje velike, okrugle do vrlo blago plosnate. Kožica je tamnomodre boje s obilnim maškom, tanka, zbog čega je sorta osjetljivija na sivu plijesan. Meso je ukusno s nenaglašenom sortnom aromom.

Prema suvremenim istraživanjima i dostupnim literaturnim podacima, babica je u odnosu na neke druge autohtone sorte razmjerno mlada sorta. U starijoj se ampelografskoj literaturi ne navodi, a nema je niti u Dalmatinskoj ampelografiji Stjepana Bulića koja je nastala početkom 20. stoljeća i sadrži praktično sve sorte vinove loze i sve njihove narodne nazive koji se susreću u to vrijeme u Dalmaciji. Molekularnogenetičke analize ukazuju da je babica nastala križanjem plavca malog s jednom za sada neutvrđenom sortom. Roditeljske veze s plavcem malim, a preko njega i s drugim hrvatskim autohtonim sortama (plavac mali potomak je crljenka kaštelanskoga i dobričića) daje nam za pravo tvrditi da je babica autohtona sorta područja srednje Dalmacije ili još preciznije da je nastala na području Kaštela.

Redovite je i dobre rodnosti, a usto i vrlo dobre kakvoće. Uz odgovarajuće opterećenje nakuplja dosta šećera, ali joj je kiselost u berbi najčešće niska. U uzgoju nije osobito zahtjevna. Uspijeva na različitim položajima i tipovima tla uz uobičajenu agrotehniku koja se primjenjuje u području rasprostranjenja.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta se uzgaja gotovo isključivo na području Kaštela. Ovdje ima značajno mjesto u proizvodnim nasadima, no izvan tog područja zasad se ne širi. Zbog svojih dobrih proizvodnih osobina, danas je jedna od značajnijih u sortimentu te je njena populacija u laganom porastu. Ipak, zbog vrlo ograničenog područja uzgoja populacija je relativno mala i osjetljiva. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena u podregiji Srednja i južna Dalmacija.

Danas je babica uz plavac mali najvažnija i najzastupljenija crna sorta kaštelanskog područja. Za njezino širenje u proizvodnim nasadima zaslužna je stabilna i redovita rodnost, vrlo dobra kakvoća i povoljna uzgojna obilježja. U uvjetima kaštelanskog polja daje laganija, rubinski crvena vina koja se mogu piti već kao mlada jer zbog svoje mekoće ne zahtijevaju dugo starenje. Babica se najčešće ne vinificira sama, već u kombinaciji s drugim lokalno značajnim sortama koje pridonose kakvoći takvih vina intenzivnijom bojom (ninčuša) ili popravkom kiselosti (ljutun). Sorta se ne uzgaja nigdje izvan ovog uskog područja, no kako dobre rezultate postiže i na ovim sasvim prosječnim vinogradarskim položajima, bilo bi vrijedno sortu pokušati uzgajati i na boljim položajima – gdje bi možda mogla dati i vrhunsku kakvoću.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

143


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

144


Babić Ostali narodni nazivi šibenčanac, rogozničanin, rogoznička

Sažeti opis Trs je slabo do srednje bujan, tankih, vodoravnih postranih izdanaka. List srednje velik, okrugao ili blago srcolik, pravilan, peterodijelan. Lice tamnozeleno, naličje golo s izraženim čekinjastim dlačicama na žilama (nervaturi). Postrani sinusi srednje duboko urezani, zatvoreni. Sinus peteljke otvoren, u obliku slova „U“, često sa zupcem. Cvijet je dvospolan. Grozd je srednje velik do velik, rastresit do srednje zbijen, piramidalan, često s izraženim krilcem ili sekundarnim grozdom. Bobica okrugla, srednje velika do velika, slatkog, sočnog, blago aromatičnog mesa. Kožica tanka, tamnoplava, obilno prekrivena maškom. Dozrijeva srednje kasno, u III. razdoblju. Dobre je i redovite rodnosti, ali osjetljiv na gljivične bolesti.

Rasprostranjenost i status populacije Porijeklo sorte babić nije sigurno utvrđeno, no smatramo je autohtonom sortom sjeverne Dalmacije. Prema dosadašnjim genetičkim istraživanjima, babić ima jedinstven genetski profil, odnosno ne uzgaja se drugdje u svijetu pod nekim drugim imenom. U bliskoj je rodbinskoj vezi sa sortom dobričić, na razini roditelj-potomak, premda se zasad ne zna koja je od ovih dviju sorti roditelj, a koja potomak. Sve upućuje na zaključak da sorta pripada skupini dalmatinskih autohtonih sorti nastalih na ovom prostoru. Babić je sorta rasprostranjena ponajviše u okolici Šibenika sa čijih vrhunskih položaja dolaze i njezina najkvalitetnija vina. Jedan od najpoznatijih položaja na kojem se uzgaja zasigurno su čuvene primoštenske terase. Sorta se ponešto uzgaja i u drugim vinogorjima podregije Sjeverne Dalmacije te podregije Srednje i južne Dalmacije. U mješovitim nasadima nalazimo ga od Biograda

do Kaštela (gdje je poznatiji pod nazivom rogoznička, prema mjestu u šibenskoj okolici odakle je vjerojatno donesen na područje Kaštela), ali i na otoku Korčuli. Babić je jedna od gospodarski važnijih crnih sorti u Dalmaciji, no uzgaja se na relativno ograničenom prostoru pa joj je populacija osjetljiva. Babić je uvršten na Sortnu listu RH, te na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučen za podregije: Sjeverna Dalmacija, Srednja i južna Dalmacija te Dalmatinska zagora.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Od sorte babić proizvode se vina različite kakvoće. Potencijal sorte vrlo je visok, no za konačan rezultat odlučujući su okolišni uvjeti. Na škrtim, kamenitim položajima, dobre ekspozicije, okrenutima moru, sorta daje niže prinose, ali vrhunske kakvoće. Od grožđa s takvih položaja, koje u vrijeme berbe sadrži i značajan udio suhica, dolaze vina intenzivne, rubinskocrvene boje, arome prezrelog voća, puna i jaka. Unatoč tome ova su vina blagih tanina i stoga meka na okusu, pa su užitna i kao mlada. Ako se babić uzgaja na dubokim plodnim tlima rodit će obilno, ali će kakvoća biti prosječna ili ispodprosječna što će rezultirati laganim, slabo obojenim, često neharmoničnim i oporim vinima. Prva iskustva pokazuju da se od prosušenog grožđa babića može dobiti i vrlo dobar prošek, a prikladan je i za miješanje s drugim sortama, kako ga najčešće i koriste pri uzgoju izvan matičnog područja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

145


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

146


Bogdanuša Ostali narodni nazivi bojdanuša, vrbanjka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan do bujan. List srednje velik do velik, okrugao do blago srcolik, trodijelan ili peterodijelan. Gornji postrani sinusi srednje, a donji slabo urezani. Sinus peteljke najčešće zatvoren s izrezom eliptičnog oblika. Naličje lista golo sa čekinjastim dlačicama po žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, najčešće srednje zbijen, a u godinama kad se loše oplodi rastresit. Bobe srednje velike, okrugle do blago izdužene. Meso sočno, svježe, ugodne nenametljive sortne arome. Kožica debela, žutozelene boje, na sunčanoj strani jantarnih nijansi. Redovite je i dobre rodnosti. Dozrijeva srednje kasno. Nešto osjetljivija na pepelnicu i sivu plijesan.

Porijeklo joj nije dokazano. Kako se izvan otoka Hvara rijetko uzgaja, a na otoku je poznata od davnina, smatra se autohtonom sortom otoka Hvara. Postoje i hipoteze da su je na Hvar nekad davno donijeli pomorci ili čak grčki kolonizatori.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je slabo rasprostranjena, gotovo isključivo na otoku Hvaru gdje je jedna od vodećih bijelih sorti. Sporadično je nalazimo i na susjednim otocima i priobalju. Zbog ograničenog uzgojnog područja, populacija je osjetljiva. Nalazi se na Sortnoj listi RH i na Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

U prošlosti se rijetko vinificirala samostalno. Zbog svoje dobre kakvoće i razmjerno visoke kiselosti, koja često nedostaje grožđu koje dozrijeva u ovom podneblju, u kupažama s drugim bijelim sortama služila je za popravak kakvoće, ponajprije u pogledu svježine i harmoničnosti. Vina dobivena od čiste sorte odavno su vrlo cijenjena i svrstavana među najkvalitetnija dalmatinska bijela vina. Tradicionalno se uzgajala na području Jelse, Vrboske i Starigrada, a danas se sve više širi po čitavom otoku najviše zbog svoje dobre rodnosti i naglašene kiselosti te je najvažnija bijela sorta Hvara. Bogdanuša je nesumnjivo sorta visokog potencijala kakvoće koja uz bolju prilagodbu tehnologije uzgoja u vinogradu i preradi vina može rezultirati izvrsnim vinima, a zbog dobrih gospodarskih karakteristika zaslužuje širenje i izvan otoka Hvara.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

147


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

148


Bratkovina bijela Ostali narodni nazivi brabkovina, brakovina, bravkovina

Sažeti opis Trs bujan, osobito dok je mlad. List srednje velik do velik, okrugao, cijel ili trodijelan s vrlo plitko urezanim postranim sinusima. Sinus peteljke zatvoren, preklopljen. Naličje lista paučinasto dlakavo s rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, srednje zbijen, krilat, konusan. Bobe su srednje velike, obrnuto jajolike, na dugoj, tankoj peteljci. Kožica debela, zeleno-žuta, na sunčanoj strani zlatnožute do jantarne boje. Meso je sočno, blago hrskavo, neutralnog mirisa, svježeg, kiselkastog okusa. Rodi redovito i obilno, ali je grožđe lošije kakvoće. Dozrijeva srednje kasno (u III. razdoblju).

se da je i bratkovina bijela autohtona sorta ovog otoka. Sadila se u mješovitim nasadima, nekad zajedno s grkom (kojem je služila i kao oprašivač), a danas više s pošipom i maraštinom. Prerađena samostalno može dati lagana i neutralna vina, više kiselosti i osrednje kakvoće. No zbog svoje visoke i redovite rodnosti, te sposobnosti zadržavanja kiselina u grožđu u vrijeme berbe, najčešće se i danas kao i nekad sljubljuje s drugim korčulanskim bijelim sortama.

Rasprostranjenost i status populacije

Bratkovina crvena. Iako bi se po imenu bratkovine crvene moglo očekivati da se radi o dvije vrlo srodne sorte, po morfološkim karakteristikama ove se sorte značajno razlikuju. Bratkovinu crvenu susrećemo također uglavnom na otoku Korčuli. Vrlo je rijetka sorta čije su populacije ugrožene i ima tendenciju pada. Zbog svoje neredovite rodnosti, koja je posljedica lošije oplodnje uslijed morfološki dvospolnog ali funkcionalno ženskog cvijeta, nema gospodarske važnosti. Grozd joj je srednje velik, piramidalan, često s vrlo malim brojem oplođenih bobica. Bobe su srednje velike, eliptične s crvenkasto-sivom kožicom te čvrstim, hrskavim i aromatičnim mesom. Zbog navedenih karakteristika grozda u prošlosti se koristila kao zobatica te za proizvodnju desertnih vina i džemova. Smatramo da je sorta visokog kvalitativnog potencijala te da zaslužuje više pažnje. Prilagodbom tehnologije uzgoja, prije svega pronalaženjem prikladne sorte oprašivača, vjerojatno bi se mogla i rentabilno proizvoditi.

Sorta koju nalazimo gotovo isključivo na otoku Korčuli i to u mješovitim nasadima kao prateću sortu. Nekada se sporadično mogla naći i u Dubrovačkom primorju, na otocima Lastovu i Mljetu te poluotoku Pelješcu. Populacija sorte uglavnom stagnira, a s obzirom na mali broj trsova u populaciji i uski areal rasprostranjenosti, smatramo ju osjetljivom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Porijeklo sorte zasad nije utvrđeno, no zna se da se od davnina uzgaja na otoku Korčuli. Usto suvremena genetička istraživanja pokazuju da su bratkovina bijela i zlatarica blatska roditelji pošipu, jednoj od gospodarski najznačajnijih bijelih sorti u Dalmaciji. Kako su sve tri sorte vezano poglavito uz otok Korčulu, pretpostavlja

Slične sorte

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

149


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

150


Cetinka Ostali narodni nazivi blatska, blatinka, potomkinja, poseruša

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan do bujan. List srednje velik do velik, peterodijelan, pentagonalan. Postrani sinusi najčešće srednje duboki, malo otvoreni ili blago preklopljenih odsječaka. Sinus peteljke otvoren u obliku slova „U“. Plojka tanka, lice golo, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Grozd velik, piramidalan, najčešće s dva do tri kraća krilca. Rastresit do srednje zbijen, ovisno o oplodnji. Bobe srednje velike, blago izdužene. Kožica neprozirna, prekrivena maškom, zeleno-žute, na sunčanoj strani žućkasto-smeđe boje. Meso sočno, neutralnog okusa, kiselkasto. Dozrijeva srednje kasno. Rodni potencijal izrazito visok, ali zbog teškoća u oplodnji često varira. Kakvoća je ispodprosječna jer nakuplja razmjerno nizak sadržaj šećera, dok je ukupna kiselost zadovoljavajuća.

Porijeklo cetinke nije sigurno utvrđeno. Zna se da je sorta stara te je vjerojatno upravo ovu sortu, pod sinonimom blatka bijela, opisao već austrijski ampelograf Goethe u svojoj ampelografiji nastaloj krajem 19. st. Ime joj je istovjetno poznatom i raširenom korčulanskom prezimenu Cetinić, što dodatno potkrepljuje najrašireniju hipotezu o porijeklu ove sorte, odnosno mišljenje da je cetinka autohtona sorta otoka Korčule. Neki pak smatraju da cetinka svoje ime duguje rijeci Cetini u čijem je porječju nastala te da je odatle prenesena na Korčulu.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta koju poglavito nalazimo na matičnom otoku Korčuli te ponešto na okolnim otocima i priobalju. U Kaštelima ovu sortu susrećemo pod sinonimom blatinka. Uzgaja se uglavnom u mješovitim nasadima i nema veću gospodarsku važnost, a s obzirom na lošiju kakvoću (nizak sadržaj šećera) i probleme u oplodnji, vjerujemo da se ni u budućnosti neće više širiti. Populacija joj stagnira, ali ju ne smatramo rizično ugroženom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Sorta je uskog područja uzgoja i nikad nije zauzimala značajne površine. Zbog problema u oplodnji uvijek se sadila u mješovitim nasadima da bi lakše našla prikladnu sortu oprašivača. Od cetinke se nikada nisu proizvodila čista sortna vina. Sorta ni danas nema veće značenje. Prerađuje se najčešće zajedno s drugim bijelim sortama na otoku. Pri dobroj oplodnji rodi vrlo mnogo pa je za bolju kakvoću potrebno ograničiti opterećenje rodnim pupovima i eventualno dodatno smanjiti prinos (odbaciti dio još zelenog grožđa). Iako uspijeva na različitim tipovima tla, za postizanje bolje kakvoće treba ju saditi na tlima slabije plodnosti. Prerađena u čisto sortno vino daje osrednju kakvoću vina zelenkaste boje, slabije alkoholično i kiselkasto te često više podsjeća na vina kontinentalnih nego primorskih vinogradarskih područja. Zbog svih navedenih obilježja smatramo da joj pripada mjesto koje danas zauzima u sortimentu Dalmacije, odnosno da je prikladna za proizvodnju masovnih, laganijih i svježih vina, osrednje kakvoće ili za kupažu s drugim bijelim južnim sortama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

151


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

152


Cipar Ostali narodni nazivi cipar rumeni, barbarossa, barbaroux, grec rouge, malaga rose, calebstraube

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, sjajno zelen, gol. Mladi listići sjajni, brončanozeleni. Odrastao list malen ili srednje velik, peterodijelan. Postrani sinusi plitki, sinus peteljke u obliku lire. Lice tamnozeleno, naličje svjetlije, golo, na žilama vrlo rijetke čekinjaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozdovi veliki do vrlo veliki, dugi, piramidalni, s krilcima, obično zbijeni. Bobe srednje velike, okrugle, čvrste kožice, crvenkaste, nejednoliko obojene. Meso sočno, neutralnog okusa. Dozrijeva srednje kasno, osrednje je osjetljiva na bolesti i štetnike.

U Hrvatskoj se dugo smatrala autohtonom sortom otoka Paga gdje sortu danas uglavnom i nalazimo, a prisutna je i legenda kako ga je donio neki pomorac sa Cipra. Prema posljednjim istraživanjima, genetički SSR profil (Simple Sequence Repeats) cipra identičan je profilu sorte grec rouge (calebstraube) pa je vjerojatno da se radi o staroj sorti koja je pomorskim putem donesena na otok Pag. Unesena je i na jug Italije i Francuske, a vjeruje se da potječe iz Grčke. U Francuskoj ga nalazimo u južnim područjima, uglavnom u Provansi te na Korzici, gdje je poznat pod nazivom barbaroux. U Italiji je nazočan u pokrajini Emilia Romagna pod imenom barbarossa.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena. U Hrvatskoj je danas nalazimo gotovo isključivo na otoku Pagu (posebno na južnom dijelu oko mjesta Dinjiška, Povljana i Paga) gdje je rijetka i uzgaja se isključivo u miješanim nasadima zajedno s drugim sortama. Ponekad se nađe i na okućnicama (brajdama) zbog atraktivnog izgleda grozda i boba gdje se uzgaja kao zobatica. Populacija sorte je vrlo osjetljiva. Razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu pa joj opstanak ovisi isključivo o interesu lokalnih proizvođača. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara.

Na otoku Pagu se uzgaja u mješovitim nasadima, a odlikuje se visokom i sigurnom rodnošću te osrednjom kakvoćom. Nikad se sorta nije vinificirala samostalno tako da nisu poznata njezina enološka svojstva. Nema visok potencijal za proizvodnju čistih sortnih vina, međutim smatramo da svojim karakteristikama pridonosi uspješnosti vinogradarske proizvodnje i kakvoći lokalnih vina. Osim na otoku Pagu, sorta nema gospodarske važnosti, ali njezinoj vrijednosti pridonosi atraktivan izgled grozda i mogućnost uzgoja za potrošnju u svježem stanju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

153


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

154


Crljenak kaštelanski Ostali narodni nazivi pribidrag, tribidrag, zinfandel, primitivo

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List srednje velik, pentagonalan, duboko urezanih, otvorenih postranih sinusa. Sinus peteljke blago otvoren u obliku lire. Lice glatko, na naličju srednje gustih paučinastih dlačica, a na žilama rijetkih čekinjastih. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, srednje zbijen do zbijen, konusan ili piramidalan, često s krilcima. Boba srednje velika, okrugla. Kožica tamno modra, meso sočno, neutralno. Dozrijeva srednje kasno, ranije od plavca malog. Rodnost je srednje velika i redovita. Kakvoća iznad prosjeka, redovito nakuplja visok sadržaj šećera u grožđu, uz nisku ukupnu kiselost. Daje vina intenzivne boje. Izraženo osjetljiv na gljivične bolesti, naročito na sivu plijesan vinove loze (Botrytis cinerea).

Smatra se da je sorta crljenak kaštelanski odnosno pribidrag, kako ga zovu u okolici Omiša, izuzetno stara sorta vrlo cijenjena i rasprostranjena još u srednjem vijeku pod imenom tribidrag. Iz povijesnih izvora saznajemo kako je tribidrag uzgajao i Marko Marulić te svoje vino prodavao u Veneciju. Toponim Tribidrag na otocima Visu i Hvaru svjedoči o važnosti ove sorte, kao i kvaliteti njenog vina po kojem su lokaliteti dobili ime. Pretpostavlja se da se sorta počela zapostavljati nakon dolaska plamenjače, pepelnice i filoksere iz Amerike te se na njeno mjesto širio plavac mali, njen potomak. Razlog nestanku ove sorte treba tražiti u prvom redu u njenoj osjetljivosti na bolesti i nešto većim uzgojnim zahtjevima u odnosu na plavac mali. Zanimanje za ovu sortu ponovno je potaknuto otkrićem iste sorte pod sinonimom zinfandel koju uzgajaju u Americi gdje je jedna od najpopularnijih, dok se pod imenom primitivo uzgaja u Italiji. Činjenica da je jedan od roditelja plavca malog te na razini roditelj-potomak bliski srodnik dalmatinskim sortama plavini, grku, crljenku viškom i vrancu, ukazuje na hrvatsku autohtonu sortu.

Rasprostranjenost i status populacije Krajem 20. stoljeća populacija crljenka kaštelanskog u Dalmaciji bila je pred izumiranjem. Nakon 1998. godine i otkrića da su roditelji plavca malog najpoznatije dalmatinske sorte vinove loze dobričić i zinfandel, logična je bila pretpostavka da se zinfandel vjerojatno pod nekim drugim imenom nekad uzgajao i u nas. No prošle su gotovo tri godine dok napokon 2001. nije pronađeno nekoliko trsova u Kaštelima, a nakon toga i u okolici Omiša, te je utvrđeno da se sorta ovdje naziva crljenak kaštelanski odnosno pribidrag. Ovo je otkriće dobilo velik publicitet te je posljednjih godina zanimanje za sortu iznimno poraslo. Više je tržišnih proizvođača vina posadilo ovu sortu s nakanom proizvodnje vina. Kako je u Dalmaciji pronađeno svega 20-ak trsova i nije bilo moguće nabaviti niti tako brzo proizvesti dovoljnu količinu sadnog materijala, proizvođači su za sadnju vinograda nabavili cijepove sorte primitivo iz Italije, a neki čak i zinfandel iz Kalifornije. Populacija dalmatinskog biotipa crljenka kaštelanskog nastoji se što je moguće više povećati razmnožavanjem nekoliko pronađenih matičnih trsova. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju. Pod imenom zinfandel odnosno primitivo uzgaja se u Americi i Italiji kao gospodarski vrlo značajna sorta. Vjerujemo da je budućnost sorte osigurana te da populacija ove sorte u Dalmaciji nikad više neće biti dovedena do izumiranja.

Podatak da je sorta gospodarski značajna i omiljena u Kaliforniji, kao i u Italiji, te da je bila jedna od najvažnijih sorti u Dalmaciji prije petstotinjak godina, govori o njezinoj gospodarskoj vrijednosti. Misterij njezina porijekla je čak potaknuo razmišljanja da se proglasi američkom sortom (iako vinova loza nije autohtona vrsta tog kontinenta, već su je sa sobom donijeli europski doseljenici), što bi dalo značajnu marketinšku prednost ovoj sorti. Sorta je prikladna za proizvodnju vrhunskih crnih vina dobre obojenosti, a s obzirom na raniju dob dozrijevanja i visok sadržaj sladora prikladna je i za proizvodnju desertnih vina. Kako se u Dalmaciji već dugo masovnije ne uzgaja, treba prilagoditi tehnologiju uzgoja u vinogradu te utvrditi optimalni rok berbe i zaštitu od gljivičnih bolesti. Bez obzira što se cijepovi sorte mogu nabaviti u susjednoj Italiji, ne smije se zanemariti dalmatinska populacija crljenka kaštelanskog jer se ona zbog duge izoliranosti donekle razlikuje od drugih populacija.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

155


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

156


Crljenak viški Ostali narodni nazivi crljenak crni, carnjenak, crnjenak

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan, vrh mladica povijen, dlakav s izraženim antocijanskim rubovima. Mladi listići vunasto dlakavi, a odrasli srednje veliki, trodijelni ili peterodijelni. Postrani sinusi slabo do srednje urezani, sinus peteljke zatvoren, u obliku lire. Plojka debela, lice tamnozeleno, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozdovi mali do srednje veliki, duguljasti, cilindrični ili piramidalni, obično zbijeni. Bobe srednje velike, okrugle ili blago jajolike, pri nižim prinosima dobro obojene. Vrlo ukusne i slatke. Dozrijeva srednje kasno, osrednje je osjetljiv na glavne bolesti i štetnike, ali zbog zbijenih grozdova u vlažnim godinama osjetljiv na sivu plijesan.

Porijeklo sorte je nepoznato, smatramo je hrvatskom autohtonom sortom. Na otoku Visu se uzgaja odavna, a oduvijek je smatran kvalitetnom sortom, koja se i danas uzgaja kao sorta začin, za popravak kakvoće vina, a često je zbog visoke koncentracije šećera i dobrih svojstava za prosušivanje korišten za proizvodnju tradicionalnog desertnog vina, prošeka. Međutim u mladim nasadima, pri intenzivnoj gnojidbi i visokim prinosima, ovi kvalitativni parametri su mnogo skromniji, a sklonost prema truleži puno veća.

Rasprostranjenost i status populacije Vrlo slabo rasprostranjena sorta. U Hrvatskoj je danas nalazimo gotovo isključivo na otoku Visu, a i tamo je vrlo rijetka, tek pokoji trs u mješovitim nasadima zajedno s drugim sortama. Sorta je kritično ugrožena i nema sustavnih programa njezine revitalizacije. Razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu od strane lokalnih proizvođača pa danas njezina populacija iznosi svega nekoliko stotina trsova. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara.

Premda se sorta nije vinificirala samostalno, smatramo da ima visok enološki potencijal, kako za proizvodnju vina iz redovite berbe, tako i za desertna vina. Stoga je vrlo zanimljiva za revitalizaciju i obogaćivanje sortimenta podregije Srednje i južne Dalmacije, posebice otočnog dijela.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

157


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

158


Debit Ostali narodni nazivi puljižanac, čarapar (Od pogrešnih naziva koji se dovode u vezu s ovom sortom možemo spomenuti pagadebit, što je ime druge sorte, a često se pogrešno i kaštelanska sorta vlaška smatrala istovjetnom debitu.)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, povijen, gol, bez dlaka, boje svjetlozelene do zelene s više ili manje izraženim antocijanskim obojenjem. Mladice debele, bujne, zelene do tamnozelene. Odrastao list srednje velik do velik, okrugao ili pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi srednje duboko, a donji plitko urezani, zatvoreni ili blago otvoreni. Sinus peteljke otvoren u obliku slova „U“. Plojka tanka, glatka, naličje golo, po žilama nazočne slabe do srednje guste čekinjaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, piramidalan, obično s jednim dobro razvijenim krilcem. Srednje zbijen. Peteljka jaka, čvrsta. Bobe okrugle, srednje velike, zelenkastožute do jantarne boje, često posute gustim točkicama. Na bobama izloženima direktnoj insolaciji javljaju se crvenosmeđe pjege. Meso sočno, neutralnog okusa. Kožica čvrsta, trpka.

Porijeklo je nepoznato, iako ime debit (tal. dèbito = dûg) može značiti sortu od čijeg se obilatog roda mogao vratiti dug. Najrašireniji sinonim puljižanac (puglia od Apulija – talijanska pokrajina) upućuju na talijansko porijeklo, međutim kako je nepoznata u Italiji moguće je da se radi o hrvatskoj autohtonoj sorti. Tome u prilog ide i pretpostavka da najčešći sinonim puljižanac potječe od naziva mjesta Puljane na području Promine, gdje se najviše i uzgaja.

Rasprostranjenost i status populacije Vodeća je bijela sorta podregije Sjeverne Dalmacije, a rasprostranjena je još i u podregijama Dalmatinskoj zagori te Srednjoj i južnoj Dalmaciji. Najviše se uzgaja u Prominskom i Drniškom vinogorju gdje je tradicionalno vodeća sorta. Sporadično se može naći i u kvarnerskom otočju. Danas je debit jedna od najrasprostranjenijih i najvažnijih bijelih sorti Dalmacije pa joj populacija nije ugrožena. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregije: Sjeverna Dalmacija, Srednja i južna Dalmacija, Dalmatinska zagora.

Debit je vrlo zahvalna i zato omiljena sorta među brojnim proizvođačima podregije Sjeverne Dalmacije. Dobrih je i stabilnih prinosa, nije posebno osjetljiv na biotske i abiotske čimbenike niti zahtjevan u proizvodnji. Može se uzgajati u različitim okolišnim uvjetima, od tipičnih vinogradarskih položaja do dubokih i plodnih krških polja. Nije posebno zahtjevan ni prema tehnologiji proizvodnje, a afinitet s većinom podloga jako je dobar. Premda ga danas smatraju prije svega visokorodnom i zato manje kvalitetnom sortom, kvalitativni potencijal mu je ipak viši. Tradicionalno se vinificirao uz dugotrajnu maceraciju pa su vina bila intenzivne žute boje (tzv. žutine), trpka, snažna, sa svim karakteristikama cijenjenim od ondašnjih potrošača, ali i pogodna za duže čuvanje. Međutim takva intenzivno obojena, neharmonična i tupa vina nisu bila prihvaćena na tržištu u eri svijetlih, laganih, voćnih bijelih vina. Ova sorta zasigurno i danas ima svoje mjesto u sortimentu podregije Srednje i južne Dalmacije. Kakvoću vina značajno bi se moglo unaprijediti provođenjem klonske selekcije (izdvajanje kvalitetnijih, manje rodnih klonova) te prilagodbom tehnologije proizvodnje u vinogradu (primjereno opterećenje, manji prinos) i podrumu.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

159


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

160


Dobričić Ostali narodni nazivi šoltanski plavac, šoltanac, slatinjanac, slatinjac, dobrovoljac, okručanac, crljenak slatinski

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List srednje velik, pentagonalan, peterodijelan, na naličju gol, s izraženim zupcima na obodu. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, srednje zbijen, konična oblika, često s krilcima. Boba mala, okrugla, srednje čvrstog mesa i neobojena soka. Kožica je tamnoplavo crna. Rodi redovito, prinosi srednje visoki. Dozrijeva srednje kasno. Kakvoća visoka, sadržaj šećera u moštu srednje visok do visok, niske do srednje kiselosti. Daje intenzivno obojena vina. Sorta osjetljiva na plamenjaču, na ostale bolesti prosječno osjetljiva.

Porijeklo sorte nije poznato, ali se smatra vrlo starom autohtonom dalmatinskom sortom. Njenu autohtonost potvrđuju i najnovija istraživanja, kojima je utvrđeno da je dobričić, zajedno sa sortom crljenak kaštelanski roditelj plavcu malom. U prošlosti je bila vrlo cijenjena sorta poglavito zbog svoje izrazite boje. Prema literaturnim navodima služila je uglavnom za križanje (kupažiranje) s drugim crnim sortama za popravak boje. Ovo je svojstvo bilo osobito značajno u vrijeme intenzivnog izvoza dalmatinskih vina u zapadnoeuropske zemlje krajem 19. i početkom 20. stoljeća.

Rasprostranjenost i status populacije Vrlo je slabo rasprostranjena te ju nalazimo najviše na otoku Šolti, ponešto na otoku Čiovu, a vrlo ju rijetko nalazimo na otoku Braču i susjednom priobalju (od Splita do Trogira). Nalazimo ju najviše u starim nasadima, zajedno s drugim sortama te se od nje rjeđe proizvode sortna vina. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju. U novije vrijeme ova sorta ponovno postaje zanimljiva proizvođačima s obzirom na njene „rodbinske veze“ sa crljenkom kaštelanskim i plavcem malim (vidi u nastavku) pa je podignuto nekoliko manjih sortnih nasada, no smatramo da je sorta i dalje vrlo ugrožena jer ju nalazimo na vrlo uskom prostoru, a i tamo sporadično.

Iako ju danas vrlo rijetko nalazimo u proizvodnim nasadima, sorta ima visok kvalitativan potencijal te bi mogla imati veću komercijalnu važnost. Zahvaljujući osobinama zbog kojih je bila cijenjena u prošlosti – izražene trpkosti i intenzivne obojenosti – i danas bi mogla pridonijeti kakvoći crnih vina srednje Dalmacije, a vjerojatno i dati visokokvalitetna sortna vina. Kako bi se ovaj gospodarski potencijal mogao iskoristiti, nužno je stvoriti preduvjete za njenu gospodarsku revitalizaciju: provesti sustavna istraživanja njezinih bioloških i gospodarskih svojstava radi davanja preporuke o prikladnoj tehnologiji proizvodnje; provesti inventarizaciju uzgojnog područja te proizvesti inicijalnu količinu sadnog materijala za podizanje matičnog nasada za potrebe daljnjeg razmnožavanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

161


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

162


Drnekuša Ostali narodni nazivi darnekuša

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladica je otvoren, zelen, slabo paučinasto dlakav. Odrastao list srednje velik, peterodijelan, srednje duboko urezan. Plojka debela, zelena i na licu gola, naličje paučinasto dlakavo, na žilama nazočne čekinjaste dlačice. Sinus peteljke najčešće otvoren u obliku lire, zupci veliki, izraženi. Peteljka je tanka, ljubičastocrvenkaste boje. Cvijet je dvospolan. Grozdovi veliki, dugi, piramidalni, obično rastresiti, rjeđe srednje zbijeni. Bobe srednje velike do velike, jajolike, tanke kožice, modrocrvene boje, obilno posute maškom. Meso sočno, ugodna okusa, čvršće konzistencije. Osjetljiva je na plamenjaču i pepelnicu. Dozrijeva srednje kasno, u trećem razdoblju.

Drnekuša je sorta vezana isključivo za otok Hvar i nije poznata nigdje drugdje. Niti analiza SSR markerima i usporedba DNA profila s drugim sortama nije ukazala na neko drugo područje uzgoja niti identičnost s nekom drugom sortom pa smatramo da potječe s otoka Hvara. Na Hvaru se uzgaja u mješovitim nasadima kao prateća sorta plavcu malom, gdje pridonosi kakvoći njegovih vina. Odlikuje se dobrom rodnošću te vrlo dobrom kakvoćom. Sorta se nije nikad vinificirala samostalno u redovitoj berbi, ali je bila cijenjena i smatrana vrlo pogodnom za proizvodnju prirodnih desertnih vina, tradicionalnih prošeka. Iako joj enološka svojstva nisu potpuno poznata, smatramo da svojim obilježjima pridonosi uspješnosti vinogradarske proizvodnje i kakvoći lokalnih vina. Osim na otoku Hvaru, sorta danas nema gospodarske važnosti, ali bi se kao dopuna plavcu malom mogla preporučiti i na drugim otocima matične podregije.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena. Nalazimo je gotovo isključivo na otoku Hvaru, a prema literaturnim podacima nije se niti ranije uzgajala izvan ovog otoka. I tamo je danas rijetka, uzgaja se isključivo u miješanim nasadima zajedno s drugim sortama, najčešće kao prateća sorta plavcu malom. Populacija sorte je vrlo ugrožena, nije u sustavu proizvodnje sadnog materijala, razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu. Uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

163


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

164


Gegić Ostali narodni nazivi paškinja, paška, paška bilina, gejić, debeljan bijeli, brajda paška

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Srednje bujna do bujna sorta. Vrh mladica otvoren, blago povijen, paučinasto do vunasto dlakav, boje svjetložute do zelene. Mladice su srednje debele, žute do svjetlozelene. Odrastao list srednje velik do velik, okrugao ili pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi srednje duboko, a donji plitko do srednje duboko urezani, obično zatvoreni. Urezi širokog okruglog dna, često s izraženim zupcem. Sinus peteljke zatvoren, u obliku lire. Plojka debela, mjehurasto naborana, zelena. Peteljka čvrsta, srednje dužine, paučinasto dlakava. Naličje vunasto dlakavo, po žilama nazočne slabe do srednje guste čekinjaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, piramidalan, razgranat, ponekad s jednim povećim krilcem. Obično je rastresit do srednje zbijen. Bobe su okrugle, srednje velike, zelenkastožute do intenzivno žute boje, koja na sunčanoj strani poprima jantarne i smeđe nijanse. Ponekad su posute vrlo sitnim točkicama. Meso sočno, neutralnog okusa. Kožica čvrsta, srednje debela, trpka.

Porijeklo gegića je nepoznato, vjerojatno se radi o hrvatskoj autohtonoj sorti. Tome u prilog govore i nedavna ampelografska i genetička identifikacija jer sorta istih karakteristika nije nađena u drugim zemljama.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je raširena najviše na otoku Pagu, a vrlo je rijetka na drugim otocima podregija Hrvatsko primorje (Rab, Krk) i Sjeverna Dalmacija (Ugljan, Dugi otok). Nalazimo je također u starijim nasadima u Zadarskom vinogorju (Zemunik, Bibinje). Međutim na otoku Pagu je vodeća bijela sorta pa joj populacija nije osobito ugrožena. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Sjevernu Dalmaciju.

Gegić se, kao i mnoge druge lokalne sorte tradicionalno vinificirao uz dugotrajnu maceraciju pa su vina bila intenzivne žute boje (tzv. žutice). Kao takva bila su trpka, obično jaka i tupa (neharmonična), ali prilagođena ukusu i potrebama lokalnih potrošača. To je i bio najveći razlog što se gegić oduvijek smatrao manje kvalitetnom sortom, iako recentna istraživanja i iskustva nekih proizvođača govore da mu je enološki potencijal viši i da zaslužuje veću pažnju. Gegić je vrijedna, gospodarski vrlo zahvalna sorta za posebne agroekološke uvjete, što je i rezultiralo činjenicom da je i danas vodeća sorta na otoku Pagu. Dobrih je i stabilnih prinosa, nije posebno osjetljiv na biotske i abiotske čimbenike, niti zahtjevan u proizvodnji. Uzgaja se pretežno u manjim otočkim poljima, ali bolju kakvoću daje na povišenim položajima škrtijih edafskih karakteristika. Redovito se koristi niski sustav uzgoja, često bez armature, a reže se kratko. Sortne značajke i specifična tehnologija uzgoja pokazale su se vrlo dobre u zahtjevnim uzgojnim uvjetima otoka Paga, gdje puše jaka bura. Za ove uvjete se kao vrlo dobro svojstvo pokazalo i kasno kretanje proljetnih pupova, čime se izbjegavaju kasni proljetni mrazovi. Dozrijeva srednje kasno. Prinosi su srednji i redoviti, a kakvoća zadovoljavajuća. Sadržaj šećera znatno varira ovisno o položaju, a kiselost je obično dobra. Grožđe se odlikuje i diskretnom sortnom aromom, koja bi uz modernu tehnologiju mogla promijeniti reputaciju gegića kao kvalitativno loše ili osrednje sorte. Dobar je i kao zobatica. Ova sorta zasigurno i danas ima svoje mjesto u sortimentu Dalmacije, posebice u mjestima gdje se tradicionalno uzgaja. Međutim smatramo da mu je uzgojni i kvalitativni potencijal viši te da bi mogao biti zanimljiv za širenje u druga slična područja. Njegovoj reputaciji danas znatno doprinosi i proizvodnja sortnih vina dobivenih suvremenim enološkim postupcima.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

165


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

166


Glavinuša Ostali narodni nazivi okatac, glavinka, slakarinac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan. List srednje velik, srcolik, peterodijelan, plitko urezanih postranih sinusa. Lice je glatko, na žilama naličja lista su rijetke čekinjaste dlačice, a među žilama (internervalni prostori) srednje guste paučinaste dlačice. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, blago rastresit. Boba je srednje velika ili velika, eliptična. Kožica crvenkastoplava, u zrelosti blago posuta maškom. Meso čvrsto, hrskavo, užitno. Dozrijeva ranije u odnosu na druge dalmatinske sorte. Rodnost joj je osrednja, ali redovita. Kakvoća je iznadprosječna, redovito nakuplja visok sadržaj šećera u grožđu uz ugodnu sortnu aromu. Izražena osjetljivost prema pepelnici, a u lošijim godinama česta je zaraza i s ostalim gljivičnim bolestima.

Prema literaturi, sorta se odavna uzgaja u Dalmaciji pa se smatra autohtonom i vjerojatno je nastala spontanim križanjem na ovom prostoru. Zbog visoke kakvoće uvijek je bila cijenjena te se redovito sadila u proizvodnim nasadima za popravak kakvoće vina, koja su se u Dalmaciji najčešće proizvodila od mješavine sorti. Zbog rastresitog grozda, velikih boba i hrskavog mesa koristila se i kao zobatica, a zbog tanke kožice i visokog sladora prikladna je i za sušenje pa se od nje proizvodio i čuveni prošek.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo ju samo sporadično na području Kaštela, u okolici Omiša te na otoku Šolti. Nema je u čistim nasadima već samo u manjem udjelu zajedno s drugim sortama tog područja. Populacija joj nikad nije bila velika, ali se nakon Drugog svjetskog rata drastično smanjila zbog protežiranja visokorodnih sorti u uzgoju. Ugroženosti populacije dodatno pridonosi i uski areal uzgoja. U novije vrijeme kroz projekt revitalizacije kaštelanskih sorti radi se na njezinom ponovnom širenju u proizvodne nasade, sadnjom manje količine za tu svrhu proizvedenih cijepova, ali i cijepljenjem na stalnom mjestu. Zbog toga interes među proizvođačima raste, no zbog male ishodišne populacije to ide vrlo sporo pa ju i dalje smatramo vrlo ugroženom. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Glavinuša je nesumnjivo sorta vrlo visokog kvalitativnog potencijala. Čista sortna vina obično nisu intenzivno obojena, ali ih karakterizira vrlo fina aroma sorte. Karakteristike grozda, boba i njezina visoka reputacija iz prošlosti, a i neka novija istraživanja, nominiraju ovu sortu kao jednu od najprikladnijih za proizvodnju tradicionalnih desertnih vina koja danas nedostaju na tržištu. Zbog toga je nužno poraditi na revitalizaciji ove sorte. U tu svrhu nužno je bolje upoznati njezine gospodarske karakteristike te prilagoditi tehnologiju proizvodnje zahtjevima ove sorte. Preduvjet većem širenju glavinuše u proizvodne nasade je i proizvodnja dostatnih količina sadnog materijala, za što je potrebno podići matični nasad za daljnje razmnožavanje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

167


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

168


Grk Ostali narodni nazivi korčulanac, grk korčulanski, grk lumbarajski

Sažeti opis Trs bujan, mladice karakterističnog uspravnog rasta. List srednje velik do velik, pentagonalan i peterodijelan. Gornji postrani sinusi duboko, a donji postrani sinusi srednje duboko urezani, najčešće otvoreni. Sinus peteljke otvoren u obliku slova “U”. Plojka kožasta, rubova povijenih prema dolje. Lice glatko, a naličje pusteno dlakavo s rijetkim čekinjastim dlačicama na nervaturi. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Grozd srednje velik do velik, dug, piramidalan, ponekad s jednim krilcem. Bobica okrugla, kožica debela i čvrsta, zlatno žute boje, na osunčanoj strani jantarno žuta. Uz bobice nastale oplodnjom, grozd redovito sadrži i bobice nastale partenokarpijom, koje su značajno manje i ne sadrže sjemenke. Dozrijeva srednje kasno. Rodnost ovisi o oplodnji, no i u uvjetima dobre oplodnje prinosi nikada nisu visoki.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo stara i smatramo je autohtonom sortom otoka Korčule. U prilog njenoj autohtonosti govori i činjenica da je sorta genetički vrlo srodna sa sortom crljenak kaštelanski (u odnosu su roditelj potomak), za koju se zna da je srodna s više drugih dalmatinskih sorti. Postoji i teorija o grčkom porijeklu sorte, a kao najveći argument ovoj teoriji navodi se upravo njeno ime, iako etimologija imena sorte u ovom slučaju može biti povezana i s karakterističnom gorčinom njena vina (grk=gorak). Grk je sorta vrlo uskog areala rasprostranjenosti. Uzgaja se gotovo isključivo na otoku Korčuli, a najvažnije uzgojno područje su pjeskoviti položaji u okolici Lumbarde. Sorta se nekad uzgajala i izvan otoka Korčule, ponajviše na

susjednim otocima, poluotoku Pelješcu i u Konavlima. Iako se sorta komercijalno uzgaja, usko područje uzgoja i slab porast površina pod ovom sortom doprinose ranjivosti populacije ove sorte. Stvaranjem uvjeta za reprodukciju, a i povećanim zanimanje za uzgoj grka, očekuje se rast populacije ove sorte, no za njeno širenje bilo bi značajno bolje istražiti probleme u oplodnji. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Sorta se nekad uzgajala i izvan otoka Korčula, a glavni uzrok njenoj današnjoj slaboj rasprostranjenosti treba tražiti u neredovitoj rodnosti uslijed problema u oplodnji, odnosno morfološke građe cvijeta. Vina sorte grk oduvijek su bila vrlo cijenjena, osobito ona s lumbardskih pijesaka, a poznato po svojoj iznimnoj kakvoći bilo je desertno vino – prošek, koje se smatralo jednim od najkvalitetnijih dalmatinskih vina. Kod uzgoja ove sorte nužno je posvetiti pozornost prilagodbi tehnologije vinogradarske proizvodnje te odabiru prikladnih sorti oprašivača (koji se u vremenu cvatnje najbolje poklapaju s grkom) koji bi osigurali dobru i redovitu oplodnju. U tijeku je individualna klonska selekcija sorte te su zdravi trsovi posađeni u predbazni matični nasad. Od 2013. godine na tržištu su prve manje količine certificiranog sadnog materijala.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

169


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

170


Krstičevica Ostali narodni nazivi karstićevica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Slabo je do srednje bujna sorta. Vrh mladice vunasto do pusteno dlakav. List je malen do srednji, okrugao, trodijelan, debele mjehurasto naborane plojke. Lice je hrapavo, a naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozd mali do srednji, valjkast, rijetko piramidalan, srednje zbijen do zbijen. Bobe male do srednje, okrugle do blago izdužene. Kožica debela, čvrsta, trpka, zelena do žutozelena. Meso je mekano i sočno. Pupa srednje kasno, a dozrijeva kasno (III. – IV. razdoblje). Sorta nije posebno sklona bolestima, a osobito se odlikuje vrlo malom osjetljivosti na sivu plijesan vinove loze.

Porijeklo joj je nepoznato, smatra se hrvatskom autohtonom sortom. Prema dostupnim podacima nikada nije zauzimala značajnije površine, niti se širila izvan Visa ili Hvara, svojih matičnih otoka. Obično se i tamo uzgajala u mješovitim nasadima, a stariji zapisi govore da se njeno grožđe prosušivalo i od njega se proizvodio prošek. U narodu i danas postoji mišljenje da ime zahvaljuje upravo takvim vinima koja su se pila u svečanim prigodama, kao što je krštenje.

Rasprostranjenost i status populacije Vrlo je slabo rasprostranjena; u Hrvatskoj je danas nalazimo gotovo isključivo kao pojedinačne trsove na otocima Hvaru i Visu, a i tamo je vrlo rijetka, tek pokoji trs u mješovitim nasadima zajedno s drugim sortama. Sorta je vrlo ugrožena poglavito stoga što nema sustavnih programa za njezinu revitalizaciju. Razmnožavaju je rijetki lokalni proizvođači isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu pa danas njezina populacija iznosi svega nekoliko stotina trsova. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze.

Potencijal sorte je nepoznat zbog male populacije, nedostatka podataka i vrlo malo iskustava s njezinim uzgojem. No zbog nekih karakteristika (čvrsta i jaka kožica, mogućnost dužeg čuvanja i prosušivanja) mogla bi biti pogodna za proizvodnju desertnih vina. Prinosi su srednje visoki, a kakvoća vrlo dobra. Tradicionalno se uzgaja bez armature i reže na kratko rodno drvo. Iskustva s drugačijim načinima uzgoja nema. Zbog kasnoga dozrijevanja poželjni su topliji položaji. Kako se sorta praktično nije vinificirala samostalno ni ranije, enološke karakteristike su joj također nepoznate. No zbog nekih osobina boba (uvološke značajke), ponajprije čvrste i otporne kožice, pogodna je i za modernu proizvodnju ne samo desertnih, nego i vina iz redovite berbe. Smatramo je stoga vrlo privlačnom sortom za revitalizaciju i obogaćivanje sortimenta podregije Srednje i južne Dalmacije, posebice otočnog dijela.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

171


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Roman Ozimec

172


Kujundžuša Ostali narodni nazivi žutac, žutka, tvrdac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je vrlo bujan. List srednje velik do velik, pravilan, peterodijelan, sa srednje duboko urezanim postranim sinusima. Sinus peteljke zatvoren ili blago otvoren. Lice glatko, zeleno, naličje s vrlo rijetkim paučinastim dlačicama. Cvijet je dvospolan, oplodnja redovita. Grozd srednje velik, ponekad i velik, piramidalan, zbijen. Bobe srednje velike, okrugle ili blago eliptične. Kožica prozirna, žuta, na sunčanoj strani blago crvenkasta. Meso sočno, sok sladak, neutralnog okusa. Dozrijeva srednje kasno. Rodnost dobra i redovita. Prinosi mogu biti vrlo visoki, osobito pri velikim sustavima uzgoja kao primjerice trsova uz odrine. Kakvoća prosječna, jako ovisna o visini prinosa. Pri manjem opterećenju može nakupiti dosta šećera, ali joj je kiselost redovito vrlo niska. U uzgoju nije osobito zahtjevna.

Porijeklo sorte nije sa sigurnošću utvrđeno, ali se smatra autohtonom sortom imotskog područja. Prema usmenoj predaji nađena je u selu Ivanbegovina (pokraj Imotskog). Navodno se u početku zvala žutac ili žutka, a tek kasnije je dobila ime kujundžuša, po lokalno raširenom prezimenu Kujundžić. Sorta se, osobito nakon Drugog svjetskog rata, raširila na području Imotskog, gdje je danas daleko najzastupljenija sorta u sortimentu. To zahvaljuje svojoj redovitoj i visokoj rodnosti te malim uzgojnim zahtjevima. Također nije osobito sklona gljivičnim bolestima pa njezin uzgoj osigurava stabilne i redovite prinose.

Rasprostranjenost i status populacije Uzgaja se uglavnom na području vinogorja Imotski, gdje je najzastupljenija i najvažnija sorta u sortimentu. Iz tog područja ponešto se proširila i u susjednu Hercegovinu. Unatoč uskog areala rasprostranjenosti ne smatramo je ugroženom zbog razmjerno brojne populacije i gospodarskog značaja. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregiju Dalmatinsku zagoru.

Vino kujunđuše proizvodilo se, a i danas se još često proizvodi, tradicionalnom tehnologijom, uz dugotrajnu maceraciju, pa su vina bila intenzivno žute boje, trpka, snažna, pogodna za duže čuvanje, ali najčešće tupa i neharmonična, čemu je pridonosila i niska kiselost. Ovakvo vino danas nema mnogo poklonika izvan matičnog uzgojnog područja gdje su potrošači navikli na taj tip vina. Zbog svojih dobrih karakteristika i tradicije uzgoja, sorta ima i danas mjesto u sortimentu, međutim za postizanje bolje kakvoće važno je više pozornosti posvetiti tehnologiji proizvodnje grožđa, a osobito reguliranju prekomjerne rodnosti, pažljivom određivanju roka berbe te suvremenoj vinifikaciji koja može dati vino primjerenije zahtjevima današnjih potrošača, ne zanemarujući pritom i neke tradicionalne odlike vina kujundžuše.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

173


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

1 74


Lasina Ostali narodni nazivi lasin, šljiva, ruža crna, krapašnjica, kutlarica, krapljenica, vlasina, kuč mali crni, zlarinka, zlaorina (Lasina vrgorska je naziv za drugu sortu koja se od lasine i morfološki značajno razlikuje.)

Sažeti opis Trs je bujan do vrlo bujan. Vrh mladice povijen, slabo paučinasto dlakav, zelen s umjerenim antocijanskim obojenjem. Mladi listići slabo paučinasto dlakavi, prošarani crvenkasto-bakrenim nijansama. Odrasli listovi srednje veliki, izduženi, cijeli ili slabo urezani, najčešće samo s gornjim postranim sinusima. Sinus peteljke otvoren, u obliku slova „V“. Plojka tanka do srednje debela, lice golo i tamnozeleno, naličje svjetlije, također golo, bez dlaka. Zupci plitki, srednje tupi, rijetki. Peteljka srednje duga do duga, zelena s crvenkastim nijansama. Cvijet je dvospolan. Grozdovi mali do srednje veliki, cilindrični ili piramidalni, rastresiti do zbijeni. Veličina grozda i zbijenost uvelike ovise o bujnosti i starosti nasada. Bobe srednje velike, jajolike ili izdužene, pri nižim prinosima dobro obojene. Vrlo su ukusne, mekane, sočne i slatke, tanke kožice. S vegetacijom kreće srednje kasno, dozrijeva također srednje kasno. Osrednje je osjetljiva na glavne bolesti i štetnike, ali je zbog zbijenih grozdova i tanke kožice osjetljiva na sivu plijesan, posebno u vlažnim godinama. Afinitet s podlogama je dobar.

Rasprostranjenost i status populacije Danas je slabo rasprostranjena, nalazimo je u rijetkim čistim nasadima podregija Sjeverna Dalmacija i Dalmatinska zagora, južnije mnogo rjeđe. Tradicionalno područje uzgoja je zaleđe Šibenika, odnosno vinogorja Šibenik, Promina, Drniš i Knin. Međutim i tamo se danas uzgaja pretežito u mješovitim nasadima i prerađuje zajedno s drugim crnim sortama. Iako populacija sorte nije osobito rizična zbog interesa lokalnih proizvođača i proizvodnje sadnog materijala od strane nekih

rasadnika, smatramo da dalje zahtijeva pojačanu brigu. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregije Sjevernu Dalmaciju i Dalmatinsku zagoru.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Porijeklo lasine je nepoznato, smatramo je hrvatskom autohtonom sortom. Sorta je ampelografski i genetički evaluirana, ali nije pronađen isti genotip u drugim zemljama. Lasina je oduvijek važila za visokokvalitetnu sortu; u svim područjima gdje se uzgaja obično je služila za popravak kvalitete drugih crnih sorti. Nema vina do lasina, uzrečica je često korištena u zaleđu sjeverne Dalmacije, iako se i tamo najčešće uzgajala zajedno s plavinom i babićem, poglavito za popravak njihove kakvoće. Šećer je obično visok, kiselost umjerena, a nazočan je i vrlo ugodan sortni miris. Boja vina je obično zadovoljavajuća, osim kod lasine iz mladih vinograda i tada redovito velike bujnosti i visokih prinosa. Sorta je pogodna za prosušivanje, često se rabi za proizvodnju prošeka. Posljednjih su godina neki proizvođači započeli s proizvodnjom sortnih vina lasine, što je u znatnoj mjeri pridonijelo popularnosti ove sorte. Osim toga visoka reputacija ove sorte za proizvodnju prošeka nedavno je i znanstveno potvrđena pa smatramo da je lasina vrlo perspektivna sorta za daljnje širenje i obogaćivanje sortimenta Dalmacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

175


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

176


Ljutun Ostali narodni nazivi ljutac, bedalovac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs bujan. List velik, okrugao, peterodijelan, pravilan. Postrani sinusi srednje do duboko urezani, sinus peteljke blago otvoren u obliku lire. Postrani sinusi otvoreni ili blago zatvoreni. Naličje vunasto dlakavo sa srednje gustim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan te u pravilu nema problema u oplodnji, ali u lošijim se godinama može slabije oploditi pa se grozdovi osipaju (rehuljavost). Grozd je srednje velik, rastresit do srednje zbijen, konusno-piramidalan, često s krilcem ili sekundarnim grozdom. Peteljka debela, vrlo čvrsta. Bobe srednje velike, okrugle do blago jajolike. Kožica debela, tamnomodra, obilno posuta maškom. Meso srednje čvrsto, kiselkasto, čak i u punoj zrelosti. Ovoj osobini sorta vjerojatno duguje i svoje ime jer u Dalmaciji izraz „ljuto“ uobičajeno se koristi za nešto kiselo. U grozdu se često nađu i sitne, zelene, neoplođene bobe, što također pridonosi kiselosti. Dozrijeva kasno. Rodnost mu je vrlo dobra, osim u godinama kad se grozdovi osipaju, a zbog velike bujnosti sorta je nešto osjetljivija na plamenjaču.

Porijeklo ljutuna je nepoznato. Smatra se autohtonom sortom kaštelanskog vinogorja. Iako se sorta uzgaja od davnina u kaštelanskom vinogorju, nikad nije bila raširena na velikim površinama. Početkom 20. stoljeća sadila se kao dodatak drugim sortama, osobito ninčuši. Zbog visoke i postojane kiselosti njena je vrijednost bila prepoznata u popravku kakvoće ostalih crnih sorti. Viša kiselost u prošlosti je, uz utjecaj na harmoničnost vina i živost boje, omogućavala i lakše čuvanje ovakvih vina. Vinificiran zasebno, ljutun daje vina lijepe rubin crvene boje, naglašene svježine. Zbog toga kao mlado vino djeluje oporo, a karakterizira ga i specifičan, zatvoren, ne uvijek i ugodan miris.

Rasprostranjenost i status populacije Ljutun se uzgaja gotovo isključivo na području Kaštela, od Splita do Trogira. Populacija mu je mala i nalazimo ga tek sporadično u mješovitim nasadima kaštelanskih vinograda, gdje nema neki ekonomski značaj te ga stoga smatramo osjetljivom sortom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, a prema Nacionalnoj listi priznatih kultivara preporučena je za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

I danas ga nalazimo u mješovitim kaštelanskim vinogradima gdje se najčešće uzgaja uz plavac mali i babicu. Prikladan je za sljubljivanje s drugim sortama, osobito za proizvodnju opola, tradicionalnog kaštelanskog ružičastog vina. Mnogi se slažu da visoku reputaciju ponajboljeg dalmatinskog ružičastog vina Kaštelanski opolo duguje upravo ovoj sorti. Zbog svih navedenih dobrih svojstava, ljutuna smatramo vrlo zanimljivom sortom koja zaslužuje veći značaj u dalmatinskom sortimentu i rad na gospodarskoj revitalizaciji sorte.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

177


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

178


Malvasija dubrovačka Ostali narodni nazivi malvasia di lipari, malvasia di sardegna (Italija), malvasia de sitges, malvasia de lanzarote (Španjolska)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List malen do srednje velik, pentagonalan, peterodijelan s duboko urezanim sinusima. Plojka glatka, tamnozelena, naličje golo s rijetkim čekinjastim dlačicama po žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd može biti izrazito rastresit, ali i zbijen, srednje velik, dug, cilindričan, često s krilcima. Bobe okrugle ili blago jajolike, male do srednje velike (veličina im značajno varira). Meso je čvrsto, sok sladak i specifične sortne arome. Rodi osrednje i neredovito. Dozrijeva srednje kasno, u III. razdoblju. Izrazito je osjetljiva na pepelnicu. Visokog je potencijala kakvoće. U zrelosti redovito nakuplja puno šećera uz zadovoljavajuću kiselost s obzirom na područje uzgoja. Vrlo je fine i karakteristične sortne arome.

Dugo se smatrala autohtonom sortom Dubrovačkog primorja i vjerovalo se da se nigdje izvan tog uskog područja ne uzgaja. Nedavno je otkriveno da je malvasija dubrovačka istovjetna sortama malvasia di lipari odnosno malvasia di sardegna u Italiji, te malvasia de sitges odnosno malvasia de lanzarote u Španjolskoj. Sorta se i tamo uzgaja od davnina i to samo na uskim vrlo ograničenim područjima, gdje daje čuvena vina visoke kakvoće. Nije moguće utvrditi na kojem je od tih mjesta sorta nastala, a vrlo je vjerojatna i teorija da su sortu donijeli Grci u vrijeme kolonizacije Mediterana (smatra se da ime malvasija potječe od imena grčkog otoka Monemvasija na kojem je bila važna trgovačka luka). Sorta se spominje u dokumentima Dubrovačkog državnog arhiva još u 14. stoljeću. U vrijeme Dubrovačke Republike malvasija dubrovačka imala je istaknuto mjesto među svim ostalim sortama vinove loze. Njena su vina oduvijek bila vrlo cijenjena, pila su se i čuvala za iznimne zgode, a tretirala su se i kao lijek. Krajem 19. stoljeća, kada pepelnica dolazi iz Amerike u Europu, populacija sorte postupno se počinje smanjivati zbog izuzetne sklonosti prema ovoj bolesti te je sredinom 20. stoljeća svedena na svega nekoliko trsova. Pred Domovinski rat je uspješno revitalizirana, da bi za vrijeme rata populacija ponovno pala na nekoliko stotina trsova. Posljednjih nekoliko godina ponovno se radi na njenoj evaluaciji i revitalizaciji.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta se od davnina uzgaja na uskom području Dubrovačkog primorja, gdje ju nalazimo i danas. Nedavno je otkriveno da se pod gore navedenim nazivima uzgaja na još nekoliko izoliranih područja Mediterana (Sicilija, Sardinija, Baleari) te na Kanarskim otocima. Na svim tim područjima vrlo je uskog areala rasprostranjenosti i daje vrlo cijenjena desertna vina. Malvasija dubrovačka uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske, a na Nacionalnoj listi priznatih kultivara preporučena je za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju. Nastojanjima na revitalizaciji sorte posljednjih je godina populacija porasla na gotovo 40 000 trsova na području Vinogorja Konavle. Ugroženosti populacije doprinosi uski areal rasprostranjenosti, no s obzirom na druga uzgojna područja u svijetu ne smatramo je više vitalno ugroženom.

Sorta je vrlo visokog kvalitativnog potencijala i jedna od gospodarski najzanimljivijih bijelih sorti Dalmacije. Može dati jaka, ekstraktna vina s naglašenom sortnom aromom i razmjerno visokom kiselošću, što ju izdvaja od većine sorti koje se uzgajaju u Dalmaciji. Zbog rastresitog grozda i sitnih boba iznimno je prikladna za sušenje te se od nje tradicionalno proizvodio prošek, odnosno u drugim uzgojnim područjima desertna vina tehnologijom passito.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

179


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

180


Maraština Ostali narodni nazivi rukatac, maraškin, maraskin, krizol, višana, malvasia del chianti, malvasia bianca lunga, pavlos

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je srednje bujan. List srednje velik do velik, okrugao ili srcolik, peterodijelan. Gornji postrani sinusi zatvoreni i duboko urezani, donji plitki i otvoreni. Sinus peteljke zatvoren. Lice mjehurasto naborano, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozd je srednje velik do velik, cilindričan, često s dva duga krilca (odatle sinonim rukatac – ruke), dug, rastresit do srednje zbijen. Bobe okrugle, sitne, kožica posuta točkicama, zlatnožuta, a kod grozdova izloženih suncu jantarna. Dozrijeva srednje kasno do kasno; srednje je ali redovite rodnosti i visokog kvalitativnog potencijala koji se očituje na dobrim položajima. U uvjetima plodnih tla i obilne gnojidbe zbog višeg prinosa, kakvoća je osrednja. U zrelosti se mošt odlikuje nižom ukupnom kiselošću. Jako osjetljiva na pepelnicu, dok na sivu plijesan nije osobito osjetljiva zbog rastresitog grozda i čvršće kožice.

U Dalmaciji se uzgaja od davnina pa je smatrana hrvatskom autohtonom sortom. No bilo je i mišljenja da je sorta došla sa zapadne obale Jadranskog mora, iz Italije, te da je istovjetna sorti malvasia del chianti. Usporedbom SSR profila utvrđeno je da su maraština, malvasia del chianti, malvasia bianca lunga (Italija) i pavlos (Grčka) nazivi za istu sortu. Ovim međutim nije razriješeno pitanje njezinog porijekla, odnosno gdje je sorta nastala; posljednja znanstvena otkrića otvaraju i tu mogućnost da sorta ima grčko porijeklo.

Rasprostranjenost i status populacije Maraštinu nalazimo na čitavom priobalju, od Kvarnera do Dubrovačkog primorja. U većoj mjeri nalazimo je na poluotoku Pelješcu i Lastovu, te u sjevernoj Dalmaciji, najčešće u mješovitim nasadima. U Italiji je gospodarski značajna sorta. Sorta u Dalmaciji, u usporedbi s drugim dalmatinskim sortama, ima prilično veliku populaciju koja je uz to i raštrkana na velikom području. Zbog toga ju ne smatramo osobito ugroženom. Međutim upravo zbog velike populacije i rasprostranjenosti, u populaciji maraštine izražena je raznolikost unutar sorte, odnosno nazočnost različitih populacija s obzirom na veličinu, rastresitost i oblik grozda te dob dozrijevanja. Stoga pri daljnjem razmnožavanju maraštine treba nastojati sačuvati tu unutarsortnu varijabilnost. Populacija sorte uglavnom stagnira, nema značajnog povećanja proizvodnih površina. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za sve tri dalmatinske podregije.

Sorta je u prošlosti bila vrlo cijenjena, no i tada je uglavnom korištena kao začin drugim sortama. Koristila se i za proizvodnju prošeka, a stariji zapisi navode da se prošek od maraštine prodavao u ljekarnama. Maraština daje tipična južna bijela vina, jaka i puna, žute do zlatnožute boje, diskretne i ugodne sortne arome. Jedna je od sorti koja ima nesumnjiv gospodarski potencijal, no unatoč tome vrlo je slabo iskorištena. Zbog toga je potrebno provesti detaljnu gospodarsku evaluaciju sorte, s posebnim naglaskom na prilagođavanje tehnologije uzgoja i proizvodnje vina karakteristikama sorte. Pozornost napose treba posvetiti proizvodnji desertnih vina koja su u novije vrijeme potpuno zanemarena, a nedostaju na tržištu. Treba naglasiti da je godine 2012. započeo projekt „Istraživanje za potrebe stvaranja marke (brendiranje) vina Maraština Zadar“, uz potporu UNDP-a (u sklopu programa „Conservation and Sustainable Use of Biodiversity in the Dalmatian Coast through Greening Coastal Development – COAST) i Zadarske županije, s ciljem valorizacije visokog gospodarskog potencijala ove sorte u sjevernoj Dalmaciji.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

181


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

182


Mladenka Ostali narodni nazivi mladinka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List klinast, peterodjelan. Sinus peteljke blago preklopljen, dno u obliku slova „V“ s obje strane ograničeno žilama. Lice blago mjehurasto, naličje s rijetkim paučinastim dlačicama u međužilnom prostoru i rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd malen, srednje zbijen, koničan, s jednim do trima krilcima. Boba mala, ovalna. Kožica zelenožuta, meso sočno, neutralnog okusa. Dozrijeva kasno. Rodnost redovita, prinosi srednje visoki. Osrednje sklona prema plamenjači i pepelnici, nešto manje prema sivoj plijesni. Kakvoća prosječna. Nakuplja osrednji sadržaj šećera uz nešto višu kiselost u odnosu na druge sorte tog područja.

Porijeklo mladenke nije zasad sa sigurnošću utvrđeno. Kako se na području Kaštela i Trogira uzgaja odavna, mnogi je smatraju autohtonom sortom ovog područja. Postojala je i pretpostavka da su mladenka i hvarska bogdanuša istovjetne sorte, no genetička istraživanja to nisu potvrdila. U ovom području oduvijek su prevladavale crne sorte; bijele su sorte u sortimentu bile zastupljene tek s oko 20% pa se ni mladenka nije uzgajala na velikim površinama i to uglavnom u mješovitim nasadima. Nikad se nije vinificirala samostalno već zajedno s drugim bijelim sortama s područja Kaštela: maraštinom, trbljanom te osobito vlaškom.

Rasprostranjenost i status populacije

Po kakvoći je mladenka osrednja sorta te smatramo da niti danas nema potencijal za proizvodnju čistih sortnih vina, no zbog nekih svojih dobrih osobina, poput manje osjetljivosti na bolesti te redovite i sigurne rodnosti, zaslužuje svoje mjesto u sortimentu matičnog područja. Kakvoći bijelih kaštelanskih vina značajno pridonosi poglavito svojom višom kiselosti, što joj je jedna od najvažnijih prednosti u odnosu na druge bijele sorte koje ovdje uzgajamo.

Mladenka se uzgaja isključivo na području Kaštela, Trogira i Marine. Unatoč naporima koji je lokalna zajednica zajedno sa znanstveno-istraživačkim institucijama uložila u njezino razmnožavanje i gospodarsku revitalizaciju, populacija joj je mala te i dalje ima silazan trend i smatramo je ranjivom. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske te je na Nacionalnoj listi priznatih kultivara preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

183


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

184


Muškat ruža Ostali narodni nazivi muškat ruža omiški, muškat ruža porečki, rosenmuskateller, moscato rosa

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trsje slabije bujnosti. List srednje velik, okrugao, trodijelan ili peterodijelan. Postrani sinusi plitki ili srednje duboki, sinus peteljke usko izrezan i najčešće zatvoren. Lice tamnozeleno, naličje golo s rijetkim čekinjastim dlačicama po žilama. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Grozd je srednje velik, dug, piramidalan, najčešće rastresit. Bobe okrugle i nejednolike veličine i dozrelosti, što je posljedica problema u oplodnji. Kožica debela, crvenoplava, meso sočno, karakteristične muškatne arome. Dozrijeva rano. Rodnost je niska i neredovita. Visoke je kakvoće, nakuplja puno šećera, a ima izuzetnu aromu koja podsjeća na divlje ruže. Jako je osjetljiva na pepelnicu, na ostale bolesti osrednje.

Njezino porijeklo nije sa sigurnošću utvrđeno, no sigurno je potvrđeno da su muškat ruža porečki, rosenmuskateller i moscato rosa ista sorta. U jednoj staroj njemačkoj ampelografiji navodi se kako je sorta rosenmuskateller u Tirol donesena iz Hrvatske pa je moguće da je ona hrvatska autohtona sorta koja se proširila u okolne zemlje. Sorta je oduvijek bila čuvena po visokoj kakvoći svojih vina, a napose po iznimnom mirisu i aromi koja podsjeća na divlje ruže, po čemu je dobila i ime. Od nje su se proizvodila najčešće desertna vina s visokim sadržajem alkohola i ostatkom neprevrela šećera. Bulić navodi da se muškat ruža u Dalmaciji koristila isključivo za dobivanje crnog desertnog vina koje se prodavalo u trgovinama pod nazivom muškat ruža omiški. Da bi se ublažila vrlo intenzivna muškatna aroma, često se vinificirala zajedno sa sortom glavinuša, također prikladnom za proizvodnju prošeka.

Rasprostranjenost i status populacije Zbog niske i neredovite rodnosti uzrokovane lošom oplodnjom uslijed morfološke građe cvijeta te osjetljivosti na pepelnicu, populacija sorte se u Dalmaciji sve više smanjuje te je danas dovedena do ruba izumiranja i gotovo ju je nemoguće naći u vinogradima. Populacija sorte je mala i u ostalim područjima gdje se uzgaja; u manjoj se mjeri uzgaja na području Istre gdje se danas poduzimaju napori na gospodarskoj revitalizaciji, te ponešto u susjednoj Italiji (pod imenom moscato rosa) i Austriji (pod imenom rosenmuskateller). Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Sorta je nesumnjive gospodarske vrijednosti, ima visoku reputaciju iz prošlosti te kapacitet proizvodnje desertnih vina vrhunske kakvoće zbog čega, unatoč nekim manama, zaslužuje revitalizaciju na prostoru Dalmacije. Kod ove je sorte nužno, uz uobičajene postupke pri revitalizaciji kao što su utvrđivanje gospodarskih karakteristika i osiguravanje preduvjeta za proizvodnju sadnog materijala, detaljno istražiti reproduktivnu anatomiju te pronaći odgovarajuću sortu „oprašivača“ (koja cvate u isto vrijeme kad i muškat ruža).

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

185


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

186


Ninčuša Ostali narodni nazivi ninčevac, vinčuša, linčuša, linčevac

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List velik, pentagonalan, peterodijelan, srednje dubokih, zatvorenih postranih sinusa. Sinus peteljke najčešće otvoren u obliku lire. Lice glatko, tamnozeleno, naličje vunasto dlakavo s izraženim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik do velik, srednje zbijen, piramidalan, često s krilcem. Boba okrugla, srednje velika do velika, no u grozdu nalazimo i manje bobe, ali sve jednako dozrele. Kožica tanka, tamnoplava, u zrelosti posuta maškom. Meso mekano, sočno i slatko, a sok bezbojan. Dozrijeva srednje rano, prinosi srednje visoki ali redoviti. Kakvoća vrlo dobra. U zrelosti mošt sadrži veliku količinu sladora, ali malu količinu kiselina grožđa. Vina ove sorte odlikuje vrlo intenzivna boja. Prikladna za uzgoj na različitim tipovima tla i položajima. Na bolesti nije osobito osjetljiva.

Porijeklo joj nije poznato, ali ju smatramo autohtonom sortom Dalmacije. Prema predaji sorta je samonikla te ju je izvjesni Ninčević, po kome je dobila ime, pronašao u okolici Solina. Bulić, opisujući u svojoj ampelografiji stanje sortimenta Dalmacije na početku 20. stoljeća navodi da je ninčuša glavna sorta u istočnom dijelu Splitskog kotara te u okolici Sinja. Rasprostranjenosti ove sorte u to vrijeme zasigurno je doprinijela upravo intenzivna boja njenih vina, što je bilo vrlo cijenjeno obilježje u vrijeme velike potražnje i izvoza dalmatinskih vina u zapadnoeuropske zemlje. Ninčuša se vinificirala čista, no često se dodavala ostalim sortama radi popravka boje te se u mješovitim vinogradima uvijek sadila u određenom udjelu. S obzirom na velik, rastresitiji grozd i krupnije bobe, koristila se i kao zobatica.

Rasprostranjenost i status populacije

Ninčuša je u dosadašnjim istraživanjima pokazala visok gospodarski potencijal i opravdala reputaciju iz prošlosti te je jedna od sorti koja zaslužuje gospodarsku revitalizaciju. Uz napore na popularizaciji sorte kod proizvođača, evaluaciju gospodarskih svojstava i prilagođavanje tehnologije proizvodnje, napore treba uložiti i u stvaranje preduvjeta za njenu reprodukciju podizanjem manjeg matičnog nasada.

Sorta je danas vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo je ponešto u Kaštelima, okolici Omiša i na otoku Braču. Populacija ove sorte u 20. stojeću drastično se smanjila te je od najvažnije sorte Splitskog kotara danas postala rijetka sorta. Može se pretpostaviti da je zapostavljena u vrijeme kad je mjerilo uspjeha proizvodnje bila količina, a ne kakvoća vina, jer u usporedbi s drugim sortama koje se danas uzgajaju ima niže prinose. Nema gospodarsko značenje i ne nalazimo je u čistim nasadima. U novije vrijeme se kroz projekt revitalizacije kaštelanskih sorti radi na njezinom ponovnom širenju u proizvodne nasade sadnjom manje količine za tu svrhu proizvedenih cijepova, ali i cijepljenjem na stalnom mjestu. Populacija sorte time se malo povećala, no još uvijek ju možemo smatrati vrlo ranjivom. Sorta se nalazi na Sortnoj listi Republike Hrvatske i Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

187


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

188


Palagružanka bijela Ostali narodni nazivi palagružonka, nastriženica, ostriženica

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan. Vrh mladice otvoren, uspravan ili blago povijen, paučinasto dlakav s izraženim antocijanskim obojenjem. Mladi listići paučinasto do vunasto dlakavi, brončanocrvenkasti. Odrasli listovi su srednje veliki, peterodijelni, dubokih sinusa, oštrih zubaca, vunasto dlakav na naličju. Zupci lista oštri i izraženi (otuda i sinonim „nastriženica“ ili „ostriženica“). Postrani sinusi srednje do duboko urezani, sinus peteljke zatvoren. Žile naličja vrlo izražene, crvenkaste. Peteljka debela, srednje duga, crvenkasta. Cvijet je dvospolan. Grozdovi srednji do veliki, piramidalni, srednje zbijeni do zbijeni, kratke i čvrste peteljke, često s jednim ili više krilaca. Boba mala, okrugla, često posuta točkicama, čvrste kožice, dobrog otpora na otkidanje. Meso vodenasto, bez posebne arome.

Sorta je pronađena na otoku Palagruži pa joj otuda i ime. Postoji hipoteza da su je donijeli benediktinci i tamo uzgajali, međutim vjerojatnija je teorija da je na Palagruži niknula iz sjemena. Poglavito što se i danas tamo nalazi vrlo stari veliki trs, vjerojatni sjemenjak, koji bi u tom slučaju bio izvorna (matična) biljka s koje je razmnožena populacija sorte. Sjeme bi moglo biti porijeklom s Visa, od neke lokalne sorte, s obzirom da je Palagruža služila kao utočište komiških ribara ili pak potječe iz ptičjeg izmeta, neke od brojnih vrsta koje se mogu zateći na otoku. Sorta nije osjetljiva na pepelnicu, posebno ako se usporedi s drugim bijelim lokalnim sortama (vugavom i maraštinom). Dozrijeva srednje kasno, a kakvoća joj ovisi o prinosu i položaju – nije za duboka, plodna tla. Rodni potencijal je visok.

Rasprostranjenost i status populacije

Nisu poznata enološka svojstva budući da se sorta nikada nije vinificirala samostalno. No visok rodni potencijal i manja osjetljivost čine ju zanimljivom za daljnji uzgoj i obogaćivanje sortimenta otoka Visa ili čitavog otočnog dijela podregije Srednje i južne Dalmacije.

Vrlo je slabo rasprostranjena, nalazimo je isključivo na otoku Visu, u tek nekoliko nasada na području Komiže. Populacija joj iznosi svega nekoliko desetaka loza razmnoženih isključivo entuzijazmom nekih lokalnih vinogradara. Razmnožava se isključivo cijepljenjem na stalnom mjestu. Sorta je kritično ugrožena, no uz potporu UNDP-a (United Nations Development Programme) od 2010. godine provodi se projekt njene revitalizacije kojim se nastoji podići manji matični nasad ove sorte i sortno vino, što bi bio značajan iskorak u pogledu njezinog spašavanja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

189


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

190


Petovka Ostali narodni nazivi petovkinja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, uspravan, vunasto dlakav. Mladi listići također vunasto dlakavi. Odrastao list srednje velik, srcolik, peterodijelan. Postrani sinusi srednje duboko urezani (donji srednje ili plitko), sinus peteljke obično otvoren, u obliku slova „V“ ili lire. Lice svjetlozeleno, golo, naličje paučinasto dlakavo, na žilama rijetke čekinjaste dlačice. Peteljka crvenkasta, plojka tanka, glatka, zupci izraženi, pilasti. Cvijet je dvospolan. Grozdovi srednje veliki, dugi, piramidalni ili cilindrični, obično rastresiti ili srednje zbijeni. Bobe vrlo heterogene veličine, od malih, besjemenih do srednje velikih, po obliku jajolike do obrnuto jajolike. Kožica tanka do srednje debela, meso mekano, sočno, aromatično, slatko. Prema karakteristikama boba tipična je vinska sorta, dobrog randmana, mada je atraktivnog izgleda i kao zobatica. Dozrijeva srednje kasno, sklona je prema bolestima, posebice pepelnici. U vlažnim godinama strada i od sive plijesni.

Nema podataka o porijeklu petovke, smatra se autohtonom sortom otoka Paga. Vrlo je vjerojatno riječ o staroj sorti pa je moguće da je morskim putem donesena na otok Pag. Planirana genetička istraživanja vjerojatno će uskoro dati odgovor na pitanje njezina porijekla. Na Pagu je nalazimo isključivo u starim, mješovitim nasadima, tek po nekoliko trsova u vinogradu. Odlikuje se dobrom i sigurnom rodnosti, a pri nižim prinosima i visokom kakvoćom. Ne postoje podaci je li se sorta nekad vinificirala samostalno, tako da nisu potpuno poznata njezina enološka svojstva. Međutim s obzirom na ampelografsku evaluaciju pojedinih trsova, smatramo da se radi o sorti visokog kvalitativnog potencijala koja bi mogla značajno pridonijeti kakvoći lokalnih vina. Također bi zanimljiva bila za širenje u okolišno slična područja, ponajprije otoke podregije Sjeverne Dalmacije.

Rasprostranjenost i status populacije Sorta je vrlo slabo rasprostranjena, nalazimo je samo na otoku Pagu (posebno na južnom dijelu, oko mjesta Dinjiška, Povljana i Pag). I tamo je rijetka, uzgaja se isključivo u miješanim nasadima zajedno s drugim paškim sortama. Vrlo je kritično ugrožena, populacija joj je vrlo mala, a razmnožava se isključivo kalemljenjem na stalnom mjestu. Nije predviđen sustavan program ili plan njezine revitalizacije. Sorta nije uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske niti na Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

191


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

192


Plavac mali Ostali narodni nazivi crljenak mali, crvenak, pagadebit crni, zelenak, zelenac, greštavac, šarac

Sažeti opis Trs je srednje bujan do bujan. List srednje velik, pentagonalan, peterodijelan. Gornji postrani sinusi duboki i preklopljeni, a donji plići i otvoreni. Sinus peteljke u obliku slova „U“ ili lire, često preklopljen. Lice lista mjehurasto naborano, tamnozeleno, a naličje vunasto dlakavo, izraženih žila, posutih rijetkim čekinjastim dlačicama i crvenkastih uz peteljkinu točku. Cvijet je dvospolan. Grozd malen do srednje velik, srednje zbijen, piramidalan, često s krilcem. Boba srednje velika, okrugla, mekog, sočnog mesa i neobojenog soka. Kožica tamnoplavo-crna, čvrsta, prekrivena maškom. U zrelosti su bobe često nejednoliko obojene i dozrele. Rodi redovito i dobro, dozrijeva vrlo kasno. Potencijal kakvoće je visok, no jako varira u odnosu na položaj. Na gljivične bolesti nije osobito osjetljiv.

Rasprostranjenost i status populacije Najznačajnija je sorta podregije Srednja i južna Dalmacija, gdje ju nalazimo u većini vinogorja, a osobito na vinogorjima Brač, Hvar, Pelješac i Korčula na kojima su ujedno neki od čuvenih položaja za uzgoj ove sorte (Dingač, Postup, Sv. Nedjelja, Ivan Dolac itd.). Plavac mali raširen je i u priobalju, na području Kaštela, Konavala i u makarskom primorju. Prema upisniku proizvođača grožđa i vina, na trećem je mjestu po zastupljenosti u sortimentu Republike Hrvatske (iza graševine i malvazije istarske) i jedna je od dalmatinskih sorti čija populacija nije ugrožena. Sorta je značajno zastupljena i u mladim nasadima pa je trend populacije uzlazan.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Plavac mali oduvijek se smatrao hrvatskom autohtonom sortom, što je u novije vrijeme i nedvojbeno potvrđeno. Genetičkom analizom utvrđeno je da je nastao spontanim križanjem sorti crljenak kaštelanski (zinfandel, primitivo) i dobričić. Smatra se da je u usporedbi s drugim dalmatinskim sortama relativno mlada sorta te da se zbog svojih dobrih obilježja, prije svega dobre i redovite rodnosti, malih uzgojnih zahtjeva i manje osjetljivosti na gljivične bolesti, proširio u uzgoju na račun svog roditelja crljenka kaštelanskog. Bulić, pišući svoju ampelografiju početkom 20. stoljeća, navodi da je već tada plavac mali bio glavna sorta za dobivanje vatrenih crnih vina. Uz crna vina, od plavca malog nerijetko su se proizvodili opoli, vina dobivena brzom preradom crnog grožđa, a u nekim područjima od prosušenog grožđa proizvodio se i prošek. Vino plavca malog prvo je vino sa zaštitom zemljopisnog porijekla u Republici Hrvatskoj. Plavac mali je zbog kasnog dozrijevanja tipična sorta toplog juga. Rodi redovito i dobro. Dozrijeva vrlo kasno i zbog toga traži dobre položaje, takve gdje se u vegetaciji nakupi velik broj sunčanih sati i temperature. Na škrtim tlima i položajima povoljne ekspozicije, a osobito ako su okrenuti moru, prinosi su niži, no sadržaj šećera, obojenost i aromatski profil grožđa omogućuje proizvodnju vrhunskih vina. U uvjetima plodnih tla i krških polja često rodi preobilno te se tada od njega dobivaju vina prosječne kakvoće. Sorta je poznata i izvan Hrvatske pa joj je i pozicija na tržištu vrlo povoljna. S obzirom na starije literaturne navode, ali i novija iskustva, plavac mali vrlo je prikladna sorta za proizvodnju prošeka pa bi valjalo potaknuti širenje ove proizvodnje.

Slične sorte Plavac mali sivi klon je plavca malog, nastao prirodnom mutacijom gena za boju kožice pa mu u vrijeme zrelosti kožica ima crvenkasto-sivu boju. Preradom plavca malog sivog mogu se dobiti bijela, a ne crna vina. Za sada ga nema u proizvodnim nasadima, ali stvaranjem uvjeta za razmnožavanje mogao bi postati zanimljiv i upotpuniti paletu kvalitetnih bijelih vina u Dalmaciji. Ovaj klon nije priznat kao samostalna sorta, iako bi to u budućnosti mogao postati ako se slijedi analogija sorti vinove loze iz grupe pinot. Naime, iako su sorte pinot sivi i pinot bijeli također nastale mutacijom iz sorte pinot crni i nije ih moguće razlikovati genetičkom analizom, smatraju se zasebnim sortama.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

193


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

194


Plavina Ostali narodni nazivi brajdica, marasovka, plavka, plajka, modrulj (Blatina je jedan od pogrešnih naziva koji se dovode u vezu s ovom sortom u nekim dijelovima Hercegovine.)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice povijen, obrastao paučinastim dlakama (vunasto dlakav), zelen do crvenkasto-ljubičast. Mladica okrugla, rebrasta, sa srednje dugim do dugim člancima. Mladi listići – prva dva ispod vrha potpuno obrasli dlakama s ljubičastim obrubom, treći i četvrti na licu vunasti, zelenožute do brončane boje, a na naličju pusteno dlakavi. Razvijeni list je srednje velik, okrugao do blago bubrežast, trodijelan do peterodijelan sa plitkim do srednje dubokim gornjim postranima sinusima i plitkim donjim postranim sinusima. Lice je tamnozeleno, malo dlakavo, a naličje pusteno dlakavo. Sinus peteljke otvoren ili blago zatvoren, u obliku lire ili slova „U“. Peteljka blago dlakava, krhka. Zbog osebujnog uvijanja postranih isječaka, list poprima karakterističnu ljevkastu formu. Na obodu nalazimo mali broj plitkih i tupih zubaca. Cvijet je dvospolan, oplodnja redovita. Grozd je srednje velik, ponekad velik, mase 200 – 300 g, valjkast ili piramidalan, srednje zbijen do zbijen. Bobe su srednje velike, okrugle. Kožica tanka, ljubičasta do tamnoplava, u punoj zrelosti prekrivena obilnim maškom. Meso sočno, sok bezbojan, neutralna, blaga okusa. Dozrijeva krajem III. razdoblja. Afinitet s većinom podloga je dobar.

Porijeklo plavine je nepoznato, ali posljednji rezultati genetičke evaluacije svrstavaju je u dalmatinski gen-centar, tako da je smatramo autohtonom sortom. Jedna je od vodećih crnih sorti u Primorskoj Hrvatskoj, rasprostranjena na velikom području. Svoju široku rasprostranjenost zahvaljuje brojnim povoljnim proizvodnim osobinama te prije svega dobrim i stabilnim prinosima. Redovito i sigurno se oplodi čak i u nepovoljnim godinama, na plodnim tlima i bujnim podlogama. S vegetacijom kreće dosta kasno pa izbjegava kasne proljetne mrazove. To je čini prikladnom i za uzgoj na manje povoljnim lokalitetima (niži položaji, krška polja). Nije posebno osjetljiva na bolesti.

Rasprostranjenost i status populacije Jedna je od vodećih crnih sorti regije Primorske Hrvatske. Rasprostranjena je u gotovo cijeloj regiji, od kvarnerskih otoka do krajnjeg juga. Tu je u mnogim vinogorjima vodeća crna sorta, poglavito česta u podregiji Sjevernoj Dalmaciji. Može se reći da je iza plavca malog najrasprostranjenija i gospodarski najznačajnija crna sorta Dalmacije. Populacija joj je velika i ne smatramo je ugroženom sortom. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze, preporučena za podregije: Sjeverna Dalmacija, Srednja i južna Dalmacija te Dalmatinska zagora.

Obično daje lagana do srednje jaka crna vina, niskog do srednjeg intenziteta obojenosti. Zadovoljavajuće su svježine, te neutralnog mirisa i okusa. Trpkost (astringentnost) je vrlo niska, gotovo netipična za južnu crnu sortu pa su joj vina izrazito meka i ljupka, pogodna za potrošnju i kao mlada. Zbog tih enoloških obilježja vrlo je pogodna za sljubljivanje s drugim, težim i robusnijim crnim vinima juga, pa se rjeđe proizvodi kao čisto sortno vino. Međutim na pravim vinogradarskim položajima, uz ograničene prinose, sorta može dati vrlo dobru kakvoću. Nažalost rijetko je nalazimo na takvim lokalitetima pa joj je ugled mnogo manji nego stvarni kvalitativni potencijal. Smatramo da ovoj sorti treba pokloniti puno veću pozornost posebice uzgojem na kvalitetnijim položajima, te izdvajanjem i daljnjim razmnožavanjem najboljih genotipova iz populacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

195


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

196


Pošip bijeli Ostali narodni nazivi Postoji sorta pošip vrgorski bijeli koji je morfološki različit i vrlo slabo rasprostranjen te pošipica koja također nema nikakve veze s pošipom bijelim.

Sažeti opis Vrh mladice povijen u obliku udice, svjetlozelen do zelen, gol. Mladica svjetlozelena do zelena s tamnijim nijansama na sunčanoj strani, žljebasta, potpuno gola. Mladi listići naborani, žljebasti, goli, žuto-svjetlozeleni. Razvijeni (odrastao) list je pravilan, srcolik ili pentagonalan, trodijelan do peterodijelan. Gornji sinusi su srednje duboko urezani dok su donji sinusi plitki, otvoreni u obliku oštrog kuta. Sinus peteljke je otvoren u obliku lire. Lice lista je glatko, svjetlozelene boje, sjajno, golo. Naličje lista golo, s izraženim žilama. Zupci srednje veliki do veliki, šiljasti (osobito na vrhu glavnih žila). Peteljka je srednje duga, tanka krhka, gola, u presjeku okrugla, zelene boje s crvenom nijansom. Cvijet je dvospolan. Oplodnja je normalna i redovita. Grozd je srednje velik do velik, piramidalan, najčešće s dva duga i spuštena krilca, rastresit. Peteljka duga, debela i krhka. Bobe su srednje velike do velike, jajolike do izdužene, pri vrhu šiljaste. Žuto-zelene do zlatnožute boje, na sunčanoj strani tamnije. Kožica tanka do srednje debela, poluprozirna, obilno posuta maškom. Meso sočno i hrskavo, slatko, ugodne, nenaglašene sortne arome. Afinitet s većinom podloga je dobar. Kreće s vegetacijom srednje kasno, dozrijeva u II. razdoblju. Osjetljiv je na bolesti, posebno na plamenjaču.

Rasprostranjenost i status populacije Danas je pošip jedna od najpoznatijih bijelih sorti Dalmacije. Najviše je rasprostranjen na svom matičnom otoku Korčuli, ponajprije čarskom i smokvičkom polju. Sporadično ga nalazimo na susjednim otocima te priobalju, a u posljednje vrijeme pokazuje tendenciju širenja i u druga dalmatinska vinogorja. Populacija mu je danas velika te ga ne smatramo ugroženom sortom. Uvrštena je na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj Primjenom molekularnih markera dokazano je da je pošip potomak bratkovine bijele i zlatarice blatske, čime je potvrđena i njegova autohtonost jer se radi o dvjema starim korčulanskim sortama. Tome u prilog ide i teorija starih Korčulana kako je jedan vinogradar pronašao samoniklu lozu koja mu se svidjela zbog svog izgleda i okusa pa ju je potom razmnožio. Sve do prije pedesetak godina pošip se smatrao tek sporednom, lokalno važnom sortom. Razlog tome je vjerojatno činjenica da se radi o relativno mladoj sorti koja se širila isključivo po matičnom otoku. Od početaka njezinog uzgoja kakvoća joj nije bila upitna, no tek je u posljednje vrijeme šire prepoznata. Mnoge dobre karakteristike (visok rodni potencijal, rano dozrijevanje, visoka kakvoća mošta i vina) omogućuju ovoj sorti širenje i u okolišno drugačija područja. Vina su obično jaka, puna, zelenožute do žute boje, u pravilu svježa i harmonična te danas važe za ponajbolja bijela vina regije Primorske Hrvatske. Rano dozrijevanje omogućuje joj širenje i u manje topla dalmatinska vinogorja, a zadržavanje dobre ukupne kiselosti dobivanje i svježih, laganijih vina. Rano stupanje u punu zrelost i neke morfološke karakteristike (rastresiti grozd, tanja kožica) čine je pogodnom za prosušivanje te dobivanje tradicionalnih desertnih vina, po kojima je prije stotinjak godina pošip bio vrlo poznat. Osim toga fenološka i morfološka svojstva, uz jajoliku bobicu i dobar okus, čine je atraktivnom i pogodnom za potrošnju u svježem stanju, kako se i koristila na Korčuli.

Slične sorte Pošip crni. Premda imenom i nekim morfološkim značajkama slične (jajolika boba i rastresiti grozd), radi se o dvije različite sorte. Pošip crni vrlo je rijetka sorta, prisutna jedino na otoku Korčuli. Nepoznata je porijekla, a populacija joj je vrlo ugrožena. List je peterodijelan, slabo do srednje urezan, gornji postrani sinusi otvoreni, sinus peteljke također. Sinus peteljke obrubljen žilama. Lice plojke lista golo, a naličje slabo paučinasto dlakavo. Grozd duguljast, rastresit, srednje velik. Bobe jajolike i izdužene, vrlo slične pošipu bijelom. Također dozrijeva rano (II. razdoblje) i sklon je stvaranju suhica. Nema podataka o njegovom uzgoju i gospodarskim značajkama, međutim sorta bi mogla biti zanimljiva za potpuniju evaluaciju i gospodarsku upotrebu.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

197


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

198


Prč Ostali narodni nazivi parč (zbog intenzivnog mirisa u nekim mjestima su ga zvali „muškat“)

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Bujna je sorta, snažnog trsa. Vrh mladice slabo povijen, slabo paučinasto dlakav, zelene boje s crvenkasto-bakrenom nijansom, posebice po mladim listićima. Odrastao list je srednje velik, okrugao, najčešće trodijelan, gornji postrani sinusi slabo urezani. Plojka glatka, tanka, zelena, lice i naličje golo, bez dlaka. Zupci izraženi, gusti i oštri. Sinus peteljke najčešće zatvoren u obliku lire. Peteljka tanka, duga i gola. Cvijet je dvospolan. Grozdovi mali do srednji, cilindrični ili valjkasti, ponekad s malim krilcem, obično srednje zbijeni. Bobe srednje velike, okrugle, žutozelene boje i obilno posute točkicama. Kožica je debela, opora. Meso sočno, ugodna okusa, izražena i prepoznatljiva mirisa. Zbog toga su svojstva ovu sortu često miješali s muškatima, ali miris joj je prilično različit od muškatne skupine sorti. Dozrijeva srednje kasno, sklon prema pepelnici, prema drugim bolestima manje.

Prč je sorta vezana isključivo za otok Hvar i danas se ne uzgaja izvan otoka. Smatra se autohtonom hrvatskom sortom, poglavito stoga što se u nekim izvorima navodi da je pronađen kao sjemenjak na istočnoj strani Hvara; i rezultati ampelografske i genetičke analize pokazuju da sorta ne postoji u drugim zemljama. Na Hvaru se uzgaja na istočnom i sjevernom dijelu otoka, uglavnom u mješovitim nasadima. Zbog osjetljivosti na pepelnicu bolje rezultate daje na prozračnim i suhim terenima. Reže se najčešće na kratko rodno drvo, a bujan trs omogućuje uzgoj i bez armature. Rodnost je dobra, pri dužem rezu i obilna, a kakvoća visoka. Šećer je obično visok, a kiselost niska do umjerena. U pogledu sortnoga mirisa postoje različita mišljenja, neki ga u vinu smatraju poželjnim, dok drugi drže da je neugodan, čak da podsjeća na miris jarca (lokalno prč), čemu duguje i ime.

Rasprostranjenost i status populacije

Sorta se danas ne vinificira samostalno, već obično u manjem postotku ulazi u sastav drugih vina, ponajprije bogdanuše ili trbljana, vodećih bijelih sorti Hvara, kojima popravlja kakvoću. Osim za vina iz redovite berbe, sorta je smatrana pogodnom za prosušivanje pa je također s drugim bijelim sortama ulazila u sastav tradicionalnih desertnih vina – prošeka. Zbog mnogih specifičnih obilježja ovu sortu smatramo vrlo zanimljivom za revitalizaciju i širenje u druga vinogradarska područja Dalmacije. Kao i na Hvaru, svojim bi značajkama mogla pridonijeti uspješnosti vinogradarske proizvodnje i kakvoći lokalnih vina.

Sorta je vrlo slabo rasprostranjena i nalazimo je gotovo isključivo na otoku Hvaru, najviše na njegovu istočnom dijelu (Sućuraj), a prema literaturnim podacima ranije se uzgajala na susjednim otocima te području Makarske i Metkovića. Rijetki su čisti sortni nasadi, često se uzgaja zajedno s drugim hvarskim sortama. Populacija joj je osjetljiva, čemu pridonosi činjenica da je rijetko u sustavu proizvodnje sadnog materijala. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednja i južna Dalmacija.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

199


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

200


Vlaška Ostali narodni nazivi žutuja, preljica, vezulja, maraškina velog zrna

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs srednje bujan. List pentagonalan, peterodijelan. Sinus peteljke neznatno preklopljen s dnom u obliku slova „V“. Lice glatko, naličje golo. Cvijet dvospolan. Grozd je koničan, s jednim do tri krilca, srednje velik, srednje zbijen do zbijen. Boba mala, okrugla. Kožica zeleno-žuta. Meso vrlo mekano, sočno, neutralne arome. Dozrijeva rano. Rodnost je osrednja. Osjetljiva na gljivične bolesti, a osobito na sivu plijesan. Kakvoća je vrlo dobra. Nakuplja visok sadržaj šećera u moštu, ali je vrlo niske kiselosti.

Rasprostranjenost i status populacije

Nema pouzdanih podataka o njenom porijeklu. U Bulićevoj Dalmatinskoj ampelografiji se ne spominje. Prema usmenoj predaji, u Kaštela ju je iz okolice Prapatnice u Kaštelanskoj zagori (koja se u narodu uobičajeno naziva Vlaškom) donio neki težak početkom dvadesetog stoljeća. U prošlosti je zbog vrlo dobre kakvoće vlaška uzgajana na oko 50% ukupnih površina pod bijelim sortama u Kaštelima. U ovim uvjetima dozrijeva rano te redovito nakuplja visok sadržaj šećera, no kiseline u grožđu vrlo brzo opadaju pa prerađena samostalno često daje neharmonična vina. Zato se najčešće vinificirala zajedno s drugim bijelim sortama, a osobito s mladenkom koja u zrelosti ima razmjerno visoku kiselost.

Uzgaja se isključivo na području Kaštela. U čistim sortnim nasadima se ne uzgaja, već ju nalazimo samo uz druge sorte u mješovitim nasadima. Početkom 20. stoljeća činjeni su napori na njenoj gospodarskoj revitalizaciji, no populacija se nije značajnije povećala te je i dalje smatramo vrlo ranjivom. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Vlaška je i danas jedna od kvalitetnijih bijelih sorti koja se uzgaja u Kaštelima, no njezin potencijal nije dovoljno iskorišten. Sorta svakako zaslužuje gospodarsku revitalizaciju te bi u kombinaciji s mladenkom trebala činiti osnovu za proizvodnju kvalitetnih bijelih vina ovog kraja. Valja napomenuti da je, s obzirom na veliku razliku u dobi dozrijevanja između vlaške i mladenke, ove sorte potrebno posebno prerađivati te njihova vina sljubljivati tek nakon završene fermentacije.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

201


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

202


Vugava bijela Ostali narodni nazivi bugava, viškulja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs slabije do srednje bujnosti. List srednje velik do velik, pentagonalan, trodijelan do peterodijelan, gornji postrani sinusi srednje duboko urezani, a donji plitko urezani. Sinus peteljke vrlo uzak, na vrhu zatvoren. Lice lista tamnozeleno, naličje najčešće golo ili s rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, rastresit do srednje zbijen. Bobe okrugle do blago eliptične. Kožica tanka, prozirna, žute do jantarnožute boje. Meso mekano i sočno, slabo izraženog sortnog okusa. Vrlo je osjetljiva na pepelnicu, a zbog tanje kožice česte su i štete od sunca te pčela i osa. Rodnost je dobra. Dozrijeva rano te se u uvjetima otoka Visa, gdje se najviše i uzgaja, bere krajem kolovoza. Kakvoća je iznadprosječna, nakuplja visok sadržaj sladora no u berbi joj je kiselost najčešće prilično niska.

Porijeklo sorte nije točno utvrđeno, no smatramo je našom autohtonom sortom jer prema današnjim spoznajama i rezultatima genetičke identifikacije sorta ima unikatni genotip i ne uzgaja se nigdje drugdje na svijetu. Na Visu se uzgaja od davnina i smatra se vrlo starom sortom. Postoji hipoteza da su je sa sobom donijeli Grci u vrijeme kolonizacija ovog prostora, a mnogi smatraju da je grčki povjesnik i zemljopisac iz Knida, Agatharid (2. stoljeće prije Krista) u svom djelu Gozba učenjaka mislio upravo na vugavu kad je govorio o izuzetnoj kakvoći vina koja su se uzgajala na Jadranu. Vugava je uvijek bila vrlo cijenjena zbog svoje visoke kakvoće. Koristila se kao zobatica zbog lijepih razmjerno krupnih boba i grozdova, zatim za proizvodnju vina te čuvenih desertnih vina od grožđa sušenog na suncu.

Rasprostranjenost i status populacije Vugava bijela je sorta koja se u najvećoj mjeri uzgaja na otoku Visu, a tek ju sporadično nalazimo na susjednim otocima i priobalju. Iako je i danas najvažnija bijela sorta otoka, zbog nekih problema u uzgoju te imperativa visoke rodnosti poticanog nakon 2. svjetskog rata bez obzira na kakvoću, populacija joj je manja nego li je bila u prošlosti, ali ju ne smatramo ugroženom. Nalazi se na Sortnoj listi RH i na Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Vugava je i danas najpoznatija i vrlo prepoznatljiva autohtona sorta otoka Visa. Izrazito je visokog kvalitativnog potencijala (jedna od najkvalitetnijih bijelih južnih sorti). Redovito nakuplja visok šećer, a zbog svog intenzivnog, prepoznatljivog i ugodnog sortnog mirisa daje čuvena bijela vina naglašene voćne arome. Uz osjetljivost na bolesti i opekotine od sunca, vugava bijela je dosta zahtjevna u berbi i preradi i zbog ranog dozrijevanja koje nerijetko pada još u vrijeme ljetnih vrućina. Sorta je lošijeg afiniteta prema podlogama koje se danas najčešće koriste u ovom podneblju pa je i proizvodnja sadnog materijala nešto otežana. Kao i kod drugih autohtonih sorti, primjena suvremene tehnologije u uzgoju vinove loze kao i moderna enološka praksa mogu omogućiti prevladavanje navedene mane ove sorte, a da njen potencijal kakvoće dođe do punog izražaja.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

203


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

204


Zlatarica blatska Ostali narodni nazivi Nisu poznati. Nije istovjetna sa sortom zlatarica s područja Vrgorca i Dubrovnika.

Sažeti opis Trs je srednje bujan do bujan. List srednje velik, pentagonalan, peterodjelan. Postrani sinusi srednje duboki i potpuno preklopljenih isječaka. Lice glatko, naličje golo s rijetkim čekinjastim dlačicama na žilama. Cvijet je morfološki dvospolan, ali funkcionalno ženski. Bobe srednje velike do velike, obrnuto jajolike. Kožica tanka, prozirna, žuta. Grozd je malen do srednje velik, dug, piramidalan, često s dobro razvijenim krilcima, rastresit. Peteljka duga i krhka, zbog čega u zrelosti može doći do otkidanja boba pri jačem vjetru. Prinosi ovise o oplodnji i najčešće su niski do srednje visoki, kakvoća izuzetna. Redovito nakuplja visok sadržaj šećera, a karakterizira je fina, sortna aroma. Osjetljiva je na plamenjaču, zbog čega štete mogu nastupiti već u vrijeme cvatnje.

material of endangered grapevine cultivars in Croatia and Montenegro” koji su također imali slab učinak, možemo sa sigurnošću tvrditi da je uz probleme u reproduktivnoj anatomiji sorte (funkcionalno ženski tip cvijeta koji dovodi do neredovitih i niskih prinosa) ovo jedan od temeljnih razloga zašto je proizvodnja zlatarice blatske zapostavljena. Zbog svega navedenog smatramo da je budućnost ove sorte vrlo neizvjesna te da je jedna od najugroženijih hrvatskih autohtonih sorti vinove loze kojoj prijeti izumiranje.

Rasprostranjenost i status populacije Populacija zlatarice blatske izrazito je mala i proširena gotovo isključivo na otoku Korčuli. Krajem 20. stoljeća bila je svedena doslovno na nekoliko trsova, ali je interesom i zalaganjem pojedinih lokalnih proizvođača, uz pomoć stručnjaka Agronomskog fakulteta, razmnožena te je u jedinom proizvodnom nasadu u Blatu na otoku Korčuli posađeno 50-ak trsova. Sorta je od 2002. godine uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske, a nalazi se i na Nacionalnoj listi priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Srednju i južnu Dalmaciju.

Porijeklo sorte nije moguće točno utvrditi, no vjerojatno je nastala spontanim križanjem te su je kasnije vinogradari zbog dobrih svojstava uočili i dalje vegetativno razmnožavali. Pouzdano se zna da je uz bratkovinu bijelu, roditelj sorte pošip. Kako su ove sorte vrlo uskog areala rasprostranjenosti i nalazimo ih gotovo isključivo na otoku Korčuli, zlataricu blatsku s pravom smatramo autohtonom sortom otoka Korčule. O sorti i njezinom uzgoju vrlo je malo podataka. Pretpostavlja se da nikad nije bila šire proširena te da se u vinogradima sadila u manjem postotku kao začin, odnosno za popravak kakvoće drugim sortama. S vremenom je, zbog ranije navedenih razloga, potpuno zapostavljena.

Godine 2010. godini započet je projekt revitalizacije uzgoja ove sorte na otoku Korčuli uz pomoć financijske potpore UNDP-a. Nažalost, zbog specifičnih bioloških svojstava i male početne populacije ove sorte, unatoč svim učinjenim naporima za proizvodnju relevantne količine sadnog materijala (klasična proizvodnja cijepova i razmnožavanje in vitro), proizvedeno je i posađeno vrlo malo cijepova. S obzirom na ranija iskustva s razmnožavanjem ove sorte, ali i napore u okviru nedavno završenog projekta „Preservation and establishment of true-to-type and virus free

Prema iskustvima starijih vinogradara i oskudnim literaturnim podacima, gospodarski potencijal zlatarice blatske vrlo je visok te smatramo da može stati uz bok najkvalitetnijim bijelim dalmatinskim sortama. Vina mogu biti izvrsne kakvoće, naglašene sortne arome, svježa, harmonična, jaka, puna, ekstraktna. Prikladna su i za duže čuvanje pa vjerojatno ima potencijal i za proizvodnju desertnih vina. Zbog toga smatramo da je vrijedno uložiti nove napore u revitalizaciju ove sorte te na taj način proširiti paletu vrhunskih vina autohtonih sorti vinove loze.

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

205


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

206


Zlatarica vrgorska Ostali narodni nazivi zlatarica, bila loza, dračkinja

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Trs je bujan. Vrh mladice otvoren, uspravan, paučinasto do vunasto dlakav. Vrh i mladi listići karakteristične žute boje, s izraženim antocijanskim obojenjem. Mladi listići vunasto dlakavi. Odrasli listovi pentagonalni s izduženim vršnim isječkom, srednje su veliki, trodijelni, postrani sinusi slabo do srednje urezani. Sinus peteljke najčešće zatvoren. Plojka srednje debela, kožasta, lice tamnozeleno, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozdovi srednji do veliki, najčešće piramidalni, obično zbijeni, ponekad s velikim krilcem, sekundarnim grozdom. Peteljka grozda kratka i debela. Bobe srednje velike, okrugle ili vrlo slabo izdužene, debele kožice, vrlo ukusne, sočne i slatke. Boja boba je žutozelena, a na suncu dobiva intenzivnu žutu nijansu, odakle potječe ime zlatarica.

Porijeklo je nepoznato, smatramo je hrvatskom autohtonom sortom. Veće nasade i važniji gospodarski značaj sorta ima u području Vrgorca, gdje je vrlo cijenjena zbog dobrih i stabilnih prinosa te vrlo dobre kakvoće. Razlikuje se potpuno od sorte sličnog naziva (zlatarica blatska) s otoka Korčule. Dozrijeva početkom III. razdoblja, osrednje je osjetljiva na plamenjaču, više na pepelnicu. Unatoč zbijenim grozdovima nije pretjerano osjetljiva na sivu plijesan. Prema literaturnim podacima u Dalmaciji se uzgaja odavna, no mada je cijenjena zbog svojih dobrih gospodarskih karakteristika, nije se proširila u većoj mjeri. Vino joj je bilo cijenjeno, no danas se rijetko vinificira zasebno.

Rasprostranjenost i status populacije Slabo je rasprostranjena. U Hrvatskoj je danas nalazimo u čistim nasadima u podregiji Dalmatinska zagora, a u vrlo maloj mjeri u priobalju i otocima. Populacija sorte stagnira, podižu se tek rijetki novi nasadi, razmnožava se rijetko. Smatramo da je populacija sorte ugrožena jer nema sustavnih programa njezine revitalizacije. Sorta je uvrštena na Sortnu listu Republike Hrvatske i Nacionalnu listu priznatih kultivara vinove loze kao preporučena za podregiju Dalmatinsku zagoru.

Smatramo da je zlatarica vrgorska sorta dobrih gospodarskih svojstava i da zaslužuje značajnije mjesto u sortimentu od ovog koji joj danas pripada. Zanimljiva je sorta za širenje i u druga dalmatinska vinogorja te za sustavnu evaluaciju gospodarskih karakteristika.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

207


T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Foto: Edi Maletić

208


Žilavka Ostali narodni nazivi žilavka mostarska, žilavka hercegovačka

Sažeti opis

Povijest uzgoja i gospodarski značaj

Vrh mladice otvoren, ravan, paučinasto dlakav, svijetle žutozelene boje, često s izraženim antocijanskim obojenjem. Mladice bujne, zelene do tamnozelene, na člancima crvenkaste. Razvijen list srednje velik, okrugao ili pentagonalan, češće trodijelan nego peterodijelan. Peteljka srednje duga, slabo dlakava. Postrani sinusi srednje duboko urezani, sinus peteljke zatvoren ili slabo otvoren u obliku slova „V“. Plojka tamnozelena, kožasta, glatka, naličje vunasto dlakavo. Cvijet je dvospolan. Grozd srednje velik, piramidalan, obično bez krilca i srednje zbijen. Peteljka grozda jaka, čvrsta. Bobe okrugle, srednje velike, zelenkasto žute boje. Meso sočno, neutralnog okusa. Kožica debela i čvrsta, trpka.

Porijeklo joj je nepoznato. Smatra se hercegovačkom autohtonom sortom, gdje se odavna uzgaja, a spominje se još u 14. stoljeću. Vina su joj cijenjena, izvozila su se u druge zemlje, a i danas pokazuje tendenciju širenja. U bivšoj je SFRJ vino ove sorte iz Hercegovine 1970. godine zaštićeno kao prvo kontinentalno vrhunsko vino sa zemljopisnim porijeklom.

Rasprostranjenost i status populacije Vodeća je bijela sorta u Hercegovini, a u Hrvatskoj je rasprostranjena u podregiji Dalmatinskoj zagori. Do sada je u vrlo maloj mjeri bila raširena u drugim dalmatinskim vinogorjima, ali posljednjih godina neki proizvođači pokazuju povećan interes za njenom sadnjom. U manjoj mjeri uzgaja se i u Republici Makedoniji. Stoga možemo reći da joj populacija nije ugrožena. Nalazi se na Nacionalnoj listi priznatih kultivara, a preporučena je za podregiju Dalmatinsku zagoru.

Vrlo je zahvalna sorta, što je i razlog njezine velike popularnosti. Prinosi su visoki i redoviti, nije posebno osjetljiva na bolesti i štetnike, a kakvoća joj je u pravilu visoka. Međutim visoki kvalitativni potencijal očituje se samo na toplijim položajima, na škrtim, kamenitim tlima. Dozrijeva srednje kasno, u III. razdoblju i nije pretjerano zahtjevna ni izbirljiva prema tehnologiji uzgoja. Često se uzgaja i vinificira s drugim hercegovačkim sortama, ponajprije krkošijom i benom. Afinitet s većinom podloga je jako dobar. Žilavka je gospodarski vrijedna sorta čija populacija nije ugrožena, a koja ima potencijal za širenje i u druga južna vinogorja. Kakvoća sorte bi se još mogla značajno poboljšati provedbom klonske selekcije (izdvajanje kvalitetnijih, manje rodnih klonova) te sadnjom na kvalitetne, tople položaje.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

209


Literatura

Bulić, S., 1949, Dalmatinska ampelografija, Poljoprivredni nakladni zavod, Zagreb. Crespan, M., Cabello, F., Giannetto, S., Ibanez, J., Karoglan Kontić, J., Maletić, E., Pejić, I., RodriguezTorres, I., and Antonacci D., 2006, Malvasia delle Lipari, Malvasia di Sardegna, Greco di Gerace, Malvasia de Sitges and Malvasia dubrovačka - synonyms of an old and famous grape cultivar, Vitis 45: 69-73. Fadić, J., 1996, Ampelografska istraživanja kultivara Vugava na različitim položajima otoka Visa, diplomski rad, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Jurin, I., 1997, Istraživanja kultivara Babić na dva lokaliteta Primoštenskog vinogorja, diplomski rad, Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb. Karoglan Kontić, J., Pejić, I., Maletić, E., Sladonja, B., Vokurka, A., Ruehl, E., 2006, Virus diseases screening in clonal selection of Croatian grapevine cultivars, 9th International Conference on Grape Genetics and Breeding / Peterlunger, Enrico ; Di Gaspero, Gabriela (ur.), Udine: ISHS. Karoglan Kontić, J., Preiner, D., Šimon, S., Zdunić, G.,Poljuha, D., Maletić, E., 2009, Sanitary status of Croatian Native Grapevine Varieties. II Agriculturae Conspectus Scientificus, 74, 2: 1-5. Karoglan Kontić, J., Marković, Z., Preiner, D., Maletić, E., 2010, Revitalizacija ugrožene sorte vinove loze Zlatarice blatske na otoku Korčuli. Book of Abstracts 2nd Conference on Native Breeds and Varieties as part of Natural and Cultural Heritage with international participation, 49-49.

210

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

Maletić, E., 1993, Ampelografska istraživanja kultivara Maraština, Bogdanuša, Vugava i Pošip (Vitis vinifera L.) u uvjetima Ravnih Kotara, magistarski rad, Uviverza v Ljubljani Biotehniška fakulteta, Ljubljana, Slovenija. Maletić, E., Sefc, K.M., Steinkellner H., Karoglan Kontić, J., and I. Pejić, 1999, Genetic characterization of Croatian grapevine cultivars and the detection of synonymous cultivars in neighboring regions. Vitis 38: 79-83. Maletić E., Karoglan Kontić, J., Pejić, I., 2008, Vinova loza-ampelografija, ekologija, oplemenjivanje, Školska knjiga, Zagreb. Maletić, E., Pejić, I., Karoglan Kontić, J., 2009, Plavac mali – Hrvatska sorta za velika vina, Grozd Plavac mali, Zagreb. Maletić E., Pejić, I., Karoglan Kontić, J., Piljac, J., Dangl, G. S., Vokurka, A., Lacombe, T., Mirošević, N., Meredith, C.P., 2004, Zinfandel, Dobričić and Plavac mali - the genetic relationship among three cultivars of the Dalmatian coast in Croatia, Am J Enol Vitic 55(2): 174-180. Maletić, E., Karoglan Kontić, J., Preiner, D., Jeromel, A., Patz, C.,D., Dietrich, H., 2009, Anthocyanin profile and antioxidative capacity of some autochthonous Croatian red wines. Journal of Food, Agriculture & Environment Vol.7 (1): 48-51. Malenica, N., Šimon, S., Besendorfer, V., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., Pejić, I., 2011, Whole genome amplification and microsatellite genotyping


of herbarium DNA revealed the identity of an ancient grapevine cultivar, Naturwissenschaften 98 (9): 763-772. Mirošević, N., Karoglan Kontić, J., 2008, Vinogradarstvo, Nakladni zavod Globus, Zagreb. Mirošević, N., Turković, Z., 2003, Ampelografski atlas. Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb.

Preiner, D., Cibilić, I., Karoglan Kontić, J., Marković, Z., Maletić, E., 2010, Utjecaj zaraze virusom uvijenosti lista tip 3 na ampelografske karakteristike sorte Grk (V.vinifera L.). Preceedings of 45th Croatian and 5th International Symposium on Agriculture / Marić, Lončarić, Z. (ur.): 1188-1192.

Pejić, I., Maletić, E., 2010, Conservation, evaluation and revitalization of native grapevine varieties in Croatia. Mitteilungen Klosterneuburg 60 (3): 363-368.

Preiner, D., Poljanić, M., Karoglan Kontić, J., Marković, Z., Maletić, E., 2010, Ampelografske karakteristike klonskih kandidata sorte Plavac mali (Vitis vinifera L.) u 2008. godini. Proceedings of 45th Croatian and 5th International Symposium on Agriculture / Marić, Lončarić Z. (ur.): 1193-1197.

Pezo, I.; Budić Leto, I.; Kačić, S.; Zdunić, G.; Mirošević, N., 2006, Medna bijela (*Vitis vinifera* L.) Ampelographic properties. Agriculturae Conspectus Scientificus 71 (3) 81-86.

Skokandić, I., 2002, Ampelografska istraživanja cv. Bratkovina bijela i Bratkovina crvena (Vitis vinifera L.), Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Piljac, J., Maletić E., Karoglan Kontić J., Dangl G.S., Pejić I., Mirošević N. and Meredith C.P., 2002, The parentage of cv. Pošip bijeli, a major white wine cultivar of Croatia. Vitis 41 (No.2) 83-89.

Šimon, S., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., Crespan, M., Schneider, A. and Pejić, I., 2007, Cv. Maraština – a New Member of Malvasia Group. Paper presented at II Simposio Internazionale“Malvasie del Mediterraneo“ October, 2007, Salina, Italy.

Preiner D., 2006, Ampelografska i genetička evaluacija mutanta Plavac mali sivi (V. vinifera L.) / diplomski rad, Agronomski fakultet Sveučilšta u Zagrebu. Preiner, D., Šimon, S., Maletić, E., Pejić, I., 2008, Primjena mikrosatelitskih (SSR) markera u identifikaciji - utvrđivanju sinonima za sorte Topol i Beretinjok (Vitis vinifera L.) Proceedings. 43rd Croatian and 3rd International Symposium on Agriculture. Opatija ,Croatia / Pospišil, Milan (ur.). 873-876.

Šimunović, A., 2001, Ampelografske karakteristike kultivara Gustopupica i Plavina. Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Vončina, D., Šimon, S., Đermić, E., Cvjetković, B., Pejić, I., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., 2010, Distribution and partial molecular characterization of Grapevine leafroll-associated virus 2 (GLRaV-2) found in Croatian autochthonous grapevine (Vitis vinifera L.) germplasm. Journal of plant diseases and protection 117 (5): 194-200.

Vončina, D., Badurina, D., Preiner, D., Cvjetković, B., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., 2011, Incidence of virus infections in grapevines from Croatian collection plantations. Phytopathologia Mediterranea 50 (2): 316-326. Vončina, D., Šimon, S., Đermić, E., Cvjetković, B., Pejić, I., Maletić, E., Karoglan Kontić, J., 2011, Differential properties of Grapevine virus B (GVB) isolates from Croatian autochthonous grapevine culitvars (Vitis vinifera L.). Journal of plant pathology 93 (2): 283-289. Zdilar, V., 2001, Ampelografske karakteristike kultivara Kujundžuša i Rudežuša. Diplomski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zdunić, G., 2005, Ampelografska i genetička evaluacija autohtonih sorti vinove loze (V. vinifera L.) u području Kaštela. Magistarski rad. Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zdunić, G., Pejić, I., Karoglan Kontić, J., Vukičević, D., Vokurka, A., Pezo, I., and Maletić, E., 2008, Comparison of genetic and morphological data for inferring similarity among native Dalmatian (Croatia) grapevine cultivars (Vitis vinifera L.). Journal of Food, Agriculture & Environment, 6(2): 333-336. Zdunić, G., Šimon, S., Malenica, N., Preiner, D., Maletić, E., Pejić, I., 2012, Morphometric and molecular analysis of pink-berried mutant within the population of grape cultivar ‘Plavac mali’. Vitis 51 (1), 7 – 13.

T R A D I C I J S K E S O RT E I PA S M I N E DA L M AC I J E

211



Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.